BUKET
„Ptice lete na jug i vraćaju se“, kaže jedna pesma, posle nekoliko stihova sledi „ljudi ognjišta gase zbog sudbine zle“. „A ja bih još samo malo pjevao, ja bih još samo malo ljubio,…“, razmišljaju svi. U duši anđeli golgotu doživljavaju i preživljavaju kroz celu ljudsku istoriju.
Dve ptice lete od Egejskog mora do Veternice i Južne Morave praveći pauzu u Vardarskoj dolini. Odande nam donose seme Božura i Irisa.
Za vreme turske opsade Grčke i zuluma nad starosedelačkim stanovništvom braća Konstantin i Gavrilo se sa ostalim izbeglicama zauvek iseljavaju na sever. Konstantin sadi Božur na Kosovu i ostaje tamo trajno da živi. Gavrilo produžava na sever, sadi Iris i po njegovom imenu svo njegovo potomstvo dobija prezime Gavrilović. Od Grka nastaju Srbi. U novoj sredini doseljenici se aklimatizuju i ispunjavaju svoje želje živeći kao sav normalan svet. U svemu dele sudbinu starosedelačkog stanovništva.
Dimitrije sadi Jasmin. On je poznati trgovac. Tokom setve upoznaje Stanu koja seje Kadifu. Zaljubljuju se i ubrzo venčavaju.
Jovan umire po rođenju. Jovanka umire sa nepunih godinu dana. Stojan umire od dečijeg frasa u trećoj godini. Njihove grobove prekrivaju bele rade.
Vida raste kao i ostale devojke. Lepa, vredna, uredna, dostojanstvena. U bašti sadi ljiljane.
Aleksandar se igra na ulici sa ostalom decom. Razlikuje se od njih samo po tome što voli da crta i sadi lale.
Persida je lepša od ostalih devojčica u kraju i u svojoj saksiji sadi margaritu.
Ruža je dobila naziv po cveću. Ona je lepa, suptilna i plemenita.
Bora stalno postavlja pitanja i lepši je od ostale muške dece. On sadi narcise.
Đorđe živi i radi u Kosovskoj Mitrovici, gde ima i svoju štampariju. On sadi đurđevak.
Nakon niza mirnih godina Dimitrije ispija napitak i umire. Sutradan počinje Prvi svetski rat.
Vida preživljava rat, udaje se za imućnog meštanina.
Aleksandar takođe preživljava rat, postaje direktor Pozorišta u Leskovcu i ima skladan i srećan brak.
Persida biva kratko vreme udata u Osijeku ali slobodoumna duša ne trpi bezrazložne stege. Beskompromisno i bez predrasuda se razvodi i vraća kući. Divno peva i šije.
Ruža se u poznim godinama srećno udaje za arhitektu Dušana Đjorđevića, koji učestvuje u gradnji Skupštine Kraljevine Jugoslavije, vozi među prvima rols rojs i živi u takozvanoj Palati Albaniji u Beogradu.
Bora studira farmaciju isprva u Zagrebu. Tamo se upoznaje sa pripadnicima Socijalističke partije i sa njima demonstrira. Tom prilikom biva ranjen i izbačen sa fakulteta. Studije nastavlja u Pragu ali se vremenom stvaraju uslovi za povratak u Zagreb gde nastavlja i okončava studije. Postaje ugledni apotekar i osnivač farmacije u Leskovcu.
Jovan, Jovanka, Stojan, Vida, Aleksandar, Persida, Đorđe, Ruža i Bora su potomci Dimitrija i Stane. Svi oni dišu bićem cveća. Otuda buket.
Šta ih vezuje?
Poreklo, gen, krv, vera i duša. Takođe ih vezuju mora, reke i planine. Na žalost vezuje ih i patnja.
Ta loza se gasi a od materijalnog bogatstva ostale su samo čestice. Zato žive sećanja koja se prenose sa generacije na generaciju. Utešno je da bilje sađeno njihovim rukama preživljava i evoluira.
U stvari, bogatstvo je relativna kategorija. Možda su baš oni potomci antičkih imperatora koji su imali velika imanja, vlast i moć a preci su im napustili otadžbinu vozeći se konjskom zapregom i bili su srećni kad su došli u Srbiju i dobili osnovne uslove za život.
Šta je sreća?
Za njih je to bila sloboda, ljubav, razumevanje, zdravlje i egzistencija. Bili su netrpeljivi prema svakoj nepravdi. Njihov buket je raznolikost u svakom pogledu, harmonija i ljubav.
Na žalost, kao i sve u prirodi i buketi se menjaju. Ptice raznose seme, biljke se oprašuju, neko seme jedu životinje, neko se suši, neko opstaje. Razumljivi su prirodni zakoni ali šta je sa ljudskim?
Zašto su neki ljudi bezosećajni za tuđe patnje i stradanja?
Čemu ratovi kad ionako postoje nepogode i bolesti katastrofalnih razmera koje prete čovečanstvu?
„Da sam ja neko…“ govori sledeća pesma.
Danas poput prethodnog buketa mnogi ljudi savladavaju velike razdaljine tražeći osnovne uslove za život. Sa sobom nose samo najvrednije stvari koje usput prodaju da bi preživeli i nadaju se spasenju. Tako do određenih crta zvanih granice dok se rampe ne spuste. Možda među njima rastu nove nacije i umovi.
Živana
Tokom studija u Beogradu periodično sam menjala sobe zato što su u to vreme cene bile previsoke i zbog puno stranih studenata teško se nalazio smeštaj za domaće studente. Javivši se na jedan oglas put me je odveo kod jedne samice, koja me je prvo ispitivački pogledala, a zatim, obzirom da sam joj se svidela na prvi pogled, pokazala mi je sobu i popismo kafu. Nakon selidbe koja je uskoro usledila počesmo da se bolje upoznajemo.
„ Zovem se Živana i iz Kupresa sam poreklom. Zatim protrlja oči. Pre tebe je ovde stanovala Tanja, za koju sam se emotivno vezala. Sobu izdajem najviše zato što sam samica a samoća je teška, nemaš kom ni zdravo da kažeš. Nadam se da ovo nećeš zloupotrebiti“.
Odgovorih potvrdno.
„Tanja i ja smo se divno slagale, dobra je devojka, završila je studije, udala se i otišla. Javlja mi se s vremena na vreme. Još osećam prazninu zbog toga. Ja nemam svoju porodicu ali ona kao da je bila moje čedo…“.
„Evo mene da pomognem da se praznina popuni“, rekoh. „Život je takav, jedni stanari idu a drugi dolaze. Što ne odete malo do Kalemegdana da se tamo družite, postoje razni načini da se prevaziđe usamljenost“? Živana se nasmeja.
„Sve je to tačno ali kad uđeš u stan zidovi upijaju uspomene a odzvanja prazno“ reče. Slušala sam je ali nisam insistirala na preteranom intimiziranju zato što sam bila vaspitana. Vaspitana i glupa malograđanka, jer mi je značilo kad me neko u društvu pita gde stanujem da kažem da je to Cvijićeva. Ne Cvijiževa već Živana! Redovno sam pohađala nastavu i vežbe a sve je bilo blizu pa sam mogla peške u grad.
Živana je insistirala da bar po jednu kafu dnevno popijemo zajedno, kojom prilikom mi je pričala o svom životu. Sa porodicom je izgubila kontakt zbog zbega u drugom svetskom ratu. Priključila se Partizanima, gde je bila kuvarica i bolničarka. Prepešačila je mnogo sa njima, preživela ratne operacije, bila učesnik Igmanskog marša, dobila stan u Beogradu i, na kraju ostala sama samcijata. Bila sam premlada da bih sve to razumela. Sa druge strane i ona je to osetila i gledala je sa simpatijama moje mladalačke utiske. Moja starija sestra je jednom prilikom, kad je putovala Francuskom, kupila meni Sorbona majicu i Kolumbija trenerku. Bila sam „važna“ zbog toga. Sa nestrpljenjem sam čekala kros na Hipodromu da obučem novu trenerku a Živani je to bilo simpatično i zapitkivala je ko me je kako pogledao i da li mi je neko dao neki kompliment. Meni je sve to prijalo ali sam se sekirala vezano za ispite i kolokvijume. Jednom prilikom je posetila Tanja kad je došla u Beograd i mnogo se je obradovala. Ostavila sam ih da razgovaraju a ja sam se povukla da učim Rimsko pravo za aprilski ispitni rok. Kad je došao dan da polažem ispit, pozdravila sam se sa njom, drhtala sam a „knedla“ mi je bila u grlu. I ona je osećala nervozu. Ušavši na faklutet videla sam kandidate (sapatnike) i uz bodrenje i priču počeše čak i vicevi i smeh. Položila sam i veselo krenula u svoj smeštaj. Kad je to čula Živana rekla je „Hvala Bogu, prosula sam vodu za tobom. Idem da kupim materijal za gibanicu i vino da nazdravimo“. Ja sam rekla da ne treba ali ako baš hoće onda ćemo podeliti trošak i rad. Ona je insistirala da sve bude o njenom trošku.
Dani su tako prolazili u jednistvu žena dvaju generacija, geografskih, socijalnih podneblja i život je bio harmoničan i potpun. Nakon toga je došlo vreme raspusta, kojom prilikom sam morala iz finansijskih razloga da otkažem sobu, rođaka je došla da mi pomogne oko selidbe a Živana je zaplakala. Nije dozvoljavala da je zovem „Gazdarice“.
Ogledalo
Sve bebe koje se rode su Anđeli. Ženske ili muške, plavokose, bez kose, smeđe, riđe, crne… Duše su im čiste, osmesi predivni, pokreti smešni.
Svaka beba liči na sebe, svoje bližnje i svoje daljnje. Sve bi one trebalo da imaju isti tretman – kao Anđeli.
Svaka se majka raduje svom detetu. Svaki dobar roditelj vaspitava svoje dete da gradi sebe i svoj život pomažući drugima.
Međutim, od svakog, pa i ovog pravila postoje izuzeci. Ponekad dete liči na nekog kome zavidimo ili koga ne volimo. Dok ga tako posmatramo ono nam se nevino smeška gledajući u nama uzor. Nekada neko napakosti detetu što liči na nekog a roditelji tom problemu priđu prilično neodgovorno ne znajući da i primitivizam može da trasira životni put detetu. Nekada neko sa strane bolje vidi šta se dešava aktoru i ima realno objašnjenje za predmetnu istuaciju.
Za sve to vreme detinje lice raste, pita se, analizira, sklanja i ignoriše. Uz to uvek shvata da je svako sebi prvi i najveći prijatelj i da „neko to od gore vidi sve“i da se sličan sličnom raduje.
Trag
U jednoj divnoj kući zatvorene su kapije, vrata i prozori. Ta kuća se nalazi u gradu koji je evoluirao a i sam je tako zatvoren. Sagrađena je pre Drugog svetskog rata.Tu je živela stara gradska porodica koja je pripadala visokoj klasi. U njoj je živela gospođa Ruža, udata za predratnog lekara Mihajla, koji je bio sin popa Jovana Kocića, po kojem je porodica dobila prezime Pop-Kocić. Imali su dvoje dece, sina Jovana i kći Ljubicu. Sa njima je živela Ružina majka Julijana. Dok gledam oronulu fasadu nekada najlepše kuće u gradu u mislima se prisećam starih priča i doživljaja – vremena kada se kuća nalazila u glavnoj ulici u gradu, gde su tokom noći šetali svečano obučeni porodični ljudi sa decom, parovi i boemi, dok su ih sugrađani posmatrali sa svojih divno dekorisanih balkona. Ispred kuća su se nalazile bašte poput onih u tadašnjim filmovima sa pregršti raznog, lepo dekorisanog cveća: jorgovana, ruža, đurđevaka, zumbula, narcisa, kadifa,…Kuća se sastojala od tri nivoa: donjeg koji je bio magacin i povremeno se izdavao. Od njega se na sprat penjalo betonskim stilizovanim stepenicama do ulaza u kojem se nalazila luksuzna lekarska ordinacija opšte prakse. Iz nje se ulazilo u dečije sobe i uzani hodnik koji je vodio u intimni deo kuće. Kroz hodnik se ulazilo u sobu za dnevni boravak gde su kafenisali članovi porodice sa gostima, a deca svirala klavir i violinu. Pored te sobe se nalazila spavaća soba sa velikim bračnim kevetom, raskošnim lusterom i trodelnim ogledalom sa ormarićem. U stvari, sve prostorije su bile opremljene raskošnim predmtima. Pored spavaće sobe nalazila se kuhinja u kojoj su se zimi hranili a preko puta kuhinje je bilo kupatilo i hodnik koji je vodio na tavan. Naspram glavnog ulaza nalazila se letnja kuhinja, u koju se moglo ući i sa druge strane kuće. Sa te strane se nalazio mali voćnjak, gde su članovi odmarali kad nisu hteli da budu izloženi tuđim pogledima. Tavan je bio mesto za maštanje.Ruža je nosila frizuru, garderobu i šminku po ugledu na američku glumicu Džudi Garland. Uvek elegantna, tiha, uredna, diskretno našminkana i diskretno naparfimisana vodila je domaćinstvo i bila je prava predratna dama.Kuća je izdržala oba bombardovanja i sve neprilike tokom Drugog svetskog rata, Smrt Mihajla posle rata, zatvaranje vidika izgradnjom bloka zgrada ispred kuće, vršenje nužde sred ulice, sve je to prošlo a onda se opet jednolično živelo. Sve dok starice nisu umrle a potomci spakovali kofere i otišli. Kuća i dalje postoji.
Zujanje muve na mojoj sahrani
Zatvaranjem vrata u jednoj mansardi dogodio se jedan kraj. Kraj jednog života, jednih navika, jednih pravila ponašanja i jedne mene. Prostor je odisao i odiše letom ptica, raznobojnim cvećem, zujanjem muva i drugih insekata ali buke i dreke više nema! Kraj! Ubila sam sebe povučenu, trpeljivu, popustljivu i neupadljivu! Dosta je bilo! Sve su neki drugi preči a ja nikad normalno da živim i na kraju svako postigne svoje a tebe gledaju kao da si nesposoban i kao da im nisi pomagao, takođe se i ne osvrću na tvoje probleme i ne uzvraćaju ti pažnjom. Sve pod izgovorima tradicije i slično. Ne žalim za takvom sobom ni za ostavljenim stvarima. Pocepala sam staro ruho i staru dušu i oslobodila put za novo. Zakatančila sam svoje fosilne ostatke. Vetar, ptice i insekti prenose seme cveća koje sam posejala.
Čelik
Đorđe pakuje stvari i polazi na put sa porodicom. Koferi su puni zlata. Kad izađoše iz grada, put im preprečiče maskirana bića sa mačevima. Posekoše Đorđa i njegovu porodicu i oteše im stvari. Ostadoše ljudski ostaci i lokve krvi za njima.
Dimitrije odlazi na prijem gde ga služe raznim đakonijama. Ispija čaj iz čelične činije i iznenada umire. O njemu nestaje svaki trag. Da li postoji savršeno Zlo?
Pavlina i Nevenka upoznaju trgovca koji im pokazuje nakit i predlaže im da ih odvede na mesto gde će videti mnoštvo divnog nakita od čelika i raznih legura. One pristaju ne znajući šta će doživeti. Prolazeći kroz živu ogradu upadaju u jamu gde doživljavaju strašne prizore. Maskirana biće im provlače čeličnu žicu kroz ruke terajući ih da gledaju šta rade drugima koji su pre njih došli na ovo mesto. Dok nesrečnici zapomažu čupaju im udove pomoću čeličnih okova, lanaca i sprava, kolju ih, oslepljuju… „Da li postoji Bog?“ pitajući se plačne i prestrašene. „Da li je sve ovo neko video“?
Ubogi prosjak je sve to primetio i krenuo lokalnoj policiji da razreši misteriju. „Nešto sam video svojim očima, a nešto vizionarski gledajući u ovu leguru“ . „Da čujem“, reče policajac. Prosjak poče da priča kad u tom času u stanicu uđoše maskirana bića.
Dijalektika
Rodiš se u jednom stanu, rasteš u drugom, studiraš u trećem a sanjaš o svom. Da ga je bilo u pravo vreme bilo bi sve drugačije! Neko ga sanja a neko ga ima i tako je sam… U belini zidova vidiš sve boje, mirise i zvuke. Nekad iz njih odzvanja buka i graja a nekad samo tišina. Od mansarde nastaje stan u koji se nastanjuju usamljene duše koje družeći se prestaju da budu usamljene. Dok je nemaštine svi su zadovoljni što imaju gde da provode zajedništvo dok se ne pojave faktori razdora kojim ne mogu svi da odole. Odjednom odeš da posmatraš ljude, biljke, životinje i vode. Pogled u ogledalo ti govori da su ti se ucrtale bore na licu. „Dobro je“, misliš, „one odaju karakter“. Ipak, ne vole svi slogu i idilu. Nisu svi plemeniti i širokogrudi. U tom slučaju moraš biti sebi najbolji prijatelj i potražiti novu belinu prostora koju ćeš obogatiti svojim zvucima, tonovima, mirisima i bićima!
Glifada
Dešavalo se to u vreme rata i blokade u bivšoj Jugoslaviji. Pod uticajem ratnih izveštavanja, nemira, demonstracija, nestašica i pretnji bombardovanjem četvoro mladih ljudi odlazi u Grčku trbuhom za kruhom. Jednima od njih su roditelji ostali bez posla a drugima je opljačkana radnja tako da nisu imali od čega da žive.
“Da sam samo prošle godine prihvatila da radim u restoranu gde su mi nudili posao, da ne trpim ove strahote”, govorila je Ana.
„Molim te namakni zavese da ne gledam ovaj jad“, nastavljala je Rina.
Iza njih je sedeo mladi par pun snova o uspehu u inostranstvu.
Platili su desetodnevni aranžman u hotelu, do kada su morali da se snađu za smeštaj i posao. Interesantno je da su i drugi putnici došli na tu ideju. Uz put im je vodič pričao o raznim zanimljivostima Grčke ali i o surovoj stvarnosti novih granica. Kad prođoše grčku granicu skupiše zavese i radosno uzviknuše u znak pozdrava novom životu.
Kroz nekoliko sati pred njima je blistala Atina sa svojim znamenitostima i umivenim pločnicima. Trgovci su otvarali svoje radnje. Gledajući pune rafove i slušajući ljude koji normalno govore o životu, putnici su se molili da što duže ostanu u Grčkoj. Uskoro se pred njima ukaza i hotel u kojem su imali plaćen pansion.
Čim ih rasporediše po sobama ubaciše stvari i odoše na kupanje.
„Sloboda!!!“, mislili su.
Tako su puni nade odmarali na letnjem suncu koje je jako pržilo, sve dok nisu počeli da traže posao.
Ana je odmah prvo veče našla posao u restoranu, dok je ostalo troje imalo umetničke ambicije koje je htelo da proda za velike pare. Ana nije imala slobodnog vremena jer je pomagala ostalima da nađu posao. To je bilo jako teško obzirom da je na poslu svako veče prelazila kilometre opslužujući restoranske goste. Zatim se bližio kraj aranžmanu, a smeštaj nisu našli. Radila je na crno i nije bila zdravstveno osigurana. Uz to se dogodilo i ono od čega je najviše strahovala. Neko ih je prijavio! Restoran pored njih je bio zabravljen, odakle su izašle dve uplakane devojke, vozeči se nekud na biciklima, dok su ih snobovi ismejavali. U Stvari, bile su to izbeglice iz Bosne.
Nakon te informacije, Ana je dobila otkaz a nije mogla da se vrati kući jer je aranžman još uvek trajao.
Prebrojala je novac i otišla do radnje da kupi hranu a zatim je počela da šeta. Nije se dugo zadržavala prilikom razgledanja radnji, sve dok nije došla do radnje sa unikatnim muzičkim instrumentima i uređajima.
Tom prilikom je u obližnjem restoranu bila potrebna zamena konobarice i ona je bila srećna što joj se pružila prilika da još nešto zaradi. Radeći primetila je elegantno obučenu mušku priliku koja je iz prikrajka posmatra i njegova pažnja joj je godila. Uskoro joj se desilo nešto za nju jako neobično. Prišao joj je i upoznali su se. Zove se Džordž, iz Londona je i polu je Englez, polu Grk. Multimilijarder je i po prirodi umetnik. Dizajnirao je muzičke uređaje i instrumente kojima se do maločas divila u izlogu. Svidelo mu se kako je promatrala njegove izume. Hteo je da je upozna. Pozvao je da sledeće noći izađu na večeru u jedan od njegovih hotela.
Bila je iznenađena.
„Što da ne, neće mi pasti kruna sa glave“, pomisli ona i uputi se prema hotelu.
Tamo je čekao Džordž kraj stola ukrašenim prelepim cvetnim aranžmanom, a za susednim stolom su sedela dvojica poslovnih ljudi.
„Nikad me nije prevario osećaj za ljude. Video sam Vas još prvog dana kad ste došli u Glifadu“.
Ana se začudila.
„Svi znamo šta se dešava u Jugoslaviji i tužni smo zbog toga. Dozvolite da Vas upoznamo sa dvojicom ljudi koji sede za susednim stolom“. Ana priđe i upozna se.
„Ovom čoveku što sedi levo od Vas majka je iz Skoplja i posredstvom njega svi znamo kroz šta prolazite. Ukratko da kažem, bila je racija i svi koji rade na crno su prijavljeni. Ovaj čovek koji sedi tu sa nama je šef policije. Pocepao je sve prijave. Svideli ste mi se na prvi pogled. Neću biti nekulturan ni navalentan, ali tražim sebi životnu partnerku pa Vam predlažem da pripremite dokumenta za radnu dozvolu, da dođete neko vreme da radite u mom hotelu, do pet godina, a onda da odlučimo šta ćemo dalje“.
Ana nije mogla da dođe k sebi.
„Ja sam student, na poslednjoj sam godini studija“, rekla je.
„Pomoćiću Vam oko prebacivanja na Atinski univerzitet, potrebno je samo vreme i dobra volja. Znam šta ćete reći – da razmislite! U redu, idite kući, produžite vizu i dođite opet!“
Ana nije znala da li da mu veruje. Ipak je odlučila da se vrati kući, mada je razmišljala da li je to pametan potez. Ostatak društva je ostao u Grčkoj.
Tokom jeseni je diplomirala i baš kad se spremala da raširi radosnu vest zazvonio je poštar i doneo garantno pismo i dokumenta za radnu vizu.
Koloseci
Ja sam svuda: u realnosti, na internetu, u predmetima, prošlosti i sadašnjosti. Prebivam u jednom, živim u drugom a radim u trećem gradu. Kontaktiram usmeno, pismeno, rečima, delima, bojama, muzikom.
Mene nema nigde: Nisam ničija, nestalna sam i poput vetra.
U društvu sam često zamišljena i često ne slušam tuđe reči.
Takva sam oduvek.
Moj svet je bogat i neograničen. Družim se sa ljudima različitih polova, sklonosti, političkog ubeđenja, životnog doba, porekla, gradova i država.
Volim što sam takva jer u suprotnom to ne bih bila ja. Radim više različitih poslova na različitim geografskim prostorima.
Kontroverzna sam, analitična, krotka i pohotna, ambiciozna ali nikad prosečna. Zato postojim!
1993
Zovem se Dijana. Sa sestrom Selenom već trideset godina živim u Beogradu. Iz Vranja smo poreklom. Obadve smo stomatolozi i imamo ordinaciju u centru grada. Naš odlazak u Beograd uslovila je kriza koja je vladala devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Isprva smo obe htele da živimo u inostranstvu, ali su roditelji hteli da nas zadrže u Srbiji pa su prodali veliki stan i kupili dva manja – jedan za sebe, drugi za nas. U to vreme, iako je rat besneo u Hrvatskoj i Bosni, ni na ovim prostorima nisi bio baš bezbedan. Bilo je vrlo često demonstracija i oružanih obračuna, a usled raznih restrikcija dešavalo se da čak i međugradski prevoz iznenada stane. Mediji su brujali o bombardovanju koje nam se spremalo i prava je sreća što sve to preživesmo. Obzirom da su nam roditelji ostali bez posla, a ja tada bila apsolvent, potražila sam posao u obližnjoj prodavnici kafe. Tamo sam upoznala Bediju, koja je doputovala iz Bosne. Bila je to moja prva poslodavka. Prijatna, poštena, predusretljiva i dobronamerna, ispričala mi je svoju tragediju i ja njoj svoj problem i postadosmo iskrene prijateljice. Moja sestra Selena je radila kao spremačica, kad je jednom prilikom upoznala Jelenu i pozvala kod nas u goste nju i njenog verenika Arslana. Vrlo brzo vlasnik prodavnice u kojoj sam radila je bankrotirao i ja upoznah na novom radnom mestu zemunskog Hrvata Martina. Pozvasmo i njega na kafu. „Roditelji ne dozvoljavaju da se venčamo jer smo pripadnici različitih vera i naroda“, govori Jelena, „a ne možeš spakovati stvari, naći posao, platiti neophodne troškove i živeti svoj život“, dodaje. „Ma najvažnije je ko ja kakav čovek“, dodajem. „Da, ali tamo negde u Bosni i Hrvatskoj možda naši rođaci ratuju jedni protiv drugih“, nastavlja Arslan. „Pa neće nam valjda oni poslužiti za primer?“, odgovaram. „Svakako da neće, ali, svako je osetljiv na boli svoga roda!“, odgovaraju Arslan i Martin. „Pa onda može da se desi da živite sa neodgovarajućim ljudima samo zato što su iste nacionalne i verske pripadnosti? Ajmo i mi njih nešto da naučimo!“, nastavljam, „mi gajimo prave vrednosti“. Tako je i blio. Mada, ratni sukobi su podigli mnoge nevidljive barijere među pripadnicima moje generacije. To, ekonomska kriza i kriza morala i mnogih vrednosti, migracije i druge okolnosti su prouzrokovali našu samoću.
Moj Njegoše
Napisah svoje knjige i literarne radove u kojima zabeležih svoje bližnje. Zahvalih se svima koji mi dadoše građu za sve to. Neki se pri tome zaplakahu. Ljudi nestaju, dela i zapisi ostaju. Loše se zaboravlja, dobro pamti. Do pre deset meseci jedna divna starica me je pitala „Jel ima šta novo lepo?“. Moja tetka svakog dana popodne dođe na kafu, da mi novčanicu od 20,00 dinara i kaže „Moj Njegoše“! Skupljajući tetkine donacije kupih knjigu Kraljice Natalije Obrenović (Ruža i trnje). „Ja imam i njene i tvoje krvi a obe ste Natalije i obe ste moje kraljice“, rekoh a tetki beše drago. Pri tom dodajem da smo u krvnom srodstvu i sa Kneginjom Zorkom po majčinoj liniji! Ljudi se svađaju i mire, čak i ratuju između sebe ali i mi postojimo kao rezultat normalnih međuljudskih, komšijskih, porodičnih i drugih odnosa. Pomišljam kako bi bilo lepo kad bih i ja imala brak kao što je bio brak mojih roditelja… Verujem u ljubav jer je ona jedina večna i sve pobeđuje.
Opstanak
Slavuj ispada iz gnezda i shvata da njegov život nikada neće biti isti kao do sada. „Moraću da naučim da letim, da odrastem, ojačam i staram se sam o sebi“. U tom momentu lišće mu trasira put do obližnje grane sa koje će naučiti da leti. Slavuj se penje i počinje da mlatara krilcima. Prolazi tako dan a on nije ništa ni jeo ni pio. „Ja sam tu da te odbranim od grabljivaca i zveri a ti moraš da naučiš da brineš o sebi i da nađeš sebi drugo društvo“, govori mu list. Slavuja mori glad i žeđ ali ipak uspeva da se prehrani. Lišće se ponovo otvara i on primećuje rečicu na kojoj pluta drvena pločica i pored nje latice cveća. Slavuj sleće i počinje da se hrani i pije vodu. U tom momentu proleće galeb veseo što vidi još neku pticu u svojoj blizini. „I ja sam sam. Leteo sam sa svojim jatom u blizini obližnje obale kad je počela da duva bura pa se sklonih i izgubih kontakt sa jatom. Obzirom da se hranim ribom nisi mi konkurencija pa možemo zajedno kroz život“. Tada poče da duva jak vetar i usmeri obe ptice da odlete ka obali.
Džoker
„Gospođo Ći, očekujete devojčicu koja će se roditi kroz tri i po meseca. Kasno je za pobačaj, morate razmisliti o odlasku u inostranstvo obzirom da imate već jedno dete“, rekao je ginekolog zapanjenoj Sjahon.
„Porazgovaraću sa porodicom, mada moram priznati da je ovo neočekivano. Imamo velikog sina kome predstoji sjajna budućnost ovde u Kini, ovome se nisam nadala, pridržavala sam se uputstava za kontracepciju a opet sam bremenita“, zabrinuto je rekla Sjahon, „Recite koliko Vam dugujem“.
„ Sve je u redu, osigurani ste“, odgovori doktor.
„ Do viđenja“, reče Sjahon.
„ Do viđenja“, reče doktor.
Kad je stigla kući i saopštila porodici vest, svi su bili iznenađeni i zatečeni. Isprva nisu znali šta da rade. Sin Lju je sjajan hemičar i karatista i njemu predstoji sjajna budućnost u Kini.
„ Ja ću ostati ovde da završim školovanje a kad postanem stručnjak i slavan karatista živećemo gde nam najviše odgovara“, reče Lju.
„ U tom slučaju ću kontaktirati svoje roditelje u provinciji Šansi da brinu o tebi i da ti pomažu a mi idemo u Evropu“, odgovori mu otac, Can.
Posle dužeg razmišljanja, bračni par odluči da otputuje u Jugoslaviju, u Sarajevo. To i uradiše. Tamo su otvorili prodavnicu kineske brze hrane i posao im je sjajno išao. Nedostajao im je Lju. Kroz nekoliko meseci rodila se ćerkica Fanfan kojoj u cilju lakše socijalizacije u novoj sredini dadoše i drugo ime Nina.
Međutim, uskoro je počeo rat i porodica Ći je sa Srbima prebegla u Beograd. Tamo su u bloku 70 otvorili novu radnju i iznova počeli evropski život.
Iznajmili su stan nedaleko od tržnog centra gde im je bila radnja i pokušavali su da se prilagode teškim uslovima koji su tada vladali u Srbiji. Nedostajala im je rodna Kina ali su znali da im nema povratka.
Stanovništvo je različito reagovalo, neko sa predrasudama, neko bez. Osećali su se kao enklava bez korena i budućnosti. Često su bili pljačkani od raznih razbojnika. Obzirom da su slabo znali Srpski jezik, nije im bilo jasno ko je protiv koga ratovao u Sarajevu i nisu bili upoznati sa etničkim problimima u Srbiji.
Blizina rata i demonstracije su ih činili zabrinutim i uplašenim, pa su počeli da traže mesta gde će na miru meditirati, moliti se Bogu i pričati o svojim problemima. Obzirom da u Beogradu nema Budisitčkih hramova molili su se gde se moli i lokalno stanovništvo: u Pravoslavnim crkvama do dela molitve kad oglašeni treba da izađu, u bazilici Sukat Šalom i u Protestantskim crkvama. Neretko su odlazili i do Budističke crkve na Zvezdari radi meditiranja uz Kinesku tradicionalnu molitvu u dvorištu zatvorenog Hrama. Lokalno stanovništvo ih je razumelo ali su se i pribojavali da se ne bave nekom magijom.
Mala Fanfan Nina je rasla sa Srpskom decom i osim bioloških razlika u boji tena i kosim očima nije se razlikovala od druge dece. Sve to, naravno, dok nije postala pubertetlika, kada su se javili prvi kompleksi zbog različitosti. Danima je stajala pred ogledalom iscrtavajući oči da joj budu što sličnije drugim devojkama, belela ten puderom i uspinjala se na cipele sa platformom ne bi li izgledala što većom.
Porodica je komunicirala sa Ljuom i ostalim rođacima putem interneta ali brzo im se razvio i biznis pa su razradili posao gajenja i prodaje organske orijentalne hrane i proširili su asortiman jela u njihovoj bazičnoj radnji po čemu su postali ekskluzivni u gradu. Lju je uzgajao hranu uz primenu novih tehnologija i snabdevao porodicu sirovinama. Žalili su što ne mogu biti svi na okupu. Kad je porasla, Fanfan Nina je postala prava lepotica, što je ishodovalo uspehom u profesiji manekena i sve češćem pojavljivanju na reklamama i u spotovima. Sa druge strane, potreba za novim tehnologijama u agraru u Republici Srbiji prouzrokovala je primenu stranih tehnologija, kojom prilikom su prednjačili Kinezi. Tako se pružila prilika porodici Ći da ponovo budu na okupu jer je Lju bio angažovan na projektima u okolini Niša. Tamo je upoznao mnoge ljude, među njima Simu Mikića iz Prokuplja, vlasnika velikog imanja, sa kojim se Fanfan Nina upoznala i zavolela.
Obzirom da je ljubav najjači motiv za život i obzirom da su se dobro upoznali mladenci i njihove porodice, složili su se da se Sima i Fanfan Nina venčaju u bazilici Sakreker u Parizu i prionuli na pripreme za venčanje i za put.
Put
Tog divnog jutra opojni miris cimeta pomešan sa mirisom pečene kafe se širio stanom. Topli julski zraci promaljali su se kroz nebesko plavetnilo budeći sav živi svet. Bio je Ivanjdan. Svečano sam se obukla i krenula u crkvu. Posmatrajući umivene pločnike pomislila sam kako sam počastvovana od Gospoda Boga i Svetog Jovana što mi je baš danas rođendan. Kad uđoh u crkvu oglasiše se zvona zvukom koji para nebo. „Da li zbog tog na ovom Svetu imam posebnu misiju?“ zapitah se u sebi. Pogledah u ikonu i ona kao da mi klimnu glavom i blago se osmehnu. Zatim zaplovih putem liturgijskih tonova. „ Zar već?“, pomislih kad se završila liturgija. Izađoh napolje a blagi julski vetrić me pomilova na putu do kuće. „Srećan rođendan!“, izusti mi vremešna majka i dade poklon paketić. U čajniku je bio mlaki čaj od pomorandže sa cimetom.
Prionusmo doručku, torti i prigodnim napitcima.
Temelj
Ravnopravnost polova, pojava je često jalova. Društvo potresa kriza poremećenih vrednosti. Žene su poput stabljika biljaka ali se razlikuju po tome što im se ne da da puste koren i razgranaju grane, a kamo li da cvetaju! Posle višedecenijskih ekspertiza i pouka da odgovoran čovek mora prvo prebrinuti egzistencijalni problem pa tek onda formirati porodicu, po kiču pratimo evropska i svetska zbivanja. Svaka čast uspešnim ženama! Pogotovo ako to postignu pre sklapanja braka! A zagovornicima teorija da je ženska emancipacija povezana sa belom kugom predlažem da, za promenu, počnu da slušaju prvo šta kompetentne osobe izjavljuju za javnost a turšiju ostave za druge prilike. Što se tiče žena na vodećim pozicijama u društvu, tako i treba da bude, jer se dugogodišnjim proučavanjem pokazalo da su temeljnije i odgovornije a i zastupljenost u funkciji studenata na društvenim faklutetima je veća od muškaraca iako je prolaznost na ispitima bila manja za isti procenat znanja. U ostalom, muškarcima, kao fizički predisponiranim za veće napore, treba staviti do znanja da treba da budu ženama od pomoći.
Transformacija
U sred bela dana sred zlatnobelog prostora Ida prolazi kroz drvena vrata. Odjednom prostor postaje zelen a zatim šaren. Pojavljuju se neki do tada nepoznati ljudi koji stoje mirno i samo očima komuniciraju. Ljudi stoje a predeli promiču. Nestaju zgrade a nastaje bilje, vode se šire i nastaje pometnja. „Gde su ona vrata na koja sam ušla, šta to ona kriju“, pita se Ida tražeći odgovor od drugih. „ Ne znamo, i mi smo zbunjeni“, odgovaraju suznih očiju, „ Ne znamo šta se ovo dešava“. „ I ja bih volela da znam“, odgovara Ida. „Belo i crno plaše podjednako kao i sva ova transformacija! Hoće li neko da mi kaže šta se to sa nama dešava? Hoću da sve bude normalno, kao i pre! Gde su nestali svi moji i sve moje? Ja bih da hodam a noge mi se ne pomeraju“! Približavaju se druga vrata. Odjednom svi počinju da hodaju i beže ka svojim ciljevima ali Ida više ne prepoznaje od kuda je došla. „Izvinite, ja ne znam kako kući“, obraća se prolaznicima koji samo klimaju glavom. „Svi ćemo jednog dana istoj kući, kod Boga“, odgovara neznanac. „A dotle?“ odgovara Ida. „Poslužite se sećanjem i intuicijom“, odgovara neznanac. „ A šta ako su moja sećanja i intuicija sfera fantastike“. „ Poslužite se magijom!“. „ Pandora je imala svoju kutiju, Aladin lampu, vračare kuglu a ja nemam čak ni kompas!“, uzbuđeno dodaje Ida. „Na mestu crkve sada je praznina, hoće li mi neko reći šta je ovo“? Na mestu gde je bila crkva nalaze se tamna vrata. Ida prolazi i ulazi u sazvežđe.
Usamljenost
U jednu novosagrađenu stambenu zgradu se uselilo mnoštvo mladih bračnih parova, nepotpunih porodica i samaca. Neki od njih su bili Tina, Vanja i Nikola. Tina je bila akademski slikar koja je živela od prodaje slika a neke je poklanjala humanitanim organizacijama radi izrade čestitki. Vanja i Nikola su bili mladi bračni par bez dece, Nikola trgovački putnik koji je često na terenu van kuće a Vanja nezaposleni mikrobiolog. Isprva su se samo javljali jedni drugima kad se sretnu. Nekoliko meseci nakon useljenja oglasi se potreba za prijemom novih članova crkvenog hora na koji konkurs se, ne znajući jedna za drugu, javiše Tina i Vanja. Bilo je to obostrano prijatno iznenađenje kad su se videle na prvoj zajeničkoj probi. Nakon toga je usledilo bliže upoznavanje a kasnije intevzivno druženje uz kaficu ali i na putovanjima i proslavama praznika. Nakon jednog Božića Tina dobi pozivnicu da po subvencioniranoj ceni, povodom humanitarne akcije, provede dan u renomiranoj poslastičari sa još jednom osobom. Nikola je tad morao da otputuje poslom i Vanja je oberučke prihvatila da Tini pravi društvo. Time su pobedile svoju usamljenost i doprinele da deca bezroditelja dobiju vrhunski spremljene čokoladne kolače.
Perle
Prolazeći seoskim putem iz jednog auta ispade narukvica od smeđih peril. To isprva ne videše ljudi već kroz nekoliko dana, na putu do igraonice, mali Luka I Smilja nađoše dve perle. Pomisliše šta sa njima da rade, pa kako je pao prvi sneg rešiše da u dvorištu naprave Sneška Belića I da mu umesto očiju stave perle. Tako je I bilo sve dok ne poče da se topi sneg. Smilja je razmišljala puno o osobi koja je ispustila narukvicu iz kola. “Sigurno je dečak koji joj je poklonio narukvicu podelio užinu sa drugom devojčicom pa je sva razočarana I uplakana bacila narukvicu. Zatim su je koke videle I kljucale sve dok Luka I ja nismo naišli. Sve jedno dve poslednje perle su donele sreću mom bratu I meni pa zaslužuju da ih ovekovečim”, razmisli Smilja I poče da pravi uskršnu figuru. Uzela je parče gline I od njega počela da pravi bistu uskršnje kokoške. Zatim je od krpica napravila kokošija krila, pera I krestu. Na kraju je napravila kljun I zalepila perle umesto očiju. Zatim je odnela u obdanište I time se prijavila na takmičenje za najlepšu dečiju uskršnju figuru. Nakon nekoliko dana telefonom je nazvala vaspitačica I rekla da je Smilja osvojila prvu nagradu.
Uzajamnost
Živela sam u prizemlju zgrade u mračnom stanu. Grad je bio jako zagađen a pored toga je i tata pušio po dve pakle cigareta dnevno. Mami je to smetalo ali je trpela. Ja sam bila zdravo dete dok nisam naglo izrasla. Volela sam da se igram napolju sa drugom decom. Tako sam usled niza okolnosti počela da oboljevam od disajnih bolesti. Mesecima sam ležala u krevetu a kućne posete lekara i panični odlasci u Hitnu pomoć nisu bili retkost. Uz inekcije su sledili odgovori da je čovek mikrokosmos i da se ne zna da li ću se izlečiti a ne mogu dobro da ojačam jer naglo rastem. Moja porodica je praktikovala da svake godine kampuje na Jadranu. Lekari su rekli da to doprinosi jačanju imuniteta. Putovali smo kolima promatrajući prelepe predele i zaustavljajući se na raznim mestima. Upijali smo slike koje ispred nas prolazile nestrpljivo čekajući da osetimo miris koji se samo na Jadranu oseća. Svakoga leta smo letovali u drugom mestu sve dok nismo otkrili Hvar, gde smo se najduže zadržali. Kakva je to lepota bila…Nezamenljiv je osećaj celodnevne šetnje u kupaćim kostimima, zajedničkog roštiljanja, kafenisanja, gledanja televizije i skakanja sa svetionika. Sve obaveze i predrasude iz krajeva iz kojih smo dolazili ovde su nestajale…Mislili smo da živimo u najlepšoj i najsrećnijoj zemlji na svetu. Dogovarali smo se da svake godine dolazimo zajedno. Nije nam smetao nedostatak komfora a ja sam rasla i jačala. Poželela sam da upišem studije u Splitu, da se tamo udam i živim. Međutim, obzirom na materijalne prilike moje porodice, morala sam da studiram i delim sobu sa svojom sestrom u Beogradu. Odjednom su počele da me interesuju i druge destinacije za letovanje. Spremajući ispite čula sam na radiju da je počeo rat u Hrvatskoj. Prenerazila sam se. Duša mi se razdirala. Mislila sam na sva ona lica koja sam sretala. Pitala sam se ko sam i šta sam, obzirom da sam se tada izjasnila kao Jugoslovenka. Sve to sam doživela kao eroziju države, ljudskosti i sistema vrednosti. Uz to sam se tada odvajala od svoje kuće. Nisam mogla da verujem da se takva istorija ponavlja. U meni je uvek bio moj rodni grad ali i jadransko primorje kao moj drugi dom. Ljude nikad nisam pitala kom narodu pripadaju, važno mi je bilo kakvi su kao ljudi. Hrvati i Slovenci su važili za bolje kavaljere ali dobrota i razum su izgubili bitku na tim prostorima. Predeli u kojima se nestvarno lepo leti živelo pretvorili su se u pakao i ruševine. Srećom, tome je došao kraj. O ljudima i dalje mislim da nije važno kom narodu pripadayju nego kakvi su kao ljudi.
Вентил
„Мајо, увек си на своју руку: тераш своју моду, егоцентрична си и ниси у ниједном миљеу“!, рече Рада. „ Па шта! Уосталом свако има права на свој избор! Људи као ти имају проблем што немају своје мишљење и праве су кукавице и полтрони!“, одговара Маја. „ Причаћу с ким хоћу, бавићу се чим хоћу и, кад порастем, удаћу се за кога хоћу! Немате бре петљу ни за шта у животу, све вам је сервирано од рођења, не знате бре шта је живот и никад нећете сазнати! У осталом, одох ја на своја усавршавања где ћу наћи сродне душе“, одговори Маја.
Маја је била у много чему напреднија од своје генерације, похађала је истовремено основну и музичку школу, имала је све петице. И у музичкој школи је била одличан ђак, али је мало била незаинтересована. Ближио се крај и једној и другој школи. Сви су је професори питали чиме ће се даље бавити, да ли ће наставити са даљим образовањем и сл. Опомињали су је какве су последице небављења музиком али она је рекла да је млада за такве одлуке и да жели слободно време.
Истовремено се уписала на кошарку и била је увршћена у градски тим. Са радошћу је прихватила многа познанства и улогу центра у градском тиму јуниорске репрезентације. Обрадовала се првим турнирима и путовањима. Тако дође дан када је кренула са тимом на прву утакмицу. Рано ујутру кренули су аутобусом певајући, слушајући радио и пратећи кроз прозор све што се дешава. У ранчевима су били спаковани дресови и понешто воде и пића. Путем су их пратиле колоне возила из којих су се у једном моменту издвојили неки мотоциклисти са ранцима, кацигама и модерним оделима. Пуштали су гласну музику. Девојчице све одоше на задња седишта. „Овако ћу ја једног дана да путујем по свету! Или, можда фургоном,“ помисли Маја. „Обилазићу сва места на овој планети и остајати док ми је занимљиво“. Путовању се ближио крај и аутобус је скренуо са главног пута. Ускоро су били поред хале спортова. Пресвукле су се и са усхићењем гледале себе у дресовима, али, било је ту и треме јер је многима била то прва утакмица. Захваљујући добром тренеру све то је заборављено кад су изашле на терен и упознале своје ривалке. Утакмица је била пријатељска и сви су се спортски понашали. Већ у првим минутима је нестало треме и играчице су заборавиле да је у питању турнир већ су се трудиле да одбране достојанство тима и града из којег долазе. Победиле су али нису понизиле домаћице. Након турнира су имали заједнички ручак и дружење а затим су кренули назад. Током игре их је посматрао селектор Црвене Звезде и неке од њих, међу којима и Маја добише понуду да њихови родитељи потпишу уговоре и пошаљу децу у Београд.
Вечност
Непосредно пред Балканскe ратове Ђурђина и Георгије се састаше крај старог храста, којом приликом јој је он поклонио медаљон да је чува током рата док се он не врати. Она њему поклони везену марамицу и рече да ће га чекати. Пољубише се и расташе крај храста, близу којега су се простирала поља рибизли и купина крај којих је пролазио сеоски пут. Ђурђина је плакала и верно чекала завршетак рата. Сви сељани су знали њену тајну и нестрпљиво су чекали крај рата спремајући славље за будуће младенце.
До славља није дошло зато што се Гeоргије из рата није вратио а Ђурђина је умрла од туге. Кад се та трагедија догодила родитељи несрећног пара су ангажовали вајара да направи споменик крај храста где су се састајали и том приликом наста обичај да сви заљубљени парови посећују то место, доносећи цвеће и палећи свеће.
Дешавало се много тога, било је много ратова, гранатирања, страдања, али споменик и храст су остајали неоштећени. Парови су се редовно састајали на том месту одајући пошту несрећном пару. Чак се и сама природа постарала да ту никне нови живот: појавила се самоникла јапанска ружа, никло је прелепо дрвеће у којим крошњама су птице свиле гнезда а у подножју су маце и куце скривале тек окоћене младунце и училе их првим корацима у животу. Живот је победио смрт.