BEKSTVO
Dobro se sećam sive zamrzle zgrade, smeštene u neobično živoj ulici. Po njenom dvorištu su trčali đaci i podsećali na lepršanje leptira. Sneg je neprestano padao, kao u levak. Zalutali vrabac padne na susedno drvo, strese sneg sa grane, kojom se poigra i utone u snažno belo nebo. Vetar je vešto i nežno dodirivao stabljike, dok su pahuljice umirale jedna drugoj na grudima. Mraz je đacima bockao lica i nosiće. Nastavnica Ćulafić je dolazila krivudavim zavejanim putem i pazila da ne padne na utabanoj snežnoj stazi, koja je bila tvrda i klizava. Na času tehničkog vaspitanja, koga je držala, nestao je dnevnik osmog jedan. Inicijator, bio je naslabiji đak, Vasić, a pomogli smo mu svi, uključujući i predsednika odeljenja. Nastavnica je mirno dremuckala dok smo je lišavali dnevnika. Vasić je dnevnik strpao u torbu, odneo ga na zakazano mesto i vratio se u učionicu. Očekivali smo kraj časa. Kad je nastavnica videla da je dnevnik nestao, povikala je glasom koji je više ličio na molbu, nego na zapoved:
– Deco, nađite dnevnik! Ne izlazite dok se dnevnik ne pronađe!…
Ubrzo iza škole, na zakazanom mestu razgledali smo dnevnik i vršili izmene. Preko jedinica smo upisivali petice. Zatim smo dnevnik svečano spalili. Zvonilo je zha novi čas, a nestanak dnevnika je već bio prijavljen razrednici. Čas je počeo ali, ne običan, nego razredni.Razredni čas je držala nastavnica Branka Ćurković. Još od vrata je povikala:
– Deco, nađite dnevnik!
Vasić nije kasnio sa odgovorom:
– Iz onog pepela je već i kopriva izrasla. Razrednica je prozivala sve dečake redom, dok su devojčice radoznalo iščekivale ishod. Svima je postavljala jedno te isto pitanje:
– Gde je dnevnik?… Svako od nas, pre nego što je uspeo dati odgovor, bio je prostreljan pogledima ostalih dečaka, sa čijih se lica lepo moglo očitati ono molećivo:
– Ne odaj!
– Odao niko nije. Zbunjena nastavnica je briznula u plač.
Posle ovoga dobili smo jedinice iz vladanjakoje su bile upisane u novi dnevnik.
Zbog jedinice iz vladanja kući nisam smeo. Gradom sam lutao izgubljeno, kao prosjak koji
ne nosi ništa osim tuge. Besciljno sam lutao sve do večernjih sati, a onda sa strahom ušao u kuću. Majku sam zatekao kraj štednjaka. Sedela je i plela. Klupče konca se kotrljalo po podu, a igle zveckale.Napolju je lebdeo sumrak. Ja sam stajao kraj vrata i drhtao. Nisam uspeo ni da ispričam kako sam zaradio jedinicu, a majka uzdahnu, ode u drugi kraj sobe i negde iz ugla uze oklagiju. Svestan svoje greške, pokajnički sam joj prišao.
Pod udarcima sam vikao:
_ Ne, neću više, neću nikada više… bolovi su bili neizdrživi.
Ne sećam se da sam ikada dobio više batina no tada. Leđa su mi bila išarana masnicama. Tada sam se odlučio na bekstvo od kuće.Odabrao sam podrum napuštene zgrade u dvorištu. Dok sam silazio niz stepenice, krv mi se ledoila u žilama. U uglu podruma, blizu ulaznih vrata, počivala je hrpa zarđalih stvari. Prosto je bilo neverovatno koliko je bilo miševa, koji su se slobodno kretali svuda unaokoloi klatili paučinu. Veče se primaklo. Svetlost je lagano umirala. Jedini prozorčić je ličio na srebrni okvir, na kome je ležala mesečina. Bele pahuljice snega su zavirivale u podrum. Negde oko pola noći veliko pseto je počelo zavijati. U praznom buretu za kišnicu se nešto dešavalo. Stisnuo sam dušu i gledao na gomilu razbacanih stvari. Drhteći sam očekivao da ugledamkakvo priviđenje. Sekunde su mi bile, kao cela godina. Srce mi je snažno udaralo, iako se nisam mogao ni pomaći. Hteo sam da vičem, ali nisam mogao ni da pisnem. Bio sam pokopao sve nade da ću se izvući iz te situacije straha i očaja. Oči sam držao širom otvorene, i neznam, zapravo, kad sam utonuo u san.
A ujutru, s prvom svetlošću, nestalo je straha. Odmah sam joj obećao da više nikada neću bežati od kluće. U očima su joj blistale suze. Govorila mi je nežne i tople reči.
IDI KAŽI TATI
Sećam se toga kao da je juče bilo. Blago prolećno sunce obasjavalo je ulice kroz velike bukve. Na ulici nije bilo nikog. Žurio sam. A onda odjednom sretoh Alisa. I on je nekuda žurio.
_ Zdravo, Alise! – pozdravih ga ljubazno.
_ Zdravo, kuda ćeš? – upita me on.
_ U školu – a ti?
_ Isto – reče Alis.
Alis je bio moj najbolji drug. Zajedno smo se igrali, zajedno išli u školu, sedeli, čak u istoj klupi. Kako nisam imao brata, mnogo sam voleo Alisa i on mi je bio kao brat. Naši susreti, pa ni oni slučajni nikada nisu bili kratki. Uvek smo imali toliko mnogo jedan drugome da kažemo.
Ušli smo u školsko dvorište. Prišli smo grupi dečaka koji su igrali klikere. Većina je bila iz naše ulice. Alis je ljubazno zamolio jednog dečaka za kliker da bi se uključio u igru. Uobraženi dečak ga drsko odbi govoreći:
_ Ne dam, neka ti tata kupi!
Na to neko iz gomile piskavim glasom dodade:
_ Taj ti nema tate!
Dečaka koji nije imao tate gledali su kao neko čudo. Alis, gotov da brizne u plač, sav pomodreo reče:
_ Imam ja tatu!
_ Gde ti je – zapita ga neko od dečaka.
Alis se sukobio sa istinom. Na ovo pitanje nije znao odgovoriti. Šta da kaže gde mu je tata kad nema tate.
Deca su se gromoglasno smejala, veoma zadovoljna. Odjednom, jedan od dečaka podrugljivo doviknu:
_ Nema tate! Nema tate!
Nastade velika gužva. Alis je bio oboren na zemlju, okružen dečacima. Ležao je priljubljen uz zemlju. Morao sam pomoći Alisu, ali kako?! Bojao sam se tih dečaka. I najzad, ni sam ne znam kako, dograbih jedan kamen. Na to neko povika:
_ Bežite, ima kamen!
Alis je ustao plačući, sav pocepan i zaprljan, a neko mu od dečaka dobaci:
_ Idi kaži tati!
U srcu mu se sve kidalo. Prvo se gušio, a zatim nastavio da jeca.
Pošto smo se bojali da se dečaci ne vrate, pohitali smo do ugla ulice, skrenuli i zastali. Oprezno smo provirili, a onda počeli da trčimo prema Alisovoj kući.
Vrata nam je otvorila Alisova mama. Ušli smo zadihani u sobu. Alis je drhtao od stgraha i iscrpljenosti.
_ Jesu li te tukli? – upita majka.
Dečak je oborio glavu i tiho počeo da plače, suze su mu se nezadrživo slivale niz blede obraze.
_ Hajde, nemoj da plačeš. Neću ti ništa učiniti. Zašto su te tukli?
On odgovori gušeći se u suzama:
_ Tukli su me… zato što… nemam… tate.
HRABAR DEČAK
Nešto me neodoljivo i sada podseća na te dane. Isto ono uzbuđenje, isti onaj damar u grudima što je kucao u meni pre petnaest godina.
Još se nije bilo čestito ni razdanilo, a ja sam pošao u školu, daleko od sela, pod planinu. Te zime dani su bili neobično hladni. Sneg je neprestano padao iznad zadimljenih seoskih kuća, beli januarski sneg. Sve je bilo belo. Drveće je bilo u belim kaputima, snežnim bundama. Pahuljice su jurile iznad zemlje kroz vetar i otapale se na mom licu.
Stigao sam u škollu. Zvonilo je. Ušli smo u razred. I učiteljica je ušla.
_ Zdravo! – rekla je učenicima.
_ Znate li – nastavila je učiteljica – šta ćemo učiti danas? Danas ću vas upoznati s pričom u kojoj se govori o jednom srećnom dečaku. No, pre nego počnemo s tim, neka mi neko ispriča kada je bio srećan.
Prvi se javio Saša:
_ Učiteljice, ja sam bio srećan kada je tata kupio novi automobil. I tako redom, Sonja je bila srećna kada je njen tata kupio televizor, Žarko je bio srećan kada su mu kupili nove cipele itd, itd. Međutim, ja sam jedini ćutao, kao da nikada u životu nisam bio srećan. Učiteljica je to odmah primetila i ljubazno, osmehnuvši se, postavila mi pitanje:
_ Petra, molim te, hoćeš li nam ti reći kada si bio srećan?
_ Učiteljice, ja sam najsrećniji kada ne sretnem vuka – odgovorio sam joj kao iz topa.
Učionicom se razlegao gromoglasan smeh.
_ Mir deco! Petar je s vama već pola godine u petom razredu, a vi još uvek ne znate da on svakog dana pešači od kuće do škole punih petnaest kilometara, i to preko nekoliko brda. U tim brdima često se pojavljuju izladneli vukovi.
Svi su, prosto s neskrivenim nestrpljenjem, priželjkivali da dođe taj čas kada će zvoniti. Posle toga, razgledali su me i obasipali raznim pitanjima, a ja sam im po ko zna koliko puta prepričavao događaje što sma ih u šumi doživeo uz strepnje i neizvesnosti.
I na kraju, moji drugovi su znali da sam ja i pored toga što sam dobar đak, bio ujedno i hrabar dečak.
ONA NIJE MOJA MAJKA
Pošto je prošlo petnaest godina od slučaja, moji roditelji su smatrali da je kucnuo pravi čas za istinu. Naime, trebali su da mi saopše nešto u što ni danas ne mogu da poverujem. Za veliko čudo majka je vršila pritisak na oca da mi on to saopšti.
_ Treba to da mu kažeš u mom prisustvu – reče majka.
_ Ne znam hoću li moći.
_ Učini ako me voliš. Možda će me to izlečiti! Pokušajmo, ničeg lošeg u tome nema.
_ Ali, zar je važno da on to sazna, zar je važan moral ako smo mi srećni? Uostalom, ne mogu dozvoliti da moj sin bude povređen.
_ Ne bih želela da do toga dođe – izjavi majka, veoma bleda u licu.
_ Zašto odbaciješ našu sreću?
_ Ne odbacujem je već želim da je osiguram. Videćeš da ćeš se smejati od sreće kad sve bude gotovo.
Dan kasnije otac je zamišljeno protrljao bradu, a onda pun optimizma govorio polako, pažljivo birajući reči:
_ Sine, ti si toliko zreo i odrastaoda ćeš sve što budem rekao normalno i bez velikog uzrujavanja prihvatiti.Možda je to trebalo da ti još ranije saopštimo, ali i sada nije kasno.
Dakle, mi ti nismo roditelji, već smo te usvojili.
Za sve vreme dok je govorio, gledao mi je pravo u oči i činilo mi se u onom trenutku da zaista verujem u ono što govori, ali ipak kod mene je istovremeno bila prisutna velika sumnja. Pitao sam se da li je baš tako kao što on priča. Za sve vreme dok je pričao, stajao sam nepomičan, kao da sam se okamenio. Osetio sam drhtanje u čitavom telu. Majka je neprestano plakala, a onda najednom kroz plač tužno reče ocu:
_ Uspeo si! Ne znam kako, ali uspeo si.
Ubrzo je majka skuvala kafu. Pili smo je ćutke, neraspoloženi za razgovor. Majka na trenutak zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila, počeo sam da plačem. Plakao sam, a kada me zagrlila, onda sam glasno jecao. Gladila me po kosi, nežno… Bio sam strahovito potresen i uplašen. U ušima mi je neprestano odzvanjalo: – Ona nije moja majka, ona nije moja majka, nije majka…
Sledećeg jutra, kad sam se probudio, majka je sedela na mom krevetu… smešila mi se. Zamolio sam je da ostane sa mnom. U glasu mi se osećao očajnički strah. Približila mi se. Polako me zagrlila. Sklonila mi je kosu sa čela i nežno me poljubila. Odmah sam joj saopštio da ne želim da znam za druge roditelje.
ŠKOLA JE TEŠKA
Ne ide mi škola, e pa ne može mi sve ići u životu. Brat mi stalno govori: – Ako ti učenje loše ide od ranog jutra, drugi put spavaj do podne. Mrzim prvu smenu u školi. Čim svane – meni se srkne. Uspeh mi je sve gori i gori,ali to su prolazne slabosti. Moj drug je vredan đak. Šteta je što gubi vreme u školi. Doduše, i on jedva čeka da završi školu, pa da prestane da misli.
Ne možete od mene tražiti petice. Odakle mi? Kod mene nema ogranizovanog ne učenja. Sve je tako spontano. Eto, uradio sam pismeni iz srpskog jezika i tačka. A trebalo je – zapeta. Na pismenom iz srpskog jezika moja najomilje nija tema je – tabu tema. Ne znam zašto imam jedinicu iz engleskog jezika kad znam da se pravim Englez? Pravio sam se Englez i na časovima francuskog jezika. Na času engleskog ostao sam bez teksta. Neko mi ga je ukrao. Svi znaju da ja u školi njajbolje vladam jezikom, ali ne stranim. Nije to više kao što je nekad bilo, vremena se menjaju, naročito na času gramatike. A o Andriću i Njegošu ne bih sada da govorim jer nisu prisutni. Priznajem, sumnjivo sam lice, nisam čitao Branislava Nušića. Profesori, dajte petice dobrim đacima, mi loši lakše ćemo me snaći u životu. Drago mi je da se istorija ponavlja, nisam jedini ponavljač. Školu je sigurno izmislio neki pisac, naučnik bi prvo izvršio eksperiment na miševima.