(kratka kriminalistička priča)
Tuzla, Bosna i Hercegovina, Republika Jugoslavija
1989.
Sredovječni muškarac tek se uselio u iznajmljeni stan u blizini hotela „Tuzla“. Nervozno je prolazio prstima kroz kosu mršteći se. Katkad bi počešao svoju već prosijedu bradu. Užurbano se kretao po stanu prenoseći kutije i raspakujući ih što je brže mogao. Najednom je zastao pred ogledalom. Pomno je gledao svoj odraz i pomislio:
„Kako si samo ostario“, produžio je dalje.
Plave oči došle su mu do izražaja usljed upalih jagodica. Ipak držao je do sebe. Redovno je trenirao i brinuo o svom zdravlju. Može se reći da je izgledao dobro u odnosu na svoje godine. Potom je ušao u spavaću sobu i pogledao regal ispunjen knjigama. Za oko mu je posebno zapala jedna knjiga, naizgled različita od svih ostalih. Odlučio je pogledati o čemu je riječ. Izvukao je knjigu iz regala. Korice su bile potpuno bijele. Otvorio je i pogledao naziv knjige. „Kletva ostavljenih“, pomalo jezivo. Nije se interesovao previše za magiju, kletve ili bilo šta natprirodno. Ime autora nije bilo zapisano. Zavalio se u fotelju i počeo čitati tu knjigicu od 76 stranica. Iskolačenih očiju nestrpljivo je gutao stranice, dok naprasno nije zatvorio knjigu i odložio je na sto. Laganim korakom izašao je na terasu. Posmatrao je grad koje je svijetlio pred njim, a zatim promrljao:
„Ideja i nije tako loša.“
Legao je u krevet i prevrtao se do jutra. Nije oka sklopio. Uz jutarnju kafu ponovo je čitao knjigu koju je juče pronašao. Unikatno izdanje, bez imena autora, matičnog broja knjige, CIPS-a, ili bilo čega drugog. Namijenjena baš njemu sa izuzetno zanimljivom ponudom. Iznenada je izjurio iz stana u potragu za telefonskom govornicom. Prije samog odlaska, otkinuo je jednu stranicu iz knjige i ponio je sa sobom. Bez problema je pronašao govornicu. Nervozno je otkucao broj telefona i čekao odgovor sa druge strane.
„Halo, izvolite“, začuo se duboki muški glas.
„Čovjek koji je pročitao knjigu pri telefonu“, tiho i bojažljivo reče. Plašio se da nije u pitanju neka šala, ili prevara.
„Drago mi je da ste se javili“, blago se nakašljao.
„Kada sve bude gotovo, pozovite opet, izdiktirajte broj računa i stvar je riješena“, uozbiljio je situaciju.
„U redu, shvatio sam sve. Mogu li dobiti još neko objašnjenje?“, iznenada je upitao.
„Bez previše pitanja, bez imena i svega ostalog. Bićemo u kontaktu. Prijatno“, naprasno je prekinuo vezu.
Čovjek plavih očiju, i širokih ramena, ostao je u čudu. Obrisao je znojave dlanove o bijelu košulju i zaputio se kući.
Razne misli su mu se vrzmale po glavi.
„Zar ću opet zaglaviti u zatvoru?“, zapita se.
„Ma kakvi, nema šanse, završim to i već sam preko grane“, široko se nasmijao i ušao u haustor.
Ponovo je čitao sadržaj knjige i pomno zapisivao detalje, koji su mu potrebni za sprovođenje plana.
Fudbaleri tuzlanske „Slobode“ vrijedno su se pripremali za Prvenstvo Jugoslavije. Užurbano su istrčali na teren ne bi li se što prije zagrijali. Trener je insistirao na ranom jutarnjem treningu, te su svi morali doći u 6h. Pospano i beživotno su počeli trčati oko terena. Iznenada je jedan povikao:
„Ovdje leži mrtva žena, brzo dođite!“
Svi su se iznenadili i odmah potrčali ka njemu. Trener je pojurio do telefona da zove hitnu pomoć i policiju. Sa nevjericom su gledali ženu plave kose kako leži u lokvi krvi sa ispruženom desnom rukom. Trener se vratio i naredio momcima da se odmaknu dok ne stigne pomoć. Za nekih desetak minuta stigla su kola hitne pomoći i policija. Doktor je kleknuo i opipavao puls unesrećene, ali nije ga bilo. Nakon pokušaja reanimacije na licu mjesta, mogao je samo konstatovati smrt. Nedugo zatim došli su tuzlanski inspektori. Inspektor Igor Stanić bio je u ranim tridesetim, plave kose i plavih očiju, sa izuzetno pravim i nadmenim držanjem. Sa njim je prišao i stariji inspektor Ahmet Sarajlić, smeđe kose i zelenih očiju, blago pogrbljen i izuzetno nervozan i neraspoložen. Do izražaja je posebno dolazio njegov nos, prevelik i pomalo nakrivljen. Stali su iznad žrtve i pomno gledali.
„Izgleda da je izbodena i to ravno u srce“, zaključio je inspektor Stanić.
„Tačno, ali nema oružja kojim je izvršeno ubistvo“, dodao je inspektor Sarajlić.
Iz lijevog džepa žrtve virio je novčanik. Stariji inspektor je stavio rukavice i uzeo novčanik. U njemu je bilo nešto novca, kartica i lični dokument na ime Šejla Dizdarević.
„Idi do službenog telefona FK ‘Sloboda’ i zovi forenziku“, povišenim tonom naredio je Ahmet.
Igor je trčeći otišao da uradio to što mu je naređeno. Nakom dvadesetak minuta stigli su iz službe za forenziku. Obišli su stadion, ulaz i sve ostalo, pokupili otiske i otišli. Nije pronađen nož kojim je žena izbodena. Pronađena je samo stranica knjige na kojoj je pisalo:
„Ostavljeni će uvijek pronaći način kako da se osvete.“
Jedino što su pronašli u blizini mrtve žene jeste pozlaćeni ženski sat.
Leš je ubrzo odnesen u patološli odsjek Kliničke Univerzitetske bolnice u Tuzli.
Ubrzo je odjeknula jeziva vijest. Apsolutno svi u kliničkom centru nisu mogli da vjeruju. Ubijena je u stvari doktorica. Dr Šejla Dizdarević, specijaliste neurohirurgije, majka sedmogodišnje Klare, razvedena. Proces se samim tim dosta ubrzao. Patološka služba je krenula sa obdukcijom, ranije nego što je uobičajna procedura. Sutradan je inspektor Sarajlić došao po obdukcijski nalaz. Na vratima ga je sačekao patolog prof. dr Vladimir Nikolić.
„Moje poštovanje, izvolite nalaz inspektore“, reče poslije rukovanja.
„Hvala Vam, možete li mi samo ukratko reći o čemu je riječ?“, radoznalo upita.
„Pa ovako, smrt je nastupila između ponoći i jedan sat poslije ponoći. Unesrećena je živa dovedena na stadion, a potom izbodena nožem četiri puta ravno u srce. Bila je ošamućena, odnosno uspavana. Nakon toksikološkog nalaza moći ću vam reći da li su pronađene neke supstance.
„Hvala, bićemo u kontaktu“, reče Ahmet pri odlasku.
Stigavši u policijsku stanicu sreo je kolegu Stanića.
„Ima li kakvih novih informacija?“, upitao je nezaiteresovano.
„Moraću otići saslušati par ljudi, ili ih eventualno privesti. Vidjeću već“, ambiciozno mu saopšti.
Igor Stanić je nosio crni rokovnik u koji je zapisao par imena. Prvo je otišao do Tomice Kornića. Tomica je bio cijenjeni jugoslovenski advokat, koji je radio na različitim slučajevima širom zemlje. Igor je slobodno ušetao u njegovu kancelariju, bez kucanja. Zatekao ga je potpuno skrhanog kako sjedi na fotelji prekrivajući lice rukama. Kada ga je ugledao, trznuo se i odmah ustao. Crnu kosu je zabacio lijevom rukom,a tamno smeđe oči su se caklile na suncu.
“Dobar dan. Ja sam Igor Stanić, tuzlanski inspektor“.
„Moje poštovanje, advokat Kornić“, snažno je protresao ruku.
„Dolazim u vezi ubistva vaše vjerenice Šejle. Prije svega, moje saučešće. Mnogo mi je žao“, pogledao je u pod nakon te rečenice.
„U šoku sam još uvijek. Nisam svjestan šta se desilo. Ali mogu reći da će osoba koja je to uradila, skupo platiti“, zjenice su mu se naglo proširile, što je malo uplašilo inspektora.
„Samo se smirite, učinićemo sve da riješimo ovaj slučaj“, smiren je bio Igor.
„Nego recite mi kada ste posljednji put vidjeli vašu suprugu? Da li vam je rekla nešto? Je li joj neko prijetio? Znate na šta mislim“, namrštio se.
„Koliko ja znam, nije. Ona je živjela mirnim život. Bila je hirug. Razvela se od muža, ali on nikada nije pravio probleme. Samo ne znam šta ću reći sirotoj Klari. Kako da joj kažem da njene mame više nema?“, postao je izuzetno emotivan.
„Idem ja sada, ukoliko se sjetite nečega važnog, javite nam. Prijatno.“
„Hoću svakako“, naprasno je postao smiren.
„Mogu misliti što ništa ne znaš“, pomisli inspektor dok je išao hodnikom.
Proljeće se polako budilo. Tuzlanske parkove preplavile su tek rođene krošnje drveća. Zelenilo je bilo posvuda. Duvao je topli proljetni vjetar na kom su se krošnje lagano vijorile. Sunce je obradovalo stanovnike Tuzle, te su mnogi izmigoljili iz kuće da malo prošetaju. Užurbano su hodali da što prije završe svoje obaveze. Usput bi sa uživanjem pokupili koji sunčev zrak. Dosadna zima se završila. Radovali su se proljeću, novom rađanju i novom početku. Ali nije ovo proljeće za svakoga novo rađanje, za Šejlu, značilo je samo jedno – smrt.
Stanić se zaputio prema Srebreniku, gradiću u blizini Tuzle koji leži na rijeci Tinji. Na usamljenoj kamenoj stijeni stoji upadljiva i veličanstvena tvrađava, koja ljubomorno čuva ovo mjesto i kompletnu istoriju jednog podneblja. Oprezno motri na sve one koji dolaze. S obzirom na to da inspektor nije bio iz tih područja, nego iz Bijeljine, oduševio se tim prizorom. Ipak, razlog posjete je bilo saslušanje Šejline najbolje prijateljice, Maje Aksentijević. Maja je bila vitka brineta izduženog lica i zelenih očiju. Zatekao je ispred njene kuće. Sjedila je u bašti i plakala svom ocu u naručju.
„Ne mogu da vjerujem da joj je to neko uradio. Ona je bila tako divna, ničim nije zaslužila tako nešto“, jecala je iz sveg glasa.
Inspektor je lagano prišao, predstavio se i objasnio razlog svoje posjete.
„Recite mi nešto više o Šejli. Koliko dugo se poznajete i da li je nešto naslutilo ovom događaju?“, bio je krajnje poslovan.
„Poznajemo se deset godina. Jutros sam došla na posao. Inače radim kao farmaceut, kada su me nazvali i saopštili tu tragičnu vijest“, opet je brisnula u plač.
Potom je nastavila kroz suze:
„Prije par dana mi je rekla kako misli da je neko prati. Nisam joj povjerovala. Objasnila sam, da joj se vjerovatno učinilo i da treba da se opusti. Radila je jako stresan posao“, reče u jednom dahu.
„Zanimljivo, da li je možda opisala tu osobu, ili nije vidjela nikoga, već je samo imala taj osjećaj?“, upita hvatajući bilješke u svom rokovniku.
„Ne znam tačno, to je navodno bio čovjek prosječne visine u ranim četrdesetim, rekla je da je imao plave oči i čini mi se da je rekla da je nosio kapuljaču. Ništa sem toga, nije rekla da su razgovarali, ili bilo šta slično.“
„Imate li mi još nešto reći?“
„To je sve što znam. Jako sam nepristojna, nisam vas ničim ponudila. Čekajte da donsem kafu, piće i kolač“, skočila je sa stolice i krenula prema ulaznim vratima.
„Ne, ne, molim vas. Hvala vam, ali žurim, vidjećemo se mi još“, ljubazno se pozdravio Igor.
Na red je došlo ispitivanje bivšeg muža. Taj dio posla pripao je starijem inspektoru Sarajliću.
Dobio je informaciju da Šejlin bivši muž Omar Dizdarević radi kao građevinski inženjer u jednom tuzlanskom preduzeću. Najavio mu je svoj dolazak, te mu je Dizdarević rekao da može doći na gradilište, ukoliko ima nešto da ga pita.
Inspektor je ugledao četrdesetogodišnjaka, smeđe kose i tamno smeđih očiju. Prepirao se sa radnikom na gradilištu, dok nije mahnuo rukom inspektoru da priđe, što je on i učinio.
„Izvinite ovdje je haos, kasnimo sa nekim projektom“, izvinio se Omar.
„Ne berite brigu. Ja sam tu da samo malo popričamo“, blago se nasmiješio inspektor.
„Na raspolaganju sam“, klimuo je glavnom inženjer.
„Znate li nešto o ubistvu vaše bivše supruge?“, pronicljivo ga je pogledao.
„Znate kako, mi smo razvedeni već šest godina. Kontakt smo imali samo u vezi naše kćerke Klare. Žao mi je što joj se to desilo, ali nemam nikakve veze sa tim. Nije se mogla ničemu drugom nadati, s obirom na to čime se njen vjerenik bavi“, jasan je bio.
„Čime se bavi?“, zainteresovao se inspektor.
„Ne budite smiješni, bar vi u policiji znate, kako god okrenete ničim legalnim“, nakezio se.
„Moram vam nešto iskreno reći, malo se čudno ponašate za nekoga kome je svirepo ubijena bivša supruga“, pecnuo ga je.
„Šta da radim, imam svoj život, završili smo ovaj razgovor. Ubuduće možemo razgovarati samo preko mog advokata, a i vrijeme je da idete, nije baš sigurno, nemate zaštitnu kacigu“, zbunjeno mu sasu u lice.
„U redu, vidjećemo se svakako“, bi krivo Sarajliću.
Tuzlanske inspektore na stolu je čekao kompletan patološki izvještaj sa toksikološkim nalazom.
Pogledali su jedan u drugog, te je Sarajlić dao znak Staniću da pogleda o čemu je riječ. Mlađi inspektor je nalaz pročitao naglas. Zaključili su da je na tijelu nesrećne žene pronađena manja opekotina koja je nastala upotrebom električnog šokera. Na taj način je žrtva omamljena, odnosno uspavana, a kasnije odvedena na stadion. Toksikološki nalaz je pokazao, da nema nikakvih čudnih supstanci. Zaključeno svime, smrt je nastala od četiri direktna uboda u srce, te je žrtva veoma brzo iskrvarila.
Nedugo zatim stigao je i forenzički nalaz. Na području stadiona, pronađen je veliki broj otisaka, pa je bilo besmisleno bazirati istragu na tom dokazu. Ženski sat, koji je nađen u blizini leša dao je neke rezultate. Sat je bio marke „Rolex“, izuzetno kvalitetan i skupocjen. Otisak koji je pronađen na njemu poslat je na analizu u sve baze Jugoslavije. Inspektori su nestrpljivo čekali rezultate tog istraživanja. Papir koji je pronađen, nije imao nikakve otiske.
Odmah potom, policijska stanica u Tuzli primila je veoma čudan poziv. Javio se svjedok, koji je tvrdio kako je vidio muškarca koji oko ponoći nosi ženu plave kose u naručju. Insperktori su ga naravski pozvali na razgovor. U policijsku stanicu ušetao je čovjek starosti oko šezdeset godina sa sivim šeširom na glavi. Ime mu je bilo Obrad Ljeposavić. Crnim očima prijeko je pogledao inspektore i lagano sjeo na stolicu. Izgledao je izuzetnu zbunjeno i sve vrijeme je gledao u pod. Kosa mu je već bila vidno sijeda, a ramena djelimično pogrbljena.
„Prvo nam recite svoje lične podatke, ime, prezime, godina rođenja, broj lične karte,a potom objasnite šta ste tačno vidjeli“, jasan je bio Sarajlić.
„Obrad Ljeposavić, rođen 1926. godine“, reče kratko i jasno, te ispruži ličnu kartu.
„Uzmite sami broj, ja ne vidim baš“, nasmiješio se.
„Ne vidite dobro, ali biste da svjedočite?“, podrugljivo upita Stanić.
„Iskreno tako sitna slova ne, ali čovjeka koji nosi ženu svakako da“, drsko odgovori gledajući ga u oči. Igor tada zaćuta.
„Recite nam sada, šta ste tačno vidjeli?“, zainteresovao se Sarajlić.
„Ja sam radio kao profesor književnosti u tuzlanskoj gimnaziji. Odnedavno sam u penziji. Veoma slabo spavam. Išao sam malo da prošetam i uzmem svježeg vazduha. Šetao sam jedno veče ulicom koja vodi direktno do stadiona „Tušanj“ i ugledao sam čovjeka kako užurbano nosi ženu duge plave kose u naručju. Stao sam i zagledao se.
„Šta je matori, šta ti gledaš?“, drsko me upitao taj mladić.
„Mislim da je imao oko 40 godina“, nadovezao se.
„Da li je to sve?“, zabrinuto upita Sarajlić.
„Nije. Rekao sam da šetam i krenuo sam par koraka naprijed. Želio sam da bolje vidim tog čovjeka. Imao je tamno plavu kapu, pa nisam vidio kosu. Bio je prosječne visine. Nekako širih ramena, izgledao je snažno. Moram priznati da sam se malo u uplašio. Ono što je bilo upečatljivo u mraku jesu njegove plave oči“, reče u jednom dahu.
„Odlično hvala vam na informacijama. Sada čete otići do stručnjaka za foto-robote. Pomoći ćete mu, pa ćemo još razgovarati, ako bude potrebe“, objasni stariji inspektor.
Čim je starac izašao u kancelariji se stvori tehničar iz forenzičkog odjela.
„Donio sam rezultate analize otiska i nemam baš dobre vijesti. Nije bilo poklapanja. Osoba čiji je otiska na satu ne živi u Jugoslaviji, čak nije nikada ni bila državljanin ove zemlje“, ustručavao se da kaže šta zaista misli.
„Čudno baš, želiš li mi možda nešto reći?“, uzdahnu inspektor.
„Mislim da je jasno šta je u pitanju, ta osoba bi mogla biti mrtva, to je jedino objašnjenje. Ili je pak u pitanju lažni trag“, usudi se napokon reći.
„Plašio sam se da je tako, ali vidjećemo već“, kaza Sarajlić.
Prostorijom je zavladala iznenadna tišina.
Novopečeni Tuzlak plavih očiju užurbano je pakovao svoje stvari u crni kofer srednje veličine. Ubacivao je šta je stigao, ne bi li što prije napustio taj stan. Nervozno je prevukao rajsferšlus i položio kofer na pod. Kao metak je izletio iz stana ostavivši kofer.
Dotrčao je do prve telefonske govornice sa istim onim listom. Brzopleto je ukucao broj i sačekao par sekundi.
Potom je začuo: „Birali ste nepostojeći broj.“
Potpuno se šokirao i nije se mogao pomaći. Ukopano je stajao u mjestu i ta rečenica izazvala je jezu u njemu. Nespretno je bacio telefonsku slušalicu koja je ostala viseći. Uletio je u banku sav zajapuren i stao je u red pred šalterom. Srce mu je izrazito jako lupalo, kao da će svakog trena da iskoči. Razne misli su mu se vrzmale po glavi. Od toga da je glup, da će se policija uskoro pojaviti i tome slično. Osjećao se izdano i nasamareno, ali to je budilo bijes u njemu. Kada je konačno došao na red pružio je karticu i čekao da bakovna službenica kaže iznos na njegovom računu.
„Jutros je na vaš račun uplaćeno 50 000 njemačkih maraka“, rekla je uz osmijeh.
Stresao se, srce se malo smirilo, pritisak koji je osjećao u glavi potpuno je nestao.
„Gospodine, želite li nešto novca uzeti sada?“, ljubazno je upitala.
„Ništa ne bih, hvala“, istrgnuo je karticu iz njene ruke i istrčao iz banke.
Zadihan i preznojen nagnuo se i ruke stavio na koljena, pokušavajući da dođe do zraka. Ispunio je sve što je bilo traženo od njega. Knjigu od koje je sve počelo, vratio je tamo, gdje je i našao. Uzeo je kofer u ruke, osvrnuo se još jednom, posljednji put pogledao stan i izašao, ne osvrćući se više. Njegovo posljednje stanište bio je sarajevski aerodrom.
Mediji su brujali o novonastalom događaju. Cijela Tuzla je bila u strahu od potencijalnog ubice.
Tuzlu kao miran i prijateljski nastrojen grad, ovaj događaj je potpuno uzdrmao. Mnogi su govorili o potencijalnom serijskom ubici, te su strepili od novog napada. Ubistvo cijenjene doktorice i majke, nije smjelo ostati neriješeno. Stilazi su apeli i zahtjevi sa svih strana. Tuzlanskim inspektorima nije bilo lako da se nose sa tim pritiskom, jer istraga nije imala vidnog napretka.
Forenzički odjel je predložio inspektorima da se usredsrede na sat koji je pronađen na mjestu zločina. Činilo im se da je unikatan i enormno skup za većinu ljudi na prostorima Jugoslavije. Cijela situacija bila je vidno konfuzna za tuzlansku policiju. Šuškalo se o umješanosti tajnih službi.
Ljudi kao misaona bića, razum često koriste za stvaranje sopstvene vizije stvarnosti. Puste mašti na volju, pa dokle ih odvede. Gomilali su se razni komentari i teorije zavjere o ovom zločinu. Jedni su govorili da je Šejla imala problem za mafijom, sa bivšim mužem, i tome slično.
Vrijeme je prolazilo. Mjeseci jedan za drugim, bez ikakvih novih informacija. Svi su gubili nadu da će se istina ikada saznati. Šta istina uopšte znači ljudima? Da li je ona ista za sve? Treba se zapitati koliko je relevantno koristiti taj pojam. Istinu ne moraju predstavljati činjenice u koje mi slijepo vjerujemo. Istina mora biti i ostati objektivna. Isitina i pravda uvijek imaju dva lica, dvije strane – objektivnu i subjektivnu. Ukoliko je naša istina isključivo objektivna, tada smo zasigurno u pravu. Sagledali smo sve činjenice i donijeli zaključak bez subjetkivnog doživljaja, odnosno emocija. Ako je pak naša istina subjektivna, onda vjerovatno griješimo. Emocije donose slijepilo, tjeraju nas da stvorimo našu istinu i da vjerujemo u nju, iako je prava istina vjerovatno posve drugačija. Ponekad je istinska istina pred nosom, ali okupirani svojom istinom, nismo u mogućnosti da sagledamo stvari na pravi način. Što prije se treba okrenuti jednoj istini, sa dva lica. Licem koje će nam otvoriti oči, i onom koje će ubiti kvazi istinu, odnosno emocije. Da bi se došlo do jedine i prave istine, subjektivna istina mora biti mrtva. Istina i emocije, ne mogu u jedan koš. Misli vremenom postaju naše emocije. Pomislimo da je naše mišljenje ispravno, odnosno istinito. Emocije su donijele sve sukobe ovoga svijeta. One su u stvari pandorina kutija.
Bližila se zima. Tanki bijeli prekrivač pružio se duž tuzlanskih ulica i parkova. Sve je postalo tmurno, bez ijedne zrake sunca. Pahulje su se vijorile na hladnom zimskom vjetru. Prolaznici su žurili da se što prije sklone od zime. Nemilosrdno su gazili bljuzgu koja se stvorila na putu. Inspektor Igor uputio se kod poznatog tuzlanskog časovničara Zlatka Perovića. On je posjedovao zanatsku radnju u samom srcu tuzlanske čaršije. Igor je drhteći ušao u toplu prostoriju ispunjenu impozantnom kolekcijom zidnih, ali i ručnih satova. Prostorija je bila majušna, ali uređena s ukusom i potpuno uredna. Za pultom je stajao stariji čikica sa naočarima koji je nešto čačkao oko satova. Inspektor je prišao i uljudno se obratio.
„Dobar dan. Želio bih da pogledate jedan sat, ukoliko imate vremena“, nastupio je ljubazno, kao i uvijek.
„Naravno, pogledaću samo da ovo zašrafim“, nije ga ni pogledao.
Stavio je lagano sat na pult i vratio ruke u džepove.
Časovničar ga pogleda preko oka i uze sat. Par trenutaka je zagledao, a potom uzeo lupu i nastavio istraživati.
„Želite li prodati, ili samo procjenu?“, znatiželjno upita.
„Procjenu i porijeklo, da li unikatan i sve što biste mogli znati“, upita ustručavajući se tihim glasom.
„Ja sam nabavio ovaj sat. Prije dvanaest godina“, iznenadi inspektora.
„Nije unikatan, ali je u pitanju serija od oko 100 satova, razumijete za glavonje“, nasmijao se.
„Koliko je koštao sat i da li se sjećate nekoga kome ste tačno prodali?“
„Sat je koštao oko 15 000 njemačkih maraka, a prodat je samo jednom čovjeku u Tuzli“, zastade.
„Nerminu Alipašiću“, kratko reče.
Igor je sve zapisao u rokovnik, a zatim izašao vani, da se još malo smrzne.
Čim je stigao u stanicu prenio je sve što je saznao inspektoru Sarajliću. Poslije kraćeg istraživanja saznali su da je Nermin Alipašić, bankar, već duže vrijeme nastanjen u Njemačkoj.
Sarajlić je često prilazio i posmatrao sat, izgledao mu je posve poznato. Ta stvar ga je vraški mučila. Praktično nije mogao da spava i jede kako treba. Najednom se sjetio nečega i pomislio:
„Ne, taj sat nije pripadao njoj. Mora da je u pitanju surova slučajnost. Bože, izludiću više“, pomislio je.
Bio je krajnje zbunjen i rasijan, ali još uvijek nije ništa odavao svom kolegi. Isključivo se sam i hrabro borio sa duhovima iz svoje prošlosti.
Sljedeći korak bio je okupiti ljude iz Šejlinog života, koji bi mogli nešto više znati o tom satu. Svi su pozvani na razgovor u salu tuzlanske policije.
Bezvoljno su ulazili jedno po jedno sjedajući na neudobne drvene stolice, kojima tu u stvari nije ni mjesto. Inspektori su napravili propust, te su ih sve zajedno pozvali, tako nešto nije baš uobičajno. Zbunjeno i pomalo bezvoljno, gledali su inspektore čekajući da prozbore koju riječ. Prvi se naravno oglasio Omar Dizdarević:
„Ovo je nečuveno, izvukli ste me sa gradilišta, posao stoji. Tužiću vas, praktično sam na silu dovučen ovdje“, otvoreno je prijetio.
„Smirite se, molim vas, neće dugo trajati samo treba da pogledate jedan predmet i izjasnite se, da li vam je poznat, ili ne“, objasnio je Stanić.
Tomica Kornić, trudio se da ostane pribran i da ne udari tog dosadnjakovića.
„Bože, samo mi daj strpljenja, u suprotnom ću patos obrisati njime“, pomisli.
Maja Aksentijević, mirno je sjedila razgledajući po sali. Užasavala se od tog nereda. Stvari su bile posvuda, a ona kao jedna uredna farmaceutkinja, jedva je gledala taj prizor. Prekrštenih nogu, izgledala je sasvim smireno i pribrano, što je primijetio i Igor Stanić.
Sarajlić je lagano odšetao do plakara, izvadio sat, koji je stajao u providnoj forenzičkoj kesi. Prilazio je jednom po jednom i pokazivao predmet.
„U životu nisam vidjela taj sat“, klela se Maja.
„Koješta, otkud bih ja znao, kome uopšte pripada taj glupi sat“, borozao je Omar, nervozan, kao i uvijek.
Tomica nije riječi rekao, samo je blijedio sjedio i kao da se sjećao nečega.
„Znate li vi kome je pripadao ovaj sat?“, oprezno ga je upitao Sarajlić.
„Mislim da znam, pripadao je mojoj bivšoj ženi“, kao da se ugrizao za jezik.
„Ali zaboravite, vjerovatno je riječ o istom satu. Ona zaista jeste imala jedan takav. Međutim, ne znam što bi to bilo važno, nje odavno nema među nama“, završio je priču.
Zanijemili su. Niko nije znao šta tačno da kaže. Tišinu je prekinuo stariji inspektor.
„Ostali su slobodni, ne bih vas više zadržavao“, hvala na saradnji.
Maja i Omar su zbunjeni napustili policijsku stanicu.
„Vi ćete morati krenuti sa mnom“, potapša ga po ramenu.
„Nije nikakav problem“, jedva progovori Tomica.
Nabrzinu su prešli u drugu prostoriju gdje se ispitivanje nastavilo.
„Dakle sigurni ste da je vaša žena imala ovakav sat, hajde pogledajte još jednom“, drsko naredi inspektor.
„Nemam šta gledati, sat je identičan“, promuca.
„Kako se zvala vaša žena?“, bojažljivo upita.
„Lejla Majer“, progovori kao iz topa.
Inspektoru se svijet srušio. U glavi mu je odzvanjalo to me. To je ipak bila ona. Jedva je došao sebi i pribrao se, te nastavio ispitivnaje.
„Šta se desilo sa njom?“, nakšljao se, glumatajući da ne zna.
„Kada smo se razveli, a zaista smo imali loš brak. Ona je živjela još dvije godine u Tuzli, a kasnije se preselila u Frankfurt, gdje je potom, ovaj….“, prekinu priču.
„Potom šta?“, insistirao je inspektor.
„Ubila se, bar sam tako čuo, mislim da se to zaista i desilo“, jedva reče.
„Naravno da ubila, kad si je godinama lagao, varao i maltretirao. Ni moja ljubav joj čak nije bila dovoljna“, pomisli inspektor, stežući šaku. Imao je neopisivu želju da ga udari i bar malo smiri svoju savjest.
„Znate li zašto se ubila?“, uozbiljio je stvar i emocije stavio po strani.
Ne znam tačno, govorkalo se, da se ubila zbog mene, nije mogla da prebrodi to sve“, rekao je to sa dozom ponosa.
„Vama je drago što se ona ubila, je l to neki uspjeh u vašem životu?“, izgubio je kontrolu na trenutak.
„Kako molim?“, pogubljeno upita.
„Ništa dakle, to je sve?“, nervozno upita.
„Da“, jasno reče.
„Slobodni ste onda“, nije bio baš ljubazan.
Advokat se pokupio i otišao. Ahmet ostade sjedeći i razmišljajući o svojoj velikoj ljubavi, koja je trajala samo godinu dana. Sjećao se svega onoga lijepog što se desilo među njima. Prisjetio se koliko je pokušavao da joj zaliječi rane, koje su je na kraju i ubile. Nije uspio, izgubio je zauvijek i to zbog nekog nitkova. Za njega je to bio najveći životni poraz i rana koja nikada neće zarasti, ali ga neće ni ubiti. Biće uvijek tu da ga sjeti na neke lijepe prošle dane, ali i na onaj telefonski poziv kada je saznao da Lejle više nema. Da je isjekla vene u kadi i tako okončala svoj život. Njega je ostavila sa mnogo pitanja i vječitim bolom.
„Zaslužili smo bolji kraj“, tiho reče sebi u bradu i istrči iz kancelarije.
Činjenice koje su bile pred tuzlanskom policijom, nisu vodile praktično nikuda. Tog dana zalijepljeni su foto-roboti potencijalnog ubice, širom Jugoslavije, po Tuzli naravno najviše. Bilo je poziva sa svih strana, ali onih korisnih ponajmanje. Ipak jedan poziv, pružio je nadu da ipak postoji neka vrijedna informacija. Javila se jedna bakica, koja je insistirala da neko iz policije dođe u njen stan. Inspektori su ubrzo stigli u zgradu u blizini hotela „Tuzla“. Stali su ispred vrata na kojima je pisalo Milena Bojić. Pozvonili su na zvonce i skoro istog trena, vrata su se otvorila, što je malo trznulo Stanića i Sarajlića.
„Ja malo virila na špijnku kad ćete doći“, grohoto se nasmijala starica.
Bila je izrazito niska, medeno plave, farbane kose. Nosila je naočare sa ogromnom dioptrijom, te je buljila svojim smeđim očima kao kakav vanzemaljac.
„Vi ste nas zvali?“
„Naravno, nego ko drugi. Taj čovjek kojeg tražite, živio je preko puta. Međutim odavno ga nema, gledala sam ja kroz špijunku, nije Milena naivna, nema ga pa nema. Negdje je ispario. Svako malo bi on išao negdje, uđi – izađi, tako po cijeli dan“, objasni sve.
„Znači vi volite da virite kroz špijunku?“, nasmija se Igor, te ga Ahmet prekori pogledom.
„Moram biti u toku šta se dešava. On je došao, prije par mjeseci. Jednom smo se čak sreli imao je plave oči, jako lijepe oči“, moram priznati“, oduševljeno reče.
„Šta nam još imate reći?“
„Znao je i noću da izađe čak, pa se vrati, pa opet. Trčao je, trenirao, po stubištu bi trčakarao u trenerci“, uživjela se u priču.
„Znate li bar ime?“, hvatali su se za slamku.
„Aldin je rekao da se zove, a prezime nije pominjao.“
Inspektori su iskolačenih očiju gledali u staricu. Nisu mogli povjerovati u sve to, ali su ipak sačinili zapisnik.
Unijela im se malo preko stola, da im nešto šapne.
„Pobjegao je on, zapamtite šta sam vam rekla, mjesecima ga nema. On je neko zlo napravio i pobjegao, nema biti šta drugo. Da vam pravo kažem, izgledao je malo zlobno, te oči nisu samo bile lijepe, bile se nekako prkosne, zle, osvetoljubive. Kako da vam objasnim, nekako krvnički je izgledao“, zabrinula se naglo.
„Dakle mislite da bi on mogao biti ubica?“
„Vjerujem da je tako“, reče sa sigurnošću.
Malo su još čavrljali, a potom su se vratili u stanicu.
„Dobar dan. Inspektor Sarajlić je. Molim vas, kako sad ovo da vam kažem. Nalog mi treba za pretres stana. Nadam se da tužilac može to da sredi brzo. Znate hitno je baš“, vidno se unezgodio.
„Vidjeću šta mogu da uradim“, začuo je piskutavi glas sekretarice.
„Hvala vam mnogo. Stan se nalazi u ulici ZAVNOBIHA-a“, završi razgovor.
Zadovoljno je protrljao ruke i nasmiješio se, dok ga je Stanić posmatrao sa čuđenjem.
„Zaista misliš da ima nešto u tom stanu?“, zabezeknuto upita.
„Vjeruj mi, bakice kao što je ona sve vide i sve znaju, svi smo mi za takve male mace“, namignu mu.
Igor se samo kiselo nasmijao. Stigao je povratni poziv. Utvrđeno je da taj stan pripada Nerminu Alipašiću. Dozvola za pretres je stigla. Gospodina Alipašića nisu uspjeli kontaktirati, stoga će poduzeti druge mjere. Međutim, on već dugi niz godina živi u Njemačkoj. Stan je iznajmljivao.
„Čudno je ipak, opet se pojavilo to ime.“
„Nermin Alipašić“, ponovi tiho zagledan u jednu tačku.
„Ne mislim da je poznavao Lejlu“, zaplete se u svojim mislima.
Dva inspektora sa još četiri policajca razvalili su ulazna vrata stana, što je starica pomno posmatrala. Stan je bio u haosu. Zaudarao je na ustajalu hranu. Stvari su bile razbacane posvuda. Bilo je i više nego očigledno da je stan napušten u vraškoj žurbi. Ubrzo je stigla i forenzika, pokupili su otiske iz svih dijelova stana. Inspektor je prišao regalu i zapazio knjigu, potpuno različitu od svih ostalih, bijelih korica bez ikakvog potpisa. Knjiga je imala 76 stranica i one zaista jesu bile numerisane, ali ono što ga je zaprepastilo, jeste činjenica da je dosta stranica bilo prazno. Na nekim stranicama se nalazila isključivo po jedna rečenica, ispisana kosim slovima na sredini stranice.
Stranče, prati moje upute i nećeš zažaliti. Bićeš adekvatno nagrađen za svoje milosrđe. Ne samo novcem, nego i sevapom. Dala sam mu obećanje da neće biti ničiji više.Vjerovatno se pitaš, kako ubistvo može biti milosrđe. Da, baš to tražim od tebe. Da ubiješ ženu kojoj pokloni svoje srce. Imam pravo na to, jer ja sam svoje ubila zbog njega. Neka je proklet. Ostavio me, šutnuo kao krpu. Na svu sreću tu je bio moj dobri čuvar. Upute ćeš dobiti od njega. Osvetu sam u amanet ostavila njemu. Ti nisi ništa drugo, do naš dželat. Moju kletvu ćeš prenijeti, osvetivši se. Ako ne uradiš sve kako valja, kletva će stići i tebe, stranče.
Inspektor se sav naježio. Jeza mu je pomutila razum, ostao je ukopan na mjestu. Jedva je dozvao inspektora Sarajlića. Nakon što je pročitao to, zabrinuo se. Ali priču najzad nije uzeo zdravo za gotovo. Borio se sa svojim mislima. Ta enigma ga je dodatno zbunila i emotivno paralisala.
„Stranica koja je iskinuta je ona sa natpisom“, konačno je sinulo inspektoru. Klupko se polako raspetljava. Forenzika je pokupila sve otiske koje je našla. Uskoro će biti gotovi i rezultati.
Cijela situacija je morala da prenoći. Nekad je vrijeme jedino što je potrebno da bi sve došlo na svoje mjesto.
Čim je stigao na posao, Sarajlića je na stolu čekao forenzički nalaz otisaka. Apsolutno svi otisci iz tog stana pripadali su Aldinu Mahmutoviću, bivšem zatvoreniku, osuđenog na pet godina zatvora zbog pokušaja ubistva.
„Izgleda da je ovaj put uspio“, promrmljao je inspektor.
„Čini se da nažalost jeste“, saglasan je bio mlađi inspektor.
Štaviše, ruke su im bile potpuno vezane, potencijalni ubica je napustio Jugoslaviju i otišao u Njemačku što je potvrđeno preko broja njegovog pasoša, a to isto su potvrdile i nadzorne kamere sarajevskog aerodroma.
„Utekao je, sad možemo mahati ušima“, razočaran je bio Sarajlić.
Plašio se istine, bila mu je pred nosem sve vrijeme. Poznavao je svoju Lejlu, bila je prkosna. Znao je kako govori, kako diše. To su njene riječi, bio je sasvim siguran u to. Takva činjenica izazivala je tugu, boli, ali i ljutnju. Ona njega nikada nije voljela. Bilo mu je kristalno jasno ko je Nermin Alipašić, ali mu nije moglo odmah pasti na um. Uzeo je majčino prezime , Majer mu se nikada nije sviđalo. Uvijek se osjećao kao Jugosloven, pravi titoista. Tamo je otišao trbuhom za kruhom. Istina ga je uništila, ubila je i posljendnju nadu da ga nekada voljela.
„Čuvaću ovo za sebe, bez dokaza ne mogu ništa“, tužno je uzdahnuo.
Neko je iznenada utrčao u kancelariju. Bila je to tehničarka iz forenzike, našli smo još jedan otisak. Otisak kažiprsta na knjizi. Pripada Nerminu Alipašiću.
„Bingo“, veselo je skočio sa stolice.
„Neka pravni tim sačini zahtjev za hitno izručene zarad saslušanja optuženog. Malo će to teže ići, zbog cijele situacije između naše i njihove države“, reče ozbiljnim i staloženim tonom.
„Neće biti potrebe“, dobaci inspektor Stanić.
„Taj čovjek je u Jugoslaviji. Eno ga u sobi za saslušanje, sam je došao“, reče ne gledajući u Sarajlića.
„Naravno da je došao“, iskrezi se.
„Moje poštovanje, inspektor Sarajlić“, uljudno mu pruži ruku.
„Nermin Alipašić“, drsko uzvrati.
„Onaj čovjek kome ste uzurpirali stan i koji je došao da vas tuži“, prodera se.
„Neka polako, Nerko. Ipak se poznajemo, nemoj da drečiš na mene, ako ništa zbog poštovanja, prema pokojonoj sestri“, pogleda ga u oči.
„Moju sestru nemoj da pominješ. Je li ti jasno, nje više nema!“, nagnu se preko stola.
„Nema je, ali i dalje nas muči sve. Reci mi zašto. Zašto? Zašto si naručio ubistvo te nedužne žene?“, naglo je povisio ton.
„Nisam ništa uradio, pričaš gluposti. Neću više da pričam bez advokata“, preplašio se i nagnuo nazad na naslon stolice.
Inspektor je snažno i ponosno lupio knjigom o sto. Nermin je sa nevjericom gledao taj predmet.
„Tu su instrukcije tvoje drage sestrice“, bijes i mržnja su govorili iz njega. Oči su mu potkrvavile toliko da je Nermin ustao od stola.
„Ti si lud, pričaš gluposti“, povukao se.
„Tvoj otisak je pronađen na ovoj knjizi“, počeo je mlatariti knjigom pred njegovim lice.
„Ubili ste nedužnu ženu. Vi ste bolesnici i kukavice“, procijedio je kroz zube, ne tako glasno.
„Možemo li se nekako dogovoriti?“, vidio je da je vrag odnio šalu.
„Nemamo se šta dogovarti, ovo je katastrofa, misliš da novcem možeš sve kupiti“, reče sa gađenjem.
„Lejla je sve pomno isplanirala. U stanu sam ostavio knjigu. Insistirala je da se tu ostavi sat, sa njenim otiskom, koji je poslije toga stavljen u forenzičku kesu, a naknadno ostavljen i na mjestu zločina. Godinama sam planirao kako da izvedem to. Sve dok se nije pojavila adekvatna osoba“, tužno uzdahnu.
Sarajlić nije ništa rekao.
Pozvao je dva policajca koji su Nermina odveli iz kancelarije.
Na izlasku je rekao:
„To je bila moja dužnost, on je nju trudnu ostavio. Dijete je umrlo na porođaju. Pala je u depresiju, postala je živi kostur, to nije bilo lako gledati. Osveta je sve što joj je bilo ostalo. Šteta što ne razumiješ, mislio sam da je voliš. Pogriješio sam očito. Dalje i sam ne znam šta se desilo. Nje više nema. Morao sam“, reče tiho dok su ga odvodili.
Narednih mjeseci je osuđen na 7 godina zatvora. Počinitelj Aldin Mahmutović nikada nije uhapšen. Zbog dešavanja u Bosni i Hercegovini, Nermin je potegnuvši svoje veze i pomoću novca koji je imao, izbjegao kaznu i pobjegao u Njemačku za vrijeme građanskog rata, nikada više nije ponovo uhapšen. Inspektor Igor Stanić dobio je premještaj u Beograd 1990. godine, dok je inspektor Ahmet Sarajlić, ostao raditi u Tuzli, sve do penzije, a onda je odselio u Njemačku. Nastanio se u Frankfurtu na Majni.
1998.
Kao bomba odjeknula je vijest da je beživotno tijelo Aldina Mahmutovića pronađeno na obali rijeke Majne kod Frankfurta. Brutalno je ubijen, najvjerovatnije mesarskim nožem. Tek kasnije je otkriveno šta je uradio na području bivše Jugoslavije. Pri izvlačenju tijela iz rijeke njemački inspektor je primijetio svježu tetovažu na ruci mrtvaca. Tek kasnije je poruka prevedena sa srpsko-hrvatski. Pisalo je:
„Ostavljeni će uvijek pronaći način kako da se osvete.“