1978. Zagreb
– Ivice, a sta biste vi rekli o ustaškom pokretu i NDH? Vi ste iz partizaske Gospićke porodice. Sigurno vam je drug Vlado, vaš deda, govorio o tim danima.
– Znate profesore, ja sam istoriju upisao zbog mog dede. Da budem precizniji, zbog njegovih priča. Pogotovu zbog priča iz tog vremena. Što se tiče ustaša i NDH, nema dileme o tome, da je taj pokret bio kvinslinški i zločinački. Na drugu stranu pak, čovek se zapita odakle se odjednom u nasoj zemlji i u našem narodu, rodilo nešto takvo? Nešto tako zlo i pogrešno? U zemlji i narodu koji pre toga nije pokazivao slične znake? Prosto, nekad se nametne pitanje, da li je taj zlocin bio izazvan nečim? Moje misljenje je da treba pogledati malo dublje u istoriju i videti, da zbog ponašanja nekih drugih, sve to sto se dešavalo, nije se desilo tek tako, bez povoda.
– Na koje to druge mislite?
– Odgovor je očigledan, zar ne? Vekovima je velikosrpska hegemonija ugnjetavala hrvatskog čoveka. Bes i ogorčenje su se nakupili vremenom
– Vi kolega dakle opravdavate te zločine, koliko vidim?
– Ne, ne opravdavam, al govorim ono što većina Hrvata misli, al ne izgovora. Prosto, razloga za takvo ponašanje je moralo biti.
– Vaš deda je istaknuti komunist i jedan od glavnih funkcionera partije u Gospiću. Vaš otac ne zaostaje za njim u partiji. Zanimljivo bi bilo čuti, šta bi oni rekli na ovakvo vaše tumačenje istorije, čiji su oni bili akteri.
– Profesosore i ja sam član partije, ja samo….
– Za danas je dosta……nastavićemo sledeći put.
– Ivice, svaka čast na hrabrosti. Skreso si starom Vidiću u brk ovo o ustašama.
– Vlado, ja sam samo rekao ono što svi mi mislimo, zar ne? Zar ne misliš i ti tako?
– Nije bitno šta ja mislim i šta mi svi mislimo, bito je za tebe šta stari Vidić misli o tvom odgovoru i tvom stavu o tome.
– Pa ne vidim da se nešto previše potreso zbog toga.
– Nije, nije, a znaš li zašto?
– Zašto?
– Mislim da znaš.
– Ne zaista.
– Ma daj, ti ko stvarno ne znaš. Mislim da imaš sreće što su tvoji krupne zverke i visoki funkcioneri i što je matori njima podređen u partiji, inače, ne bih voleo da budem u tvojoj koži.
– Ti zaista misliš da se Vidić ne slže s tim što sam govorio.
– Ma to nije bitno. Bitno je da njegov stav mora biti u skladu sa…ma daj, ne zezaj, ti kao ne znaš kako stvari funkcionišu.
– Ma znam..
– E, a stvarno, što kaže matori, kako bi tvoji odreagovali na to, da su čuli šta si malopre govorio o neprijateljima revolucije i NOB- a? Pa ti ih kompromituješ takvim nastupom.
– Vlado, samo ću ti ovo reći, nisu ni oni totalno oslepeli u partiji. Pa oni znaju neke stvari, bolje nego mi. Nije mi ovo palo s grane
– Ne znam Ivice. Deda i otac su ti velike zverke u partiji. Stubovi sistema u tvom Gospiću, pa i ovde u Zagrebu. A ti govoriš svetogrdne stvari…ne znam, zaista.
– Oni su bili partizani, al su bili i Hrvati Vlado. Dok sam bio dete i mlađi, nisu govorili neke stvari, al vremena se polako menjaju.
– Mozda. Ipak, jos uvek je opasno tako govoriti, a mislim da nije ni u redu. Mnogo su zla ljudima nanele ustaše. Pa ima li opravdanja za klanje dece, za bacanje u jame….
– Vladao, ti si intelektualac, student. Ne bi trebalo tako neke stvari, koje servira drzava, da prihvataš zdravo za gotovo. Budi malo samosvestan
– Nećeš valjda reći da je to izmišljeno? Ma daj, ima toliko svedoka, toliko….
– Ne izmišljeno, naduvano. Država koja iznikne iz revolucije, mora stvarati takve mitove da bi opstala. Mora se stvarati što veća mržnja prema klasnom nerijatelju, kako bi vlast držala stvari pod kontrolom.
– Ja ipak mislim da ti grešiš dušu što tako govoriš, na stranu što je to opasno.
– Ma pusti to sad, nećemo više o tome. Hteo sam ti nešto predložiti.
– Reci
– Nisam bio odavno kući, u Gospić. Ovde, u ovoj vrevi, u poslednje vreme jako loše spavam. Svako veče sanjam neke gluposti. Ne mogu ti to opisati. Išo bih malo u Gospić. Malo kući da se odmorim i da budem s mojima i društvom.
Da malo pešačimo po Velebitu, Paklenici, Jasikovcu….. Bi li ti pošo samnom? Na neki dan?
– Malo si me zateko, ja ne znam…..
– Ma hajde čoveče, biće fantastično videćeš, a i moji bi voleli da te upoznaju. Već su mi više puta rekli,da dovedem tog najboljeg druga s fakulteta, pa da po tome zaključe dal sam otišo u Zagreb da studiram, il da se provodim.
– Pa onda dobro, da krenem. Valjda ću biti dobar svedok tvog napornog rada na fakultetu, pred starim partizanskim obaveštajcima.
– Odlično, krećemo već sutra.
Gospić
– Pa kako ste putovali dečaci?
– Hvala na pitanju teta Marta, odlično. Meni lično bilo je vrlo interesantno putovati kroz ovaj živopisni krajolik. Prvi put sam u ovom kraju znate.
– Dakle Ivice, to je taj tvoj čuveni drug Vlado, o kom nam stalno pričaš.
– Da oče, to je on, moj saborac na fakultetu i u domu.
– Bogami, vidi se momak na mestu. Kakvo ti je društvo na fakultetu, takav ćeš biti i student. Sad će mi biti nekako lakše slati novac u Zagreb, na tvoju adresu.
– Hajde Danko, pusti decu da se odmore i ručaju, umorni su od puta. Nemoj sad o novcu, ti stara škrtice. Kako stariš postaješ sve više kao oni stari Jevrejski lihvari.
– Marta, nemoj me molim te porediti s tim….Ti znaš kako su ti stari glodari pre rata sisali krv jadnom hrvatskom seljaku i radniku. Bili su jaram oko vrata ovom narodu. Na jednu stranu oni, na drugu žandari u prekodrinskim opancima. Ne volim ta poređenja ni u šali.
– Dobro Dinko, ne uzbuđuj se toliko, zaista je bila samo šala.
– A vi deco dakle, spremate se za ekskurziju do Srbije jel tako?
– Da čika Dinko, jedva čekamo otići do naše prestonice. Videti glavni grad, Šumadiju, Mačvu..
– Hm, prestonicu kažeš. Pa dobro ako je tako. Samo pazite se deco, neće vam se baš svi obradovati tamo. O putovanjima po Srbiji mogao bi vam podrobnije govoriti deda Slaven. On nije imao sjajna iskustva tamo. Mogao bi vam dati neki koristan savet. Oo, a evo i njega.
– Pa evo i našeg podmlatka, našeg budućeg univerzitetskog profesora.
– Zdravo deda. Pa kako si starino? I molim te nemojmo toliko žuriti, to sa univerzitetskim profesorom. Tek sam na pola deda
– Hajde, hajde, Ivice ti si od Hrnjića, a mi se ne zadovoljavamo prosekom
– Znam deda, al ipak rano je, a i malo mi je neprijatno pred Vladom.
– Znači to je Vlado? Momčina i po, vidi se. Ma šta ti ima biti neprijatno. Vi će te obojica držati katedru u Zagrebu, vidim ja to.
– Drago mi je deda Slavene što vas konačno upoznajem. Od Ivice, sam o vama, slušao samo najbolje. Uostalom i o celoj vašoj porodici
– Ma dobro dete, Ivica možda malo preteruje sa hvaljenjem….
– Ne preteruje Marta, Hrnjići su se uvek borili za ovu zemlju pokolenjima i u ratu i u miru! Mi smo ponosni Hrvati!
– A deda Slavene, čika Danko kaže da nemate baš najboljih iskustava sa putovanjima po Srbiji. To vas pitam, jer Ivica i ja, uskoro idemo tamo na sedmodnevnu ekskurziju.
– Mogu ti reći dete, da tamo još ima četnika, koji nas Hrvate mrze više od svega, kao što su njihovi dedovi i pradedovi. Doduše ovo je sad njihov podmladak i danas oni više ne nose brade, al nose istu mržnju prema nama ko i njihovi preci. Morate biti oprezni. Ja lično tamo ne bih ni išao.
– Pa nemojte sad plašite decu tata Slavene
– Ja govorim ono šta znam Marta. Dete me pitalo. Nego dečaci ako ste ručali, pokazao bih našem Vladi moju malu kolekciju starih fotoaparata i fotografija, ako on to želi, svakako.
– Ma deda pa zar odmah, pa još smo umorni od puta.
– Kako umorni? Vi mladi ne smete biti umorni u ovim godinama i sa ovakvim zivotom u kojem imate sve prednosti, koje mi nismo imali. Za vreme rata mi smo ….
– Nemoj sad i o ratu deda, molim te. Ima vremena.
– Ivice, dopusti, ja bih baš voleo da vidim čuvenu kolekciju tvog dede. O njoj si mi sam toliko puta pričao
– Bravo momče, to je duh. Molim te utiči i na našeg Ivicu, da bude i on malo živahniji. Od kako je otišo u Zagreb, nekako se ulenjio. Ovde se ranije sa drustvom danioma pentrao po Mrtvici i Velebitu. Idemo u drugu sobu momci
– Pa ovo je fascinantno deda Slavene. Jeste li vi sve to uslikali?
– Da ja i Danko. Ljubav prema fotografiji sam preneo i na svog sina. Unuk se još opire.
– Fotografije su divne zaista. Jedino, čudi što nemate slike iz NOB-a.
– Ja i Danko smo se u NOB ukljujučili 1944, nije bilo puno vremena za foografiju. Vodile su se odsudne bitke. Hteo sam ja i ranije da se uključim, al trebalo se starati o velikoj familiji, a ja sam bio najstariji. Danko je bio još vrlo mlad. Bilo je teško vreme
– Razumem. A ova divna kutija, jel zlatna?
– Da, to mi je uspomena od majke. Njeni su bili bogati trgovci pre rata. Imovinu sam lično podelio narodu po okončanju rata, jedino sam nju ostavio za uspomenu na majku. U njoj čuvam najdraže fotografije. Imao sam još jednu srebrnu, manju, koju sam nosio kao amajliju za vreme rata. Izgubio sam je negde po planinama u žaru borbe.
– Zaista impresivna kolekcija deda Slavene.
– Drago mi je da ti se sviđa.
– Ivice, imaš zaista divnu porodicu.
– Hvala Vlado. Vidim da si im se i ti dopao, pogotovo dedi.
– Znaš, ako mogu da primetim…ja..
– Reci slobono čoveče, nismo od juče.
– Malo me iznenadilo to, što ti otac i deda tako otvoreno govore o Jevrejima i Srbima, na taj način. Ipak, oni su vrlo visoki članovi partije. To se kosi sa partijskim kodeksom, a i mislim……zar se ne boje nekih posledica
– Već sam ti rekao, vremena su se promenila. Ljudi ne mogu tako dugo biti slepi kod očiju
– Da, već si o tome govorio i na fakultetu. I ono o ustasama. Zar i tvoji misle da je bilo opravdano, to što su ustaše radili? Pa tvoji su bili u partizanima.
– Misle da je to zlo, poprilično bilo opravdano tuđim zlom.
– Ali šta su bili krivi obični nenaoružani seljaci, žene, deca…
– Ma to je Srpska propaganda, a radi očuvanja jedinstva, to je postala zvanična državna politika, reko sam ti već. Srbija je najveća republika i uvek je bila ekspazionistička, a ostali su bili taoci toga, pogotovu mi Hrvati. Kakve jame, kakva deca, obična velikosrpska propagda
– Čekaj Ivice, a svedoci a posmrtni ostaci. Toliko se govorilo o monstruoznim, neshvatljivim zlocinima, a i danas se govori.
– Svedoci su ko, Vlado? Ponovo Srbi i šačica Jevreja. Mrtva tela ne govore čija su.
– Pa zar tvoji nisu bili svedoci tih zločina? Oni su aktivno učestvovali u ratu.
– Niko od mojih, ni moj otac ni moj deda nisu videli nešto slično. Bio je rat, ubijalo se, ali u borbi. Videli su moji zapravo nešto sasvim drugo. Pre rata iživljavanje žandarma, a za vreme rata užasne zločine četnika i to nad nama Vlado, Hrvatima.
– Ne znam Ivice, zaista. Sve je to tako čudno, zbunjujuće, tako teško….
– Kažem ti, to je politika, propaganda.
– Znam jedino da bi mi bilo užasno krivo, da je te zločine, ako ih je uopšte bilo, počinio neko o mojih.
– Ma opusti se Vlado, kakvi zločini. Pa valjda vidis da smo mi jedan pitom narod, gde bi mi to. Nama su to drugi radili, pa nam sad pripisuju to zlo, da bi oprali sebe, jer napad je najbolja odbrana.
Uvek su želeli hrvatsku zemlju. Zato je sve to.
– Verovatno si u pravu
– Naravno da sam u pravu. Hajde sad da spavamo. Baš sam se uželeo mirnog Gospićkog sna, posle onih Zagrebačkih mora.
Sutra nas čeka osvajanje Velebita
– Laku noć
– Ahhhhhh, ahhhhhh……neeeeeeeeee!!!!
– Ivice, ivice, šta je…Ivice, probudi se..to je samo san!
– Vlado….šta ….gde sam??
– Pa zar ne prepoznaješ svoj dom?
– Ohh gospode..ponovo sam sanjao….one ljude bez glave….onu decu. Išli su prema meni, sa ispruženim rukama. Ovo je do sad bilo najstrašnije Vlado. Mislio sam da će noćne more koje sam imao u Zagrebu, prestati kad dođem kući, ali ovo…ovo je bilo najgore.
– Ne brini druže, biće sve u redu kad se sutra nadišeš čistog vazduha sa Velebita
– Nadam se prijatelju, iskreno se nadam. Laku noć
Velebit
– Zaista Ivice, nisam očekivao da je ovako divno. Prevazišlo je sva moja očekivanja
– Rekao sam ti da se nećeš pokajati što si pošao samnom iz Zagreba
– Mogu reći da ti zavidim, što si ovde provodio detinjstvo i školske dane.
– Kad god bi ovde dolazio, osećao sam se kao da ulazim u neku drugu dimenziju, u neku paralelnu stvarnost. Neka nestvarna atmoafera, uvek. Ovde je tako drugačije i od svega onog u Gospiću, a kamo li u Zagrebu.
– Nego Ivice, mi smo pri kraju s vodom. Ima li u blizini kakvih kuća, gde bi mogli natočiti?
– Da u pravu si, voda je pri kraju a baš je danas nešto toplo. Neobično toplo za Velebit u ovo doba godine. Nikad mi se ranije nije desilo da ostanem bez vode ovde. Možda to ima veze i s kondicijom, koju u Zagrebu nismo nikako održavali
– Možda. Al ne reče mi gde bi mogli da natočimo vodu.
– Za nekih par kilometara trebala bi biti jedna stara kuća u blizini. To je nekad bila mala farma. Ukoliko se ne varam, vlasnik je bio neki starac, Jovan, inače Srbin. Živeo je tu sam. Njegovi su izginuli u ratu. Bili su u partizanima il u četnicima, tako nešto.
– Pa jel možemo do tamo, po vodu?
– Pa mogli bi, mada bi morali da skrenemo poprilično sa puta, kojim obično idemo ovuda. Ali što da ne? Uvek postoji prvi put. Malo avanture nije na odmet.
– Boga mi Ivice, baš se napešačismo a Jovanove kuće nigde na vidiku. Kako je samo čudna ova šuma. I čudna i divna istovremeno. Potpuna tišina, ni ptice da se čuje.
– Mogu ti reći da se i meni danas čini nekako čudno, ali ne brini Vlado, brzo će. Aha, evo….vidim neki plot. Mora da je tu.
– Jeste, evo nekih starih baraka. Sigurno je tu bila farma. A evo i nekog starine. Čoveče izgleda ko metuzalem.
– Dobar dan deda. Kako si?
– Bog vam dobro dao deco. Ja, kako moram.
Oklen vi u ovoj divljini?
– Pa evo mi malo skrenuli s puta, kod tebe, po vodu.
– Boga mi niste vi deco malo skrenuli, no dosta. Ovde omladina ne zalazi, idu skroz drugim putem do grada, podaleko odavde.
– Pa eto, neko mora prvi.
– Što se vode tiče, vode ima, dao Bog. Nema na svetu bolje. Mogu vam dati i šo god da pojedete. Samo nevolja je što će brzo mrak, a vi po danu ne možete stići do grada. Možda bi bilo bolje da zakonačite u mom skromnom domu.
– Hvala deda i na hrani i na prenoćištu, al moramo malo rizikovati i požuriti do grada, dok se još koliko toliko vidi. Moji ne bi oka sklopili od brige ako se ne bi vratili do večeras. Uzeċemo samo vodu i idemo.
– Kako želite deco, po volji. Udjite bar u kuću na pet minuta, da i ona sem mene oseti neko drugo živo biće. Od rata mi niko u goste nije došao. Od onda kako su svi moji………
– Vaši su izginuli u ratu? U partizanima?
– Nisu dete u partizanima
– Jesul bili u četnicima?
– Ma kakvi partizani, kakvi četnici. Deca, žene i starci. Baciše ih sve u jamu, nedaleko odavde. Baciše ko……….Ja sam jedini preteko. Nisu me zatekli. Pasao sam goveda dalje u šumu.
– Ko ih je bacio?
– Pusti to sad Ivice?
– Čekaj Vlado! Ko ih baci deda?
– Znaš to dobro dete. Nego uđite dok ja natočim vodu s izvora.
– Ivice pogledaj na onom prozoru.
– Šta?
– Pogledaj onu kutiju.
– Vidim.
– Zar nije ista ko ona od tvojeg dede. Samo izgleda srebrna
– Jeste, izgleda potpuno isto, samo manja i srebrna. Mora da je to ona koju je deda izgubio u planini.
– Deco evo vode, a spakovao sam vam nešto sira i pršute za usput, ako već nećete da zakonačite. A evo vam i ova stara bateriska lampa. Trebaće vam. Stavio sam baterije, još uvek radi.
– Deda, mogu li da te priupitam nešto?
– Reci dete slobodno.
– Odakle ti ova kutija?
– To mi je sinko od starina ostalo. Moj deda je bio trgovac i pazario je to u Beču. Imali smo još dve. Jednu veliku pozlaćenu i još jednu isto ovakvu, srebrnu. Ovu sam ja nosio uvek sa sobom kao amajliju, pa i onog dana kad dođoše ustaše i odnesoše one dve i odvedoše u smrt, sve što sam imao na ovom svetu. Mi smo nekad bili bogata porodica i živeli u gradu, al se pred dušmanima sklonismo ovde, gde svi sem mene, nađoše smrt.
– Deda ti lažeš!!!!
– Šta ti je Ivice, kako to go……
– Dosta Vlado!!! Kažem, ovaj Srbin laže!!!
– A čiji si ti sinko kad tako govoriš? Mnogo me podsećaš na nekog……na nekog od …..
– Idemo Ivice, već pada mrak
– Ja sam unuk komesara Slavena, sin Danka partizana. Sigurno znaš ko su oni?
– Idemo Ivice, hajde polazi smesta!!!
– Znam……znam ih odlično…….nažalost. Partizani kažeš? Znam ih……ti ih ne znaš.
Idite sad!!! Brzoooo!!!!
– Šta ovaj starac trabunja??!! Koga ja to ne znam???!!
– Idemo Ivice, hajde pada noć!!
Velebit, noć
– Vlado šta je onaj starac hteo reći?
– Vidiš da je senilan, ne zna šta priča?
– Ti Srbi…dobro kažu..pasje seme!!! I kad ostare lažu. Ko zna kako je došao do te kutije i kako zna za ostale dve?
– Ne opterećuj se sad time. Moramo požuriti i pokušati da stignemo pre potpunog mraka. Ko zna gde može šuma da nas odvede po tmini.
– Ne brini, ja poznajem dobro ovaj kraj, stići ćemo. Ne možemo da se izgubimo.
– Dobro pa nam je onaj starac dao baterisku lampu. Olakšaće nam.
– Neka korist i od lažljivog Srbina.
– Nemoj tako Ivice, ipak, nije mu lako. Izgubiti celu porodicu za jedan dan, na takav način. Čovek je prošao kroz pakao.
– Ma ko zna šta je od svega toga istina.
– Misliš da bi mogao tako nešto da slaže, u tim godinama?
– Oni su izvežbani da lažu. Spremni su na sve, samo da bi uzurpirali našu zemlju.
– Sad će biti bolje da se skoncentrišemo na to, da se dokopamo grada nekako. Već je potpuni mrak.
– Ne brini, stižemo.
– Drago mi je što si optimističan, ali hodamo već satima a nigde ni jednog svetla na vidiku. Ni jednog, sem ovog iz starčeve lampe.
– Ne znam i mene to čudi. Valjda će se ubrzo pojaviti.
– Evo sad i lampa prestade da radi. Daj protresi je malo.
Jel čuješ? Ivice jesi li tu!!!???Iviceeeeeee!!!! Iviceeeeeeeeeeeeeee!!!!!
Ohhhh, ohhh, kakav bol!!! Gde sam ovo upao??!! Ohhhh!! Izgleda da sam slomio nogu. Gde li sam ovo???? Oh Bože kakav bol!! Gde li je Vlado??! Vladoooo!! Vladoooooooooo!!!!!!
Gde li je ona lampa? Kad bi bar mogao da je dohvatim. Šta je ovo ispod mene? Izgleda nekakve grane. I gde je ta prokleta lampa!!!!??? Čekaj….čekaj….stani….evo..evo je!!!
Izgleda radi.
…Ali šta je ovo!!! Gospode………šta je…ovo??! Gospode…..kakve su ovo….kosti??!! Ovo su…. ljudske kosti….po svuda…..cela jama.
Starac je govorio istinu. Svi oni…..govorili su istinuuuu!!!!! Da li je ovo moj kraj, Gospode???!!! Da li je ovo kazna za grehe mog naroda???!!! Zašto ja, Božeeee???!!
Kako sam samo preživeo ovoliki pad? Sad vidim. Spaslo me drveće koje je izraslo iz zidova ove jame. Grane su me spustale i ublažile pad ka ponoru. Možda su i ovi jadni ljudi bili živi kad su pali ovde, bar neki od njih. Sad sam ja ovde da proživljavam agoniju poput njih. Sad sam ovde da ispastam grehe njihovih dželata. Oprosti mi Gospode i moje i njihove grehe, oprosti!!!!! Dopusti bar da umrem što pre, molim te Božeeee!!!
Kako me samo gledaju ove lobanje, ove rupe koje su nekad bile ispunjene očima. Ohh, ima tako malih….tako malih….tek rođene dece… Oprosti Gospodee!! Oprosti naaam!!!
Ali šta je ovo…šta.. je….pa to je ona….kutija, dedina….srebrna. Ona koju je izgubio. Ali kako…..Da li mogu da je otvorim?
Kakve su ovo slike unutra. Ko su ovi ljudi Bože??? Ko su ovi ljudi na slici, u crnim uniformama….ustaškim? Ko su ovi ljudi što kolju ovu jadnu decu na slikama????!! Ko su ova dvojica ustaša, što se smeju dok mlađi urinira u jamu????!!!!! Ko su ta dvojica, što izgledaju ko otac i sin???!!!
Ko su Bože, koooooooooooooooooo?????!!!!!!
Deda i tata……Gospode, dopusti da umrem
-Iviceeeeeeeeee!! Iviceeeeeeeeee!!
– Kakvi su to glasovi, dal sanjam?? Da li sam već umro?? Ova svetlost, da li to znači da sam umro??
– Iviceeeeeeeeeee!!!!!! Iviceeeeeeeeee!!!!!
– Bože, izgleda ko svetlost dana!!!! Sad vidim, dan je. Živ sam, žiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiv!!!!!!!
– Iviceeeeeeeeee!!! Jesi li dooooole!!!!???? Jesi li žiiiiiiiv???
– Vidim , čujem, spavao sam. Vidim ljude na rubu jame. Došli su da me spasu. Spasla me jama, spasle su me kosti. Dozvale su me da mi pokažu……da svedočim…..da znam.
Žiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiv saaaaaaaaaam!!!!!!! Žiiiiiiiiiiiiiiiiiv!!!!!!!!!????!
– Ivice brate, druže moj. Mislio sam da si gotov. Ne mogu da verujem. Šta se to desilo???
– Desila se sudbina Vlado. Desila se istina. Bog je to udesio Vlado
– O čemu to pričaš?? Ivice šta želiš reći time.
– Vlado, ….. mogu li te zamoliti za jednu veliku uslugu?? U stvari za dve
– Kaži prijatelju slobodno, sve ću učiniti?
– Odnesi ovu kutiju mojoj majci i ne otvaraj, nek to učini ona.
– A koja je druga ?
– Poguraj ova moja kolica do Crkve.
– Koje Crkve??
– Pravoslavne
Bidž on d bič
Pa i kučiki su živa bića, ne li je takoj?
Ide si jedno kuče takoj na plažu, eve svaki d’n od kako dođomo. ide na tam, na vam i sve čini mi se da u milimetar preodi tačno, uvek istu deonicu na plažu. Toj mu je valjda atar, što li, il pa ima neki, koj znaje kakv razlog. Možda su ga tuj neki od pre ranili, možda mu frljali od leb i s’leb, možda i od lokomadesi, koj znaje. Ima tuj ljudi od razne strane, svakavi. Svakakvi jedenja nosiv. Ima i zapadnjaci, a za nji sto je i giros da mu kupiv, onj golem, pa i koka kolu ako oće pije. Njihovi kučiki sigurno i toj pijev. Mada sve se nešto mislim, da toj kuče, nema sd tuj sreću, ako gu je pre imalo, pošto smo uglavnom mi ovde turisti. Kad kazem mi, mislim na jug od našu državu, pus jug. Od nas toj kuče, neće se najede. Mi smo tačno u trošku izračunali naš ekonomski opstanak ovde i ne frljamo nista, ni na kučuki, ni na ribe, ni na galebi. Ima tuj i Beogradjani nešto, al sve toj sitno, oni faćav mondeme. Ovj sever je za naš jug, malka put, malka gorivo. A tija Beogradjani što vido, bar neki, oni si poveli njihovi kučiki, uglančani, naranjeni i očigledno, ualeni. Ovoj naše kuče pridje u jedn trenutak da se poigra s Beogradsku pudlicu, il što li je već. Pudlica poče reži na njega, a i gazde. Poripaše i počeše mu vikav, da mu namanjujev i namavaše ga na posletku. A pudlica sve reži po njega, kao pokazala bi mu ona, a u stvari icepilo bi gu ovoj naše ko giros i toj onj malečak. Al neje ovj naš pas takv, on je umiljat i dobar. Nekako je melanholičan i tugaljiv, toj se vidi. Dal od nejedenje il slabo jedenje, dal od neuzvraćenu ljubav. Neuzvraćenu od turisti, možda od neku kučku, a možda i od gazde, ako gi ima uopšte. Po jednu ofucanu ogrlicu, vidi se da toj neje lutalica, il bar da neje bija. Ofucaja se idejći na tam na vam po plažu, i oslabeja, toj se vidi, a vidi se i toj da je toj bilo lepo kuče, jako, pravo. Bija je toj lep vučjak, a sd, sd ne se mnogo razlikuje od kolege lutalice, mada….pa se nekako vidi, gospodsko ima nešto u njega, nešto u stav koji povremeno zauzme, nešto u boemsku – kučešku setu u oči, kad pogleda u nas stranci molećivo, al pa sa zadršku, s neki ponos, il onoj što je ostalo od tj….gospodski ponos. Ide on takoj, na tam, na vam, pa grizne nešto od otpaci na plažu, al sve nekako gleda, da ga ne gleda niki. Ide, pa malka udje u vodu, al samo noge da nakvasi, da se oladi. Njegova sorta neje bš za leto. Njegovi preci su lovili po šume po debeli minusi. Neki turisti se na toj mrštiv, neki gi stra za deca, jel ipak, golemo je toj kuče, još, a neki, od onija što voliv kučiki i što su dog- pipol, kako gi vikav u Ameriku, za nji je toj mahom u redu. Oni toj razumev.
A naše kuče ide i ide, sas setan pogled i razmišlja, duboko, teško, vidi se toj. Možda razmišlja od onuj pudlicu i toj kako se nekučeći postavila prema njega. Eeeee, a nekad, nekad gi je na svaki prst od šapu imaja po sedam, osam, u svak trenutak. Nekad su se davile po njega, a on gi gordo gledaja iz dvor od nekoga Grka-gazdu, onakoj uspravan, jak, mazan.
A sd, sd ga ne primećujev i neće se ni podušiv malka s njega, ko da je šugav, a možda je stvarno i šugav. Što ti je kučeški život, neka koska, neko jurenje po kučke, neko galenje od gazdu, ako imaš sreću da imaš dobrog gazdu i da oće da te čuva, do kraj, njegov il gazdin.
Ide on takoj, na tam, na vam i razmišlja, možda na grčki, a možda na engleski, svi ovde, manje – više zboriv engleski. Ide i misli- baš je loša, al ubava beše onaj beogradska bidž on d bič.
***
Kako verovati, kako? Pa eto tako, prosto, vrlo lako. Veruje čovek čoveku oduvek i oduvek se pokaje zbog toga. Svaki put ista pruča i nikad da se nauči jedna prosta stvar, a toliko puta potvrdjena. Ne veruj, makar i ne bio u pravu, makar bio i paranoik. Čoveku nikad. Manja je šteta da nekom ne veruješ, pogrešiš pa se postidiš i izviniš i bude ti oprošteno, uglavnom. Mnogo je veća šteta kad veruješ, pa se onda uveriš u nešto sasvim drugo, nešto što može biti vrlo opasno i čak, pogubno.
I kako verovati, kad toliko puta živeli su ljudi jedni kraj drugih, delili koru hleba i crno ispod noktiju, a anda dodju neka nova, čudna vremena, neki novi adeti i više ne deliš koru hleba, već oštricu noža, kojom ti taj kome si verovao, predje preko glasnih žica, olako, ko da svira čelo. Olako ti pobije porodicu, stoku i zapali imanje. A čitav život ga gledaš, tu pred tobom. Miran, tih, skroman. Često radi u skrovitoj neprovetrenoj kancelariji, koja nikad nije videla sunca. U njoj se zbog večitog neonskog svetla, prašina vidi kao da je sastavni deo crvotočnog radnog stola. Vremenom se sjedini s njim i izgleda kao neki neobican lak ili folija. Znaš da tu, taj tihi, skoro nevidljivi čovečuljak, mršav u sivom odelu na crnim prugama, ispija kafu sam, u svojoj memli, sa kojom se u potpunosti stopio. Izgleda smešno s malim brčićima i njegov dubok naklon gradskim lepoticama, izaziva samo podsmeh istih i svih onih koji tom tragikomičnom činu svedoče. Gledaš ga kako svaki dan odlazi na posao i vraća se, gotovo nevidljiv za ljude, nečujan za okolinu. Po njemu možeš naviti sat i znaš da su mu te navike, sve te stvari koje radi rutinski i kao da izvodi kakav ritual, sve što ima i da ga jedino one, ma kako god to zvučalo, održavaju na ovom svetu. Žališ ga jer je sam, jer nije voljen, jer je tako nebitan i svojim najrodjenijim. Razmišljaš, kako on to nije zaslużio, jer je skroman i vredan i kako nikog ne ugrožava. Pokušavaš da mu pomogneš i počneš da se družiš s tim čovekom, samo da bi se on osetio malo drugčije, malo dostojanatvenije i važnije, malo priznatije. To te druženje umara jer on ti ne može ponuditi čak ni reč koja bi ga bar na tren svrstala u krug tvojih prijatelja. To druženje te zamara do zla boga, al ti si uporan i želiš da učiniš sevap tom čoveku. Njegova ispraznost ne može ni u naznakama da iskaže minimum zahvalnosti zbog toga. Ti se ne ljutiš i samo ga sažaljevas i pokušavaš i pokušavaš da ga spaseš iz tog živog blata površnosti i praznine. Baš ga žališ…….
A onda….onda dodje neko novo vreme, novi adeti. On sivo odelo sa crnim prugama, zamenjuje potpuno crnim. Jedno veče u kancelariji potpuno drugčijoj od one u kojoj je ranije radio, napiše jedno pismo, naredbu…..parafirano njegovim nečitkim potpisom. Naredbu onda preda drugima koji su kao i on namučeni i sad obučeni u crna odela. Oni onda bez pogovora, hladno…pobiju celu porodicu,
celo selo i zapale ga. Čovečuljak dobije zadatak da ih odlikuje plehanim ordenima koje dobije i sam od jednog drugog čovečuljka. On gleda reku koja odnosi poluraspadnute leševe, zatim gleda mrtve kako leže širom zapaljenog sela. Po prvi put ae oseća tako moćno, tako uvaženo. A ti… ti plačes, gorko plačeš i čekaš gudalo koje će na tebi zadnji put odsvirati, ariju smrti.
Zato ne veruj, nikad čoveku.
***
Jedan sati je noću. Gledam kroz prozor visoke četinare, koji se oslanjaju jedan o drugom, na laganom letnjem povetarcu. Ležim, pa slobodna mogu reći, u jako veseloj i prijatnoj sobi, za jednu bolesničku sobu starog državnog sanatorijuma. Slušam specijalne zvučne efekte mojih cimera, sapatnika. U pojedinim momentima zvuče kao samrtni ropac, što u nekim drugom sobama i jeste slučaj, nažalost. A onda sve to počne da zvuči kao koncert starog i dobro naštimovanog vojnog orkestra, koji izvodi neku, načas jezivu, a načas tužnu simfoniju, dobro poznatog apokaliptičnog kompozitora. Razmišljam o bolesti, mojoj, mojih bližnjih i svih nas. Razmišljam o memljivim i mračnim ćoškovima crvotočnih sujeta, obavijenih paučinom. Gledam dvoipogodišnji, plačjivi tračak svetlosti. Nažalost, on osvetljava samo anuse naše svesti i savesti. Osvetljava i fekalije, koje poput beskućnika, ostavljamo posle nužde koju vršumo svuda po tim mračnim ruinama, naših razočaranih duša.
Ruandska rapsodija u crvenom
Zivela jednom, negde u Africi dva bratska plemena. Bila su indenticna po svemu, kako fizicki tako i psihicki. Zivela su mirno, u prirodnom izobilju, sa predivnom klimom i cistim vazduhom. Svega toga nije bilo, bar ne u tolikoj meri, u nekim drugim delovima crnog kontinenta. Neki su obradjivali zemlju, neki su gajili stoku i imali su sasvim dovoljno da prehrane porodice, sto ponovo ne bese slucaj u drugim Africkim zemljama. Jednoga dana, stize im u goste jedan drugi narod, iz daleka. Beli ljudi, pametni, lukavi i tehnoloski razvijeni. Ubrzo ti beli gosti pocese da korise svoje lukavstvo, pa tako i da koriste rad domacina i prirodne resurse. Da bi to lakse uradili, morali su prvo da sprovedu svoje poznate metode, od kojih, najvaznija bese podela naraoda. Manje pleme proglasise drugacijim po svemu od veceg. Ubedise ih da su oni lepsi, pametniji, da im je put svetlija i da su visoki za razliku od vecinskog plemena, koje je niskog rasta, daleko manje intelgencije, ali koje je fizicki snaznije. Samim tim, napravise takav sistem, gde ce manje pleme zbog svoje inteligencije ici u skole, obrazovace se i voditi zemlju, ruku pod ruku s belim gostima, posto su prirordno predodredjeni za to. Vecinski narod je na drugu stranu, kako zbog svoje snage, tako i zbog manjka intelekta, trebao obavljati najteze fizicke poslove. Njima nije dozvoljeno da se obrazuju u skolama belih ljudi, posto oni jednostavno nisu bili predodredjeni za to. Skole su pohadjali jedino pripadnici manjeg plemena.
Medju pripadnicima vecinskog plemena poce rasti nezadovoljstvo, zbog svega toga. Sve vise i vise uvlacila se mrznja medju dva bratska plemena.
Jednog dana, beli ljudi resise da odu, posto su smatrali da su tim gostovanjem, dobili sve sto su hteli. Ostase ponovo samo dva bratska plemena, da zive na toj zemlji kao nekad. Ali nije bilo kao nekad. Beli covek ode i ostavi im za uspomenu mrznju. Mrznju koja se pretvori u veliko zlo. Vecinsko pleme resi da se osveti za godine ponizenja i ugnjetavanja.
Za 100 dana pobi milion pripadnika manjinskog plemena. Pobi muskarce, zene, decu, starce. Pobise ih macetama. Jedan broj pobise u Crkvi, u kojima su im beli ljudi govorili o Bogu. Beli ljudi gledase to na televiziji. Neki drugi beli ljudi, kojih je bilo malo, govorise da treba pomiriti dva bratska plemena. Beli ljudi koji su bili gosti ta dva plemena, govorise da ne treba niko da se mesa u nesto sto je stvar izmedju ta dva, nekad bratska plemena.
Jednoga dana, posle mnogo godina udjose dva pripadnika, po jedan od ona dva plemena, u Crkvu gde su ostale kosti masakriranih ljudi i dece. Jedan od njih podize sa poda macetu, koja je stajala tamo, ko zna od kad. Bese to pripadnik veceg plemena. Pridje polako, s macetom u ruci pripadniku manjeg plemena. Pripadnik manjeg plemena ga je gledao bez reci i nije se pomicao. Kad mu je pripadnik veceg plemena bio sasvim blizu, pripadnik manjeg samo savi glavu, kao da ceka udar macete. Pripadnik veceg plemena mu stavi macetu u ruke i kleknu. Sada on savi glavu i zajeca, gorko. Pripadnik manjeg ga podize. Zagrlise se i dugo plakase. Jedan od njih pita drugog, sta se desilo sa dusom njihove brace. Drugi rece da su je odneli beli ljudi sa njima, zajedno sa svim ostalim sto su poneli u kamionima. Rece da im je valjda trebala, posto oni nisu imali svoju, ili su je izgubili, nekad davno
To
Čitav život sanjam tu….tu vešticu, il šta li je već. Nisam siguran ni da je to užasno biće, žensko. Nisam siguran ni da li uopše ima pol, iako to nije ni važno. Nisam siguran čak ni to, da je uopšte i biće u pitanju. Zapitam se često, odakle dolazi i kako ne prolazi? Kako ovoliko traje? Možda je to deo mene, tamna strana mog uma, mog meseca. Možda je dobro što je to okrenuto samo protiv mene…Oni, kod kojih se taj entitet, ta neželjena kreacija uma, okrene protiv drugih, vrlo su opasni. Teško je kontrolisati tu silu, taj užas.
Bilo je pre nekog vremena, kad mi se po ko zna koji put, ponovo javilo u snu. Javljalo se i posle toga, nikad nije ni prestajalo, al te večeri, tačnije tog ranog jutra, kad još nije svanulo, bilo je drugačije. Bilo je puno strašnije od uobičajnog susreta sa tim i kao da je tad, To, bilo rešeno da se obračunamo. Ili sam možda ja rešio da se obračunam s njim, odnosno moja podsvest.
Probudio sam se, ili mislim da sam se probudio i To je bilo tu, u sobi. Bilo je na stolici. Ne mogu reći da je sedelo, pošto tad nije imalo jasan oblik i izgled, koji inače uvek menja, pa onda nije ni najjasnije da li može da sedi. Ono što sigurno znam je, da je bilo okrenuto ka meni i da je čekalo…..Ne mogu opisati strah i užas koji mi je ispunio srce. Užas oko te kreature je siguran sam, užas koji ona sa sobom, donosi iz pakla. Odjednom sam osetio neopisiv gnev, koji se preplitao sa strahom. Gnev zbog torture od strane te mentalne pošasti, ali i zbog toga što mi je dojadilo da osećam toliki strah. Bio sam besan što sam se toliko dugo osećao kao kukavica. Rešio sam da se obračunamo. To je takođe, nekako pokazivalo, da namerava isto. Odjednom sam počeo da vičem, praktično sam urlao. Pitao sam ga, šta više želi od mene? Pokazivalo mi je da krenem za njim na potkrovlju. Izjurio sam u hodnik i taman krenuo stepeništem, zastao sam na tren i otišao do kuhinje po nož. Bilo mi je čudno što to činim, pošto sam znao da To, nema telo i da nije fizičko. Ipak, poneo sam ga, jer sam, samom sebi tako izgledao spremnijim za taj obračun. Možda je još važniji razlog bio taj, što sam pomislio da kreatura možda ipak uzme fizički oblik, kad dođe do toga. U tom slučaju je moguće da je se konačno rešim. Išao sam stepeništem, dok su me dve nevidljive ruke vukle, svaka na svoju stranu. Ruka straha me snažno vukla da se vratim, dok me ruka besa vukla prema potkrovlju i ona je bila jača.
Kad sam se popeo, video sam siluetu krupne starije seljanke. Sedela je na nečemu, a zbog fute koju je nosila, nisam video na čemu. Nosila je šamiju na glavi. Bila je mi je leđima okrenuta i gledala prema prozoru, sa kojeg je ulazila neka slaba svetlost, kao od ulične rasvete. Ono što je bilo najkarekterističnije za tu ženu, nije bila njena vizuelna pojava. Bi je to zvuk, koji je okruživao, a moju dušu ispunjavao najvećim užasom. Zvuk, koji i sad čujem, u glavi, doduše mnogo tiše i sa drugačijim doživljajem nego tad. Zvuk koji se sa ničim ne može uporediti. To je bio zvuk, čistog zla. Bio sam potpuno ukočen. Ta žena je onda počela da lebdi ka meni unazad i dalje okrenuta prozoru. Kad je gotovo prišla, znao sam da sam nemoćan, potpuno. Mislio sam da ću umreti, kad me je u jednom trenutku, ščepala za rame još jedna ruka i počela da me trese. Otvorio sam oči uz krik. U sobu je uleteo otac i pitao me šta je bilo i zašto sam kriknuo. Rekao sam da je bio san. Danas nisam siguran da je bio samo san.
Ustao sam i otišao na potkrovlje. Na podu je ležala marama. Pitao sam moje odakle ona tu i čija je. Nisu znali.
Zaborav
Negde u kasno julsko popodne, rešim ja ono što mi se već neko vreme vrzmalo po glavi. Otići ću do stare kuće mojih predaka, na brdu. Svaki put kad bih boravio na selu, od kako su baba i deda otišli..zauvek, javljala mi se ta želja, al nikako da se rešim. Tog popodneva, kad je sunce već počelo da daje nagoveštaj kraja dnevne smene, napokon reših, otići ću.
Kad je čovek mlad, kao što sam ja tada bio, nijedan uspon i nije uspon. Kad krene da stari i ravan put je uspinjanje.
Sa obe strane makadama, kroz brdovit krajolik, ređaju su se stare i oronule kuće sa okućnicama. Ispred nekih je tu i tamo, poneki starina po avliji, tumarao tamo, amo, pomerajući poneku stvar .Tako bi prvo sam sebi, još uvek u glavi i u srcu, održavao živu sliku negdašnjeg života, kad su još svi ostali bili tu, a onda i drugima, retkim prolaznicima, kao meni. Neki od njih su su bacali žito malobrojnoj živini. Neki su pokušavali da ubede svoje telo, koje je poput kuća počelo da popušta, da mogu još kao nekad, da zapnu i da urade kao retko koji njihov vršnjak u gradu. U tom bi sukobu volje i mogućnosti, starost najnemilosrdnije donosila vesti o prolaznosti. Seli bi tako usred nekog posla, na starom tronošcu ispred kuće, blizu plota i nadali se da prođe neko. Nadali se da u tom predahu, slučajni prolaznik, može čuti njihovu biografiju, bar jedan deo. Da čuje nešto o njihovim mukama i podvizima iz mladosti, koji su sada poput ordena na reveru, okačeni na njihovom licu, utisnuti u duboke bore. Nema boljih svedočanstava jednog vremena, od tih bora i tih priča. Tako sam i ja imao čast, da na tom putu do stare kuće, čujem nekoliko takvih svedočanstava. Zaista, zapita se čovek, kakve sve drame u životu ljudi prožive i prežive i šta sve srce može da podnese. Pomisliš, kako je šteta, što se većina toga, zauvek izgubi iz sećanja, i nestane svaki trag, kad nestane glavni protagonista. Svaki život je roman, uglavnom nenapisan. Velika je šteta, što danas mladi naraštaji nemaju vremena ili volje, da bar saslušaju poneku glavu iz tog romana. Tako se te nenapisane knjige, nađu u nekoj nebeskoj biblioteci, čiji mi, koji još zemljom gazimo, nismo članovi. Ko zna, možda ćemo moći pročitati sve te knjige, onda kad dođe vreme. Možda bar neki od nas. Ovako sad, onaj ko ima sluha i ko ima sreće, može čuti još po neku od tih priča iz starog, slavnog vremena.
Krećem se sve užim makadamom, pokraj kojeg sve manje ima kuća a sve više drveća i žbunja. Ubrzo bi trebalo da vidim prve obrise starog domaćinstva, kojem sam se uputio pred sami suton, vrelog julskog dana. Nadam se da još stoji tamo nešto od onog, što sam poslednji put video kao dete.
Sunce je već do pola zašlo i na horizontu se crveni njegov obris. Prigušeni zraci još uvek obasjavaju staru kuću, koja usamljeno stoji na onom proplanku u hladu drveća. Poprilično je oronula, kao i pomoćne barakice oko nje. Jedino se još bunar drži, kao da je jedino na njemu ostao sav teret prkosa vremenu. Ja nisam imao sreću da vidim, kako se tu odvijao život. Kad sam se rodio, moji stari su se već odavno preselili u podnožju jednog drugog brda. Deda mi je pričao kako je izgledalo živeti u toj kući sa puno članova. Te priče, kao i moja mašta, mogle su sve to da mi dočaraju i da ponovo sve oživi. Vremenom su se članovi mnogobrojne porodice, jedan po jedam osipali i svi do zadnjeg otišli sa ovog ognjišta. Ulazim u kuću i prvo što mi pada u oči je upravo to ognjište. Još uvek tu stoji, kao i kotao koji visi okačen o neku gredu. Na zidovima o klinovima još visi po neki zarđali lonac i tepsija. Na zemljanom podu, izmedju greda nazire se mracni podrum, izba. Po ċoškovima, sunce kroz šupljine na tavanu, baca svoje poslednje zrake na krhotine od malih komoda, grubo tesanih tronošaca i polomljen krevet. Ispod kreveta nazire se dečija cipelica. Stvari stoje, napuštene i dugo nekorišćene i kao da se čuje njihovo šapat. Kao da žele nešto da kažu. Znam šta žele. Ne mogu to objasniti tačno, ali znam. Ja mislim da kada se na jednom mestu odvija život, tako dugo i tako kao što se ovde odvijao, on se upije u stvari, u zidove, u celu avliju. I kada oni koji su tu živeli, odu odatle, njihov deo ostane utisnut u sve to. Odatle i tolika tuga koju osećam prema kući u kojoj nisam živeo. To je valjda od uzdaha koji ispustaju te stvari, ta kuća, bunar, avlija…. Duh mojih predaka i njihova krv još je u temelju ovog zdanja, koji će se ubrzo sam od sebe urušiti, a krv nije voda.
Izlazim i laganim koracima obilazim dvorište. Ispred jedne od pomoćnih objekata, verovatno ambara, nalazim ogroman opanak od svinjske kože. Setim se tad priče mog oca, kako je njegov deda imao najveća stopala u čitavom kraju, gotovo kao džin. Podižem ga lagano i posmatram dok me obuzima osećaj krivice, što sam neke očeve priče o njegovom detinjstvu doživljavao preteranim, čak i izmišljenim. U daljini se tada začuje žagor dece. Prave i žive dece. To doživljavam kao nekakav znak, da se život nastavlja na drugom mestu, kada na jednom prestane. Tuga polako nestaje i sa prvim sumrakom, opraštam se sa duhom predaka, govorom koji nema reči.
Krećem uskim putićem, koji sada postaje sve širi i kojim se vraćam svojima, dok sve jasnije razaznajem glasove ljudi iz sela.
Devojka 1.
Dok vozi auto, sredovečni muškarac razmišlja, ogorčen i zabrinut. Vreme je kišovito i tmurno, vidljivost jako slaba i klizav kolovoz.
– E ne mogu više, stvarno ne mogu. Zar mora sve ovo, baš meni da se dešava? Šta sam ja to Bogu zgrešio? Toliko dugo smo čekali to dete i on se rodio. Da rodio se i sada je zarobljen u svom svetu? Bože zašto, zašto!!! ( Izgovara glasno i na kraju, praktično viče)
U tom trenutku, u sami sumrak, auto proklizava i čovek gubi kontrolu nad njim. Čuje se tup udarac i on oseća da je udario u nešto ili nekog. Zbog naglog kočenja i sam bočno glavom udara u prozor od automobila i samo na tren gubi svest. Brzo se osvešcuje i razbistruje mu se pred očima. Oseća se kao da sanja i nada se da će se svakog trenutka probuditi. Ipak sve više mu postaje jasno da je u pitanju stvarnost.
Izgovara misli na glas, dok lagano otvara vrata od automobila iskošenog na putu, kojeg je gotovo preprečio.
– Da li je ovo moguće? Pa zar i ovo da me snađe? Nisam valjda udario nekog ili nedaj Bože ….
Izlazi iz auta i polako prilazi nečemu, što izgleda kao nepomično telo neke žene. Hvata se za glavu. U šoku je, uplašen i zabrinut. Ipak vrlo brzo dolazi sebi. Saginje se nad njom i čudi se što nigde nema krvi. Ona leži potrbuške. On je okreće lagano i sad jasno vidi njeno lice, niz koje se slivaju krupne kapi kiše, koja sve jače pada. Vetar duva sve snažnije. Razmišlja
– Kako je mlada i lepa? Nikad nisam video tako lepo lice. Gospode ubio sam andjela. Ja sam proklet, proklet!!! ( Viče i gotovo vrišti, dok pada na kolena kraj nje i čupa kosu)
U tom trenutku, dok plače nad njom i dok prekriva svoje oči, oseti nečiju ruku na svojoj glavi. Lagano sklanja svoje ruke sa očiju i vidi mladu ženu, gotovo nestvarne lepote. Ona se uspravila i sada je u nekom, polusedećem stavu. Nežno mu dodiruje rame dok je on u bunilu gleda. Njene prodorno plave oči sijaju i u mraku i jasno se raspoznaju po nevremenu, kao dva izvora nekakve kosmičke svetlosti.
– Ne plačite. Ne brinite, sve je u redu (govori mu neobično smirenim glasom, koji kao da nije s ovog sveta) Ja sam dobro, sasvim dobro. Nije mi ništa. Nisam čak ni ugruvana.
– Ali kako?? Ja sam…..
– Kazem vam gospodine, ne brinite. Vi me niste udarili. Ja sam kriva što ste proklizali. Išla sam kolovozom, svojom greškom. Vi ste samo pokušali da me izbegnete i auto vam je proklizao usled kočenja. Ja sam se tad saplela i pala, to je sve. Ja treba da vam se izvinim, i zaista, molim vas da mi oprostite. Nadam se da niste povređeni i da vam auto nije oštećen.
– Bože hvala ti, hvala ti do neba!! ( čovek se krsti i gleda ka nebu dok je još na kolenima)
Devojka polako ustaje i pomaže čoveku da i on ustane. On je tad snažno zagrli, a ona ga lagano potapše po leđima. Stoje tako zagrljeni na kiši nekoliko minuta. Neobično je što putem ne prolazi nijedno vozilo, čak i ako se uzme u obzir to, što je nevreme
– Dobro je, sve je dobro gospodine. Vi verujete u Boga, to vidim. I ja verujem. On nas sve čuva.
– Gde živite gospođice? Prebaciću vas kući. Ili možda želite negde drugde? U svakom slučaju, prebaciću vas gde kažete.
– Pošla sam do Crkve, ali zbog nevremena put se odužio, pa evo pade i mrak. Otići ću sutra. Prebacite me kući molim vas. Malo je dalje, živim na periferijiji, praktično u poslednjoj kući na suprotnom kraju grada. Nadam se da vam to nije problem?
– Svakako da nije gospođice. Samo kad smo svi živi i zdravi.
Ulaze u kola i kreću ka periferriji gde devojka živi. U kolima ništa ne govore. Pri dolasku ispred male trošne kućice, ona mu kaže da se zaustavi, jer tu stanuje. On čini to
– Gospodine, molim vas, udjite na kratko. Na čaj, da se zagrejete i malo smirite. Mislim ako ne žurite?
– Znate ja …..hvala, ali ja…….
– Znam, vi ste oženjeni i volite svoju ženu. Mislite da ovaj poziv nije prikladan. Ne brinite, budite sasvim spokojni. Zovem vas iz razloga, koji nema veze sa neverstvom i ovo nije nepristojna ponuda.
– Kako znate da sam oženjen, a kako tek znate da volim svoju ženu?
– Uđimo u kuću, pa ćemo o tome uz čaj.
– Neobično, ovde sam prošao toliko puta, a ovu vašu kućicu nisam nikad primetio
– Mala je to kućica i veoma skromna. Ne pada baš u oči.
– Da mala al nekako drugčija. Ima nešto neobično s njom…..kao i s vama…..( zastaje, zavrpolji se nekako nespretno, gotovo smešno) Oo, oo…..oprostite molim vas…..
– Ne mari, sve j redu. Razumem vas. Ljudi obično tako reaguju na mene. Znam ja da da sam drugačija.
– Oprostite, zaista, nisam mislio ništa loše, naprotiv. Vi ste neobični na jedan… divan način. Evo ponovo govorim svašta
– Sve je u redu, verujte. Ne opterećujte se. Meni možete reći sve što mislite, mada ja to već znam. Dve kašičice šećera, jel tako? Morate smanjiti šećer u ishrani, ionako ste previše izloženi stresu. Znate kakve to posledice može imati po vaše zdravlje
– Ali kako??! Kako to znate i to za moju ženu, za dve kašičice? Odakle…
– Nije bitno kako znam, dovoljno za vas je da znam. Izvinite samo sekund, moram do kuhinje da donesem šoljice
Čovek unezveren posmatra unutrašnjost neobične kuće na slabom svetlu. Posmatra starinski ali očuvan nameštaj, identičan onom iz njegove stare kuće iz detinjstva. Prožima ga sve čudniji osećaj, koji ne može objasniti
– Jel vam se dopada moj nameštaj? ( Pita ga devojka nasmejano pri povratku iz kuhinje, dok nosi par šoljica )
– Ove šoljice….odakle vam? Potpuno su iste kao one, koje smo imali, kad sam bio dete. Sve je vrlo slično našoj staroj kući, koja je uzgred, vrlo nalik ovoj vašoj. I vaš nameštaj, praktično je isti kao onaj koji je bio u toj kući.
Ona na to ništa ne odgovori, samo se blago osmehnu
– Jel vam odgovara čaj?
– Da, da, odgovarara (reče zbunjeno). I on ima tako poznat ukus. Oprostite, moram vas nesto pitati
– Da poznajemo se.
– Ali……kak ste……
– Kako sam znala šta ste hteli da me pitate, jel tako? Već sam vam to rekla ranije. Jednostavno znam šta mislite. Ne pitajte kako. To je nešto, što u ovom trenutku ne biste razumeli.
– Ali ako vi unapred znate sve sto zelim da pitam, onda ovaj razgovor za vas nema nikakvog smisla.
– Itekako ima smisla. Ima smisla za vas, a samim tim i za mene
– A recite mi, od kad se znamo?
– Znamo se čitavog života. Vašeg života. Od kako ste došli na ovaj svet.
– To nije moguće. Vi ste puno mladji od mene.
– O, da, moguće je, verujte. Nisam ja mlađa od vas, naprotiv
– Ali vi tako mlado izgledate.
– Ništa nije u potpunosti kako čoveku izgleda. Ni to sa vašim sinom….
– Vi svakako znate za mog sina, kad već sve ostalo znate.
– Javite se kući. Čekaju vas na večeri. Da ne ne brinu.
– Šta da im kažem? Ne znam šta će pomisliti supruga ako….
– Samo se vi javite i recite im da ne brinu. Biće sve u redu.
Devojka 2.
– I kako je reagovala supruga, kad ste joj saopštili da ćete zakasniti? Jel bilo onako, kako sam vam rekla?
– Znate to već i sami. Za divno čudo, nije se ljutila i nije reagovala burno kao ranije, kad bih zakasnio kući. Inače, ona me stalno kritikuje i govori kako sam spor i kako se kao stalno nešto razvlačim, pa zbog toga znam često da zakasnim.
– A toga ovog puta nije bilo, jel tako?
– Nije, zaista. Ono što je čudno u svemu tome je, što sam izgovorio reči, koje kao da nisu bile moje. Uopšte, kao da to nisam bio ja.
– Bili ste vi. To je ustvari vaše pravo lice. Vi, kakvi ste zaiata u duši. Problem je što mislite da je to vaša slaba strana, koju iz svesti potiskujete u podsvest. To se dešava zbog straha, da tu po vama slabu stranu, ljudi u svom zlu, ne iskoriste protiv vas i da zbog toga budete povređeni i poniženi. Ono što trebate znati je, da je to u stvari vaša najača strana. Svaka zloupotreba toga, od strane drugih, u stvari ne povređuje vas, već njih same. To na kraju shvate svi, samo što je tad za većinu, nažalost kasno.
– Nije mi jasno kako toliko znate o meni. Čak i ono što sam nisam znao. Doduše i ja imam utisak da vas znam od nekud i to odavno.
– I znate me, čitav život. Vaš život
– To je nemoguće. Vi ste tolko mlađi od mene. Gotovo da bih mogao da vam budem otac.
– To nije tačno. Uopšte nisam mlađa, naprotiv, ne možete ni zamisliti koliko sam starija
– Ali vi izgledate…
– Puno stvari nisu onakve kao što izgledaju. Čovek tokom svog ovozemaljskog života, posmatra stvarnost očima, kroz koje drugi ne gledaju, već samo on. Puno stvari vidi kako želi da vidi, dok srce potiskuje razum. A dešava se i to da srce vidi nešto, što razum ne bi mogao. Zbog tog, vrlo čestog neslaganja razuma i srca, čovek puno propati, često bude zbunjen i pravi greške koje mu po nekad odrede sudbinu.
– Hteo bih vas pitati, kako se poznajemo i odakle?
– Sigurno ste primetili vašeg sina, dok je još bio beba, kako se zagleda u neku tačku, na zidu, plafonu u nekom ćošku..
– Da primetio sam to.
– Sve bebe to rade i vi ste to radili kad ste bili beba. Tad smo se prvi put upoznali
– Ali kako? Ja se ne sećam…
– Ne možete se toga setiti, to niko ne može. Kad se čovek rodi, njegovo srce je potpuno čisto, još nije stiglo da se uprlja i da ga drugi uprljaju. Jedino kad je srce čisto, oči mogu videti sve jasno i onakvo kakvo jeste. Vremenom kad se srce isprlja, taj vid se gubi a s njim i sećanje na te slike. Zato jedino bebe mogu videti nas, onakve kakvi smo stvarno.
– Koga to vas?
– Mislim da znate odgovor na to pitanje.
– Ali evo, ja vas i sad vidim a nisam beba.
– Sada me vidite tako i onoliko, koliko to vaše srce u ovom trenutku može podneti. To je poprilično drugačija slika mene, od one koju ste videli kao beba. Verujte, to što me sad vidite, vaša je velika sreća i retka privilegija koju onaj, koji me je poslao, daje ljudima.
– Ko vas je poslao?
– Znate to. Znate duboko u sebi i da to što se večeras dogodilo i ovaj naš susret nije slučajnost.
– Ne znam šta da mislim više. Jedino znam da je sve ovo tako čudno.
– Kad se desio onaj peh na putu, vi ste se obraćali Bogu i postavljali mu neka pitanja. Žalili ste se na život. Vidite, većina na takve odgovore čeka čitav život. Ponekad neko, dobije odgovor vrlo brzo, gotovo istog časa kad postavi pitanje. Kao vi recimo.
– Ja nisam dobio odgovor.
– Niste ali ćete dobiti vrlo brzo. Upravo sada.
– Vi naravno znate koje sam pitanje postavio. Znate da je reč o mom sinu
– Bog nikad ljudima ne daje nesreću. Ljudi je sami sebi daruju. On od nekih ljudi zahteva veću borbu za dobro. Ta borba često nije laka, pa se ljudi muče dok je vode. To oni dožive ko nesreću. Retko ko zna i prihvati da ta borba kasnije bude nagrađena, onako kako ljudi ne mogu zamisliti i to trajno.
– Ali, šta je sa onima koji se ne muče i koji ne biju tako teške bitke? Jel to znači da oni ne mogu dobiti takvu nagradu.
– Oni su nagrađeni već ovde. Ali to je iskušenje, koje je takođe veliko i nekad čak i veće nego borba i muka koje proživljavaju drugi. Od toga, kako se postave prema tom iskušenju, zavisiće i ona najvažnija nagrada.
– Ja očigledno spadam u one koji svoju nagradu, moraju zaslužiti velikom borbom i mukom. Vi znate, moj sin, zarobljen je u svom svetu. On je utamničen u njemu.
– Upravo smo se zbog toga mi sreli večeras. Zbog te borbe za vašeg sina. Zbog odgovora koji su u vama, a zbog kojih sam ja ovde, da vam pomognem da ih otkrijete.
– Nemam ja te odgovore, verujte.
– Znate, ljudi često svojim sumnjama i skepsom pogube odgovore, koje su znali i koje je Bog dao i zaborave ih
– Ja ne znam kako da pomognem sinu, da ga ga iščupam iz njegovog sveta tišine.
– Njegov svet, nije svet tišine. Vi to ne vidite i ne čujete, jer niste ušli u taj svet. Kada biste ušli, videli bi to. Da biste ga izvukli iz njegovog sveta i njegove tamnice i otkrili mu druge svetove, morate prvo ući u njegov. Morate tamničiti u njegovoj tamnici zajedno s njim, da bi otkrili zašto ne otključa tu tamnicu, ključevima koje sam ima.
– Pokušavao sam, al me on ne pušta i ne otključava, a ja sam nemam te ključeve
– Imate,al niste svesni toga. Vidite, svetova ima mnogo. Svaki čovek je jedan svet, za sebe. Nekad se ti svetovi sudaraju, nekad spajaju a sve zavisi od ključeva. Da bi otvorili neka vrata, moramo imati pravi ključ, koji jedino odgovara toj bravi.
– Ja neznam koji je to ključ, zaista.
– Kao što rekoh, znate. Al evo, reći ću vam. Ljubav je ključ.
– Pa zar ja nemam ljubav prema sinu?
– Imate, itekako. Samo mu je trebate pokazati u celini. Trebate mu je pokazati celu, nekompromitovanu osudom, brigom i predrasudama. Samo takva ljubav je ključ, koji će otvoriti vrata njegovog sveta, koji mu tako otključan, više neće biti tamnica.
– Ja neznam šta bih vam sad rekao..
– Ne morate ništa reći meni. Trebate reći sebi i saslušati to dobro. Idite sad, željno vas očekuje sin a i supruga.
Čovek izlazi lagano iz devojčine kućice, duboko zamišljen. Seda u kola i lagano se odvozi kući. Na vrata ga sa osmehom dočekuje sin, s’ kojim se dugo grli, kao nikad do tad. Supruga ih gleda kroz suze.
Rano ujutru on odlazi u Crkvu sa sinom i ženom na jutarnju službu. U Crkvi među vernicima ugleda devojku koju je upoznao prethodne noći. Ona se osmehuje i brzo nestaje među ljudima koji su došli na službu. Posle služenja, čovek se sa suprugom i sinom odvozi do devojčine kuće. Kad stignu na to mesto, on vidi da tu više nema te kućice, već samo proplanak. U tom trenutku na haubi automobila sleće velika bela ptica. Mališan se njoj jako obraduje i izgovara prve reči
– Ko-ka, ko-ka, kvila..
8.mart
Zena 1:Gde si ti?Nema te ceo dan,a i juce
Muskarac1:Bio sam tu,kod kolege. Ovaj…bila neka frka,pa smo radili ceo dan
Zena1:Ne delujes bas nesto umorno.
Muskarac1:Neznam,ovaj…mozda…pa od spavao sam malo
Zena1:Gde si odspavao?
Muskarac1:Pa,ovaj….kod kolege..malo sam spavao
Zena 1:Zvala sam ga ,nisi bio kod njega.A vidim, imas i ruz na kosulji.Ja ne koristim takav
Muskarac1:Neznam o cemu govoris,ja stvarno…?
Zena1:Znas
Muskarac1:Ja,nisam,neznam….kad si zvala,sta…
Zena1:Uzgred ,hvala na poklonu.Divan je
Muskarac1:Kakav poklon?Neznam o cemu govoris?
Zena 1:Moze biti.Adresa je prava,i tvoje ime kao posiljaoca,al ne i moje ime
Muskarac1:Kako,sta?
Zena1:Ime je od supruge tvog kolege,kod kog nisi spavao.Spavao si u vikendici,sa njom
Muskarac1:Ja…,nisam..ja…
Zena1:Uzgred zaista lep porse,pristaje mi.A sad izvadi iz dzepa to sto si hteo da mi das
Musjkarac1:Ja sam hteo da ti…
Zena 1:Znam ,kljuceve od golfa.Prema porseu je zaista smesan,al i ti si, prema svom kolegi
Autoput za pakao
Pa sam se sabajle dignaja u pola pet,eeej u nedelju.
Svako jutro se dizam s komšijski petlovi, iz naviku od pustu prvu smenu.
Oni kukurikav dušmanski umesto budilnik,pre kog se budim od stra da ne čujem strog ženski glas od mobilni, kako mi preti da ce zakasnim. Pa tačno je toj da od onog zlotvora što je izmislija budilnik, većeg dušmana čovečanstvo neje moglo da ima.
Svako sabajle u toj vreme, pitujem samog sebe, u što li je pa lepota života,kad se svi budimo, ko s oproštenjem usrani,jel i stomak traži svoje, zbog kasno jedenje noću, pa mora ga ispoštujemo. Što se jedenje tiče, ono je postalo i duševna rana, umesto u pozorište sto izgore, il u bioskop sto ga nema dvajes godine, mi fatimo pa jedmo, što dokačimo i čto ima. Zatoj sam ja i debel, zatoj sto mnogo volim kulturu i umetnost, a alternativa je puna s triglicridi i holesterol. I takoj dok žderemo nevine životinjke, mi u stvari žderemo sebe.
Al takoj ti je toj s dizanje, bilo i biće.Stalno slušam od tatka, kako se on cel život dizaja rano, i grabija dve sreće, pitam se koje li su toj sreće bile? Jedna mora da je bila toj što je slušaja neodoljive arije ptičica, pošto on mnogo voli da gi sluša, pogotovo u toj vreme kad se najbolje čujev i najubavo pojev. A na mene ,na mene su mi kad se dinem za rabotu, svi zvuci odvratni i suvišni, sve mi je isto, a se cula Ceca, Pavaroti, slavuj ,a buljina il čavka. I uvek mi je bilo čudno, kakvi su toj ljudi što su od rano sabajle nekako dinamični,razdragani i raspoloženi, pa kad udjem u bus oni se raspričali sto na sat, a šofer ga opicija milo narodno na radio pa sve ječi.
E pa sinko, vikaše tatko mi , trebaja si školu da učiš, a sd, sd ce se dizaš ko vampir, će ideš u fabriku, će secaš, i svak ce te zajebava. E toj što mi je pričaja, tek u pola pet sabajle dobijalo je prav značaj.
Vučem se takoj svaki dan na stanicu, i razmisljam od tišinu, kako lepo zvuči, razmišljam, što se toj s mene desilo pa sam upaja u tuj sumornu kolotečinu, ko u mlin za meso, što ce me smelje ko onija deca u spot od Pink Flojd, i iz tuj masinu će izađe meso što će roštiljav izelice,a koske i dusu ce dav na verni kučiki čuvari i dupelisci. I što će gi pa duše, što gi ni đavol više neće, jer su prazne i ofucane odavno. A tija dupelisci , tija gledav kako gazde cepiv krtinu, i moliv se da ne turav ljuto, jer posle dupe treba da se lize.
Idem na stanicu a dođe mi samo da produžim, da idem uz brdo i nadjem neku pećinu, i tuj se gušnem s runtavoga medveda i zajedno prespijemo do penziju. Da, da, medveda , i ne bi me bilo stra ama ič, pa ja sam s mnogo gore zverke po cel dn, takoj da mu medved dodje pitom ko jagnje pored onakvi kurjaci.Al kod stanicu zastajem i navijen , ko budilnik na mobilni, ulazim bezzivotno u crveno beli autobus,dok u glavu ipak čujem muziku, Angusovu gitaru iz pesmu , autoput za pakao.
Bio jednom jedan voz
Bio jednom jedan voz.Zvao se Cira.Bio je to mali, veseli voz.Iako je bio poprilicno star,i isao na ugalj,bio je ispravan.Putnicima je u njemu uvek bilo toplo i prijatno.Nije bio brz kao njegova mladja braca,koja su bila puno veca i snaznija od njega,i isla na struju.Ipak,njegovi putnici su uvek stizali na vreme.I ne samo to sto nisu kasnili,nego su njegovi putnici uvek bili srecni i veseli,bas kao i on sam.
Imao je Cira svog masinovodju,malenog zivahnog brkicu,po imenu Horacije.Poput svog imenjaka,Rimskog pesnika,i on je pisao pesme,koje je citao svom unuku Peri.Horacije je cesto vodio Peru na tim putovanjima,pa bi zajedno sa njim i zapevao te svoje pesme.Zvuke njihove pesme,kao da je sam Cira prenosio putnicima,pa bi zapevali i zaigrali i oni,a Cira bi se veselo njihao na sinama.Tada bi vozic sam od sebe zapistao,a deda i unuk bi se samo pogledali,slegli ramenima i veselo nastavili svoju pesmu.
Prolazilo je vreme,а dolazili su sve moderniji i brzi vozovi,a Cira je ostajao isti.Nije stario,bio je uvek veseo i cio.Mali Pera je vec izrasto u pravog momka i doslo je vreme da zameni svog dedu.Horacije je znao da se blizi dan kad ce Pera preuzeti upravljanje Cirom,i bilo mu je drago zbog toga.
Medjutim,dosetise se neki vazni ljudi,da je doslo vreme da sa Horacijem ode u penziju i Cira.Nas mali voz,kao da je znao za to.Postade tuzan i vise nije veselo pistao kao pre.Ni putnici vise nisu bili veseli kao pre,i kao da su i oni osecali Horacijevu i Cirinu tugu.Horacije je bio ocajan,i nije mogao nikako da prihvati da se njegov Cira vise nece kotrljati po sinama.Pogotovo mu je bilo zao, bsto ga njegov unuk nece moci naslediti u upravljanje vozicem.
Medjutim Pera nije gubio nadu,i cvrsto je resio da Ciru zadrzi na pruzi,gde mu je i mesto, i usreci svog dedu.Otiso je Pera kod onih vaznih ljudi,i rekao im da moze dokazati da je Cira isto tako brz i dobar kao i ovi novi vozovi.Vazni ljudi uz podsmeh dozvolise Peri da pokusa da to i dokaze.
Pera uze za ruku svog dedu Horacija i udjose zajedno u lokomotivu.Horacije pre ulaska,sapnu nesto Ciri na vrata,a unutra napunise kotao do vrha i vozic krenu.Isao je Cira najbrze sto je mogao,al ipak bese dosta sporiji od novih vozova.
Kad stadose na zadnju stanicu,putnici polako pocese da izlaze,i svi zacudjeno gledase na sat.Pridjose tada Horaciju i Peri,i cestitase im i pozvase na kafu u peronski bife,posto su imali jos dosta vremena do posla.
Utom naidjose vazni ljudi,i jako se iznenadise kad videse da je bife pun,kao nikAd pre.Pitase konobare o cemu se radi,i zacudjeni i oni sedose da popiju kafu.
Od tog dana,Cira ponovo krenu na svoj put,veseo kao nekad.Deda Horacije je ponovo pevao putnicima i svom unuku koji poput svog dede sada upravljase vozom.Ponovo se na sinama cuo veseli Cirin zvizduk
Bolnički dani
Crni se oblaci nadvili
nad zgradom, sivom,
velikom i starom,
što je s dimnjakom na vrhu kao sa cigarom,
dok ispušta guste kolutove dima,
i trepće ko Argus,
a stotinak očiju namiguje svima,
što sa svojim usudom se bore,
u bolnici što je odmah preko,
i nemaju više stida,
dok od bola duše gore,
iznurena,gola tela i ne kriju,
i niko ih zbog toga ne gleda popreko.
Crne ptice igraju svoj tango,
mrzovoljnom nebu u lice se smeju,
s bolničkog prozora,
nemo i ko senka,
čovek sa očima izgubljenog sjaja,
gleda sitne pahulje što veju.
Vetar grli ljude koji žure,
kao mačor im se oko nogu mota,
zviždi i ko na tren i da pevuši,pesmu o prolaznosti života.
Čarobni Vrtić
U jednoj maloj kuci,na kraju sokaka,ziveo je decak po imenu Vid.Bio je to lep i dobar decak,i jedinac u roditelja.Kao i svako jedince,i on je bio razmazen i ponekad veoma nestasan i placljiv.
I pored toga,bio je drago i omiljeno dete.Roditeljima je on bio sve,pa su bili veoma zabrinuti zbog jednog problema koji je njihov mali sin imao.Vid nije govorio.Imao je on svoje nacine obracanja,al tu nije spadao govor.
Vodili su ga roditelji svud,ne bi li progovorio,kod raznih vidara i travara,a Vid bi samo cutao i cutao.
Dodje vreme da se ide u vrtic.Majka ga dotera,a otac pomoze da pones svoj zuti ranac,te tako krenuse.Vid nije navikao da se odvaja od roditelja ,osim kada bi ga ponekad pricuvali baka i deka.Zbog toga mu je odlazak u vrtic tesko pao.Plakao je svaki put kad bi ga mama i tata ostavili tamo.
Jednog dana , kad bese dosao tamo,mama ga uobicajno spremi za ucionicu,a na vratima ga , sa sirokim osmehom doceka vaspitacica,koju vremenom on bese zavoleo.Ne brinite nista,rece vaspitacica njegovoj mami,bice on uredu,videcete.Mama tada po prvi put krenuo iz vrtica na posao,ne noseci brigu sa sobom.Vid drzeci za ruku vaspitacicu,udje po prvi put u ucionicu veseo,ali se osecao i pomalo cudno.Kao da je slutio da ce se tog dana desiti nesto posebno.Tamo ga docekase njegovi drugovi,i odmah krenuse sa igrom i onim sto inace rade uvek u ucionici.
Dodje vreme spavanja,i Vid zaspi sa ostalom decom.Kad se probudi,bese veoma iznenadjen sto vise nije u ucionici,vec u nekoj neobicnoj sarenoj sumici,sa potocicem i nekakvim dobrocudnim, neobicnim zivotinjama.Te zivotinje imale su ljudske glasove i tako razgovarale medju sobom.Najlepse pticice,najraznovrsnijih boja veselo cvrkutase i igrase se iznad njegove glave.
Odjednom se odnekud iz sume pojavise njegovi drugovi,obuceni kao patuljci.Oni mu pridjose,uhvatise ga za ruke,i pocese da igraju uz neku neobicnu i lepu muziku,koja se cula svuda po sumi.Naucise ga novim koracima i plesu,a on primeti da mu noge ne dodiruju tlo.
Utom se zacu nekakav neobican i najlepsi glas,koji je ikada cuo do tad.Bese mu od nekud poznat,аl ponovo drugciji od svega sto je do tada cuo.Okrenu se prema tom glasu i ugleda vilu,za koju je odmah znao da je dobra.Ona je imala lik vaspitacice.U ruci je imala carobni stapic,kakve nose dobre vile,sa zvezdom na vrhu,i iz njega su izlazile iskre.Pridje ona Vidu i rece mu:Znam zasto si do sad bio tuzan dragi decace.To je zbog toga sto nisi govorio kao tvoji drugovi.Jesam li upravu,pita ga ona.Jeste,kao iz topa odgovori on,i zacudi se sto je uspeo da izgovori nesto.
Ti ne govoris,nastavi ona,sto svi , kao i ti sam , toliko puno zele da progovoris,da su reci krenule odjednom i zaglavile se negde u tvom grlu.Ja i tvoji drugovi smo nekako uspeli,dok si ti spavao,da ih izvucemo iz tvog grla,i od sad ce one uredno da izlaze,jedna po jedna.Sada mozes da govoris,i da pevas sve pesmice koje toliko volis.Vid tada zagrli svoju vaspitacicu-vilu,i iz sveg glasa zapeva svoju najomiljeniju pesmu.Odmah mu se pridruzise i njegovi drugovi patuljci kao i sve sumske zivotinje,a drvece se poce veselo njihati uz divne zvuke.
Tako pevajuci Vid zaspi.Kada se probudi,vide da je opet u ucionici i vide svoje drugove i vaspitacicu,koja ga pomilova po kosi i osmehnu mu se.
Kako si spavao zlato,jesi li lepo sanjao,upita ga.Jesam,rece on,jedva verujuci da i sad moze da govori.Sanjao sam najlepsi san,i ja sad govorim.Kako je to moguce vaspitacice,upita on.Ona mu nista ne odgovori,vec mu se osmehnu i zagrli ga.
Utom se na vrata pojavise tata i mama,i on im potrca u susret i zagrli ih najace do tad.Mama,Tata,ja govorim!!!Roditelji zaplakase od srece,i dugo,dugo behu zagrljeni.Na kraju sretni podjose kuci,aVid se okrenu i mahnu vaspitacici.Vaspitacica mu namignu,mahnu mu,a on vide kako iz njenog rukava pomalo viri onaj vilinski stapic.
Čekam u hodnik kod dr.Mahom
Čekam u hodnik kod dr.Mahom sve penzioneri čekav s mene.Svekrve ogovarav snaške,kako ništa ne rabotiv no se samo kindjuriv i skitav,a one na sinovi spremam jedenje.Što li pa snaške po kafići pričav za svekrve,će nagadjam,pošto ne idem po kafići.Starci što su došli iz selo,moliv sestre i doktori da gi primiv što pre,jer posle cel dn će mora čekav sledeći autobus.Zavisi od dr. i od sestre,pa oće i pregledav kadkad mučenici.Stoka nenaranjena,žedna,oni mora trčiv s oteknute noge i savijene kičme,s pumpice u ruke,da se namiri stoka.Deca gi svud po svet,pa makar i u Vr,pa i Vr je nekakav svet,ne li?Pa mutavi li su tija deca da se i oni zlopativ ko njihovi starci.Al ubavo si je kad se otidne u zavicaj s 200 gr ratluk iz Ćukovac,a vrne se dom s puni torbičiki.Puni s organski kompiri,paprike,suljpa pa i neko batače i vešaljku.Sirenje i mleko sve manje se nosi,toj uzimamo od Gaučosi.Oni imav izgleda opasnu poljoprivredu i stočarstvo.Argetinac posalje od tam čeri ,a on dok dodje ,bidne slonovo srce,ili uvo,ili bese pa bivoleško srce,je… li ga kako beše .Pa ima vreme da porasne do nas dok dodje.Ovija starci pa odovde što su,ne svi ,al većina,buniv se i vikav na sestre,manje na dr.,od drugi stra.Pa banje koj će gi prepiše i lekčiki, a i lep zbor koj će gi uputi.Tj zbor opravdan je s diplomu.Ne me interesuje,vikav,dal ima neki svinje dom,il dal treba dete da se doji,ovde smo svi isti.Eve ja čekam od sedam sabajle.Pa ti da imaš rabotu,ne bi sedeja po cel dn ovde,nego na vreme si pobegnaja iz Pčinju,pa si se nabija u opštinu,i sd natenane krckaš penziju.Deca si naguraja po kancelarije,i sd svi obezbedjeni nigde ne morate da itate,vika mu toj samostalni proizvodjač iz jedno selo nakude Han.Drugi dvojica u jedn ćoš ,pričav si za sebe,i ignorišev raspraviju u hodnik.Abe,kolko mu frlji na dr.,pa te prati u Niš.Ma samo rakiju prepek mu dado,al dzenariku neprskanu,staru 8 godine.A oće toj,vika mu sagovornik,oni mnogo se obradujev samo rakiju kad gi odneseš,pa jos domaću.Abe ja ti vikam,samo toj i sin mi sto mu je nabraja 10 m drva,al toj za njega ništa neje,on nabra pola Kozjak od februar mesec navam.More,sami smo si krivi,odgovara sagovornik,sami si gi guramo,ne ni traživ.More zavisi,kako koj,vika prv.Eve pa Šiptari preko red uvedoše,vika jedna baba i diza preteći stap.Napuniše gi s pare,vika baba,a mi što nemamo,da pomremo li ovde u hodnik?Nemojte tako,odgovara vu jedna gospodja s duboke čizme u jul mesec,i oni su ljudi.Ljudi ,ljudi,vika baba,a onija Srbi na Kosovo, ljudi li si il kučiki.Pa nemojte sad uplitati politiku u ovo,nije ni njima lako.Baba nešto promrlja,pa se okrena i pljuna u kantu.Ispadna vu stap ,a baba se sagna da ga uzme,pa zamalka teše napravi kolut napred,premet i zvezdu.Dečko i devojka preko put nju počeše se smejev,a starci iz ćoš odma počeše s kritike prema omladinu.Ete smejev se,mlados,budućnos,nada.Toj samo znajev, da se dzveriv i da pijev drogu po kafići.More Tito je samo za nji bija,pa lopate u šake i kolica,pa pruge da opraviv i toj uz pesmu,i za leb i vodu samo.Matori je flipnuo,vika dečko na devojku,a ona poče još jače da se smeje.Iskača sestra u tj trenutak i vika, dr. je bolesan I mora ide dom.Dečko vika ,pa sto ne ide kod dr. ako je bolesan,devojka ne prestanuje da se smeje.Na vrata od hodnik td zaglavljujev kolica u koji je jedna krupna žena otekla u glavu.Nemož nikako da gu pomeriv,vrata nekako loše stanali,i jedva gu pomeriše.Siromašna smo zemlja,vika jedn mladolik starac,začudi se kad mi reče da ima 70 banje.Zato se ovo sve dešava,reče ga toj nekako filozofski i s mističan ton.Babe počeše se derev na sestru.Kako mori bolan dr.,pa što mu je?Za Šiptari neje bolan a?Babo mnogo pričaš,vika sestra,vi ste krivi,svi mu duvate na doktora u facu,ne mogaste se naučite.Uzmite knjižice i zakažite pregled. Zakazivanje je od prvog
,Imate broj na vrata.Tugo,tugo,počeše kukav babe,do td će se usmrdimo,nego da idev deca kod popa da ga vikav.Petrović Petar,poče proziva sestra i da dava knjižice.Ajmo kod tebe na gajbu,reče devojka na dečka.Idem i ja jedno ladno da ga otresem pred Sprinat,reče jedn čiča,sutra će dodjem s komšiju sto je čistačica ovde,on će si me uvede
Da li je prastanje odraz dobrote i mudrosti ili pak slabosti i nemoci
Da li je prastanje odraz dobrote i mudrosti ili pak slabosti i nemoci?Mislim da slabi ljudi ne prastaju.Mislim da se pritaje i cekaju da ojacaju.Mislim da im je prastanje samo plast,kojim se ogrnu dok ne dodje vreme za naplatu.Treba se cuvati slabih karaktera.Cesto se nemoze videti sta je pod plastom
Dečak sa plaže
Tata ne pustaj mi ruku , molim te nemoj,
samo da još malo osetim toplinu tvojih,
da jos malo osetim sunca na svom licu, i čujem ptica poj,
drži je čvrsto,bar jos malo, jer uskoro neću videti,
nikog od svojih
Nedaj me tata još malo,hladna me voda već grli,
a moje malo telo me ne sluša više,
i kao da njoj, ko majci u zagrljaj hrli,
a tvoje su reči sve tiše i tiše
Nedaj me tata talasu, što se sudbini našoj smeje,
pusti da još malo gledam tvoje lice,
i nek me bar još malo ruka tvoja greje
Djak generacije bez budućnosti
Tero mak na konac,nije hteo da plati reket,pa zaglavio corku
Strpljenje je majka mudrosti, i dugo je ganjala oca na sudu zbog alimentacije
Nema vise vremena za gubljenje.izgubio je sat
Upala mu sekira u med,pa lepo platio da mu iseku drva cirkularom
Knjiga je coveku najbolji drug,a danas su ljudi nedruzeljubivi
Pametniji popusta ,sa zivcima
Bice ostavljen na smetlistu istorije,ako je uredno placao komunalije
Toliko je cist,da i novac stalno pere
Mocnicima se svi uvlace u dupe,pa ih zbog takvih cesto zadesi zatvor
I uvek će biti
I uvek ce biti potlacenih,i ispravljenih pa iskrivljenih
slika sto ce im tlacitelj dati,da gledaju nemo dok on se sladi
i bice slabih i ispijenih,dok im se tela grce od gladi
i uvek ce biti potplacenih i preplacenih
za svoje lazi, i za tastinu i svoju gnusobu,
a gospodari , platice dobro u krvavom novcu, krvavu robu
i svet ce slustati samo tisinu, i prazno ce gledati svu tu rugobu
i nikada nije i nikada nece,dzelatu strasnom pobeci zrtva
a on svoju nece dobiti platu, sve dok i nada ne bude mrtva
i oduvek je bilo straha i bilo beznadja i bilo jada
i nista ostajalo ne bi sem praha , posle coveka sto nevin strada
i majke u ocaju sto gledaju decu, koju im odvodi dusmanska ruka
i reka krvi, i reka suza ,bilo i bice,i dok je ljudi, bice i jauka
Iz ništavila ustati
Iz nistavila ustati
od besa odustatati,
puzati,sepati,
malo posustati ,
ali nikada ne odustati,
od snova,nikad.
S bolom se penjati,
na dno se vise
nikad ne spustati.
Davati,sticati al ne ukrasti,
secati,tegliti,i glupog slusati,
I Ijigavog sluziti,
do zemlje kad se moras klanjati,
I dusmaninu ode pisati,
I zbog toga tesko disati,
I muku muciti,
zbog svojih brinuti,
nikada nesmes prestati sanjati,
I boljem se nadati,
Iako znas da stalno ces stradati,
I mozda od ruku koje ces voleti,
i kojima ces tesko odoleti,
ali na kraju ipak preboleti.
Vazno je samo ponovo ustati,
I ne odustati,
od snova,nikad…
Ja nisam više ja
Ja nisam vise ja ,vec sam neko drugi
I u tudjoj kozi sam odavno,
I nalik sam sada , samo tudjem slugi
Koji sada nosi neko lice slavno
I rob sam svom egu
Gospodaru zlome
Al ko trag u snegu,
Jednom ce i moje pokazat se lice
I u ogledalu, cudicu se svome
Liku, jel ga ne prepoznah
I strah ce me biti, kao od ubice
Ja sam Saša Popović
Ja sam Sasa Popovic
Medijski sam mag
Znam da sviram harmoniku
Narodu sam Drag
Proslavio ja sam mlade pevacice
I svakoj je sada u casopis lice
Drzavi sam ovoj kulturu doneo
I iz svake kuce dosadu izneo
Subotu uvece svako jedva ceka
I grand je za dusu kao apoteka
Sevaju minici,ripaju sisici
Narod se veseli,svak u tv zeva
Meni malo kapne,pevacici kapne
Al to je nebitno,samo nek se peva
I staro i mlado uz grand ce podripne
A direktor tu je da pipne i stipne
Cisto da proveri dal je sve na mestu
Svaku da pogura u brzinu sestu
Jedan sati je noću
Jedan sati je nocu.Gledam kroz prozor visoke cetinare ,kako se naslanjaju jedan na drugi, na laganom letnjem povetarcu.Lezim,pa slobodna mogu reci,u jako veseloj i prijatnoj sobi,za jednu bolesnicku sobu starog drzavnog sanatorijuma.Slusam specijalne zvucne efekte mojih cimera,sapatnika.U pojedinim momentima zvuce kao samrtni ropac,sto u nekim drugim sobama i jeste slucaj,nazalost.Onda sve to pocne da zvuci kao koncert,starog i dobro nastimovanog vojnog orkestra,koji izvodi neku ,nacas jezivu,a nacas tuznu simfoniju,dobro poznatog apokalipticnog kompozitora.Razmisljam o bolesti,mojoj,mojih bliznjih i svih nas.Razmisljam o memljivivim i mracnim coskovima
crvotocnih sujeta,obavijenih paucinom.Vidim dvoipogodisnji,placljivi tracak svetlosti.Nazalost,on osvetljava samo anuse nase svesti i savesti.Osvetljava i fekalije,koje poput beskucnika ,ostavljamo posle nuzde koju vrsimo,svuda po tim mracnim ruinama, nasih razocaranih dusa.
Jednom davno jedan trut
Jednom davno jedan trut
posao na dalek put
Leteo je minimalno
odmarao maksimalno
Nije mnogo odmicao
Nit se cilju primicao
I dugo bi spavao
Brige nije davao
I sve bi se cudio
kad bi se probudio
Sto jos nije stigao
Pa se naglo digao
Krilima zamahnuo
pa tesko uzdahnuo
kako je uzleteo
tako je i sleteo
I tada je shvatio
dzaba se zlopatio
uzalud se trudio
jer kad se probudio
On je zaboravio
nikom nije javio
Kuda se zaputio
Pa je i naslutio
Da se mora vratiti
I opet zlopatititi
Pa leze da odmori
San ga opet obori
Jutros nam je poranila
Jutros nam je poranila,nasa teta lija
umila se ocesljala,pa na pazar posla,
A iz kuce tada izadje i zec,
A kuda si od sabajle krenuo komsija,
Svaka pratnja do pijace dobro bi mi dosla
I sad bi mi bio iz rukava kec,
Mogao bi jednoj dami ceger da poneses
pa da posle svratis na kafu i ratluk.
Pa i ja sam posao na pazar komsika
al ceger i sama mozes da doneses,
I u njemu krompir,sargarepu,luk,
Jer u lonac mogo bi,kraj ljutih paprika,
Da lepo zalegne i komsija zec
Pa bih ako moze,sad izbego ceger
I da budem tebi iz rukava kec
Kad jedeš masno
Kad jedes masno
Debel si
Kad jedes kasno
Debel si
Kad volis strasno
Debil si
Kad vidis jasno
Pijan si
Zavrsi skolu i
na biro si
Ne zavrsi i
najebo si
Kupi diplomu i
uspeo si
U drzavno ne valja
Kod privatnika
Rabota obalja
Malka tam,malka ovam
Dobro je samo lopov da si
Nece te ufativ
Rmbaj kod gazde
I nece te plativ
Pljeskaj s ruke,i klimaju s glavu
I ako znas mufljuzza
Udji u stranku i lizi dupe
I budi bezbojan ko meduza
Krkaj sendvici i zabolete
Dans su salame skupe
Ko od nas može i želi dosegnuti dubinu sopstvene duše
Ko od nas moze i zeli dosegnuti dubinu sopstvene duse?Dal je bas toliko lagodno brckanje u plicaku?Sigurnije sigurno jeste.Ko zna na kakva se cudovista moze naici na vecim dubinama.Kad dodirnes dno,tek onda vidis koliko je stvarno duboko,koliko cisto,a koliko mutno i opasno
Ko rano rani
Ko rano rani,rano legnuje
Srbi i Albanci nisu popusili lulu mira u Briselu.Nijee bilo lule,pa su popusili nesto drugo
Kad vise niko ne moze da te pretekne,znaci da si poslednji
Ko se zadnji smeje,sporo kapira
Ko prvi devojci,bolje da ima neki dinar povise za u kafic
Politika je kurva,a najbolje se uda
Pravda je slepa,a sudije slabovide
Kad se slome kola,nadje se put,do majstora
Ko drugome jamu kopa,radi u Komunalnom
Ko se lati macha,utepav ga s pusku
Ko rano rani,obavezno spije poslepodne
Ko s djavolom tikve sadi,nece se najede semenke
Kopernikanski preokret i katarza
Kopernikanski preokret i katarza,to je ono sto je od krucijalnog znacaja za mandatara,politicare,birokrate…..,ali najvise za nas narod u celini.Te radikalne promene u stavovima,kako politickim tako i zivotnim uopste,su karasterika svih nas ,pa i mene.Upravo ta crta naseg karaktera,a to je da mi uopste i nemamo karakter,i da se on ogleda iskljucivo u sirovom pragmatizmu,gde moralu nema mesta,dovela je do toga da nad nama vlada VuVu(Vucic,Vulin),g-djica Maja Gojkovic,i ostatak svite.Naravno u moru tih pojava i posledica postraumatskog stresa,i Vijetnamskog(SFRJ) sindroma 90-ih,nesme se zaboraviti i jedan veoma bitan marketinski mag,i domaci Rupert Mardok,a to je jos jedan Vu(Vucicevic).Sta kazete,kakav komercijalista kakve firme,a.Tu katarzu i taj obrt koji pomenuh na pocetku ovog mudrovanja,doziveo sam i ja,doduse ne tako skoro.Naime uvideo sam,da bolju vlast od ove,ova zemlja i ovaj narod nemoze da ima,i niti ce ikad imati.I svaka druga vlast koja dodje,bice u potpunosti adekvatna stanju kolektivne svesti ovde.S ad mi je zao sto i ja nisam glasao za ovu vlast .Shvatio sam da je to nekako i prirodno.Kako sam do tog epohalnog saznanja dosao.Posto sam u vrlo teskoj finansiskoj situaciji,naravno kao i moja porodica,kao uostalom i mnoge porodice u ovoj zemlji,padala mi je onako u masti,misao o eventualnom angazmanu od strane vlast , koji bi mi hipotetski gledano,osigurao dobar finansiski status .Tu situaciju naravno nisam imao i niti cu,ali kad bi se to desilo,desila bi se i katarza verovatno.Problem bi bio verovatno u higijeni,jer bi se ocekivalo veliko pranje od mene.Ali nema ti za naseg coveka takve nezgodne fleke,koju dobar sapun ne moze da opere.Eto zato mislim da je vlast dobra,i da su takve dijametralne suprotnosti nasa stvarnost,i nasa priroda da ne kazem gen,i zato povlacim sve kritike koje sam uputio vladi
Ležim na tuđoj zemlji
Ležim na tuđoj zemlji,u nečijem tuđem parku,
sa detetom svojim, što se čvrsto privilo uz mene,
još uvek pokriven samo nadom
koju više nemogu naći u očima svoje žene
Sa sobom nosim jedini prtljag, plastičnu bocu kao suvenir
iz voljene zemlje sto beše moja,
i punim je tuđom vodom
Od tuđeg sunca, sa čela se sliva,ko olvo teška,krupna kap znoja
Držim sina čvrsto za ruku,idući za slobodom
I hraneći se samo jestivim korenima
na putu sreće , zaobilazno od tuđih prezira i zazora
Hodam lagano, još uvek noseći glavu na ramenima,
u kojoj stalno naviru pitanja o mržnji,
što dovede do gorkog razdora,
a nas u tudje sutone i svitanja
A ja još uvek imam snova i smeha,to mi je ostalo,
al nije na ceni,
i sa njima ne mogu kupiti mojima hleba i mleka,
a snage i volje, njima je ostalo premalo
Bežeći od domaćeg noža,
Sustiže nas voz na tuđoj pruzi
Izgleda jeftina naša koža, ko jeftina bluza
Davimo se po tudjim morima, i prodadosmo jedinu kravu
da bi u na brzinu sklepanim čamcima,potonuli skroz
Al ja još uvek imam smeha, i imam snova
al nemam više suza
Moram da promenim jutra
Moram da promenim jutra
Iz petnih se zila trudim
da bi imali sutra
da zalecim juce,dok se budim
Moram da ukrotim danas
kopam po pepelu proslosti
I nada i strepnja je dok mislim na nas
I strah je od nemoci i od propasti.
Zna da opece sakriveni zar
I na kratko da zaboli
I tada pomislim da nisam jos star
I da ne stari ono sto voli
Moram da negde utopim tugu
I da slobodan iz gliba izronim
Da udahnem opet i vidim dugu
I sreci i nadi se opet poklonim
Moram opet da vidim boje
da opet mi zivot struji kroz vene
I da sacuvam od drugih svoje
al i da tudje cuvam od mene
Na jednom salašu živela je jednom davno
Na jednom salasu zivela je jednom davno , devojcica Iskra.Bila je vesela i dobra devojcica,i bila je omiljena u svom kraju.Iako njeni roditelji nisu bili imucni ljudi,kupise joj jednom malog ponija,posto su znali,koliko je Iskra to zelela.Dan kad je poni stigao na salas,za nju je bio najradosniji dan u zivotu.Ona ga je cuvala veoma brizno,i pruzala mu ljubav,koju je tesko opisti.Znala je Iskra ponekad da ceo dan provede kraj njega.Poni je takodje osecao njenu veliki ljubavlju prema njemu,pa se i on jako vezao za nju.
Dani i godine su prolazile,a ljubav prema konjicu nije jenjavala.Ono sto je vreme promenio,bilo je to da je Iskra postajala zrelija kao i Poni,ali je Poni vremenom bivao sve tuzniji,i ona je to osecala.Nije vise bilo one njegove razdraganosti u igri sa njom.
Jednom je Iskra morala da sa svojim roditeljima ode do grada.Pozdravila se sa svojim ponijem ,kao sto bi uvek cinila kad je je negde morala da ide,a on bi joj rezanjem odgovorio,i naslonio bi glavu na njeno rame.Iskra nije volela da se dugo razdvaja od njega,pa bi joj svaki odlazak tesko padao.Kao da je slutila da bi se nesto lose moglo dogoditi s njenim konjicem.
Predvece vrati se Iskra sa njenim roditeljima na salas.Pri samom dolasku,obuze je neka hladna jeza,kad ugleda da su vrata od staje,u kojoj je bio njen poni,otvorena.Istrca iz kola ,utrca unutra,i vide da nema njenog ponija.Odmah briznu u plac,a roditelji dotrcase i pocese da je tese.Dugo je plakala Iskra,i dugo je trajala potraga za ponijem,ali ga nisu nasli.
Vremenom,njena tuga je toliko narasla,da su roditelji verovali da ce se ona razboleti,ako ne urade nesto.Iako im j posao na salasu nije donosio neki veliki novac,resili su da kupe novog ponija,kako bi utesili svoje dete.Nadjose jednog koji je neodoljivo podsecao na onog njihovog,koji je nestao,samo bila je to zenka.Kupise je i doterase na i manje,nadajuci se da ce Iskra ponovo biti srecna sa novim konjicem.I bila je Iskra srecna,i neizmerno zahvalna sto su roditelji nekako smogli snage da kupe novog ponija.Iskra je nastavila normalno sa svojim zivotom,ali duboko u njoj tuga zbog nestanka njenog prvog ponija,nikad nije sasvim prestala.
Godine su prolazile,i Iskra je stasala u prelepu devojku.Upoznala je mladica u kog se zaljubila,udala se za njega i rodila divnu devojcicu.Ona je poput majke po ceo dan provodila sa zenkom ponija,i pruzala joj svu ljubav.
Jednog dana,Iskra je setala imanjem sa svojim muzem,i odjednom zacula nesto slicno vrisku,i bila sigurna da je u pitanju njena cerka.Taj vrisak joj u pocetku nije bio sasvim jasan,i vise je delovao kao usklik velikog odusevljenja i radosti.
Brzo je sa muzem otrcala u pravcu tog zvuka,i kad su stigli,videla neverovatan prizor.Njena mala kcer stajala je izmedju dva ponija,i milovala ih po glavi,a oni su zadovolnjo rezali.Iskra odmah primeti karakteristican beleg na vratu koji je ima i njen nestali poni.Znala je da je to on,a to je znala i njena mala devojcica.Iskrin muz je takodje znao za tog konjica,i po njoj je video da je bas taj poni u pitanju.Niko nije mogao da objasni, odakle se on stvorio posle toliko godina.Ubrzo par ponija dobi prvu prinovu,i poni povratnik bese srecan kao pre.
Iskra tada po prvi put shvati,zasto je njen voljeni poni bio tuzan,i zasto je nestao.
Nakupi se tako zlo u čoveku
Nakupi se tako zlo u coveku.Nije to odjednom,nikad.To je kao kamenac na lavabou,kao rdja na metalima,kao trulez u drvetu.Covek zivi sa zlom,svojim i tudjim,citav zivot.Razjeda ga to isto zlo,i kako vreme prolazi sve je teze da ga se resi.Dobar covek moze postati zao,lako,al obrnuto je mnogo teze
Ne tako davno u jednoj zemlji
Ne tako davno u jednoj zemlji,u kucici na brdu iznad sela,ziveo je jedan decak po imenu Alen.Imao je Alen lepo ditinjstvo,i bio je uvek obasut beskrajnom ljubavlju svojih roditelja.On je uzivao u prirodi u kojoj se nalazila njegova kuca,i nije mogao da zamisli zivot izvan tih sumaraka,polja i livada.Nije mogao bez male krivudave planinske recice,koja je proticala tik uz njegovi kucu.Kao i svako seosko domacinstvo,on i njegovi roditelji uzgajali su razne domace zivotinje,od kojih su pored zemljoradnje i ziveli.On je brizno cuvao sve te zivotinje,sa kojima je bio u stanju da provede citav dan,a one su njega veoma volele.Nije morao puno da se trudi oko njih,posto su sve znale za red,i kao kakvi vojnici ,poslusale bi svaku njegovu zapovest,a cak i bez naredbi,znale su one sta decak zeli od njih.
Kolko puta bi ga majka zvala da udje u kucu da bi obedovao,a on bi samo sa komadom hleba istrcao u polje,i ponovo bio uz njegove drage zivotinje.Roditelji su se stalno pitali,da li mozda on stvarno razume jezik zovotinja,posto bi cesto videli, kako im nesto sapuce ,a one kao da klimaju glavom,i odgovaraju mu nekakvim svojim sapatom.
Vremenom su i divlje zivotinje,pa i krvolocne zveri prilazile detetu,pa bi roditelji uspaniceni istrcavali iz dvorista i vilama i sekirom pokusavali da odbrane malog Alena.On bi im tada govorio da ne brinu,i da je sve u redu,a zveri bi samo stajale uz njegove noge,i gledale decaka u oci,kao da ocekaju neki savet od njega.U tom trenutku nije im bilo vazno i da je kakav lovac uperio pusku u njih,vec samo to sto ce decak da im kaze.
Roditelji su bezuspesno pokusavali da nateraju decaka da im objasni o cemu se radi,i da li on zaista razume sve te zivotinje.Uvek bi ostajali bez odgovora,i on bi uvek promenio temu i brzo istrcao napolju.
Prolazile su godine,i zivot je na porodicnom imanju tekao uobicajno,dok jednog dana tu svakodnevicu prekinu jedan strasan dogadjaj.Iz sela nestade mala devojcica,a zatim gotovo svaki dan poce da nestaje po jedno dete.Ono sto je karakteristicno za sve te nestanke,bilo je to da su gotovo sva ta deca,vracajuci se iz skole putem kroz sumu,nestajala bas u toj sumi,i nisu se vracala kuci.
Trazili su roditelji danima i mesecima svoju decu,i prekopavali gotovo svaki metar tog kraja,ali uspeha nije bilo.Vec se polako priblizavala zima,a lokalne vlasti polako su pocele da povlace svoje zandarme iz potrage,jer su uslovi u sumi bili sve tezi .
Jednog dana,Alen je kao i obicno, setao sa svojim vernim psom kroz sumu,i naisao na lovce.Pozdravi Alen,ljubazno lovce i oni mu odgovorise.Alen primeti da su bili pijani po zadahu koji se osecao na rakiju.Ono sto mu posebno skrenu paznju,bili su rancevi na njihovim ledjima, iz kojih je curela krv.Dobar ulov danas izgleda,rece im Alen.Dobar,dobar kao i uvek,odgovori mu pijanim glasom jedan od lovaca,i otvoriv torbu.Decak se uzasnu prizorom.U torbi behu ubijeni mladunci raznih sumskih zveri.On se rastuzi i pobesne,a lovci uz grohot produzise svojim putem.
Produzi i Alen tuzan i besan svojoj kuci,i pocese da ga muce razne brige.Najednom
na sumskom putu,pred njim izadje,stari olinjali vuk,a za njim jedna po jedna i ostale zveri.Okruzise Alena,a nejgov pas mu se uplaseno privi uz nogu.Alen ne ustuknu,i ne uplasi se,posto je znao sve te zivotinje,i znao je da ga nece napasti.Ipak sada bese,drugcije,i on prvi put u njihovim ocima vide ono sto vide i drugi ljudi,krvolocnost.Na pocetku bese zbunjen,i nije znao sta da radi,al brzo se pribra,i polako pridje starom vuku koji kao da bese vodja tog zverinjeg skupa,i on rezase.Primace mu se Alen,i na uho poce da mu sapuce kao sto je to i pre radio.Vuk polako prestade da rezi,i ostale zveri se udaljise i nestase u sumu .Vuk krenuo lagano ,i okrenu se kao da zove Alena da podje za njim.Idose tako neko vreme kroz sneg, i sto su dublje zalazili u sumu,bilo je sve teze probiti se.Odjednom Vuk poce da zavija,a krupne zveri kao po komandi stvorise se niotkud,i pocese ispred njih da svojim sapama i krupnim telima sklanjaju sneg ,i tako otvorise put.Na kraju naidjose na jednu pecinu,skrivenu siprazjem,i koju je nemoguce videti dok se svo to granje ne rascisti.
Posto rascistise ulaz od siprazja,Alen polako udje u pecinu sa svojim psom,i tamo zacudjen zatece nestalu decu kraj vatre ,kako se greju.Posebno mu bese cudno to,sto deca ne izgledahu gladna i bolesna,vec su bila vrlo zivahna i razdragana.Vide Alen,da su nekakve kamene posude bile pune mleka,i da neka od dece ,drvenim kasikama jedu nesto nalik kasi.
Alen pridje i zagrli decu,pa ostavi psa sa njima, a on se vrati u selo,i sa roditeljima nestale dece ponovo dodje do one pecine.Susret roditelja sa decom bese dirljiv i pun suza radosnica.
Posle nekog vremena,kad zima prodje, Alen se ponovo sa svojim psom obre u sumu,i tada ponovo srete one iste lovce od pre.Ovog puta, Alen sem svog psa,imase i drustvo.Bili su to zandarmi.Oni videse trofeje malih zivotinja koje su pijani lovci nosili na svojim kapama,pa im oduzese oruzje i pohapsise ih .Sve to sa strane posmatrale su zveri sa starim vukom na celu,i tada se sumom zacu poznato vucje zavijanje,a Alen na svoj nacin,koji ostali ljudi ne razumeju,otpozdravi.
Deca nikada nisu govorila svojim roditeljima o svom zatocenistvu u pecini
O Bože
O Boze, učini da se radujem,jer nije dovoljno,ono sto osecam,ja oscecam zlovoljno,a trebalo bi da se radujem
Ne ,nije dovoljno,treba se smejati, do neba skakatati
Za svaki dan sto osvane,dok gledamo mile,od srece plakati
jer smo blagosloveni,
a zasluzni dal smo , vreme reci ce i kao na predji kaznu ce iskati,
il nagradu
Oduvek sam imao neodoljivu želju za pisanjem
Oduvek sam imao neodoljivu želju za pisanjem, i da svoje misli,onakve kakve jesu ,u svom njihovom haosu, ali samo prividnom haosu,isteram na čistinu i( kao sad), ispartanu tankim linijama.Nadao sam se , da će one na na toj čistini konačno u svom savršeno skladu zablistati punim sjajem.To je kao ono kad čujete neku pesmu na tv il radiju, pa biste iskočili iz kože, samo da možete da i vi tako otpevate, i da to bude vaša pesma.
I oduvek sam se pitao šta je to sto je te divove pisanih reči,za koje bismo tako želeli da su naše, razlikovalo od nas ostalih,koji smo samo hteli da prosto dopustimo onom, što tako zudi da izađe iz nas,na kraju zaista i izađe, i ponudi se drugima.Da, kažem ponudi se drugima,mada to zvuči kao kad bi se kakva prodavačica ljubavi ponudila prolaznicima.Možda upravu tu i leži odgovor na predhodno postavljeno pitanje,što misli tih virtouza sa perom nisu poput lascivnih i pohotnih žena, koje se za bud zašto nude drugima i zadovoljavaju svoje porive.Žedni vode sa tog čudesnog izvora ,čitali smo reči koje su kao rentgenski snimak duše, onakve, kakve bi hteli da imamo.
Ali čovek je čudna zverka, ne može se ni predpostaviti sta je u glavama onih ,za koje bi se reklo da su jednostavni, da ne kažem primitivni judi.
Ko zna, možda je u nekom od njih , pohranjen svet blistavih ideja, ali da je svima ostalim to nemušti jezik. Dovoljno je ponekad samo poznavati “govor ljudi“, pa da se može videti ono čime nas je Bog podario,…..dušom.
Glava mi je puna ranoraznih utisaka. I nisu to utisci dana ili nedelje, vec mi se ponekad čini,(što bi neki nazvali šizoidnim),da su mi u glavi sublimirani utisci vekova, koji kao da se preskaču i laktaju , ne bi li koji preovladao i bio smernica,bar neko vreme. Ali…. o kojima pisati, i šta u stvari knjiga može da ponudi u vreme kad je jedan od poslednjh trijumfa tehnološke genijalnosti ubio tu istu kjigu? Sve ono o cemu je Andrić pripovedao, i u mislima ljudi pustao kao kakav kinooperater, film o davno nestaolom svetu i vremenu,običnim pritiskom na malu kutijicu , trivijalno nazvanom miš, pokrećes taj isti film i hiljadu rimejkova.Sve ono sto su svi ti veliki pisci sa tolkim zarom pripovedali , sada nam ta fascinantana sprava pokaže u tren oka.
Ostaje jos samo miris, kao jedino o čemu se jos može pisati,i jedino njime nass ta naprava nemože pocastiti, jos uvek…i dodirom.Dodirom u srce
Trebalo bi da pišem o mirisu.Možda bi to neko citao
Oprosti mi sine sve loše reči
Oprosti mi sine sve lose reci,i ruzne reci,i glupe reci,
koje sam,dok si ti cutao, besan izreko
I koje ni srce ne uspe da spreci
Iako starim,mudrost ne steko.
Oprosti sto ponekad dodje mi tuga
i dodje briga,sto donese nemir
al znaj da san si,i sva moja java
I citav moj svet,i citav svemir
Oprosti moliim te,sto spor sam ko puz
I nisam i ja bar pomalo cigra
oprosti sto odlutam dok sam kraj tebe
I znam da tada je tuzna ti igra
a zalud je posle sto krivim sebe
Oprosti sto nemam dovoljno snage
il ko sto mama kaze,nemam volje
oprosti sto tmuran sam i potisten
a od tog nam nece biti bolje
Oprosti sto nemam kad treba da imam
I sto imam,kad nije ni vazno
i kad treba da igram,ja tada snimam
I kad zaboravim,da te zagrlim snazno
Oprosti mi bajke neprocitane
sto vicem na tebe kad napravis lom
Oprosti za price nenapisane
Oprosti matorom tati svom
Osim nas samih
Osim nas samih,
nema krivaca,
sto procerdasmo
zore nasih mladosti
Nemamo vise snage i zivaca
I nisu to vise one radosti
Kad mogli smo,
drugi nam nisu dali
a to smo im sami dozvolili,
od nasih zivota
su slobodno krali
I sve sto hteli su,to i izvoleli
Nema svrhe sad pokajanje,
sto snove smo izdali
Kad prospe se mleko,
zalud je plakanje
I zivot citav sto
rane smo vidali
Drugi su nam sudbinu krojili
I sad ce nam deca
dugove placati suzama
drugi su nam zivote ustrojili
I mnogi ce od nas
u ludackim bluzama
Sami smo zato krivi,
i niko drugi sem nas,
bicemo toga svesni
dok god budemo zivi,
I nek ostane bar samo nada
da deca nadju,i budu nam spas
Nasih zivota,tezak je zalog
I kakvo ce nasledje za nama ostati
tudji smo mutan sakupljali talog
I nek ostane bar gola nada
da bolji ce ljudi
deca nam postati
Pesme
1
Dal od krvi biće bolje,dal se iz nje sunce rađa,
strah od zla u njoj što tone, dal i naša bice lađa?
Pokajanje dal će stići, dal će neko da se seti,
iz duboke tame svesti, savest dal će da se sveti?
Istina sto do sad beše,mozda sad se negde krije,
il je samo nama bila, a drugima bila nije?
2
Eh tugo, eh nado , i brigo što ubijas mene lagano,
i iskre svetla koje ukrado, u moru tame, čameći dugo,
neće učiniti da ne odem rano,
i nikada više neću da vidim, da ipak ima i nečeg sem toga,
da ipak postoji i nešto drugo
3
Prostranstva su želja moja, cvetna polja , put livada,
kad sam vec od svih otišo, otići ću i iz grada.
Pitala si sto sam tužan,profesija to je moja i jedino to sam znao,
slikajući život tugom,to jedina beše boja.
Neću više da ostanem, za dalekim duša vapi,
dok jos mogu da osetim, miris cveća, žubor reke,
dok još mogu žeđ da gase, od planinske rose kapi.
Ti se raduj , ti daleka, sjajna zvezdo,
na mom nebu sijaj noću,danju s nekim gradi gnezdo.
Nek su uvek puna pluća, kad udahneš život lepi,
u srcu nek bude mesta, tu nečija biće kuća
4
Možda sam mogao da budem pesnik,
i pravih reči da se setim,
svemu zbog čega postah bolesnik,
pesmama svojim da se svetim.
Možda sam mogao,al mi ne daše,
rekoše, nisi od takvih ljudi,
ti si od ove sorte naše, i ono što moraš da budeš i budi.
Pogni glavu i nosi breme,
i uzmi to jedino sto se nudi.
Za promene davno prošlo je vreme,
i ono što moras da budeš i budi,
jer život i nije dat bas svakom,
da svoju sreću njime ispiše,vec da se samo u krug vrti,
i sve dok postoji, i dok diše, zivot je samo čekanje smrti
5
Pesničko je srce setno, kao kišni dani sto su,
kao vetar u jeseni, sto sećanja davna nosi,
i zamrsi tvoju kosu.
Pesničko je srce slabo, i lako ga ljudi rane,
ono je ko neka škrinja, mnogo blaga u njoj stane,
al i boli dosta ima,sto nikada ne nestane.
Pesničko je srce nada, smeh i suze radosnice,
to pesniku ovom dođe, kad ugleda tvoje lice.
U tom srcu ima mesta, ko okean veliko je,
a ti ga ispuni dušo, čime želis, sad je tvoje
6
Predugo se vec ljuljam na brodu,
na toj vodi , čas bistroj, čas mutnoj,
za zelenim kopnom duša vapi,
i da čujem drugih ptica poj.
Dosta mi je beskrajne pučine,
i život mi prođe čekajući,
da sa mora magla se povuče,
i da jednom vidim put ka kući.
Kad bi samo tvoje oči htele,
da mi budu luka koju tražim,
da uplovim i da spustim jedra,
pa da zaspim na predivna nedra.
A kad zaspem i san lepi krene,
u njemu te ljubim , ne budi me,
biću srećan kad se sam probudim,
što je java ,a ti pored mene
7
Danas sam video dečaka, i jednu kuću staru.
Sa iskrom u oku, istom ko onom, nekad mojom,
sedeše na bunaru.
I sa pogledom istim, ko nekad mojim,
uprtim ka nebu,
jedući marmeladu na belom hlebu
Danas sam ponovo video sebe,
sa istom onom kapom belom,
u pantalonama od somota sitnog,
sedeo sam zbunjen kraj tebe.
I ne vidoh jasno , jer beše pod velom,
da ti si bila, i tada se trgoh,
kao u nekom teškom bolu,
od majčinog poziva hitnog,
da spremam knjige i krećem u školu.
Pa nedelja je, zar neznaš majko,
danas u školu niko ne ide,
a tvoje oči ko da se stide, gledaše u nju,
majku što s prozora kuće naše,
doziva mene i torbicom maše
I majka se seti, i tad mi reče,
kiša će sine, pa nemoj dugo,
al ipak kraj tebe dočekah veče,
i ništa sem tebe ne vidoh drugo
Kao iz kakvog sna se trgo,
i stigoh kući, rano pred zoru,
i na vratima tada ugledah tebe,
i bio sam srećan,
što u tvom sam oku kao nekad,
ponovo mogao da vidim sebe
Pitam se ,da li je ovako bilo oduvek?Dal su oduvek ljudi bili neljudi, a da ljudi nikad nisu ni bili? Možda smo svi mi samo hteli da budemo ono što nismo mogli, pa to nazvasmo „ljudima“.Možda je to ideal kome samo neki od nas stremiše kroz vreme, oni koji bejahu najbliži tome da postanu ono, čija smo negacija danas postali, ili smo oduvek i bili samo njegov iskrivljeni odraz u ogledalu.Okovani u lancima taštine, kao njeni robovi u tamnicama savesti, proždirasmo i proždiremo jedni druge, nikada ne utolivši glad zveri u nasim utrobama,koja ce nas i same na kraju proždreti iznutra,kada vise ne budemo mogli da je nahranimo tuđim ponizenjem.
Vreme poput kakvog sita proseja nas rod. Svaki put kad bi se sito protreslo,kroz njegove pore ratova i stradanja,propadaše u bezdan i zaborav najfinije brašno, i ostajaše sve crnji kukolj. Nemogasmo da od tog brašna umesimo hleb, beo i mekan kao duša,kojim bi hraneći se, naša deca mogla izrasti u „ljude“.
Danas nam govore da je sve ono sto smatrasmo moralnim, ,iluzija,da je moral izmišljen da bi se tešili slabi, i da se njima tako lakše može vladati.Naslađujući se svojim hedonizmom, rasitnismo naše duše na kasi, na kojoj kasir bese đavo, govoreći nam kako nema toliko sitno da nam vrati, pa da umesto toga uzmemo nečiji krik ili vapaj.
Posao je mali miš
Posao je mali mis
na vasar u Nis,
Nije imo mir,falio mu sir
Jeftinijie da bi bi prosho
Na vasar je posho
Kad na vasar stize primace se blize
Jednoj tezgi,na kojoj sirevi su bili
Hteo je da kupi,nisu bili skupi
I rekao babi sto prodaje sir
Da najuri njenu macku
Jer mu neda mir
A tada je babi odbrusila macka,
Dok ne prezalogajim,sedim tu i tacka
Ceo dan na vasaru nista nisam jela
I dobro je misu sto sam tebe srela,
Jer cu i da zamezim, pored mleka bela
Pita baba misa dal hoce da kupi
A on rece,necu,najednom sam sit
Ipak su ti babo sirevi preskupi
a zbog tvoje macke,ode apetit
Primio sam platu
Primio sam platu, primio sam platu
sa sto eura biće svega, dobio sam platu
gledam svinju, trljam ruke,al će leći čvarak,
napuniću zamrzivač sve sa jednu ratu,
u kafanu derem vinjak , pa legam u jarak
al ko jagnje , ko u hotel, nosim i kravatu
i bole me ,sa 100 eura u Grčku na more
nabaciću boju ko Obama Barak
i drug Ramiz biće tamo,samo nema Bore
sa ženu ću kulturno ja da se uzdizam,
hitamo u pozorište, al ne znamo gde je
sa kulturu nije lako kao sa turizam,
pekli roštilj , pa izgore, sneg unutra veje,
vladiki cu donaciju, nismo u budizam,
brojilo u kvaru,sve vrti jeftinu,
đubre, voda sve je džabe, idemo u Beč
u Prag , Peštu 8.Marta , uvek drzim reč
debeo sam al cu tesno da nabacim i ja,
strukirane košulje, nek izleti stomak
jel pun sam ko Mišković, i to mi baš prija,
primio sam ratu, ja sam bogat momak
sada mogu i švalerke ko čovek da menjam,
pa da kupim kikiriki badem i pistaći,
ne da čučim no u šolju ko gazda da kenjam,
i na plazmu posle ponoć da gledam pizdaći
i u trend sam , moze mi se , pratim modni pravac,
isčupo sam i obrve kao zvezda granda,
sad sam bate pravi metroseksulac,
ko kaže da nemamo, to je propaganda
svi se vole, svakog volim , nisam ja mizantrop
svud je opšte blagostanje,erupcija sreće
volim svoga direktora , pravi sam filantrop
ponedlljkom komunalci izbacuju smeće,
svi su tako čisti, redovno se peru
ekološka zemlja mi smo , evropi je jasno
tek po nekad , al ne često u haustor seru
u uniju ućićemo triiljadetreće,
al polako, moliće nas, al će biti kasno
ja imam talenat, prvi glas srbije,
u subotu uvek gledam kad stoku naranim,
zatvorim kokoške, svinji dam pomije
a i Turske serije na zenu ne branim,
ja sam svetski čovek i kosmopolita
i Indijske progutaću, dok iih žena guta,
al da mi se smota s prazilukom pita
i uvek smo voleli kad nam dodju stranci,
kod Kinezi svi ,kupuju, nismo ksenofobi
gaće, torbe,farmerice, i za piknik ranci
adekvatna plata, adekvatnoj robi.
Prodavam ja takoj čega na pijac
Prodavam ja takoj cega na pijac,na improvizovanu tezgu od zicu-veseraj.inace zena mi gu dobila ranije na poklon za osmi mart.inace opasna stvarno taj zica,u subotu je tezga sas suncobran,a preko nedelju veseraj.multiprakiket zica.na tezgu-veseraj naredjaja sam cega,mahom zenske.kakve ti ne zena nabavila.kakve ti sve ne boje,chipke i dezeni.od tange do domacinke,za ozbiljne dame.prisla jedna musterika i gleda gi gace,pipka,rasteza lastis.vidim ja,imam njuh za trgovinu,ovaj ce uzme povise komata.pa kad stana da gi falim,pa kako su kvalitetne,a jevtine a tek sto su udobne,toj bashka.vika mi ona,a odokle znas da su udobne.i stvarno,odokle znam,pa vu reko-znas gospodja,roba mora se proba.kako Bekam nosi na Viktoriju gace,ovaj kad gu nema,kad otidne po revije.i takoj,izvuko se.trgovac se radja
Reče ovca kravi
Rece ovca kravi
Bas si prava koza
Nemoj tu da pases
To je moja trava
Na to se je puno naljutila krava
Pa pobesne jako,stize je nervoza
Pa pojuri ovcu,sto se u beg dade,
Glavu da sacuva,zivot da spasava
Odnekud je utom naisla i koza
I divno joj tada zamirisa trava
Levo,desno gleda,pa krenu da pase
pazi,ide krava,doviknu joj prase
a koza pobeze,jer joj draga glava
A krava povika,sto si tako bedna
Sto na mojoj livadi pases ovco jedna
U tom ludom begu stize koza ovcu
A sto si me slagala da je tvoja trava
A dobro znas kakva je krava kad poludi
pa joj rece,stvarno,bas si prava krava
Samo onaj ko zna da sluša
Samo onaj ko zna da slusa,
moze cuti tisinu ,jer ona nije muk
Samo njegova cuje je dusa
kao da slusa najjaci zvuk
I nije tisina nema,i sigurno nije gluva
I nije ko buka,sto maskira i sto skriva
I samo u njoj je istina uvek cista i suva
I ono sto se u srcu zaista i zbiva
Jedino u njoj oci vide
Ono sto ni na najacem svetlu ne mogu,.
I cime se ponose dok je buka,
u tisini se pokaju i postide
Tek u njoj sve maske spadnu
I vidis tad prava tela i lica
I dusu cistu,i dusu jadnu
I onog ko dobar je i ko je zlica
Lazi i istine u njoj ne skrivas
Tek u tisini je ljubav prava
samo dok cutis,mozes da snivas
U i u njoj snovi postanu java
San
Udjoh u sobu,staru,memljivu i mracnu.Na prozorima bejahu vec istruleli drveni kapaci,sa srcem u sredini.Kroz njih se jedva probijalo jutarnje sunce,koje bacase slabu svetlost na nesto,sto je nekad bio namestaj.Na zidovima je visilo zardjalo sudje o dzinovskim klinovima,koji izgledase kao da su trebali da drze nesto puno teze.Krevet izgledase kao skelet nekakve zivotinje.Stajao je na sredini,bez duseka i sa poprecnim polomljenim daskama kao rebrima.Bese mi cudno,sto je na njemu jos bio jastuk,sa presvlakom.Na njemu se jasno video pramen duge sede kose,i otisak glave iz koje kao da se promaljalo lice stare zene sa dugim uvojcima.Gledala je u mene,spokojno,i kao da je htela da se polako ispravi i nesto mi kaze,ali ne uspe.Pade joj glava ponovo na jastuk i lik nestade.
U tom primetih sliku na staroj oronuloj komodi u uglu sobe.Uzedoh sliku,sklonih paucinu i ugledah mladu lepu zenu,sa dugim uvojcima,drugi deo slike bese pocepan.Na poledjini se nazirao datum,godina se nije videla.Otvorih poluotvorenu fijoku na komodi,a tamo bese stajala slika mladog coveka sa borselino sesirom.Seretski se smejao,a sesir mu je gotovo sakrivao oci.Uhvati me jeza,i nekakav nemir.Nisam znao zasto.Na zidu iznad komode,nesto bese pokriveno starom isflekanom zenskom maramom.Pomerih maramu i ugledah ogledalo.U njemu ugledah starca ,sa dubokim borama.Borselino mu je gotovo prekrivao ukopane,i jedva vidne sivkaste,vodunjave oci…
Sebična(pokajnička)
Oprosti mi Gospode grehe moje,molim te oprosti,
i zaključaj ih u nekoj fijoci,negde u mračnoj skrivenoj sobi,
sudske arhive večnosti,i prošlosti.
Savest će vec učinitii svoje ,i čini ,dok lagano gloda dušu i kosti,
savest će vec učiniti svoje.
Duzan sam znam,al nemam da vratim,godine,snove, i puste nade,
I kriv sam priznajem,za sve što ukrade,pohotljivo srce moje,
I zbog toga ću tek da platim.
I znam da mi zatvorsko odelo već kroje,odležaću nemam da vratim,
al oprosti mi molim te grehe moje.
Kukavički sam dugo gledao patnju,ni parče bola ne uzedoh nikad,
I samo uz reči ko gorku pratnju,onih sto krenuše da se ne vrate,odgledah samo,
Al sad te molim više no ikad,oprosti mi molim te,
kad i ja budem krenuo tamo
Rećićes ,sebična molitva to je,al ja ću sigurno biti bolji,
oprosti još jednom grehe moje
Svaka sličnost sa nekom javnom ličnošću,je slućajna
Mene zovu diva
Tako sam im rekla
Ja sam pevacica
i legenda ziva
Na ekstradu imam
Ja najbolji stas
Najveca sam zvezda
Imam extra glas
Silikoni imam, cisto
Malo da popravim
A sa seljacima
Necu da se bavim
Ja sam savrsenstvo
Necu da se menjan
Ko mi se ne svidi
Javno ga ukenjam
Tata mi je inspektor
Mama mi je kul
Mene trazi reflektor
Ja sam mirakul
Dal napred il nazad
Neznam gde sam bolja
i bole me,
Sto zlobnici kazu
da sam drolja.
Samo markiranu
Garderobu imam
I sa jadnicima
Necu da se cimam
Muz mi fudbal igra
I poznat je mnogo
A ja sam ko chigra
I niko ne bi mogo
Kao ja da ripam
Dok na binu ladno
Igraci ispipam
Koncerti su moji
Mnogo poseceni
Za kartu se biju
Jao, blago meni
SVETI TRIFUN
Pomozi nam Sveche dragi,da ljubav nasu sacuvamo,
Za sina naseg,za nasu srecu
Pomozi da osmeh uvek damo
jedno drugom,i radost vecu
,nasem jedinom i najvecem blagu
Pomozi i duse nam prosvetli
da bes i ocaj zakopamo
negde,da ne budu blize vragu
I da ne izdamo nasu ljubav,
Kad se zacuju treci petli
Pomozi da stojimo uspravno dugo,
pomozi da budemo krepki i jaki,
I ako sem ljubavi ne ostane drugo,
samo nek nase nam malo sunce,osvetli naseg zivota dan svaki
Okroj nam Sveche nase zivote,
ko lozu koja ce uvek da radja,
Nek iz nje ljubav izadje jaca,
A nek otpadne briga i svadja
Nek nas nam pupoljak iz nasih srca
,stalno raste i nek se razvija
I sve dok srce zivi i kuca,
Dok kicma moze i dok se savija
Pomozi Sveche,nek ljubav nam sija
Tog leta u našem gradu
Tog leta u nasem gradu, il da ga bolje nazovem mestu, bese toplo i sparno, sto nista novo nije od ovdasnje klime, iako je ljudima ovde svako leto najtoplije, od kako pamte,a svaka zima najhladnija od svih zabelezenih.Inace za mene je, uvek bila fascinatna potreba kod naseg coveka za kukumavcenjem,pri cemu se uvek osecao nekakav mazohisticki uzitak dok se kukalo i zalilo na ono i ovo, na vreme, plate , lose zdravlje, nemoral….I oni koji su , po svim parametrima prilicno lagodno ziveli, i od njih se moglo cuti kako im je zivot tezak,i kako je sve nekad bilo bolje.Nikad mi nije bio jasan pravi razlog tih svakidasnjih jadikovki, i mogao sam samo da slutim da , ili je u pitanju obicno sujevrje, jer bolje je kukati nego biti zadovoljan , bar naglas, i izbaksuzirati, li je mozda oprez , jer bolje da se zali nego da se hvali, i da sutra neko potegne neka pitanja, sto ovde ne bi bilo prvi put.Pa ipak, nekako mi se najvise cini, da je u pitanju, kao sto rekoh , cist mazohizam, i ta gotovo religiozna potreba za transparentnom patnjom i mucenistvom,i nasa neobicna orijentalna zaostavstina,nihilisticko uzivanja u tuzi i ocaju, cak i kad objektivno,nema za cim da se tuguje.
Tog sam leta stigao u svoj zavicaj,kao i uvek autobusom sa „prepolovljenom studentskom kartom“, sto me je posebno uveseljavalo, s obzirom na njenu punu cenu, kao i na moje godine, koje su vec polako prestajale da budu studentske.Pri povratku s fakulteta, uvek me je prozimalo neko uzbudjenje, neka prijatna jeza, ista kao ona kad sam se i prvi put vracao po oslusanom semestru.Koliko god da mi je kuci bilo dosadno ,kao sto su bile i setnje uvek istim ulicama, na kojima su uvek bili jedni te isti ljudi ,ipak me je povratak , posle nesto duzeg odsustvao, cinio srecnim,i tu memljivu sliku, cinio koloritnijom, i davao nadu da ce mozda i neke nove , drugacije i zivlje boje konacno oslikati platno, sa kojeg se mogla videti sva pokisla, mala letargicna kasaba.Ali nije bilo tako
Zaljubi se slonica u miša
Zaljubi se slonica u misa
Slabo jede,ne moze da spava
A bekrija mis lumpuje
sve do kasno, nece da se stisa
A slonicu boli srce,glava
sto njen dragi sa drugom luduje.
Doznala je ona za neverstvo
Kazao joj jedan lijan stari
U glavi se crne misli roje
Ko da sprema misu kakvo zverstvo
Kaze lijan,tako stoje stvari
Zalud voli jadno srce tvoje
Tvoj se Misko s lavicom sad seta
S njom provodi i dane i noci.
Na to besno uskliknu slonica
od njeg ce samo ostati pasteta
dalje Misko tako nece moci
pa procikta uplakanog lica.
Kad to zacu ,uplasi se Misko
U rupi je ,vise ne izlazi
Kune zivot i sudbinu kletu
Jerbo bivsa hoce da ga zgazi
Sto s lavicom jubav objavio svetu
Žena mi opet oprala pare
Žena mi opet oprala pare,
iz zadnjeg dzepa od pantalona.
Pušim samo motane cigare,
i jedem parizer od najlona.
Gledam tenis i premijera,
od istog filma premijeru,
i stalno od istog režisera.
Gledam gazde i vladare,
gde s našim parama rane kera,
i teraju kera,
dok radnička klasa ne talasa.
Ne,nema njoj spasa, i nema joj glasa.
A dal smo oduvek bili masa,
glupa masa,i niža rasa?
Iste su njuške u skupštini,
samo druga odela nose,
i iste priče o istini,
dok radničke noge krvare bose.
I ponovo govore o svojoj časti,
i tuđoj laži i tuđoj vlasti,
dok seljak mašta o mesu i masti,
i goji svinje zbog tuđe slasti.
Odavno više nema snova,
zbog ratova i vratova,
jedni drugima što rezasmo besni,
i ludi i slepi zbog klovnova.
Od nas su napravili plesni,
i legije svoje od klonova
Drama
Jun 1993.Vranje,porodicni dom Stanojkovica
Otac: Nebojso, spremi li se za prijemni,nemoj pare da bacamo bez veze
Moja malenkost: Dragane, ne se ič sekiraj pa znas kolko volim da ucim, i kolko sam se spremaja
Otac: Dobro , dobro, ja da ti kazem, da se ne brukas tamo, i nas da ne brukas
Ja: Turi ti u moj koznjak(otvaram novcanik), a akademsku tradiciji od Tuturci(porodicni nadimak), Necko neće obruka, pa svi znav be tato da ti imas dve srednje škole završene, eeej , jednu u BG, s toj nema zajebancija.Eeeee, secam se kad si me vodija u BG, ja imasem 17godine, a ti mi pokazujes metropolu.Idemo takoj po ulicu, a ti vikas. pazi be torčo, kude si se zaleteja, vidis da je crveno, crven pešak ovolik na semafor , ćorav li si?Život si mi spasija tad.Idemo takoj mi dalje kroz Kneza, tek odjedanput vidosmo golemu Americku zastavu, ti pogleda u zgradu, zastana, malo osmotri, pa mi rece, e ovoj ti je Americka ambasada, da znas ako te neki pita.Opasno si poznavaja BG.Pa Beogradski djak ej.
Otac:Jelice(obraca se mojoj majci), ovaj studenat podjebava malo.Ce vidimo, kako ce tam da podjebava(okrece se meni, i samozadovoljno, sa sarkasticnim osmehom),ja si u džep imam sinko ko doktori, a ti dal ce budes dr, toj ce vidimo, nego eve ti(pruza mi novac), pa uzdravlje
Majka:Aj, aj Dragane ne se stiskaj, daj mu povise, ce uci on, pa znas da je bija vukovac u osnovnu.Od malecko je nesto,vuko da cita, pa i u vc kad idese, vikase mamo, ne gi bacaj kutije od samponi, tuj ima hemijski sastav, pa moz bacim pogled, ce treba sutra, hemija se mnogo trazi na medicinu.
(ćale nevoljno vadi jos novaca iz džepa , i daje mi), eeeeeeeeee takoj, a sad na avtobus(pozdravljamo se i ljubimo na vratima, ja se krstim vise puta ko da sam krenuo u boj na Kosovo, a ne samo na faks u Pristinu).Tako je pocela moja medicinska Albanska golgota, te ratne, sada vec daleke 93
Na stanicu su vec bili pristigli moji gimnazijski drugari,pa tu odmah krenuse abrovi oko toga kako su neki vec primljeni na faks, a da prijemnog jos nije ni bilo.Da, da, mito ,Mito bekrijo,tad je taj brat mito doživljavo svoj puni procvat.Udjosmo u autobus, i na samom izlazu iz grada,autobus staje, kontrola.Ulazi pripadnik mupa
Policajac:(osvrce se po autobusu, i osiono, pun sebe, pita)Ima li neki da prijavi drogu, oruzje, il nesto drugo sto neje dozvoljeno?
Momak sa zadnjeg sedista(ocigledno stariji student):U autobus nesto smrdi gospodine milicajac, noge li su na nekoga il se neko jedenje pokvarilo, a do Pristinu ima dva sata, da sam ja vlast, toj ne bi dozvolija.
Policajac:Momak, nemoj ga igras ti stojka(okrece se vozacu i sluzbeno mu kaze), u redu teraj.
I tako mi uz tople zvuke” južnog vetra” stigosmo u Pristinu, gde ću studirati vrlo strpljivo , posveceno i bez zurbe,pa sto bi mi ovde rekli” neje zor “da kazem koliko godina, sto rece kasnije jedan moj zemljak i dosta stariji kolega:”Ej zems, pa ja be ne studiram medicinu ko neki ovde da gi nazovem eksperti,da protutnjim za 10 godine,jel sto je brzo to je i kuso, pa umreja ovaj umreja onaj, pa koj je tuj kriv nego ovija doktori bubalice,uciv na pamet i odma zaboraviv.Ja toj sve polako. U sto nesam siguran ja toj nekolko puta ponovim,pa takoj i godine na faks.Tek kad sam stvarno siguran , a i profesori s toj isto da su sigurni, idem dalje,pa i pacijenat sutra ce je siguran s mene”.Vrlo brzo poceo sam i sam to da uvidjam, i Boga mi dosledno sam pratio savet svog zaista iskusnog kolege.
Prijemni prodje, al ja kroz njega nikako.Na testu nije bilo niceg, od onog sto sam spremao, tako da sam posle pola testa , jako indisponiran poceo da igram loto kombinacije,posto su odgovori bili pod brojevima, znajuci da cu ovde tesko da izvucem i “cetvorku”, s kojom se jos uvek valjda uzima novi tiket.Kad izidjosmo, sretoh druga Branka koji je polagao prijemni na fakultetu blizu medicinskog.
Branko:Ooooooo drugare(onako sav srecan, posto je verovatno dobro uradio test),iskida li ga a?
Ja:Kude ne(sarkasticnim tonom, i jos vise nervozan, sto naidjoh na ovog pompeznog, da ga nazovem mladica, mada sam hteo drukčije da ga “krstim”), rasipa ga.
Branko:Kako be?Aj be ne zaajebavaj, pa spremaja si ga.
Ja:Bolje pasulj da sam spremaja il musaku, vreme da ne gubim.
Branko:A da, ti mnogo lepo spremas pasulj(sad on sarkasticnim tonom).Secas li se jedanput, kad besmo kod tebe s Peru, a ti si ga spremija suljpa sa slaninu, pa dok ti otidna da doneses kromidku(crni luk), Pera gu sve izvadi slaninu kod njega u tanjir, a tebe ti glupo da mu kazes, kusas i sve gledas u njegov tanjir.Tešak izelica taj Pera ej.
Ja:Ma pusti me be bate, glava neznam kude mi je, a ti jos mi stare rane otvaras.Odo , treba neki ljudi ovde da nadjem, ce se vidimo.
Branko:Dobro. dobro brat moj, vidimo se.Nemoj kasnis na bus
I tako ja prilicno nervozan, krenuh da nadjem neke prijatelje u gradu(neka dalja familija ustvari) , kojim sam tad prvi put prosetao, a kojim cu narednih godina stalno, dugo, dugo šetati,što su mi drugari zamerali, jer sam i njih terao u te pesacke maratone, pa su ih posle bolele noge.Te šetnje su takodje bile deo saveta predhodno pomenutog starijeg kolege, jel, kako je on govorio: Sto radis, radi, dobro se prozajebavaj i istutnji,pa kad treba da ucis, ti prvo dobro prosetaj,pa onda ucenje, jel ne kazu džabe, niko nije lud, treba samo malo da proseta.Posle nekog vremena, na glavnoj ulici ponovo sretnem Branka,a on se naslonio na jedan izlog i jede pljeskavicu ko da mu je poslednja.
Ja:Prijatno bate, krkas, krkas a?
Branko:Pa znas kako je brat moj(ponovo sarkastican), mora se posle onolko pisanje na test, a imalo sto da se pise.
JA:Alal nek ti je, nego dokacija si gu pljesku pa ko komisija.A ti za Peru vikas da je protura.Sigurno je mnogo dobra
Branko:Neje losa, Goranska, al neje ko tvoj pasulj(tako mi i treba, pomislih u sebi).Nego kazi mi, nadje li rodjaci?
Ja:Ti znas kakav sam ja baksuz
Branko:Kude neznam(ponovo sarkastican), pa i na prijemni sve ti doslo onoj sto si preskocio u spremmanje
Ja: Pitaja sam cetvoricu uz put.Jedan gluvonem bese, drugi pijan,jedan brat mi na tečan Srpski odgovori sa jooooooooo,a jedna žena me opravi na dugu stranu, pa sam lutaja ko džukela seljascka 2 sata.Nego, sva sreca(sad ja samozadovoljan), moj šarm iskoristi , pa s jednu zensku poprica, i tako si prodje vreme.
Branko:(u svom maniru)Ćuti, taj sarm da ti neje ti bi ga najebaja,nego uvek se izvuces s njega.Nego, kazi mi, uradi li nesto, il taj srecnica ovaj put neje imala srecu?
Ja:Pa znas ti mene.
Branko:Kude neznam?Pa kako ti udari korpu?
Ja:Zajebavaj , zajebavaj, al brat je dobio pivdžu u kafić od dotičnu
Branko:Pa zatoj i imamo takav imidž, da smo stipse i ćelepurani(grebatori)I ti si naravno rekja da si Vranjanac.
Ja:A,ne, sama je provalila
Branko:Cudi me toj od tebe, pa ti si uvek tako galantan
Ja:Ma jok zbog toga, nego zbog govor
Branko:TEBE ZBOG GOVOR?Salis se, pa ti gu jedes gramatiku
Ja:Pa naravno da gu jedem, doduse ne ko ti pljeskavicu i pasulj kad je ćelepur(džabe), al me provalila po meko ć i tvrdo č.”Ti si sigurno iz Vranja”, kaze ona.Odakle znas, pitam je ja,a ona ce , pa nekako tvrdo izgovaras slovo č.Pa takvi smo ti mi Vranjanci, tvrdi, cvrsti momci, pa su nam i slova tvrda, sve nam je tvrdo ne samo č.”Da,da al ti je ć meko”. Pa to nam je zbog meke, pitome duse.I tako moj sarm , po ko zna koji put izidje na belo videlo.
Branko:Ma nema, znas si znanje,koj si zna, zna, ostali mora da učiv il studirav.
Vreme provedeno kuci u Vranju po povratku iz Pristine, prolazillo je u napetom iščekivanju rezultata, vise familije koja je svaki dan zvala da pita, nego mene ,koji sam vec odprilike znao rezultat moje igre na sreću.Tu napetost osecali su svi “velikomucenici”, ko sto sam bio i ja , a koji vecito nisu imali srecu kad je potrebno, i koje su po pravilu mrzeli profesori,koji nisu mogli da prepoznaju genij u njima.Najvise mi je smetalo, sto su babe, dede ,tetke i ostali, vec poceli sa cestitkama i muzickim željama na lokalnim radio emisijama.Tu sam slusao razne muzicke i ljudske hitove, koji na svu srecu nisu bili moji rodjaci.Ukjlucuju coveka koji cestita upis bratanca na fakultet, uz pesmu nekog, secam se po mom omiljenom prezimenu, Hasima Burekovića,i voditeljka ga pita dal ima nekog da pozdravi, a on kaze da ne bi, jer mu je spisak poduži.Uz, ko zna zbog cega , insistiranje voditeljke(valjda joj gazda reko da bude ljubazna) sa kako bi neki rekli , neopišljivim glasom, da to on ipak ucini, on covek nije mogo kud, pa rece:POZDRAVLJAM SVI IZ TREBESINJE I IZ VRANJE. Na pitanje voditeljke, kakav je signal u trebesinju on odgovori:Mnogo ve bolje faćamo, od kako sin turija antenu na plemnju.
Mogućnost da budem počastvovan muzičkim numerama na radiju, od strane prijatelja i rodjaka,a da kasnije ne budem primljen na faks, užasavala me sve vise, al ko sto rekoh, nisam bio jedini, pa smo se ja i moji drugovi sapatnici medjusobno tesili razgovorima,i razmenom iskustava u vezi s tim , kakve su prilike, i kakva je atmosfera kod njih kući.I zaista svasta se moglo tu čuti
Boža:Ćoso(kako su mene zvali),sto li smo uradili bate, sto mislis?
Ja:Će si bude ne brini, ako ne, će bude rambo rabota u Krajinu.Što fali, pa ti svaki dan po pet puta gledas ramba svi 4-5 dela , kolko gi ima već, sećas se kad si dolazija u skolu obucen od glavu do petu u maskirno, pa si facu namazaja od mastilo iz hemisku, da licis na njega. Jedanput profesorka te prozva, „ajde rambo“, a ti s ispeglanu kosulju i štofane pantalone na ivicu, rece vu ,“professorke, za vas Bond, Džejms Bond“.Sutra dan dolazis u skolu, a drugar Mića ti vika,“Božo,koj će si danas“?
Boža:More ćuti, ne se zajebavaj,izede me ovoj čekanje,masturbiram po 12 put dnevno od nervozu ej.Nego ti se ko razumes u medicinu, mož li da se desi da se nesto poremetim od toj, da kucnem u drvo.
Ja:12 PUTA?Pa ti be brate treba filmovi da snimas, koj ćes na fakultet.A toj da mož se poremetis, stvarno možeš(zavitlavam ga ja), al toj se operise lako , neje opasno.
Boža:Čekaj , i posle mož ga s oproštenjem kolko oćeš?
Ja:Možeš Boki, samo treniraj, pa sutra u Holivud bate.Jeeeeeeee 12 puta , alal neka ti je šampione
Boža:Neznam kako je kod tebe, al kod mene ludnica doma, svi nervozni zbog moj prijemni.Tatko jučer gleda opstanak na tv, omiljenu emisju, i jos tad bili nilski konji , omiljena mu životinja, a keva s usisivač, pa pred televizor.Dragi polude, poče se dere, vika,“ sklanjaj se mori od televizor, po cel dan nista ne radis, udebelila si se ko ovija nilski konji, a sad kad gledam ,nadje da čistiš“.Keva baci usisivač, otidna po pistolj, a sestra poce plače,haos u kuću.Mene mi broj obrtaja otidna u dvesta, popizdim, dokačim televizor, i podignem da ga bacim od terasu.
Ja.:Pa sto beše, baci li ga?
Boža:Ma jok, tad nastade opste vijenje, i svi me u kuću moliše da ga ne bacim.
JA:A ti?
Boža:Ja se pomisli, „Bože Božo, odokle ti snaga da padignes televizor 56 ekran“.Znas da nikad nesam teško dizaja zbog bruh.
Ja:Sto nervoza učini od čoveka. Mož se i Stalone takoj nerviraja, pa glej ga kakav mužetina sad.
Na kraju dodje i taj dan , kad nam javise rezultat.I očekivano, kako sejes tako i žanješ, mada blizu do crte.Nervozan zbog tog neuspeha,udjoh u kupatilo i svom snagom udarih vodokotlic, koji se otkači i pade.Ćale uđe u kupatilo i vide nemilu scenu
Otac:Ženo, dodji da vidiš, doktor nokautirao vodokotlić.Pa lepo ti ja reko,da smo u bokseri trebali da ga damo, kakva medicina,on bre i vola mož da utepa s udarac.E pa Tajsone(okrece se meni),spremaj se za armiju, tamo možeš da udaraš zamišljenog neprijatelja, ili pravog, će vidiš i sam
Sutradan dolazim iz grada, tacnije vracam se sa jednog malog skupa sa svojim prijateljima, ispred jedne manje piljare(„pred zadrugu“, kako smo mi zvali takvo i slicna mesta).I na tom skupu su se obradjivale, kao inace, najrazlicitije teme,od onih lokalnih, dnevnopolitickih pa do belosvetskih.Naravno,uz tako teske polemike,moralo je malo i da se popije, i tek onda je rasprava izmedju tako informisanih i „eminentnih strucnjaka“(kao sto smo mi bili),iz gotovo svih zamislivih i nezamislivih oblasti,dobijala svoju pravu dimenziju.Zvonim na vrata svoje kuce,i poprilicno iscrpljen od polemisanja pred zadrugom,a i „nesto malo pripit“, jedva podnosim toliko cekanje (posto se na zvono u kuci , uvek reagovalo, poprilicno tromo).Otvara mi namrgodjeni otac.
Otac:Oooooooo doktore, udji udji , ne se izuvaj,stra me , kako te gledam , ce napravis salto u hodnik ako se snavednes da se izujes.Ženo, doso nam sin.Eve ga sve se sponosi od iscrpan naucni skup s onija drugari mu „akademici“
Majka:Leleee, pa on se napija.
Otac:Ma jok, neje pijan, nego jos je pod utisak od zasedanje s onija drugari mu domacini, pa ti takoj izgleda
Meni vec pocinje ozbiljno da bude muka,pa hitam u vc i tamo grlim vc solju kao devojku.Majka uplasena mojim tenom i celokupnim izgledom, zove hitnu pomoc, koja stize za 15ak minuta. U sobu ulazi sredovecna i jos uvek naocita doktorka,i zatice me kako lezim, i mucim muku.
Dr:Popilo se malo mladicu, a?
Otac:Malo doktorka, da nam se oraspolozi vojnik.Ce mu pravimo banket skoro, pa trenira,raduje se sto ce ide u vojsku.
Dr:Pa valja se malo(rece kroz osmeh), nego recite mi gde da zakacimo bocu s infuzijom?
Otac:Pa mozete na ovaj POZLACENI LAMPION(i pokaza lampion, na zidu, koji je svetleo iznad moje glave)
Med sestra ga zbog onog“pozlaceni“, zbunjeno pogleda, a ćale mislići da ga ona tako gleda jer ne veruje da je stvarno zlatan , rece:
Otac:Pozlacen je stvarno sestro, al vi slobodno tu zakacite vasu infuziju, nema veze, imam ja jos jedan na sprat,mi smo domancinska kuća.
Vreme do mog odlaska u vojsku,i do famoznog banketa(ispracaja), teklo je zaista jako brzo.Ja sam se ipak nadao , da ce zazvoniti telefon, i da ce mi javiti s faksa, da je bila greska i da sam ipak primljen.Svaki put kada bi zazvonio,nadao sam se da me zovu da jave radosnu vest. Zbog velike napetosti ja se nisam javljao, nego sam prepustaso to mom ocu,koji bi, ljut sto ni ja ni majka ne prilazimo do telefona, mrzovoljno podizao slusalicu
Otac:Alo, dobar dan…. dobro smo….,neje lose……dobro je žena, dobro, jedino ja ovde ne valjam, ko sto znas,u ovuj kucu ja jedino rmbam(tesko radim), i teglim, ovija svi uzivav na moju grbinu………on etega opet posja da se svira po grad, ne pipa nista,ce bude vojnik skoro, pa se psihicki priprema……..dobro je vreme ovde, kod vas kakvo je?……..aaa, vi kako ste , kako familija???(ćale spusta slusalicu i vraća se čitanju novina)
Majka: Koj je zvaja?
Otac:Jebem li ga, neka budala,spusti mi slusalicu
Majka:Pa ti se bre utepa pricajuci s njega, a neznas ko je
Otac:Pa on mi na mene spusti slusalicu a ne ja na njega
Telefon ponovo zazvoni,a i meni srce u nadi da su s faksa.
Otac:Da, ko je …….aaaaaaa,da, da prodavamo…….jeste……..,mnogo je dobra livada……..slobodno možete da pasete, to ulazi u cenu……………….naravno, mislim krave…….dobro, ce se cujemo
I tako je svaki poziv,bio samo jos jedan u nizu onih, koji mene nisu zanimali, a nade da cu ipak čuti to sto zelim, bilo je sve manje.
Dodje i dan uoci tog famoznog ispracaja,kad ujedanput dok sam u podrumu tocio vino i spremao ostalo piće za goste, ulete zadihan otac
Otac:E pa koj si ima srecu , ima si.
Ja:Sto be tato?(ne sluteci sta to zeli da mi kaze)
Otac:Upadnaja si , cestitam.Izvuce gu guzicku opet
Ja:Kude sam upadnaja?
Otac:Pa na fakultet, sad zvase da javiv
Ja:Tooooooooooo, Fala ti Boške, ce izbegnem najebuvanje u vojsku
Otac:Ženooooooooo!Eve ga sin ti kolko se raduje sto nece ide u vojsku, a ja pa pomisli kad poce ripa po podrum, raduje se sto ce ide na fakultet, pomisli se , ovj stvarno voli medicinu
Majka:Pa sto ce radimo sad, tolko ljudi vikasmo na banket, tolko pare otidnase
Otac:Pa i tuj ce si ima srecu,em lumperajka, em ce si i pokloni dobije, koj je ko njega
Majka:Ziv sram ce me izede, kad pocnev gosti s ćebiki da dolaziv
Otac:Pa ladno je u Pristnu(sarkastican),a on sigurno i do kasno ce ostaje da uci, ce mu trebav ćebiki.Pa znas ti kakav je kad se zalumfa s ucenje, ne mož ga odvojis od kjnigu
Odmah po primljenoj sjajnoj vesti, zovem druga da zajedno odemo do obližnjene prodavnice(zadruge),da mu se tamo pohvalim da sam i ja postao student, i da se obojica malo pocastimo.Na tel se javlja prijateljev stari deda.
Ja:Dobar dan
Deda:AAAAAAAA
JA:Dobar dan.Treba mi Stojan
Deda:AAAAAAAAA
Ja:Stojan , Stojan mi treba
Deda:Koj ga traži?
Ja:Nebojsa dedo
Deda:AAA, pa Nebojsa ga nema tuj(i Stojanov brat se zove Nebojsa)
Jedva sam kasnije nekako uspeo da dobijem svog druga
Stojan:Znaja sam drugare, sanjaja sam te sinoc,kude te jedno kuče izede, jedno golemo crno, toj ti je neki dusman sto ti pravi madjije, a ti dokači jednu motku pa ga prejeba.E toj sto si ga prejebaja, toj te i izvuklo da znas .Ja babu mi pita, a ona se opasno razume u tej rabote.
Ja:Baba ti sto kaze i pop sto očati, toj ti je.Ona mi je i na mene mnogo pametno i pre zborila.Znas kad idesem s onuj domacicu sto bese mnogo predusretljiva, na svi sto je izlazila u susret, a baba ti mi vikase“Sinkooo, nemoj si glup, će patis, po koju će patis ej, vi deca samo ljubav pa ljubav, pa se na kraj karate.Baba ti bese upravu. Nego aj manemo po jedno , za srecan pocetak.
Stojan:A nece se izvuces sa zidarca bate, celo leto zboris,“samo da uletim, ima čivas da ga deljamo“, epa dodje si red da vikas čivas.
Ja: E pa drugare, ako je takoj, nek ide život.Čuvaja sam gi tej 30 marke, i sad nek idev u zdravlje.Nego aj da vidimo ima li ga ovde u zadrugu?
Stojan:Ce udjem i ja s tebe. Djoka primija jednu novu prodavacicu, mladu, da vidimo kakva je
Ulazimo mi u zadrugu, i zaista mlada i zgodna prodavacica,prekinu sa pevusenjem nekog cecinog hita koji se cuo sa radija, i ljubazno upita sta zelimo.
Stojan:Želimo svasta, al trenutno drugar oce uzme neki viski.Imate li?
Prodavacica:Imamo razni:džoni voker, balantajn,džek danijels
Ja:A čivas?
Prodavacica:Ne verujem da ga znas, tatko mi je iz Banju(misleci da je pitam čija je, posto se kod nas u zargonu kaze( „čiva si“)
Prodje i banket, na kome je doslo poprilicno puno gostiju,kojima su moji odmah po njihovom dolasku, svakom ponaosob morali da objasjavaju, da ja ustvari idem na faks a ne u vojsku,pa su svi oni sa ćebićima, ista odmah vraćali u kola.
U Pristini smo sa cimerom zemljakom, uzeli stan, odmah se opremili bonovima za menzu,i uzvrsili obilazak grada da ispitamo lokacije jeftinijih „zadruga“, tako da su studije mogle da pocnu.O kjnigama nismo mnogo razmisljali, posto smo znali da one i same nekako nadju svoj put do djaka, to jest studenta,kao uostalom i sve obaveze koje muce ljudski rod.
Ja i drug kolega dolazimo do amfiteatra, i tamo na vratima ugledasmo natpis ispisan ocigledno od strane studenta:
Stojan:Glej, glej, sto pise ovde?(prilazi da vidi bolje)“Vuk je umro u Vranju“.Epa nema ej, znaja sam da ce terav cirkus zbog nas „negramaticki govor“. Pa na Dusanov dvor se pricalo ko mi sto pricamo ej, a govedari su pricali“gramaticki“, pa sad ce zajebavav.Pa ako je Vuk umreja u Vranje, mora da je oćopaveja u Crnu Goru, po onija kamenjari.
Ja:Ne se nerviraj. Aj da udjemo, ce pocne predavanje
Na polovini predavanja(koja su inace bila maratonska), jedan kolega podize dva prsta,sto se u principu ne radi na predavanjima, al coveku ostala navika iz skole
Profesorka:Kazite kolega?
Kolega:Mogu da izadjem(uz uvijanje i crven u licu)
Profesorka:Naravno, ne treba da pitate, izadjite slobodno
Doticni kolega pocepa listove is sredine sveske, i potrca prema prilicno udaljenim vratima amfiteatra, usput guzvajuci one listove , sto je bilo prilicno bucno i upadljivo, i izazvalo opsti smeh studenata.
Stojan:Ima li dusu ovaj zena? Vec tri sata predava, ljudi ce se unerediv.Najebali smo ga mi s ovuj medicinu
Po zavrsenim predavanjima podjoh u obliznju postu da se javim mojima.Posto se niko nije javljao na tel,pomislih da su moji sigurno svratili do komsinice Kite,sa imenom karakteristicnim za Kumanovski kraj , odakle je ona rodom.Na telefon se po obicaju javila njena majka, starija gospodja koja je kao i Stojanov deda, zbog godina slabije cula.Govornica bese otvorena, tako da su ljudi koji cekaju u red na tel, mogli jasno cuti onog koji glasnije govori u slusalicu.
Baba:Koj je toj?
Ja:Nebojsa babo
Baba:Koj?
JA:NEBOJSA KOMSIJA(pocinjem glasnije)
Baba:AAAAAAAAA
Ja:Babo treba mi tete Kita, tuj li je?
Baba:Koj ti treba?
Ja: Kita, kita (malo tisim glasom , da ljudi u posti ne bi to shvatili drugacije,kako ja ne zelim)
Baba:Nebojso,kazi koj ti treba?
Ja:TREBA MI KITA(pojacanim glasom, i sa vec izgubljenim strpljenjem)
Tad se okrenuh i videh, da su se svi u posti, i zaposljeni i oni koji cekaju na salteru,a pogotovu oni koji cekaju da ja zavrsim , da bi oni telefonirali,okrenuli prema meni i cekaju sta ce sledece biti.Ja zavrsih razgovor, i podjoh ka vratima, a dve studentkinje koje su cekale u red, rekose mi kroz smeh“Decko jesi li dobio kitu?“
Prvi semestar se priblizavao kraju, pa smo morali polako da uzimamo i te knjige u sake, koje kao sto rekoh, nadjose put do nas.Krenu tada i nervoza i strepnja, da se ne padne na ispit odmah na pocetku.Ja i kolega Stole ulazimo u menzu, razgovarajuci o tome, kako cemo tesko da spremimo ispit na vreme.Stole nervozan, ceka u red i komentarise spori rad kuvarice(inace izbeglice iz like), koja pazljivo sipa pasulj studentima
Stojan:Dva sata sipuje ovj pasulj. I onakoj silno vreme na faks izgubi danas, nista ne stigo da ucim
Ja:U bre, mnogo si odgovoran postanaja
Stojan:Ma neje toj , nego moji poslase aber, da ako padnem godinu,ce me jede kopanje rovovi u vojsku
Stigosmo i mi na red, pa Stole sve nervozniji rece kuvarici“PASULJ I KOPAN“(batak)
Kuvarica:Molim?(ne razumeci , sta je rekao)
Stole:PASULJ I KOPAN ,GOSPODJO(s tim sto je sad akcentovao pasulj na a, a kopan na o, misleci da ce sad zvucati gramaticki ispravno)
Ja:Batak, batak mu dajte
Kuvarica:Ahaaa
Sedosmo tad, za sto, a kolega izvadi malu , pri vrhu isecenu plasticnu flasu s ljutim papricicama, i iz dzepa izvadi glavicu crnog luka, sto neke studentkinje koje su sedele blizu nas, nisu bas sa odobravanjem pozdravile
Stojan:Uzmite kromidku, slobodno , ne se sramujte, pa mi smo si svi nasi ovde(rece ljubazno, misleci da to sto gledkaju u nas, da se stide, a da bi i one htele malo tog luka)
I dok smo spremali ispite, i borili se da svarimo sve te latinske termine, napetost je sve vise rasla pa su pocele i prve krize.
Stojan:Poludo vise od ovj latinski. Pa ja be ce pocnem na njega i da razgovaram, imam veci fond reci nego stari Rimljani.
Ja:Samo cepaj. Vidis kako docimerke po ceo dan takoj, i ne zaliv se nista.
Stojan:Da , da i po cel dn gi tentiv cigarke, cel hodnik truje.Stra me i ja da se ne navucem , samo od toj kroz hodnik sto prolazim.Nego , nji mož gi toj i drži da su budne i da učiv tolko, sto mislis?
Ja:Koj ti gi zna, sve je moguce.Al gledam kad gi sreto u hodnik, sinoc da idem u vc,oci gi svetliv ko na sove.Precepija sam se od stra.Koj znaje sto one pusiv.
Stojan:More ajmo mi da uzmemo neku cigaru od drugari iz dom, pa ce vidimo, deluje li, il jok.
Stojan kuca na vrata jedne sobe u stud. domu, i izlazi posle par minuta sa tri cigarete, i vidno neraspolozen.
JA:liiii, tri komada si se ogrebaja, alal vera.Al cekaj, pa sto si se smrknaja tolko?
Stojan:Prodadose mi gi.
JA:Kako be?
Stojan:Pa drugar ga nemase , a njegov cimer vika“pa ja ce ti dam, kolko oces?“.Ja pomisli, sto je dobar ovj decko , jos me pituje kolko ocu, a ne ga ni znam.“Dve tri, ako moze“reko, a on me pita koje oću.“Koje bilo, neje bitno“, a on me pogleda cudno i rece,“momak, oces ti da kupis ili…“, ja pogleda, a ono puna soba s cigare ,i ukapiram, pa mu reko“Stole neje celepuran, nego gazda, daj tri“.On mi rece „tri pakle?“,“ne be, tri cigare“, i on mi gi naplati
Spremanje ispita je islo kako je islo, al je trebalo da se covek od tolikog napora malo i odmori i razonodi, a niceg za opustanje i odmaranje glave, nije bilo bolje od zurki.Posto smo ja i cimer cesto isli u dom kod drugova, red je bilo da i mi nekad privatno napravimo neku nasu zurku, koliko su to uslovi u tom malom prostoru dozvoljavali.Covek bi mogao da se zamisli, kako tu zakoni fizike, i sile potiska,ne vaze,jer tu je moglo da stane vise , nego sto bi bilo koji fizicar i matematicar mogo da izracuna.Dolazili su nam tad i znani i neznani gosti, al najdraze je bilo kad su dolazile neznanke, na kojima je moj cimer primenjivao tehnike zavodjenja iz raznih casopisa:
Stojan:Oprosti lepotice,odakle si?(obratio se devojci , koja je sela kraj njega, a koja je uzgred bila za glavu visa od njega)
Devojka:Iz Mojkovca
Stojan:Iz Tvojkovca, hehehe,malo sale nije na odmet(uvidevsi da mu fazon nije najbolje prosao, ustaje i pruza joj ruku)
Stojan:Ja sam Stojan
Devojka:A ja sam sto bi vi Vranjanci rekli, ćorava(videci ga u svoj svojoj velicni kad je ustao)
Na zurci je kao i obicno bila prava ludnica, sa bucnom muzikom, i ostajalo se do kasno , veoma kasno.Jedan moj kolega koji je poprilicno popio, krenuo je pri samom kraju zurke do toaleta kako bi se olaksao, i vec u hodniku poceo da otkopcava pantalone, jer je jedva izdrzavao.U toj zurbi, umesto u vc, upao je kod docimerki,(koje su umorne legle da spavaju), sa otkopcanim pantalonama i sa vec spremnom, sto bi rekli“sramotom“ u rukama , i upalio svetlo.Mozete zamisliti, kakva se vriska tada zacula iz njihove sobe.Kolega,onako pripit i zbunjen, okrenuo se prema zidu, zakopcao pantalone i rekao im:“Izvolte kod nas, da popijemo nesto.“
Za to vreme, jedan od gostiju je pao na pod, prilicno alkoholisan , tako da smo zvali hitnu.Stojan koji je takodje vec bio obnevideo od pića, reče:
Stojan:Nessse sssekitajte nisssta, ide hitna.Ccce idem ja da giiii sssacekam na ulllllllllicu.
Posto se Stojan dugo zadrzao, ja izadjoh da vidim sta se desava. Napolju nije bilo ni Stojana, a ni hitne, koju sam odmah pozvao, i odakle mi rekose da je sve u redu, da je Stojan Kostic primljen, da je dobro i da upravo prima infuziju.
Moj dobri cima, znao je i ludje stvari da uradi kad popije.Jednom , spremao ispit kod nekog kolege u domu, pa se malo tu popilo, da klizi znanje dobro, sto bi on govorio.Posle nekog vremena izidje
on ispred doma da se malo proluftira, kad zbog restrikcije nestade struja.On udje u dom i podje do sobe da se javi kolegi da odlazi.Medjutim pogodi on sobu, al promasi sprat, pa onako pijan teturajuci se po mracnoj sobi I ne uvidevsi ko je u njoj, sede na krevet i rece:
Stojan:Ej misli da si idem, al ne mogu. Ce moze li da spijem s vas ovde?
Na njegove reci, devojke, cija je bila soba u kojoj je cimer upao, vec predhodno istraumirane njegovom lelujajucom pojavom, i koje od straha, glasa nisu pustile dok je ulazio i sedao na krevet, posle tih reci uz vrisak istrcase napolje.
Inace , zurke i pijanke do kasno kod nas u stanu, komsije nikako nisu mogle da istolerisu.
Komsija(inace Albanac):Eeeej studenat, gasi be gu muziku, jebem ti tatka u pićku
JA:Hehehe,pa valjda majku be
Komsija: I njega , i njega
Sutra dan ko da nista nije ni bilo, dolazi komsija kod nas
Komsija:Eee komsijo, ustanaste li?Nemoj se ljutite od sinoc, zajebancija malo, jebi ga.Mi smo zemljaci, ja sam iz Trnovac
Ja:Pa stvarno smo zemljaci. Mi smo iz okolinu Trnovac
Komsija:Komsijo zajebantoru, he he he. Nego kazi mi , ima li kod vas na fakuljtet neki Ljenor,treba mi nesto?
Ja:Cekaj Ljenor, toj li je musko il zensko?
Komsija:Jeste , jeste hehehe
Ispiti su se sve vise približavali, a tako i glad, jer se sve duze ostajalo u noc, a dorucak , pa cesto i rucak u menzi se preskakao. Sve vise se odlazilo na cuveni „kruzni tok“, gde su se cekali autobusi, koji su nam donosili toliko zeljene pakete hrane od kuće.
Kasnije, kako je studiranje odmicalo, paketi su redje dolazili, a i bivali sve manji.
Stojan:Sve izmrzna na ovj kruzni tok. Sto li ga nema jos?
Ja:Ce dodje be , polako.Pa ljubav je lepa samo dok se ceka.
Stojan:Cuti vijev mi creva.Sto li su ni starci poslali, sto mislis?
Ja:Ajvar , sirenje i galete, toj obavezno. Ja toj uvek nadjem na kraj paket, a odozgor onoj pravo, „mesište bato“, i komenjak , ako se tatko zajebe da posalje.
Stojan:A toj obavezno ce ti posalje , i rakiju.Zna on(sarkastican), da gu nece odma icepis s alamani, nego pomalka, svako jutro pred ucenje da se prekrstis, bolje da ti ide , i da se rasaniš.
Ja:Ej , primetija li si kako ni se nesto paketi smanjujev?Secas li na pocetak, jedva smo gi donosili do stan, po trojica,cetvorica idesev s nas da ni pomognev?Ko onomat kad idosmo s Djoku, a njegovi poslali paket bate ,kutija od zamrzivac.Posle pocese da saljev u kutije od televizori, a pre neki dan , vido ga Djoku, ide odozdol, s kutiju od cipele, vrzanu s vrce.“A Djole, pazarija si gi cipelke a?“,“Ne be bate, toj mi moji poslali paket“, ce se utepas od jedenje, pomisli se.
Stojan:More bolje, ovakoj bar sami gi icepimo paketi, a onoj pre , onija alamani sto idesev s nas da ni pomognev ne li,posle ni naplativ debelo svaki put.Jedino galete ostanesev. Ejjj fala Bogu, enega bus(trlja ruke zadovoljan)
Kondukter:Koj je ovde Nebojsa Stanojkovic, he he studenat medicine?
JA:Ja sam.Cekaj ,odokle znas da studiram medicinu, moji li ti kazase, da me brukav?
Kondukter:Eve ti paket, he he jasno pise(STANOJKOVIC NEBOJSA, STUDENT MEDICINE),pa prijatno vi bilo doktore
Ja:Stojane, ovaj majka mi ce me izede, icepise se od smejanje onej zenske na stanicu kad vidose sto pise, sve me sram izede.
Stojan:Pa ponosi se zena, ćuti tuj kad ni saljev, ne zvocaj.A eve ga i moje pakeče, more neje malecko ej(ponovo trlja ruke). Prvo njega ce ga nacnemo
Dolazimo u stan, i odmah bez sobuvanja i soblacenja jakni, otvaramo prvo Stojanov paket.
Stojan:Oho, ohoho, mesce sto je fino, mljac mljac, i banička jos vruća.Poglej, i banane i cokaldke.Toj nikad ne mi saljev , sto li gi bidna,mljac mljac
Ja:Stojane, mljac mljac,vidi“Moderna Žena“ i casopis si dobija, bas ko za tebe
Stojan:He he, toj onj brat mi, u dupence li ga njegovo, sto se setija
Ja:Stojane i pismo si dobija(posto se gotovo sva „glavna“ hrana pojela, na dnu paketa ugledasmo pismo).Tebe li te „Lidija“ vikav tvoji?
Stojan:Liiii, pa ovoj neje moj paket.Sad bidna, da ga ispovrnemo onolko mesiste i banicu, ne mozemo, ćuti, ne zbori na nikoga.
Jednom bese jedan nas drug i kolega dobio paket, pa nas pozva na slatko od jagoda, i pitu od jabuka kod njega u domu
Stojan:Jabuka, izvor zivota(gledajuci u zadnje parce pite, sad vec sit, jer ju je pojeo gotovo celu, sa nekim „religijskim“interesovanjem). Neje ni cudo sto su Adama i Evu isterali iz raj zbog jabuku.
Aca:Pa kod mene li ga nadje izvor zivota(mrmljajuci sebi u bradu),ja treba tebe da te isteram azdajo, ko Adama(ponovo mrmlja)
Stojan: Sto, sto, mljac mljac,nesto rece Aco?(sad vec uveliko konzumirajuci slatko iz tegle)
Aca:Nista, nista, vikam , na zdravlje ti bilo, lepo sto ti se svidja
Stojan:I slatko neje lose ej , uopste neje lose, mljac , mljac
Ja:Stole , dosta be vise , celu teglu iskusa
Stojan:Znam ja kd je dosta , ne mora mi zboris, nesam ko neki neosetljivi, mljac mljac, eve gotovo
Posto se na prvom ispitnom roku, nismo bas najbolje pokazali, paketi prestase da dolaze, pa smo sto se ono kaze, poceli i da se „grebemo“, kad bi ponestalo para, i kad bismo propustali obroke u menzi.
Ja:Sladjo(obracam se docimerki), imas li nesto za na tiganj, zakasni na rucak u menzu?
Sladja:Pa li, isprzi si jajca
Ja:Isprzi si ti siske(revoltiran promrmljah u bradu)
Cimer i ja dogovori smo se jednom da pravimo kacamak, al po pregledavanju spajza , i sta imamo od sastojaka, utvrdismo , da imamo nedovoljno, odnosno , da imamo samo malo soli. Podelismo zaduzenja izmedju nas, ko ce sta da nabavi, odnosno koće za sta da se ogrebe
Ja:Kolega (okrecem se jednom drugu Crnogorcu u amfiteatru, koji mi je izgledao kao pristojan momak,i koji hoce da izadje u susret), da nemas mozda jednu filiju sirenje , treba mi za kacamak(na sta se neke kolegenice nasmejase)
Crnogorac:Kome ti familiju?(ustade i podje preteci prema meni, verovatno sto me nije razumeo zbog smeha i guzve u amfiteatru)
Jedva sam uspeo da ga ubedim, da je nesporazum,i da ne dobijem batine, i sve zbog „nesretnog kacamaka“, pa smo ja i cimer ubrzo i odustali od njega.
Moj dobri cimer,imao je zaista cudne navike dok smo studirali.Preko cele zime, on nije iskljucivao grejalicu koju smo zvali“duvalica“, cak i nocu, i kad smo se u znoju kupali od prevelike toplote u sobi.
Ja:Daj be ugasi gu , izgoresmo ,ne moz da spijem od duvanje i vrucinu
Stole: Ne moj molim te, mnogo me smiruje taj zvuk, uspijem se ko jagnje
Dodje leto, pa i ogromne vrucine sa njim, a zvuk grejalice i dalje se cuo u nasoj sobi
Ja: Stojane(ustajem ja u pola noci, i budim cimera), abe ovde se cuje grejalica ej(cudio sam se zbog tog zvuka, a grejalice nigde nije bilo)
Stole:Mpfhumhhh, pusti me be da spijem, poludeja li si
Pogledam ja malo bolje iza stojanovog kreveta, i ugledam ukljucen kasetofon. Izvadih kasetu, a na njoj pisase, „grejalica 1“, okrenem drugu stranu a tamo „grejalica2“. Tako se je moj drug opustao od stresova na faksu. Pored toga je postao i ozbiljan konzument cigareta, pa je i duvan poceo da kupuje od jenog njegovog redovnog nabavljaca Albanca, starijeg čiče.
Albanac:Eve ti studenat, taze za tebe, mirise ko dusa.
Stole:Čičo će ne prejebe ovj duvan i mene i tebe ej. Mnogo pusimo.
Albanac:Toj mi i baba vika,“star si be, nemoj tolko da pusis, ce umres od duvan ej“, a ja vu vikam“zdravlje nek je , ce mrejemo“. Aj, aj studenat , sa zdravlje da pušiš.(daje mu kesu duvana)
Stize tako i sledeci ispitni rok, a mi se uozbiljismo, pa krenusmo i u citaonicu biblioteke da ucimo, mada vise zbog mlade bibliotekarke, nego zbog ucenja. Cimer, zeleci da ostavi sto bolji utisak na nju, poce osim medicinskih , da trazi i neke druge knjige, klasike
Stole:Izvinite, hteo bih da uzmem jednu knjigu
Bibliotekarka:Koju zelite?
Stole:Pa to je roman, „Proleca“(misleci na roman Vladana Desnice „Proleca Ivana Galeba)
Bibliotekarka:Proleća, zanimljivo, nisam čula.A od koga?
Stole:Pa od Ivana Galeba
Na osnovu toga , moglo se zakluciti , da je bas nije puno impresionirao svojim poznavanjem kjizevnosti.
Doduse on je imao zelju, da kada mu se neka devojka svidi, uradi sve sto je potrebno da osvoji njenu paznju i naklonost, pa je i pocinjao da radi stvari koje inace nebi radio, da se oblaci kako se inace nije oblačio, pa i da slusa muziku koju inace nikad ne bi slusao.Tako mu se jednom dopade jedna devojka, koja je bila zaludjena grupom „Nirvana“, pa je cimer, ne bi li joj se dopao, poceo da se oblaci u tom“Grundge“ stilu, i da nosi „Nirvana“ majice.
Devojka:Vidim slusas Nirvanu(videci ga u toj majici)
Stole:Da , da, ludi su sto posto, stvarno su kul
Devojka:Sta mislis o Kurtu?(Kobejn)
Stole:Koj Kurta?(neznajuci za koga ga pita)
Devojka:Pa pevac, Kurt
Stole:Ekstra je, otkacen do daske, al ja vise volim onog pevaca u Bitlesi, onog sto nosi lenonke, on je stvarno kul
Na dan pred ispit , obicno ne bismo ucili, nego bi nam dolazio drug „Kolibri“s poljoprioverdnog fakulteta, s kojim smo igrali karte, i izmisljali raznorazne kvizove znanja , da se opustimo.
Stole:Aj, aj recimo ovakoj(posto je bio red na njega da postavlja pitanja), sto je toj „Mlecni put“?Aj ti Kolibri, ti znas toj sigurno
Kolibri:Aaa ja sam na voćarstvo i vinogradarstvo.Toj ovija znajev sto su na odsek za stocarstvo
Dodje dan i polaganja ispita, za koje smo se spremili bolje no ikad.Bilo je tu „puskica“,ceduljica sakrivenih u hemiskim olovkama, ispisanih dlanova, a Boga mi neki sa duzom kosom bi se opremili i dobro sakrivenim i kosom zamaskiranim slusalicama, i uz tako jaku logistiku od spolja,da bi i agenta Bonda mogli da zadive.Medjutim, neznanje se tesko moze zamaskirati.
Anatomija:
Profesor:Koliko je dugacak semeni kanal, ono tanko crevce, kada bi se odmotalo?
Student:Oko 300-400metara
Profesor:Znaci ja ovde , a muda mi kod „Granda“(misleci na hotel u centru grada).Nego kazi ti meni jednu bitnu karakteristiku čeone kosti
Student:Pa na čeonoj kosti se jasno mogu videti „čvrge“ čeone kosti(misleci u stvari na „kvrge“ čeone kosti)
Profesor:E za ovo si zasluzio jednu dobru čvrgu momak
Hemija:
Profesorka:Koje je boje metil oranž?
Ja:Pomarandžaste(opsti smeh, a ja zacudjen zbog toga)
Profesorka:Da, da, tacno, pomarandžaste, hm. A cemu sluze puferi kolega?
Ja:Puferi sluze da PH ne izvrda(da ph ne izidje iz okvira maksimalne i minimalne vrednosti, je definicija)
Profesorka:Kako koncizna definicija, zaista,he, da ne izvrda.
Mada, na hemiji je zaista bilo mnogo vecih hitova za pamcenje.
Profesorka: Pa kolega nemojte molim vas , pa koja je oznaka za azot?
Student:A
Profesorka:A?Za ugljenik?
Student:U
Profesorka:Vi sve znate kolega, nema potrebe da vas vise pitam.
Biofizika, pismeni deo ispita.Ja i Stojan sedimo u prvom redu prepunog amfiteatra.Profesor Vasic je vazio za najnetolerantnijeg profesora na fakultetu, kada su u pitanu bila prepisivanja na testu, i zbog cega su neki automatski gubili godinu.Pre samog pocetka ispita, prilazi strogo i sa pretecim pogledom Stojanu, koji je sedeo na pocetku prvog reda.Profesor stade ispred njega, pogleda ga , a Stojan od straha poce polako da propada ispod klupe .Tada uze njegov list A4 formata, podize ga i okrenu tako, da ga vide svi studenti u amfiteatru.Ovde moram da napomenem to, da je profesor video onu cistu neispisanu stranu papira, a ne onu drugu, koju je Stojan ispisao raznim formulama i stvarima koje bi mu bile podsetnik na samom testu, a koju je taj isti profesor sad pokazivao studentima.
Profesor:Nemoj nekog da sam uhvatio da prepisuje(masuci Stojanovoim papirom), taj moze odmah da predje da studira u drugi grad, ma na drugu planetu sta u drugi grad.List mora da bude potpuno beo,cist, ovako(pokazuje stranu koju on sam ne vidi, a na kojoj studenti vide ispisane formule.U amfiteatru tajac , svi zbunjeni, a Stojan vec promenivsi nekolko boja na licu, postaje polako i zelen) Izvolte kolega(vraca mu list), samo u gornjem desnom uglu napisite ime i broj indeksa.
Stojan:Fala ti Boškeee, nikad vise nece prepisujem.( rece tiho ,sam za sebe)
Biologija:
Profesor:Sta su Rikecije?
Student:Mikroorganizmi
Profesor:Super.Kakvi mikroorganizmi?
Student:Mali, sitni organizmi
Profesor:Koliko mali?(misleci na tacne dimenzije u nano , ili piko metrima, zaboravio sam vec)
Student:Paa otprilike ovolicki(pokazuje malim razmakom izmedju palca i kaziprsta)
Profesor:Sta je parcijalni pritisak?
Student:To jeeee, mmm, pa pritisak na parče
Profesor:Evo tebi jedno parče bratac(vraca mu indeks)
Tako prodjose i prvi ispiti, i kasnije mnogi , mnogi drugi.Gledajuci sada, s perspektive jednog 38-godisnjaka, koji se svega tog seca sa velikim veseljem i radoscu , znam da tad to ne izgledase ni malo tako veselo u pojedinim momentima. Pa ipak, nostalgija za tim vremenom, koja mi vec sad izgleda velikom a koja ce vremenom biti sve veca,znam to, čini da razumem reči naseg slavnog zemljaka i sugradjanina, i da razumem tu cuvenu“žal za mlados“
April 1999.,podrum porodicne kuce moje tetke, u jednom selu kraj Vranja:
Ja: Lele ov’j teča mi kako rka(hrče), pa ovoj neje normalno, čuje se ko godzila kod zubara(pomislih dok sam gledao rodjake kako isprepleteni po podrumu, spavaju kao da je najveci mir i tisina).Ovija mora da su se nakljukali s neki lekovi,il gi je teča pogodija s frekvenciju u neki centar u mozak za spanje,pa su s’d “hipnotisani“.Kako li je tetka mogla da spije 30 godine preko noć, ne mi ide u glavu?Ovija zvučni efekti mogli bi da koristiv tonci u Holivud, u horor filmovi .
Ustajem lagano iz kreveta,i trudeći se da što tiše izidjem iz sobe, mada znam da moje “cimere“,više ništa ne može trgnuti iz te omamljenosti.U avliji(dvorištu), protežem se šireći ruke, kao legendarni heroj iz NOB-a Filip Filipović, na onoj čuvenoj fotografiji, samo što se on, mučenik, tada nije protezao.Podižem glavu ka nebu, koje izgleda kao da je 3 popodne , a ne rano ujutru.Bila je to potuno “bela noć“, kao one u Rusiji.
Ja:Eeeeh, taj Rusija, majka Rusija, samo neznam na koga je majka?Dal’ će ni pomogne s’d dok ne klucav s’ tomahavke?Uvek smo se palili na toj , kako braća Rusi će zaritav svakog, koj ce č’čka s nas.E da vidimo sto će kažev s’d, dok ne Amerikanci s bratiju m’zgav.More ovoj nebo jasno ko u d’n,nesto ne me raduje. Nesam neki poznavaoc vojne strategije i doktrine, al ovoj videlo, dusu dalo da ne “NATA DUSMANKA“ počasti s’ jajca odozgor od onej njene nevidljive “čavke“.Il beše štuke?
Nekako, sve ne obilaziv(mislim ja), gadjav tam i ovam,zalićav, al sve mi se čini ,kao da mutiv šlag za ovuj južnjačku tortu. Jadni mi, uvek ga najvise najebemo , za sve.
Dok sam lamentirao nad našom sudbinom, zle slutnje o mogućem “vatrenom krštenju“, kao da se istog časa ostvariše.Jezivi zvuci letećih paklenih mašina, koje kao da su dolazile sa druge planete, stvoriše u duši najcrnje apokaliptične slike naše bliske budućnosti.
Oko 4h izjutra padoše prve bombe , rušeći ne samo kuće i zgrade, već i naše nade, da će ipak zaobići “naše malo misto”, jer ono nikad nije bilo važno ni za šta, pa ne moraše ni sad da bude.
Sutradan javiše na radiju o materijalnoj šteti, al nije bilo, hvala Bogu , nikakvih vesti o žrtvama.Tog dana dodje i moj otac s položaja u blizini granice, ponosan na svoj čin starijeg vodnika u rezervi ,hodajući uspravno , nekakvim svečanim hodom, u šinjelu, kojeg kao da je pozajmio od pokojnog maršala.
Otac:Mamu gi jebem hoštaplersku,(šutira komad slomljenog crepa s nečije kuće, koji je pao na ulicu),ko kurve odozgor gadjav. Sto ne dodjev dole, na zemlju, tuj da se obračunamo,pederišta Američki?
Komšija: Kude smev? Pa vide li MIZI(migovi,avioni koje koristi naša vojska)kako gi razmavaše?
Otac:Da be , ko zajci pobegnaše?S’d će vidiš Rusi što će gi napraviv. Najebali su ga komšijo.
Snajka:Ujko(obraća se mom ocu uzuzbuđeno), da si videja samo, mi stanali ispred podrum i zapričasmo se nešto, a ono , odjedanput naletoše avioni, i za dve sekunde počeše gadjav, a još ne stignasmo do vrata da udjemo.Golemu sreću smo imali
Otac:Što vikaš, dve sekunde?(gleda ispod oka tu razdaljinu, i kao da vrši uvidjaj sa zanimanjem kakvog istražitelja i stručnjaka)Mnogo ste sreću imali, stvarno?U tom trenutku ponovo se začuše avioni, a moj otac pogleda gore, protegnu se kao da mu se odjednom prispavalo, užurbanim koracima krenu ka podrumu(skloništu) i reče:“Uf što mi se prispa nešto, odo ja da legnem“, i brzo zatvori vrata za sobom.
Tog popodneva, avioni alijanse gadjali su položaje na periferiji puna 3 sata.Po prestanku sirene za opasnost, počeše polako izlaziti najpre starije komšije, penzioneri i “prekaljeni ratni izveštači“
Komšija: Vidoste li gi kako se razbegaše od naši MIZI?Nema ej, Rus što napravi, napraveno je, toj sve živo mož da uradi, onoj što Amerikanac samo mož da sanja.Čuja sam, da ga pilot samo našteluje, i on si sam leti, a pilot za toj vreme, mož odmara , spije, gleda utakmicu.
U tom trenutku prolete avion, i začu se strašan prasak.
Komšija: Što puče ovoj s’d?(vidno uzbudjen i uplašen)
Ja: Pa probiše zvučni zid čičo?
Drugi komšija: I NJEGA LI GA PREJEBAŠE?More sila su Rade(obraća se prvom komšiji),sve će ni prejebev dok ne dodjev Rusi, nema zajebancija s nji, izelice su toj.
Treći komsija:Da vi pričam što sam doživeja jučer, kad be kod ćerku u zgradu, pa sam toj veče prespaja u javno sklonište
Komsija Rade:Sto je bilo Stanišo ,zbori?
Staniša: Polegasmo svi, svak u svoj ležaj, a mene me turiše do jednog pedera, što se cel d’n faća s jednoga drugara mu, tuj pred mene.Svetlo se ugasi, a o’vj peder poče da traži vodu na glas.U neko vreme, samo ču, kako se ovj peder ućuta i poče stenja,znas onakoj ko kad g j….
Rade: Pa ti reče li gi nešto na tej budale?
Staniša: Ma kude će gi kažem? Samo sam ćutaja, i izmrzna ko onaj rabota.Ni ćebe nesam imaja.
Rade:Pa što gi ćebe nesi tražija?
Staniša:Da be, pa i mene da me jebev, ko onoga sto traži vodu da pije.
Inače tih dana na lokalnoj televiziji mogla su se čuti najrazličitija zapažanja , najrazličitijih ljudi , o onome što nas zadesilo.Stanovnici ovog grada i okoline opisivali su pred kamerom, trudeći se da gramatičkim govorom dočaraju , te često tragikomične doživljaje.
Gradjanin 1.:Mi smo tada ripnuli vrz ćerku , da ne bi padalo vrz njuma.
Gradjanin 2. (na pitanje novinara , ko se sve krio u njegovom podrumu za vreme bombardovanja, odgovara): Ja, moja žena i njihovo dvoje dece. A da, i onoj dete iz Suderce (nastavlja on ubrzano), ja mu vikam dok beše napolje, „dete begaj odotle“,a ono preripna zidče i otidna si, pa posle dodje u podrum.
Gradjanin 3.:Kad sam začuo avijone, ja odma strča niz stepenice, i kod treći, četvrti stepenik, samo se udari u glavu“lele, reko, žena mi gore spije“.
Gradjanka:Prvo se začuo NEOPIŠLJIVI ŠUŠALJ od tomahavku, a ZATIM SE ZAČUO I GUS DIM
Gradjanin 4.:I tada se iskrši prozor i sina mi ga udari direk u glavu, ovako(pokazuje rukom ka glavi)A geleri su svuda proletali. Jedan je proleteo ovuda(pokazujući rukom na desnu stranu), i pao ovde(uzima parče gelera, kraj leve noge, i polako ga približava kameri, kao da će on nju da zumira)
Novinar: Bako(obraca se starijoj zeni, koja je prilicno nezainteresovana,i okopava oko nekog drveta u dvorištu), šta biste poručili NATO zločincima?
Baba:SVE NAJBOLJE?
Novinar:Bako, ma ovima sto nas gadjaju?
Baba: Aaaaaaaa na tija? More ranke da gi izedev
Gradjanin 5.:U podrum kod mene krilo se 40 deca, što zbog ploče , što zbog drugih stvari.Tija deca bila su nemirna, i ripala su ko popareni
U tim javnim skloništima, u pocetku je zaklon od bombi tražilo zaista puno ljudi, da bi se taj broj vremenom sve vise smanjivao.Ljudi su izgleda bivali sve hrabriji, kako je vreme odmicalo, pa su ubrzo počeli da se bahato ponašaju, ignorišući zvuk sirene za opasnost.Bilo mi je zaista zanimljivo kod našeg čoveka,to što prkosi nečemu, što ne može ni videti, a ni razumeti.Hrabrost, doduše samo na rečima, kao i podsmeh upućen onima , koji su se sklanjali u sklonista,i koji su želeli zaštiti sebe i svoju porodicu, mogli su se videti na svakom koraku. Na drugu stranu, ti isti patrioti i heroji , noću su se krili u nekim drugačijim sklonistima, gde ih vojna policija ne bi mogla naći.I naravno, svuda i na svakom mestu, mogli su se čuti „poznavaoci“ vojno geopoliticke problematike u svetu, koji su gotovo po pravilu pri svojim izlaganjima uvek davali omaž silama, i višim i ovozemaljskim, koje će nas spasiti i osvetiti.
Jedne večeri tog ratnog proleća, u gradskom parku, moja mala družina vodila je polemika o hrabrosti i patriotizmu.
Mika(jedan od drugova):Eeeeeee braćo,treba da se sramujemo svi?
Ja:Zašto be da se sramujemo?
Mika:Zatoj, bate, zatoj što zemlja krvari, dušmani kidišev od svuda, a mi se krijemo po podrumi i sutureni sas žene i starci. Sramota.
Mi se pogledasmo medju sobom, a neki bome, pogledase i u zemlju.Šlagvort našeg prijatelja, i kasnije podugačka beseda o tradicionalnom junaštvu naših predaka, baci nas sve u duboke misli.
Cake: Dobro Miko, alal neka ti je za ovoj zborenje, nego što predlažeš da uradimo?Ti si sve u pravu, al od zborenje neće gu odbranimo zemlju.
Mika:Treba da se prijavimo u dobrovoljci, već ukoliko sutra.Nema više vreme za gubenje.
Ja:Dobro Miko, neka bude takoj.Sutra da se nadjemo u štab u neko vreme, pa da se prijavimo, srećno ni bilo.
Sutradan nadjosmo se u dogovoreno vreme, na dogovorenom mestu, i udjosmo da se pišemo u branitelje rodne grude.
Gospodja kapetan:Svaka čast momci, to je za svaku pohvalu.Nego, jeste li dobro razmislili?Sve su prilike da ćete po ubrzanoj obuci, biti rasporedjeni na Košarama, na Albanskoj granici.Vi ste sigurno, već čuli za Košare?
Mi se unezvereno pogledasmo, što budnom oko žene ratnice ne promače
Gospodja kapetan:A vi mladi gospodine(obrati se Miki, koji je po prilično lepom vremenu nosio vunenu kapu i rukavice,i do grla zakopcanu ” vijetnamku“), ne izgledate baš kao da vam je najbolje?
Mika: Ne, nee, zašto tako mislite?(reče nesigurno)
Gospodja kapetan: Pa, poprilicno ste se obukli po ovom suncu, i kao da vas malo trese groznica?
Mika:Malo sam prehladjen, al nije to ništa.
Gospodja kapetan:U redu momci, ako ste razmislili, potpišite se , pa ćemo vas zvati kad dodje vreme.
Mika: Gospodjo oficir, mi smo dobro razmislili, oću da kažem , ja sam dobro razmislija, al moji gi nema još doma, a ja bi teja da gi kažem i na nji, da mi dav blagoslov.Tatko mi samo što neje došja, otišja po leb.Da mu se javim , pa će dodjem da se upišem.
Po izlasku iz štaba Cake beše poprilično rezigniran Mikinim nastupom .
Cake:Eve ga, naš heroj, naš Obilić(sarkasticnim tonom , tapšući Miku po ramenima)Pa mora čovek da pita tatka i majku da ga puštiv u rat.Ti li mislis(obraća se meni ), da bi Boško Buha tek takoj otišja u partizani, da ga njegovi nesu puštili?
Inače, bez obzira na tu nazovi hrabrost i sprdanje sa opasnošću koja nam je svakodsnevno pretila, kod ljudi se ipak osećala nervoza,veća od one uobičajne, mirnodopske. Na pijaci , i na drugim mestima gde se pazarila hrana i druge neophodne namirnice,bilo je veće gužve nego inače,i vladala je neka kupoholičarska groznica, nesto veća od one pre same agresije.Ljudi su pravili zalihe, iz straha( kojeg su dobro sakrivali od drugih), da ipak ne dodje i do tog kopnenog napada.Svadje su postale učestalije
Rom:Ej ne se igrajte s mene, upozoravam ve(obraća se preteći dvojici seljaka koji su prodavali na pijaci)
Jedan od seljaka: Sto će ni napraviš? Da ne neće tepaš?
Rom:Samo da vi kažem , s mene nema zajebancija, ja sam godinu d’na legaja zbog pokusaj ubistva.
Drugi seljak:Pa kude si toj legaja?
Rom:Pa na VMA
U to vreme krenuo je i nalet prijatelja iz bratske nam Kine, koji su nam po vrlo niskim cenama nudili, u pocetku na pijačnim tezgama, robu isto tako niskog kvaliteta.Od igle,gaća od sintetike, pa do skoro i lokomotive.Tada je oko prevlasti na pijaci , često dolazilo do sukoba izmadju njih i lokalnih Roma, koji su tu tradicionalno prodavali svoju robu.
Kinez:UHUOU DJA, KASTJU KE MONDJU?( počinje da viče ljut što jedan Rom želi da stavi svoju robu na tezgu, koju on smatra njegovom)
Rom:NEMOJ DA PCUJEŠ BE MAJMUNE(odgovara na preteći Kinezov ton, kao da ga razume )
Dani i noći tog proleća koje ćemo do smrti pamtiti, proticali su kao i naša vera u nepobedivost, i strpljenja je bilo sve manje.Na sreću, došao je i dugo očekivani kraj agonije, koja nam je trovala srce i dusu nekoliko meseci. Neki komični trenuci, koje sam opisao, su sećanja ostala i nastala kao rezultat potiskivanja trauma i sećanja na nesreću koja nas je tada zadesila. Time sam želeo da u bar u jednom , kratkom osvrtu na te dane, i sa drugačijim pristupom, pokazem da smo narod, koji i u najtežim trenucima, ispoljava želju za smehom i duhovitošću.Smeh i humor je tradicionalno urezan u naš genetki kod, ma koliko da su nas tokom vekova zadešavale najrazličitije nesreće.Ovim svojim “pisanijem”, nikako nisam želeo da uvredim i omalovažim nesrećne žrtve tog rata, kojima nikada do kraja ne možemo odati poštu, kakvu oni zaslužuju, već da one koji su imali sreće da to prežive,malo nasmejem i da se podsmehnem onom jedinom koji to zaslužuje, tom nesrećnom i glupavom ratu.
***
Nisam nikad spasao neciji zivot, a tako bih voleo. Tako bih bio srecan, da nekom, detetu pogotovu, produzim zivot, bar za 5 minuta. Onda bi i drugi mogli to da urade. Svak po 5 minuta, svakog ili bar svakog drugog ili treceg dana, nakupi se. Ali kako to da se ucini?
Da li se ponekad zapitas, da li si nekome skratio zivot, makar za 5 minuta? Veruj da je svako od nas to ucinio, zvocanjem, uvredama, podsmehom, pretnjama……. Taj spisak moze biti veoma dug. Vrlo cesto se desi, da nismo ni svesni da smo nekim svojim gestom, delom, mimikom…bilo cime, nekome skratili zivot i puno vise od 5 minuta. Nekad je nekom dovoljna samo kap, pa da se prepuni casa, zvana zivot. Moze recimo da se razboli, jer sve ide iz glave, pa skonca brze nego sto bi inace, da nije bilo te kapi i svih ostalih kapi. Razboli se nepovratno i vise se nikad ne izleci ili jos gore, sam prekine sve to na najgori nacin, kako bi prekinuo agoniju. Branko Miljkovic je na kraju svog zivota rekao, ubi me prejaka rec. Mogao je i da kaze, ubi me prejak podsmeh, prejak pogled, prejaka mrznja…..Treba paziti kako se ophodimo prema drugima, mozemo nekom ozbiljno skratititi zivot. A ako zelimo da ga produzimo, treba samo uraditi suprotno od navedenog. Na primer, umesto podsmeha, osmeh, i moze biti da smo nekom produzili zivot. Pet minuta, pet, malo po malo, nakupi se.