KOLA JE OD 0,25 L, A
PUŠENJE UBIJA,
PUŠENJE UBIJA,
ПУШЕЊЕ УБИЈА.
Покушавам да се оставим цигарета…. Аh, ostala mi uključena ćirilica…
Evo ponovo:
Pokušavam da se ostavim cigareta, ali izgleda da one neće ni da čuju, al kažu da se svi doktori ne odvajaju od cigareta, pa se i ja na to vadim. Težak studij, tona popivene kafe i neprospavanih noći uz knjigu, a kad dočekaš sunce onda kažeš težak život u ovoj državi. Često se nasmijem na ovo „teško je u našoj državi“, pa normalno da nam je teško kad volimo komplikovano i kad volimo da se jadamo. A najviše me je nasmijalo to da smo postali država koja je bogatija jer sad na tržištu imamo i kolu od 0,25 koja košta 0,80 KM, i još smiješnije što su se svi obradovali toj činjenici, a i ja bih se vjerovatno obradovala da nedavno moj prijatelj nije spremao ispit na Ekonomiji i da slučajno nisam uzela neku knjigu marketinga koju sam počela listati i nije mi bilo ništa jasno do stranice na kojoj pišu marketinški trikovi i gdje piše između ostaloga ovako: prvo ide pasus koji objašnjava datu temu, a ispod primjer- koka kola kompanija kada primjeti da u siromašnim zemljama ne ide prodaja kole od 0,5 litra, onda izbaci na tržište kolu od 0,25 litra po približnoj cijeni ovoj od 0,5 i na taj način prodaja krene. Naravno ja sam ovo uprostila, bilo je pomenuto još puno ekonomskih fraza, ali ovo je suština, suština je da smo postali siromašni, ili nismo, možda još uvijek ima bogatih koji imaju 0,4 feninga više pa kupe kolu od 0,5 litra.
Pošto smo sada siromašni, tako nas je kola svrstala, krenem na pijacu na Ciglanama jer svi govore da možeš za 10 KM kupiti pravo dobrih stvari koji su blizu originalu ili bar imaju ista slova u nazivu kao original (Dolche & Gabanan). Prolazim pored štandova kad jedna žena za štandom pije kolu od 0,5 litra, odmah pomislih da je bogata, ali vidim da prodaje artikle slične originalu, pa se prevarih. Pozdravih se kulturno jer iako je ona prodavačica a ja student, može i sebi i meni kupit kolu od 0,5 litra i cigarete na tri jezika. Od našeg razgovora šta da kupim, upitah je kako je raditi na pijaci, šta mušterije traže, kakav je njen život u Bosni, ona onako elegantno reče patnja, te riječi pređoše preko njenih usana baš teško, al´ nastavi da opet može se preživjeti i dok se ima za cigarete znači da se ima i za jesti. Utom zapalismo po jednu, a ja se sada nasmijah na cigarete, jer pored kole i one me uveseljavaju. Pitam je kako se Vama čine ove cigarete na tri jezika, jesu li išta bolje i ukusnije, a žena isto kroz smijeh, da nas više političari ubijaju nego cigarete, kad od cigareta oboliš znaš što umireš, a kad te ovi političari pošalju u smrt krivo ti jer si bio zdrav, i da umire svako i onaj koji čita ovo PUŠENJE UBIJA. i ovo PUŠENJE UBIJA., a i ovo ПУШЕЊЕ УБИЈА, nema razlike. Žena radi na pijaci a pametnija je od ovih što pišu da pušenje ubija na tri bome prerazličita jezika koja se samo isto pišu i čitaju.
Vraćam se kući i gledam na ovo groblje pored pijace i zapitah se je li njih PUŠENJE UBILO ili ih je PUŠENJE UBILO ili ih je pak ПУШЕЊЕ УБИЛО? A opet šta god da je bilo, oni su na ljepšem mjestu, nisu u državi u kojoj ljudi prije umiru od nacionalizma koji je čak napisan i na samim kutijama cigareta, nisu u državi u kojoj siromašni piju kolu od 0,25 litra, a bogati od 0,5 litra. A i mi živi smo mrtvi zato što dopuštamo ovo stanje i da nam pametan i normalan čovjek radi na pijaci, a glup i nenormalan u vrhu koji štampa cigarete na tri ista jezika. Kada pogledaš te cigarete kažeš dobro je Dino u „Lud, zbunjen, normalan“ rek´o: „Ovo je j**o lud zbunjenoga!“
Opet budna noć uz knjigu, kafu i naravno cigarete poliglote. Kažem sebi, učim da postanem doktor i kada postanem svim silama ću se zalagati da na cigaretama piše: „ПУШЕЊЕ НЕ УБИЈА. NACIONALIZAM VAS UBIJA.!“, jer tada možda ljudi i stvarno prestanu pušiti.
Karahodžić Munira Beba.
Karahodžić Munira Beba.
Карахоџић Мунира Беба.
Šta ima veze, neka dobro kuha…
„ ..Ne znam šta ćete vi kazati, ja to zbog vas
najprije.. Ženi se ko ti brani.. Nećete se ljutiti..
Šta se imamo ljutiti.. Ali Sprkinja je..
Šta ima veze, neka dobro kuha..“
Kažu da ko nije osjetio teške trenutke ovo malo duše da on i nema dušu, a imati dušu iskrenu, neiskvarenu u današnje vrijeme je jako teško. Imati prijatelja, bezuvjetnog, odanog i vrijednog, prijateljstvo koje ne poznaje granice, vjeru, naciju, danas je luksuz. Danas je i prijateljstvo privatizovano, korist iz strašnih očiju izbija, druže se oni koji isto razmišljaju, oni iz iste vjere i nacije, a najveći „in“ je družba onih iz iste stranke. Kafa našega društva više nije samo kafa, ona danas posjeduje dnevni red, kao na sjednici neke stranačke grupe. Misliš da ljudi s kojima piješ kafu razmišljaju isto kao i ti, a ni ne shvataš da se družiš sa ljudima koji kako ko svira tako igraju. Protekle četiri godine hvalili smo jedne a kudili druge, koji su kao i svi ostali i pomogli i odmogli, i živjeli smo tako, provodili se ne razmišljajući o sutra, posao ćemo naći pošteno, bez stranačkih malverzacija. I tako smo razmišljali sve do septembra prošle godine, kad su se pomenuli izbori. Ja još uvijek sanjam da ću prvi put ići s ocem na izbore, s osmjehom, bez brige. Ali moji drugovi ne. Odjednom nevidjliva linija se nacrtala između nas koji smo pošteni i ne podliježemo trenutnoj političkoj situaciji i onih koji još uveliko rade kampanju za ljude koje su do jučer pljuvali, ali oni su im obećali posao, egzistenciju, i ne znajući da su to samo puke laži. Ta linija se proširila na čitav grad i poslije izbora, odjednom su se pojavili bogobojazni ljudi koje su do jučer jedva izvaličili ispod šankova, mrtve pijane, odjednom je neuk narod postao doktor nauka, svako sve zna i umije, a zapravo samo umiju pričati. Ali najgore je ovo drugo.
Evo drug i ja sjedimo opet na kafi, ili kahvi, ili kavi, nebitno gorka je i da je zovemo coffe. Jedan nasuprot drugom, gledamo se u oči, prepiremo se oko nečega što niko ne razumije, glasali smo za različite ljude, a što je najveća žalost, ni moj ni njegov čovjek nije pobjedio. Smiješno zar ne? Pokušavam da mu kažem šta je postao, ali gubim se u trenucima šutnje koja predstavlja spas od ove grozote, samo želim da mu kažem da smo bili isti, nokat i prst, a tokom ovih dešavanja smo se počeli razlikovati, i ne zato što smo glasali za različite ljude, nego zato sam ja ostao svoj, čist, nedotaknut, a on, eh, a on se prodao za sitniš, za feninge, za glupost.
Uživam u ovoj kafi jer vjerovatno je naša posljednja. I opet, ne osuđujem ga, ali želim da ga pitam kako je postao ova grozota od čovjeka, kako može da dijeli ljude na one koji se krste i one koji se klanjaju, zašto dijeli ljude na one koji slušaju patriotske pjesme i one koji slušaju ilahije na predizbornim kampanjama, zašto dijeli ljude na one koji se zaklinju Bogom i one koji se zaklinju Titom. Osjećam njegovo drhtanje u glasu koji kaže da je pogriješio, a i sam zna da se to ne može ispraviti. Pitam ga je li bitnije biti gladan ili sit? Jer vjerovatno ga je glad i dovela do ovoga, do osuđivanja ljudi i neprihvaćanja multinacionalnog života. Pitam ga kad si gladan je li bitno ko će ti dati hljeb da jedeš, ovi što se zaklinju Bogom ili Titom? Pitam ga je li bitnije biti u stranci ili biti čovjek? Znam da je gadno vrijeme, ali upravo borba protiv tog vremena jeste da ostaneš u istini i pravdi. Jao, kako te je pregazilo vrijeme i tvoj mozak. Pitam ga da li se sjeća filma „Ovo malo duše“, i kad im otac govori da se ženi Srpkinjom, a dijete odgovara bitno je da zna da kuha. To dijete i ne zna šta je biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ali zna da je gladan i da mu je Edinin krompir dojadio. To dijete ne osuđuje ko je ko, dijeli ljude na one koji su dobri i oni koji su loši, to dijete smo bili mi, ti i ja za šankom uz jedan vlahov, to dijete smo bili mi kad smo se kleli da nećemo podleći pritisku današnjeg društva, strankama i neukim ljudima. Ali to dijete je nestalo, kao i šank i vlahov i naša jutarnja gorka kafa, nestalo je sve, teško je grlo ali znam da se u ovom malom gradu nećemo više sresti. Kažem: „Sve je nestalo, meni je ostalo čisto ovo malo duše, a tebi Edinin krompir.“
Spotakne li iko na međuentitetsku granicu?
Kad nas na nekoj skupštini država prozovu kažu: Bosna i Hecegovina, ne kažu: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Sprska i Distrikt Brčko zajedno. A kada dođu kod nas, kažu došli smo u Sarajevo, a ne kažu došli smo u Sarajevo i Istočno Sarajevo. Još uvijek nas smatraju kao cjelinu, mada ni pametan i učen čovjek ne bi znao reći šta je od ovo dvoje ispravno.
Iako smo svjesni naše podjele, mi opet živimo ko jedno i jedemo isti hljeb od 1,20 KM u svim dijelovima ove, za povijest prečudne države. U mozgovima naroda je ta podjela još uvijek na papiru ili na budžetu, ali opet rijetko će ko mahsuz ustati i prošetati prema podjeli pa popiti kaficu u Istočnom Sarajevu. I meni bi vjerovatno bilo mrsko, ali jedna moja kolegica umjetnica, zarobljena u svom orkestru misli, uvela me je u svijest o fizičkoj postojanost naše podjele. Kaže da je čudan osjećaj nalaziti se imeđu dvije žute table sa natpisima naše podjele. Taj prostor od dvadesetak metara je naša najtužnija tajna, koja ne pripada nikome od ovih strana, nego nama – slobodnim ljudima. Ta linija je zona našeg smiraja, jer ako krenemo desno ili lijevo ponovo upadamo u košmar, ona je i naš ponor i naš sjaj, jedino mjesto ostalo od zajedništva.
Eh sad, postoji li zaista ova linija, ili je to samo „linija što prolazi kroz Sarajevo i dijeli ga na Istočno Sarajevo i ovo pravo Sarajevo“, kako kažu u narodu? Da li ikada potučemo na nju, u stvarnosti ili u mislima? Puno se priča o ovoj državi, „vaka je“, „naka je“, o podjelama, o ljudima, ali ja i dalje smatram da se treba probuditi svijest u našem bh. stadu, da najzad shvatimo koliko apsurdnih stvari podržavamo i još se njima dičimo. Jedan od takvih slučajeva je jedina fizička međuentitetska granica, koja zamislite dijeli jedan parking na federativni i srpski dio. Neke čike u vrhu su shvatile da nemaju pametnijeg posla pa su uzeli malo mreže i koji stub i lijepo fino igrali se graditelja Boba i podjelili parking, odnosno ovu državu. Tako da se danas tačno zna gdje živi Stefanović, a gdje Hadžiselimović, da poštar ne bi pogriješio. Da se zna da crvene bandere pripadaju Republici Srpskoj, a zelene pripadaju Federaciji Bosne i Hercegovine. Da se zna da na žutim tablama u Federaciji ide prvo latinica pa ćirilica, a u Srpskoj ćirilica pa latinica, jer to je „OGROMNA“ razlika, ljudi se mogu zbuniti pa eto ti belaja.
Gore od sve ovoga je to što smo devedesetih godina, propadanje i podjelu naše države i svijesti našeg naroda, gledali u emisiji Top Lista Narealista, smijali se i uživali. A danas to sve gledamo uživo, pa plačemo i patimo se. Uprkos svemu ovom napisanom, narod i dalje šuti i trpi, sliježe ramenima na svaku odluku i mirno u toplini svoga doma gleda kako propadamo svi zajedno, pod parolom: „Gdje svi Turci, tu i mali Mujo“.