"FRAGMENTI" Miroslav Pelikan

L U T NJ I S T   La Ville

Lagano, isprva neprimjetno treperenje prstiju lijeve ruke, popodne sve primjetnije, zabrinulo ga je. Ruke su njegov alat i kada nježno miluje vrat lutnje i kada prstima lijeve ruke čvrsto prigrabi, odmah iza skvrčenih prstiju desne ruke grubu dršku dugog, sivo svjetlucavog sječiva.
To sam ja, Jean La Ville, lutnjist, Jean La Ville svirač lutnje.
No, ne žalim se, mada se od sviranja slabo živi. Srećom, prije par godina. Naletio sam posve slučajno na starog Maksa, tako su ga svi zvali i oni koji su koristili njegovu mračnu vještinu ali i oni koji su s njegovim imenom plašili druge, ne samo djecu.
Maks je nemoćno ležao u jarku pored puta, neposredno prije glavnih vrata Sjevernog grada. Pijan i bespomoćan, star, prljav, s nizom razbacanih svežnjeva umotanih u kožu. Prikupio sam njegove svežnjeve, pridigao ga, osvježio s malo ustajale vode iz mješine.
-Potraži konja…., tu je negdje, jedva je promucao.
Konja sam pronašao nedaleko, nije se opirao kada sam ga poveo. Na konju niz svežnjeva umotanih u kožu, s obje strane sedla.
Nekako se Maks popeo na konja, te me zamolio hrapavim glasom.
-Odvedi me u prvu krčmu. Moram se odmoriti. Sutra, sutra imam puno posla.
U Sjevernom gradu sam bio nekoliko puta. Svirao sam s još nekima zabavljajući lokalne velikaše i otišao uglavnom praznih džepova jer život i druženje ovdje nije jeftino.
Prvo konja s opremom a zatim Maksa sam smjestio u krčmi Gavran. Krčma se nekako nehajno, lijeno naslonila na visoke gradske zidine, otvorena svojim pročeljem za sve namjernike. Krčmar, mrk i neljubazan, poznavao je Maksa od prije, položio ga je u prvi slobodni ležaj u velikoj sobi , u potkrovlju. Boreči se protiv sna koji je žestoko nailazio, Maks mi kazao.
-Ostani, ostani, sa mnom do sutra. Platit ću ti, Više ćeš zaraditi sa mnom, nego s lutnjom.
Iako teško pijan, Maks je u meni prepoznao svirača lutnje iako je ona bila brižljivo skrivena u crnoj torbi na leđima.
Ostao sam s Maksom. Krčmar me nahranio , te donio pokrivač, mogu spavati na podu pored Maksova ležaja.
Ujutro, Maks je bio posve druga osoba. Vidno raspoloženm gladan, bistra pogleda.
-Onda, misliš li da bi mogao ostati sa mnom;, upita me tiho.
-Ne znam, nisam siguran.
-Vraga ne znaš, u džepu nemaš ništa, samo vučeš tu lutnju gore, dolje po ovoj napaćenoj zemlji.
-Pa dobro, možda mogu ostati.
Maks me snažno lupi rukom po ramenu.
-Pogledaj, Maks će vedro, mogao mi biti pomoćnik. Trebam pomoćnika. Oni traže brzinu. Evo, od obavljenog posla, od zarade, davati ću ti četvrtinu, no dobro, ne gledaj me tako, u redu, trećinu.
Maks zašuti, pronicljivo me gleda i opet progovori.
-Naučit ću te vrlo korisnom zanatu. Taj naš posao, taj zanat neće nikada izumrijeti. A ja, vidiš i sam, izgledam umorno, iscrpljeno, netko bi rekao i staro, dakle ja trebam pomoć. U redu? U redu. Dovedi konja s opremom ispred krčme.
I tako sam pristao, začuđen svojim pristankom.
Natovario sam većinu svežnjeva na konja a preostalo stavio na svoja leđa, pazeći na torbu s lutnjom.
Maks je uskoro izašao. Bez riječi sam krenuo za njim.
Ubrzo smo kroz vrevu ljudi stigli do Gradske kuće.
-Tu me čekaj, procijedi kroz zube Maks.
Čekao sam ga, činilo se dosta dugo, zvona su već odbrojavala podne.
Maks je napokon izašao držeći vrećicu u ruci.
-Krenimo.
Pratio sam ga, vukući konja za sobom. Prošli smo kroz glavna vrata, pa nešto udesno te dospjeli do male zaravni.
Uočio sam nekoliko gradskih stražara kako stoje u gomili. Iza njih se ukaza gradski sudac.
-Oh, Maks, već smo mislili da nećete stići.
-Ja uvijek stižem uvaženi suče.
-Dobro, pomalo nervozno reče sudac, mi smo presudu pročitali, sada je na vama.
Maks mi pokaže mjesto gdje ću ostaviti konja, te odmah zatim prstom na jedan svežanj s lijeve strane sedla.
-Donesi i budi pored mene.
Stražari su uskoro doveli, uistinu, dovukli su nekog jadnika vezanog lancima.
-Koju?, prodere se Mads.
-Koju hoćete gospodine Maks, ali samo jednu.
Maks se okrene prema meni i susretne se s mojim zapanjenim pogledom. Polako je oblačio svoj crveni haljetak, najočitiji znak njegovog zanata.
-A što si mislio da ćemo svirati velikaškim kćerima. Pogledaj,pokaže vrećicu obješenu o pasu, trećina je tvoja. Kada si zadnji puta imao toliko novca.
Stražari su držali uspaničenog čovjeka, čvrsto i bez obzira.
-Ti mu samo povuci ruku kada ti ja kažem.-Koju?
-Koju hoćeš, suho mi odgovori. Maks odmota svežanj i izvuče dugi mač zaprljanog sječiva.
-Sada.
Povukao sam jadnikovu lijevu ruku i odmah zatim s njom odletio na travu. Držao sam grčevito odsječenu šaku iz koje je tekla krv.
-Baci.
Jedva sam se oslobodio krvave ruke. S već pripremljenim užarenim nožem stražari su onesviještenom osuđeniku prislonili sječivo na ranu. Pustili su ga da padne, meso je gadno smrdjelo a on se uvijao od bolova dok su oni polako odlazili prema glavnim vratima.
-Evo, izvoli, ovo je tvojih pet novčića. Moraš prvo naučiti kako se održava oprema.
Zastao sam iza Maksa, držeći se za konja kako bih povraćao. Nekoliko sam puta do glavnih vrata morao stati.
-No dobro, smijao se Maks, mislio sam da si muškarac a ne preplašena djevojčica.
Bio sam odvratan sam sebi, ja Jean La Ville, lutnjist i to dobar lutnjist, pomažem ostarjelom krvniku.
No pomisao na pet novčića te spoznaja kako je jadnik izgubio jednu ruku donekle me je umirivala. Uostalom, nikada nisam posjedovao pet novčića odjednom i za tako malo posla. Dobro sam se sjećao, svirali bi po nekoliko dana, s malo obroka i onda, jedan ili vrlo rijetko dva novčića.

S Maksom i njegovim crvenim haljetkom proputovao sam cijelu pokrajinu. Uvijek je u gradskim kućama dobivao potrebne i pravovremene informacije, gdje i kada je nužna ne samo njegova, već naša nazočnost.
Za nekoliko mjeseci upoznao sam dobro sav raspoloživi arsenal Maksovih alata, trudeći se dobro ih održavati.
Ponekad bi me Maks prisilio na izvršavanje jednostavnih kazni, recimo šibanje ili batinjanje. Vremenom sam i to prihvatio, nikada ne gledajući u kažnjeniku ljudsko biće koje pati, već samo nakupinu kostiju i kože, koja lako puca već pri prvom udarcu.Maks bi mi ponekad znao reći.
-Za ovo si talentiran. To mi je rekao i sudac. Koža ovoga se više neće sastaviti.

Zima nas je zatekla u gorju. Valjalo se skloniti ispred zime, sačuvati opremu, konje jer, sada sam i ja imao svoga i mnogo smo brže putovali. Tu u gorju Maks je imao tajno skrovište, kolibu između pećina.
Pokazao mi je odloženo, istrošeno, polomljeno oružje, alate, najčešće sjekire i mačeve.
-Vidiš ovaj, puknuo je po sre4dini. S njime sam radio cijelu mladost. Koliko je on novca donio. Hm, doista, ne znam ni sam.
Zima je sporo prolazila, otegnula se. Maks je bio sve nervozniji. Često me je znao probuditi noću, divljao je, žestoko se opijao, stalno urlajući, izvikujući nepoznata imena.
-Tko su ti ljudi Maks?
Odmjerio me je opakim pogledom.
-Probudio sam te. Hm. Ti ljudi. Lica im ne pamtim, samo imena. To su oni dragi La Ville, oni koji više nisu ustali. Ah, uskoro ćeš ih i ti upoznati, mislim, to će onda biti samo tvoji, uskoro, uskoro.
Odlučio sam pobjeći. Iste večeri, uzeo sam crnu torbu s lutnjom i tiho se iskrao u noć. Cijelu je noć sniježilo, neumorno sam hodao, moram pobjeći, moram se spasiti.
Ujutro, izmoren, spustio sam se na tlo, na početku šumarka. Potpuno iznemogao, odmah sam zaspao.
Probudio me je udarac noge. Skočio sam i ugledao pijano Maksovo lice.
-Nisi daleko odmakao, Maks se jedva držao na nogama.
Osjetio sam novu prigodu. Potrčati ću dalje, u spas, u slobodu.
Maks me gleda, smije se i govori.
-Kamo možeš otići? Dolje, dolje u nizini vlada glad i neke čudne bolesti. Nitko ne svira. Mi, mislim na sebe, ponekad imamo posla. Malo očistimo pokrajinu i gotovo. Evo, evo prijedloga, dijelimo zarađeno na pola, daj ruku.
Pružio sam drhtavo ruku. Što se tiče novca, kako smo se dogovorili tako je Maks i plaćao. Imao sam već blizu pedeset novčića, imao sam i konja, Maks je uvijek govorio kako je novi konj samo moje vlasništvo.
Zima je i dalje trajala, proljeću ni traga. Više se nisam obazirao na Maksova buđenja i divljanja. Sve sam više vremena provodio u proučavanju Maksovog alata, promatrajući ga, opipavajući, gladeći nekad i zamahujući. Maks me je podučavao, svakim danom sve više.
Proljeće je napokon došlo, tužno i beskrvno. Putovi razrovani s ruljom koja se kretala u bjesomučnoj potrazi za hranom, za staništem. Teško smo se probijali između rojeva odrpanaca.
Neki su prepoznavali Maksa i odmah nam se uklčanjali s puta.
U Gradu četiri kule Maks je dobio puno posla. Vratio se veseo s punom vrećicom.
-Jedna sjekira, jedan mač, dva užeta. Da, valja odmah pripremiti alat.
Sudac je odlučio, prvo dva užeta, zatim sjekira. Maks je doista brz. Glava je pala pod sjekirom, nekako u isto vrijeme kada su se prestali koprcati na užadima. Priveli su i posljednjeg osuđenika. Mač.
Čovjek je bio posve smiren. Bez ustezanja položio je glavu na krvavi panj. Pružio sam Maksu mač. On je zastao iznenada u kretnji, pocrvenio je, naglo se oznojio.
– Drži La Ville, drži mač. Obavi posao do kraja. Platili su.
Maks se teturavo udalji nekoliko koraka i sjedne na zemlju.
-Gospodine suče, moj pomoćnik će sada polagati teški ispit.
-U redu, svi ste istri.
Držao sam mač i pogledao prema mirnom tijelu. Čovjek je otvorenih očiju gledao nekamo.
-Hajde, viknu sudac.
Podigao sam sječivo osjećajući njegovu silnu moć i spustio ga naglo.Vježbanje je dalo rezultate. Udarac je tupo odjeknuo, tijelo je samo spuznulo a glava s otvorenim očima odletjela je nekoliko koraka. Maks je veselo zapljeskao vičući.
-Još malo pa ćeš biti vješt kao ja. Hej, hej ne zaboravi, tvoj prvi se zvao Turret.
Napustili smo pokrajinu i zaputili se južnije u potrazi za poslom.
Jednom me je Maks iznenadno zapitao.
-Od kada si sa mnom, nisi uzeo u ruke lutnju, Mogao bi malo zasvirati.
Izvadio sam lutnju i zasvirao, loše, bez osjećaja.
-Nije loše, sumorno će Maks, no s mačem si bolji, puno bolji a i sjekira će ti biti bolja, samo moraš vježbati.
Ne znam koliko je proteklo vremena, Maks me je napustio zauvijek. Ja sam sada gospodar kolibe pored pećina i kuće u Gradu četiri kule, imam tri pomoćnika. Odlazimo kada nas pozovu. Pomoćnici su dobri, brzo uče, a ja, ja noću sviram sa svojim krvavim prstima, lutnja plače, muči se i trza a ja je čvrsto držim milujući njezin nježni vrat žestoko trzajući prstima desne ruke po njezinim tužnim žicama.

L U T NJ I S T 2

Koliko sam dugo bio s Maksom?Hm, tek je mladi kralj zauzeo svoje mjesto na prijestolju, da, bit će tada. Sjećam se, do pobune velikaša kralj Karlo vladao je gotovo petnaest godina. Da, nekako, čudno je to, iste godine kada je kralj Karlo stradao od ruke urotnika Maks me je napustio zauvijek. Dakle, evo, pratio sam Maksa i učio petnaestak godina. Stekao sam slavu primjerenu mom mračnom zanatu. U izvršenju presuda bio sam brži i precizniji od Maksa, što i nije neobično. On je postajao sve stariji, nemoćniji, a ja koji sam pozorno slijedio njegove upute i savjete, bio sam sve bolji, brz i nemilosrdan. Sjećam se i sada dobro Maksovih riječi.
-Udarac mora biti odlučan, jednostavan, učinkovit. Tvoje tijelo mora prihvatiti alat, morate biti jedno. Ne zaboravi, lijeva noga za pola koraka uvijek naprijed. Za petnaest godina stekao sam ne malo bogatstvo. Gradovi su rado osuđivali, no nas je bilo malo, malo dobrih.
Debeli Erik bez talenta, Tomasso bez ikakvih obzira, njegovi su dugo umirali, a mi, mi smo bili najbolji u svom vremenu.
No, nakon smrti kralja Karla, za nas, za mene jer Maks je umro, nije više bilo mjesta u ovoj napaćenoj zemlji. Pojavili su se novi takmaci, oni nisu radili s tradicionalnim alatima ali moram priznati, svjetina ih je obožavala.
Rasprodao sam sve što sam posjedovao, od kuća, konja, raspustio sam pomoćnike i svakome dao nešto od nužnog alata kako bi mogli i dalje nesmetano nastaviti svoj posao i preplovio more, prema jugu, u potrazi za mjestom smirenja, s lutnjom u crnoj torbi i nekoliko vrećica zlatnika.
Brodom sam za nekoliko mirnih dana dospio do Italije, ali sam ubrzo krenuo dalje, do otočja Labirinta. Klima na otocima bila je izvanredna. Suho, toplo s blagim vjetrovima, iznimno bogato raslinje, ljudi nekako drugačiji, otvoreniji, bliži, otvorenih gesta, nisu obarali poglede, vedro su nasmijani gledali i mnogo govorili. Kupio sam u luci manju kuću s vrtom, svidjela mi se na prvi pogled. Dane sam većinom provodio svirajući na lutnji ili u kući ili u vrtu prepunom sjena. U prvih mjesec dana upoznao sam lokalnu vlastelu, profesionalne vojnike, kockare,dame… Naravno, sve je njih zanimalo tko sam i odakle sam. Tko sam ja Jean La Ville?
Nisam tajio, ja sam lutnjist, dobar glazbenik, sve sam ovo zaradio svirajući, a sada sam umoran, želim svirati samo za sebe i odmarati se.
Tako su me i prihvatili. Više sam puta priredio bogatu gozbu, zabavljao sam ih sviranjem.
Kapetan gradske straže jednom me je umalo iznenadio.
-Oprostite gospodine La Ville, čuo sam puno lutnjista, rekao bih, bez uvrede molim, mnogi su vam ravni po umijeću a pouzdano znam da su daleko od vašeg bogatstva. Oprostite još jednom.
Brzo sam se pribrao.
-Znate gospodine, sve je to pitanje sreće. Samo je sreća u pitanju. Ja sam nekoliko puta svirao i za samoga kralja Karla. To se isplatilo.
Kapetan je s osmijehom prihvatio moje riječi jer jednostavno nije mogao znati da nikada nisam ni stupio u dvor niti vidio kralja Karla. No, bio sam gorko svjestan, moram pripaziti na kapetana gradske straže.
Nastavio sam živjeti nešto povučenije, sve dok nisam upoznao Magdalenu Leni, udovicu od trideset godina, bez novca i djece, ali na dobrom glasu. Njezin pokojni muž pomorac Balboa potonuo je negdje na sjeveru zajedno s brodom. Gubitak supruga a još više tereta s broda užasno je otežalo Magdaleninu situaciju. Pomorčeva kuća prodana je radi namirenja duga. S preostalim novcem Magdalena Leni mogla je iznajmiti malu kućicu u samoj luci. Kuća je bila trošna i neudobna, nepogodna za stanovanje. Sve mi je to ispričao Marton, pomorac s raznim znanjima, koji je pokatkad obavljao za mene neke poslove a koji nisu priličili mome rangu.
Zainteresirala me je Martonova priča pa sam odlučio posjetiti mladu ženu s prijedlogom kako mi treba domaćica u kući.
Magdalena Leni se u mnogome razlikovala od ostalih stanovnika otočja Labirint. Srednje visine, plave kose, nježnih zelenkastih očiju, ponosna držanja s odmjerenim pokretima. Doista, bio sam oduševljen. Neću nimalo lagati ako kažem da mi je srce zatreperilo. Pristala je i već idući dan preselila se u moju kuću s vrtom. Vidjelo se odmah da je vješta u kuhinji, kuća je dobila na sjaju, doista je sve držala pod nadzorom. Činilo mi se kako se nezaustavljivo zaljubljujem u mladu ženu, da bih već idući dan te misli i osjećaje smatrao vrhunskom glupošću. No, Magdalena Leni zgrabila je moje srce i držala ga onako bespomoćnog u svojoj nježnoj ruci. Nisam mogao ne osjetiti njezin lagani osmijeh kada bih je slučajno pogledao.
Jednom sam dotakao njezinu malu ruku, jednostavno me je preplavilo gromovito osjećanje ljubavi.
Maks bi se sigurno smijao mojoj bespomoćnosti. Vjerojatno bi rekao, kakva ironija. Doista, od kada je Magdalena Leni ušla u ovu kuću i učinila je drugačijom, ljepšom, nisam se družio s lutnjom. Umjesto glazbe maštao sam o ženi u susjednoj sobi, sve dok jedne večeri, ona, Magdalena Leni nije ušla u moju tamnu sobu i podigla prekrivač, zastala za trenutak, pogledala me ravno u oči i legla pored mene.
Za nekoliko tjedana Magdalena Leni postala je moja životna družica.
Bio sam svima zahvalan što su me doveli u ovu čarobnu situaciju. Imao sam novca, lijepu, mladu ženu, mir u tuđoj zemlji. Znao sam, ipak moram najprije biti zahvalan Maksu i našem zajedničkom poslu.
Na žalost, osjećaj sreće bio je ponešto umanjen saznanjem kako s Magdalenom Leni neću imati potomaka. Njezina tuga bila je duboka. Tješio sam je spoznajom kako sam ja sakupio dosta godina i možda je bolje da nemamo djecu jer će Magdalena sigurno nadživjeti a što će onda sama s djecom u ovom nesretnom svijetu?
Svejedno sam na njezin nagovor plaćao najbolje liječnike no pomoći nije bilo.,
Pomirili smo se s time. Ona je sve češće ostajala u svojoj sobi a ja sam se vraćao svake večeri lutnji. Ne znam, ne sjećam se kada se je počela raspitivati o mome životu na sjeveru. Kako je bio obučen kralj, kako je izgledao zapovjednik straže, kako su se ponašale otmjene dame iz plemstva, što sam sve svirao, kako sam se provodio, koliko sam uplakanih djevojaka ostavio iza sebe?????
I još, što sam uopće radio kada nisam svirao?Gdje sam sve bio?
Njezina su pitanja bila sve češća, sve preciznija. Magdalenino ponašanje tumačio sam kao puku radoznalost. Nisam uočavao ništa drugo, osim ljubopitljivosti. Vremenom, njezina su pitanja prestala, srećom jer je moja mašta iscrpila sve izvore, sve mogućnosti laži.
Ponekad bi noću s lutnjom u ruci stajao ispred vrata njezine sobe. Većinom bi tiho odlazio a tek rijetko bi pokucao.
Lijepo, opušteno sam živio ovdje na jugu, na otočju Labirint. Dani su se lijeno smjenjivali, lutnja je sve privrženije ležala u mojim rukama, a Magdalena Lena, izgledala je dražesno iako se uglavnom dosađivala, često se izdirući na poslugu, osim na Martona koji je postao moj osobni sluga.
-Mogli bi danas do središnjeg trga. Održava se veliki sajam. Mogao bi mi nešto kupiti.
Odšetali smo u pratnji Martona do trga. Šaren, bučan sajam s mnoštvom nepotrebnih sitnica sa svih strana svijeta. Naše cjenkanje iznenada prekinu udarci bubnja,
-Oh, bit će veselo, razdragano će Magdalena Leni.
Stresao sam se od muke, hladni znoj, po čelu, vratu. Odmjereni ritam bubnjeva prije egzekucije.
-Idemo naprijed, hodi, idemo, povukla me je Magdalena u prvi red.
Bubnjevi su i dalje glasno bučili i naglo utihnuli. Sudac je pročitao presudu. Smrt mačem jer se radi o pripadniku velikaške obitelji zbog urote protiv vladara otočja Labirint.
Priveli su dobro obučenog mladića, vidno iscrpljenog. Na stratište se popeo zakrabuljeni krvnik uz burno odobravanje svjetine. Odmah sam uočio njegovo loše držanje, pogrešni stav. To će biti muka za obojicu.
-Hej, što radiš, doslovno me probudi glas Magdalene Leni. Gledala je u moju lijevu pomaknutu nogu, nogu u pravom položaju.
-Oprosti, uznemiruje me ovo.
-Daj se opusti, ovaj nadmeni velikaš sam je kriv za svoju zlu sudbinu.
Prvi je udarac pao na leđa teško ozlijedivši velikaša. I dalj živ mladić je hroptao. Jedva su ga iznova namjestili, pridržavali su ga ne sruši. Idući udarac samo je zasjekao vrat. Krv je šikljala.
-Završi već jednom s time, urlao je sudac.
Ja sam grčevito stezao šake a Magdalena Lena me je zapanjeno promatrala.
Tek treći udarac odvojio je jadnikovu glavu od tijela. Kotrljanje glave razveselilo je svjetinu koja je bjesomučno klicala kralju. Vratili smo se. Magdalena Leni bila je oduševljena događajem a ja sam se povukao u svoju sobu. Pokušao sam nešto odsvirati no nije išlo. Maksov duh bio je sa mnom u sobi. Lebdio je iznad moje vrele glave cerekajući se neprestano, čudeći se mom ponašanju. Napokon me je ostavio na miru, nekako s dolaskom noći, kada je sve utihnulo.
Marton me je te večeri obazrivo obavijestio, kako više ne može izdržati, kako mi to mora reći, kako sam ja njegov gospodar a on moj odani sluga, kako mi više ne može tajiti, kako mi mora reći, jer on je nju, nju, Magdalenu Leni uhodio više puta i vidio kako odlazi iz kuće i kako se više puta sastala s kapetanom gradske straže i kako ju je on pratio u zoru do moje kuće, gotovo do same kuće, on bi uvijek ostajao tu, odmah malo dalje, u polutami ulice.
Zgrožen njegovim izvješćem, idući dan nisam izašao iz sobe. Pa ni drugi ni treći.
Naravno, moje ponašanje pobudilo je pozornost Magdalene Leni.
-Što mi je? Odgovorio sam prigušenim glasom. Moram brzo odlučiti hoću li ući u posao s prekomorskim plovidbama, trabunjao sam, no sretan jer sam se prisjetio nedavne ponude, a kojoj iskreno nisam pridavao nikakav značaj.
-Pa što je tu tako strašno?, zacvrkutala je i otišla s rojevima nadirućih misli.
Nisam se uopće dvoumio. Moram jednostavno pobjeći od Magdalene Leni, iz ovoga grada, s ovoga otočja.
Uložio sam gotovo sve što sam imao u dva nova broda, nakrcali smo teret, zavjetujući se lokalnom moćnom svecu zaštitniku.
No, umjesto da otplovim, zadržala me je u kući bolest Magdalene Leni. Posluga se ustrčala, pozvali smo liječnika. Svoje je mišljenje izrekao u nekoliko riječi. Prvo mi je čestitao, rekavši, supruga vam je trudna.
Prihvatio sam mirno čestitku s osmijehom. Magdalena Leni me je dugo netremice gledala pokušavajući proniknuti u moje misli.
Početkom jeseni stigle su jezive vijesti o propasti brodova na dalekim putovanjima a nekako u isto vrijeme, Magdalena Leni donijela je na svijet mrtvo dijete.
Kapetan gradske straže i sudac ubrzo su me izvijestili o nastalim dugovima, bankrotirao sam.
Kapetanovo lice bilo je ozareno,
-No, gospodine Jean La Ville, opet ste na samom početku. Posjedujete samo lutnju u crnoj torbi. No, dobro, kada ste već bili tako dobri prema mojoj Magdaleni Leni,ponudit ću Vam vaš stari posao.
-Tu ste vješti. Sve moje informacije govore u prilog vama. Jean La Ville nasljednik starog Maksa, prvi mač i uže vlasti.
Bio sam zgrožen jednostavnim istinama koje mi je arogantno i bahato izrekao.

Marton je ostao sa mnom. Podmirio sam dugove prodajom kuće. Magdalena Leni se preselila u novu kuću, koju je za nju iznajmio kapetan. Nije se mogla samo tako useliti u kuću ljubavnika, što bi svijet rekao, morali su čekati moj nestanak ili moju smrt.
Što sam mogao, iznova sam počeo uveseljavati svjetinu svojom vještinom, no, prije samog izvršenja zasvirao bi na lutnji kratko, svega nekoliko tonova. Rulja bi u potpunoj tišini slušala nježne treptaje instrumenta znajući, iza ovih lijepih zvukova slijedi mukli udarac sječiva.
Nije mi trebalo puno vremena da se vratim u pravu formu. Redovito sam i brzo obavljao svoju dužnost. Živim s Martonom, on je sada moj pomoćnik, sasvim se dobro snašao u novoj ulozi. Provodimo svoje dana u skromnoj kućici pored luke.
Rijetko bi susretao Magdalenu Leni. Ona bi uvijek s groznom grimasom okretala glavu od mene, a ja bi je pozorno promatrao, bez riječi, diveći se ljepoti njezina mila lica.
Koliko dugo već radim za suca?Ne znam, Marton i ja starimo, to je vidljivo. Rijetko sviram. Noću se redovno budim, ne, ne bude me glave koje se kotrljaju, budi me Maks stalno mi nešto prigovarajući i ljuti se na mene, budi me pojava Magdaleninog lika u mrkloj noći, njezino nijemo lice.
Prošli tjedan Marton i ja smo imali puno posla, otočje je kažnjavalo pobunjenike s juga. Uglavnom uže, u nizu mnogi. Već je i Marton znao sve sam obaviti. Ja bih ga pozorno nadgledao razmišljajući kako će možda Marton moći preživjeti s ovim znanjem.
Sudac je bio vrlo darežljiv, mogli smo si priuštiti i bolju kuću izvan grada, no nismo htjeli, bilo nam je i ovdje dobro, radije smo se odlučili popuniti lepezu alata.
Slabo sam viđao Magdalenu Leni, sve do jučer kada mi je prišla na ulici i zamolila me za pomoć.
-Molim te Jean, pomogni mi. Kapetan je uhićen. Kovao je urotu. Ostavio me je na ulici, samu i nezaštićenu.
Upijao sam žestoko crte njezinog lijepog lica ukrašenog spletom tankih borica. Njezine oči imale su ugasli sjaj.
Lagano sam je odgurnuo i prošao pored nje.
Idući dan, jednog od mnogih pored panja, zatekao sam i kapetana. Zurio sam u njegove usahle oči, govoreći.
-Marton će na tvome vratu položiti ispit.
Marton je bio dobar, samo jedan udarac.
Te smo večeri prebrojali sav novac.
-Martone, ovaj ću novac ostaviti Magdaleni Leni, ona je ipak moja supruga. Ovo, što nam je preostalo, bit će nam dovoljno za put na sjever. Ideš li sa mnom?
Marton i ja krenuli smo s prvim brodom na sjever, on sa zavežljajem a ja s crnom torbom na boku , svaki s pet novčića u vrećici.
I sada na sjeveru, Marton je u cijelosti preuzeo posao. Mene noću budi Maksov duh i lice Magdalene Leni. Osjećam starost, rijetko sviram, lutnja spava u crnoj torbi.

L U T NJ I S T 3

Marton se sasvim dobro snalazio, zarađivao je umješno za obojicu. Prije svakog posla, ovisno kako je bilo određeno, detaljno sam ga pripremao, od trenutka dolaska na stratište, pregled alata, upozoravao sam ga na držanje, na specifični stav kod mača ili sjekire, na iskorak lijeve noge za točno pola koraka.
Marton je precizno pamtio pa je tako i postupao, no unosio je stanovite izmjene u pristupu osuđeniku, lagano bi se zanjihao prije podizanja sječiva. Neki su šaputali jer o našem se poslu javno ne govori, osim u krčmi kada neka pijana budala ne zaviče kako bi on to bolje i još bolje, kako je Marton primjren đak i kako sasvim kvalitetno usvaja moje legendarno znanje. Naime, općenito je bilo poznato, da ja nakon povratka s juga nisam radio s osobnim, vlastitim alatom već s onim što bi pripremila straža po nalogu suca, no za moju vještinu to je bilo posve nebitno. Marton je nastavio provoditi moju odluku. Ne zaboravimo reći kako se Marton poznavao s mnogim oružarima koji su rado nudili svoje proizvode, neka ih mi prvi iskušamo.
Našli smo odmah po povratku zgodnu kuću, izvan Grada pet tornjeva i tamo se nastanili. Marton se potrudio pronaći nekolicinu mladića koji su obećavali te započeo s njihovom mukotrpnom obukom. Ponekad bi im se i ja pridružio. Korigirajući njihove nevješte pokrete, slažući se s Martonom kako će od njih nešto biti.
U Gradu pet tornjeva stolovao je i kralj sa brojnom svitom, mnogobrojnom vojskom, jatima velikaša i njihovih pratitelja. U Gradu pet tornjeva bilo je najviše presuda, mi smo morali stoga brzo osposobljavati učenike. Neki od njih, Gab na primjer, najbrže je učio, vrlo se dobro slagao s užetom, a Mark, gotovo da mu već sada na početku karijere nije bilo ravna kotaču. No, nekako, svi su još zazirali od mača i sjekire, te je zadaće izvršavao Marton.
Sjedili smo za dugim stolom, te hladne, kišne večeri, dijelio sam zaradu. Svima su se krijesile oči, toliko novca. Nisam dopuštao alkohol jer on muti razum svakome a pogotovo bi takvo stanje moglo biti pogibeljno za našu profesiju. Jedino je Maks, preplavljen pićem, mogao obavljati svoju zadaću, no, to je bio Maks i nitko nije kao Maks, niti ja.
Zvuci nekoliko kratkih udaraca po vratima razlije se po kući.
Marton je otvorio masivna okovana vrata i uveo osobu s dugim plaštem i kapuljačom na glavi.
Osoba je zastala ispred stola i lagano skinula kapuljaču. Unatoč slabom svjetlu svijeća, odmah sam uočio plavu boju kose a zatim sam ugledao divne oči Magdalene Leni.
Pobjegla je teško s otočja Labirinta, tamo bijesne žestoke borbe između pobunjenika i kralja. Luka je sva u plamenu, jedva je uspjela izbjeći s nekim ribarima. Pronašla me je prateći glas o našem poslu. Vidno je smršavjela, malo se povila, izgubila je dostojanstveno držanje, no još je bila vrlo lijepa, pomalo usahlog lica ali s očima punim bljeska.
Smjestili smo je u sobu na tavanu, nahranili je i ostavili samu.
-Što ćeš s njom?, upita me grubo Marton.
-A što mogu, ona je moja supruga, neka ostane, neće nikome smetati.
Tako je i bilo, u kući smo Magdalenu Leni rijetko viđali, uglavnom je boravila u svojoj tavanskoj sobi vezeći i čitajući svete knjige. Ne sjećam se da sam i jednom dok je bila kod nas, dodirnuo njezinu ruku ili kosu. Ona je bila strankinja za moje tijelo iako su moje misli često odlazile u sobu na tavanu. Mislio sam, samo ću se popeti gore, sjesti ću na stolac pored kreveta i držati ću nježno, vrlo obzirno njezinu ruku sa svojim vrelim dlanovima, promatrati ću nijemo milo lice i pustiti je da spava. Bit ću nečujan pored nje satima, sve do zore, a onda ću se tiho iskrasti iz sobe na tavanu, zadovoljan i sretan s takvom čarobnom noći.
Ne, nikada nisam otišao do sobe na tavanu, nisam imao snage za tih desetak stepenica, činile su se vrtoglavim i opasnim. No, sudbina često upleće svoje duge, kvrgave prste i u malim za čovjeka sasvim običnim događanjima. Marta, naša kuharica jer trebalo je toliko gladnih usta nahraniti, iznenada nas je napustila i otišla s ovoga svijeta, ne ostavljajući za sobom osobu koja bi se poput nje mogla brinuti o kuhinji.
Magdalena Leni se pokazala kao odlična zamjena, čak je bila i bolja kuharica od Marte. Pomoćnici su bili vrlo zadovoljni njezinom hranom, pa čak i Marton, ja ništa nisam rekao.
U velikoj kući je vladala sloga, mir, zadovoljstvo. Posla je bilo napretek, novac se gotovo lijepio za naše ruke, jeli smo ukusnu hranu, svi su imali dobar ležaj. Svi su zacijelo mislili, prava idila, bolje ne može biti u životu. Između pomoćnika se razvila konkurencija, željeli su biti savršeni majstori u svojim disciplinama.
Magdalenina riječ za njih je bila izrazite moći i sklada.
Zapravo, Magdalena Leni je postala prava gazdarica velike kuće, kako supruzi glavnog izvršitelja i priliči. I meni se sviđao taj mir, uživao sam u svakom satu ali stepenicama za tavan nisam prilazio. Redovito sam davao novac za hranu, za kuću Magdaleni leni i nikada je nisam pitao kako ga je potrošila. Jednom me je pitala, može li od novca koji je uštedjela kupiti novu odjeću. Samo sam klimnuo glavom. Magdalena leni naprosto je zablistala u novoj odjeći, bili smo očarani njezinom pojavom.
Dolazila je jesen a ja sam bio sve bliži nakani da se popnem na tavan. U tim me je mislima prekinuo Marton.
-Moramo hitno u dvor. Zovu nas. Pada velika glava.
Spremili smo se i otišli.
Dočekao nas je tajnik velikog vojvode te nas uveo. Veliki vojvoda nije nas ni pogledao. Stajao je okrenut leđima i gledao kroz prozor.
-Jean La Ville, sutra u podne izvršit ćete odluku sudaca. Kralj je osuđen na smrt zbog veleizdaje. Dajte im novac tajniče. Samo tražim, brzo. Mač.
Primjetio sam silno uzbuđenje na Martonu. Otišli ssmo, uznemireni obojica. Kratko smo obavijestili pomoćnike. U zoru na glavnom trgu sve mora biti pripremljeno, stratište, sječicvo, njihova odjeća. Tamo ćemo sačekati svjetinu i velikaše, suce i velikog vojvodu i kralja koji to više nije bio.
Zora je zabijelila a mi smo sve priredili. Trg je bio pust. Čekali smo u miru.
Negdje iza deset počela se okupljati svjetina. Iza jedanaest prvi red, pa drugi red stražara. Nešto prije dvanaest svi velikaši i veliki vojvoda stigli su u pratnji na trg. Sudac je u podne pročitao presudu. Smrt mačem zbog veleizdaje.
Dvojica plemića privela su zgrbljenog mladića, užasnutog lica, samo u košulji i hlačama. Duga kosa padala mu je po ramenima.
-Izvršite.
Gab je prišao kralju i nožem mu odrezao kosu, vrat mu sada bio ogoljen. Mark je razrezao košulju i svuzkao je s kralja. Marton ga je poveo prema sredini stratišta te ga nagnao da klekne i pognuo mu glavu.
Sjetio sam se Maksa gledajući bijeli vrat bivšeg kralja, eh moj Maks, ovo ti nisi doživio. Svjetina je posve zamuknula, nekoliko udaraca bubnja. Iznenada, neka čudna vatra započne buktati u mome tijelu. Osjetio sam znoj, ruke su mi bile mokre. Brižljivo sam ih obrisao o pregaču i prihvatio mač. Vatra se u meni još više razgnjevila i udarila mi na oči. Bože, oslijepio sam, guši me, guši, Marton, guši me, ne vidim.
-Uzmi mač Marton, jedva sam prozborio. Jasno sam osjećao kako padam sa stratišta na kameni pločnik trga. Još sam bio svjestan kada sam čuo Martona.
-Ne, ne znam….
Čuo sam bijesne povike svjetine.
-Makni se, čuo sam Gabeov glas, ja ću.

Mukli, tupi udarac sječiva preepolovio je trg na dvoje, kraljevo tijelo klonulo je a glava se polako otkotrljala. Rulja je bjesomučno urlala.
Mrak je pao na moje oči i na moju dušu.
Od toga dana Gab je preuzeo posao. Odselio se u novu kuću sa svim pomoćnicima, odveo je i Magdalenu Leni.
Marton i ja više nismo radili, Gab je otimao našu slavu komadić po komadić.
Jednom sam susreo Magdalenu Leni na ulici s Gabeom. Ona ga je držala za ruku, Okrenula je glavu od mene s nekom groznom grimasom a Gab mi je rekao.
-Dobro ste me podučili majstore La Ville i otišao dalje.

L U T NJ I S T 4

Marton i ja živimo na obali usplahirene, brze rijeke, u zdanju od kamena, blata i pruća. On po danu, izjutra većinom lovi ribe, ja ponekad, ovakav star i iskrivljen, slijep na lijevo oko, sviram u krčmi Crveni kokot. Zabavljam pijance s lutnjom, zaradim poneki sitni novčić jer srećom je krčma na vaćnom križištu puteva. Marton sjedi i kutu i pazi na mene. On me dovede i odvede. Nemoćan sam, prsti ne slušaju no lutnja iz crne torbe ne izdaje me, ponekad ispušta takve zvuke da se svi utišaju, no ubrzo buka zatamni tonove mog odanog instrumenta. U ovom jugozapadnom kraju pokrajine svi me znaju kao lutnjistu s jednim okom, Jeana La Villa, čovjeka koji je nekoć davno bio bogat a danas živi na obali opasne rijeke. Svi znaju da sam se bavio nekim čudnim poslom no nikoga ne zanima što sam radio. Kažu, od svega mu je ostalo lutnja koja spava u crnoj torbi.
Riba iz rijeke je ukusna, Marton je znalački priprema. I on je već star ili mi se pričinja.
-Koliko smo već ovdje Martone?
-Prošlo je nekoliko zoima kako smo napustili Grad s pet tornjeva.
Nema dana, a pogotovo ne noći da se ne sjetim Magdalene Leni. Hm, sigurno je još lijepa, ljepota ne prolazi samo tako.
Ponekad bi sjedili za ugodna vremena ispred krčme. Svirao bih kad me je bilo volja.
Posljednjih su dana pored krčme prolazile gomile beskućnika, vojnika bez oružja i gospodara, poneki bijesni konjanik koji je osiguravao put velikoj gospodi.
Mnogi su tražili hranu u krčmi, ali bez novca izlazili bi žalosni van i nastavljali svoj put bez povratka.
-Hej, pogledaj La Ville, pogledaj onu ženu, gurne me Marton.
Napregnuo sa se ali nisam dobro vidio, tek neka pogrbljena sjena na putu ispred krčme.
-Hej, La Ville, to je Magdalena Leni.
Marton je prišao osobi i doveo je na korak od mene.
-Jest, to je Magdalena Leni. Pogledaj La Ville.
Pogledao sam ženu prljave plave kose, iscijeđenu od života, zamotanu u ružne krpe, s poderanom obućom.
-Jean?, ona će jedva čujno.
-Da, gospođo Magdalena Leni, pred vama je gospodin Jean La Ville, lutnjist s jednom nogom u grobu koji nikada neće imati jer će se utopiti u rijeci pored koje živi sada sa mnom.
-Prestani Marton, dobacih mu. Zagledao sam se u to lice koje nije mnogo sličilo licu moje Magdalene Leni.
-Što je ženo. Tko si ti?, upitah je.
-Ja sam Magdalena Leni.
-Gdje ti je Gab, umiješa se Marton.
-Otišao je dalje na sjever, s Markom i pomoćnicima, za novim kraljem, prije dvije zime, ali kao što znaš, gotovo se nitko nije vratio, pa ni Gabe, mucala je Magdalena Leni.
-A kuća, alati, što je s tim?, uporno je navaljivao Marton.
-Gab je sve prokockao, zato je i otišao s kraljem.
-A ti?
-Što ja ?
Što je s tobom?
-Dok sam mogla preživljavala sam u Gradu pet tornjeva, poslije su me istjerali kao skitnicu. Sada lutam s ovima od grada do grada.
-Ne misliš se valjda nama uvaliti, grubo će Marton.
-Ne, idem dalje.
Tek sam sada opazio neizbledjelu boju njezinih očiju, mrežu gustih bora prekrila je lice Magdalene Leni.
-Idem dalje.
Magdalena Leni je u ovom danu ispred krčme Crveni kokot definitivno nestala iz moga života ili sam barem tako mislio.
Već idućeg dana grubi krčmar vukao je za sobom Magdalenu Leni i doveo je ispred mene.
-Ona tvrdi da je tvoja žena, evo ti je, ne želim je u krčmi.
Magdalena Leni klečala je u prašini pored moga stolca. Odložio sam lutnju, pogladio je po zamršenoj, prljavoj kosi.
-Morala bi se prvo malo urediti.
Taj sam zadatak prepustio Martonu, njega žene vole i rado će mu učiniti uslugu.
Uskoro su se vratili, on nasmijan, ona u čistoj jednostavnoj halji.
-Rekao sam joj, kaže mi Marton, može živjeti u kolibi, neka čisti i kuha ali neka se drži podalje od nas, posebno od tebe.
-U redu, dogovoreno.
Našu jazbinu nije bilo lalo dovesti u red, no Magdalena Leni silno se trudila. Riba je bila dobra i ona je doskoro izgledala,
-kao dobra sjena one Magdalene Leni, rugao se Marton.
Sada, u ovim dugim noćima, kada bi umrna zaspala, sjeo bi pored njenog ležaja i držao bih njezinu ruku u svojim hladnim rukama, ponekad je i dodirujući po kosi.
Na proljeće, Marton je odlučio otići, možda ode na more, dosta mu je kopna. Nisam ga odgovarao i on je otišao veselo mašući , hodajući putem pored rijeke.
Magdalena Leni se lijepo oporavila, dovodila me je i odvodila iz krčme ali nije mi moglo promaknuti kako je jako zapela za oko grubom krčmaru. Nije me to smetalo, ja sam potpuna ruina, ona mora dalje živjeti. Stoga me i nije iznenadilo kada mi je danas suho rekla.
-Preselit ću se krčmaru. Kod njega ću bolje živjeti.
Samo sam se nasmijao i zasvirao, znao sam lutnja je moja jedina ljubav.
Krčmar mi je uskoro zabranio dolaske u krčmu, ne znam ni sa kako sam bez tuđe pomoći uspijevao dolaziti.
-Smetaš svojim prisustvom, svojim glasom, svojom svirkom, svojim instrumentom Magdaleni Leni.
Otrgnuo je instrument iz mojih ruku i razbio ga na mojim leđima dok me gurao van. Udario me snažno nogom u leđa i odbacio u jarak pored krčme.
Ležao sam na leđima i vidio nejasno ženu plave kose kako tapše po leđima grubog krčmara, on je brundao od sreće.
Počelo mi se crnjeti pred očima. Eto, to je kraj. No, osjetio sam nečiju ruku. Pogledao sam, Maks je ležao pored mene.
-Ne boj se, dugo sam te čekao. Vjeruj mi, neće nam biti dosadno. Samo zaklopi oči i pođi sa mnom, uzmi i ostatke lutnje. Zaklopi oči i pođi sa mnom.

L U T NJ I S T 5

Maks mi je pomogao da se izvučem iz blatjavog jarka.
-No daj, još malo, kreni La Ville, hrabrio me je.
Zastali smo na rubu jarka.
-Pogledaj ovu krčmu još jednom, više je nećeš vidjeti.
Osvrnuo sam se, neki su pijano teturali, jedni su ulazli, drugi su izlazli galameći nezadovoljni ićem ili jelom. Najglasniji je bio krčmar ušutkavajući goste.
-Prekinite već jednom, dosta pijana bagro….Da, mila, evo me….,mijenjao je svoj glas krčmar.
-Pođimo La Ville.
-Kamo me vodiš?, začudi se La Ville.
-Pogledaj svoje tijelo sviraču, ja bolje izgledam od tebe.. Kamo te vodim? Došlo je tvoje vrijeme a ja sam došao da te povedem stazom koja vodi u beskraj.
-Ma daj Maks, beskraj je samo iza udarca mača.
-Eh, da, sada smo obojica s one strane panja. Nešto sam te duže čekao, no, što se može, došao si kada je iscuriop sav pijesak iz tvoje klepidre.
-Pješčani sat, Maks, nisam znao da si pjesnik.
-Ne osvrći se više , daj malo brže, moja kolona samo što nije stigla.
Stali smo pored puta. Osjećao sam se potpuno praznim, imao sam utisak da me Maks ne dreži, odlebdio bi, tako lagan, prazan.
Stavi te komadiće lutnje u crnu torbu. Ovu žicu ostavi, evo ovdje, pored samog puta.
I tada sam ugledao povorku sivo prozirnih likova kako klize putom.
-Vidiš onoga visokog?Veliki vojvoda. Jučer ga je konj zdrobio. Ah eno i one mrcine od mesara, napokon.
Sjene su klizile, izmješane, velikaši, kraljevi, ratnici, sirotinja, gladni, siti, oboljeli od čudnovatih bolesti, žene, djeca i na začelju starci. Začudio sam se.
-Eh, oni su umrli u poodmakloj dobi i stoga imaju počasno , posljednje mjesto u ovoj povorci. Tu je i naše mjesto.
Stupio sam s Maksom u posljednji red, Nitko se nije osvrnuo na nas.
S prstom na usnama Maks mi je dao jasan znak da šutim.
Hodali smo neprestano, ne osjećajući ništa, povorka je postajala veća ili se smanjivala, no stalno se mijenjala.
Ne znam kada, od povorke smo preostali samo Maks i ja.
-Mi moramo još hodati, kratko će Maks.
Koračali smo blatnim putem stalno osvijetljeni slabim sjajem, između šuma, pored rijeka, penjući se na brda ili se spuštajući.
Put je postajao sve čvršći, blato je nestalo.
-Eh, sada smo stigli.
Pred nama se ukazalo gorje, prepoznao sam pećine koje su okruživale Maksovu skrivenu kolibu na sjeveru pokrajine.
-T u ćemo čekati, u kolibi.
Ušli smo u kolibu i sjeli na pod.
Maks je spustio glavu. Činilo se spava.
-Ne spavam, razmišljam o panju. Ti i ja smo njegovi osuđenici, njegovi istodobno najprivrženiji, najodaniji prijatelji, njegovi vjekovni sljedbenici.
Zašutio sam
-Koga čekamo?
-Budi bez brige, saznati ćeš na vrijeme, ako je to ovdje uopćwe važno.
Iznenada, Maks se trgne, lupne me po nozi i kaza mi posve tiho.
-Još malo, žica je pronađena.
Pognuo sam glavu ne znajući što mi Maks želi reći.
Maks je jasano vidio žensku ruku kako podiže strunu iz trave pored puta i brižno je skriva u naborima svoje odjeće.
Te je noći Magdalena Leni ugušila grubog krčmara tankom žicom i nestala u noći, no prije toga zapalila je krčmu. Nadala se je sreći kao i uvijek.
Međutim, kiša je zaustavila plamen i izjutra su namjernici pronašli mrtzvo krčmarevo tijelo sa zategnutom žicom oko debelog vrata.
Idući dan stražari su uhvatili Magdalenu Leni, nije se pirala, priznala je svoj strašni čin. Sudac je bio vrlo djelotvoran, isto popodne, uže na proplanku.
-Izađi i dočekaj je, onda krenite putem dalje.
Maks me trgnuo svojim riječima, izletio sam van i stao pored puta.
Već izdaleka prepoznao sam milo lice Magdalene Leni. Gledao sam je ne trepćući dok je prilazila.
Stala je na korak ispred mene.
-Ti mene čekaš?
-Da, Magdalena Leni, rekli su mi da te ovdje sačekam,…samo da se pozdravim s Maksom.
Okrenuo sam se, no tamo nije bilo ni gorja, ni kolibe,ni pećina, ni Maksa, tek potpuna praznina, ispred nas samo blatnjavi put.

-Krenimo.
Zakoračio sam usporedos Magdalenom Leni u duboko blato, teško gazeći, mučeći se pri svakom koraku, ne dodirujući je. Ah kako bi je volio dodirnuti, samo lagano dotaknuti po ruci ili kosi. Pogledao sam je. Zurila je u put i blatop ispred sebe, tonući nogama u kal.
Eto, negdje s nepoznatog vrha, Maks je promatrao dvoje ljudi, muža i ženu kako se muče s blatom, eto, sada ste zajedno ovdje, blato vas vječno spaja.
Maks je u ruci držao crnu torbu. Otvori je i izvuče punu šaku žutog praha.

FARMA 1

Marko B. nekako je ukočeno stajao u masi pored ceste. Svjetina je očekivala mrmoreći , dolazak uvažene ličnosti, valjalo ju je dolično pozdraviti razdraganim mahanjem, poklicima, sretnim licima.
Prije svečane kolone sredinom cesto prošlo je vrlo polako nekoliko vozila bez krova. Iz vozila su promatrale znatiželjne oči pripadnika posebnih postrojbi. Njihov je zadatak bio, kao i uvijek, uočiti potencijalnu opasnost za uvaženu ličnost u masi, koja je sada posve mirna, šutke pratila prolazak vozila.
Marko B. je u ovim trenucima s ugodnim osjećajem razmišljao o popodnevu koje slijedi. Morao bi danas presložiti preostale marke iz plavog albuma. Vjerojatno će stići ako bude dovoljno koncentriran i ako mu slušanje glazbe ne oduzme previše vremena. Smješkao se sve dok ga gruba ruka nije dotaknula po ramenu i prekinula njegovo razmišljanje.
-Što se ti smiješ, dane kažem cerekaš, a kolona s uvaženim gostom samo što nije prispjela?
Marko B. je bolno osjećao željezni stisak prstiju na svom ramenu.
-Tko? Ja. Ništa. Ne smijem se.
-Što se ne smiješ? Misliš da nisam opazio tvoj podrugljivi smijeh, cerekaš se stalno. U vozilo s njim.
Marko B. se nije ni snašao a već su ga ubacili u mračnu kabinu vozila. Opazio je nekolicinu kako sjede.
-Sjedi tu i budi miran. Inače., obrati mu se netko iza njegovih leđa.
Sjeo je na klupu pored ostalih, zbunjen, nesretan. Ispitan je vrlo detaljno u policiji, iako su oni već sve o njemu znali. Marko B. niži administrator u Gradskoj upravi, odjel Arhive, trideset osam godina, neoženjen, u vlastitom stanu, politički neaktivan, sakuplja marke, sluša uglavnom klasičnu glazbu, nije kažnjavan.
-Što vam znači taj podli osmijeh? upitao ga je još jednom inspektor.
-Nisam se smijao.
-Na što ste tada konkretno mislili, navaljivao je inspektor.
-Hm, rekao sam vam, mislio sam na to popodne. Morao sam posložiti marke. Malo sam se bojao da neću uspjeti jer mi slušanje glazbe odvlači pozornost.
-Tako znači?
-Da, mislio sam samo na marke i glazbu.
-U redu, vodite ga, završi razgovor inspektor.
Nakon nekoliko sati u hladnoj i mračnoj ćeliji Marko B. je pušten.
Nije mu bilo ni do maraka ni do glazbe.
Danima nije otvarao albume ili bio u slatkoj dileme, što slušati, život mu se počeo odvijati u potpunoj tišini. Razmišljao je o svojoj lošoj sreći, o trenutku kada mu je osmijeh zaigrao na licu, mislio je o trenutku kada je pogledao policajac.
U idućim mjesecima zaredali su pozivi u policiju na informativne razgovore. Stalno su ga različiti inspektor pitali o tom osmijehu ali i o svemu drugom. Nakon par sati odlazio je kući.
Nakon pola godine od toga nesretnog događaja, Marka B. je pozvao šef odsjeka i rekao mu strogo, kako je obaviješten, da je on, Marko B. pod prismotrom policije zbog nedolična i potencijalno subverzivnog ponašanja i da kao takav više ne može raditi u tako važnom odjelu kao što je Arhiva, te da je premješten administrativnom odlukom s vrha na 320 km udaljenu farmu svinja, gdje će voditi administraciju.
Marko B. je ostao zatečen, no nije se pobunio. Klimnuo je glavom i otišao na farmu svinja već iduće jutro. Marke i ploče nije ponio sa sobom. Tko zna što ga tamo čeka?
No, ubrzo se pokazalo kako administriranje na farmi nije tako naporan posao, najteže je bilo podnijeti smrad.

Dapače, plaća mu je bila i veća, no nije je imao gdje trošiti, najbliže mjesto udaljeno dvadesetak kilometara a i nije bilo predviđeno kućnim redom odlaženje s farme.
Radnici na farmi, Marko B. nije ih zvao svinjari, bili su većinom šutljivi, pognute glave, nijemi, gotovo nevidljivi.
Marko B. je komunicirao jedino s direktorom farme koji se prema njemu ophodio pristojno.
Svaki je tjedan na farmu dolazio policajac i razgovarao s Markom o onom osmijehu ali i o svemu drugom. Nakon sat vremena policajac bi odlazio s punim notesom a Marka bi razdirao očaj i nemoć.
Ponekad bi nakratko razmišljao što će učiniti s novcem koji je zaradio na farmi. Znao je da će ih potrošiti na rijetke, skupe marke, to će biti dobro ulaganje.
Na farmi je uvijek vladao propisani i predviđeni mir, osim glasanja svinja i bilo bi idilično da nije smrada. Marko B. se lijepo uklopio u taj ljudsko-svinjski svijet.
Nakon pune dvije godine, Marko B. je dekretom, posve iznenada, vraćen u Gradsku upravu, u Arhivu, na staro radno mjesto.
U idućim, čestim prigodama, kod posjeta važnih gostiju, Marko B. bi stajao u prvom redu na rubu ceste ozbiljna, dostojanstvena lica a da bi u trenutku prolaska svečane kolone vozila, oduševljeno mahao, kliktao od sreće.
Polako se vraćao i markama i glazbi, isprva rijetko i kratko a zatim sve više i dulje.
Cijela bi popodneva, kao nekada, prelistavao marke, sortirao iznova, slušajući omiljenu glazbu, zastajkujući u radu kako bi bolje čuo pojedini refren ili ariju.
U posljednje je vrijeme pozivan kao pridruženi član odbora da pomogne u organizaciji dočeka uvaženih gostiju, mada iako i dalje bez pravog političkog angažmana.
Nekako u isto vrijeme promaknut je na poziciju višeg administratora a odmah zatim na položaj savjetnika administratora. Plaća mu je vidno porasla, oblačio se je sve elegantnije, otmjenije, tako je služba zahtijevala.
Šesnaestog srpnja dogodio se u zemlji prevrat. Grupa mladih političara u savezu s odabranim mladim časnicima preuzela je svu vlas u državi.
Srećom, sve je proteklo bez velikih žrtava.
Garnitura koja je vodila zemlju uglavnom je emigrirala a ostali su se priklonili novoj vlasti. Ubrzo su osuđene brojne skupine provoditelja bivše državne politike na dugotrajne zatvorske kazne. Bilo je i pucanja i bjegova i izdaja i prokazivanja, većinom se upirao prst na drugoga.
Tako je došao red i na Marka B. Kao istaknuti simpatizer prošle vlasti, protjeran je iznova na farmu svinja, na rok od četiri godine , a to trebalo biti dovoljno za kvalitetni preodgoj. Stan su mu ostavili jer je i novoj vlasti privatna svojina bila svetinja.
Na farmi, Marko B. je zatekao starog direktora, koji se i sada prema njemu uglavnom ophodio pristojno.
Svakih tjedan dana dolazio je policajac i ispitivao Marka B., što je on vidio u toj prošloj vlasti ali i o svemu drugome. Nakon sat vremena policajac bi odlazio s punim notesom a Marko je proklinjao svoju zlu sudbinu i osmijeh kada je pomislio na marke i glazbu.
Na farmi se ništa nije promijenilo, osim smrada, on je postao neizdrživ.
Plaća Marka B. nije bila loša ali je nije imao gdje potrošiti, prvo mjesto bilo je udaljeno više od dvadeset kilometara.
Pomalo već iscrpljen, bolestan, Marko B. je napokon dočekao istek pune četiri godine i vratio se u grad, u svoj stan i u Gradsku upravu na radno mjesto nižeg administratora. I opet se vrlo bojažljivo približavao i markama i glazbi. Tih je dana začuo prve priče i nagađanja o mogućoj promjeni vlasti. Držeći plavi album u naručju, slušajući Mozarta, pustio je plin u kuhinji s neopisivim olakšanjem i osmijehom na licu.

F A R M A 2

PJESNIK NA FARMI SVINJA

Nekako u isto vrijeme ili barem približno, kada je Marko B. Po drugi put, ovaj put na četiri godine, iznova upućen po kazni na farmu svinja i opet kao administrator, tamo se zatekao i Kazimir S., uvaženi pjesnik i gorljivi podupiratelj svrgnutoga režima.
Kazimr S. Snažno je podržavao svojim stihovima, nastupima, uklonjene vlastodršce od kojih je višekratno bio nagrađivan bogatim novčanim iznosima i proglašen akademikom.
Kazimir S. u ovom času ima pedeset i sedam godina, dva braka iza sebe, bez djece, s popriličnom imovinom, više stanova, jedna kuća na obali, izvanredna kolekcija umjetnina.
Nova vlast ostavila mu je samo ime i godine starosti, sve drugo su mu oduzeli kao narodnom neprijatelju i razdijelili njegovu imovinu sirotinji, mada se šuškalo kako su Kazimirove nekretnine međusobno podijelili ministri a slike su darivane nižim razinama.
Kazimir S. je osuđen na osam godina odgojnog rada na farmi, a on bi govorio osam godina svinjskog rada.
Kazimir S. je obavljao najjednostavnije poslove na farmi i sam postajući svinja jer i to je govorio, mučeći i trpeći sva dan, od jutra do mraka, spavajući u zajedničkoj nastambi naslonjenoj na zgradu farme, Najčešće je dovozio hranu za svinje vukući velika kolica, iznova ih punio, vozio, punio…. Ponekad bi zastao pored unutrašnje ograde koja je dijelila svinjogojilište na niz kvadrata i pogladio neku od njemu simpatičnijih svinja tiho joj nešto govoreći.
Ne, on se nikada nije bunio, hodao je kao i svi pognute glave jer tako je bilo određeno ali tijelo mu je bilo sasvim uspravno.
Kazimir S. je cijeli život proživio otmjeno, u auri stihova, a sada je nesnosno zaudarao, razderanih dlanova od užeta s kojim je vukao teška kolica, obučen u otpatke radne odjeće sa slabim cipelama.
Radnici na farmi, oni malo manje krivi, mogli su se oprati u mlazu ledene vode iz šmrka navečer, a on, tek jednom tjedno. Ukoliko njegovo ponašannja nije zadovoljavalo direktora, tek jednom mjesečno.
Pa i sada da možemo upitati Marka B.,sjeća li se Kazimira S., sigurni smo da bi odgovorio.
-Slabo, slabo. No, on je jedini hodao onako prljav pognute glave ali uspravnog tijela.
Marko B. Bi se sigurno sjetio i redovitih tjednih posjeta, najmanje tri policajca u civilu kojisu ispitivali pjesnika Kazimira S. ali na vrlo pristojnoj distanci jer je njegov smrad bio nepodnošljiv za njih.
Direktor je sj ajno uočio značajku farme, radnici, svinjari na farmi nisu jedni drugima smrdili, to je bio njihov miris, njihova svinjska karakteristika.
Marko B. Je otišao s farme i na sreću pronašao svoj mir, a Kazimir S. i dalje je vukao svakodnevno teška kolica rijetko se izlažući šmrku.
Naravno, u novoj evoluciji vrijeme se taloži, raste zaborav i niču novi obzori.
U sedmoj godini boravka na farmi svinja, Kazimir S. je uvršten u antologiju poezije. Uz mnoge povike neodobravanja, antologija je postala knjiga godine.
U osmoj završnoj godini boravka na farmi, Kazimir S. je vraćen u obaveznu literaturu domaće književnosti, dapače njegovo se ime sve češće spominjalo kao najviši doseg lirike.
Nakon punih osam godina, Kazimir S. je temeljito oriban, pregledan od liječnika i vraćen u grad.
Poseban odbor za njegov doček svojski se potrudio, a vlas se pravila da jednostavno ne vidi što se oko pjesnika događa.
Na željezničkom kolodvoru Kazimira S. pozdravila je nepregledna masa. Nedavno izabrani gradonačelnik iz oporbe osobno ga je pozdravio.
U idućim danima priređeno je niz zanosnih recitala, svečanih prijema, akademija.
No, cijelo to vrijeme Kazimir S. nije rekao ni riječ, vodili su kao malo dijete, on je bio posve nemoćan njima se oduprijeti. Hodao je ili sjedio pognute glave ali uspravnog tijela i šutio.
Na kraju svečane akademije u pjesnikovu čast, na kojoj je bio nazočan i novi predsjednik države uz svitu uzvanika, kada je zamoljen za nekoliko riječi, Kazimir S. se popeo za govornicu i rekao vrlo tiho.
-Molim, nemojte se uvrijediti. Ja ne poznajem nikoga od vas. Ja poznajem samo svoje svinje. Molim, vratite me na farmu.

Kazimr S. završio je umobolnici. Liječnici su ustanovili kako se kompletna pjesnikova psiha jednostavno urušila i ostala je samo stijenka, njegovo uspravno tijelo s pognutom glavom i o tome u tajnom izvješću obavijestili najuži vrh vlasti. Njegovi se stihovi i danas vrlo rado čitaju. Ponekad se netko sjeti i pokuša objasniti neshvatljivo ponašanje jednog pjesnika i akademika.

F A R M A 3

VLAST NA FARMI SVINJA

Tko bi mogao bolje opisati direktora farme svinja od Marka B., administratora, koji je služio svoju kaznu, u pustoši zapada države, pomažući novoj vlasti u proizvodnji.
No, Marko B. Je odavno mrtav, prestrašen od vlastitoga života i ne može nam reći ništa, a i da može, Marko B. Bi vjerojatno šutio i slušao glazbu u svojoj glavi.
Farmu svinja činila je velika proizvodna grada s nebrojenim svinjama svih veličina, nastamba za radnike, nadstrešnice s hranom i 240 radnika, administrator i direktor u maloj upravnoj zgradi.
Rad je bio svakodnevna obaveza, od svitanja do zalaska sunca. Vrijedni i ozbiljni radnici navečer se mogu oprati u mlazu hladne vode iz šmrka, a neradnici puno rjeđe. Svi radnici na farmi moraju u cjelosti surađ
Ivati s policijom, odgovarati potpuno na sva pitanja, pa i direktor.
Direktor farme svinja, B.K. premješten je na farmu po kazni zbog ljubavne afere sa ženom čiji je otac bio veliki pobornik prošloga političkog sustava. Takvo direktorovo ponašanje jer i tamo je bio direktor, nije bilo dopustivo, on je pripadao novoj klasi, no on nije prihvaćao kritike, raskrinkan je njegov dvojbeni, malodušni stav i određeno mu je administrativnom mjerom dvanaest godina farme, istina ne kao svinjar već kao direktor.
B.K. se slabo razumijevao u ekonomiju, o svinjama nije znao ništa, no, srećom, papire je uredno vodio Marko B. A i među svinjarima je uvijek bilo onih koji su bolje poznavali svinje nego ljude.
Farma je uistinu dobro radila, prizvodnja je bila na prihvatljivoj razini. Pobuna među svinjarima nije bilo, osim držanja onoga pjesnika koji je hodao pognute glave ali nekako uspravan, okomit.
Svinje i njihova govna zauvijek su srezali njihov ponos, govorio bi direktor višim forumima prigodom izvješćivanja.
Direktor je vladao u upravnoj zgradi, vrlo rijetko izlazeći, u svom uredu je o svemu odlučivao, a odmah do ureda nalazio se i njegov mali stan, jedna soba, kuhinja, kupaonica.
Pored direktora ureda smješteno je bilo i priručno skladište alata, medikamenata, a iza nje zauzimala je svojih nekoliko kvadrata, sobica u kojoj je spavao administrator, sobica s jednim krevetom i malim prozorom, gotovo do stropa.
Direktor B.K. je nastojao uvijek pridobiti povjerenje admi nistratora, nagrađivao ih je dobrom plaćom, ekstra dodacima hrane a bilo je i pića. Ostali su se hranili znatno skromnije a o spavanju da se i ne govori.
Dok je bio na farmi, Marko B. Nije odbijao privilegije, znao je da živi i radi kao čovjek za razliku od onih iz velike nastambe.
Marko B. Je vrlo precizno vodio administraciju na farmi svinja i direktor je bio iznimno zadovoljan, mada to javno nije pokazivao, bio je samo pristojan prema administratoru.
Navečer bi se direktor zatvarao u svoj izdvojeni stan, navlačio zavjese, gledajući sačuvane slike Vere B., njegove nesuđene i nedopuštene ljubavi. Nastavljao bi tugovati družeći se s pićem, sve žalosniji zbog ljubavi i glupe sudbine, ljut na sebe zbog farme, u isti mah prekorijevajući sebe zašto nije poslušao druge i istodobno se na njih ljuteći zbog njihova uplitanja u njegov privatni život, u njegovu ljubav.
Često bi dočekao jutro posve iscrpljen od pića, sjedeći na krevetu, nesposoban da ustane.
No, Marko B. Nije bio slijep, farma je svakodnevno uredno radila i bila kvalitetno vođena.
Kada bi došli policajci direktoru na razgovor, Marko B. Bi izašao van i dijelio po farmi izmišljene direktorove naredbe.
Kada je Marko B. Po drugi puta došao na farmu, ona je bila posve nalik farmi od prije, isti brojk svinja i isti broj svinjara.
Direktor B.K. je vidno propao, omršavio, stalno se nadajući prijevrenom povratku u grad.
Marko B. Se pomirio s nove četiri godine na farmi, izdržat će.
Direktor B.K. ima isto toliko na vratu, još četiri godine.
O te četiri godine nema se što puno za reći. Preživjeli su ih. Marko B. Je nakon farme otišao u svoj mir a B.K. nije nikada otišao s farme. Rekli su mu, pa ti se razumiješ samo u svinje, ostani, to je častan posao, hraniti druge.
I kada je došla nova vlast ostao je samo on na farmi. Njih 240 je otišlo u grad i započelo nove, druge živote.
No, uskoro su stigli novi svinjari i zapravo B.K. je bio silno sretan. Opet ima pune ruke posla, opet je direktor i opet može sanjati o ostarjeloj Veri, gledajući i gladeći njezinu sliku iz mladosti, prekidajući zurenje u mladu Veru samo kako bi prinio čašu ustima i otpio dobar gutlja i opet zaplače sjedeći na krevetu u zoru na farmi svinja.

F A R M A 4

ODREĐIVAČ

Pozivajući se na niz rodbinskih veza, Matija S. preimljen je sa stanovitim negodovanjem izvjesnih grupa u stalnu službu Ministarstva poretka. Postao je član, dio najmoćnijeg ministarstva, ministarstva zakona, sudstva, policije. Ta je služba sama posebi donosila određene privilegije, bolji stambeni prostor, višu od prosjeka plaću, službenu odoru, posebne dodatke u prehrani.
Od svega je Matiji bila najvažnija služba, biti aktivni dio golemog ministarstva, samo je po sebi nagrada i izuzetna čast.
Za njega je pronađen mali, jedno i pol sobni stan Strmoj ulici, u vili s vrtom, na prvom katu. Zapravo, cijela je vila prepravljena u niz manjih stanova, a kako bi u njima mogli nesmetano stanovati pripadnici nove vlasti. Novi stanari bili su uposleni u različitim ministarstvima, ali svi na prvom stupnju karijere, administratori prvoga stupnja. Njihovi su međusobni odnosi bili korektni, strogo profesionalni.
Matija S. je radio u uredima 12. odjela. 12. odjel upućivao je na izdržavanje kazne zatvora, od prisilnog rada do preodgoja.
Nakon sudske presude, 12. odjel je određivao mjesto izdržavanja kazne.
Matija S. je radio u segmentu odgojnog rada. Odmah na početku, uvidio je kako nema dovoljno raspoloživih mjesta, jednostavno nema resursa. Šef segmenta dao mu je slobodne ruke, snažno podupirući njegovu inicijativu.
Tako je vrijedni Matija S. pronašao i zapuštenu farmu svinja udaljenu 320 kilometara od grada. Odmah ju je aktivirao. Farma svinja napunila se za nekoliko dana. Jasno uviđajući dramatičnu potrebu društva za hranom osnovao je još nekoliko takvih ili sličnih odgojnih ustanova za proizvodnju hrane u kojima su svoje teške grijehe okajavali istaknuti pripadnici prošloga sistema ali ne iz političkih struktura već uglavnom osobe koje su djelovalo razorno u kulturi i prosvjeti.
Za izvanredne rezultate u organizaciji prve farme svinja, udaljene 320 km od grada, promaknut je u administratora 2. stupnja. Odmah se i preselio u veći stan u Ravnoj ulici. Sada je stanovao u otmjenoj građevini s nizom dodatnih sadržaja.
Nekako, u isto vrijeme, kada je šef 12. odjela javno priznao svoje greške i bezbolno bio uklonjen, Matija S. je zauzeo mjesta šefa segmenta, ustrojivši krajnje odanu radnu skupinu.
Kada njegov ministar nije uspio održati vladu na okupu, u ministarstvu su se osjetile prve turbulencije.,
Mnogi su bili nezadovoljni zbog sporog napredovanja unatoč predanom radu. Po njima, naprijed su išli oni s dobrim vezama.
Iz te prozvane skupine izdvojen je jedino Matija S. jer njegov projekt farme svinja za preodgajanje uživao je snažan ugled, dapače bio je najcjenjeniji projekt za one s malo grešaka u životu jer te se ljude još uvijek moglo izvesti na put poštenja i istine.
Novi ministar postavio je svoje ljude na čelne pozicije, osim Matije S. koji je bio promaknut u šefa 12. odjela.
Vremena su se smirivala, narasla oporba ispreplela je svoje duge političke prste s vlašću, djelovali su jedinstveno.
Naravno, da je takva zajednička politika dovela do smanjivanja osuđenih, pa je tako i bilo sve manje kandidata i za omiljenu farmu svinja Matije S.
No, on je znao što mora činiti. Jednostavno je administrativnom naredbom produžavao vrijeme odgojnih mjera.
Prevrat, tako iznenadan i bolan, skupine mladih političara i časnika, otvorio je sva zatvorska vrata, srušio je sve ograde i zabrane.
Matija S, nije emigrirao, uostalom kamo bi i otišao?
Odlazio je redovito u prazno ministarstvo, prelistavajući mnoge papire. Ništa nije uništio, on i nema što kriti, sve je bilo po zakonu.
Polako se povećavao broj djelatnika u ministarstvu a zatim je došao i novi ministar s odabranom ekipom koja je strelovito pročešljala osoblje i dokumentaciju.
U prvoj turi, izgob iz ministarstva dobio je i Matija S., dapače, upućen je na izdržavanje odgojne kazne na farmu svinja, udaljenu 320 kilometara od grada.
Matija S. nije se protivio odgojnoj mjeri, na neki se način i veselio susretu s farmom, njegovom farmom.
Sve su to etape života, mislio je posve smireno dok je vukao teška kolica s hranom. Uže ga je peklo, ostavljalo je rane, no on se nije žalio, ovo je ipak njegova farma.

Jesen u D.

Unatoč fantastici boja, Bukač nije volio provoditi fuge jesenske dane u D. Teški, neprihvatljivi miris vlage, magla, neka čudna tišina u dvorištu, bili su dovoljno uvjerljivi argumenti za ostanak u gradu, mada je sebi glasno priznavao, u skučenom stanu na četvrtom katu u Strmoj ulici. Odvagivao bi svakoga dana, ugodna skučenost ili jesenska prostranost u D., no još uvijek bez prave odluke.
No, kako je maglu zamijenilo sunce, Bukač je već idućeg dana otputovao u D. s naramkom novih knjiga koje je svakako morao pročitati, ponio i nizove ideja koje je tek usputno zabilježio i naravno s njim su bile i nove snimke njegovog najdražeg soprana.
Biti će to lijepa jesen u D., siguran sam, uvjeravao se Bukač vozeći se autoputom.
Pa ni dugoročne prognoze nisu bile obeshrabrujuće, uglavnom lijepo, iznadprosječno toplo. Lijepo i ugodno vrijeme bit će mu savršeni saveznik u provjetravanju kuće, odavno je nije izložio naletima svježeg zraka, istina, povremeno bi otvarao prozor u radnoj sobi kako bi se riješio nagomilanog dima, nakon dosta popušenih cigareta za u tijeku noćnog rada.
Ta, gotovo apsolutna tišina noći bila je izvanredna kulisa u koju je povremeno umetao za stanki, nekoliko arija ili simfonijsku poemu. Bukač je duboko u sebi duboko osjećao snažnu povezanost, potpuno pripadanje noći koja mu je, kako je vjerovao, uzvraćala brojnim inspiracijama, uspješnim pokušajima u zapisivanju zamišljenog.
Prvih nekoliko dana, u potpunosti sunčano s mirnim noćima, Bukač je iskoristio za pospremanje kuće, dovođenja u red svog malog muškog domaćinstva.
Sjajno mu je godila postignuta harmonija s prostorom, posebno s kućom.
Ali, posve iznenada, temperatura je naglo pala, zahladilo je a uskoro je D. bio posve uronjen u gustu, neprozirnu maglu.
Bukač se ipak nadao kako ovakav razvoj vremenskih prilika ima samo prolazni karakter, no ubrzo je shvatio kako se ipak prevario.
Magla je postajala sve gušća, ljepljiva, teško je nalegla na ljude i kuće, putove i polja.
Bukač je u tim danima rijetko izlazio iz kuće, povremeno bi zakoračio u dvorište, tek malo dalje od bunara ali bi se hitro vraćao u kuću, nastojeći što prije toplinom sprati sa sebe vlažnost vanjskoga svijeta.
Većinom je boravio u radnoj sobi, samo na kratko odlazeći u kuhinju zbog pripreme jednostavnih objeda. Popodne bi najčešće odspavao u udobnom naslonjaču u radnoj sobi.
U tim se danima rijetko susretao s drugim sumještanima.Tek je dva puta otišao, jedva pogađajući put do male trgovine u središtu sela kako bi popunio police s hranom u ostavi.Ni u trgovini, mještani nisu bili osobito zainteresirani za bilo kakvu komunikaciju, magla ih jednostavno prikovala, ne dopušta im kretanje i šutnja je bila posve prirodna kod zarobljenika magle. Pa i na radiju se jasno čulo, magla je vrlo gusta, nikome se ne preporučuje putovanje.
Bukač se šutke vratio s nekoliko vrećica u toplu oazu rodne kuće.
Ne preostaje mu ništa drugo nego čekati da se magla raziđe pa se tek onda vratiti u grad.
Ima još dosta i za pročitati, redigirati, uostalom što mu nedostaje u D.? Istinu govoreći, ovdje mu je ugodnije nego u gradu, ovdje puno više radi na materijalima.
Unatoč magli, njoj usprkos, mještani su ove subote priredili sjajnu vatrogasnu zabavu u društvenom domu. Okupilo se mnoštvo jer D. je veliko selo, dugo, postoji Gornji D. i Donji D.
Na glasnoj zabavi, izmiješali su se stari i novi stanovnici, svi su oni sada mještani D.
Dobro je bilo, zadovoljno se smješkao Bukač, dok je nespretno teturao prema svojoj kući. Kretao se sredinom ceste tegobno se probijajući kroz sivilo.
Napokon se dokopao svoje kuće, pozdravio s onima koji su nastavljali prema svojim udaljenim domovima. Jedva se je držao na nogama, kako od previše pića tako i od brza koraka do kuće, ali i od magle koja je sve polako gušila, stežući ih oko vrata svojim čvornatim, kvrgavim prstima.
San ga je odmah savladao, nije se uspio ni razodjenuti, tek je skinuo cipele i srušio se na krevet kao klada.
Probudila ga je strašna žeđ, no najprije je svratio u toalet, čudeći se dugotrajnom mlazu, pa zar je doista toliko popio?
Žeđ je napokon utažio s nekoliko čaša hladne vode koja ga je posve razbistrila.
Sjeo je na stolac i zapalio cigaretu, no odmah ju je i ugasio, nikako mu nije odgovarala,
Popio je još dvije čaše vode i krenuo na spavanje, još ima puno sati mraka do jutra.
No, san je bio daleko. Širom otvorenih očiju gledao je u strop.
Učini mu se da je čuo neke zvuke iz dvorišta, ustane, otvori ulazna vrata i stane ispod trijema gledajući u sivo okruženje.
Da, sada je jasno čuo korake a zatim i rzanje konja, ali, nije ih vidio. Ni orah u sredini dvorišta se nije ukazivao. Krene polako prema drvetu.
Od kuće do oraha uvijek je izbrojao četrdeset koraka, pa tako i ovaj put. Točno, četrdeset koraka, pa tako i ovaj put.
I dalje je razgovijetno čuo konje, osvrtao se ispod drveta ali nije ih opazio.
Stajao je neko vrijeme a zatim odluči otići do ograde i vrata koja su vodila prema vinogradu i poljima. Od ograde, teren se spuštao. Ništa osim magle nije ga okruživalo.
Glasovi konja u neposrednoj blizini sada su utihnuli, potpuna tišina. Vratio se je pomalo razočaran u kuću i iznova legao, misleći, koji je to vrag s tim konjima?
Sve je to rezultat vatrogasne zabave, zaključi Bukač i sretno zaspe poput djeteta.
Sutradan, magla je netragom nestala i Bukač se mogao vratiti u grad, ne misleći više na konje u noći, veselio se suncu i znao je i da ima tragova kopita u dvorištu , pitanje je, bi li ih opazio.

Povratak u D.

Krunoslav Bukač, iznuren svakodnevnim poslom, iscrpljen posve od klime u kojoj se nalazio, ležao je na kauču u svom skromnom stanu u Strmoj ulici broj 32.
Gledao je netremice u strop razmišljajući što učiniti. Što se uopće moglo učiniti u njegovoj situaciji? U šezdesetoj godini života, u rangu arhivara 2. stupnja, mogao je očekivati samo skoro umirovljenje.
Njegova generacija odavno je dosegnula 4. stupanja a neki i voditeljske pozicije, a on, on je ostao desetljećima na drugom stupnju. Ne može se reći kako se nije trudio, dapače, vrlo je volio svoj posao, no, u odsudnim trenucima prije njegovog imenovanja uvijek bi se umiješala neka neobična, nelogična odluka i on bi ostajao tamo gdje jest a drugi bi napredovali.
Vremenom se pomirio s takvim razvojem i mirno, ponekad i ravnodušno obavljao svakodnevni posao.
Danas ujutro pozvao ga je voditelj smjene i kratko obavijestio kako je on prvi na listi izvanrednih umirovljenja s otpremninom. Pred arhivom su novi, teški i složeni zadaci a on Bukač je stara škola koja se jednostavno ne može adaptirati na nove uvjete.
Bukač mu je jednako kratko odgovorio.
-U redu, nisam iznenađen.
-S Vašom otpremninom možete kupiti kuću u unutrašnjosti, nastavi voditelj, i uživati, sasvim zasluženo.
-Svoje ste odradili, završi voditelj vrlo ozbiljnim tonom.

Za dva tjedna Krunoslav je bio hitno umirovljen, otpremnina je isti dan bila na njegovom računu. Nekako se distancirano pozdravio s kolegama u arhivi, a oni kao da su jedva čekali da on otiđe već jednom iz arhivskih ureda.
Već idući dan dobio je dosta dobru ponudu za stan. Odbio je primamljivi iznos novca, pravdajući se još uvijek nepronađenim mjestom življenja.
Bilo mu je čudno, kada mu se idući dan javio Emil Kohout s ponudom za kupovinu njegove rodne kuće u D. Naime, ta stara kuća, koja je u međuvremenu promijenila niz vlasnika, možda bi baš njemu odgovarala jer lijep je život u provinciji. Cijena nije previsoka, dvorište je doista ogromno , iza kojeg se prostire vrt a i kuća nije u tako lošem stanju, uz malo popravaka bila bi sasvim zgodna za stanovanje,
Pa zašto da ne? Bukač je kupio svoju davnu kuću rođenja i rođenja njegova oca a u koju nije stupio trideset i pet godina.
Uskoro je posjetio svoj novi, stari dom. Kuća je bila posve pristojno očuvana, na njoj se ništa nije mijenjalo desetljećima. Bukaču se činila gotovo istom kao nekada, vrlo davno. Bio je vidno uzbuđen pri susretu sa starinom. Najprije središnja prostorija, s lijeve strane spavaća soba, desno, druga soba, a na ulazu kuhinja.
Stvarno, kao nekada. Tko zna koliko pokućstva potječe iz tih davnih vremena?
Bukač se vrlo brzo smjestio, prilagodio se pronađenom namještaju i znanom prostoru, skladno se, bez zapinjanja, kretao iz prostorije u prostoriju.
Sve skupa i nije bilo tako loše. Odjednom je spoznao tešku, muklu tišinu koja je snažno obgrlila cijelu kuću, prostrano dvorište s orahom u sredini.
Prvu je noć u cijelosti probdio. San nije dolazio na oči. Sjene i rijetki zvukovi su ga zbunjivali, no ponajviše muk uz treperavo svjetlo koje je dopiralo s ulice.
Sutradan je nastojao upoznati svoje prve susjede, nadajući se poznatim licima, no pored njega su živjeli novi žitelji, neka nepoznata prezimena, vlasnici novih kuća na staroj zemlji, na zemlje njegovih predaka. U idućim je danima ipak uspio susresti u maloj trgovini gotova zaboravljena lica prepoznatljivih prezimena koja su u njega, nekako s čudom gledala, pitajući se što on radi ovdje, kada se zna da je ovaj ogranak Bukača odavno otišao iz D.
Bukač se svojski trudio približiti barem stalnim posjetiteljima i u lokalnoj gostionici. No i ti razgovori i ta lica nisu nimalo podsjećala na njegovo djetinjstvo u kojem su glavne uloge zauzimali danas zaboravljeni akteri. Ovo su bilo neki drugi ljudi, neki drugi, ne baš razumljivi jezik. Vraćao bi se vidno razočaran u hladnu kuću.
Pokušao se je oraspoložiti razmještanjem ili uklanjanjem suvišnog namještaja, drugačijim dekoriranjem prostora, no sve bez učinka. kuća je ostala iznutra ista, hladna, nijema, izrazito negostoljubiva.
Već tada je Bukač počeo razmišljati o odlasku, o prestanku posjećivanja rodnoga mjesta. Koliko god se on trudio, oni su ostajali na distanci, nekako daleki, nepovjerljivi, nedohvatljivi, ne razumijevajući njegove riječi.
Koliko je već živio u staroj, hladnoj kući? Možda, neka tri mjeseca. Bez ikakvih sentimenata ponudio je lokalnom prekupcu kuću na prodaju i vratio se u grad.Sjedeći u svom omiljenom, udobnom naslonjaču, iznenada se prisjetio davno napisanih pjesama, kratkih priča. Točno je znao gdje su rukopisi spremljeni. Počeo ih je isprva bojažljivo, a zatim i strastveno čitati, zapravo se čudeći neugasloj bistrini, jasno je osjećao, valja nastaviti, valja pisati.
Već te večeri, učinio mu se nastavak posve prirodnim procesom, zapisivao je nizove riječi, sklapao je nove svjetove.
Danima, tjednima, mjesecima, Bukač je bio cjelodnevno, cjelonoćno okupiran bilježenjem stihova, rečenica koje su tvorile kratke priče. Vrijeme mu je strelovito letjelo, takvo što klepsidra ne može pokazati.
Ponekad bi ga netko nazvao i upitao za cijenu stare kuće u D. On bi nevoljko odgovarao na upite a oni bi onda nuđali neke smiješne, uvredljive svote. Odbijao bi ih s indignacijom, čudeći se aroganciji i bahatosti radoznaloga. Neka stoji, neće se srušiti, neka stoji. Redom je odbijao svaku ponudu, stidljivo razmišljajući o skorom posjetu, odlasku u D.
Čim je malo zatoplilo otputovao je u D. i u nekoliko dana riješio se nepotrebnog namještaja, oličio je zidove u kuhinji i sobama, uz pomoć dalekih rođaka popravio je krov koji je mjestimice propuštao.
Sjedio je opušteno u središnjoj sobi, uz jarko svjetlo s čašicom domaće rakije, osvrćući se zadovoljno.
I tako je nastavio živjeti, tjedan, dva u D., zatim isto toliko u gradu, stalno pišući, ali povremeno i objavljujući.
Vremenom je upoznao i širi krug rođaka iz D., često se s njima družeći. Nije mu smetalo što su se oni slabo sjećali prošlosti, neka, on je spona vremena, govorili su smiješeći se, ispijajući vino ili pivo. Oni su govorili o svojim problemima i nedoumicama, a on ih je pozorno slušao. Često je Bukač razmišljao kako je prava šteta što se prije nije vratio u D. u to za njega mirno, jednolično selo pored ceste.

Večer

Jedne je večeri Krunoslav Bukač sjedio ispred stare rodne kuće u D. i razmišljao što još mora popraviti i koliko bi to moglo koštati. Već mu se duže vrijeme nametala ideja o preuređenju velike gospodarske zgrade u dvorištu u kojoj se nekada nalazila štala i hambar njegova djeda i oca njegova djeda. Čuo je kako bi bila prava šteta što ne obnovi veliku zgradu, materijal je još dobar, ako ništa drugo tu bi mogao smjestiti automobil i možda napraviti još poneku korisnu prostoriju, za život, za rad, za bilo što.
Cijelo je vrijeme promatrao netremice moćno stablo oraha u sredini prostrana dvorišta, pitajući se što bi se dogodilo kada bi drvo moglo govoriti. Slegnuo je ramenima, misleći kako je sve odigrano u životima žitelja ove kuće, tek davna prošlost, većinom zaboravljena prošlost.
Tiha večer opuštajuće je djelovala na Krunoslava. Legao s mislima na orah, sve se mijenja, sve odlazi, samo orah ostaje i šuti, nijem je, doista nepouzdan svjedok.
Loše je spavao, sanjao je kako se njegov odjel arhive preselio ovdje, u njegovu rodnu kuću i tu ga natjerava, maltretira voditelj arhive s pričama o njegovoj neprilagodljivosti.
Trzao se je i budio širom otvorenih očiju bojeći se viđenja onih ogavnih širokih stolova iz arhivskih podruma, tu, neposredno pored njegova ne baš udobna kreveta. Još ga je više mučila tama pa je upalio stolnu lampu pored ležaja ne bi li nekako rastjerao tminu noći.
Do jutra se mučio, znojan, smožden, iznuren, kao da nije spavao, kao da se uopće nije odmarao. Jedva je dočekao blagoslovljeno jutro prepuno svjetla i zvukova.
Istuširao se, obrijao, bolje se osjećao. Ide na kavu kod Františeka.
Tek što je zakoračio iz dvorišta susreo je velečasnog Tomašeka.
Župnik ga je poslije pozdrava podsjetio kako ga odavna nije vidio u crkvi.
-Nemam vremena a i nisam stalno ovdje,
-Vi znate, nastavi Tomašek, Vaš pokojni otac bio je, istina davno, jedan od naših najboljih ministranata.
-Da, znam, no on je poslije krenuo u drugom pravcu a ja, da vam iskreno kažem, uopće ne znam na kojem sam pravcu.
-Samo vi dođite, rado ću vas pozdraviti, neka ovi novi stanovnici D. vide gdje su se doselili.
Kod Františeka pomiješani novi i stari u istim problemima, kako preživjeti u kombinaciji rada na zemlji i skromna posla u gradu.
Otišao je na misu s Vladom, sinom njegove sestrične Faninke.
Župnik Tomašek dostojanstveno je vodio pastvu u misi, svi su ga pozorno slušali, mada se Krunoslav mogao zakleti, nedvojbeno opažajući njihovu duboku uronjenost u vlastite misli. Vlado ga je pozvao na ručak i Krunoslav je rado prihvatio poziv, volio je posebno ovaj dio obitelji, prisjećajući se kako je u davnom djetinjstvu više vremena provodio kod njih nego li u rodnoj kući, poslije smrti djeda, kada je u njoj stanovao očev rođak.
Iste se večeri opet Bukač zatekao na trijemu kako koncentrirano gleda u stari orah, misleći na odjeke kada bi orah progovorio. To bi doista bilo zanimljivo, za neke možda bolno, nekima iznenađujuće, neugodno ili pak radosno.
Iako ga je vino za ručkom omamilo, iznova kao i prošle noći san nije dolazio, bio je dalek i nedohvatljiv.
Popio je čašu vode a zatim i dvije čaše mirisnog vina iz okolnih vinograda.
Ispružio se iznova, no umjesto sna, učinilo mu se da na stropu vidi igru sjena, raširene grane starog oraha iz dvorišta. Grane su se lagana njihale na slabom vjetru oslikavajući se na stropu.
Ipak, nekako, više na silu, san ga je nadvladao. Iako je znao da spava, gledao je grane oraha kako se razmahuju na stropu pokušavajući ga razbuditi svojom drskom igrom.
I tada se Bukač probudio s pitanjem na usnama, što hoće stari orah?
Ustao je i izašao iz kuće, približio se orahu i glasno ga upitao.
-Što hoćeš od mene?
Drvo je šutjelo, lamatalo svojim granama i bilo nijemo.
Bukač se vratio u kuću, umoran od neprospavane noći. Vrijeme mu je da se vrati u grad. Morao bi se malo odmoriti od ovoga okruženja.
Vozeći se autoputom razmišljao je o protekloj noći. Smiješno mu je o tome bilo i misliti, ali, svi su , gotovo svi su znali da je orah stariji od kuće ili barem jednako star, možda drvo želi da donesem odluku, ili budi pored njega u staroj kući ili živi u gradu, ne možeš biti na dva mjesta, ne možeš pripadati na dvije strane. Drvo mi govori, mada je to smatrao posve nevjerojatnim, odluči se, ili ovdje ili u gradu.
Bukač se dovezao do grada ne znajući što bi mislio o svemu, no u glavi je zaiskrila misao, možda se već sutra vrati u D. te malo pobliže pogleda i osluhne staro drvo, možda bi valjalo sjesti u njegov hlad, to još nikada nije napravio.

Večer u D,

Krunoslav je većinu knjigu i nekoliko umjetnina nedavno preselio u staru, rodnu kuću u D. Lijeva je soba i dalje ostala spavaćom dok je desnu jednostavno i lako, najprije ispraznio a onda ispunio brojnim knjigama, pregledno ih smještajući u novo nabavljene visoke police, a koje mu je uz prihvatljivu cijenu napravio Františekov sin.
Ispod prozora smjestio je radni stol sa svjetiljkom. U kutu sobe bilo je mjesta za njegov omiljeni naslonjač. Bio je vrlo zadovoljan s novo oblikovanim prostorom. Tu u biblioteci, bilo mu je vrlo ugodno boraviti pa čak i za velikih hladnoća jer je peć dobro grijala i nikako nije htjela popustiti pred naletima zime.
Spavaću sobu nije previše dirao. Ormari i krevet koji je zatekao bili su mu dobri, promijenio je samo posteljinu i jastuke. Daljnje rođakinje su mu pomogle oko zavjesa i postavile ih na sve prozore. Naravno, bilo je dosta posla oko struje no i to se sredilo.
Bunar pored kuće uvijek je bio pun ledene vode.
Najviše je posla i truda uloženo u obnavljanje kupaonice i toaleta na desnom kraju kuće.Nakon gotovo dva tjedna, prašine i buke, Krunoslav je napokon mogao početi uživati u obnovljenoj kući. Ponekad bi se prisjetio ideje o eventualnom preuređenju oronule gospodarske zgrade u dvorištu.
Iznenada se zbog nekih posve neočekivanih i naglih obaveza morao je hitno otputovati u grad i naći se s nakladnikom koji je bio voljan tiskati njegovu zbirku kratkih priča ali i razmišljati o knjizi poezije. Bukač je bio pomalo zbunjen ovakvim razvojem situacije.
Prva knjiga u sedmom desetljeću? No dobro, to je sudbina, tješio se neuspješno Bukač, sjećajući se brojnih prigoda za objavljivanje dok je bio mlađi, ali nije bio dovoljno uporan, dovoljno čvrst.
Nakladnik je bio sasvim zadovoljan susretom s oba rukopisa. Najprije će objaviti prozu a poeziju vjerojatno iduće godine, veselo ga lupkajući po ramenu dok su se pozdravljali.
Bukač je obišao stan, pregledao prispjelu poštu, izdvojio račune, kratko prošao kroz sve prostorije u stanu i već u idućem satu bio u automobilu koji ga je vozio u D.
Cijeli ga je put pratila gusta, dosadna kiša. Srećom promet je bio rijedak pa je stigao brzo, silno izmoren od puta u grad.
Legao je, doista vidno umoran, čudeći se otkrivenoj neotpornosti i neshvatljivoj slabosti.
Zaspao je odmah i jasno u snu vidio svoju ruku kako drži pero i klizi papirom.
San je bio ugodan i Bukač se probudio u mraku večeri, odmoren, neki sasvim drugi čovjek a ne onaj od prijepodneva.
Upalio je peć u radnoj sobi, razastro rukopise na stolu, gledao ih izdaleka, ne sjedajući za stol.
Uskoro je ugodna toplina zagospodarila volumenom sobe. Sjeo je za stol, pomnije je počeo najprije razgledavati a zatim i čitati odabrane stranice. Možda večeras nešto odabere za novu knjigu. Vremena ima, dobro se naspavao, može raditi cijelu noć.
Prve kapi lupnule su po prozoru, a zatim sve brže i energičnije. Uskoro su srebrni srpovi parali nebo praćeni bijesnim zborom gromova.
Bukač se nije obazirao na nevrijeme, osjećao se sigurno u staroj kući.
No, za potpuni ugođaj nestanak struje bio je pravi potez. Kuća je utonula u teški neprozirni mrak, rijetko osvijetljen munjama.
Bukač je lako pronašao dva svijećnjaka, prvi sa tri svijeće te drugi sa dvije i oba ih stavio na radni stol, s lijeve i desne strane. Svjetlost je bila dovoljna za neometani nastavak rada, šteta je samo što nije kupio nove baterije za tranzistor pa nije mogao slušati glazbu, nije ga u radu pratio glazbeni zastor.
Ozbiljno je čitao rukopis, bio je iznimno strog prema vlastitim zapisima, nema popusta.
I tada je po prvi put začuo zvuk sata koji se nekada davno nalazio u ovoj kući, on ga pamti iz vremena djetinjstva, dok je djed bio živ. Sat se nalazio pored prozora u središnjoj prostoriji, na polici i lijepo se mogao vidjeti i čuti. Njegov mehanizam je proizvodio specifični ton a označavanje četvrti, polovice, tri četvrti i punog sata bio je praćen vrlo ugodnom bojom otkucaja.
Tišina, pa opet jasno otkucavanje.
Vrlo dobro zna što je zatekao od starine u kući, sata nije bilo. Uzeo je manji svijećnjak i obišao cijelu kuću, posebno se zadržavajući u središnjoj sobi, pristupio je prozoru i pomno ga razgledao. Satu ni traga. Mjesto na kojem se nekada nalazio bilo je prazno, odavna prazno, napušteno od vremena.
Detaljno je pregledao središnju sobu i polako, nekako tromo, vratio se u biblioteku. Radio je uz svijeće gotovo cijelu noć i u cijelosti je pripremio rukopis.
Nije prekidao rad niti onda kada je ponovno začuo dovoljno glasne otkucaje misterioznog sata iz davnine, jednostavno se pravio da ga ne čuje, da ne mari za njegovo postojanje, da ga se uopće ne tiče moguće i stvarno, fizičko postojanje sata.
Kada je jutarnje svjetlo prosulo prve trake po cesti, otkucaji su umuknuli, nestali ispred stvarnog svjetla, smijuckao se umorni Krunoslav Bukač, sjedeći za stolom između svijeća koje su polako dogorijevale.
Čim se malo odmorio od noćnih obaveza, Bukač je temeljito pregledao svaki centimetar u staroj kući, od soba do kupaonice, pa je nakon toga obišao i gospodarsku zgradu u dvorištu, koja je neugodno zjapila prazninom. Nigdje ni traga davnome satu, potpuna tišina dvorišta i kuće.
Zapravo, stari sat mu se uvijek sviđao a posebice zvukovi koje je proizvodio. Taj bi sat doista bio lijepa uspomena na vrijeme koje je provodio u D.
Zna se dogoditi, kada nestane struje, a Bukač radi okružen svijećama ili liježe na počinak, da iz mračne noći dopiru jasni zvuci otkucaja, tonovi davnih vremena.
Bukač ih zove glasovima davnine, glasovima generacija čije se stope i danas prepoznaju ili vide u stablu oraha ili u otkucaju sata.

Robert Z.

Kuća

Robert Z. odavna nije bio u rodnom gradu, u domovini. Jednostavno, ponekad se opravdavao sam sebi, nije imao dovoljno vremena za sve. Jedna se tura nizala za drugom. Rindt je dobro plaćao svoje ljude, a kako i ne bi, kada su mu donosili Robert i ostali vozači donosili izvanrednu zaradu, uvećanu i skalom opasnosti, od kamionskog prijevoza daleko od europskih putova, vozeći od jednog do drugog mjesta po putovima na Istoku, po putovima iznenađenja i smrti.
Robert Z. imao je vrašku sreću, godinama vozi a a samo je jednom bio ozbiljnije ranjen, no u redu, bilo je i nekoliko krhotina, srećom, ne pretjerano duboko. Sve je to Rindt uredno platio, doista svaki gram metala.
Sjedio je u dvorištu s nekolicinom muškaraca, vojnika, vozača, civila, postaje br. 6, čekajući da se put raščisti kako bi konvoj nastavio put. Do njih su dopirali odjeci eksplozija, praskavi zvuci streljiva.. Lokalne oružane snage, vladine postrojbe, osiguravale su konvoje, mada bez velikih rezultata. Kamioni su redovito letjeli u zrak, raspadajući se u moćnim eksplozijama, pogođeni raketom ili naletjevši na minu.
Robert Z. nije se previše na tu leteću klimu previše obazirao. Svi su vozači razmišljali isto, ono što ti je suđeno to se i desi ili ovdje u pustinji ili u domovini.
I ovoga su puta ubrzo nastavili put, prolazeći pored gorućih ostataka, spaljenih tijela.Nedavno se oprostio s Mikom, dragim Fincem, koji opasnosti što ih nosi konvoj nije mogao više izdržati. Rekao mu je tada, ima dovoljno novca da pokrene svoj posao u Europi i otišao je.
Robert Z. spretno se provukao s vozilom kroz guste, crne slojeve dima i ostao na slabo označenoj cesti.
Te večeri Rindt ih je isplatio i rekao im:
-Odmorite se petnaestak dana. Dok se potpuno ne očiste ceste za jugoistok ne vozite. Preveliki su gubici u robi i kamionima a o vozačima da i ne govorim. Vidimo se ovdje za dva tjedna.

Robert Z. odavna nije bio u svom rodnom gradu, u domovini. Možda je sada prava prilika. I doista, već nakon dva dana, koračao je ulicom svoga djetinjstva.. No, da nije bilo naziva ulice teško bi je prepoznao. Sve one male kuće sa skladnim vrtovima nestale su, zbrisane sa lica zemlje. Umjesto njih, izgrađeni su višekatni stambeni objekti, s mnoštvom automobila s jedne i druge strane ulice. Onu staru, jednoličnu, mirnu ulicu zamijenile su duge betonske zmije zgrada.
Ipak po sjećanju, prepoznao je mjesto gdje se nekada nalazila njegova kuća, njegov davni dom. Siva zgrada s bezbroj prozora. Okrenuo se i bez ikakva sentimenta vratio se u hotel.
Prisjećao se sve češće a posebice, ovih dana, kada se vratio, na Ivanu Š. i glupog nesporazuma koji ga je definitivno odvojio od nje. Što ona sada radi? Kako je? Kako uopće živi?
Bilo bi uistinu smiješno da je potraži, uostalom gdje bi je i našao a kada je pronađe što bi joj rekao i zato je bolje sve opet zaboraviti.
No, što je s roditeljima? U proteklim godinama rijetko je održavao kontakt. Možda svega nekoliko pisama.
Vjerojatno su mrtvi, bez tuge pomisli.
Sutradan je u Gradskim grobljima sve saznao. Vrijeme smrti i oca i majke, otišli su ubrzo jedan za drugim, prvo otac, onda majka, davno, prije jedanaest godina. Posjetio je grob, samo ploča s imenima. Gledao je u tu crnu ploču i znao je da oni nisu tu, ostali su u onoj ulici, u maloj kući koje više nema.
Vratio se istog popodneva u staru ulicu i prepoznao nekoliko drva koja su čudom ostala živa, svjedočeći o svršenim vremenima. Ipak je lijepo što su ih ostavili, smiješio se nekako neobično radosno sretan Robert Z.
U hotelu ga je dočekala Rindtova poruka, neka se vrati čim prije, ceste su čiste.
Te noći, nakon dobre večere i vina, sanjao je, činilo mu se cijelu noć svoju rodnu kuću.
Sretni su to dani bili, sve do razilaženja s Ivanom Š. Otišao je razljućen i nemoćan, sa željom da se više nikada ne vrati.
No, Ivane Š. nije bilo u snu, samo mala draga kuća, iza zelenkasti vrt i koliko stabala ? Tri, četiri ili pet? Ne, četiri, još dok je bio sasvim mali, otac je posijekao jedno drvo. Znači, četiri. U snu je koračao oko kuće, zagledao se ne bi li kroz prozore vidio roditelje, ne, nema nikoga. Kuća je živa i stabla ali sve prazno.
Sutradan je Robert Z.prije povratka otišao u redakciju gradskog lista kako bi nekako pronašao barem jednu sačuvanu fotografiju njegove nepostojeće ulice. Bili su ljubazni, no u arhivi nisu imali ništa slično. Gospođa Vera mu je obećala, ukoliko nešto pronađu, hitno će mu fotografiju poslati na njegovu adresu u dalekom svijetu.
Robert Z. ponovno je bio za volanom teškog kamiona na novoj turi. Sve je bilo isto kao i prije. Zrak je bio prepun slutnji, sumnji, opasnosti, dima i krvi.
Pri kraju puta čelno vozilo odletjelo je u zrak. Ostali su se sretno provukli kroz dim. U postaji br. 8, uvijek su se po navici palile vatre oko kojih su sjedili umorni vozači.
Jack mu je rekao, nije siguran, Mika Finac se vratio. Roberta Z. vijest je razveselila.
Gledao je u vatru, pomalo omamljen toplinom i bez posebnog razloga sjetio se je u pustinji svoje kuće.
Idućeg jutra, odmah po izlasku iz sigurne postaje br. 8, na otvorenoj cesti je uslijedio siloviti raketni napad. Jako je dobro, jako je dobro vidio Robert Z. kako poklopac motora na njegovom kamionu leti u zrak a onda i on nepovratno za njim i pada u potpunu tamu.
Kada je otvorio oči Robert Z. je slabo razaznavao debelo, nacereno Rindtovo lice.
-Herr Robert, ne umire se tako lako. Dobro je, živi ste, to je najvažnije. Prijelom noge, nekoliko metalnih krhotina. Opasna je bila ona pored kralježnice. Dobro ste se natukli. Sve u svemu, imali ste sreću…..Rindt nije prestajao…..-No, konvoj nije imao sreće. Svi kamioni su uništeni, trinaest mrtvih vozača. Uvijek sam govorio da je trinaest nesretan broj.
Rinddt zastane, obori pogled i tiho reče.
-Da, moram vam reći, Mika Finac je poginuo u Plavom klancu. Žao mi je, znam da ste bili prijatelji. Da, no život nas čeka. Volio bih da nakon oporavka radite u mom uredu. Dosta je volana herr Robert.
Oporavak je tekao mučno i teško. Noga nikako nije slušala. Nemoćan da prizna realnost, Robert Z. postao je „najteži“ pacijent. Rindt mu je nastojao pomoći, dovodeći raznoliko društvo da ga oraspoloži, većinom žensko, u muškom se društvu samo pilo pa je postojala opasnost da ga bolnica izbaci prije kraja liječenja.
Ipak i to mučenje napokon završilo i Robert Z. je napokon izašao iz bolnice. Rindt mu je preporučio, kada ga je ugledao, neka posjeti domovinu i neka se još malo odmori. Posao uvijek može pričekati.
Ima li smisla opet posjećivati staru ulicu,čemu sve to? Pa tamo nema ničega što njemu nešto znači. Ili možda ima?
Otputovao je idući dan. Odsjeo je u istom hotelu. Nevoljko se prošetao gradom. Došetao je o do svoje ulice, ulice djetinjstva. Učinilo mu se da je automobilska gužva veća nego zadnji put. Teško je prolazio ulicom, probijajući se između brojnih vozila. Nije ni zastao gdje se nekada nalazila davna kuća.
Ipak, tjeran radoznalošću posjetio je i arhivu gradskih novina. Gospođa Vera srdačno ga je pozdravila.
-Zamislite molim vas, nikako nisam uspjela pronaći niti jednu fotografije Vaše ulice a kamoli Vaše kuće, ne znam , valjda im nije bila zanimljiva. No, zamolila sam kolegu urednika za malo pomoći. Naime, zamolili smo naše čitatelje, tko ima, neka pošalje u redakciju fotografije Vaše ulice, možda se na njoj nađe i vaša kuća. I doista, zamislite samo. Netko nepoznat, osoba nije poslala svoje ime, poslala nam je ovu fotografiju. Na njoj su dvoje mladih ljudi ispred jedne kuće. Pogledajte.
Robert Z. je pogledao crno bijelu fotografiju, ne vjerujući. Na njoj su bili Robert Z. i Ivana Š. ispred njegove stare kuće. Sjetio se je odmah, snimio ih je Boris, njegov susjed.
Zahvalio se je gospođi Veri i otišao u hotel. Možda bi mogao pronaći Ivanu Š. i barem je pozdraviti. Hm, proteklo je dvadeset godina. Roberte, mislio je, ona više niti ne zna tko si ti niti tko si bio. Ti si Robert okamina, pripadaš u ovom gradu vremenima koja su odavno prošla.
Ipak dilema ga je snažno nagrizala.
Sutradan Robert.Z. je preko Frankfurta ubrzo dospio do postaje br. 1. Rindt ga oduševljeno pozdravi.
-Herr Robert, razmišljao sam. Vi niste za ured a i plaća je manja od vozačke. Ali za novi konvoj trebam vođu konvoja. Plaća je bolja, imate izravno učešće u dobiti, vozite idalje. Putove znate i sve što nas na njima čeka.
Do postaje br.2 stigli su relativno brzo i bez problema. Noćni odmor pa iznova na cestu. Do postaje br. 3 moralo se proći kroz Plavi klanac, najopasnije mjesto u cestovnom prometu. Sjetio se Mike, on je bio ljudina.
Večer prije nastavka puta prema postaji br. 3, Robert Z. je sjedio pored vatre s drugim vozačima razgovarajući tiho što ih sutra očekuje. On je bio vođa konvoja i njegova je riječ bila posljednja. Oružana pratnja je dobra, iskusna, bit će dobro, rekao je Robert Z. On je više puta prolazio kroz Plavi klanac, mogao bi dugo govoriti o opasnostima koje tamo vrebaju, od lavina do raketnog napada. Vozači su se utišali, svatko je utonuo u svoje misli, poneki su već, onako sjedeći i spavali.
Robert Z. iz džepa na košulji izvadi staru crno bijelu fotografiju. Zagleda se prvo u lice Ivane Š., a onda u svoje, kuću kao da nije ni vidio.
S dva prsta spusti fotografiju u vatru. Za trenutak je izgorjela. Pogleda u crno, neprozirno nebo teškog mraka, pa ponovno u vatru. Od fotografije ništa nije preostalo. Valja misliti na Plavi klanac, zaiskri mu u glavi.

Prošlost

Teško, mučno, dugo buđenje. Tek za trenutak otvorio bi mutne oči i odmah ih iscrpljen zatvarao, grčeći se od umora i boli.
Oporavak Roberta Z. trajao je mukotrpno nekoliko mjeseci u Središnjoj bolnici Južne pokrajine. Sporo i otežano, jadno i bez budućnosti. Tih nekoliko riječi odzvanjale bi u Robertovoj glavi u rijetkim trenucima svijesti. Uistinu, Robert se mogao smatrati sretnikom. Odmah po ulasku konvoja u Plavi klanac bili su žestoko napadnuti minobacačima i raketama. Jedan za drugim, kao na pokretnoj traci za proizvodnju pakla, kamioni su letjeli u zrak, raspadajući se. Zapaljeni komadi vozila zviždeći razlijetali su se na razne strane, no najčešće se stremili u vis, kao da su se željeli osloboditi, pa makar i samo fragmentarno. Nagorjeli komadi metala i guma, bučno su se odbijali od sivih, okomitih stijena Plavog klanca, strelovito se zabijajući u tlo, dižući guste oblake prašine. Konvoj se nije zaustavljao, tko prođe, prođe. Te su se devize svi vozači držali pa i Robert Z. Plavi klanac nije dopuštao okretanje a i da su takvo što pokušali postali bi još lakša meta.
Robert je pretpostavljao da bi uz ovakve gubitke da bi trećina konvoja moga biti sačuvana te dostići predviđeni cilj. Kamioni su bili opremljeni ojačanim branicima koji su im omogućavali da odguraju s ceste raznesene dijelove pa i cijelo zapaljeno vozilo. Jedino je problem nastajao ako bi poneki dio uništenog vozila izravno pao na kamion koji se žurno probijao prema izlazu.
Misleći na užareni komad koji s visina juri prema njemu, čvrsto je držao upravljač, mučeći se kako bi održao što je moguće kraći razmak prema vozilu ispred njega.
Konvoj je duboko ušao u nekoliko kilometara dugi Plavi klanac, tegobno napredujući kroz vatru, neprestane eksplozije, oblake gustog, crnog dima. Iznenada je vatra prestala, odjeknulo je još nekoliko eksplozija različite snage. Vodeći u konvoju izletjeli su iz smrtnog zagrljaja jureći prema spasonosnom izlazu iz klanca. No neposredno pred samim krajem klanca, preživjeli iz prvog okršaja suočili su se s gustom mrežom ukopanih mina. Mine su imale razornu moć, od vozila su ostajale samo krhotine.
Robert Z., ulijepljen znojem, tek što je odgurao nešto kvrgavo, nešto što je do malo prije bila vozačka kabina, osjeti palucanje vlažnog crva , klizeći se polako spuštao niz nogu. Znao je, nije morao gledati. Pogođen je, nešto ga je dohvatilo. Ubrzo je osjetio kako mu se tenisica nalazi u lokvi, u lokvi krvi. Ipak može voziti. Srećom, još par metara i vani je. Nešto sasvim neprepoznatljivo skliznulo mu je s glave, na oči, osjećao je samo slabinu. Ugledao je napokon i vražji izlaz i klonuo nemoćan na volan.
Robert Z. je imao vrašku sreću, uspio se probiti iz pakla i spasiti se. Samo su mu to govorili u Središnjoj bolnici u onim rijetkim trenucima svijesti.
Zapravo, Robert je sasvim dobro prošao. Sudbinu Plavog klanca preživjelo je tek nekoliko vozača. Robert je bio pogođen s nekoliko metalnih dijelova s tko zna čijeg kamiona, dva puta ozbiljno u noge,.te nešto lakše u leđa.
Iako su se liječnici i medicinsko osoblje svojski trudili, liječenje, oporavak Roberta Z.nisu davali dobre, pozitivne rezultate. Naime, izgledalo je kao da Robert jednostavno ne želi ozdraviti, kao da želi vječno ostati na toj tankoj crti između života i smrti, sna i jave.
Bez obzira koliko neće um, hoće tijelo i Robert je nakon gotovo pola godine napustio Središnju bolnicu.
Kamo sada? Valjalo bi potražiti Rindta. Još nesigurna koraka, mekanih pokreta, nazvao je poslodavca.
Rindt je znao sve detalje o njegovom dugom oporavku.
-Slušaj herr Robert, osiguranje je već sve uplatilo što treba. Do nove voižnje malo se odmori. Već sam ti u bazu poslao avionsku kartu. Znam da bi volio otići u stari kraj._
Čudno, pomislio je Robert, nijednom se proteklih mjeseci nije prisjetio starog kraja, domovine, daleke zemlje na zapadu. Sjetio se, jednom, one male crno bijele fotografije s dvije osobe ispred stare kuće. On, Robert Z, i Ivana Š. u davnim vremenima. Sjetio se i svog odmjerenog pokreta kada je fotografiju prepustio plamenu.
Ipak, otputovao je prvim avionom daleko na zapad. Njegov se rodni grad od zadnjeg posjeta nije mnogo promijenio.. Činilo mu se da ljudi hodaju užurbanije, doista, njegov je grad postao košnica.
Odmah po dolasku, već idući dan posjetio je bez mnogo emocija svoju staru ulicu, ulicu svoga rođenja, no ona se u cijelosti izmijenila. Od nje je ostalo samo ime, novogradnje su ispunjavale obje strane. Ponegdje se uklopilo i kakvo staro drvo, nekada ukras vrta a uglavnom smetnja za parkiranje. Približno je odredio položaj davnog doma. Na tom mjestu uzdizala bijela višekatnica s uvučenim balkonima.
Hm, eto, ovdje žive novi stanari, novi stanovnici stare ulice, tugaljivo je mislio.
Pogledao je još jednom pozorno višekatnicu uspoređujući je s kućom iz davnine.. Da, stara je kuća imala dušu, a ovo, ovo je samo dio košnice.
-Hej, stari-trgne ga glas.
-Hej, tebe nisam vidio cijelu vječnost.-
-He, Robert-
Robert se okrene i učini mu se da je prepoznao Borisa, znanca iz tih davnih doba.
-Ne prepoznaješ me, ja sam Boris.
-Naravno prepoznajem te Boris._
Prijateljski su se rukovali i pomalo zbunjeno započeli razgovarati.
-Ti si vani, čuo sam da dobro zarađuješ. Nama ovdje nije lako. Borimo se preživjeti,- brzo je govorio Boris.
-Pa dobro, nije mi loše. I ja sam često u vrtlogu preživljavanja.
-jest, samo to je puno lakše kada imaš novac, nervozno mu uzvrati Boris.
Boris je Robertu ispričao sveo svom pomalo jednobojnom, dosadnom ali organiziranom životu obitelju, o tegobnom poslu.
-A ti, što je s tobom,- iznenada ga upita Boris.
-Pa ja, ja sam, imam posao na istoku, da, da, dobro plaćaju, ali od toga svega, ne znam, nemam baš nešto osobito.
-Brak, ljubavnice, preljubi?- ustrajavao je Boris.
-Ma dobro, poznavao sam neke zanimljive žene ali posao te uvijek odvuče na drugu stranu kada postane napeto. I tako, stalno, uvijek sam u nekom krugu.
-A što je bilo s Ivanom?_
-Ne znam, zamišljeno odgovori Robert.
-Nisam je vidio još od onda. Ne znam.
-No da, tako je to, zdvojno će Boris.
Pozdravio se s Borisom. Svatko je otišao na svoju stranu. Boris je zakoračio iznova u svoj tegobni život a Robert je pogledao prema istoku, osjećajući u nosnicama teški, ogavni miris spaljenih vozila.
Boris ga je pozvao na večeru, kod njega doma. Naime, Boris je nastavio stanovati u staroj ulici ali na novoj adresi, u višekatnici na samom kraju ulice.
Idućih nekoliko dana Robert je šetao gradom, ponekad bi susreo ponekog neznanca. Njihove su priče bile iste, Robertu već dosadne.
Večeras mora otići kod Borisa i njegove obitelji. Dvoumio se stanovito vrijeme. Trebao bi ga nazvati, ispričati mu se i ne doći. Opravdati se glavoboljom.
No, ipak je otišao.
Borisova supruga oduševljeno ga je prihvatila.
-Boris o vama priča kao o jedinom preživjelom iz onih vaših, davnih vremena.
Nekako se kiselo nasmiješio.
Večera je protjecala u opuštenom raspoloženju. Robert je i na svoje iznenađenje ispričao nekoliko benignih detalja o poslu s kojim se bavi. Boris i supruga gledali su ga razrogačenih očiju. U neko doba zvono na vratima zaustavi njihovu priču. Ubrzo je Boris uveo elegantnu gospođu.
-Dobar večer Roberte, reče mu žena i pruži mu ruku.
-Dobar večer Ivana.
Robert polako ustane pružajući joj ruku. Uzbuđenost, nelagoda, izmiješani. Nakon prvotne zbunjenosti, Robert je ostatak večeri proveo razgovarajući s Ivanom. Boris i njegova supruga diskretno su se udaljili.
Ona je sretno udana, ima dvoje djece, već odrasle, suprug je poduzetnik, stalno je u poslu, ali, njoj je dobro.
Iznenada, Ivana se nježno nasmiješi.
_Znaš. Jednom sam slagala neke stvari i slučajno sam pronašla jednu fotografiju. Malu, crno bijelu. Na njoj smo ti i ja, ispred tvoje stare kuće. Dala sam je Borisu, on nas je snimio, on će je najbolje sačuvati. I onda, prije nekoliko godina, Boris je tu fotografiju odnio u naše novine jer je netko tražio bilo što,što podsjeća na staru ulicu. Baš mi je žao. Trebala sam je sačuvati. Sada bi je zajedno gledali i sjećali bi se, zar ne?
-Sjećali čega, muklo prozbori Robert-čega?
-Pa, onih vremena, naših emocija, tvog glupog ponašanja, na primjer, ljutito mu uzvrati Ivana.
-Moram ići, pozdravi Borisa i suprugu.
-Čekaj, ne ljuti se. Nisam mislila biti gruba prema tebi. Žao mi je što nemam tu fotografiju. Ona doista predstavlja jedino što je preostalo od onoga što smo bili.
Robert se nasmiješi.
-Ja sam prije nekoliko godina tražio bilo kakav trag o postojanju ulice, ostatak iz onih vremena. Ja sam uz pomoć novina dobio tu fotografiju.Izgubio sam je u plamenu prije polaska konvoja kroz Plavi klanac. Eto, uništio sam namjerno, svjesno jedini dokaz naših emocija.
Mahne joj rukom i ode.
U hotelu je zamolio recepcionara da kaže onima koji će ga zvati kako je već otputovao.
Robert je namjeravao ostati još nekoliko dana u hotelu, isprva ne priznajući sebi kako želi da ga Ivana nazove, da mu se bar javi telefonom, ako već ne može doći u hotel.
No, dani su lijeno prolazili i nitko ga nije zvao. Otputovao je u ponedjeljak. U utorak je preuzeo novi konvoj. S iznenađenjem je pregledao mapu puta. Rindt mu je uputio nekoliko riječi.
-I herr Robert, kako je bilo na zapadu?Ništa?Ništa osobito. OK Konvoj čeka. Sretno.
Kamionski motor je tutnjao, pjenio se i gutao kilometre. Konvoj se kretao brzo.
Cijelo je vrijeme Robert mislio na susret s Ivanom
Zaustavljanje. Kamioni su se grupirali u nove skupine.
Karta je jasno pokazivala, konvoj ne prolazi kroz Plavi klanac. Nazove Rindta preko radio uređaja.
-Za kratko je vrijeme Plavi klanac postao dio prošlosti.
-Da, veselo odgovori Rindt-Plavi je klanac duboko ostao u prošlosti.
Hm, mislio je Robert čudno raspoložen, sve je zapravo prošlost osim dana u kojem udišemo zrak punim plućima.

Treća četvrt Roberta Z.

Odustao je od nepotrebnih, suvišnih objašnjavanja sam sebi, kako se našao ovdje, na ovom mračnom mjestu u vremenu kada mu je gotovo sve išlo od ruke, pa i kontakti sa ženama. Osmjehnuo se na tu pomisao.
Protegao se malo, koliko su mu konopi koji su vezivali noge i ruke dopuštali, tek toliko da za trenutak pokuša probuditi utrnuli krvotok.
Naslonio se iznova na prljavi zid s grčem na licu, gledajući u mrak, u tamu bez ikakva zvuka.
Pustinja je spavala ili se kurva pritajila, razmišljao je vezani Robert Z. u tijesnoj kolibici, oslonjen na zemljani zid, negdje u Sjevernoj pokrajini.
Iznenada začuje viku, jasno je čuo ustrčale, uznemirene ljude, osjećao je njihovu zbunjenost, pa i strah.
Opet tišina, no, Robert je vidio njihova uplašena lica orošena znojem, gledao ih je kako teško dišu u pustinjskom mraku.
U tom trenutku netko je grubo, naprasito, otvorio tanka vrata kolibe i unutra ubacio svezana čovjeka. Čovjek je tresnuo neposredno ispred nogu Roberta Z.
Nepoznati je teško podigao glavu. Robert je njušio njegov istodobno radoznali ali i ustrašeni pogled.
-Ja… ja….Eric, promuca svezani čovjek na francuskom.
-Ja sam Robert, odgovori mu Robert na engleskom.
Nekako se svezani došljak uspio donekle uspraviti, te je sada sjedio nasuprot Roberta.
-Ti sigurno radiš za kompaniju?, upita Roberta novodošli.
-Da, i po odjeći se to vidi. A ti, što ti radiš ovdje u pustinji?
-Zarobili su me pored Mutnog jezera….radio sam za neke filmaše….oni su producirali dokumentarni film o povijesti ove pokrajine……filmaši su se ubrzo oslobodili otkupom…… a ja sam ostao…..ja nikome ne trebam.
Tek sada Robert opazi njegovu tamnu boju kože.
-Misliš, nikome ne trebaš kao crnac?
-Hm, pa ti si bijelac, što ti onda radiš ovdje, u ovoj smrdljivoj rupi?
-Imaš pravo, odvrati mu mirno Robert, u istim smo govnima, jednako duboko.
Oborili su glave i zašutjeli.
Noć je sporo, no mirno prolazila, usitnjavajući svoje sate u minute, sve do prvih zraka svjetla.
Zarobljenici su pred zoru usnuli, niti ne pretpostavljajući što donosi idući, možda posljednji dan ili pak dan oslobađanja.
Ujutro su im donijeli nešto hrane i zdjelicu bljutave no osvježavajuće vode, sve bez i jedne izgovorene riječi.
Obojica zarobljenika uočavali su poglede donositelja hrane i vode, bez prestanka su ih promatrali.
Zakrabuljeni ljudi su izašli iz kolibe i ostavili dvojicu zarobljenika u tišini.
Uskoro se na vratima pojavila nova skupina zamaskiranih i obojicu povela iza kolibe.
-Kome je do pišanja, sada je pravi trenutak, vikne Robert Ericu koji ga je zbunjeno gledao.
-Ovdje?
-Da, ovdje, tu pored zida kolibe, poslije nećeš biti u prilici.
Zapišavali su zid kolibe, pratili mlaz koji je šetao gore, dolje i šutjeli, kakvo olakšanje.
Iznova su ih strpali u kolibu, no nisu ih vezali.
-Nešto se bliži, promrmlja Robert.

Naslonili su se na zid promatrajući ples prašine obasjan trakama teška, žuta svjetla. Točkice su lebdjele, izvijale se, propadale ali se i uzdizale.
-Uskoro će podne, postaje nepodnošljivo vruće, izusti Eric.
Da, danju pakao, noću pakao, kaza Robert i naglo se trgne.
Skoči do vrata i nasloni glavu na njih.
-Slušaj, približavaju nam se teška vozila.
Eric mu se približi.
-Da, samo, to su naoružana vozila.
Nije ni izrekao svoju misao do kraja, već je Eric ležao na zemlji prekrivši rukama glavu.
Robert legne malo dalje, no s rukama pored tijela, misleći s prezirnim osmijehom, kao da me meso i kosti ruku mogu zaštititi ako me pogodi krhotina ili metak.
Doista, uskoro je prostor oko njihove kolibe bio žestoko napadnut, lako se uočavala kakofonija različitih kalibara, uzvici ranjenih, krici umirućih, sve uz jednolično brektanje teških vozila.
Povremeno bi tu orkestraciju užasa razbijale pojedinačne eksplozije, vjerojatno minobacačkih mina, prepozna ih Robert.
-Što ćemo ako to padne na nas?-promuca Eric.
-Možemo se samo moliti Bogu. Zašuti, suho mu uzvrati Robert.
Mine su sve brže padale a eksplozije su odjekivale sve bliže.
-možda bi mogli pobjeći, vrata su slaba, dahtao je govoreći s teškoćom Eric.
-Ostani tu gdje jesi i šuti. Pomakni se do zida.
Istoga je trenutka mina pogodila suprotni zid kolibe i u razornoj eksploziji ga pretvorila u razmrvljene komadiće zemlje i praha. Udar je odbacio Erica i Roberta, zajedno sa zemljanim zidom.
No, nisu odletjeli daleko, ispod njih se otvorila zemlja i prepustila debelim naslagama pijeska, dok je zid dijelom ostao na površini, donekle zatvarajući ulaz u otkriveno podzemlje.
Eric i Robert su se osvrtali, otresajući sa sebe zemlju i pijesak.

Nije bilo nikakve sumnje, slučaj ih doveo do dobro opremljenog skladišta, uglavnom vreće hrane, konzerve, ali i piće, odjevni predmeti, ponešto oružja, većinom osobno naoružanje.
U potpunoj tišina spretno su se kretali od police do police, otvarajući i zavirujući u vreće i kutije, otkrivajući nečije tajne rezerve, pravo blago. Na policama su pronašli i naravno redom otvarali boce cijenjenih konjaka, viskija, votki, uz obilje vina, piva, uz raznoliku hranu u konzervama.
-Najprije ćemo se najesti a onda ćemo piti do besvijesti, tiho će Robert.
Tko zna hoće li još biti ovakvih prigoda?
-O.K., uzvrati jednako tiho Eric.
Iznad njih započela je druga runda okršaja, stanovnici sela su uzvraćali udarce napadačima, pucajući, urlajući.
Eksplozije su se polako i pomalo udaljavale.
-Uzmiču, promrmlja Eric, gutajući listiće usoljene govedine.
-Da, stisnuli su ih ovi, mrmlja Robert, režući mirisne odreske pršuta.
Svoje su fine zalogaje zalijevali francuskim bijelim vinom.
-Izgleda da se napadači vraćaju, opet će Eric.
-Izgleda, odgovori Robert gledajući prema otvoru iznad njih.
Žestina popodnevne bitke prelijevala se s jedne na drugu stranu, no zapravo nitko ozbiljnije nije uzmicao.
Sati su prolazili u neprestanoj izmjeni vatre.
Eric i Robert uopće se više nisu obazirali na zvukove iznad njih, bili su i dalje zauzeti jelom i pićem. Izgladnjeli su i ožednjeli proteklih dana i tjedana.
Konzerve su se vješto otvarale, boce su se praznile, trbusi se punili, a napunjeni mjehuri ispražnjavali u kutu.
Robert je jedva pokazao prstom prema gore i rekao.
-Hm…da….to je…..isto mjesto…za….pišanje…..samo dublje.
Eric je stalno odmahivao rukom, ionako nije čuo Roberta, vodio je s neprisutnima nekada davno započete a nikada dovršene razgovore.
Za manje od pola sata, obojica su ležali polumrtvi, svaki u jednom kutu podzemne prostorije, nemoćni da pomaknu mali prst, djelomično prekriveni vlastitim bljuvotinama.
Nisu ni opazili da je žar bitke postao naglo prigušen a zatim je i potpuno umuknuo.
Nisu ni primijetili zelenkaste kacige s radoznalim očima kako ih pozorno promatraju.
-Mrtvi?-prva će glava.
-Čekaj, pogledati ću, druga će glavu, mrtvi su pijani.

Robert nikada više nije susreo Erica. U kompaniji je čuo, jednom se interesirao kod Rindta, Eric snima dokumentarne filmove, ali samo u Europi.
Robert se nikada ozbiljnije nije zanimao za konačni rezultat cjelodnevne bitke koja se s promjenljivom srećom odvijala iznad njihovih glava.
Dobro se sjećao samo mirisa i ukusa prvih zalogaja i gutljaja u tajnom skrovištu.
Uostalom, kompanija nije pokazivala previše afiniteta prema sentimentima.

Posljednja četvrt Roberta Z.

Robert Z. tegobno je završavao svoj posljednji ugovor koji je potpisao prije nepune dvije godine s Rindtom. Iako je kao vođa poslova bio oslobođen nekih gadnih i neugodnih poslova, teško se nosio s vlastitim vodstvom.
Česta zlokobna mrmljanja vozača a još više pomoćnog osoblja ostavljala su grube ožiljke na njegovom licu.
Dani su beskrajno dugo trajali, rijetke sjene gotovo nepomične u pijesku, a konvoj se kretao prokleto sporo, preplavljen snažnim osjećajem straha kako zbog zasjeda u brdovitim predjelima ili pak radi teško uočljivih znakova ukopanih, pritajenih eksplozivnih naprava koje su žedne krvi netremice vrebale.
No, ugovor se morao odraditi, nema odustajanja. To jednostavno pravilo vrijedilo je za sve koji su ovdje, u ovoj vrućoj zemlji, željeli zaraditi više za svoju sigurnu, mirnu budućnost.
Često je u posljednje vrijeme, Robert pa i posve glasno razmišljao, koliko je već dugo u ovom paklu konvoja i krvi, koliko je duboko zaglavljen u krvavom pijesku?
Ovo mu je već peti, zapravo šesti ugovor, a šest nije dobar broj, nikako i nikada mu se nije sviđao.
Robert Z. je do ovih dana, prikupio poveću svotu novca, nije točno znao, već približno.
Kompanija je izdašno nagrađivala sve koji su cjelovito obavili posao, vabila ih bonusima kod idućih ugovora, istodobno obećavajući i izravnu pomoć onima koji se odluče za pokretanje vlastitog posla u djelokrugu aktivnosti kompanije u gotovo svim zemljama svijeta.
Da, dobro se prisjećao nekih anegdota o tome kako su pojedini vozači , sretni što su izvukli živu glavu, u dvije tri noći izgubili na kocki uistinu sve, osim svog, sretno sačuvanog života ili pak vijesti o nekima koji su se utopili u neizmjernim dugovima, pogrešno procjenjujući balans vlastitih želja i osobnih mogućnosti.
No dobro, ipak su prevladavale jednolične, kratke informacije o mnogima koji uživaju u ljetovalištima i živi u otmjenim pansionima na obalama dalekih, raznih mora.
Ukoliko bude imao dovoljno sreće da dovede svoj posljednji konvoj na odredište, Robert Z. će se laganim, opuštenim korakom uputiti na jednu od predviđenih morskih adresa. I onda će uživati, bez straha, u svakom satu svog novog ,teško stečenog novog života, neopterećen razmišljati o tome što se može ili što se neće dogoditi sutra.
U posljednjih nekoliko mjeseci konvoji su uglavnom, bez većih oštećenja vozili trasiranim putovima i dostavljali robu. Valjda će tako i ostati, razmišljali su. Sporazum o prekidu vatre donio je krhki mir, kompanija je takvo stanja vješto koristila, danomice povećavajući zaradu., no kompanije nikada nije zaboravljala svoje vojnike, dio te zarade slijevao se redovito u njihove džepove.
Rindt je u međuvremenu zauzeo mjesto drugog čovjeka kompanije u zemlji mirisa krvi.
To svakako nije bila loša vijest za Roberta jer će ga Rindt po isteku ugovora vjerojatno
povući gore u srce kompanije a s Robertom otići će gore i drugi s kojima je drugi čovjek kompanije bio zadovoljan.
Prije dva dana o takvoj odluci i želji Rindt obavijestio Roberta. Želi da mu Robert bude pomoćnik, a Robert neka izabere odane ljude koji će se brinuti za organizaciju konvoja,
U pitanju su bili višegodišnji ugovori s visokim prihodima i posebnim bonusima.
No, Robert se svejedno dvoumio.
Umorio se je od ovog užarenog pijeska, vrelog zraka, tragova krvi koja ga je neprestano okruživala, želeći ga zagušiti.
Rindt mu je gotovo ljutito uzvratio.
-Herr Robert, a što Vas uopće čeka na nekom drugom mjestu? Ova zemlja je Vaša nova domovina. Ovdje ste postigli najvrjednije rezultate a kompanija to ne zaboravlja. Vi bi se možda vratili u svoju izvornu domovinu?
Sami ste mi pričali, tamo više ne postoji ništa što bi Vas vezivalo za staru postojbinu. Više nema ljudi koje ste poznavali, nema uostalom ni Vaše rodne kuće. Tamo ne postoji ništa što bi Vam pomoglo da se iznova uklopite, Herr Robert.

Robert je dobro znao kako je Rindt u pravu jer Rindt je uvijek bio u pravu.
Rindt mu je predložio iste večeri.
-Herr Robertt, do isteka ugovora još su tri tjedna. Odradite svoje konvoje i onda o trošku kompanije otiđite u Meksiko, u zaljev, u naše ljetovalište. Odmarajte se mjesec, dva mjeseca pa se vratite i preuzmite novi posao. Good?
Doista, u posljednje je vrijeme Roberta mazila sreća.
Ugovor je istekao bez ikakvih problema. Robertova okolina glasno je raspravljala o novim, svježim kadrovskim odlukama kompanije., pa su tako i poneki od njih, bliži Robertu, vršili uzravni pritisak na njega kako bi on prihvatio kompanijin prijedlog jer ako ide on idu i oni.
No, prije puta u Meksiko, Robert je na nekoliko dana posjetio rodni grad i unakaženu ulicu rođenja. Sada, doista više nije bilo uopće traga o životu ulice prije.
Lutao je zatim gradom i ne pomišljajući da nazove Ivanu Š. Osjećao se kao potpuni
stranac u gradu rođenja.
Ipak, te zadnje večeri okrenuo je njezin broj, samo je želeći pozdraviti, začuti njezin glas.
Ona se obradovala njegovom pozivu, ispričala mu je kako joj baš ne ide posao koji je pokrenula, obitelj joj je dobro, vjeruje da će uskoro postati baka, svi se za to pripremaju.
A on, kako je on? što planira? gdje je sada?
Robert nije znao što bi joj zapravo odgovorio, samo je rekao.
-Dobro sam, planiram neki put u Meksiko, no vjerujem da ću ostati na Istoku.
Na kraju razgovora mu je rekla.
-Kada dođeš idući put, nazovi me ranije, možemo otići na kavu.
Robert se pomalo čudio svojoj odluci, želji da je nazove. Pa što je drugo mogao i očekivati nakon toliko godina? Ona čeka unuka dok on sanjari.
Baš taj razgovor nekako je isprva malo, tek stidljivo a ubrzo i snažnije otvorio Robertu oči. On pripada konvojima, Rindtu, kompaniji, dalekoj zemlji na istoku, on je Istočanin (Istočnjak).
Za dva je dana potpisao novi ugovor s kompanijom, postao je Rindtov pomoćnik. Dodijeljen mu je luksuzni apartman u glavnoj zgradi kompanije okruženoj bunkerima i bodljikavom žicom.
Čim je stupio u apartman, upitao se je, što će mu toliki kvadrati, što će mu toliki luksuz?
Rindt mu je ukratko razjasnio.
Herr Robert, to je Vaš rang. Vi ste visoko pozicionirani u kompaniji.
Predlažem da se što brže spremite za put u Meksiko. Počnite se već jednom odmarati.

Meksiko, ugodna toplina, hladno piće, noći razvrata na plaži, opustili su ga posve. Gotovo je zaboravio na zvuk konvoja, na kapljice krvi u zraku, na potmulu tutnjavu eksplozija.
Lijegao bi oko deset izjutra, budio se navečer i iznova u meksičke pustolovine. Kompanija je doista znala ugoditi svojim zaposlenicima.
U zadnjem tjednu dobio je preko kompanije obavijest o telefonskom pozivu iz njegova rodnog grada. Djelatnik kompanije dao mu je broj s kojega je došao poziv. Odmah ga je prepoznao, broj Ivane Š.
Nazvao je iz apartmana. U velikim je dugovima, može li joj nekako pomoći bilo s čime, bilo kako. Nije se dvoumio. Čim se za koji dan vrati na Istok, pomoći će joj, to će joj biti dovoljno.
Osjećao se zadovoljno, bio je iskrižan, ispresijecan nepoznatim osjećanjima, zbrkanim i nejasnim koji su jurili njegovim tijelom.
Iste se večeri prepustio izazovima plaže i sasvim zaboravio na telefonski razgovor. Idućeg se jutra iznenada probudio, rano, tek je svanulo. Divlja horda ležala je unaokolo na plaži još uvijek uvaljana u smjesu pijeska i alkohola, on je gledao u tamno nebo, pa oko sebe, ne prepoznajući duge crne uvojke djevojke koja je ležala pripijena uz njega.

Odmor je istekao, kompanija zove. Prvim zrakoplovom Robert će se vratiti na Istok.
No, više nije imao sreće, njegov se zrakoplov srušio negdje iznad Atlantika, bez preživjelih, bez tragova, kažu i bez pravog razloga.
U tim, kratkim i odsudnim trenucima panike i beznađa, kada je svima bilo jasno da je životu došao kraj, Robert Z. se oprostio od svoga života vidjeći ispred sebe malu kuću s drvetom pored u žutoj pustinji, a na vratima je stajalo dvoje domorodaca, ona s prekrivenim licem , ali Robert Z. je znao, to su njezine oči, oči Ivane Š., dok je iznad kuće u malo vihoru letjela crno bijela fotografija i onda sasvim naglo, pala na vrući pijesak.

SLUČAJNI SUSRETI

I

Puka slučajnost dovela ga je po redakcijskom zadatku u lijepi, povijesnim epohama iskrižani grad na obali mora. Morao je obaviti dva razgovora s lokalnim umjetnicima, slikarom i kiparom, a koji su trenutno bili angažirani na obnovi crkvice iz ranog srednjeg vijeka.
Crkvica je davno podignuta na uzvisini nedaleko grada i nekako se je uspjela očuvati kroz mnoga stoljeća no ona su na njezinom nježnom tijelu ostavila duboke brazgotine.
Crkvica je doista oronula i valjalo ju je spasiti od urušavanja. Renoviranje je išlo dobro, restauratorski zahvati pomalo su vraćali stari, prvotni sjaj.
Međutim, u razgovorima, niti jedan, ni slikar, ni kipar, nisu rekli ništa osobito, bolje su im u ruci ležali kist i dlijeto nego mikrofon.
Ipak nekako, nakon autorizacije, razgovori su bili zgotovljeni, garnirani s nekoliko fotografija što ih je novinar snimio u crkvici i u njezinoj okolici.
Protekle je dane novinar većinom provodio u hotelskoj sobi. Smještaj nije bio. hotel poluprazan, pa mu je soba nudila potrebni mir oko dovršenja razgovora.
Popodne je konačne verzije razgovora zajedno s fotografijama poslao e mailom u redakciju, zadovoljan učinjenim.
Izašao je iz hotela, oslobođen obaveze i odlučio prošetati obalom. Promatrao je privezane brodove, užurbane pokrete na njima, galebove koji su letjeli između plovila.
Sunce je zalazilo, stvarajući lijepu sliku zaljeva.
Sjeo je na prvu slobodnu klupu i zagledao se u užareni krug kako klizi prema površini mora.
-Lijepo, zar ne?
Iznenadi ga ženski glas, polako okrene glavu i ugleda ženu svoje dobi s crnom kosom i sunčanim naočalama.
-Da, doista, odgovori nekako prigušeno i iznova pogleda prema padajućoj kugli. Nepomično su oboje sjedili na bijeloj klupi ne progovarajući.
Kada je kugla potonula i povukla svjetlo za sobom, okrenuo se prema ženi.
-Kako si?
Prošla je gotovo cijela vječnost do njezinog odgovora.
-Dobro, a ti?
-Imao sam neka posla ovdje, u vezi one stare crkvice izvan grada.
-Ah, da, zaiskri njezin glas.
Iznova su zašutjeli, mrak se dovaljao preko mora, počele su se paliti ulične svjetiljke.
-Čudno je da se susrećemo ovdje, u mom rodnom gradu, prozbori ona.
-Da, puka slučajnost, uzvrati novinar.
-Koliko smo se puta vidjeli u Z. proteklih godina, nastavi jednoličnim tonom žena.
-Ne znam, suho će, nekoliko puta.
I opet šutnja u mraku na bijeloj klupi.
-Znaš, iznenada će ona, ovaj me grad uvijek podsjeća na djetinjstvo, na mladost, na boje sreće, možda zvuči trivijalno, ali, doista je tako.
-Baš lijepo, nekako nezainteresirano, uzvrati odgovor i pripali cigaretu.
-Drago mi je što sam te srela ovdje u Š.
-I meni je drago, baci cigaretu na kamenu i zgazi je, i meni je drago.
Ona se naglo digne a on tek tada primijeti da nema više sunčane naočale na glavi i da joj se naziru tamne oči.
Gledali su se netremice nekoliko sekundi a zatim on ustane i kaže joj.
-I meni je bilo drago što sam te vidio.
Ona samo klimne glavom, okrene se i nestane između večernjih šetača.
On sjedne, zapali drugu cigaretu i tiho promrmlja.
-I meni je bilo drago što sam te susreo.

Sutradan, u vlaku za Z, već izdaleka je vidio njezino karakteristično lice s tamnim naočalama. I ona je vidjela njega. Nekako, u isto vrijeme, mahnuli su jedan drugom. Sjeli su na svoja mjesta. On je bez prestanka, cijelo vrijeme, gledao kroz prozor, prisjećajući se davnih emocija vulkanske moći koje nije mogao kontrolirati pišući joj jedno davno ljeto niz pisama. Ljeto je urodilo, on je vjerovao nesporazumom i nakon toga nikada više nisu izmijenili niti riječ, pri susretima u Z. prolazili bi jedno pored drugoga poput stranaca.
Napokon je vlak stigao u Z., a novinar je bio izmoren tužnim, teškim sjećanjima.
Na izlasku, odmah ju je primijetio te požurio za njom. Kada ju je sustigao, ona se instinktivno okrenula i pogledala ga a on je samo stisnuo usne, uzvratio pogled i prošao.

II

Oduvijek je volio Zagorje. Lijepi, skladni predjeli nižu se jedan za drugim. Surađivao je s nekoliko slikara koji su došli živjeti u Zagorje ili su u njemu bili rođeni. Njihovo slikarstvo nosilo je u sebi duboki, snažni pečat podneblja. Rado je o njima pisao i družio se. Naravno, posjedovao je i nekoliko slika ovih plodnih stvaralaca.
I ovoga se puta ukazala prigoda da posjeti jednog od njih. Riječ je o Ivanu T. i njegovoj velikoj obljetnici, četrdeset godina umjetničkog djelovanja.
Umjetnik je na svom imanju priredio i manju izložbu novijih radova, te pripremio obilnu gozbu u vrtu iza kuće.
Novinar je poznavao neke od prisutnih gostiju, političari, književnici, estrada ali i dosta nepoznatih lica.
Nakon sjajna ručka, dio se gostiju razišao, ostali su oni koji na svoj način cijenili umjetnika.
I tada je među njima, novinar zapazio crnu kosu i tamne naočale na licu. Nije bilo sumnje i žena je gledala u njega.
Prišao joj je.
Nasmiješili su se oboje, pomalo stidljivo.
-I opet slučajni susret?, zapita je.
-Ma ne, moj muž je kupio nekoliko slika od Ivana i on nas je pozvao kao uzvanike na proslavu. A ti?
-Ja uglavnom pišem o njemu a slike dobivam.
-To znam, kao prijekorno će ona.
-A gdje ti je muž?, žustro je upita novinar.
-Njega slikarstvo zapravo ne zanima, dovezao me je jedan prijatelj pa mi pravi društvo kada mi postane dosadno.
-Lijepo je imati prijatelja, kaže joj i zagleda se u nju.
I dalje, unatoč godinama, nije izgubila svoju jedinstvenu ljepotu, oči su joj sigurno još žestoko sjale iza sunčanih naočala, mislio je novinar.
Šutjeli su, ispijajući piće.
Novinar je grozničavo razmišljao što bi joj rekao, što će ona odgovoriti?
-Ah, tu si, pojavi se elegantno odjeveni muškarac-ako si za, možemo se vratiti.
-Ne ljuti se, odgovori ona hitro muškarcu-vratiti ću se s ovim gospodinom u Z. Budi bez brige, mi se znamo odavno.
Muškarac se bez dvoumljenja povukao.
Uskoro se novinar vraćao u Z. sa ženom crne kose.
Utonuli su u svoje misli, šuteći.
Vožnja je prošla brzo, bez progovorene riječi. Zaustavio se je na adresi koju mu je rekla.Motor je tiho radio. Sjedili su u potpunoj tišini.
Tada su se njegovi rašireni prsti posve polako spustili na njezinu ruku i nježno je obgrlili. Prepleo je svoje prste s njezinima i dalje gledajući ispred sebe.
Ostali su tako nepomični nekoliko trenutaka.
Zatim je samo malo snažnije priljubio svoje prste s njezinima i okrenuo se prema njoj.
Izvukla je svoju ruku iz njegovog stiska i izašla iz automobila.
Na ulazu u kuću se okrenula i mahnula mu.
On ju je gledao, pratio njezine pokrete, njezine korake, njezino tijelo kako nestaju u veži, ne mogavši se ni pomaknuti, niti mahnuti.
Sjedio je još neko vrijeme u automobilu a onda u jednom čudnom trenutku, odlučio što prije i što brže otići iz ove ulice, iz ovoga grada.

III

Novinar se vratio u svoj tamni stan u Strmoj ulici, oprezno se probijajući između kupova knjiga na podu, niza naslonjenih, uramljenih slika, isto tako i neopremljenih, jednih na druge, gusto zbijene, do radnog stola, s izbalansiranim nakupinama, s lijeva gotovi, redigirani rukopisi i s desna, materijali na kojima je još radio. Na stolu je bilo još toliko mjesta za stolnu svjetiljku koja je širila dovoljno svjetla za dugotrajni rad.
Sjeo je za stol, prinio ruke glavi i naslonio se na laktove.
Bio je posve zbunjen situacijom u kojoj se iznenada našao, u središtu vrtloga. Bio je zbunjen, zakašnjelim, činilo mu se nepotrebnim, nelogičnim susretima sa ženom crne kose koja se kije iza tamnih naočala, nakon toliko godina, nakon toliko praznih, uludo potrošenih desetljeća. Još je dublje zaklonio glavu rukama, sasvim je nalegao na stol.
U ovim godinama? Sada? U ovim okolnostima?
Sada, kada mu se napokon činilo da mu svakodnevni život izgleda kao harmonična cjelina iako bez visoko dosegnutih standarda, ali bez izrazitih potresa kojih se žestoko klonio.
Sada, kada je na koncu sa svojim kompromisima izgradio pristojnu novinarasku i književnu karijeru, sada susreće zakašnjelo, iznova svoj najveći izazov, na koji nije nikada pravodobno reagirao, onda kada je to trebalo učiniti, prije, prije mnogo godina.
Što može učiniti? Opet je nijemo držati za hladnu ruku, kao onda jednom, dodirujući prsten na lijevoj ruci, prsten koji je odavno opazio. Držati je za ruku i osluškivati njezino tiho bilo, šuteći s pogledom koji klizi negdje u daljinu.
Napokon je ustao te stajao tako neko vrijeme nepokretan, neodlučan pored stola u poasvemašnjoj dilemi. Bolno i duboko je bio svjestan koliko ovakva zanesenost može izazvati nevolja i problema.
Već te večeri iz dubine uma i srca, doprlo je spasonosno rješenje, on se jednostavno mora maknuti iz ovog smiješno tragičnog igrokaza. Mora se odmaknuti od žarišta bolesti, udaljiti od evidentne opasnosti.
Otuširao se i kao da mu je bilo nešto lakše, kao da je isprao sa svoga tijela grijehove, već mjestimice duboko urasle. Donekle se smirio, uznemirenost je nestala, ostaka je prisutna samo izdvojena, uočljiva slutnja neizvjesnosti, šiljati osjećaj opasnosti.
Uspio je odvojiti, razdvojiti emocije, gotovo se nalaze u istom odnosu, pola-pola. Snažna emotivna uzbuđenost nasuprot mračnoj slutnji.
Noć je protekla sporo, pušio je pokušavajući satrti posljednje ostatke nervoze, slušao je glazbu, no jednostavno nije čuo niti jedan zvuk orkestra, u glavi su jezovito bubnjali timpani, bubnjevi, nabiješćujući tamno crno doba.
Dovraga., ona desetljećima živi svoj život, živi unutar svoje obitelji jedino možda skrivajući svoje snove koji i nemaju neki značaj, nisu uopće bitni za stvarnost, pa ni za sudionike sna.
Ujutro, novinar je bio oslobođen svih sumnji i strahova, gotovo se bezbrižno prepustio živom blatu redakcijske močvare. Te su aktualne opasnosti izgledale u odnosu na sučeljavanja s proteklom noći, gotovo dječje naivno.
U nekoliko je navrata posve srdačno dugo razgovarao s nekim kolegama a za koje je pouzdano znao da ne postoji stroj koji može precizno izmjeriti njihovu mržnju prema njemu.
Gledao je u njihova neprijateljska lica presvučena smiješkom i dobro se sjećao detalja kada su izmijenili telefonske brojeve. Što je uopće mislio kada joj je dao broj mobitela? Koje li tlapnje? Ta je gesta bila vrhunac njihovih ponovnih, slučajnih susreta, susreta izniklih iz puke slučajnosti.
Što će učiniti s telefonskim brojem? Da je nazove i kaže joj, kako to iznova, sve skupa nema nikakva smisla i da je više neće zvati i da kada se opet susretnu, on će samo tiho i nijemo proći mimo nje jer između njih je silna provalija proteklih, praznih, neispunjenih dana ili će ona njega nazvati, možda ne s ovim rasporedom i on će se sigurno s time složiti i opet će biti stranci jedno za drugoga.
Eto, što će učiniti sa zabilježrenim telefonskim brojem. Još jednom je promislio što će joj sve reći, dok je isprva gotovo nježno a zatim čvrsto, grubo zgužvao žuti papirić s telefonskim brojem i pretvorio ga u kuglicu koja je ubrzo zatim odletjela u koš. Kako ga ne bi spopala napast, odmah se riješio sadržaja koša i zavalio se u stolac pored pretrpanog stola.
Već navečer toga dana , novinar je potpuno izvjesno osjećao svoju oslobođenost, ali, istodobno je bio i radostan ali i ćutio gorak okus u ustima jer on zna, ona neće zvati, ona neće nazvati nikada jer je i ona negdje u neku košaru bacila papirić s njegovim telefonskim brojem, koji je prije bacanja pretvorila u kuglicu.
Netko, tko je mogao gledati razvoj ovih tragikomičnih događaja, vjerojatno bi najprije nastojao pronaći zgužvane kuglice i nekako ih oživjeti između prstiju onih kojima su i bile namijenjene, no pouzdano se zna da nema svjedoka ovih slučajnih susreta koji se nisu nastavili telefonskim pozivima unatoč silini praznih desetljeća.

IV

I kao što to obično bude ili je netko jednom zamišljao, novinaru se više nisu dogodili slučajni susreti sa ženom crne kose i sunčanim naočalama s kojima vješto skriva svoje tamne oči. I ona je bila jednake sudbine, barem što se tiče nvinara, no budimo iskreni, novinara nije predstavljala niti jedna važna figura na njezinom vrtuljku života. Možda se, ona samo jednog oblačnog dana, bez kiše, prisjetila kako više slučajno ne susreće čovjeka iz zaboravljenih vremena niti je on svojim zakašnjelim prisustvom podsjeća na nekoliko neugodnih dana iz davnine.
On se pak uhvatio u koštac sa svakodnevnim redakcijskim okršajima sve dok jednostavno i logično po mnogima, uklonjen sa svog novinarskog stolca uz obrazloženje o štednji u novinskim izdanjima. S njim su maknuti zapravo svi stariji kadrovi akako bi ta mjesta mogli prepustiti novo rastućim imenima.
Ponuđen mu je nastavak suradnje, ako želi, do umirovljenja, u tzv. Noćnom izdanju, zapravo, prvom, najranijem izdanju dnevnog lista i to u gradskim rubrikama, dakle od praćenje prometa, cijena na tržnicama, do problema lokalne samouprave.
Vrlo je dobro znao kako se po svaku cijenu mora prilagoditi novonastalim uvjetima ili će izgorjeti kao leptir na plamenu.
Tjedni su otegnuto tekli u pokušajima njegove mučne adaptacije. Nije ga nimalo tješila spoznaja kako nije sam u toj noćnoj utrci starih novinarskih kadrova. Doista noćna služba jutarnjeg izdanja bila je preplavljena izopćenicima iz različitih, atraktivnijih izdanja lista. Svi su nastojali biti gotovo nevidljivi, nikome na putu, sve su odluke šutke, klimajući glavom, prihvaćali.
Novinar nije mogao zapamtiti a kamoli reproducirati i jedan noćni razgovor, tek nekoliko, posve jednostavnih riječi što čine skromne rečenice.
U tim složenim vremenima, ponekad, nakon noćne smjene, budan, bez mogućnosti da zaspi, ležeći na kauču, prisjetio bi se nedavnih susreta sa ženom koja nosi tamne naočale, slučajnih susreta sa crnom ženom.
No, ovih je teških dana bolno bio svjestan kako daleka, nepoznata, nevidljiva ruka upravlja njegovim, njezinim pokretima i vješto ih udaljuje jedno od drugoga.
Ne, ta misteriozna ruka ne upravlja njihovim životima, njihovi životi slijepo i odano slijede ruku. Ne bi se nikako moglo reći kako novinar uopće težio novom, slučajnom susretu s tajanstvenom ženom, kako će posve ispravno zaključiti njegovi kasniji biografi,ne, on se tome nije ni nadao, zapravo, želio je taj ipak mogući susret, na svaki način izbjeći, izmaknuti mu se i ostati neozlijeđen, ostati cjelovit, nedirnut.
Žena crne kose s tamnim naočalama koje su krile njezine tamne oči, u proteklim je tjednima bila zabavljena igrom s muškarcem u elegantnoj odjeći koji ju je sasvim nedavno pratio na proslavu slikara Ivana T. I sve bi bilo u redu dok se nije pojavio tip iz davne prošlosti i okupirao njezinu pozornost, razmišljao je otmjeno obučeni muškarac, ali srećom samo zakratko jer ona je na njegovu sreću ostala potpuno hladna na probuđena sjećanja i osjećanja.
Novinar više nije susreo ženu crne kose s tamnim naočalama, niti slučajno, niti s namjerom.
Otputovao je sasvim iznenada, dobivši visoko rizični posao izvjestitelja negdje s Istoka, iz zemalja suhih, jednolikih pustinja i nedohvatnih vrhova i svakodnevne smrti koju jedino nebo stigne zabilježiti.
Tu, na terasi, na posljednjem katu hotela, okruženog bunkerima i bodljikavom žicom, novinar je s nekoliko kolega promatrao bljeskove u daljini. Do njih je dopirala potpuma grmljavina, sasvim se polako primičući središtu grada.
Novinar je gledao odsjaje na crnom nebu i razmišljao o trenutku kada je držao za ruku, isprva nježno, a zatim snažnije, ženu crne kose, u svom automobilu i bio je posve siguran da je njegov pogled dospio do ovih planina i izaziva ove silne eksplozije.
Još su neko vrijeme ostali na terasi sve dok ih osiguranje nije upozorilo da se sprema minobacački napad. Tek što su krenuli stepenicama prema čvrstom podrumu, prvi projektili pali su na terasu, rušeći sve pregradne zidove, usitnjavajući staklene površine, razmahujući ostatke na sve strane.
Novinar je trčao s ostalima, osluškujući snažno udaranje vlastita bila, misleći kako bi se valjalo izvući iz ovoga kaosa i premjestiti se u ured bliže miru.
Negdje, ispred ulaznih vrata podruma, novinar je shvatio da ga je ona, nevidljiva, moćna ruka uputila na Istok, nakon što se poigrala s njim, nudeći mu slučakne susrete bez budućnosti, bez imena. Nakon što se zasitila njegovog tragikomičnog ponašanja, ostavila ga je ovdje, nemoćnog, ispred naleta minobacačkih mina na terasu, u panici i s malo nade u spas.
Novinar je sjedio u podrumu, znojan, zapisujući detalje napada a eksplozije su i dalje jednolično odjekivale, vjerojatno je terasa posve raznesena.
I tada, prekriven hladnim znojem, sjeti se bijele klupe na obali u gradu i pitanja- Lijepo, zar ne?- i prvog slučajnog susreta.
-Idemo, idemo već jednom, ne zaboravi gdje si. Ti i tvoje fantazije. Potrči, trči, trči, nemaš visoko oasiguranje, trči, urlao je na njega vozač i pomoćnik Thomas.
Novinar je trčćao, spoticao i dosjetio se, kako se doista, posve slučajno zatekao u ovom paklu, stvarno sasvim slučajno. Cijeli je život slučajan, mislio je i mučio se s disanjem, nedostajalo mu je zraka a konvoj je bio još daleko.

Slučajni susreti 5

Teško, teturajući, zadnje je korake Bukač jedva izdržao, nikada nije mogao ni pomisliti da su te ljetne čizme toliko teške, odbrojao bi nekoliko udaraca a da b bi se noga s tom neobično teškom čizmom jedva podigla, pomalo i nespretno očekujući idući korak, slijedeći pokret prema spasonosnom oklopljenom konvoju u sporednoj uličici.
I nekako više čudom, uz pomoć asistenta, ugurao je svoje zbunjeno tijelo u vozilo i onako znojan zavalio se u prljavo sjedalo, ne osjećajući ništa i ne mareći za bilo koga, njušeći svoje umorno, salasto tijelo koje živi svoj usporedni život pored njegovih zbrkanih misli, kako je sve ovo oko njega samo nespretni rezultat njegova htijenja u odbacivanju dosadašnjeg života.
Vozač se okrenuo i mrzovoljno ih prebrojao, uz eksplozije i s lijeva i s desna i ispred i iza njih, doista, bili su u središtu pakla shvatilo je skrhano tijelo Krunoslava Bukača, a uzdrhtale misli su se složile, doista, ovo je pakao.
Motor je zabrujao, napokon su krenuli, čuli su se uzdasi mnogih u vozilu, prva, druga, treća, vozač je bio spretan i sretan i vodio njihove živote kroz gusti koloplet eksplozija.
Smirio se i zaspao. Sanjao je neke nepoznate, neprepoznatljive krajeve, djecu zlatne boje kose i njezine male grudi, suhe i bezbojne, gotovo odbojne. Pomisao na te male izbočine probudila ga je sasvim. Iznenada se osjećao krajnje neugodno, neudobno ispred tog malog, sitnog torza s tek naznačenim grudima.
Uskoro su se na sreću dočepali odredišta spasenja, u luci, pored nekoliko manjih ratnih brodova, koji su posve nezainteresirano mirovali, po zapovijedi tko zna odakle i od koga, a on je svejedno pomišljao na njezine male grudi koje nikada nije dotakao, koje nijednom nije ni slučajno ugledao i izašao iz prašnog vozila s mnogim ožiljcima i stupio na sigurno tlo.
Ugledao je niz osoba koje su pozorno promatrale eksplozije i bilježile ih.
Prespavao je na zapovjednom ratnom brodu u luci, budeći se svaki čas, ustajući, pijući bljutavu vodu, zagledajući se kroz okrugli prozor s pitanjem, kada će ove eksplozije prestati?
Projektili su obilazili oko luke s ratnim brodovima na svojim umrtvljenim vezovima, razarajući sve što se moglo razoriti,
Iznova se sjetio žene s malim grudima i gotovo glasno upitao, nije li ovaj vrhunski trenutak apsurda kada pomišlja na tu ženu crne kose u trenutku kada mu život uistinu visi o niti. No, dobro, sada više nije visio o niti, bio je siguran u okruženju cijevi ratnih brodova, no svejedno, projektili nisu izbirljivi, lete na sve ciljeve, posebice ovakve, u luci.
No, mir na brodu, tišina u luci, ipak trenutno vlada mir, na puškomet su otvorena vrata pakla.
Naslonio se je na metalni zid odjeljka, zbunjen vlastitim mislima, grozničavo je pogledom, kroz prozor pretraživao okolinu. Na dohvatu metka otvorena su vrata zvijeri.
Ujutro je popio čaj s rumom, popušio je nekoliko cigareta te poslao izvještaj. Ukratko je porazgovarao sa časnicima za vezu o jučerašnjim događajima. Fini, pristojni momci, kratka pitanja, zadovoljni odgovorima.
Samo jutro pokazalo je pravo lice luke, uništenog grada. Stanovnici su nijemo uklanjali ostatke, poneko bi zaplakao a za njim i drugi pronalazeći nesretno tijelo pod ruševinama.
Promatrao je sav taj jad i žalost, iznova se čudeći ljudskoj naravi, njezinoj neizbalansiranosti i užasu što ostavlja za sobom.
Razrušeni grad na obali uskoro je bio preplavljen spasilačkim ekipama, novinarima koji su tražili izjave očevidaca, vojnim skupinama koje su patrolirale, vješto se probijajući između spaljenih vozila i urušenih zgrada.
Čemu sve to, mislio je Bukač i opet se sjetio slučajnih susreta izniklih iz nedavnih nespretnih događaja.
Čemu sve to, mislio je novinar, prisjećajući se detalja i susreta i pisama.
Bolno je osjećao razarajuće pitanje u sebi. Gdje on doista pripada? Onoj sivoj zoni nepotrebnih slučajnih susreta naraslih iz njegove, možda njihovih gluposti ili ovom kaosu koji teži jasnoći.
Posve zbunjen, otišao je na ručak na brod. Evo, ja objedujem, oni plaču, svi smo u istom loncu, ja sam sit, oni su ožalošćeni, izgubljeni na ovoj obali.
Ja pomišljam na nekog dalekog i nepoznatoga a oni žaluju za mrtvima i dragima, bojeći se za žive.
Jesam li ja samo slučajni svjedok kako bih mogao bolje procijeniti osobnu poziciju? Jesam li ja samo očevidac jednog trenutka loše izabranog vremena?
Napisao je novi izvještaj i poslao ga u redakciju, tekst, uistinu hladan, prepun okruglih brojki, uz poneku izrečenu riječ bola i to je bilo sve.
Zapovjednik flotile nije im preporučao da se vrate u grad, na brodovima mogu ostati sve dok je mornarica usidrena u luci, a poslije, neka odluče što će dalje učiniti, ostati ili otići.

U avionu za zapadnu prijestolnicu, Bukač se i opet čudio sam sebi, u tim godinama, s tim iskustvom, on je u paklu boli u svojim kaotičnim mislima gledao male grudi daleke žene i razmišljao o njihovoj nedohvatnosti, nedodirljivosti, gotovo je u cijelosti mogao osjetiti meko, baršunasto tkivo s tamnim krugovima.
Novinari su u avionu neprestance naručivali nove runde, sretni, presretni što su uspjeli preživjeti ubilački napad iz unutrašnjosti na obalni grad i samo se čudom spasili.
Redakcije, vlasnici listova, TV postaja obilno će nagraditi njihovu požrtvovnost, imaju se čemu veseliti, otplatiti će sve preostale rate za kuću i automobile ali i naći će se i za sinovu stipendiju. Hvalili su svoje debeljuškaste žene s plavim uvojcima, koje su ih podržavale u ovom napornom poslu koji vole a oni se sada vraćaju s obilnom zaradom, to će biti proslava broj jedan u njihovoj ulici ove godine a onda iznova s Božjom pomoći, iznova.
A on, što će on, Krunoslav Bukač sa svojim mislima o ženi s malim grudima.

Baltes

Ja sam Marko Baltes, drugo ime za umor. Tako je često o sebi, unatrag, evo već nekoliko godina, ali samo suočen sam sa sobom, razmišljao iscrpljen od posla koji ga je doslovce proždirao, čovjek, premlad da bi bio starac a prestar da bi bio mlad.
Nekako je, sve do sada uspijevao izdržati atake, uspješno braneći svoju respektabilnu reputaciju, kontinuirano i nesmiljeno gazeći ta gotovo uvijek opoganjena tijela, koja su mu još do nedavna radila o glavi a u ovom trenutku očekuju potpuno nemoćni, bez daha, zlu kob.
Ponekad je ponešto, zbunjen pojavom vlastite slabosti, vrlo rijetko na kratko pomišljao, što se dešava s obiteljima onih pojedinaca koje je on efikasno i bez ikakva sustezanja uklonio? Što oni sada rade, o čemu sve misle i napokon, koliku opasnost oni mogu doista predstavljati?
Tada bi vrlo ozbiljno analizirao pojedine slučajeve-predmete i relativno lako i brzo slagao dijelove zaključka, neopasni su, previše su okupirani batrganjem u svojim osobnim dramama da bi uopće imali vremena kovati bilo kakvu zavjereničku misao, a koja bi nam mogla naštetiti.
Baltes je na svoj specifični način sazdan većinom od ironije, upokojio niz imena, bez ikakve mogućnosti povratka, oduzimajući im pravo na rehabilitaciju. Uostalom, zato su ga i postavili, on samo čisti, pročišćuje.
Njegova se bezuvjetna odanost obilno nagrađivala, no on nije niti stizao uživati u plodovima uspjeha niti je to želio, živeći u skromnom, jednostavno namještenom stanu od tek dvije nevelike sobe, kuhinjom i kupaonicom. Jednu je sobu zauzela biblioteka s radnim stolom i kožnom, dubokim naslonjačem, koji je po svemu vrijedio tržišno najviše. U drugoj manjoj sobi provodio je ponekad noć, vrlo se kratko odmarajući.
Uistinu, ni njegovi susjedi nisu baš puno o njemu znali. Za njih je on, Marko Baltes bio samo, po svemu sudeći, visoko pozicionirani službenik nekog važnog odjela u Ministarstvu, čovjek tih, sasvim neupadljiv, vrlo prosječnog izgleda, koji je sa svima njima izmjenjivao samo pozdrave pri susretima, na trenutak ih samo pogledavši, uvijek žurnog koraka.
Istodobno, svi bi oni mogli posvjedočiti, kako nikada, nitko nije pozvonio na njegova vrata osim poštara ili službenog kurira iz Ministarstva.
Ma kakve žene, taj soj mu je nepoznat, govorili bi oni i dalje da ih je netko pitao.
No, Baltes je dok su ga žene zanimale, svoju strast umirivao brojnim kontaktima službene naravi, obavljajući, rekao bi on, na sreću i svoju temeljnu zadaću ali i ponešto se opuštajući, utišavajući vragove u tijelu koji su znali neugodno bučiti, buneći se opravdano, kako ih može samo tako zanemarivati.
Danas, nakon niza desetljeća apsolutne vjernosti mukotrpnog uzdizanja na hijerarhijskoj, skliskoj ljestvici i sada kada je praktično dosegao vrh, toliko je iscijeđen, ispražnjen, od tijela tek koža što drži na okupu nekoliko kostiju i par preostalih organa. On više ne može ništa. Ne može čak ni mrziti one koje bi valjalo pomaknuti u stranu, ukloniti ih sa staze po kojoj on polako i još uvijek neumoljivo hoda jer on Marko Baltes nema više snage ni za obične mrziteljska misli, koje su ga nekada tako energično podsticale na akciju.
Bales je bio potpuno svjestan budućeg sasvim jednostavnog razvoja događaja. U onom trenutku kada mu ruka prvi puta zataji i ne uzmogne potpisati akt o nestajanju i on će biti vrlo brzo pometan u stranu, u zaborav, u nepomak, u crnilo, u mrak, jednom laganom gestom.
Naravno, njegove su ruke uvijek bile i ostale čiste. Njegovo nalivpero, najubojitije oružje Ministarstva, napunjeno crnom tintom, uvijek na istom mjestu u unutarnjem džepu sakoa, spremno je čekalo stisak njegovih prstiju ostavljajući ožiljkasti trag na papiru.
Baltes je svejedno s tugom očekivao svoju neopozivu nakanu, ponekad se bolno dvoumeći, o odlasku iz Ministarstva.
U posljednjim je mjesecima opazio, najprije suzdržanu i teško primjetljivu kolebljivost pri suočavanju s mjestom za potpis.
U svega par tjedana ta je neodlučnost i dilema prerasla u izraziti otpor, u jasno izraženo negiranje, u kristalno čistu profiliranu želju da se ne potpiše sudbonosnim imenom na dokument za brisanje.
Na sastancima je tek u par riječi, objašnjavao kako su iskrsnuli stanoviti novi elementi koji opravdavaju izostanak njegovog potpisa.

Toga je lijepog i po ničemu posebnog petka, u dubokoj jeseni, predao svoju ostavku pomoćniku ministra, koji ju je hladno primio, no u njemu je sve provrilo, jer jednostavno nije znao što bi učinio s tim prokletim papirom, naime, ostavka nije bila zabilježena kao redovni pojam u Poslovniku Ministarstva.
No, ipak je nekako uspio, zahvaljujući brojnim privatnim kontaktima, za desetak minuta došapnuti samome ministru.
-Baltes je dao ostavku.
Ministar je podigao ruku, nije ga ni pogledao. Pomoćnik je s neskrivenim olakšanjem prepustio svoj mučni teret prvome, ipak sa strahom razmišljajući koliko Baltesova ostavka može uzdrmati njegov položaj pomoćnika ministra.
Ministar je već sutradan vratio s njegovim smrljanim potpisom Baltesovu ostavku u moćni Središnji ured Ministarstva.
Ministrov potpis je na svakome dokumentu označavao isto, ministar je upoznat.
Šef Središenjeg ureda, Leo Meroni, čovjek iznimno krupnog tijela i uvijek oznojenog čela, proslijedio je dokument nižoj instanci, kao što je i propisano, a koja je morala odabrati na zakonu utemeljeno rješenje za nastalu situaciju.
Niža instanca je uredno odložila zaprimljeni dokument u ladicu B-2, u kojoj su već ležali snopovi slučajeva u iščekivanju službenog razrješenja.
Dakle, sada u formalnoj ostavci, Marko Baltes, iznenada i posve neočekivano vidno boljeg raspoloženja, posve budan, započeo je iznova potpisivati donesene dokumente takvom brzinom, ali sada niti ih i ne pogledavši, nije ga zanimalo o čijoj se glavi radi, tako da je ubrzo njegov ekspeditivni odjel morao uzeti provjerene kadrove iz drugih krila Ministarstva, kako bi ovako ekipirani mogli sustizati učinkovitost Marka Baltesa.
Baltesove norme postajale su iz dana u dan sve nedostižnije sve dok ga u utorak ujutro nije odvela trojka iz onog drugog Ministarstva, kome je bolje i ime ne spominjati i kako se kasnije čulo, internirala.
Poslije će interna istraga pokazati vođena kadrom iz drugog Ministarstva, kako su svi dokumenti bili pravovaljani, pravno potkrijepljeni potrebnim dokazima i potpisima i od ministra i od Baltesa, samoga, no tko je stavio Baltesovo ime na dokument nije se saznalo.

Kada je trojka zaustavila Baltesa na rubu proplanka, on je samo uzdahnuo i pomislio.
-Doista smo izgradili snažan sustav.
Tri metka s leđa oborila su Baltesovo tijelo na mokru travu. Pao je bez glasa, samo se presavio.

Druga interna istraga otvorila je posve nove horizonte, tako da su trojke imali svaki dan gusto popunjeni program na rubu proplanka.
Vrlo je brzo tamo ispraćen drugi pomoćnik Ministra, a već idući dan i glavni tajnik ministra.
Ono drugo Ministarstvo pružilo je svoje ljepljive pipke prema prvom, kontrolirajući, revidirajući, dok se struktura ne stabilizira.

Danas popodne, u sedamnaest sati svečano će biti otkriveno brončano poprsje Marka Baltesa, s natpisom ” Nikada umrli junak”.
Javnost je toplo pozdravila postavljanje poprsja u prostorima Ministarstva gdje je Baltes dao svoj najveći, osobni doprinos zajedničkoj borbi.

II

Trojka bi poslije tri pucnja ležerno napuštala rub proplanka i vraćala se automobilom u grad, u ono drugo Ministarstvo, kome je bolje i ime ne znati, očekujući nove naredbe.
Srećom po njih, proplanak je bio relativno blizu, sat vožnje do velike šume i mogli su, ako sve ispadne dobro, nekoliko puta dnevno pohoditi temeljno mjesto izvršenja.
Netom bi oni otišli, dolazila je druga trojka i uklanjala sve s proplanka što bi moglo upućivati na prvu trojku. Vrlo brzo, proplanak je bio očišćen, bolje je reći, iznova je bio posve čist i spreman za novu posjetu.
Važno je reći, kako niti prva a kamo li druga trojka nije imala nikakve spoznaje o osobama koje su dovođene na proplanak. Svaka je grupa odrađivala svoje bez trunke radoznalosti.
Nakon što je Baltes pao licem na vlažnu travu, trojka se po ustaljenom običaju mirno, gotovo lijeno vratila u grad, bez ikakva razgovora za vrijeme vožnje, kao što je i predviđeno.
Baltes je otvorio oči, sve mu se zelenilo i pomislio.-Kud baš zeleno – i zaklopio oči iznova.
Tada je osjeti žestoku bol na leđima. Uspio je rukom dodirnuti okrvavljena mjesta i kao iskusni profesionalac zaključio kako trojka nije obavila posao kako valja.
-Da mogu, prijavio bi ih, hroptao je Baltes dok se s mukom pridizao.
Teturao je hodajući, zapravo, učinio bi dva, tri koraka, pao bi i grčevito odmah nastavljao puzati prema šumi.
Druga trojka nije zateklo tijelo, vidjeli su samo tragove krvi koji vode prema šumi.
Pokupili su tri čahure, stajali pognutih glava desetak sekundi i vratili se žurno u vozilo.
Teški, debeli grašci znoja na licu vozača nisu ga omeli da po prvi puta progovori u automobilu.
-Tragovi uklonjeni, zaružio je njegov glas u kabini.
-Uklonjeni, kaza još jednom.
-Uklonjeni, potvrde šaptom druga dvojica.
Zapravo, druga se trojka zatekla u vrlo delikatnoj situaciji. Ovakav slučaj nije bio predviđen ni u Pravilima za izvanredne situacije. Bili su itekako svjesni svoje bespomoćnosti, knjiga uputstava nije pružala baš nikakvo uporište.
Ne mogu ništa učiniti, panično su razmišljali.
Ali, što je bilo s tijelom?
Nadali su se kako će ta žilava individua krepati negdje u dubokoj šumi, još pritom ako padne u neku rupu, kojih je ta šuma bila prepuna, biti će gotovo savršeno.
Unatoč godinama i umoru, Baltesovo tijelo je bilo dovoljno snažno da se odupre ranama i smrti.
Dva je dana i jednu noć ležao u gustišu šume, ipak očekujući da netko podigne grane s kojima se pokrio, da ga trojka pronađe i konačno definira njegov status, no, nitko ga nije tražio, bar ne za sada.
Nabasao je na blatnjavi potočić i osvježio se. Blato i voda su mu pomogli preživjeti. Krvarenje je prestalo, ali bol je i dalje bila neizdrživa.
Hranio se bobicama, pa ni čišće nije bilo loše, većinom ležeći na trbuhu, pokriven s gustim prepletom grana borova.
Nakon nekoliko dana, iscrpljen groznicom, Baltes je ustao, tegobno i bez mnogo očekivanja od svoga prvog koraka, no, učinio ga je, s mukom i boli. Hodao je kroz šumu, saplićući se, padajući, bojeći se iznenada razjapljenih bezdana i već ga je mrak ga zatekao.
Da, prošao je cijelu šumu, ono mjesto na proplanku, daleko je ostalo iza njega.
Ispred njega ukazala su se brda, u daljini je vidio Sivu planinu, a iza nje je bio onaj drugi svijet.
Znao je iz službenih podataka kako je ovo gorovito područje rijetko naseljeno, uglavnom slabo pogodno i za poljoprivredu, tek nešto stočarstva.
Ovdje bi se mogao sakriti, tu ispred njihova nosa, tu me neće tražiti, preblizu je, prikriti ću svoj bijedni ostatak života i biti zaboravljen.
Probijao se kroz visoku travu s mukom se uspinjući, stalno gledajući prema vrhu Sive planine.
-Samo što dalje od proplanka, što dalje.
Ipak, noću se je teško kretati. Zastao je ispod prve krošnje drveta, naslonio se nj i zaspao.
Odjednom, učini mu se odmah kako je zaklopio oči, osjeti nešto oštro na svojim prsima.
Trgne se , s mukom otvori oči, zabljesne ga svjetlost, osjećajući jasno kako sjedi na vlažnom.Za trenutak stisne kapke i jedva ih otvori, ne obazirući se na oštricu i uoči krv.
Rane su se otvorile. Nije ni čudo od tolikog napora. Podigne glavu i stavi dlanove na oštricu. Klizne mu pogled cijelom dužinom sječiva.
Dugački štap s metalnim vrhom u njegova je prsa uperio čovjek pokriven kabanicom i gleda ga krajnje neprijateljski.
-Tko si ti?, zareža čovjek u kabanici.
-Ja, ja sam čovjek iz šume, odgovori mu jedva čujno Baltes.
-Ne govori gluposti, pogledaj kako je vrh oštar, probit ću ti pluća za tren.
-Bio sam u šumi, ne znam, nekoliko dana.
-A prije? razgnjevi se kabaničar.
-A prije, prije ove krvi?Bio sam na proplanku.
-Na proplanku s trojicom, nešto tiše će kopljonosac.
-Da.da….,glava mu klone i Baltes padne u nesvijest. Crnilo ga obuhvati cijeloga.

Vidio je samo odsjaj vatre i nije mu bilo hladno. Osjećao je bolna leđa a u glavi mu je kovitlao košmar.
Stavi ruku na prsa no ne opazi oštricu. Otvori širom oči i ugleda nisku tavanicu za koju se prilijepio tanki sloj dima.
Privuče mu pozornost sjena na otvorenim vratima. Jedan, ne, dva čovjeka.
-Budan si, dobro je.
Baltes je prepoznao glas čovjeka s kabanicom. Ovaj se nadvio nad njim pomno ga promatrajući.
-Imao si sreće nepoznati. Mršavi je uspio izvaditi sva tri metka. Iskrvario bi da nas nije bilo. Zahvali se Mršavom.
Baltes tada ugleda drugo lice koje je s radoznalošću piljilo u njega.
-Je li da sam dobar? Nema što, vješt sam, govorio je cerekajući se Mršavi.

Uskoro je Baltes saznao da se Crni, nositelj dugog štapa s oštricom i uvijek pokriven kabanicom i Mršavi, koji posjeduje različite sposobnosti, brinu o ovome dijelu zabačenog imanja mjesnog bogatuna, koga vide jednom mjesečno, kada im on osobno donosi zarađenu plaću i potrepštine za svakodnevni život.
Bogatun ih nikada nije pitao, kako su se oni nedavno našli ovdje jer zna dobro, svako je pitanje suvišno za ovo mjesto između moćnog visa Sive planine i neprohodne šume.
Plaća ih mizerno, hrani oskudno, znajući i to da Crni i Mršavi ponekad i nešto ulove u svoje opake zamke, koje je lako zamijetio.
-A tko si ti?, upita ga tada Mršavi.
-Došao sam s proplanka, prije šume.
-Što si radio tamo?
-Dovezli su me, a ostalo se vidi i ne moram o tome govoriti. Da, a ti Mršavi?Kako si ti dospio ovdje?
-Znaš, primakne se Mršavi, nema straha da ćeš me odati pa ti mogu reći.
-Slušam.
-Ja sam nekada bio član one druge trojke, trojke za uklanjanje tragova.
-I?
-Odjednom više nisam mogao. Nisam mogao.
-I onda?
-I onda, jednom sam pobjegao. Ostavio drugu dvojicu zabezeknutu i nestao u šumi.
-Srećom te nisu našli.
-Da, zapravo, našao me je, kao i tebe, Crni. Uperio mi je oštricu u prsa, ostalo znaš.
-A on Crni?
Mršavi zašuti.
-Neka ti on kaže.
-Čujem, čujem, oglasi Crni. Što te zanima?
-Tko si ti Crni?
-Vidiš, ja znam tko si ti, tko si bio. Za mene si bio pojam, iako se kao ništa nije znalo. Ti si bio moj ideal, no unatoč svemu, niti ja nisam više izdržao.
-Hm, Baltes će malodušno. Znam, tvoj pogled sve govori. Znam, znam, ti si bio član prve trojke i tebe je šuma jednog dana spasila.
-Da, šuma me je spasila.

III

Baltes se oporavljao, sporo i neujednačeno, često ga je mučila groznica dok su ga noću razdirali košmarni snovi, lomeći ga.
Crni i Mršavi vješto su ga skrili, prije nego je naišao gazda u svom mjesečnom pohodu, noseći im zarađeno i nešto hrane.
Seljak je zvjerao očima lijevo, desno, pregledao pomno, kao sasvim slučajno njihovu nastambu i kada se uvjerio da je sve kao što je i bilo prošli put, vratio se kući zadovoljan što ima takve dvije budale koje gotovo besplatno rade za njega a koliko zna nitko ih ne traži a to mu je potvrdio i nadstražar S, kada mu ih je opisao.
-Takvi mi kriminalci nisu poznati. Čim takav opis stigne u moj ured, odmah ću ih pokupiti. Ovako, ostavi ih na miru ali pazi na njih i javi mi ako primijetiš išta sumnjivo.
Baltes se napokon oporavio, pomagao je Mršavom i Crnom u svakodnevnim obavezama.Utrnuo je profesionalni oprez jer nema razloga ne vjerovati dvojici.
-Može li se preko Sive planine?, jednom je upitao poluglasno Crnoga.
-Može, može.
Baltes se pomalo začudio svome opažanju, Crni se nije iznenadio kada je spomenuta Siva planina.
-Može, može, nastavio je Crni.
-Možemo li mi prijeko Crni?
-Kada budemo spremni, tiho će kabaničar.

I doista, od toga dana ta čudna, neobična trojka započela je pripreme za prelazak Sive planine.
-Moramo biti u kondiciji, valja pripremiti dovoljno hrane, pravu obuću i odjeću i sve tako činiti da ne bude sumnjivo gazdi. Ljeto nije daleko, i tada kada snijeg posve nestane, idemo prijeko.
Danima su pretrčavali brojne kilometre, hodali opterećeni, uspinjali se na obližnje visove, mučili se, često padajući.
Umjesto dvije plaće bogatun im je nabavio cipele. Na pitanje što će im tri para, Crni je brzo odgovorio.
-Neka se zna tko je ovdje šef.
Seljak se samo nasmijao i dodao.
-Ta ti valja. Naravno, ti si ovdje glavni, ali tek poslije mene.
-Svakako gospodine, svakako, ponizno će Crni.
Jednako su postupili i s odjećom, ulagujući se gazdi.

Napokon je nastupilo i ljeto. Nervoza je činila svoje, začula se i svađa, nestrpljenje je sijevnulo punom silinom.
Tek što ih je seljak napustio i ovaj puta vidno zadovoljan viđenim, trojka je krenula prema Sivoj planini.

Koliko su vremena proveli na negostoljubivoj planini, Baltes nije mogao ni približno odrediti, Na planini noć je izgledala kao dan i obrnuto.
Znao je, na Sivoj je planini čitavu vječnost, sve ga boli i nikako da prijeđu na drugu stranu.
Često su lutali izgubljeni u teško prohodnim klancima, jedva se iz njih na čudesan način izvlačeći.
Naposljetku je i taj spasonosni trenutak došao. Spustili su se sa obronaka Sive planine i koračali hitro prema zelenkastoj dolini koja se rasvijetljena podnevnim suncem prostirala ispred njihovih čeznutljivih pogleda.
-Oh, evo, evo konačno, zavapio je Mršavi. U tom je trenutku tišinu proparalo nekoliko hitaca i Baltes je zapanjeno promatrao kako se Mršavi ruši na tlo, a u sekundi iza, pada i Crni, na leđa s vidljivim crvenim mrljama na prsima.
No, njega ništa nije pogodilo.
Osjetio je samo užasnu slabost, tonuo je u mrak, nakon udarca u glavu.

Baltes je gledao u daleki, visoki bijeli strop. Tišina, mukla, podmukla tišina.
-Budni ste?
Baltes okreće glavu i gleda u nepoznatog, mlađeg muškarca.
-Budni ste gospodine Baltes?
-Da, prokrklja mu iz grla.
-Kako se osjećate, nastavi ugodnim glasom čovjek.
-Dobro, valjda dobro, šapće Baltes.
-Ah, probudio se, izdaleka začuje osoran glas.
-Da gospodine, hitro odgovori muškarac pored Baltesova kreveta.
-Dobar dan gospodine Baltes. Vidim da ste dobro pa se možemo odmah primiti posla.
Baltes samo odmahne rukom.
-No, no, ne budimo tako malodušni. Dopustite, ja sam I. G. Operativni tajnik Centralne službe Ministarstva.
Baltes je naravno znao kako je u posebno osjetljivim pitanjima bilo najvažnije mišljenje Tajništva Centralne službe jer oni su bili iznad svih.
-Vidite gospodine Baltes, vi ste nama postali jako zanimljivi u onom trenutku kada ste ipak predali vašu ostavku. Mi razumijemo vašu iscrpljenost, opazili smo je na vrijeme i registrirali, ali vi ste pripadali službi koja po svom temeljnom principu ne može biti umorna, ona ne može patiti od ljudskih slabosti, ona ne može iskazivati ljudske nedostatke. Nadalje nas je osobito zanimalo što su vaši slijedeći planovi, jasno, to se moglo učiniti vidljivim, ako vaše ime stavimo na liste za uklanjanje. koju vi uopće u zadnje vrijeme niste ni pogledali, reklo bi se, čovjek bez milosti, ne, bili ste nemarni, važno je znati ime neprijatelja. Trojka koja vas je odvela na proplanak, ništa nije znala o zamijenjenom oružju i streljivu, koje vas nije moglo ozbiljnije ozlijediti. Nanešene rane nisu vas omogućile u bijegu kroz šumu. U šumi vas nadziremo cijelo vrijeme, dok vas s druge strane čekaju naši agenti Mršavi i Crni. Da ne bude zabune, mršavi je bio pravi liječnik a Crni pravi trojkaš.
-Bio?
-S obzirom na značaj slučaja, naše vanjske trojke nisu mogle dopustiti da Crni i Mršavi prežive. Njihova je žrtva posve opravdana, odradili su svoje i hvala im. Njihova je misija tamo bila završena. Nas sada zanimate samo vi. Tko su vaši kontakti? S kim ste se željeli naći? Zašto niste ostvarili predviđene kontakte na Sivoj planini? Dajte nam odgovore a poslije ćemo vidjeti. Vi ste važan član ove zajednice i vaše se zasluge ne mogu ignorirati. Da, imate lijepo poprsje u Ministarstvu, baš vas je dobro pogodio onaj mutavi kipar. Muca ali je dobar s metalom, ha, ha, ha, ha. Idemo. Vidimo se sutra.
Mjesecima je trajalo ispitivanje, mada je Baltes slutio kako oni već znaju sve o njemu pa i ono što još nije pomislio a mogao bi.
Nisu bili osobito zadovoljni njegovom kooperativnosti jer i oni su znali da takva zvjerka kao Baltes uvijek može još nešto interesantno izvući iz svoga sjećanja, uvijek može iskrsnuti novo ime.
Naposljetku je istraga okončana. Odluka vrha je bila, Baltes ostaje živ ali u potpunoj anonimnosti jer njegove su zasluge iznimne a uostalom što bi generacije koje dolaze mislile o ovoj vlasti kada jednom budu češljale raznoliku dokumentaciju prošlih vremena.
Istini za volju, Baltes im nije otkrio ništa a što već oni nisu prije otkrili jer Baltes je doista bio samo provoditelj odlučenoga, nesmiljeni izvršitelj, nikako organizator.
Odnedavna na Osmom odjelu Opće bolnice broj šest, to je odjel za posebno teške slučajeve, nalazi se novi pacijent. Sjedi po cijeli dan u kolicima, nemoćan da napravi bilo kakav pokret, ne osjeća svoje udove, tijelo mu je mrtvo ali nije hladno, širom otvorenih očiju iza kojih se krije umrtvljeni mozak.
Sjedi i netremice gleda po cijeli dan. Onda ga pred noć smjeste u krevet, tada kažu ponekad zaklopi oči.

IV

Osmi odjel Opće bolnice broj šest redovito, dva puta dnevno posjećuje K.S. i podnosi izvještaj tajniku I.G. o M.B., o čovjeku koji je napustio ovaj stvarni svijet i sada samo vegetira.
O zdravstvenom stanju M.B. jako se vodi računa, za sada su svi zadovoljni. Osobito se pazi da pacijent ne bi dobio dekubituse od sjedenja ili ležanja.
M.B. je posve nepokretan. Mrtav čovjek u poluživom tijelu. To je sve što K.S. mora znati o ovom važnom pacijentu.
K.S. nije radoznao čovjek i doista ga ne zanima tko je ovaj čovjek, niti tko je bio. Ono što je bio, bio je, zaključuje svoj dnevni izvještaj u roju raznovrsnih misli K.S.
Ponekad K.S. pogleda u mrtve oči pacijenta, suoči se s njima i ne zatrepti. Tako zgrčen ostane nekoliko minuta netremice buljeći u opušteno lice starca i njegove nijeme oči.
-Stvarno se pitam što oni u tebi vide starče?, cereka se K.S. popravljajući kravatu.
Potapše po leđima okamenjenog i pozove sestru.
-Idem, ostavljam vam ga.
-Da, gospodine. Bez brige gospodine, tiho će pognute glave sestra A.T.
Već pri prvom susretu, K.S. je zapazio graciozni hod medicinske sestre A.T., njezinu skladno zaobljenu figuru a ima i lijepe noge, misli s uzdahom K.S.
A.T. je uvijek radila prijepodnevnu smjenu a druga sestra M.A., za koju je K.S. pomišljao kako bi bila bolji kaskader nego medicinski djelatnik.
Noću su se o M.B. brinuli bolničari, njih dvojica, prepoznatljivi po obrijanim glavama.
Prije nego li je zatvorio vrata, podboden žudnjom,a da bi dublje zavukao svoje oči kroz prorez njezine bluze i izbliza pogledom obuhvatio okrugline njezinih grudi, K.S. je upitao A.T.
-Koliko još može ovako?
-Doista ne znam gospodine. Morate upitati liječnike, mislim na doktora Vojteha, on je šef ovoga odjela.
Dok mu je govorila, opazio je naglo nadimanje pa ubrzano spuštanje njezinih grudi.
-Doista su dobre, smijuckao se u sebi K.S.,zamišljajući svoje ruke širom raširenih prstiju na uzbibanim prsima.
Zapravo, uopće nije ni pogledao ni jednom sestrino lice jer da je gledao primijetio bi kratkotrajni čudni bljesak u tamnim očima.
-Idem, vidimo se.
-Da gospodine, doviđenja, A.T. je nešto petljala oko M.B.
Već iste večeri pozvan je hitno u Tajništvo Centralne službe.
Uveli su ga u veliku ovalnu dvoranu, još nije bio na ovom katu. Radni stol i fotelja, lijepa, udobna kožna fotelja koje je davno pripadala M.B., što naravno K.S. nije znao. U fotelji je sjedio tajnik.
-Što je vama K.S.? Jeste li vi normalni? Tko vam je dopustio da pokrećete internu istragu o zdravstvenom stanju M.B.? Što je vama? Recite mi već jednom, što je vama? Progovorite.
K.S. je stajao kao ukopan ispred stola i onda, ni sam ne znajući kako, rekao je posve tiho.
-Ja sam gospodine tajniče samo htio bolje pogledati kroz prorez na njezinoj bluzi, ima tako lijepe grudi. Nešto sam je morao pitati. Dok mi je odgovarala uopće je nisam slušao, samo sam zamišljao svoje ruke na tim grudima.
Tajnik ga je gledao ukočenog lica. Nakon kraće stanke prosiktao je.
-Razumljivo, razumljivo. Mi vodimo računa o svojim ljudima i znamo za sve njihove potrebe. Ali, ova se potreba ne može zadovoljavati unutar službe. Zaboravite njezine grudi i držite se predviđenog Pravilima. Slobodni ste. Otvorite širom oči. Idite. Sutra očekujem novi izvještaj o M.B.
Sutradan, oboje su bili iznenađeni susretom. K.S, je s distance pozdravio sestru A.T. Ona mu je suho uzvratila. Prosjedio je pored M.B. nekoliko sati, napisao je izvještaj i otišao, zapravo i bez pozdrava.
Stvarno, koliko sam dugo pazio na M.B.? Sjeti se ponekad K.S., iako zna da taj fini nadzor traje, evo već četvrtu godinu. I dalje se susreće sa sestrom A.T., pristojno je pozdravlja, ona uzvraća jednako uljudno. Niti jednom više nije pogledao u njezine grudi i znao se ponekad začuditi što ga je onda tako snažno privuklo.

Danas je hodao u povorci, odmah iza tajnika. Jučer je definitivno napustio ovaj uzburkani svijet M.B. i već iste večeri kremiran. U prisustvu nekoliko službenih osoba urna s njegovim pepelom položena je u zajedničku grobnicu nepoznatih.
-Sačekajte me malo, poslije ovoga, iznenada se prema njemu okrene tajnik.
K.S. klimne glavom.
Kasnije mu je tajnik rekao.
-Prvo, čestitam na unapređenju. Drugo, drago mi je što ćemo još prisnije surađivati. Ja vodim računa o svojim kadrovima. Vidite, onda kada sam vas pozvao u svoj ured, zbog virenja u grudi A.T.
-Da?
-Vidite, to sam morao odmah spriječiti.
-Slušam gospodine.
-Ona, ta sestra A.T., ona vas je prijavila. Ja osobno nemam ništa protiv da se moji ljudi zabavljaju. Još mi je draže ako su u pitanju lijepe žene. Naravno, njezina prijava je bila besmislena. Mi smo i očekivali da bi se možda između vas dvoje mogli probuditi stanoviti osjećaji a vi ste uvijek u službi i možda bi ona tada vama rekla nešto interesantno o M.B.,ono što mi možda ne znamo.
-Kako, na koji način?
-Hm, ona je tamo cijelo prijepodne, možda vama nešto i promakne, zar ne?
-Svakako gospodine.
-A zatim i ono glavno. Mi smo raspolagali s indicijama kako je, kažem navodno, M.B. njezin biološki otac a ne Z.T., kako se inače misli.
No, nismo znali je li i ona upućena u to pa smo je sasvim slučajno stavili na Osmi odjel.
-I je li M.B. njezin biološki otac?
-Sada to više nije važno. Ništa novoga nismo saznali ali indicije ostaju, mada mi je bilo žao što sam vas zbog prijave morao malo udaljiti od nje, mada ste ostali i dalje vrlo blizu.
Eto, toliko o tome. Da, još i ovo. Žena koja dojavljuje nije dobra podloga za ljubav, za vezu, za brak. Da, oprostite, čujem da se viđate s mlađom kćeri generala Petrova. Drago mi je. Služba snažno podržava vaš rafinirani izbor. Ne zaboravite, od sutra ste na novoj dužnosti.

V

Eleonora Petrov je pravi dragulj, čestitali su mu znanci i kolege iz službe. Svadba je održana u raskošnom hotelu Majestic, iz obitelji ali i brojne goste, mahom iz vojnih i policijskih krugova, te odabrani političari.
K.S. je u kratkom roku preskočio dvije stepenice na hijerarhijskoj ljestvici i znatnom se brzinom uspinjao prema samome vrhu u najmoćnijem Ministarstvu, neposredni je suradnik tajnika Centralne službe, moćna i odgovorna obaveza, sa stanovitom zabrinutošću jednom mu je rekao umirovljeni general Petrov, otac njegove lijepe supruge. Eleonora je radila u Ministarstvu vanjskih poslova u statusu Više prevoditeljice, bez ikakvih političkih ambicija a naoružana s osmijehom koji je otvarao sva vrata. Naravno, nije bilo nevažno što je i mlađa kćer generala Petrova, istaknutog vojnika koji je nesumnjivo ostavio značajni trag u suvremenoj povijesti.
Starija generalova kćer izgubila se negdje u inozemstvu a i neke su njezine rabote učinile dovoljno, tako se po kuloarima šuškalo da Petrov bude umirovljen prije reda.
K.S. nikada nije upoznao Lidiju Petrov, sestru svoje žene. Jednom je upitao svoga šefa, tajnika, što je s njom? Ovaj je samo odmahnuo rukom. To je bilo sve što je saznao o Lidiji Petrov.
Ne može se reći kako K.S. nije uživao kada bi čuo komplimente na račun lijepe Eleonore, no, sve je više uviđao kako je njegova supruga, djevojčica sa zamamnim tijelom žene, često vrlo neraspoložena, depresivna ,da bi mu ubrzo njezino euforično ponašanje išlo na živce.
Eleonora je voljela živjeti otmjeno, ne zamarajući se sa svijetom u kome živi, ona je bila samo središte orbite, govoreći kako svatko ima ono što je i zaslužio.
Zbog nagomilanih obaveza u službi, K.S. je često bio odsutan iz svoga doma, pred njim svakim danom bilo sve više posla, tajnik mu je ukazivao sve veće povjerenje.
K.S. je ponekad znao osjetiti i činilo mu se, neshvatljivo grubi nalet nezadovoljstva, jedva se sjećajući kada je doživio bliski dodir Eleonorinog tijela, no, potiskivao je takve razorne osjećaje jer služba je iznad svega.
Godine prolaze, K.S. sve manje viđa Eleonoru, koja ništa nije izgubila na ljepoti, dapače, još je zanosnija.
No, protekle godine donijele su i vidni porast nezadovoljstva određenih skupina, aparat je imao pune ruke posla, trojke su radile danonoćno.
K.S. gotovo da i nije izlazio iz tajništva Centralne službe jer na njima je ležao najveći teret borbe za očuvanje poretka.
U jednom od bezbrojnih noćnih dežurstava, nehotice je otvorio dosje sa slučajem Baltes. Zadubio se u čitanje niza stranica podebelog svežnja dokumenata.
Baltes je bio odavno mrtav, pa i u njihovoj praksi već zaboravljeno ime, puk ga nije pamtio ni po zlu, znali su pouzdano. U nekoliko je noći dok su se vani čuke demonstracije, K.S. marljivo pregledao cijeli slučaj. Kao iskusnom policajcu, K.S. je bez mnogo napora zaključio, to je jedan od onih slučajeva, slučaj bez stvarne krivice, no, nije na njemu da se bavi time.
Pronašao je i par podataka o A.T.možebitnoj kćeri.
Zaintrigiralo ga je što se dogodilo kasnije s A.T. i ubrzo pronašao njezin neveliki suradnički dosije. Odmah veza s M.B., možda biološki otac. Zatim prijava protiv “neimenovanog” djelatnika Službe. Niz fotografija. Na mnogima je posve obnažena, na raznim mjestima u raznim prigodama. Doista ima dobre grudi, nema što.
Dok je buljio u njezine grudi, K.S. začuje telefon.
Eleonora. Javlja mu se iz inozemstva. Neka dođe već jednom. Naći će se tamo i tamo. Ona ga voli i nije kao on, hladna.
Gledao bi nabrekle grudi A.T. ali lista dalje.
Zadnji dokument govori o prometnoj nesreći, krivac nikada nije pronađen. Opaska kaže kako joj je tijelo bilo jako unakaženo, vjerojatno je mrtva ubačena u automobil.
Šteta, mrmlja K.S, šteta za takve sise i zatvara dosje suradnika i odlaže ga na stol.
Preko službenog telefona zovu ga u Ministarstvo, žestoki su neredi ispred zgrade, mislili su da će moći bez njega ali radije da dođe.
Odlazi, ostavlja dosjee na stolu.

U Ministarstvu mir, ispred objekta gomila koja traži neka svoja prava, policija i vojska u prepletenom prstenu, izvještaji nisu jako precizni. Bunt je veći i opasniji.
I tada ugleda u holu brončano poprsje Marka Baltesa.
Gleda ga s neodređenim osjećajima i ne čuje kako se velika vrata otvaraju i gomila nasrće unutra, bacaju ga na pod, udaraju rukama, nogama, ne može se obraniti. Tada u djeliću sekunde opaža kako dvojica naguravaju brončano poprsje prema njemu. Ono se njiše i uskoro strmoglavljuje na njegovu glavu.
K.S. osjeća užasnu bol, mrači mu se, na dalekom visokom stropu vidi Eleonoru, a onda sve polako nestaje.

VI

Nakon sloma stare vlasti uzrokovane ponajprije masovnim neredima i dugo prigušivanim nezadovoljstvom, novo izabrani lideri mukotrpno pokušavaju izgraditi uvjete za sve jednako sutra.
Na čelu nove vlasti je i Lidija Petrov, poznata i cijenjena politička emigrantica. Za nikoga nije bilo čudno što je ona dobila resor sigurnosti. Prvi potpisani dekret donio je uredbu o uništenju svih policijskih i vojnih arhiva, ništa ne smije preostati.
Za nekoliko dana od donošenja odluke, sve službe u navedenim ministarstvima predale su najprije na uvid predviđene dokumente za uništenje. U zgradama su ostali samo goli zidovi. Nova vlast počinje posve iz početka, od nule, govorila je glasno u govorima pred masama sićušna figura Lidije Petrov.

Lidija Petrov je odbila smještaj u za nju predviđenoj rezidenciji. Vilu generala Petrova, njezinog oca prepustila je sestri Eleonori, koja se u ovim dramatičnim mjesecima skita po inozemstvu, kažu neki, nimalo ne oplakujući smrt svoga supruga K.S. koji je ubijen kao istaknuti pripadnik prošloga režima, u sukobu s demonstrantima u zgradi Ministarstva.
Ona će, Lidija Petrov živjeti u skromnom dvosobnom stanu koji je nekada pripadao Marku Baltesu, neprijatelju naroda i velikom zločincu.
Stan je godinama bio prazan. Kod primopredaje stana, neki su se prisjetili davnih događaja. Naime, na čuđenje mnogih, Baltes u stanu nije imao niti jedan listić u privatnoj arhivi. Sve su nađene knjige pomno pregledane, međutim ništa, samo poezija i memoaristika. Osim kožne fotelje koja je promptno završila u tajništvu Centralne službe, ništa.
Neka, baš joj takav stan odgovara, ako ništa drugo zbog atmosfere, eto, baš zato.
Lijepo se je smjestila Lidija Petrov i stan ukusno namjestila kako već žene znaju.
I posao joj je dobro išao, njezine ideje o organizaciji je prihvaćena i odgovorno se provodila.
Ona se skromno oblači, vrlo je diskretna ali kada treba vrlo je odlučna, nepokolebljiva, nepopustljiva.
Nema privatnih kontakata s muškarcima, ne osjeća za njihovim milovanjem ikakvu želju jer ona ima druge prioritete.
Ponekad, kada joj tijelo zadrhti, ušutka ga bezobzirnim odbijanjem i ono se umiri.
No u posljednje vrijeme, iako ne zna zašto, sve lošije spava. Stalno je budi nepoznati osjećaj, ona doista ne zna što je posrijedi, srce joj lupa, guši je, što je, što je?
Ta muka traje tjednima a sinoć je kulminirala halucinacijom.
Jasno je vidjela figuru čovjeka u sobi, neposredno pored kreveta. Mahnuo joj je i rekao glasno.
-Čuvaj se.
Pretrnula je. Upalila je oprezno stolnu svjetiljku. Nikoga. Naravno. Sve su to ludosti.
No, noćni su se posjeti nastavljali. Bila je često budna kada bi ugledala figuru koja joj iz mraka maše i govori poluglasno.
-Čuvaj se.
Sve dok nije smogla snage i hrabrosti i upitala.
-Tko si?
-Ha, nasmijala se prostodušno noćna figura,- ja sam Marko Baltes.
To je izrekao iz divno čudo nestao.
Sutradan se odselila iz toga prokletog stana, ali priviđenje je nije napuštalo. Pojavljivalo se samo noću i govorilo.
-Čuvaj se.
Više nije mogla izdržati. Završila je u bolnici. Kada je ispričala liječničkom konziliju što joj se događa, smjestili su je hitro na Osmi odjel kod doktora Vojteha, najpoznatijeg stručnjaka za dušu. On je bio vrlo skeptičan u vezi Lidijina izlječenja od samoga početka.
Lidija Petrov sjedi u kolicima i jasno, evo sada i po danu vidi figuru Marka Baltesa kako je prekriženih nogu naslonjen na prozor s rešetkama i na njegovim usnama čita; Čuvaj se.
Tada on stavi prst na usne i osmjehne se i dalje opušteno sjedeći na prozoru. I po danu i po noći, Lidija ga netremice promatra.

VII

Eleonora Petrov nije mogla vjerovati kada je ugledala svoju, ipak živu ali nepokretnu sestru u kolicima na dobro čuvanom Osmom odjelu Opće bolnice broj šest.
-Da, na žalost, ovakvo stanje je i posljedica i bolesti ali i lijekova, pokušao joj je objasniti doktor Vojteh, voditelj odjela, znate, vaša je sestra dospjela kod nas u vrlo kritičnim trenucima po svoje zdravlje, točnije, pokazivala je jasne znakove teškog duševnog oboljenja. Mi smo je donekle umirili, fizički, ona je dobro, ali za njezinu dušu još se moramo žestoko boriti.
Eleonora je šutjela, suze su joj klizile niz obraze i zapravo nije čula ništa od onoga što joj je govorio liječnik.
-Mi mislimo da bi joj kućna njega bila dobar podstrek za izlječenje, nastavljao je doktor odmjeravajući skladnu Eleonorinu figuru, ne čudeći što je ta žena izmamljivala toliko uzdaha.
Tu je rečenicu Eleonora jasno čula.
-Ne, na žalost, ne. Ja sam se tek vratila. Moram pronaći bilo kakav posao. Oduzeta mi je očeva vila i moram se negdje smjestiti a i voljela bih pronaći grob svoga supruga, Ne, na žalost moram vas odbiti.
-Onda je barem češće posjetite, tiho će Vojteh, nadajući se ispunjenju svoje naglo probuđene želje.
Eleonora se vrckasto okrene i nasmije se liječniku.
-Moja je sestra u pravim rukama, vidimo se uskoro.
Vojteh je promatrao kako žena s najčarobnijim tijelom odlazi, ne skidajući pogleda s nje, oh stvarno, Vojteh, Vojteh.
Unatoč silnim naporima, povlačenjima preostalih preživjelih veza, usprkos znanju više stranih jezika, Eleonora nije mogla pronaći nikakav posao jer ona je bila najprije mlađa kćer generala Petrova koji je mnoge obitelji zavio u crno, zatim bila je supruga K.S. pomoćnika tajnika Centralne službe Ministarstva a to što je bila i sestra Lidije Petrov, istaknute figure novoga poretka, nije joj pomagalo ni malo.
U tih mjesec dana, Eleonora je više puta posjetila svoju obamrlu sestru, uvijek u pratnji već pomalo i napadno nasrtljivog doktora Vojteha, koji se uvijek tako blizu motao oko nje da joj je njegovo ponašanje već išlo na živce. Razumjela je njegove porive, no Vojteh joj nije bio zanimljiv.
-Oprostite, jeste li našli novi smještaj? I posao?
-Da, odnedavno stanujem na Talijanskom trgu, mali zgodan stan, toliko si mogu priuštiti od ušteđevine. No, od posla ništa. Jasno mi je što je problem, ne može se zaboraviti da sam ja mlađa kćer generala Petrova i supruga K.S.
-Jeste li našli posljednje počivalište vašeg supruga?
-Da, da, jesam. To nije bilo teško. Sve su ih pokupili, dopremili u krematorij i njihov se zajednički pepeo nalazi u grobnici nepoznatih.
-Sada barem znate gdje je, nekako će suosjećajno Vojteh.
-Od svega toga nemam nikakve koristi, baš nikakve gospodine doktore.
-Možda bih ja mogao pomoći.
-Kako?, zainteresira se Eleonora.
-Vi znate da sam ja vrlo ugledna osoba i u ovom poretku jer bez gotovo svih se može osim nas medicinara. Bolnica uskoro otvara novo radno mjesto asistenta glavnog arhivara, pa možda, zbog vašeg znanja i iskustva, možda bi se mogli natjecati za to radno mjesto. Istina, plaća je prosječna no posao je siguran i nije zahtijevan. Možda bi vam posao odgovarao dok se ne snađete.
-Da, da naravno gospodine doktore.

Za nepuni tjedan Eleonora Petrov preuzela je obaveze asistenta glavnog arhivara bolnice i tek tada je saznala za neobično radno vrijeme, dva dana u jutarnjoj smjeni, dva u popodnevnoj i dva u noćnoj i onda je puna dva dana slobodna, a svaki četvrti tjedan dobiva još dva dodatna dana za odmor, pa opet iz početka, u krug.
No dobro i to je u redu, ne da se Eleonora Petrov. Glavni arhivar je bio stariji gospodin koji je s njom uglavnom vrlo rijetko komunicirao. Na početku joj je ukratko objasnio što je njezina zadaća i zavukao se u svoj ured.
Već prve radne noći na vratima se, negdje iza ponoći pojavio Vojteh s raskošnim buketom ruža.
-Ljepota ljepoti, rekao je.

Ustala je i privinula buket na prsa. Vojteh ju je nježno poljubio u oba obraza.
-Dobro došli, prošaptao je.
Gledala ga je mirno kako odlaže cvijeće na stol a zatim joj nervozno otkopčava bluzu, skida dio po dio njezine odjeće sve dok je posve nije obnažio.
Vojteh nije mogao vjerovati svojim očima, najpoželjnija žena s ovih prostora stajala je posve naga ispred njega, gola i bespomoćna.
Promatrao je njezino Eleonorino zanosno tijelo a zatim prepustio svojim rukama da utole svoju glad.
Eleonora je bila ne malo iznenađena divljem propinjanju, stenjanju, glasnom hroptanju tako uglednog čovjeka koji je svakim trenom sve više sličio primitivnom mužjaku dok svija njezine udove, okreće je, namješta njezino neoznojeno tijelo.
Napokon je otišao. I druge je noći došao, ovoga puta bez cvijeća i bez mnogo ustezanja nasrnuo na nju, gaseći žeđ svojoj razbuktaloj požudi.
Za uzvrat, doktor Vojteh se počeo silno truditi oko Lidije Petrov, doista je davao sve od sebe, kao i kad je bila u pitanju njezina sestra Eleonora.
Ljubavna priča doktora Vojteha nije bila za nikoga tajna, dapače sam je više puta priznao kako je u vezi s Eleonorom Petrov.
Za nekoliko mjeseci Eleonora Petrov se udala za doktora Vojteha, preselila se u njegov otmjeni stan na Francuskom trgu, Napustila je radno mjesto u bolnici jer ne može supruga tako uglednog liječnika raditi kao arhivar ali ne može ni dobiti drugo radno mjesto, adekvatno njezinom znanju jer ona je ipak mlađa kćer generala Petrova.
Javnost se slaže, dovoljno je i to što smo joj dopustili da postane žena tako renomiranog liječnika.
Vojteh se u svim mogućim prigodama trudio da osigura pojavljivanje potomstva, no reklo bi se bez vidljivog uspjeha. Vodio ju je na različite pretrage a i njega su detaljno pregledali i s oboje je sve u redu, no obitelj se ne povećava.
Eleonori je zapravo svejedno, već se izvrsno izvježbala da gotovo i ne osjeća oznojeno tijelo mužjaka. Eleonora ne trpi, njezino tijelo ne šalje nikakve signale, tek primjećuje trenutak kada se zadihani muškarac odmakne i ode u svoju sobu.
Voli te mirne, jednostavne, opuštene noći, kada su ona i njezino tijelo posve sami u velikoj sobi sa zastrtim teškim zastorima.
Rijetko se sjeti pokojnog K.S. Ne misli često ni na roditelje. Sjeti se samo, ponekad, noću da joj je sestra živa, ne živa, mrtva, polumrtva.
Za sve je bilo iznenađenje, osim za Vojteha kada se Lidija Petrov probudila i vratila iz onoga pokrajnjeg svijeta.
Bez mnogo napora prepoznala je i sestru i doktora Vojteha.
Na prozoru nije sjedio nitko. Lidija se nasmijala i rekla.
-Otišao je.
-Tko je otišao?, pita je Eleonora.
-On.
-Tko on?
-Baltes, on me je progonio i noću mi vikao-Čuvaj se.
-Hajde molim te zašuti, krikne sestra.
Vojteh se pravio da ništa nije čuo, neka ide kamo hoće samo neka izađe s Osmog odjela.

U međuvremenu se Lidija smjestila kod sestre, Vojteh nije imao ništa protiv, naime, on je u proteklim mjesecima pronašao novu zanimaciju na svom odjelu, crnomanjastu sestru K.D. i s njom prisno odrađuje smjene. Neka se sestre druže, Lidija se mora potpuno oporaviti. Zapravo, doktor Vojteh osjeća se odlično, svakodnevno, svakonoćno mazi se s K.D., no ponekad navrati i u Eleonorinu sobu, voli omirisati njezino tijelo i onda je ostavlja sa smiješkom i mislima, baš je on sretan čovjek.
Danas je na odjelu bilo vrlo naporno, niz novih pacijenata s vrlo složenim dijagnozama, umorio se je.
Iscrpljen se stropoštao u fotelju pored radnog stola u kabinetu.
Tek je tada opazio nepoznatog čovjeka kako posve mirno, nepokretno sjedi na kožom presvučenom kauču.
-Tko ste vi? Kako ste ušli?
-Ne uzrujavajte se doktore Vojteh.
-Ma čekajte, tko ste vi?
-Pogledajte doktore, sve ste učinili da izađem iz glave Lidije Petrov a meni je tamo bilo tako dobro, u uzburkanim mislima glave kćeri generala Petrova.
-I onda, razrogačenim očima gleda ga Vojteh.
-I onda ste me vi doktore izbacili iz njezine glave a ja se moram negdje smjestiti kada mi već nije bilo dopušteno da odem i evo ja se stvarno moram negdje smjestiti.
-Gdje?
-Pa u Vašu glavu doktore, s ili bez vašeg dopuštenja. Vjerujem da će mi biti dobro kod vas. Ja vas neću ometati u bilo čemu, znam da jako volite žene, eh, tada ću biti nevidljiv.
-Kakve su to gluposti?
-Nisu to gluposti doktore, ja sam Marko Baltes činjenica, izgovori i nasloni se na zid.
Netko pokuca na vrata, uđe crnjomanjasta žena, mazno pogladi po kosi Vojteha, govoreći mu.
-Obećao si večeras doći, zar ne?
Okrene se i zanjiše bokovima izlazeći.
-Vidite doktore, nije me opazila, morate mi vjerovati, oglasi se Baltes.

Vojteh je zaklopio oči, prekrižio ruke na prsima i zamislio se.
Biti ću sam svoj pacijent, okružen lijepim ženama u društvu s Baltesom.
Pogled mu klizne prema uramljenim diplomama, pa zatim prema kauču i Baltesu koji primjećujući njegovu pažnju kaže.
-Čujem da ste dobar doktor, mene je uistinu medicina uvijek zanimala, naročito pitanje umora.

VIII

Nije se Baltes dugo zadržao kod doktora Vojteha, koji mu je u te pola godine gotovo sve objasnio o fenomenu umora. Baltesu u tom razdoblju samo dvije stvari jako išle na živce, hladni kamen tijela Eleonore Petrov i njezina sestra Lidija koju zapravo nije volio ni vidjeti, njegov nedavni domaćin. Doista se je zasitio te žene i uvijek je nagovarao Vojteha da se što prije odmaknu, kako on Baltes ne bi bio u toj odvratnoj blizini.
Baltes se teško nosio i s liječnikovim znanjem, naime, obojici je uskoro postalo očito kako će on Baltes, jednom ili kad tad, izgubiti bitku s Vojtehom i morati će potražiti novi smještaj.
Baltes je razmišljao o Eleonori kao novom domaćinu, no odustao je od te sulude ideje, prelijepa je, bilo bi šteta. Počeo je razmišljati i o Lidiji, kako ju je zbog njezinog oca uvijek želio štititi, no ona ga jednostavno nije razumjela.
Zapravo, već pomalo je panično razmišljao što će učiniti kada napusti Vojteha jer doista nitko mu se nije dopadao, pa ni ona doktorova priležnica, sestra, samo je vrckala bokovima i izazivala glupane.
Sjedi Baltes na kožom presvučenom kauču i misli.

-Da, Baltes, iznenadi ga glas, napokon je došlo i tvoje vrijeme. Došao sam po tebe.
Baltes ugleda muškarca u crnom odijelu, svirepog pogleda i prepozna Rudija, pripadnika prve trojke. On, Baltes, osmislio je trojke a Rudi je bio njegov prvi izbor.
-Siguran si Rudi?
-Poslali su me po tebe. Ti najbolje znaš što je naredba, što ona znači nama.
-Znam, izvršenje.
-Pođimo.
Baltes ustane, Rudi ga potapše po ramenu i šapne mu.
-Nećeš vjerovati koliko te naših želi iznova vidjeti. Ne možeš ni pretpostaviti koliko si nam nedostajao.

Doktor Vojteh se istinski namučio u nadolazećim mjesecima, istražujući Baltesov nestanak, Niti jedan pacijent nije opazio Baltesovo prisustvo.
No, dobro je, napokon.
Popodne mu je crnomanjasta medicinska sestra donijela za nju uznemirujuću vijest.
-Vojteh, trudna sam.
Doktor se od srca nasmijao. Konačno. Gleda u lijepo lice žene nasuprot koja se u isti tren otkopčava i zakopčava i misli, bilo bi dobro da dijete bude lijepo na nju a pametno na njega.

Fotografije

Nisam doista imao ništa protiv kada me je urednik poslao na daleki otok. Situacija u redakciji postala je vrlo složena, napeta, ispresijecana uglavnom negativnim razmišljanjima novinara i suradnika. Kriza je i ovdje ostavljala duboke, neizbrisive tragove. Naklada, prodaja, sve u minusu. Zabrinutost na svim licima, što će biti sutra, precizno se zrcalila.
Moj je zadatak bio jednostavan, valjalo je načiniti korektnu reportažu o lokalnoj proslavi, godišnjem skupu otočana, ribara, težaka, turista.
Put isprva vlakom do velikog lučkog grada, zatim autobus te trajekt do najudaljenijeg otoka na pučini, nije bio baš udoban. Sporo se odvijao, no svejedno sam bio dobre volje, na nekoliko sam se dana riješio zle klime redakcije.
Negdje oko podneva stigao sam na Plavi otok. Dočekalo me je vedro lice grada na obali, vreva. Žamor, mnoštvo privezanih čamaca.
Tajnica redakcije osigurala mi je smještaj u davno sagrađenom ljetnikovcu Petrino, sada staroj i oronuloj zgradi. Siva ili crna fasada, svejedno. Ljetnikovac je tek mjestimice pokazivao svoje pravo lice. Nekada impozantna i lijepa građevina, vremenom se pretvorila u ruinirani, neodržavani objekt.
U lijevom krilu nalazio se prostor ili kako su ga iznajmljivači zvali, manji apartman. Riječ je bila o dvije velike sobe čiji su prozori gledali na luku. Namještaj iz vrlo različitih godina prošlih vremena s teškim, gotovo neprozirnim zavjesama na prozorima, a zidovi prekriveni nizom fotografija.
Gospođa Marek, vlasnica nekoliko takvih stanova u ljetnikovcu, vrlo me je ljubazno primila i odmah smjestila.
Nije propustila prigodu da me onim svojim smiješnim, staračko dječjim glasom ne upozori na fotografije, vodeći me za ruku od slike do slike. Pokazivala ih je prstom, klimala glavom i tiho govorila.
-I oni su bili ovdje.
Iz njenih sam riječi shvatio kako je riječ o nizu osoba koje su nekada u raznim godinama stanovale u ovom ljetnikovcu.
No nisam bio pretjerano impresioniran njenom pričom. Spominjala je djedove, bake, očeve, kćeri, preljubnike, nesretnike, neki su bili pomalo sretniji, ali sada svi na mjesnom groblju.
-No, moram vam reći još i ovo. Ponekad nestane struje. Evo, ovdje imate nekoliko svijećnjaka, da niste u potpunom mraku.
-Hvala gospođo Marek.
Popodne sam iskoristio kako bih prikupio što više podataka o proslavi, načinio sam i nekoliko fotografija.
Navečer ću složiti cijelu priču, opušteno sam razmišljao.
I doista, ugodan vjetar s pučine, rashladio je vrelinu. Sjedio sam za velikim stolom u prvoj sobi, slažući bilješke i ispijajući dobro vino. Gospođa Marek iznenadila me je ukusnom vewčerom.
Tekst je bio skoro gotov. Odjednom mrak. Dobro, u redu, nije me iznenadilo. U polutami sam pronašao svijećnjake, s dvije i s tri svijeće. Svjetlost je bila dovoljna za nastavak rada, zapravo, atmosfera sa svijećama bila je vrlo poticajna, pa ne samo da sam brzo završio tekst o proslavi već sam i zapisao nešto stihova i započeo priču koja sam odavno zamislio.
Odlična večer, bio sam iznimno zadovoljan. Svijeće su lagano gorjele, svježina je preplavila sobu a neka svečana tišina svuda se rasprostrla oko mene.
Podigao sam pogled s rukopisa i iz posve nepoznatih razloga počeo kliziti s lica na lice, s jedne na drugu fotografiju, onako, ležerno, u nizu.
Lica nisam dobro razaznavao, stoga sam prišao sasvim blizu. Bolje sam uočavao likove noseći svijećnjak u ruci, gledajući njihove geste, nizove figura kako stoje, sjede, sami ili u skupini.
Pozornije sam počeo promatrati lica na fotografijama. Mladi, stari, lijepo ili sasvim skromno obučeni, većinom ozbiljni, stroga pogleda, tek ponegdje smiješak.
Dobra dva sata sam proučavao fotografije na zidovima, u skromnim okvirima, gotovo u cijelosti prekrivajući bijelu boju zidova. Nakon dugog gledanja i zavirivanja u tuđe živote već sam i neka lica zapamtio, i to ona koju se čini mi se češće pojavljivala.
Osjetio sam umor i opružio se u drugoj sobi na udobni, ali silno škriputavi ležaj.
Razmišljao sam o proteklim životima osoba s fotografija, mislio sam o brojnim generacijama koje su ovdje živjele ili bile povezane s ljetnikovcem bilo kako, noseći se na različite načine sa svojim životima.
Iduća dva dana proveo sam u razgledavanju otoka, mjesnih znamenitosti i kušanju ovdašnjih jela.
Nisam više pisao, struje je bilo, ali, bio sam umoran od svog otočkog života. Fotografije više nisam gledao, kao da me više nisu privlačile.
Pozdravio sam se s gospođom Marek i krenuo natrag.
Dok sam čekao autobus u luci, osjetio sam nečiji pogled. Okrenuo sam se i ugledao pogrbljenog starca kako zuri u mene.
Dobar dan, rekoh mu.
-Dobar dan, odgovori mi starac i nastavi.
-Kako je bilo u ljetnikovcu?
-Dobro, ugodno. Brzo mi je prošlo.
Da, promrmlja starac, tamo vrijeme baš ne prolazi brzo.
-Lijepu zbirku fotografija ima vlasnica, ljudi i žene iz prošlih vremena a svi vezani s ljetnikovcem.
-Da, to ste precizno rekli, ljudi i žene iz prošlih vremena a svi vezani s ljetnikovcem.
-Gospođa Marek mi je naširoko pričala o bivšim stanovnicima ljetnikovca.
-Da, ljetnikovac je velik.
-Što ste mislili kada ste rekli da tamo vrijeme ne prolazi brezo?, upitah starca koji je neprestano sada škiljeći zurio u mene.
-Vidite, započne nakon kratke stanke starac, gospođa Marek je draga starica, mi je bi je zvali ludom. No, ona je prije nekih petnaestak godina došla sa suprugom sa sjevera Europe nakon mukotrpna rada. Kupili su posve ruinirani ljetnikovac. Godinama su ga uređivali, zadužili se još i nisu ga posve obnovili. Marek je u međuvremenu umro, a ona otišla. Vidite, te fotografije su nađene u vrijeme obnove ljetnikovca, u podrumima. Osim nešto preostala, uništena namještaja, ništa drugoj u staroj zgradi osim tih fotografija. Gospođa Marek je jednostavno umislila da su ljudi s tih fotografija stanovnici ljetnikovca u prošlih vremena.
-Pa to nije nelogično.
-Da, uz uvjet da mi otočani ne znamo to što znamo.
A što vi otočani znate, gotovo mu bijesno uzvratih.
-Imam skoro devedeset godina i svega sam nekoliko puta napustio otok, kratko, poznajem mnoge generacije otočana, no znam pouzdano da osobe s tih fotografija nikada nisu stanovale u ljetnikovcu, istina, oni su boravili u ljetnikovcu.
Ne razumijem, zbunili ste me.
Prije nekih stotinjak godina jedan tvorničar, Petrino, napravio je to zdanje za sebe, no nikada nije bio ovdje. Umro je negdje u Europi. Poslije, ljetnikovac je često mijenjao vlasnike, no i oni su tek samo rijetko na kratko dolazili. A onda, su došla vremena promjena. Kako su se mijenjali režimi, tako je i dolazila nova vlas i odsjedala u ljetnikovcu, tako valjda gotovo stotinu godina. Najčešće, policija, vojska.
Dobro, a ti ljudi?
-Oni sa fotografija. To su fotografije iz arhiva. Ni jedna vlast nije uništavala arhivu, samo su je pospremali u podrum. Na kraju je ostala samo zgrada i te fotografije. Da, na tim fotografijama su osobe koje su povremeno boravile u ljetnikovcu. Uostalom, i ja sam na jednoj.
-Pa zar se ne može objasniti gospođi Marek što je u stvari istina?
-Gledajte, ah, evo vam autobusa, zar nije prikladnije vjerovati u nešto lijepo. Zbogom gospodine.
Otišao sam zbunjen s otoka, nastojeći potisnuti razgovor sa starcem, mada mi misao o ostanku na životu ljetnikovca i fotografija nije dala mira.

Fotografije 2

Autobus se napokon dovukao iz unutrašnjosti otoka, mogli smo krenuti. Čim je autobus utonuo u velikom trbuhu trajekta, izašao sam na palubu. Koračao sam s jedne na drugu stranu, gledajući jedan trenutak otok a odmah zatim pučinu. Trajekt je krenuo. Sjeo sam na klupu, toplina je bila ugodna, možda zaspim koju minutu.
No, nisam mogao zaspati, ipak je previše peklo, ustao sam i povukao se u hlad.
Putnici su oko mene žamorili. Sjeo sam na prvo slobodno mjesto u hladovini.
Odmah sam uočio ženu preko puta, tamne kose, sa crnim očalama, sportski obučena, s prekriženim rukama u krilu, reklo bi se, lijepa, otmjena, fina.
Nisam želio biti nepristojan, ne želeći da pomisli kako zurim u nju, te sam izvadio rukopis, onako sasvim letimično, započeo ga pregledavati. Možda nešto promijenim.
Ona je i dalje potpuno mirno sjedila. Nisam izdržao a da je ne pogledam. Doista, lijepo lice.
-Oprostite, mi se poznajemo, iznenada će ona.
Ne, ne. Oprostite, zagledao sam čisto slučajno u vašem pravcu, eto, tek da malo otvorim oči.
-Ah, da, nasmije se srdačno.
Ulovio sam sebe kako koncentrirano gledam u njezina zgodna koljena.
-Poslovno ste bili na otoku, nastavi žena.
-Da, radio sam reportažu o lokalnoj proslavi.
-Ah, da, da, godišnja svečanost. Je li vam se otok svidio?
-Svakako. Vrlo je različit, mjestimice je vrlo tih, na obali je bučno. Zgodan je.
-Gdje ste bili smješteni?
-U ljetnikovcu Petrino.
-Tamo.
Osjetih neku neugodu, gotovo sam se oznojio jer i ona zna neku priču o tim fotografijama, možda.
-Da, tamo sam bio par dana. Zanimljiva građevina.
-Da, doista, kaza ona i primaknu se malo bliže, svi hvale izgled ljetnikovca. Ja, na žalost, nikada nisam bila u ljetnikovcu.
-Oprostite, nisam se predstavio, Krunoslav Bukač, novinar Dnevnog lista.
-Vera Mates, profesorica.
-Lijepo i odgovorno zanimanje.
-Da, može se reći, radim u gimnaziji u Luci na obali. Nisam kao većina otočana, a koji su rođeni na otoku, ostala zauvijek na njemu. Ali dopustite, vaše zanimanje je zanimljivije.
Pozvao sam je na kavu, prihvatila je nakon kraćeg nećkanja.
Nakon sat vremena, ništa više nisam saznao o Veri Mates, osim da je razvedena, a i to je izrekla bez ikakva sentimenta. No, tijekom cijelog razgovora pozorno sam je promatrao. Unatoč izvanrednom izgledu, njezino lice i ruke jasno su govorili da je iza nje ostao izvjestan broj godina. No njezino elegantno, rekao bih optimistično držanje u prvi su plan gurao njen karakter.
U restoranu je postalo zagušljivo pa smo izašli na palubu.
Donekle sam se čudio sam sebi, bio sam jednostavno impresioniran Verom Mates, kao dam u njezinim gestama mogao očitavati nešto profinjeno, davno izgubljeno, sakriveno, možda?
Upitao sam je izravno.
-oprostite, nije mi posve jasno, mada me se to ne tiče, ne, nikako, ali tako atraktivna osoba, ovdje na brodu, sama?
-Čujte, posve mirno, pomalo odugovlačeći, izgovarala je riječi, mi se na otocima svi znamo međusobno dobro, jako dobro. Hm, oni koji bi možda mene mogli zanimati nisu svakako ovdje, a ostali me ne interesiraju. Umori se čovjek od svega, ponajviše od prolaznih ljubavi.
Učinilo mi se kako bih nešto morao učiniti, izreći, primiti je za ruku, približiti joj se, osjetiti njezin miris, no, stajao sam kao ukopan dok se trajekt strelovito približavao luci.
Nekako smo se hladno pozdravili. Bio sam silno razočaran.
Urednik je bio iznimno zadovoljan donesenim materijalom, čak me je i pohvalio. No, dobro, samo da nije onako glupo ispalo s Verom Mates.
Idućih dana u cijelosti me je preplavila loša atmosfera redakcije.
Vremenom sam počeo zaboravljati Veru Mates. Istina, rijetko bi se prisjetio njezinih zavodljivih koljena, otmjenih gesti, uglađena ponašanja ali i osjećaja pritajena straha pri susretu s njezinim očima. Doista, u tim se očima krilo nešto tajanstveno, misteriozno, nešto što je budilo na oprez, nešto što je mirisalo na opasnost.
Možda je i sretna okolnost što joj se nisam uspio približiti. Tko zna što bi se događalo u našim susretima? Tko zna?
Redakcijske obaveze u potpunosti su iscrpljivale sve moje snage, teško sam se prepoznavao na kraju dana. Navečer sam postajao netko drugi, teško prepoznatljivi, prihvatljivi karakter.
No, srećom, kadrovska služba je otkrila kako imam gotovo tri tjedna neiskorištenog godišnjeg odmora iz prošlih godina, po zakonu sam to morao iskoristiti odmah.
Proljeće se tek počelo ukazivati.
Nisam se mnogo dvoumio, otputovao sam na Plavi otok i smjestio se u apartman u ljetnikovcu Petrino. Sve je bilo isto, kao i pri prvom posjetu, od prije nekoliko mjeseci s tom razlikom što se u samom gradu rijetko koga moglo susresti. Stanovnici grada živjeli su svoje svakodnevne živote unutar vlastitih zidova. Mir i teška tišina vladali su plavim otokom, a to mi je uistinu i trebalo, samo mukla tišina kako bih se u tri tjedna oporavio i iznova postao čovjek kakav sam i bio. Potajno sam se nadao susretu s Verom Mates.
Raspitao sam se o njoj kod moje stanodavke, a ona kao da je jedva dočekala progovoriti.
-Ah, gospođa Vera. Da, ona potječe iz obitelji koje je odavna na otoku. Koliko znam radi u Luci, na obali. Njezin bivši muž, i on je s otoka, on je sada negdje u inozemstvu, tako pričaju, poslije razvoda nikada više nije došao na otok. Da, da, sjećam se priče, njezin otac bio je velika vlast nakon onoga rata. Bio je, kažu, strah i trepet. No, za par godina i on sam je odveden, na onaj otočić. Vratio se nakon nekoliko godina, ni traga od onoga Matesa, kakav je bio poslije rata.
-I što je bilo s njim?
-Dugo je živio, posve osamljeno, nije kontaktirao ni s kime, zapravo nije izlazio iz kuće, sve je obavljala njegova žena, Verina majka, Anita. Anita nije dugo živjela, Mates je odavno udovac. Vera je rasla, završila škole i otišla u Luku, desio se taj brak i to je to.
-Je li Mates na ovim fotografijama?
-Ne, zagonetno se nasmiješi, vjerojatno ste shvatili da je on bio s druge strane fotoaparata. Ovdje je kažu puno njegovih slika.
-Ja sam vas prije par mjeseci posve krivo shvatio, gotovo mi se čini da ste mi drugačije ispričali priču o fotografijama. Stekao sam utisak da su oni na ljepši način bili vezani s ljetnikovcem Petrinom.
-Istina, uvijek je lakše vjerovati u lijepo nego li u ružno.

Prvi tjedan na otoku polako me je oporavljao, budio sam se, doista sam se budio. Početkom drugog tjedna na ulici sam susreo, iznenada Veru Mates, no ona je samo prošla, nakon moga pozdrava i ne pogledavši me.
-Oprostite, zaustavio sam je, gospođa Vera Mates.
Naglo se okrenula, pozornije me je promotrila.
-Ah, moj suputnik s trajekta. Gospodin Bukač. Kako ste? Opet poslom na otoku?
-Ne, ne, odmaram se. Ovdje je vrlo lijepo.
-Da, to govore svi kada dođu ovamo, nama mještanima se ne čini tako.
Dok sam grčevito razmišljao što dalje učiniti, ona je povukla prva potez.
-Ako ste slobodni, rado bih popila kavu s vama.
U restoranu na obali, osim dvojice pijanaca, nikoga.
Pričali smo o svemu i svačemu. Doista je bila iznimno šarmantna, opasno zavodljiva. No, ja nisam izdržao.
-Čuo sam priču o vašem ocu.
Da? Tko bi vam je ispričao? Da, naravno, vaša stanodavka.
Lice joj se promijenilo, zategnulo se poput kamene maske.
-Da, nastavi suho Vera, nije mi bilo lako ovdje živjeti zbog njega, moga pokojnog oca. On je činio ono što je morao, uvijek je to govorio, a oni, ovi to nisu zaboravljali. Znate, čak je i otac moga bivšeg muža bio kod moga oca na ispitivanju, prije nego li je završio u zatvoru. Na kraju je i moj otac uhapšen, odležao je svoju kaznu na malom otoku. Poslije, ništa ga više nije interesiralo, samo je želio da ga svi puste na miru.
Iznova smo se pozdravili hladno. Htio sam je otpratiti, no ona je to rezolutno odbila.
Vratio sam se iznova razočaran u ljetnikovac.
Razmišljao sam o Veri.
Negdje oko pola deset, iznenadi me kucanje na vratima.
Otvorio sam ih. Pored moje stanodavke stajala je Vera Mates.

-Vi ste neobičan čovjek.
-Znam, zato sam i novinar.
-Nije lijepo kopati po tuđim životima.
-Žao mi je, ispričavam se, zato me plaćaju.

Odložila je kaput na stol, sjela je i stavila ruke u krilo i pogledala me.
-Ovdje je jako teško živjeti. Uvijek su pokazivali prstom na mene i šaputali, to je ona od onoga iz ljetnikovca. Ovdje sam bila uvijek označena. A opet kada sam upoznala i druge krajeve i druge ljude, shvatila sam da od otoka ne mogu pobjeći, on me uvijek prati, pa i sada u razgovoru s vama.
Bez riječi sam je pogladio po kosi. Ona je ustala, pomalo zbunjena. Poljubio sam je. nije se opirala.
Ujutro, rano ujutro, vera Mates je opet nestala iz moga života.
Ta dva tjedna protekla su u očekivanju novog susreta, no saznao sam, Vera je u Luci, već gotovo dva tjedna.

Vratio sam se u grad s dubokim osjećajem nezadovoljstva i osamljenosti. Gotovo da i nisam primjećivao otrovno ljepljivu atmosferu redakcije.
Te večeri, nazvala me je Vera u redakciju. Ona je sada u gradu, pa ako želim, možemo se vidjeti.
Sve se ponovilo u mome stanu, njezina šarmantna zavodljivost, ali bez priče o ocu, njezin ostanak do jutra i rani odlazak.
U idućim mjesecima dogodilo se nekoliko takvih susreta, večer, jutro. Postao sam lud za njom. Nikada ne znajući kada će se javiti, kada ćemo se vidjeti, nemoćan, još sam više ludovao.
U istom razdoblju, glavni me je urednik promaknuo u kolumnistu, vrlo zadovoljan mojim tekstovima. Zapravo, iznenada sam postao netko s velikim N u redakciji, no to me nije odviše impresioniralo, mislio sam samo na Veru.
I ove se večeri pojavila, poslije telefonskog poziva i ostala do jutra. No, ujutro mi je samo kratko rekla, učinilo mi se krajnje bezosjećajno.
-Moram ti nešto reći. ne vjerujem da ćemo se više viđati, udajem se za kolegu iz škole.
-Je li i on s otoka?
-Da, kako znaš?, iznenadi se vidljivo.

Poslije sam često odlazio na Plavi otok, nekoliko puta sam je susreo.
Srdačno smo se pozdravili i razišli nakon nekoliko riječi.
U tim vremenima potrage za Verom, nisam ni opazio kako je ljetnikovac potpuno propao i kako je promijenio vlasnika. Bilo je nekih priča kako je novi vlasnik uništio sve iznutra, od namještaja do fotografija. Priča o proteklom životu ljetnikovca Petrino bila je završena. Činilo mi se kao da su svi odahnuli.

Jučer u redakciji ugledao sam kratku vijest o prometnoj nesreći na Plavom otoku. Na automobil pored ljetnikovca Petrino pala je skela s gradilišta i usmrtila dvoje putnika, profesore Varu Mates Stipanić i njezina supruga Olivera Stipanića.
Doista, to je bio potpuni kraj.

Goldoni

Antikvar Josip Goldoni, čovjek srednjih godina, sasvim neupadljive vanjštine, tihog glasa i danas je otvorio svoj antikvarijat u Zelenoj ulici i danas kao i uvijek očekujući odlučnog kupca ili pravog prodavatelja s raritetom.
Pomno je već pola sata brisao nevidljive taloge prašine sa stola i gusto poredanih skulptura, kompleta kristala i porculana, posebno oprezno uklanjajući moguće vidljive trunke nečistoće s nekoliko velikih ulja starijih autora. Osobno, njemu su ove slike najviše i dopadale, stoga nije posebno navaljivao na povremene interesente. Nekako su se najbolje, najprikladnije uklopile u ovaj pomalo mračni prostor u prizemlju.
Goldoni je prije mnogo godina svršio studij povijesti umjetnosti no nije uspio naći baš nikakav posao u struci jer uvijek je bilo u redu ispred njega sposobnijih ili s već uglednim prezimenom.
Slučajno se odlučio na otvorenje antikvarijata i nekako, evo već dvadesetak godina od tih skromnih prihoda životario, mučno stječući komadiće ugleda u svijetu u kojem su ovdje vladali Careki, Krausi i slični antikvari sa snažnom obiteljskom tradicijom.
Unatoč svemu, Goldoni je oko svoga antikvarijata okupio niz zainteresiranih, koji su uglavnom povremeno navraćali, odnoseći većinom zamotane u bijeli papir male skulpture.
Ponekad bi Goldoniju bilo ponuđeno i nešto vrjednijih komada, no on se rijetko odlučivao za kupovinu tih rariteta iz dva razloga, najprije nije imao dovoljno novca i drugo, bio je silno oprezan čovjek, on naime, nije vjerovao da se baš njemu može dogoditi da mu netko ponudi nešto ekstremno vrijedno pa i uz prihvatljivu cijenu. On ,Goldoni, više je vjerovao u stanovitu mogućnost sudbonosnog susreta kada će se suočiti s komadom prošlosti za koji ponuditelj neće znati što je a on će prepoznati pravu stvar i mudro šutjeti.
Na žalost, takvi nisu dolazili. Oni su zaobilazili njegov antikvarijat i odlazili drugim, većim igračima.
Pa neka im, lamentirao je Goldoni i dalje nježno brišući neprisutne taloge prašine, ogledajući se zatim po prostoriji, nastojeći uočiti barem neprirodni položaj pojedine figure ili pomaknutu sliku na zidu.
Sjetio se, on bi rekao, bez povoda, ručka što ga priprema supruga Silvija u nedalekoj Dugoj ulici broj dvanaest, na prvom katu u skromnom stanu.
-Što će danas Silvija pripremiti?, mislim Goldoni, znajući kako ga supruga barem hranom želi odobrovoljiti jer je već dugo Goldoni zatočenik mračnog raspoloženja. Usprkos svih uloženih napora i opreznih ulaganja, prihodi antikvarijata bili su sve manji. Goldoni doista nije znao što učiniti i kako zaustaviti već vrlo vidljivu propast.
Iznenada, zriiinn, zvono na ulazu.
U antikvarijat je ušao mlađi čovjek noseći omot u ruci.
-Dobar dan.
-Dobar dan gospodine, razvedri se Goldoni.
-Imam nešto što bi vas možda zanimalo. Ne tražim puno. Evo, molim pogledajte.
Mladić skine papir i stavi predmet na stol.
Mala brončana figura žene koja širi ruke, tijelo u grču.
Goldoni je odmah prepoznao karakterističnu gestu, davno umrlog i ne suviše priznatog kipara Mehnika.
-Zgodna skulptura, nekako pomalo prijeteća, prozbori Goldoni.
-Da, gospodine, lijepi rad. U obitelji je tko zna od kada, ali evo, vremena su takva, nudim je.
-Koliko tražite?, radoznalo će Goldoni.
-Ne znam, recimo četiri tisuće, izusti brzo mladić.
-Hm, počeše se po bradi Goldoni, hm.
Možda bi je mogao preprodati dalje barem za šest tisuća a ako bude sreće i za osam, grozničava zbraja i oduzima antikvar.
-Ne mogu je dati jeftinije gospodine, rezolutan je mladić.
-Dobro, dobro, u redu, pristaje Goldoni, evo novca, recite mi samo vaše vrijedno ime.
-Mehnik, Mehnik Igor.
-Mehnik?, upitno će Goldoni.
-Da, autor je moj djed Karlo Mehnik.
-Svakako, evo pišem. Izvolite potvrdu i novac.
Mladić je otišao a Goldoni je kao vrač oko vatre kružio oko stola razgledavajući ženu u grču.
Nije loše, nije loše Goldoni, dobro si uložio, dobar si ti Goldoni, mrmlja za sebe usrećeni antikvar.
Pažljivo je očistio figuru, odižući je prema svjetlu. Doista lijepi komad, zadovoljno brunda Goldoni i već pomalo troši novce koje će zaraditi na ovoj bronci.
Pronašao je najbolje mjesto za izlaganje tako zgodne i privlačne umjetnine.
Sjetio se Goldoni i niza sličnih skulptura koje je Mehnik u davnim danima izveo u Beču, u unajmljenom antikvarijatu, prije neslavnog povratka u domovinu.
Rijetko se Mehnikov opus viđao u kasnijim vremenima, naime, poznato je bilo kako je kipar radio malo i teško i većinu je prodao raznim kupcima, bez prave izložbe, bez realnog vrednovanja opusa.
Nitko više toga tmurnog prijepodneva nije ušao u Goldonijev antikvarijat, a on je cijelo vrijeme s nekim neobičnim ponosom promatrao iz svih kutova i sa svih strana figuru žene u grču, kako se posebno ističe u svojoj smrtnoj boli.
Goldoni je gotovo bio siguran kako će na ovoj bronci lijepo zaraditi i napokon uspostaviti red na svom, nikada tanjem bankovnom računu. Dobro je što se odlučio na investiciju. Mora se ponekad riskirati, bez toga nema ni slasti zarade.
Sutra bi je već mogao ponuditi Careku. ne, neće oholom Careku, on mu ne bi dao ni uložene četiri tisuće. Možda Krausu, hm, i on je lisica, ne, niti njemu neće. neka bude ovako izložena jedno vrijeme, kada je posjetitelji i opaze, dobar će se glas proširiti i tek će je onda ponuditi onome tko ponudi najviše.
U redu, pogleda na sat, vrijeme je za ručak.
Dok se polako uspinjao Dugom ulicom, Goldoni je osjećao kako mu srce treperi. Imati će za ručkom što ispričati dragoj Silviji.No, za ručkom, Goldoni nije rekao ni riječ o bronci. Uglavnom su šutjeli. Goldoni je tek nekoliko puta na kratko promotrio lice svoje supruge koja je uzimalo sporo male komadiće mesa.
Šutjeti će još malo, sve dok broncu ne proda povoljno a onda će joj uz cvijeće pokazati novo stanje bankovnog računa.
Antikvar je brzo objedovao i požurio natrag , uz Silvijino čuđenje.
-Moram nešto hitno obaviti, pravdao se Josip Goldoni, žurim, oprosti, vidimo se.
Cijelo je poslijepodne Goldoni šetkao oko izložene bronce sve zadovoljniji jutrošnjim poslom.
To popodne, u antikvarijat je ušlo nekoliko interesenata i za divno čudo,
svatko od njih ponio je sa sobom omot sa simpatičnom sitnicom, kojih je antikvarijat bio prepun.
Na večer, u blagajni je Goldoni mogao izbrojati blizu četiri stotine.
Nije loše, nije loše, pjevušio je Goldoni premećući novčanice iz ruke u ruku.
Za večerom, uz tek nekoliko kurtoaznih rečenica, Goldoni nije spomenuo broncu. Pročitao je nekoliko stranica novoga romana Janka Lemskog i nije bio oduševljen. Ponavlja se, stalno se ponavlja.
San mu te noći nikako nije dolazio, otvorenih očiju promatrao je tavanicu na kojoj su promicale sjene.
Silvija je spavala, sanjajući vjerojatno nešto lijepo kada tako mirno spava, pomislio je Goldoni, pomalo ljutit na nesanicu.
Jutro ga je zateklo bez trunke sna, no nije se osjećao umornim, naprotiv, čilo je ustao iz kreveta i skuhao kavu iako je po nekom davno ustaljenom običaju to uvijek činila Silvija.
Jedva je čekao da se susretne s dragim prostorom antikvarijata i svim njegovim žiteljima.
Iznova je brisao nevidljivu nečistoću, stalno se zagledajući prema brončanoj figuri žene, doista se snažno isticala.
Toga, kišnog i ružnog dana, posjetio ga je osobno antikvar Carek i otkupio dvije stare karte Istočnog svijeta, a koje su tko zna već koliko dugo ležale u ladici i platio za njih, lijepih tri stotine.
Možda sam mogao izvući i više, bunilo se nešto u Goldoniju, valjalo je probati, svakako je trebao pokušati.
U takvom ga je razmišljanju trgnuo zvuk telefona. Gospodin Mayer, dogradonačelnik, došao bi u dvanaest i trideset, ispričava se jer zna da je vrijeme ručka no ne može u drugo vrijeme.
-Nema problema, samo izvolite, odgovara znojni Goldoni i te kako znajući kako Mayer nikada prije nije posjetio njegov antikvarijat, nema problema, čekam vas, nastavlja u jednom dahu antikvar.
Kratko je obavijestio Silviju da će zakasniti na objed ili možda dođe tek na večeru, ispričavajući joj se još jednom.
Mayer se zadržao tek par trenutaka. Molio je za savjet, radi se o daru supruzi, ne , ništa osobito, tek bi jednu lijepu sitnicu.
Goldoni se nije mnogo dvoumio i Mayer se brzo odlučio za ponuđeno, malo, delikatno ulje s motivom djevojčice u vrtu, slikara Leona Borskoga.
Čitavu tisuću je, gotovo ne vjerujući svojim očima, Goldoni pospremio u blagajnu, jednako se čudeći oduševljenju dogradonačelnika Mayera.
Pa što je ovo?, znojio se od slatke muke Goldoni, što se ovo događa? Ovoliko nije zaradio. ne zna ni sam, nikada, sigurno nikada, u tako kratkom vremenu.
Ostao je u antikvarijatu do večeri, da bi se ponosno uspeo Dugom ulicom do svoga stana.
Ni ovom prigodom ništa nije rekao šutljivoj Silviji o za njega i nju nevjerojatnim događajima u ovih nekoliko proteklih dana u antikvarijatu.
Ona ga je samo upitala.
-Tko je bio?
Goldoni je samo odmahnuo rukom, tek je rekao.
-Zapravo nitko.
-Da, odgovorila je Silvija gledajući i dalje u svoj tanjur,
Pokušao je nastaviti čitati onaj dosadni roman, no ubrzo je odustao, uznemiren razmišljanjima o znatnom dohotku koji se slio u blagajnu antikvarijata.
Ali već sutra, pa ni prekosutra, nitko nije ušao u antikvarijat.
Silvija je opazila kako se njegovo loše raspoloženje ni malo nije popravilo, no ništa ga više nije upitala. Odavno se navikla na raznolike valove Josipa Goldonija. Znala je dobro, kako dođu tako i odu, valja biti samo strpljiv a ona ima strpljenja na pretek.
Tek dan iza dvodnevne suše, u antikvarijat, negdje oko deset ujutro je ušao Kraus, jedan iz plejade velikih gradskih antikvara, individua premazana svim mastima, nemilosrdni gulitelj gole kože, lihvar.
Krausa su zanimala dva kristalna servisa, jedan njemački, drugi češki. Ima kupca koji nemaju puno vremena.
-Jesu li servisi čitavi? Mislim, je li sve na broju?
-U cijelosti gospodine Kraus, u cijelosti.
Čitav sat vremena obojica su pakirali nježni kristal.
-Evo, izvolite gospodine Goldoni, ovo je moja ponuda i pokazao mu tisuću i petsto.
-Hm?odgovorio je Goldoni, hm?
-Dobro, brzo će Kraus, dvije tisuće, u redu?
-U redu, suglasi se Goldoni i spremi novac u već nabujalu blagajnu.
Ljubazno se pozdravi s Krausom i zaustavi se ispred brončane ženske figure.
-Je li sve ovo tvoja zasluga?, smije se Goldoni i gladi hladnu broncu.
U narednim tjednima, recimo svaki drugi ili treći dan, Goldoni je hranio svoju žderačicu novca, željeznu blagajnu, koja je bila sve teža, napunjena utršcima kupaca koji su rado odnosili ili slike ili skulpture ili čak i pojedine rasparene komada stilskog namještaja. Brončana figura i dalje je stajala na povišenom bijelom postamentu, kao da nadgleda uspješnu trgovinu Josipa Goldonija.
Naravno, glas, vijesti o renesansi antikvarijata Goldoni brzo su se i daleko širili.
Goldoni je morao zamoliti Silviju da mu dođe pomagati u antikvarijatu a ona se drage volje odazvala, žudeći za bilo kakvom promjenom u svom nečujnom životu.
Silvija se dobro snašla i bilo ju je lijepo vidjeti kako vješto i elegantno promiče u polumraku antikvarijata. Goldoni se u ovim danima uglavnom koncentrirao na otkup, dajući svima na znanje kako je njegov antikvarijat jedan od najboljih u gradu, ako ne i prvi, stoga je visina otkupa nešto niža zbog siline ponude.
Ponekad je morao zbog veličine ponuđenoga napustiti antikvarijat i pogledati kod ponuđača ono što bi ga možda moglo zanimati.
Baš je dan bio lijep, Goldoni je cijelo poslijepodne pozorno pregledavao podrum i tavan obitelji Rohay i pronašao par zanimljivih sitnica, platio ih i zamolio neka mu ih donesu sutradan.
Već dugo nije razgovarao, ni minute sa Silvijom koja praktično nije izlazila iz antikvarijata a njega je plašio taj glasni muk.
Danas će je pozvati na ručak u restoran Sole, zaslužili su oboje.
Njihova, Zelena ulica, vidjela se nedaleko. Tada je i opazio dim kako se uzdiže i to baš negdje iz Zelene ulice. požurio je a zatim gonjen zlim slutnjama i potrčao.
Posve znojan i zadihan, dotrčao je do gomile koja je stajala ispred antikvarijata, vidio je uspaničen policijska i vatrogasna kola.
Utrčao je u pocrnjelu unutrašnjost i ugledao nekoliko vatrogasaca.
-Gotovo je, ugasili smo požar gospodine.
-A, a gdje je Silvija?
-Oprostite gospodine Goldoni, umiješa se u razgovor čovjek sa strane, Gradska policija, Kramer.
-Što se dogodilo, teško govori antikvar u silnome strahu.
-Pokušaj pljačke. Vaša se supruga oduprla, pljačkaš je pobjegao, no ne brinite, uhvatit ćemo ga.
-Što je s mojom suprugom?
-Evo je, tu je, dobro je, samo se uplašila.
Goldoni hitno krene prema pokazanom uglu i ugleda Silviju kako kleči na podu a liječnik je umiruje.
Silvija ugleda Goldonija i podiže u grču svoje ruke prema njemu i u trenu pred njegovim se očima ukaže mala brončana figura žene.
Prigrli ženu, pogladi je po kosi.
Na kraju toga tužnoga dana ipak je odveo Silviju u bolnicu na preventivni pregled.
Već sutradan Goldoni je pripadao samo antikvarijatu.
Kramer je i dalje istraživao i samo mu rekao jednom prigodom.
-Znate gospodine Goldoni, pokušaj pljačke je jedno a požar drugo. Naime, po svemu pljačkaš je ušao nakon izbijanja požara.
-Kako to?
-Istražiti ćemo sve. Naravno, morali bi ispitati iz početka barem kao svjedoka vašu suprugu.
-Hm, ne znam, što ona s time?
-To ćemo tek vidjeti, uzvrati mu Kramer.
Goldoni isprati policajca, vrati se i zastane ispred gotovo posve čisto bijelog postamenta i skine brončanu figuru žene.
-Tko ponudi bilo što ide k njemu, te spusti broncu u prvu nađenu plastičnu vrećicu.
-Vrijeme je za tvoj odlazak, brončana, promrsi Goldoni.

II

Požar nije pričinio veću štetu antikvarijatu, uostalom bilo i vrijeme za preuređenje. Goldoni je potrošio, unatoč oprezu i više nego što je planirao, no obnovljeni prostor antikvarijata zasjao je u punom sjaju. Antikvar je bio zadovoljan.
Jučer je prodao onu brončanu figuru, kome drugom nego Careku, koji mu je istina platio mizerno no Goldoni je bio sretan što se riješio žene u grču.
Goldoni je bio posve siguran kako je sve zlo ali i sve dobro u posljednje vrijeme poteklo od to malo bronce. Uvidio je to i riješio se umjetnine.
Nakon obnove antikvarijata, Silvija je i dalje na njegovu molbu i želju nastavila mu pomagati jer sve je bilo više zainteresiranih ali i starih, odanih kupaca koji su rado navraćali kod Goldonija.
A on, Goldoni, napokon se uvrstio među vodeće antikvare grada, pa i Carek i Kraus su smatrali, u rijetkim trenucima iskrenosti, kako im je Josip Goldoni stao uz bok.
No, cijelo vrijeme Goldonija je proganjalo policijsko izvješće o požaru. Očito je bilo da je Silvija izazvala požar, naravno, rekao je Kramer, sigurno slučajno, svakome se takvo što desi.
Onaj je pljačkaš ulovljen i kažnjen je. On Goldonija nije zanimao.

Goldoni je uhvatio sam sebe kako pozorno prati svaki Silvijin korak i odjednom se dosjetio.
Dragi Bože, što je ona po cijele dane radila kod kuće?, mislio je uznemiren svakim danom sve razornije Josip Goldoni.
Doista, nikada nisu ni pričali o tome, on bi samo uglavnom točno dolazio na objed, ne primjećujući ništa što bi ga možda tada ili nekada opomenulo, doista ništa.
Silvija je bila iznimno ljupka razgovarajući s mnogima koji su navraćali u antikvarijat i tek tada je Goldoni opazio kako je njegova supruga i dalje vrlo lijepa.
Naravno Goldoni, predbacivao je sam sebi, bavio si se samo umjetninama i trčao za mizernom zaradom, mislio si isključivo na antikvarijat dok je istinska ljepota živjela pored tebe u potpunoj sjeni, neopažena.
Jednostavno, vrijeme je protjecalo i smijalo se njegovoj sljepoći, a on, on ništa nmije opažao uronjen u trk da napokon sustigne Careka i Krausa, da se napokon domogne pravog komada koji će označiti prekretnicu u njegovom jednobojnom, sivkastom životu.
Doista, kada se posljednji put, onako, od srca nasmijao? Da, onda, kada je prvi put držao brončanu iščekujući čudo i čudo se dogodilo ali ne onakvo kakvo je očekivao i nadao mu se svaki dan spuštajući se niz Dugu ulicu i dva puta dnevno otvarajući antikvarijat u Zelenoj ulici.
Goldoni se s nevjericom i mukom, ali i s tugom prisjećao kada je zadnji put dotakao Silvijinu ruku, promrsio njezinu kosu. Nije se m,mogao ni sjetiti kada je uzbudilo njezino tijelo, pokreti, geste.
Opravdavao se sam sebi, mislio je na svakodnevne stvari, na prokleto preživljavanje, a dani su promicali i njegova je žudnja nestala, isparila je a on se u ovim trenucima čudi što je ona radila dok je on brisao prašinu s umjetnina u polumračnom antikvarijatu.
Bože moj, ne bi bilo čudno da je nekoga našla, doista, ne bi bilo nikome čudno, pa niti njemu samome. No, on nikada nije uočio ni najmanju promjenu, Silvija je bila i ostala uvijek ista, nepromjenljiva, onakva kakva je bila oduvijek.
No, dobro, možda se samo vješto pretvarala, dok je on mislio, recimo, samo na brončanu.
Ipak se odlučio. Nazvao je Kramera.
-Gospodin Kramer, Josip Goldoni, trebao bih savjet od vas. Ako ste slobodni, jednom navratite do mene u antikvarijat.
-U redu, odgovori Kramer i spusti slušalicu.

Kramer je navratio prekosutra. Nakon nekoliko ispraznih rečenica Goldoni je rekao.
–Trebam vašu uslugu, savjet zapravo. Koga bi mi od privatnih detektiva preporučili?
Kramer se zamislio i odgovorio.
-Ne pitam vas zašto. Najbolji je Tomas. On je nekada bio vrsni policajac, no okliznuo se zbog afere sa ženom jednog od šefova.
-Dobro. Gdje ga mogu naći?
-Slučajno znam njegov broj, evo izvolite.
Kramer napiše broj i pozdravi se s Goldonijem, za trenutak zastane, okrene se prema antikvaru i šapne mu.
-Pazite Goldoni, oni uvijek iskopaju svašta i ono što nam odgovara ali i ono što nam ne odgovara. Kopanje je vražja stvar Goldoni, ne zaboravite.

Goldoni je već to popodne Tomasu ispričao sve svoje slutnje koje su ga danomice morile, neka prati Silviju, evo mu i predujam i neka ga redovito izvještava.
Tomas je smotao novac u džep, klimnuo glavom i rekao.
-Dobro.

Za nepuna dva dana sastao se Goldoni s Tomasom u bistrou na Talijanskom trgu.
-Nemam ništa osobito. Vaša se gospođa isključivo kreće, kuća, antikvarijat. Ako dopustite malo sam istražio i njezinu prošlost. Dva, tri dečka, poslije nije bila s njima u bilo kakvom kontaktu.
-U redu, nastavite, razočarano će Goldoni.

Dani jednomjerno protječu, antikvarijat uredno posluje, Josip i Silvija Goldoni rado su viđeni na mnogim prijemima. Ona je zabavna i draga, on mrk i ozbiljan, baš zgodan par, ogovara ih grad.
Već je i pomalo Goldoni zaboravio na Tomasa, kad evo njega na vratima antikvarijata. Silvija je bila negdje vani i Tomas mu odmah govori.
-Gledajte Goldoni, koliko sam ja zbrojio dva i dva, vaša je Silvija bila sudionik neposrednog dogovora s onim pljačkašem. Sve su isplanirali, odnijeti će novac, zapaliti antikvarijat, no vjerojatno se nisu mogli dogovoriti u odsudnom trenutku oko nekih detalja i on ju je napao, pa je tako na kraju ispao pokušaj pljačke, no Slvija požar nije mogla zaustaviti. Ostalo znate.
-Jesu li bili ljubavnici?
-Ne znam. On se zove Egon Makek i uskoro izlazi na slobodu.
-Možda bi bilo dobro da sve zaboravimo.
-U redu Goldoni, nadam se da ste zadovoljni mojim poslom. Ja sam s vašim honorarima itekako zadovoljan.

Goldoni se više nije susretao s Tomasom, smatrao je da nema više nikakve potrebe za daljnjim kopanjem po prošlosti , slutio je kako bi ga to moglo silno zaboljeti.

Svakodnevni život Goldonijevih nastavljao se neometano svojim uobičajenim ritmom, kuća, antikvarijat, kuća, antikvarijat…
No, Goldoni nikada nije zaboravio sumnju koju je tako okrutno izrekao Tomas i neprestano je, onako ispod oka, promatrao Silviju a ona mu je uvijek bila ista, vječno strpljiva s osmijehom.
Goldoni se sve češće pitao, što se krije u toj ženi da je tako trpeljiva, uvijek s osmijehom.
Naravno Goldoni, govorio bi sam sebi, tako se ponaša ona osoba koja nešto krije a što krije nisam saznao ne dopuštajući Tomasu da razotkrije sve i skine velove s istine.
Iako je zarađivao sve više, bio cjenjeniji, Goildoni je bio sve manje zadovoljan.
Vidnoi je, nekako odjednom, počeo mršavjeti, osušio se za čas, potpuno, samo su mu oči sjale i neprestano je razmišljao na povezanost one brončane figure, Silvije i pljačkaša.
Potkraj godine, bolest je posve slomila Goldonija, sada je pomišljao samo na onaj trenutak kada je otkupio brončanu i uništio svoj život.

Galeristi i drugi iz Kratke ulice

Gornjogradska Kratka ulica obilovala je mnogim galerijama, luksuznim za najbolje kupce te nešto običnijih za nadirući srednji stalež.
Posebno se isticala Plava galerija na dva kata u vlasništvu galeriste Pihlera, otmjenog gospodina u godinama. Pihler je bio poznati i priznati estet, njegova je galerijska ponuda sadržavala najkvalitetnije umjetničke izričaje, kako iz proteklih desetljeća tako i ona recentna.
No, nećemo se baviti Pihlerom ni Plavom galerijom, više nas zanima galerija s druge strane ulice, nekako gotovo nasuprot Pihleru, galerija Oblak, koju je decenijima uspješno vodio Marino Oblak. Za Oblaka je bilo karakteristično uglavnom jedno, u svojoj je ponudi, dakle uvijek je imao poneku sliku o kojoj se mnogo u medijima ali i među običnim pukom često govorilo ili pisalo. Ili je to bila slika koja je pripadala nekom nesklonom zakonu ili je bila riječ o iznenadnom otkriću poznatog umjetnika.
Oblak je iznimno vješto prodavao takve umjetnine, dodajući cijeni aktualnu popularnost, no njegovim kupcima to nije smetalo, dapače, bili su spremni platiti bilo koju izrečenu cijenu jer ta se slika sjajno uklapala u priču o njihovoj obitelji, u priču o njihovom statusu.
Tako je Oblak iz obilje interesa prodao Ivanu Tangiju, tvorničaru, kobnu, dvostruku sliku slikara Bulića, gore, vidljiva Mrtva priroda, a dolje, ispod, nevidljivi Dječak s gitarom. Tangija nisu niti zanimale niti smetale legende o toj slici, on ju je smjestio u ljetnikovac na obali. Pa ni onda kada je ljetnikovac u potpunosti izgorio, a slika, zanimljivo, uopće nije nađena, samo je odmahnuo rukom, osiguranje je sve i onako pokrilo a ta ga slika nikako nije zanimala, on ju je kupio samo zato jer je s njom bio u središtu društvenih zbivanja, u središtu interesa grada.
Oblak je imao sina Tomasa koji je doista iznimno rijetko zalazio u galeriju a općenito se smatralo kako će ipak jednoga dana Tomas preuzeti posao od oca. Tomasa je više interesirala fizika. Završio je studij i mislio se posvetiti znanosti. Otac mu je omogućio nastavak školovanja u prestižnom Institutu fizike u Parizu, no nakon nekog vremena, Tomas se vratio u domovinu, potpuno drugačiji, iscrpljen, bolestan.
Grad je svašta pričao, alkohol, kocka, skupe kurtizane, pa i droga, od prave škole ništa, samo provodi, beskonačni provodi mlađeg Oblaka dok sve Oblak stariji uredno financira, bez pardona.
Tomas Oblak polako se i tegobno oporavljao, najprije skriven od očiju javnosti u planinskom sanatoriju, pod brižnom paskom majke Lucije i liječnika.
Tomas se mora oporaviti, stalno je ponavljala gospođa Lucija.
Sredinom svibnja Tomas je, i dalje blijed i suh, prvi put viđen kako šeće s majkom u središnjem gradskom parku. Građani su ih potajice promatrali, pri susretu ih srdačno pozdravljali.
Tomas je opet počeo zalaziti u galeriju Oblak, povremeno komunicirajući s kupcima.
Moglo bi se i reći, prodaja je na neki svoj nepoznati tajanstveni način snažno privukla Tomasa k sebi, zapravo, potencijalni kupci sve su ga više tražili ili radi savjeta ili radi donošenja konačne odluke u izboru, njegove preporuke sve su se više cijenile, mnogi su se odlučivali za pojedinu sliku ili autora samo na temelju njegovih riječi.
Čak je i Pihler osjetio pojačanu aktivnost galerije Oblak. Sada je bilo posve jasno, galerija Oblak je broj jedan a Pihlerova Plava galerija ipak broj dva.
No Pihler se nije ljutio, ima i on svoga nasljednika, kćer Mariju, izučena je, priprema doktorat o Buliću, on se nema čega bojati. Oblakov sin nije ništa spram njegove Marije, odlučno je sam sebi tvrdio.
No, doista, sudbina zna biti i jednostavno okrutna. Marija se zagledala u nekoliko godina starijeg Tomasa a niti Tomas Oblak nije bio ravnodušan prema njoj, unatoč rivalstvu obitelji.
Isprva su se potajno sastajali, mada su praktično svi znali što se događa ali kao da nitko ništa ne zna i nije upućen u niti jednu tajnu Kratke ulice.
Uskoro, za koji mjesec, svi su ih mogli vidjeti zagrljene, priljubljene. Bili su sretni i zaljubljeni.
Pihler se prvi obratio Oblaku.
-Što ćemo sada?
_Ništa, dragi moj, ništa, odgovori mu Oblak-Što je suđeno, to će se i dogoditi.
Tako je i bilo. Reklo bi se, iznimno brzo, šaputale se žene rukama pokrivenih lica, Marija Pihler i Tomas Oblak vjenčali su se. Vjenčanje je bilo dostojno kraljevske obitelji, komentirali su mediji.
Mladi se par smjestio u vili Oblakovih uz svakodnevne posjete Pihlerovih. Pred svima, bez ustezanja izmjenjivali su nježnosti i ne može se reći da su obitelji bile nezadovoljne.
Nekako su svi najradije pričali o nasljedniku ili nasljednici, osobi koja će ujediniti obje galerije, oba bogatstva i sve različito stopiti u jedno.
No vrijeme je neumitno teklo a dijete se nije ni nagovješćivalo.
Marija i Tomas kao da su sve rjeđe mogli vidjeti zajedno, neki su čak polušaptom govorili kako mladi par zapravo više ne živi zajedno, tek ih formalna obaveza veže.
Mi znamo da je Marija prigovarala Tomasu na zapadanju u misticizam a on njoj da ona nije ni približno onakva kakvu je upoznao.
Nekako s početkom zime, u gradu se pojavila tamnoputa Leni Z. i zakucala na vrata galerije Oblak.
Tomas ju je razdragano pozdravio, to je njegova stara prijateljica iz Pariza. Marija ju je hladno odmjerila uz suzdržani pozdrav.
Te je večeri u čast gošće iz Pariza, Tomas priredio u galeriji svečanu, bogatu večeru. Kako je večera odmicala, Tomas je zagrijan alkoholom ispričao koliko su gosti trebali znati o njegovoj filozofiji sila. Tvrdio je da po fizikalnim zakonima, svako učinjeno djelo, svaka slika u sebi sadrži golemu količinu negativne energije koju je proizveo autor, stvaralac, mučeći se u radu. Zato svaka slika mora brzo putovati i mijenjati odredišta, od atelijera, preko galerija, kroz razne kuće, kako bi u tom vremenu rasula svoju zloćudnu energiju i napokon se negdje, prazna i sretna smirila.
Isprva su se gosti potiho smijuckali da bi zatim alkohol učinio svoje, jednostavno je izbrisao kočnice i Tomasa učinio ruglom i budalom.
On je na to bijesno ustao, zgrabio za ruku Leni Z. i s njom nestao u mraku Kratke ulice.
Marija ih je samo gledala, čudeći se svom budalastom suprugu i nastavila pričati sa uzvanicima na večeri kao da se ništa nije dogodilo.
Već idućeg dana Oblak i Pihler su saznali kako je Tomas s Leni Z. otišao u inozemstvo, po svemu sudeći prema Francuskoj.
No, nakon nekoliko dana Tomas se, posve miran, vratio i prionuo poslu u galeriji. Marija mu nije uputila niti jedno pitanje a niti je on bilo što spominjao.
Iduće godine Marija je na opće čuđenje počela pobolijevati da bi je na žalost gotovo cijeli grad za nekoliko mjeseci ispratio na posljednjem ispraćaju.
Koliko se zna i policija je delikatno istraživala naglu Marijinu smrt.
Ubrzo je i Pihler otišao za svojom kćeri, ne oporavivši se nikada od smrti kćeri.
Oblak se sa suprugom povukao u sanatorij i sve prepustio sinu, dakle i jednu i drugu galeriju, obje vile.
Ako već nije dijete, Tomas je stopio u jedno sve te različitosti.
Tomas se nije mnogo dvoumio oko svoje budućnosti, za kratko je vrijeme rasprodao kompletno nasljedstvo i požurio na prvi vlak za Pariz, gdje ga je nestrpljivo očekivala Leni Z.
Ona me najbolje razumije, mrmljao je sebi u bradu Tomas dok se vozio prema gradu svoga života.

II

Tomas je napokon, umoran, izgrižen putovanjem, no sretan, doputovao u Pariz. Čim je izašao iz vagona, požurio je, no onda se predomislio i mahnito potrčao u zagrljaj tamnopute Leni.
Ta ga je žena zagasite kože i vrlo tamnih očiju, jednostavno užasno uzbuđivala, drhtao je od njezinih dodira. Kada je ležao polu omamljen pored njezinog znojnog tijela u njemu bi se budila nečovječna snaga, osjećao je kako netko nepoznat grli njegovu Leni Z. u potkrovlju, u Ulici princa Alberta, izvirući iz njegova skrhana tijela i utječe u ženin krvotok, uvlači se ispod satenske kože i uranja u njezino vibrirajuće, uzdrhtalo tijelo.
Okruženi diskretnim plamičcima svijeća, prepletenih, umornih, no sretnih tijela, dočekivali bi tmurnu parišku zoru.
Tomas je znao da s novcem od prodanog nasljedstva, njih dvoje, mogu živjeti mirno i opušteno do kraja života, mogu se preseliti u otmjeniji kvart, u finiji stan, mogu imati poslugu, sve im to Tomasova ostavština omogućuje.
Leni nije bila oduševljenja preseljenjem, Godinama je stanovala u ovom tavanskom stanu, tu je bilo njezine pribježište, tu je i prvi put vodila ljubav s Tomasom.
Tijekom godina pretvorila ga je svojim trudom u toplo ljubavno gnijezdo.
Izdržala je i onu godinu dana kada se Tomas vratio u domovinu i oženio se s onom nesretnicom Marijom Pihler. Međutim , ta lažna idila potrajala je nešto duže no što su ona i Tomas izračunali.
Nije više mogla otrpjeti Tomasovo izbivanje, morala ga je jednostavno vidjeti, dodirnuti, bez obzira što bi se moglo dogoditi.
Tomas je cijeli susret sjajno inscenirao, no na žalost, alkohol ga je prevario i možda je posve krivo procijenio značaj prisustva Leni Z. i on se iskreno, pred svima, otvorio i otkrio, pokušavajući objasniti gostima na večeri tajnu zloćudnih sila, sila koje putuju, sila koje valja izbjeći.
Leni se do u detalje sjećala njihovog iznenadnog povratka u Pariz i njezine teške muke da uvjeri Tomasa kako se mora vratiti u domovinu i završiti započeti posao.
Uvjerila ga je, jedva i on se nevoljko vratio i srećom po njih, Marija je ubrzo umrla a zatim i njezin otac i ništa više nije stajalo na putu Tomasu da bude proglašen jedinim legalnim nasljednikom.
Ne može se ne primijetiti kako iznenadna Marijina smrt nije začudila, pa i prenerazila Leni Z.
Smrt nije bila u planu. U planu je bilo da Tomas ostavi Mariju ili da je u najgorem slučaju, samo na neko vrijeme spremi u udaljeni planinski sanatorij.
Marijina smrt otvorila je nevjerojatnu lepezu nasljednih mogućnosti, Tomas je dobio svu imovinu a Leni je dobila, opet, Tomasa.
Tomas je inzistirao da se presele u finiji kvart, u otmjeniji stan s poslugom, a Leni se ustrajno odupirala sve dok nije popustila i zajedno se s Tomasom smjestila u velikom stanu na prvom katu u Aveniji prinčeva.
U Tomasu se i dalje budio onaj čudesni mužjak, uznemiren mirisima njezinog tijela, ulovljen u zamku čarobnih moći tamnopute žene.
Par je uživao u svakoj zajedničkoj minuti, u svakom dodiru, u pogledu, u snu.
U utorak ujutro poštar je donio poveći omot , poslan iz domovine.
Tomas je nestrpljivo razderao papir i zgranut ugledao Bulićevu Mrtvu prirodu uz Dječaka s gitarom, ispod, u skrivenim, premazanim slojevima.
Na omotu nije postojala adresa pošiljatelja, samo Tomasova nova adresa u Parizu.
Tomas nije mogao obuzdati divlje lupanje srce, širom razrogačenih očiju buljio je u Bulićevu kobnu sliku, dobro se prisjećajući svih priča o smrtonosnom djelovanju ove dvostruke slike.
No, zato je znao samo jedno, ove se slike mora hitno riješiti kako ga ne bi obavili smrtonosni pipci.
Nema nikakve svrhe da sliku ponudi nekoj galeriji, tko je ovdje čuo za Bulića.
Baciti će je u rijeku što dijeli grad na dva dijela pod okriljem noći i tako je se, vjerojatno zauvijek riješiti i otkloniti opasnost.
Već te večeri, Tomas je sam pošao sa slikom pod pazuhom prema ograđenoj obali rijeke. Oprezno je koračao prema rubu, netremice promatrajući vodu kako klizi plitkim koritom, misleći, ovo bi ipak trebalo biti dovoljno da Bulića odnese daleko, što dalje.
Stao je na samom rubu, zamahnuo i osjetio užasnu bol na zatiljku, zacrnilo mu se pred očima, no prije reza boli nije čuo pad slike, pljusak vode, znao je uranjajući u bol, slika je ostala na obali.
Kada se Tomas nije vratio do ponoći, Leni Z. je alarmirala policiju i već iduće jutro pronađeno je beživotno tijelo traženoga na obali rijeke.
Tomas je bio opljačkan do gole kože, ležao je posve nag i mrtav pod jutarnjim suncem.
Leni se vratila u otmjeni stan u panici. Prekopala je cijeli stan, sve ormare, ladice, stolove, ne bi li pronašla nešto novca ali uzalud. Nigdje ništa, osim dokumenta o iznajmljivanju ovoga stana i namještaja. Stan je bio iznajmljen do početka idućeg tjedna.
No, nešto prije toga roka Leni je kriomice napustila stan u Aveniji prinčeva, niti ne sluteći kako je požudno promatraju tamne oči iz polutame dok je prolazila užurbano ograđenom obalom rijeke, slijedeći njezin gipki hod afričke antilope.

III

Emil Simonetti, novinar, davno je čuo, istina u fragmentima najprije, neobične detalje o strmoglavoj sudbini dvije najviđenije obitelji galerista iz Kratke ulice, Pihlera i Oblaka.
Dva je puta po nalogu urednika objavio kraće članke, prvi o iznenadnoj smrti Marije Oblak, rođene Pihler, supruge Tomasa Oblaka, bez mnogo detalja, više se je koncentrirao na zapanjene geste građana i drugi puta, kada je samo prenio vijest o nasilnoj smrti Tomasa Oblaka u Parizu, koja je, evo do danas, ostala posve nerazjašnjena.
Danas se Emil ne slučajno prisjetio priče o neočekivanom dolasku tamnopute žene Leni Z.,po svemu sudeći, žena je morala biti blisko povezana s pokojnim Tomasom.
Jučer popodne, Emila je pozvao glavni urednik Ružić i kratko mu rekao.
-Vi znate, uostalom kao i ja, naklada se smanjuje a prodaja je sve jadnija. Dajte, iskopajte nešto o tim nesretnim galeristima. Pokrenite se malo ako mislite napredovati. Okanite se poezije. Budite više i češće novinar a manje i rjeđe pjesnik. Očekujem tekstove za nekoliko dana. Hitro.
Jučerašnje, gotovo cijelo poslijepodne Emil je proveo u Dokumentaciji, čeprkajući, kako je sam nazivao svoja istraživanje, listajući, bilježeći.
Manje više, nikakve tajne, osim podataka da nije utvrđeno gdje je i kada nestao novac od nasljedstva, mada su u tisku bile zamijećene izjave francuske policije, kako se svaki novac može izgubiti u jednoj noći u bilo kojoj pariškoj kockarnici.
Emil Simonetti dobro se sjećao sahrane Marina i Lucije Oblak. Je li prvo Oblak ubio ženu pa onda sebe ili je oboje istodobno dignulo ruku na sebe, nakon saznanja o tragičnoj Tomasovoj sudbini?
Zapravo, Emil je bio svjestan, kako neće imati pravih sugovornika. Posluga Oblakovih je lokalnoj policiji dala iznimno nekorisne iskaze. Oni, jednostavno ne znaju ništa, a uostalom otac i majka Oblak umrli su u udaljenom planinskom sanatoriju od vatrenog oružja, malog ali učinkovitog kalibra.
Pa ni liječnici ni medicinsko osoblje iz sanatorija nisu rekli ništa što bi na bilo koji način navodilo na određeni trag. Supružnici Oblak uvijek su se držali vrlo otmjeno, odmjereno, gotovo nečujni, nosili su svoju tugu duboko u sebi, tko bi pomislio da će ih zadesiti takav užasni kraj.
Idućeg jutra, Emil je bez najave, žustro pokucao na Ružićeva vrata i bez ustezanja izrekao nekoliko pripremljenih riječi u jednom dahu.
-Dobro jutro glavni uredniče. Mogu li u Pariz?
Ružić je polako podigao svoju glavu i suho mu uzvratio.
-Znam. Sve vas navlači da prekopate malo Pariz. Idite, ali se ne vraćajte bez cjelovite priče. Hitro.
Emil je izjurio, veseo ali i zbunjen. Nema pojma o francuskom, usto nikada nije bio u Parizu, no zna, rezultat iz Francuske pogurati će ga nagore na hijerarhijskoj novinarskoj ljestvici.
No, Pariz mu je jako malo ponudio. Francuski policajci posvetili su mu nekoliko trenutaka, pokazali su mu prazni tavanski stan te onaj otmjeni u Aveniji prinčeva, gdje su Tomas i Leni proveli svoje zadnje zajedničke dane.
Na kraju su mu pokazali i mjesto na obali rijeke koja nesmiljeno presijeca grad na dva dijela, gdje je nađeno beživotno, golo tijelo Tomasa Oblaka.
Na upit što je s Leni, brkati policajac mu je nekako nezainteresirano rekao.
-Nestala.
-Nestala?
-Potpuno, nestala potpuno, završi svoju izjavu francuski policajac.
-Postoji li bilo kakav trag?
-Ništa, jedva odgovori brkati i odšeta se prema Prefekturi.
Emil je dugo ostao na mjestu zločina, gledao ga je, mjerio, nekako ga je htio istinski doživjeti, zapravo, zamišljao je kako je on Tomas te večeri. No, ništa mu nije sijevnulo, mozak je spavao a i oči su jedva gledale kroz polutamu.
Svakako je dosta za danas, idem u hotel, valja napisati prvi izvještaj i ujutro se javiti Ružiću, zlovoljno je prevrtao misli u svojoj glavi pomalo razočarani Emil.
Snažno zakorači i u idućem se koraku sudari s crncem koji se jednostavno odbije od Emila.
Emil je jasno čuo reski zvuk udaranja sječiva zakrivljenog noža kako poskakuje po kamenu.
Crnac ga je začuđeno gledao da bi u idućem trenu vješto poskočio i odjurio u tamu koja je sasvim nalegla na rijeku i njezine obale.
Emil je i sam bio zbunjen. Osvrnuo se nekoliko puta. Koliko je mogao razabrati, nigdje nikoga.
Ipak začuje glas, netko mu je govorio na francuskom. Okrene se prema glasu, zastane i uoči povijenu figuru tamnoputog čovjeka kako izranja iz mraka i staje ispred njega.
-Ne razumijete, može engleski.
-Da naravno, pomalo uplašeno oglasi se Emil.
-Spasio si mi život nepoznati druže.
-Ja?
-Da, spriječio si Hasana, on bi me ovako slabog, brzo i lako dokrajčio.
-Tko je Hasan?, upita Emil poslije kraće šutnje, pozorno promatrajući lice sugovornika.
-Hm, tko je Hasan? Nekada je radio za mene, ovdje na obali a kada me je bolest oborila on želi preuzeti moje mjesto.
-A tko ste vi?
-Ja sam Zia, vladar ove strane rijeke. Pogledaj i lijevo i desno, cijela obala je moja i moje družine.
-A gdje je družina?, zainteresirao se Emil.
-Hm, hm, družina se polako raštrkala, čekaju, oni samo čekaju da poližu moju krv s Hasanovog noža a onda će s njim dalje u nove poslove. No, ja sam tvoj dužnik a Zia uvijek vraća sve dugove.
-U redu je Zia, drago mi je što sam bio tu.
-A što ti tražiš ovdje, na obali, u mraku?
-Novinar sam, zovem se Emil Simonetti, istražujem smrt jednog čovjeka, Tomasa Oblaka.
-Nikada čuo, zdvojno će Zia.
-Ovdje je ubijen, prije nekoliko mjeseci.
-Ovdje? Prije nekoliko mjeseci?, sumnjičavo je Zia počeo pogledavati u Emila.
-Da, baš ovdje, našli su ga mrtvog i golog.
-Ne znam, ne znam ništa o tome. No, pođi sa mnom. Moram ti se nekako odužiti.
Emil je samo na trenutak pomislio, oduprijeti se opasnom pozivu no Zia ga čvrsto primi ispod ruke i povuče.
-Pođimo novinaru.
Emil je gotovo u stopu pratio Ziu, probijajući se kroz gusto napučene ulice, prolaze, ne gubeći korak. Odmah je uočio kako neki prijateljski pozdravljaju Ziu dok se drugi odmiču i uklanjaju iz njegova vidokruga.
Usko je zadihani Emil sjedio nasuprot tamnoputog u njegovom skloništu i pio kavu. Za čudo, nije osjećao strah. Suterenski volumen bio je ispunjen raznolikim stvarima, komadi namještaja, odjeća, nakit, umjetnine, lusteri, oružje, po svemu vrlo pogibeljno.
-Ako ti se što svidi, slobodno uzmi, kaže Emilu Zia.
-Ne, ne, samo gledam.
-Samo ti izaberi, ne ustručavaj se.
-Dobro, može jedna slika?
-Da, naravno, samo biraj.
Emil je površno razgledao slike, bilo je doista svakakvih, od nekakvih dječjih crteža do ulja jaka mirisa s motivima prošlih stoljeća.
-Jesi li što našao?
-Evo, evo, užurbano će Emil jer mu se ništa nije sviđalo.
Pored komode ugleda još jednu skupinu naslonjenih slika. Razgleda ih polako a onda mu srce ubrzano počne lupati, u rukama koje su vidno drhtale, držao je mitsku Bulićevu Mrtvu prirodu, sliku od dva lica, sa skrivenim Dječakom s gitarom između slojeva boje.
-Može ova?
Zia se okrene, hladno, no s vidljivo bolnim pogledom.
-Kako ne bi moglo, mada si mogao i bolje izabrati, puno bolje, jedva završi.
-Što je?
-Bolest me izjeda, nešto me jede iznutra i užasno boli, ali proći će, proći će.
-Odakle je ova slika,? nastavi Emil kao da se ništa nije dogodilo.
-Da vidim, hropćući će Zia.-Hm, mislim da je nju iz rijeke pokupio netko od mojih, Hasan, Hasan sigurno. No, to nema veze, uzmi je, zaslužio si je.
-Čuj Zia, hvala, ali još me nešto zanima. Jesi li ikada vidio, možda ovdje na obali, djevojku iznimne ljepote, zagasite boje kože?
Zia se zavali u naslonjač s bolnom grimasom.
Hm, ti misliš na Leni, na afričku gazelu, ti misliš sigurno na Leni.
-Da, da, mislim na Leni Z. Ona je živjela s Tomasom Oblakom zbog čije sam smrti i došao u Pariz.
-Ne znam s kim je živjela prije, no znam da sam je nekoliko dana i noći pratio, kriomice naravno, na obali rijeke sve dok je iznemoglu nisam doveo, evo ovdje, u moje sklonište.
-I što je bilo s njom?
-Hodala je kao gazela a ljubila kao tigrica. Takvu je žar budila u meni, bio sam netko drugi, bio sam Zia iz vremena preuzimanja vlasti na obali rijeke.
-A ona?
-A ona? Jednoga je dana nestala netragom. Moji su je ljudi tražili ali bezuspješno. Tražili su je po cijelom Parizu i u nadzemlju i u podzemlju, danima, mjesecima, sve dok nisam obolio.
-Kada se pojavila bolest Zia?
-Hm, reći ću ti iskreno jer znam da umirući čovjek nema potrebe lagati, moja je bolest počela, mada i sada dok izgovaram ove riječi, ne vjerujem u njih no bol je najtvrđi svjedok jer bol je počela kada se Leni pojavila u mom životu. Vjeruj mi, trpio sam sve jaču bol samo zbog nje. Ona, Leni, ona je uklanjala moju bol., ozdravljala me je, s njom sam bio čovjek. Ah, sada me ostavi. Zbogom novinaru, pozdravlja te Zia.
Ostavio sam umirućeg čovjeka u sigurnosti skloništa, držao grozničavo sliku pod rukom i hodao polako prema hotelu razmišljajući o doživljenom.
Očevidno je, Hasan želi ubiti Ziu, prije par mjeseci ubio je Tomasa Oblaka i domogao se slike te je poklonio vođi, donoseći mu istodobno dar i prokletstvo bolesti.
U međuvremenu je Zia na obali pronašao iscrpljenu Leni i pružio joj utočište. Ona mu je uzvraćala svim svojim moćima sve dok se nije oporavila i onda misteriozno nestala.
Što ću sa slikom?, panično je razmišljao Emil. Ona nosi iskonsku klicu zla, klice kobi u svakom zrncu boje.
Mora stati i odmoriti se. Sjedne na prvu klupu i zagleda se u smrtonosnu sliku, isprva nježno a onda i grubim trzajima odvoji platno od drvenog okvira, sliku zarola, rastavi i okvir te drva ugura u rolu slike.
Krene nesigurno dalje, brzo, brže.
Ubrzo je uočio otvorenu vatru, pored mjesta gdje se okupljaju bukinisti.
Približi se vatri i šutljivim ljudima oko plamena.
-Mogu li?
Oni samo klimnu glavom i Emil oprezno spusti rolu u vatru. Plamen zacvrči i za nekoliko dugih trenutaka proguta Bulićevu Mrtvu prirodu. Emil je ozaren promatrao proždirući plamen pa stoga nije zamijetio dva para upitnih očiju kako ga promatraju iz neposredne blizine ali izvan odsjaja kruga vatre.
Žena sjajnih očiju zagasite boje kože stajala je pored crnca i tiho mu nešto govorila.
Da je mogao sretni Emil bi čuo.
-Ne, Hasane ne.

Kada je napokon Emil predao cijelu storiju o događajima u Parizu, Ružić mu je nakon čitanja razdraženo uzviknuo.
-Pa što je vama Simonetti? Ja vas nisam poslao Pariz da izmišljate priče, ja sam vas poslao po činjenice.
-Ali, glavni uredniče…-
-Dosta, napišite, dva, tri članka o Parizu, onako o gradu s karakterom, fotografije vjerojatno imate,nekako opravdajte svoje putovanje. Na promaknuće zaboravite. Hitro.

IV

Doista, nakon niza teških godina, kada je već ozbiljno Emil razmišljao da se napusti novinarstvo i ostavi iza sebe suludog glavnog urednika Ružića, koji je, napokon, bio smijenjen i poslan u mirovinu, novinar se domogao pozicije kolumniste, ponajprije zahvaljujući Tatjani S., odanoj prijateljici, čiji je otac u poznim godinama postao gradonačelnik.
Rotacija kadrova potpuno su izmijenili sliku redakcije ali i novina.. Gradski list se prometnuo u ozbiljno glasilo, prije svega okrenuto građanskom sloju i takvom načinu javnog i privatnog života.
U takvu se novu kompoziciju sasvim prikladno uklopio Erik Simonetti sa svojim odmjerenim kolumnama. Često su ga pozivali na pompozna otvaranja, svečane obljetnice, na različita okupljanja, naime, sve ono što bi bilo dobro, pristojno učinjeno, Emil bi spominjao u svojim čitanim kolumnama.
Emila su umarali takvi susreti, no Tatjana mu je uvijek govorila.
-To je tvoj posao. Ti jednostavno moraš biti viđen na tim mjestima i s tim ljudima.
Zapravo, to druženje s Tatjanom preraslo je na koncu u zajednički život, uz stalno opominjanje njezinog oca, gradonačelnika, kako takvo življenje valja ozakoniti, ako ne zbog njih dvoje, onda zbog drugih.
Emil je ponekad razmišljao i o formalnom braku, mada su on i Tatjana živjeli po svim regulama uobičajenog bračnog života i što bi sada mijenjali.
-A ako se pojavi dijete?, ljutio se gradonačelnik.
Eh, to bi bilo nešto sasvim drugo. Emil je sve češće promatrao sjedine i nekako se čudio tako brzom protoku vremena, pa još jučer je bio novinar početnik.
Vremenom je Emil s Tatjanom utonuo, polako ali nepovratno u plićinu zajedničkog života, no nimalo mu nije smetala baruština svakodnevice.
Nedavno su se preselili u veliki stan u Strmoj ulici, svatko je imao svoju radnu sobu, na suprotnim stranama stana kako ne bi ometali jedno drugo, dok se između njih nalazio prostrani dnevnik boravak s blagovaonicom te spavaća soba na južnoj strani.
Tatjana je predavala biologiju mora na Sveučilištu, često je putovala, a Emil je to ponekad jedva i zamjećivao uronjen u novinarske obveze, redovito okružen pratnjom klasične glazbe.
Zapravo, radne sobe su bile na suprotnim stranama stana zbog glazbe, naime, Tatjana je uvijek radila u potpunoj tišini.
Vremenom Emil se sve više zagledao, dječački naivno i zaljubljivo, prema literaturi, pišući kratke priče o ljudima koje nije susreo a trebao je, o događajima koji su se dogodili a činili su se nestvarni.
Tako je opet iz mraka zaborava izronio niz misterioznih događaja vezanih za galeriste iz Kratke ulice i njihove tragične sudbine.
Emil ih je po sjećanju pažljivo zabilježio, te provjerio u arhivi tijek događanja, unio potrebne ispravke i završio s uništenjem slike koju nije htio imenovati kao ni autora.
Nije bio zadovoljan učinjenim, zapis se doimao kao suhoparna ispovijed a koja zapravo u ovom životu nije neophodna.
U borbi sa nesigurnim sjećanjima na galeriste i kobne događaje iz Kratke ulice, nije, uistinu niti primijetio kako njegova Tatjana izbiva sve duže, kako se njezina putovanja zapravo uopće ne prekidaju već kontinuirano traju.
Ostao je ipak iznenađen kada mu je iznenada, dosta kasno te večeri pokucala na vrata radne sobe i uzbuđeno mu kazala.
-Trudna sam. Ne moraš se čuditi. Ozakonimo ovaj i ovakav život i budi otac djetetu, zauzvrat ćeš biti promaknut na poziciju glavnog urednika.
Emil je spustio glavu, gledao je u tepih i jedva čujno izgovorio.
-Da, u redu.
Već idućeg dana Gradski list je dobio novog glavnog urednika, iskusnog novinara, kolumnistu Emila Simonettija.
Za tjedan dana uslijedilo je i vjenčanje, Emila i Tatjane.
Što se tiče redakcije, život se Emilu nije u mnogome promijenio, on je doista izrastao, isklesao se u lik koji može biti glavni urednik, ali što se tiče privatnosti, formalni brak s Tatjanom potpuno ga je udaljio od nje.
No, niti ona nije posebno stremila k njemu. Sada je, svaki večer, redovito provodila u svojoj bešumnoj radnoj sobi dok je po danu bila na fakultetu.
Pri slučajnim susretima u velikom stanu izmijenili bi po nekoliko kurtoaznih rečenica i nastavljali svojim putem.
Negdje, pola godine iza vjenčanja, Tatjana je rodila djevojčicu. Na stanovito čuđenje, Emil je izabrao ime, Dora. Dora je ime njegove kćeri.
Rođenjem kćeri u veliki stan Simonettijevih vratio se mir ali i svjetlo. Dijete je raslo, srećom bilo je zdravo, s time da su se već mogli začuti tihi komentari kako je Emil više uživao od nekih drugih, u prvim glasovima Dore a da se ne govori o njegovom oduševljenju kada je Dora prohodala.
Često je Dora spavala u njegovoj radnoj sobi, u dubokom naslonjaču, uljuljkana u san lijepom glazbom. Tatjana se je i dalje bavila znanošću u posvemašnjoj tišini, udaljenu za cijelu svjetlosnu godinu od Emila ali i od Dore.
Njezina su putovanja opet učestala dok je Emil, sretan gledao kako Dora raste, mjereći svaki dan njezinu očaravajuću visinu, šetao s njom kroz poznati gradski park praćen radoznalim pogledima, borio se zajedno s Dorom protiv bolova što opsjedaju djecu, jednostavne ne opažajući kako je Tatjana posve nestala iz njihova života.
Negdje sredinom svibnja, nakon Dorinog petog rođendana, Emil je poslije ručka šetao s Dorom gradom, pa tako i ne slučajno ušao u Kratku ulicu.
Iznova se Emil prisjetio tih davnih događanja i nekako zadovoljno uzdahnuo, dobro je što su ostali daleko iza nas, sva sreća.
No, tamo gdje je nekada bila galerija Oblak, Emil ugleda, čvrsto držeći za ruku Doru, ženski lik kako stoji na ulici i gleda prema zgradi.
Osjetio je neki fini ubod u svom tijelu, znao je, čim je ugledao ženinu figuru, on tu osobu poznaje, tako mu se čini bliskom i poznatom.
-Oprostite, oprostite gospođo.
Ona se okrene i Emil opazi mladoliko lice starije žene.
-Oprostite na moj nametljivosti. Čini mi se da vas poznajem. Oprostite, ja sam Emil Simonetti, glavni urednik Gradskog lista.
Bez ikakve promjene na licu, ona pruži ruku.
-Leni, Leni Z. To vam ime sigurno ništa ne govori. Oprostite, slabije govorim vaš jezik.
-Leni Z.?, suha grla prozbori Emil.
-Mi se poznajemo?, nastavi ona, vidjeći Emilovu zbunjenost.
-Da, da, na neki način. Davno sam pisao o događajima vezanim za galeriste iz ove ulice. Evo, ovdje je bila galerija Oblak.
-Znam, tiho će ona. Iz ove je obitelji potekao Tomas.
-Da, suosjećajno će Emil, Tomas Oblak ubijen u Parizu, davno.
-Da, Tomasa su ubili u Parizu.
Izgovarajući tih nekoliko riječi Leni je netremice promatrala Emila.
-Kako je Zia?, iznenada će Emil.
-Svinja je umrla tko zna kada, držao me je poput roba sve dok mu nisam uspjela pobjeći.
Emil je zbunjeno gledao u Leni, vidjeći jedan trenutak mlado lice tamnopute žene zagasite boje kože, a odmah zatim, iscrpljeno lice starije žene koju su pritisnule godine i nevolje.
-Zbogom gospodine Simonetti. Recite mi samo, gdje je slika?
-Slika?
-Bulićeva Mrtva priroda s onom slikom ispod.
-Uništio sam je davno, onda kada sam bio u Parizu, nisam je dugo posjedovao, svega nekoliko sati, nakon što mi ju je poklonio umirući Zia.
-Napokon, izusti ona tužno, okrene se i ode niz ulicu.
Emil je gledao za njom misleći, treba li ovaj susret ubaciti u sjećanje u galeristima ili ne, sve dok ga Dora nije povukla za ruku i rekla odlučno.
-Idemo doma.

V

Emil se s Dorom vratio isprva ponešto zbunjen, nedovoljno utažene znatiželje, u veliki stan i tada, odjednom, shvatio jednostavnu istinu.
Bitno je samo vrijeme, trajanje, vrijeme provedeno pored ili uz sliku. Naime, svatko, tko je na bilo koji način proveo određeno vrijeme u neposrednoj blizine Bulićeve Mrtve prirode, bio je obilježen kobnom sudbinom. Koliko si vremena proveo uz to ulje, niti ne misleći na njega, toliko će te ona naštetiti, nauditi bilo kako, posredno ili neposredno, ona nikoga ne ostavlja po strani, nikoga ne zaboravlja, kod nje su svi jednaki, u potpunosti izjednačeni, važno je samo vrijeme, koliko te je okrhnulo srebrnih zrnaca iz klepsidre.
No dobro, mislio je već pomalo umireni Emil, tek sam kratko vrijeme bio s njom i malo sam joj bio izložen, srećom.
Razgledao je iznova sve zapise, bilješke, sjećanja o događajima koji su opustošili dio Kratke ulice i bez mnogo ustezanja ili promišljanja, poderao ih, smrvio, pretvorio u ništa.
Emil je bio svjestan kako sve te događaje valja zaboraviti, prepustiti zaboravu, ukloniti iz povijesti vremena i na njih više nikada i ovako izbrisane i ne pomisliti.
On mora misliti jedino na Doru, a Kratka ulica mora potonuti u vječni zaborav.
Tatjana se iznenada vratila s putovanja, koje je po svemu sudeći i po njezinim reakcijama od prije trebalo mnogo duže potrajati.
Ustuknula je kada je začula nekoliko Dorinih ljupkih riječi na vratima stana u Strmoj ulici, no poslije kratkog pozdrava odjurila je u svoju gluhonijemu radnu sobu.
Iste večeri, Dora je dotrčala s lutkom u Emilovu radnu sobu.
-Vidiš, neće spavati, zavapila je Dora.
-U redu, da vidimo što možemo učiniti.
Dora je tvrdila da njezina lutka ne želi nikako zaspati pa ni nakon svih njezinih molbi i preklinjanja. Dijete je izmučeno zaspalo tek pred jutro u udobnom zelenom naslonjaču.
Emila su te noći progonile misli, sjećanja na onaj trenutak kada je Bulića prepustio vatri i otklonio kob, no je li bilo na vrijeme?
Dora se budila nekoliko puta, plakala je. Emil ju je umirivao, držao u krilu sve dok iznova ne bi zaspala.
Tada je Emilu sinulo. Treba izbrisati svaki trag na galerije iz Kratke ulice. Valja uništiti svako sjećanje na galeriste.
Već sutra, započinje svoju posljednju bitku.
U idućim tjednima, isprva, svakih nekoliko dana a onda, redovito iz broja u broj, glavni je urednik započeo u utjecajnom Gradskom listu pravu hajku protiv stanja, izgleda, opće zapuštenosti i propadanja neuređene Kratke ulice.
Emil je pisao, grad mora disati, staru i nepotrebnu Kratku ulicu valja jednostavno sravniti sa zemljom i krenuti s novom, adekvatnom izgradnjom, bez obzira što je riječ o gornjogradskoj ulici jer grad u ovome trenutku nema sredstava s kojima bi restaurirao ruine, jednostavnije je okupiti investitore i izgraditi iznova novu ulicu.
Svakodnevno je Emil obasipao svoje čitatelje, građanstvo s novim informacijama o suvišnom životu stare Kratke ulice, povremeno napominjući kako bi možda ipak bilo mudro vratiti najstariji naziv, Kamenita ulica.
I doista, uskoro su pokrenute akcije, najprije iz građanskih udruga, gradska vlast je napokon prihvatila inicijativu građana za sanaciju, kako se govorilo i pisalo, Kratke ulice, što je praktično značilo, rušenje postojećih i gradnju novih ekskluzivnih objekata.
Tatjanin otac, gradonačelnik, u trećem mandatu, cijeli je dan provodio na terenu, nadzirući rušenje a zatim i realizaciju planova izgradnje.
Za manje od tri mjeseca od stare Kratke ulice nije ostao ni kamen na kamenu. Ubrzo je žestokim ritmom krenula realizacija veličanstvenih urbanističko arhitektonskih planova.
Emil je bio sretan. Napokon je i ta ulica potonula u zaborav, nestala je iz postojanja a izronila je Kamenita, sretno joj bilo, smiješio se Emil.
Početkom jeseni, Dora se spremala za upis na fakultet, Emil je osjetio bolove koji su mu napadno sličili onima koje je opisao teško bolesni Zia.
Emil je bio spreman susresti anđela smrti, Doru je osigurao povećom ušteđevinom a tu je i djed koji je još uvijek politički aktivan dok je Tatjana putovala i dalje i tražila odgovore na neka svoja davna pitanja.
Zima je Emila zatekla bespomoćnog, u onom istom udaljenom planinskom sanatoriju s finim i ljubaznim osobljem a on je cijelo vrijeme mislio na ubojito oružje malog ali učinkovitog kalibra.

Gospodarica

Bukač, Krunoslav Bukač uspješno je odradio i peti, višegodišnji ugovor s američkom televizijskom kućom Every day i bilo mu je dosta. Osjećao je posvemašnju ispražnjenost svojih novinarskih baterija i očevidnu nemogućnost obnavljanja vlastitih resursa. Sasvim istrošen. Da, gotovo je, moja je novinarska pustolovina završena, gotovo s ushitom razmišljao je, dok je vadio nemarno složenu odjeću iz velikog plavog kofera. S dna kofera izvadio je nekoliko listova bilježaka vezanih za posljednji zadatak u selu neposredno ispred smrtonosnog Plavog klanca. Na jedvite jade izvukla se šarolika novinarska ekipa, izvjestitelja, snimatelja, vozača, vodiča, praćena lokalnom policijom, iz obruča, koji se u trenu zatvorio oko sela čim se pronijela vijest o novom sukobu u klancu, a oni su samo trebali ovjekovječiti u svojim medijima još jedan pokušaj mirovnog sporazuma između dviju zaraćenih strana.
Zahvaljujući brzoj intervenciji lake oklopne brigade međunarodnih snaga istrgnuli su se iz letalnog zagrljaja iznenadnog obruča.
Dobro se Bukač sjećao nedostatka zraka dok je sjedio na podu oklopnog transportera, cijeli prekriven ljepljivim znojem a strah mu je bubnjao u grlu.
Navečer u novinarskom centru s krajnjim naporom predao izvještaj, cijelo vrijeme razmišljajući kako mu se potpuno približio trenutak napuštanja ove zemlje gdje je Ona apsolutna vladarica, jedina mjera života.
Često se Bukač sam sebi rugao, ponekad i s prijezirom , najčešće ispred zrcala kada si je znao svašta reći, posebice nakon bučnih i vulgarnih proslava nečijeg spasa u posljednji tren, ali dešavali su se i tužni oproštaji kada konjica nije stigla na vrijeme ili se uopće nije pojavila.
Tada, ispred zrcala, buljeći u svoje izborano lice zakrvavljenih očiju izricao je optužbu i presudu onom s druge strane stakla u jednoj kratkoj rečenici.
-Ti si njezin sluga.
Da, sve ga je više uznemiravala i boljela ta misao, ne radiš ništa drugo nego pišeš i izvještavaš o slavi njezinog pohoda.
Jedini pobjednik u vječnom sukobu ljudi, plemena, jezika, država, samo je ona,
a p s o l u t n a g o s p o d a r i c a, vladarica vremena i života a on s drugima svakim danom uzdiže sve više monstruoznu građevinu koju čine gusto poredana, složena, nabacana mrtva tjelesa, prepletena samrtnim grčem.
Sve mu se više gadila ta neugodna, istinita spoznaja. Mora se izmaknuti izvan dosega njezinih bešumnih, crnih krila.
Nekako je uspio odraditi sve obaveze do isteka ugovora, u svakoj minuti sve jače osjećajući skori dolazak oslobađanja.
No, ta tako očekivana sloboda nije ga zapljusnula u lice, niti u posljednjim satima u dalekoj zemlji a niti se osjećao bolje, sada, u svom malom zagrebačkom stanu dok se raspremao.
Njezin dugi, zavijeni šiljasti nokat na kraju crnog krila, osjećao je kako ga povremeno dodiruje, bocne ga te se odmakne.
Bukač je dobro upoznao Njezina raznovrsna, uvijek iznenađujuća lica, Njezin prigušeni govor ili smijeh, uvijek je mogao osjetiti Njezino naglo, neočekivanu nazočnost.
Bilježeći doista sve s Njezina pohoda, Bukač je na svoju veliku žalost uviđao kako sve dublje tone u sjenu ovisnosti. No, znao je kako je samo uz njezinu pomoć preživio sve ove godine s tek nekoliko ogrebotina, dva prevrtanja vozila ( u kojim su prigodama svi suputnici teško stradali, osim njega). Ona ga je trebala jer on je dobro radio svoj posao, vješto je širio svijetom priče o nepobjedivosti, o Njezinoj konačnosti. Zato ga je puštala živjeti a on joj zauzvrat odano služi.
Sve se više gadio sam sebi, dobivajući i ne odbijajući sve bolje honorare, živeći i provodeći se svake noći, da bi izjutra jedva prepoznavao vlastito tijelo i lice.
No, sada je dosta služenja, Gospodarice, šaptao je Bukač dok je zatvarao kofer.
Idući dan posjetio je nenajavljeno, glavnog urednika Vijesti sa željom da nekoliko preostalih godina do mirovine provede u ovoj redakciji, radeći u miru i na miru.
Glavni urednik Mareković nije bio nimalo impresioniran pojavom slavnog novinara.
-Vidite gospodine Bukač, nama bi svakako bila čast da vi radite za nas, no mi ne možemo platiti koliko vi na tržištu vrijedite. A i što bi radili kod nas? Pisali o problemima gospodarstva, kulture? Naravno, ništa od toga. Vi ste izvrsni politički analitičar, izvjestitelj svjetskog renomea. Vjerujem da vam novac nije problem. Siguran sam da ga imate dovoljno. no, možda jednom, kada završimo s preoblikovanjem lista, možda, lijepi pozdrav.
U dva je tjedna Bukač obišao sve medijske ustanove i kod svih naišao na odbijenicu. On je svjetski igrač a oni su samo lokalni mediji.
No, dobro, neću ništa raditi, samo ću uživati.
Potražio je stare znance, ali oni su živjeli svoje jednolične živote ne imajući puno vremena za njega.
Susretao i u raznim situacijama s različitim ženama, a većinu njih je zanimao najprije iskusni novinar i njegovi doživljaji a ne čovjek koji se želi družiti s njima.
Nakon skoro pola godine oslobođenog života, Bukač je sve češće pogledavao prema plavom koferu u kutu sobe, pored ormara.
Jednostavno nije uspio, nije se vratio, da, Bukač, nisi se uspio vratiti. Ti živiš i udišeš zrak samo tamo jer ti možeš živjeti samo kao Njezin sluga.
Sedamnaestog svibnja sjedio je u dobro rashlađenoj središnjoj redakciji TV kuće Every day, daleko na istoku, u pustinji.
-Kada možete početi Bukač?, upitao ga je veselo Martin, šef redakcije.
-Odmah, odgovori Bukač.
-Znate, nasmije se Martin, ja sam nakon vašeg nedavnog odlaska pripremio novi ugovor za vas s nekim dodacima koji će vas sasvim sigurno razveseliti. Ja sam znao da će te se vi vratiti.
Tako sam i računao, Bukač će potrošiti oko pola godine da se pokuša vratiti i kada ne uspije, sjediti će ovdje, ispred mene i potpisivati novi ugovor.
Bukač se samo mrzovoljno nasmiješio i potpisao ugovor i ne pogledavši stavke.
-Bukač, na rastanku ću vam reći i ovo. Nitko se od nas nikada nije vratio, nitko nije uspio. Mi pripadamo ovdje.
Na putu do hotela, Bukačev taksi vješto je prošao između ostataka nedavnih eksplozija. Žene su vrištale a muškarci su prikupljali udove raznesenih tijela, policajci su vidljivo uznemireni stezali oružje, dok se dim lagano uzdizao a smrad paljevine se polako zgušnjavao.
Bukač je promatrao već tako često viđene prizore, misleći zdvojno.
-Evo, Gospodarica te pozdravlja i raduje se tvom povratku pod Njezino okrilje.
Zatvorio je oči, čudeći se kako već nisu stigli do hotela.

I I

Novinari su tiho izmjenjivali informacije i glasine o tko zna kojem po redu mirovnom sporazumu. Malo je tko od njih vjerovao kako je mir u ovim uvjetima moguć. Ipak, najava eventualnog primirja a onda, dugoročno i mira donijela je neku neobičnu svježinu na terasu hotela M, a opet, hvala Bogu, napokon mir a to onda znači završetak njihovog boravka u ovoj pustinjskoj zemlji i to baš sada kada su je koliko toliko jedva upoznali, sada će, ako se desi mir, morati krenuti prema novim odredištima, u nove nepoznate, s još većim opasnostima bremenite krajeve.
Za nekoliko minuta većina novinara napustila je hotelsku terasu i krenula u bjesomučnu jurnjavu za provjerom informacija.
Bukač je još ostao, čekao je Martinov poziv. Polako je ispijao hladnu limunadu i promatrao mlađe kolege koje je već lagano obuzimala panika. Nemaju pojma kamo idu a ni zašto, smijuckao se Bukač, sjećajući se često teško ili gotovo tragičnih posljedica vlastita neiskustva od prije mnogo godina.
Martin ga je uskoro obavijestio kako se idućih dana sastaje nekoliko plemenskih lidera u mjestu Suk, sto četrdeset kilometara sjeverno od glavnoga grada, točnije sto četrdeset dva kilometra sjeverno od hotela M.
Bukač je pozvao Ricka, Portorikanca, asistenta i spretna vozača. S njim je prošao svašta i osjećao je neizmjerno povjerenje prema sudrugu.
Krenuli su za nekoliko minuta, posve opremljeni. Rick je namjeravao ponijeti sa sobom barem jedan Colt automatic, za svaki slučaj, no Bukač ga je odvratio od te namjere.
-Samo nam još to treba, rekao je Ricku.
Neometano su i prilično brzo prošli kroz grad i uskoro se našli sami na slabo održavanoj cesti, no za njihovu Toyotu to nije bio problem.
Rick je vozio sporo, s oprezom.
Do večeri su uz nekoliko zaustavljanja prevalili oko devedeset kilometara. s obje strane ceste povremeno su uočavali uništena vozila i poneko tijelo kako dijelom izviruje,
Odlučili su prenoćiti u vozilu, parkirani neposredno pored ceste, a s prvim svjetlom kreću odmah dalje.
Na svu sreću, noć je prošla mirno. Pored njih prošlo je nekoliko vozila ne zaustavljajući se.
Za sat vremena stigli su u Suk, malo beživotno selo.
Opazili su dva ili možda tri novinarska vozila kako se motaju po seoskim ulicama. Usred sela prazni prostor, nešto kao trg, promrmljao je Rick i zaustavio Toyotu, Uskoro im se pridružio s zaustavio se s njihove desne strane, Nigel Jones, engleski novinar s tamnoputim vozačem.
-Ništa?. gotovo nečujno izusti Jones prilazeći Toyoti.
-Ništa, odgovori Bukač.

Dan je polako klizio, vrućina je već bila neizdržljiva.
Navečer su im se pridružili francuski i njemački novinari.
Četiri novinarska vozila, parkirana jedno pored drugog, strpljivo je očekivalo događaj u Suku.
No, ništa se nije dešavalo. Novinari su povremeno mogli vidjeti poneku priliku kako odlazi niz ulicu i to je bilo sve.
Niti sutrašnji dan nije donio nikakve promjene.
Navečer, Martin je nazvao Bukača preko radio stanice i naložio neka se vrati u bazu.

Kolona od četiri vozila ubrzo je napustila Suk i krenula prema jugu. No, pri samom izlasku iz sela, zadnje, četvrto vozilo njemačkih novinara bilo je precizno pogođeno projektilom iz ručnog bacača. Eksplozija je raznijela vozilo, razbacavši metal i dijelove tijela koji su se zabijali u zidove okolnih kuća ili se odbijali od njih i padali na prašnjavu cestu.
-Gotovi su, zavapio je Rick i dodao gas. Englesko i francusko vozilo požurila su za njim.
Noć je nastupala i morali su usporiti ali odluka je bila jednoglasno podržana, vozi se i po najgušćem mraku, nema zaustavljanja, sve do hotela M koji im je u ovom trenutku izgledao poput neosvojive gibraltarske tvrđave.
Na sedamdesetak kilometara od baze, Nigelovo vozilo naletjelo je na ukopanu minu, prevrnulo se, no, svi su srećom bili neozlijeđeni. Ukrcali su se u trenu kod Francuza.
Valja se samo spasiti, mislio je neprestano Bukač.
-Samo vozi, samouvjereno je rekao Ricku, samo vozi.
Jutro je otkrilo strašnu istinu, oba vozila bila su duboko u pustinji, očito daleko od ceste. Tko zna kada su sišli sa ceste.
Englezi i Francuzi odmah su iznijeli svoj plan, oni će pratiti tragove i tako naći cestu.
Rick nije bio za to, tvrdio je pustinja je prevrtljiva i zametnuti će sve tragove. Uz pomoć navigacijskih uređaja on i Bukač mogu sigurno stići do grada.
Pozdravili su se i krenula na suprotne strane.
Bukač se iznenada dosjeti Svemoćne. Hajde, pomogni svom podaniku, Tvoj sluga treba Tvoju pomoć Gospodarice.
Rick je bez riječi vozio, povremeno provjeravajući pravac.
I tada ispred odjednom ispred njih, na dobrom pravcu, uzdignula se velika dina.
Rick nije uspio zakočiti. Zabili su se u pijesak koji je ubrzo počeo navirati u vozilo kroz razbijene stakla. Bukač se dobro natukao, no dobro je, miče prstima, nogama, sve je u redu, samo da se izvuče iz ovoga pješčanog mora.
Pogleda prema Ricku. I on je izgleda u redu. pomogne mu, zapravo, izvuče ga van.
Rick je drhtao.
-Oprosti Bukač, nisam vidio.
-Sve je u redu, živi smo, to je glavno.
-Idemo pješice, možemo mi to, tamo, pokaza Rick i krenu da bi nakon drugog koraka bolno jauknuo.
Bukač pritrči i opazi u pijesku karakteristične tragove zmijskog kretanja.
Rick se držao za nogu.
-Ah, ugrizla me beštija.
Obojica su znali da Ricku nema spasa, protuotrov nikada nisu nosili a do grada je daleko.
Rick je dopuzao do Toyote, već dobrom polovicom prekrivena žednim pijeskom i mahnuo Bukaču, kada se nekako uspio nasloniti na olupinu.
-Idi, idi i ostavi me.
-Evo vodu uzmi.
-Ne, viknu Rick, voda treba živima a ne mrtvima.
-Zbogom prijatelju.
-Eh da mi je sada moj Colt, kako bi to bilo lijepo, nisam te trebao slušati Bukač, nisam te trebao slušati.
Bukač više nije mogao gledati Rickovu patnju i krene prema jugu.

Koliko već hoda, koliko je sati na ovom platou pakla?

I napokon noć, konačno tmina.

Bože, Bože, mrmljao je Bukač, je li ovo kraj?
Sjedne na pijesak, pognu glavu , umor je bio neizdrživ, nemoć tijela nadmoćna.
Bože, Bože.
I tada je Bukač čuo glas, jasno.
-Osvrni se ponekad.
Bukač je hitro ustao, otresao pijesak i okrenuo se, osvrnuo se prema nevidljivim tragovima u noći i zakoračio, koračao je i dalje.
Pred samo jutro ugledao je u daljini jureća svjetla.
Cesta, cesta, hvala Ti, hvala.
Ipak ne služim ti više Gospodarice, sretan je razmišljao u prljavoj kabini turskog kamiona dok se približavao gradu.
Turčin ga je obavijestio kako su se u protekle dvije noći dogodila dva razorna napada na grad.
Doista, uskoro su se s mukom kretali između ruševina obavijenih plamenom, stapajući se s urlicima ljudi i žena, zapomaganjima.
Zahvalio je Turčinu i požurio prema hotelu. Izdaleka je vidio, hotel M posve je uništen.
Kada je prišao bliže zgrozio se. Od hotela preostao je samo ogoljen vatrom i eksplozijama betonski kostur.
Dok se raspitivao tko je preživio, sjetio se Gospodarice.
-Da, da, služim joj. Izvukla me prije svog krvavog pira jer moram iznova svjedočiti o Njezinoj nadnaravnoj moći.
Gledao je uništeni, mrtvi hotel, osvrtao se zbunjeno u veličanstvenoj orgiji uništenja.
Iz džepa je izvukao notes i počeo bilježiti niti ne osjećajući kako suze klize niz njegove obraze.

I I I

Nakon nemilih događaja između Suka i hotela M, Bukač je nastavio, donekle potresen, obavljati svoj svakodnevni, prljavi, krvlju prožeti odvratni posao, samo se ponekad sebi opravdavajući kako uistinu drugo i ne zna raditi.
Opazio je i sam kako sve više pije, u dugim, besanim noćima kockao je u velike iznose, dobivajući i gubeći, da bi u drugim trenucima mraka dijelio svoje vrijeme s raznovrsnim pripadnicama ženskog plemena, povremeno se prepuštajući i strasti uživajući. Svi su se oni tako prikrivali, skrivali, krili od Njezina pogleda, čuvali su se i sami i jedni druge kako ne bi upali u sjenu Njezinih bešumnih, crnih krila.
Uzimali su u svakom danu, svake noći, sve što se moglo oteti, znajući kako im je ovo možda posljednji dan ili zadnja noć.
Šefovi redakcija na terenu vodili su računa samo o jednom, što više informacija, slika i filmova s lica mjesta, zapisa iz grotla pakla. Samo je to važno, novac se ne može prebrojiti kolike su zarade, ljudstva uvijek dovoljno, tko ode, dođe zamjena, puni, neprekinuti krug.
Novi hotel M 2, doista je podsjećao na Babilon, koliko jezika, koliko raznih fizionomija i sve pod jednim krovom.
Bukač je ponekad osjećao diskretni pritisak proživljenih ili preživljenih godina, to teško stečeno iskustvo pomalo ga je i gušilo a on se rasterećivao na sebi svojstveni način.
Neugodni, stradanjima premreženi novinarski zadaci, zatim kocka, žene, sve zaliveno s alkoholom.
Koliko će tako moći izdržati?, sinoć se pred zrcalom zapitao Bukač.
-Sve dok budeš imao Njezinu milost, do tada, a nakon toga si mrtav, potišteno je razmišljao.

Ove je noći teško spavao, alkohol je polako isparavao iz njegova iscrpljena tijela, Otvori oči i zagleda se u strop na kome su lelujale sjenke,
Ustane i razmakne zavjesu, stane pored otvorenog prozora.
Grad uglavnom spava, poneki pucanj, u daljini bljeskovi eksplozija, farovi automobila ispred hotela.
Vrati se i sjedne na krevet. Ovo je čista ludost, mislio je novinar.
Tek tada opazi, osjeti nečije prisustvo na ležaju pored njega. Osvrne se i u polumraku ugleda nježno lice mlade žene.
Da, talijanska novinarka, neiskusna, on joj je ponudio vlastiti recept za preživljavanje. I eto, sada je tu s njim dok on još polupijan osjeća buđenje gađenja prema samome sebi, stidi se svog oronulog tijela i uznemirene, narasle požude prema tom krhkom tijelu s okruglim dojkama.
Gleda u njezino lice, diveći se ljepoti žene čijeg se imena nikako ne može sjetiti.
Pogladi je po licu, odmakne joj pramen kose s lica, doista je lijepa. Bože, što ona radi u ovoj dolini suza pokraj podloga satira iz pustinje?
Talijanska novinarka mirno spava, vjerojatno sretna što je pronašla oslonac za korak ili skok u budućnost, zatim se okreće na bok, otkrivajući svu skladnost svoga mladoga tijela.
Bukač razmišlja o nepravdi koju nanosi nekom nepoznatom talijanskom mladiću koji sada nonšalantno ispija kavu negdje u Rimu, misleći o svojoj ljepotici, vjerojatno niti u snu ne razmišljajući kako ona sada dijeli ležaj sa starijim kolegom.
Ponovo ustane, zapali cigaretu i iznova se zagleda u bljeskove u pustinji i tada se dosjeti. Ona bi me mogla zamijeniti kod nje. Ona bi mogla nastaviti moj jezivi posao i osloboditi me. Znam, kada dosegnem slobodu biti ću istoga trenutka mrtav. Slobodan, znači mrtav. Sjedne na krevet.
Možda bi od nje moglo biti nešto, valja pokušati.

Idućih tjedana intenzivno su se družili. Bukač joj je otvarao vrata za koje nije ni znala da postoje. Upoznao ju je s gotovo svim utjecajnim pojedincima u novinarskom svijetu ali i u lokalnoj vlasti. Diana, to je bilo njezino ime, u međuvremenu se preselila u njegov hotelski apartman.
Bukač je, to je bilo vidljivo svima, jako je smanjio unos alkohola u svoj satirski organizam, nije više kockao niti se družio s drugim ženama, zapravo, ponovno je postao novinar, sav posvećen svom poslu ali i Diani. Zgrozio se, kada je shvatio, nakon nekoliko tjedana, kako se poput pubertetlije zaljubio u Dianu. Uživao je dječački iskreno u svakom trenutku koji je provodio s njom.

Istodobno, Bukač nije ni na trenutak zaboravljao svoju nakanu. Osposobiti će je i jednoga će ga dana Diana uspješno zamijeniti kod Nje i on će konačno biti slobodan.
Kada se sve činilo gotovo idealnim, Diana se iselila iz njegove sobe, pokupila svoje stvari, ostavljajući tek kratku poruku.
-Hvala na druženju i potpori. Adio. Diana.
Naravno, već to popodne, Bukač je saznao kako se Diana od nedavna intenzivno druži s uspješnim francuskim novinarom koji je jako sličio Alainu Delonu.
Njegov šef Martin suosjećajno ga je potapša po ramenu.
-Izvori su me obavijestili prije dva tjedna, ali ja nisam želio kvariti tvoju radost, sreću. Ali, uostalom, dosta si i uživao. Drugo, ona je sada šef talijanske redakcije. Kažu mi kako se osjeća tvoj utjecaj, dobro si je izgleda podučio. Idemo dalje, OK.

Polako sam zaboravljao Dianu, blizinu njezinog tijela i opet uronio u poznata noćna događanja alkohola, kocke i žena. Moram priznati da mi je laskalo kako su me iznova prihvatili, naravno, ja sam uvijek bio njihov.
Danas sam jedva ustao, zapravo, probudio me je telefon.
Martin.
-Čuj, možda te i ne zanima, ali ipak. Diana i onaj Francuz poginuli su u eksploziji, negdje pored Suka.

Sjetio sam se opet onog talijanskog mladića koji posve mirno ispija svoju drugu jutarnju kavu negdje u Rimu i misli kako će imati lijepu djecu s Dianom, kada se ona jednom vrati.

Na komemoraciji u povodu smrti dvoje mladih novinara i ja sam ih ispratio na put prema njihovim domovinama s nekoliko riječi.
-Ovdje samo pijesak traje a on je sačinjen od bezbrojnih zrnaca naših života koji više ne postoje.

Stojim ispred prozora u noći i gledam u daljinu, prema pustinji i vidim, posve jasno, Njezina velika, bešumna, crna krila kako nas natkriljuju i prijete zaboravom.

IV

Više nego li se moglo i očekivati, smrt mlade talijanske novinarke, na čuđenje svih, pogubno je djelovala na Bukača.
Još je uvijek nekako ispunjavao svoje, istina sve rjeđe novinarske obaveze, na posebne zadatke nije ni išao, no noću se više nije mogao vidjeti, niti u barovima, niti u kockarnicama ali ni u krevetima raznih žena.
Noći je provodio u hotelskoj sobi, spavajući rijetko i kratko, neprestano razmišljajući o Diani, ali ne o onome što se još moglo desiti između njih već isključivo proživljavajući svaki zapamćeni trenutak s njom.
I sada je mogao, u svakom trenutku noći osjetiti meki dodir njezine ruke, dobro se sjećao njezina poticajnog mirisa kada bi doslovce utrčala u krevet nakon tuširanja.
Ipak, Bukač se najradije prisjećao Dianinog magičnog, zavodljivog pogleda crnih očiju.
Tada bi osjetio suze na obrazima, otirao ih teško, nemoćan, jadan.
Obavijestio je Martina kako mu je dosta, ima sve uvjete za mirovinu, dozlogrdila mu je ova nepregledna, opaka pustinja a i Diana mu užasno nedostaje, mora otići.
Martin se nevoljko suglasio s Bukačevim zahtjevom.
Već idući dan Bukač se razdužio, pozdravio sa znancima jer prijatelja više nije imao, bili su mrtvi, te otputovao u Zagreb, ne pogledavši kroz ovalni avionski prozor prema žutoj pustinji.
Ponešto je na brzinu preuredio mali stan i većinu vremena provodio čitajući poeziju, istodobno kontinuirano mislio na Dianu i na užasnu spoznaju koju nikako ne može prihvatiti, kako lijepe Talijanke više nema.
Lokalni mediji pokušali su ga ovoga puta zainteresirati za suradnju no on ih je sve rezolutno odbio.
-Novinarstvo je mrtvi dio u mome tijelu, govorio je zatečenim sugovornicima.
Danima nije izlazio iz stana, hraneći se vrlo oskudno jer uistinu, glad uopće nije osjećao a niti mu je ovaj zagrebački zrak odgovarao, navikao se previše na onaj u pustinji.
Ponekad bi noću nakratko zaspao, češće bi stajao pored otvorenog prozora očekujući da svaki trenutak vidi bljeskove u daljini, negdje u pustinji.
Osjetio je neke probleme sa srcem. Posjetio je liječnika koji mu je prepisao tablete i odmaranje.
Naročito noću, Bukač je bio sve svjesniji gušenja, stezanja u vratu i nimalo uplašen razmišljao kako je napokon došao onaj presudni trenutak kada će napokon biti slobodan.
Mada, a gotovo je bio siguran, Ona je zaboravila na njega, možda će ga i posve ostaviti na miru. Moguće je, vjerovao je, izmaknuo je ispod Njezinih crnih, bešumnih krila. No, isto je tako znao da ga svakim stezanjem u vratu, Ona podsjeća kako nije izvan Njezinog domašaja.
Ostavio je poeziju i počeo gutati memoaristiku. Njegova bogata biblioteka nudila je naslova za više života posvećenih samo čitanju.
Jučer je saznao kako je njegov šef Martin stradao u domovini. Naime i on se vratio u Ameriku nakon niza desetljeća pustinje, sve to preživio, da bi ga u samoposluzi ubio narkoman u pokušaju pljačke. Doista tužno i glupo.
Sada je valjda red i na njega, pomiješanih osjećaja razmišljao je Bukač, istodobno se i pomalo pribojavajući smrti ali i veseleći se susretu s Njom.
Te prohladne večeri, izvukao je jedinu Dianinu fotografiju i dugo gledao u nju. Kako si lijepa, šaptao je Bukač, kako si lijepa.
Naslonio se u dubokoj fotelji, držeći sliku u krilu, prekrivši je rukama.
Pogledao je prema otvorenim vratima koja vode na balkon i mogao se zakleti da je sasvim jasno vidio golemu, tamnu sjenu koja se polako spušta na ogradu. Iako mu je zavjesa zaklanjala vidik, Bukač je prepoznao krila koja se skupljaju pored tijela a zatim se jedno uzdiže i dugim, crnim noktom razmiče zavjesu. U idućem trenutku Bukač se suočio s crnom kandžom, miran i spreman.
Krilo se povuklo, pa se vratilo i kao da mu je dva puta lagano mahnulo, zavjesa se zatvorila i sjena je nestala.
Širom otvorenih mrtvih očiju Bukač je gledao prema balkonu i dalje čvrsto držeći ruke iznad slike u svom krilu.

V

Čim je povijeni, dugi crni nokat na kraju krila nestao, Bukač je umjesto zavjese opazio slabo svjetlo prošarano maglom i gledao je svoje noge kako nečujno koračaju po putu od velikih kamenih kocaka i začuo kako ga netko doziva i prepoznao je Ricka sa zmijom u ruci kako mu radosno maše stojeći na uzvišenju i ugledao je i Martina pored njega s papirnatim vrećicama iz samoposluživanja s dvije ovalne crvene mrlje na prsima.
Koračao je i dalje i na klupi prepoznao Dianu i Talijana iz Rima koji je napokon dočekao njezin povratak a zatim je osjetio gomilu, raspaljenih kolega novinara kako igraju nogomet ne s loptom već s nečijom glavom, čije lice nije mogao prepoznati.
Koračao je i dalje, sve dublje u sivilo dana, otkrivajući sve manje poznatih lica, sve je više neznanaca.
Tada je osjetio da ga je netko primio za ruku.
Zastao je i ugledao dječaka koji je nevjerojatno sličio Krunoslavu Bukaču kada je imao jedanaest godina.
-Ne razumiješ?, upitao ga je dječak.
-Ne, odgovori smeteno Bukač.
-Ovo je tvoj svijet, to su ljudi o kojima si pisao. Neke si poznavao a neke nisi.
-Što oni rade ovdje?
-Došli su te pozdraviti na tvom dugom putu.
-Na putu?
-Na putu u beskraj, kaza mu dječak i ostavi ga samoga na putu.

Inserti

Svečanost

Kako je samo neugodna ova plovidba od obale do udaljenog otoka, s mukom je gotovo na glas, razmišljao novinar Ivo Majer.
Nikako stići, stenjao je novinar, zgrčen na stolcu u velikom brodskom salonu. Ponekad bi na kratko osmotrio preostale putnike, koji su uglavnom mirno, strpljivo podnosili ćudi mora i nevolje što dolaze od njega.
Bilo bi mi bolje da sam se zahvalio glavnom uredniku, kada me je poslao na ovaj vražji otok da pratim lokalnu glazbenu svečanost.
Ali, kako sam ga mogao odbiti?
Tko jednom odbije, ne dobiva ubrzo novu prigodu a honorar mi tako treba a i lijepo je putovati, samo da more nije ovakvo, lamentirao je i dalje ponešto razočaran Ivo Majer.
Trajekt se napokon dovukao do otočkog pristaništa, putnicu su polako izlazili a automobili su se već gužvali na obali.
-Ah, napokon kopno, uzvikne ozareni Majer.
Bilo je predviđeno da na otoku provede dva dana, uz dva dana puta, četiri dnevnice, plus dodatak ako glavni urednik bude zadovoljan.
Uostalom, nije mi ovo prvi put, ohrabrivao se je Majer.
Hotel je neprijeporno pripadao po izgledu i uščuvanosti prošlim vremenima, no soba je bila vrlo prostrana. Visoki strop, dva prozora gledaju na obalu.
-Zapravo nije loše, uopće nije loše, mrmljao je Majer dok se protezao na ponešto škripavom ali udobnom krevetu.
Nije mu trebalo puno vremena da raspremi svoje stvari.
Ubrzo je izašao iz hotela i potražio sjedište organizatora manifestacije, dobro će mu doći popratni materijal radi uvoda ali i kasnijeg praćenja.
Obala je bila prepuna turista, lokalnih žitelja, mnoštvo jezika, uvijek se netko traži i ne želi da bude nađen.
U općini je pronašao dežurne djelatnike u uredu organizatora. Bili su vrlo ljubazni, opskrbili su ga pratećim materijalima i pozvali ga neka neizostavno dođe na svečano otvaranje ove večeri.
-Svakako, zahvalio se majer, svakako ću doći.
Iako je pretpostavljao, Majera je razočaralo otvorenje, iznimno dosadno s nekoliko glazbenih točaka, pljesak, svirka, govor, pljesak….
Jedva je dočekao kraj patnje i požurio u hotelsku sobu. Skrojio je po prilici tekst za prvi izvještaj, kartica i pol. Mogao bih ga odmah poslati e mailom. Tako je i učinio.
Bio je pomalo zadovoljan što je u prvom danu obavljeno, sve što je isplanirano, putovanje, otvaranje, izvještaj.
Izaći će nakon svega prije spavanja u kratku šetnju.
Na bogato rasvijetljennoj obali susrteo je nekolicinu kolega novinara. Jedni su bili dobre volje jer nisu u redakciji a drugi jer ćče se moći nesmetano prepustiti užicima od alkohola do kratkotrajnih tjelesnih dodira a treći, kao on Ivo Majer, ni sami nisu znali što očekuju od sebe samih na ovakvim mjestima.
S njima u društvu bila je i jedna mlada žena, Inga Laus, dopisnica Večernjih vijesti iz grada na sjeveru države.
Vrlo je simpatična, smiješio se Ivo, da bi odmah promijenio raspoloženje, vidjevši žestoke osvajačke nasrtaje Marka Stanića, među njima najpoznatijeg novinara ali čovjeka sklonog ekscesima, često udaljavanog iz redakcija i na glasu kao velikog zavodnika, a koji je po pričanju iza sebe ostavio niz devastiranih brakova, no niti jedno dijete.
No Stanić je istodobno bio živa enciklopedija i s njim nikada nije bilo dosadno.
Majer se s ostalim kolegama koncentrirao na vino i lamentiranje o svemu i svačemu, dok su Stanić i inga jednostavno nestali u mraku.
-Još jedna, šaptao je Šelebaj, nikada mu žena nije dosta.
Grupa je nastavila nakon te opaske o istom s novom rundom vina.
Majer nije znao koliko je bilo sati kada se vijugajući uspio vratiti u hotel.
Sjećao se samo da je Šelebaj jedva hodao, a onaj drugi Vitek, Vitek iz Tjednika, samo je nakon nekoliko čaša zašutio.
Ujutro ga je probudilo žestoko lupanje po vratima.
-Tko je? Tko je tako rano?
-Policija, otvorite, policija.
Majer se zanosio dok je došao do vrata. Dva policajca.
-Vi ste Ivo Majer, novinar Ivo Majer.
-Da, ja sam Ivo Majer.
-Molim vas, obucite se i pođite s nama.
-Jesam li uhapšen?, pomalo u panici je razmišljao novinar dok su pokušao prisjketiti nisu li u pijanstvu izveli neku gadost.
-Ne, potrebni ste nam.
Nekako se obukao i krenuo s dvojicom policajaca.
Ubrzo su dospjeli do policijske postaje. Posjeli su ga u čekaonicu i nestali u hodnicima.
Tamo su već bili i Šelebaj i Vitek koji s ga u čudu gledali.
-Što se dogodilo?, izusti napokon Majer.
-Izgleda da je Stanić dobio dobre batine.
-A gdje je djevojka, Inga?
-Ona je čini mi se već ovdje, po svemu je ona glavni osumnjičenik za Stanićeve teške ozljede i to sa svojim dečkom, tako sam čuo od nekih ovdje, u prolazu.
Majer je sjeo i pomislio kako bi bilo lijepo da je ostao u krevetu, barem još malo.
-To su sve gluposti, mrmljao je Majer.
-Gledaj, započne Šelebaj, s njom je doputovao i njezin dečko, nije se htio javno pokazivati da joj ne smeta u poslu. Ti znaš kakav je Stanić, navalio je na nju, ona mu se opirala i rekla mu da joj može biti otac, on se uvrijedio i opalio joj ćušku. Tada je iz mraka iskočio taj njezin i izudarao pijanog Stanića. Navodno mu je i ona svesrdno pomagala jer Stanić je i njoj navodno, već i prije obećao pomoć u napredovanju i to ti je to.
-Dobro, a zbog čega smo mi onda ovdje?, upita Vitek.
-Ne znam, ne znam, glasno m odgovori Šelebaj.
No za nekoliko minuta pojavio se i gradonačelnik s pokajničjkim izrazom na licu, moleći nas da ne pišemo oi sinoćnjem incidentu a oni će nam uzvratiti lijepom gestom, možemo boraviti na otoku o njihovom trošku kada i koliko želimo.
-A što će biti s njom i s njezinim dečkom?
-Čujte, to je stvar gospodina Stanića, koji je zapravo samo malo natučen od pada, ne od batina. Sa svake strane pala je po jedna ćuška, ništa više.

Svega toga sam se sjetio nekoliko godina kasnije kada sam se na jednom skupu spetljao s Ingom Laus, privlačnom plavušom i s njom proveo nekoliko zanimljivih dana.
Pitao sam je, sreće li Stanića, hladno mi je odgovorila kako za gospodina zna ali ga osobno ne poznaje.
A što je s onim mladićem koji trči iz mraka? Niti se njega ne sjeća kao ni događaja o kome pričam.
A zapravo, spetljali smo se ponajprije jer je Inga trebala nešto moje profesionalne pomoći, suradnje.
Stanića, Šelebaja i Viteka i dalje susrećem, svaki od njih nastavlja po svom, valjda se jedino ja sjećam otočke svečanosti.

Inga

Jednom mi je Šelebaj, u rano jutro, kada je već pomalo došao k sebi nakon teškog pijanstva, pričao dahćući kako je od onoga trenutka kada je vidio prvi put Ingu Laus bio u nju nepovratno, smrtonosno zaljubljen.
No znao je, svi bi mu se smijali da je išta pokušao jer on je ipak samo jedan prosječni novinar i obični pijanac.
Ja mu se nisam smijao, nisam ga ni sažalijevao jer nisam sažalijevao ni sebe zbog bespomoćne zaljubljenosti u Ingu Laus.
Ona se ovoga ljeta poigravala s mojim tijelom ni ne sluteći i ne željeći znati za moje osjećaje dok sam drhtao ljubeći njezin oznojeni vrat, dodirivao vrhovima prstiju okrugle dojke.
Kako me je ta žena uzbuđivala.
Ta zapravo hladna žena vrelih pokjreta uzburkala je cijeli moj život, poremetivši sve zakone i odrednice.
Inga je istodobno bila iznimno opasna žena, osoba koja iza svojih gesti ostavlja teške posljedice unakaženih života, žena koja ne ostavlja mogućnost alternative, nikada nije nudila ni najmanju mogućnost za barem kratkotrajno preživljavanje.
To na žalost, tek sada znam, tek u ovim trenucima uviđam svu dubinu ponora u koji me je umalo survala.
I što sada?, pitao bi Šelebaj, i što sada?

Dakle, poznavao sam Ingu Laus godinama, kurtoazno smo se pozdravljali, imali jednu na neki način zajedničku otočku avanturu, kodnog naziva, afera Stanić, susretali smo se u mnogim prigodama novinarskog izvještavanja.
Nakon tihe agere sa Stanićem, o njoj su počele kolati raznolike priče, niti jedna u vezi novinarstva, naravno, već samo za njezin, govorilo se, vrlo slobodni način života.
Inga je uistinu svake godine izgledala sve zanosnije, privlačnije, fatalnije. Na našim skupovima oko nje se uvijek vrtio gusti roj muškaraca. No, u stvarnosti, o njezinom privatnom životu znalo se vrlo malo, iako su joj iz dana u dan pripisivane su joj sve brojnije avanture.
U takvom ozračju spetljao sam se s Ingom, na obali, na novinarskom okupljanju,, kada su naši prepleteni trenuci izgledali poput igre mačke i miša. Inga se pričinjala da je tek miš a ja sam sebi izgledao kao opaki mačak.
No, to je bio tek uvod. Uvlačila me je vješto i bespovratno u svoju opasnu zamku.
Ja sam bio novinar u usponu s nizom kvalitetnih kontakata, neki od njih su bili i politički, u redu, zar ne?, nisu me pratili nikakvi repovi.
Zacijelo ju je netko upozorio kako bi možda preko mene mogla brže napredovati, napustiti lokalne novine i ugnijezditi se glavnom gradu.
Naši „bliski“ susreti odigravali se u u trajanju tri dana i dvije noći. Žena me je totalno iscrpljivala i fizički i mentalno, sluđivala me je, opijala, bio sam njezin neoslobodivi zarobljenik.
Ali nakon toga vatrenog priljubljivanja, Inga je praktično nestala iz moje svakodnevice, nije odgovarala na moje poruke, nikada je nisam mogao zateći u redakciji.
Osjećao se polumrtvim, poluživim, bio sam posve ruiniran razvojem događanja, neprestano sam samo razmišljao njoj, prisjećao sam pojedinih dijelova njezinog nježnog tijela, jasno sam čuo jedino Ingin glas kako odjekuje u mojoj glavi.
Zapustio sam i posao, o sebi da i ne govorim, smršavio sam, propadao sam strelovito.
Tada me zapravo spasio glavni urednik, poslao me je kao dopisnika u daleku planinsku zemlju pored velike Istočne pustinje.
Ako i strdam, neće biti velika šteta za redakciju, ako napravim dobar posao, evo karijere.
No, nisam ostao jednu godinu, ostao sam u Istočnoj pustinji više od četiri godine, no to je već druga priča, zaradio lijepi novac, stekao neizmjerno iskustvo, dva puta sam lakše ranjen, preživio sam na desetke napada plemena iz pustinje, svakodnevno se gombajući s potresima, te redovito noćima uživao u njemačkom pivu u vojnoj bazi, družeći se većinom s pjegavim Engleskinjama, koje su mi se gotovo posve najsnažnije urezale u sjećanje, gotovo, da nije bilo još uvijek i stalno prisjećanja, samoptuživanja, kajanja, euforičnih ispada zbog Inge i ona prokleta tri dana.
No ustinu, Istočna pustinja sve liječi, tako da je moja memoria bila sve blijeđa, iako je Inga i dalje bila kontinuirani stanovnik mojih misli.

Ovih sam lijepih dana nastojao iskoristiti svoj zasluženi odmor. Posjetio sam redakciju, javio se glavnom uredniku, on me je samo tapšao po leđima, znao je dobro kakve me ponude zasipaju i sasvim se slučajno susreo s Ingom na hodniku.
Zastali smo, pogledali se i samo kratko i nekako hladno rukovali.
-Dobro si?, upitala me je.
-Sasvim, odgovorio sam hrapavim glasom.-
-Oprosti, čekaju me, nadam se da ćemo se vidjeti.
-I ja.
Naravno, nisam je više susreo, jedino sam čuo kako Inga ulaže silne napore ne bi li otišla u pariško dopisništvo, unatoč slabjem znanju francuskog.

Pa i ovdje, u centru ograđenom zaštitnim zidom, ponekad se sjetim Inge i ona tri dana na obali, a ona, ne znam gdje je, vjerojatno i dalje kuje planove kako bi iskoristila Stanića, Majera ili možda čak i Šelebaja.

Priča o Šelebaju

Šelebaj je oduvijek, a što drugo, bio na glasu kao notorni alkoholičar i unatoč brojnim pokušajima nikada se nije uspio osloboditi svoga svakodnevnog pooka.
Mora se ovom prigodom istaknuti kako se Šelebaj sasvim pristojno brinuo za svoju obitelj, sve dok kćeri nakon završenih studja nisu potražile sreću u nedalekom inozemstvu a i ženi je već bilo dosta svega pa se i ona nekamo odeselila, ne mareći više za Šelebaja, novinara, čovjeka već ruinirana zdravlja.
Šelebaj se vrlo mlad zasnovao obitelj sada je s pedeset navršenih godina bio posve sam. Neki s mu predlagali neka okrene novu stranicu u svom životu, pa nije on još za odbaciti. Na te je riječi Šelebaj samo odmahivao rukom, smiješio se i naručivao novu rundu.
Šelebaj doista nije uživao osobiti renome, no preživio je sve redakcijske urote i revolucije jer on zapravo nikada nikome nije bio na putu. Ponekad se uz grohotni smijeh pričalo kako Šelebaja štiti njegov dobri duh alkoholizma te ga svi namjernici samo lagano ogurnu na stranu.
Šelebaj se pomalo bavio i književnim radom, on bi rekao literaturom, te je ponekad objavljivao kratke priče i poeziju, nalazeći u tom hobiju svojevrsni azil, utočište za čovjeku u bijegu pred svijetom koji nije ni pokušavao razumijeti njegove skivene osjećaje i pritajene misli.
No, Šelebaj je imao i neke sasvim obične ljudske prednosti, nije se želio nikome zamjerati, uvijek je nastojao biti u korektnim odnosima sa svima u redakciji pa i kada bi ga alkohol nadvladao samo se smiješio i pravio od sebe glupu, sentimentalnu budalu.
Sjećao se je dobro Šelebaj kako se samo jednom odao kolegi, novinaru Ivi Majeru, kada mu se povjerio, priznajući svoju neispunjivu ljubav prema Ingi Laus, naprivlačnijoj plavuši u novinarskim redovima.
I tada se to dogodilo.
Naime, posve slučajno, Šelebaj se dokopao izvjesnog broja dokumenata koji su nesumnjivo optuživali uglednog političara.
Zapravo, ništa osobito. Naime, taj je političar bio novo, ohrabrujuće ime na politićkom obzoru, mnogo se nada polagalo u njega, a u jdnom razdopblju svoga života, dosta je prisno surađivao s grupacijom kojoj su se pripisivale stanovite veze sa svijetom kriminala.
I Šelebaj je znao kako taj materijal ne predstavlja tko na što, no u jednom trenutku je zacijelo pomislio kako bi ga otkrivanje mladog političara moglo lansirati u medijsku orbitu jer on Šelebaj ionako nema što izgubiti, može samo dobiti, a tada, tko zna što se sve dobroga može desiti.
Istodobno je bio posve siguran kako će kvalitetni odvjetnici lako obraniti mladog političara i kako mu afera neće ozbiljnije naškoditi, ona će samo pomoći Šelebaju da jedno vrijeme bude novinar broj jedan u državi.
No, nije sve tako ispalo.
Šelebaj je vješto raspalio iskru u svojim novinama a vatrena zmija je ubrzo zavladala u vim medijima.
Sve se više otkrivalo, no uistinu, mladi političar više i nijebio u središtu pozornosti. Rasplamsale su se surove političke borbe s mogućim vrlo teškim posljedicama.
Na kraju se ipak sve svelo na tvrdnju da mladi političar nije bio toliko neoprezan ne bi izazvao ozbiljniju političku krizu.

Dotle je Šelebaj vrijedno ubirao plodove svoga mukotrpnoga rada. Najprije je bio unaprijeđen u šefa rubrke pa u pomoćnika glavnog urednika uz česta gostovanja na TV-eu gdje je vodio svoju rado gledanu emisiju.
Uspio je nekako i iskorigirati svoje druženje s alkoholom i mnogima se činilo kako je s njima sada sasvim drugi čovjek, novinar, jedan novi Šelebaj.
I tada pod stare dane Šelebaja su počeli nagrađivati, za ovo ili za ono, postao je pojam.
Političke su se strasti u međuvremenu hladile, zavladalo je primirje između zaraćenih političkih krila i opcija, valjalo je misliti na sutra, što je bilo, bilo je.
Rijetko je tko primijetio sitnu obavijest kako je u trideset i četvrtoj godini, hekada vrlo cijenjeni i perspektivni političar, a koji je zbog otkrivene afere sasvim nestao iz javnoga života, nedavno počinio samoubojstvo.
Naravno da ta tužna vijest nije mogla izmaknuti Šelebaju. Zgrozio se, pa nije on ništa loše mislio kada j pokrenuo lavinu zbivanja, pa nije on kriv, kriv jke on sam, a on Šelebaj, potpuno je nevin, on nema krivice.

No znao je Šelebaj da smrt mladog čovjeka pad samo na njegovu bglavu, ova je smrt samo njegova krivica.
Izdržao je tek nekoliko dana dok se iznova nije utopio u alkoholu, uronio je cijeli u blaženstvo zaborava.
Nije se danima trijeznio, što je bila dobra prigoda novostvorenim neprijateljima da ga za sva vremena eliminiraju iz novinarskog života.
Šelebaj je uskoro umirovljen, no kako se nije mogao sam brinuti o sebi, smješten je u Sanatorij na sjeveru države, već posve uništenog zrdavlja, ali na zadovoljstvo mnogih.
Cijeli je dan Šelebaj sjedio na trijemu sanatorija i uvijek mislio isto.
-Što mi je to trebalo, mogao sam i dalje mirno piti i biti nevin.

Priča o Viteku

Josip Vitek, redovni dopisnik Tjednika, nikada doista nije želio biti novinar, zapravo, na svoj neki neobičan . čudnovati način i mrzio taj svijet koji se vješto skriva iza prepotencije, bahatosti, glumeći nešto što nije a istodobno se panično bojeći otkrivanja vlastitih slabosti.
On, Vitek, bio je najsretniji u prostoriji iza garaže, pored roditeljske kuće u selu Luk. Živio je oduvijek u mjestu nadomak većeg grada na sjeveru države. U toj prostoriji Vitek se prepuštao svojim sklptorskim idejama, izrađujući u različitim materijalima, no najččešće u drvu, portrete sumještana, onako po sjećanju jer on nije želio da mu itko pozira dok bi se on bavio njegovim likom.
Vitek se nije uspio u niti jednom pokušajku upisati na Akademiju likovnih umjetnosti, nema dovoljno talenta, govorili su mu u lice, odbijajući ga, no Vitek je ustrajno radio na sebi, obilazio je tečajeve i radionice poznatih kipara, posjećivao često muzeje galerije i mjerkao izložena djela.
Kada je prije dosta godina pokrenut Tjednik, netko mu je ponudio mjesto dopisnika, što je i prihvatio, ionako pravog posla nije ni imao.
Vitekovi tekstovi nisu bili osobiti, tek pristojni. Korektni, no on je pokrivao zone koje drugi nisu željeli raditi ili nisu uopće imali smisla za dešavanja u kulturi.
Od kada zna za sebe Vitek je živio u kući, koju je davno podigao njegov djed u selu Luk, u miru, u poznatom okruženju sa suprugom i dvije djevojčice, blizanke.
Rijetko je putovao, nije volio odlaziti iz sela, tek samo ono obavezno svakodnevno odlaženje u redakciju. A i kada bi morao otići na put zbog posla, to mu je iznimno teško padalo, spopadala bi ga prava muka jer on nije pripadao tom udaljenom svijetu, on je bio prirodni dio sela Luk.
Vitek je tako odbio i nekoliko vrlo dobrih ponuda, na pamet mu nije padalo da bi se preselio u glavni grad i ostavio svoju obitelj, svoj Luk. Ni govora, zahvaljivao se i nastavljao jednolično, mirno živjeti u prostoru koji mu je rođenjem određen.
Ipak, upoznao je mnoge novinare, neke je cijenio a drugima se čudio. Imponiralo mu je stanićevo znanje, nije baš shvaćao stanovitu distancu Ive Majera, a Šelebaj, taj stari pijanac bio mu je najsimpatičniji.
Nije baš volio susresti Ingu Laus, ona nosi zlu kob, mrmljao je.
No mir nikada ne traje dovoljno dugo, a kamo li vječno i nesreća je zakucala na vrata doma Josipa Viteka.
Supruga mu je oboljela od nezaustavljive bolesti i za kratko vrijeme, Vitekova kuća bila je zavijena u crno.
Josip Vitek bio je uistinu silno razočaran. Zašto su on i njegove djevojčice zaslužili takv sudbinu? Što je on učinio da muse ta tragedija dogodila? Je li on uopće išta učinio da bi morao proživljavati smrt svoje supruge?
Sve je to nepravda, lamentirao je tužni Vitek i po cijela se popodneva zatvarao u prostoriji iza garaže, mučeći se s drvom, nastojeći u tvrdinu tkiva urezati crte lica pokojnice.
Prijepodne je nbevoljko boravio u redakciji, obavljao svoje u tišini i žurio natrag u luk, svojoj kući i djevojčicama.
Uz pomoć šire obitelji, Vitek je podizao svoje kćeri, boraveći u svakom slobodnom trenutku u prostoriji iza garaže, boreći se nesmiljeno s drvetom ono je bilo sve tvrđe, čvršće.
Žalio je što nije uspio dovršiti na vrijeme još za njezina života, lik svoje drage supruge, nekako mu nije išlo a i mislio je ponekad, ima vremena, sada ma vremena, neka se sve slegne.
Povremeno se sastajao s kolegama novinarima, jednom je čak pokazao Staniću svoje drvotvorine, kako ih je sam nazivao. Stanić ga je pohvalio i podstaknuo biranim riječima na daljni teški rad, napomenuvši mu kako bi možda mogao izložiti svoje radove.
Stanićevaideja snažno ga je privukla, to bi bilo lijepo.
Staniću nije bilo teško organizirati izložbu odabranih radova u drvu Josipa Viteka. Publika je sa simpatijama prihvatila Vitekovo djelo. U njegovim drvima zrcalila se nevinost i prostodušnost, svijet ljepote i uzvišena duha, govorili su posjetitelji.
No stručna kritika sasjekla je Vitekova drva, jedan je čak napisao da bi bilo više koristi da su drva izgorjela u peći, umjesto što ih je nadobudni umjetnik unakazio svojim opskurnim zamislima.
Kritike su Viteka silno ražalostile, ipak su bili u pravu oni s Akademije, ja sam bez talenta, mislio je tužni čovjek.
No s druge strane Vitek je po pristojnim cijenama prodao nekoliko skulptura i taj ga je novac učinio samopouzdanijim, ipak on Josip Vitek nešto vrijedi, ne bi oni kupovali da ne vrijedi ništa.
No, neću više izlagati, samo ću prodavati.
Nakon izložbe još se žešće sukobio s drvom imajući sada na pameti samo jedno, završiti portret supruge.
Viteku su svakako promaknule vijesti kako je Šelebaj propao a majer žari i pali u Istočnoj pustinji, jedino bi se trgnuo od nelagode kada bi sreo Ingu Laus i tiho je pozdravio jer jedino je nju češće viđao.
Ona bi mu se nasmiješila, on je ostajao mračno ozbiljan i nastavljao hodati.
Od jučer je Josip vitek u prijevremenoj mirovini. Sam živi u kući s nedovršenim portretom preminule supruge.
Kćeri su se udale i žive u selu luk, obilaze se.
Kćeri se pomalo čude što se krije u tom tvrdom komadu drveta iz koje se stidljivo ukazuje lik njihove majke i doiasta se čude ocu, zašto ga već jednom ne dovrši da ga mogu svima pokazati.

Inga 2

Inga Laus, novinarka, no po vlastitim riječima nikada na pravom zadatku i nikada dovoljno dobro procijenjena, smatrala je ona, osjećala je neshvatljivo teški umor ove godine.
Da, nedvojbeno ju je izmorio teški i s mnogim opasnostima skopčani život i to neprekidno preskakanje prepreka i izbjegavanje nevolja.
Bila je ponajviše razočarana sama sa sobom, koliko dobre prigode nije iskoristila. Što se sve uistinu učinila s mnogim šansama? Gotovo ništa ili ništa.
Možda se onda davno trebala prepustiti Staniću, on je ipak imao najbolje veze, no sve je pokvario onaj blesavi dječak.
Tko zna, onaj Majer, on je doista bio najdosadniji i nakraju je pobjegao u pustinju.
Iz sanjarenja je trgne ugodni glas muškarca.
-Stigao sam. Inga? Jesi li tu?
-Da, ovdje sam u dnevnoj sobi.
Na vratima se ukazao mlađi muškarac, Velimir Tomas, poduzetnik s licem filmskog glumca.
Inga se čudila što taj lijepi mladić vidi u njoj. U redu, ona je još uvijek vrlo pristala žena. I danas se muškarci okreću za njom na ulici. Priznaje da joj to zanimanje imponira, no zna da je pijesak iz klepsidre polako sustiže.
Redovito vježba u teretani, pazi što jede, manje više uvijek je na nekoj od modernnih i preporučenih dijeta, cigarete i alkohol potpuno su joj strani, no ipak, sve je umornija.
Sve češće ne želi izaći u burni noćni život s Velimirom, najradije bi ostala sjediti u naslonjaču i gledala u prazni ekran televizora, a on to ne razumije i zbunjen je njezinim ponašanjem, naime, on tada pomišlja kako joj više nije zanimljiv i ne vidi umor koji Ingu polako gazi.
S kolegama novinarima privatno se više i ne viđa, ponekada samo sretne Stanića, koji se vjerojatno i ne sjeća onog događaja, on se još uvijek ne predaje i nastavlja po svom, rekao joj je nedavno.
– Po svom do smrti, po svom.
Samo se nasmiješila, a onda je svatko otišao prema izvoru svoga nadahnuća.
A Majer, on bi je samo nijemo gledao, možda me je volio najvviše, ali, neka mi oprosti, ja nisam za taj tip ljubavi.
Pratila je s neskrivenim zadovoljstvom Šelebajev uspon i veselila se njegovom slomu bez ikakvih obzira, pred svima.
A onaj seljak Vitek, on je trebao biti svećenik u nekom zabačenom selu a ne novinar, uvijek je bio podozriv prema njoj, kao da je zaražena kugom.
Prisjećala se toga popodneva Inga Laus bezbrojnih likova s kojima je šurovala, spletkarila, odvodila ih u mrak a onda bezobzirno odbijala, zavodila do iznemoglosti iznenađene razvojem događaja da bi ih ubrzo napuštala, bez najave i bez glasa.
Zapravo, nitko joj nije imponirao kao muškarac, možda kada bi jednog mogla sastaviti od dijelova različitih dijelova, to bi joj bilo po ukusu, to bi joj tijelo imponiralo.
Međutim, priznavala je, Velimir Tomas je tome idealu najbliži, ali, između njih toliki je jaz, ponor godina, to niti ona ne može prevazići.
Zapravo, valjalo bi ostaviti Velimira na miru i prepustiti ga životu, morala bi ga osloboditi okova i pustiti ga van iz njezinog ljubavnog kaveza.
Mada, ona Inga, sada je u najboljim godinama, tek je prošla četrdesetu, dobro, bliže je pedesetoj godini, i odličnog je zdravlja, njezin je ten savršen, zadovoljna je svojim izgledom.
No ne sviđaju joj se misli koje je u posljednje vrijeme zaokupljaju i ta smiješna želja za ostajanjem u fotelji ispred televizora.
Zna jako dobro Inga, kako će svaki novi dan biti sve umornija i kako će joj što kasniji rastanak s Velimirom pasti još teže.
Sada dok ima snage valja mu zaželjeti svako dobro i kao i druge izbrisati ga iz života i sjećanja.
Ustala je naglo i pozvala velimira koji je nešto prčkao u kuhinji.
-Velimire, odlučila sam. Ti moraš ovoga časa otići iz ovoga stana. Pokupi svoje stvari i nestani.
-Hej, ali zašto?
-Odlučila sam, idi već jednom.
Sjela je u fotelju i zagledala se u prazni ekran, dok se Velimir, posve zbunjen počeo spremati.
On je nešto mrmljao, ona je šutjela i netremice gledala u prazni ekran.

Kamenita ulica

Posljednja ulica, već pri Sjevernim vratima Staroga grada, sa svega nekoliko kućnih brojeva, od davnina se nazivala Kamenitom, Kamenitom ulicom. Dakle, tu ulicu je činilo s lijeve strane pet, većinom oronulih jednokatnih kuća a desnu tri slična jednokatna izdanja i samo jedna dvokatnica na samome početku.
Ova je ulica, na temelju povijesnih izvora, uglavnom živjela mirno, ponekad su, a to je jedino bilo zanimljivo, u njoj su ponekad stanovali gradski službenici u usponu, očekujući promaknuće i preseljenje u središte Staroga grada. Ti gradski suci nisu u povijesti ostavili značajniji trag osim bilježenja svoga časnog imena u časnim listinama.
Na svoj način lijepa, mirna gradska ulica s odabranim stanovnicima, tiha i povučena u beskonačnim povijesnim vrtlozima.
U njoj se nikada nije dogodilo ništa što bi izazvalo opće zgražanje, kažu, nije bilo čak ni preljuba.
Dosadna ulica ali za primjer građanima, govorilo se.
Ipak, postojale su u povijesti ulice i izvjesne, zamršene epizode i o kojima se mnogo govorilo, najčešće se u razgovorima te teme preskakale.
Naime, prije nekih šezdesetak godina u Kamenitu se ulicu, dekretom vlasti, doselio s obitelji, točnije suprugom i tek rođenim sinom, sudac Anton Tomas,
Po svemu se novodoseljena obitelj u cijelosti uklapala u predodžbu o stanovnicima Kamenite ulice. Pročulo se odmah, kako je sudac Tomas, netom po dolasku, bio obaviješten kako ga očekuje, vrlo skoro, imenovanje u Visoki sud.
Tomasova supruga Vera, profesor Fizike, za kratko je vrijeme počela predavati u 2. gimnaziji, dok se o dječačiću Branimiru brinula Marica B., udovica iz sela iz okolice grada.
Godine su lagano, bez većih napora klizile kroz Kamenitu ulicu, sudac Tomas nedavno je primio čast Predsjednika Visokog suda, a supruga Vera već je neko vrijeme bila postavljena na čelo gimnazije, kao njezin direktor.
Drugu gimnaziju, završavao je i njihov sin Branimir, visoki, suhi mladić, šutljiv i sasvim nedruželjubiv.
No zanimljivo je to da je obitelj Tomas i dalje nastavila živjeti u Kamenitoj ulici, unatoč nove važne dužnosti suca.
Istinu govoreći, obitelj Tomas je koristila šesterosobni stan u jedinoj dvokatnici u Kamenitoj ulici i govorili su, lijepo im je ovdje a prostora imaju i previše.
Kod suca Tomasa, na česte večernje prijeme dolazili su svi iz vrha vlasti, umjetnici, javne osobe, poznati i priznati. Gospođa Vera je s Maricom B. priređivala sjajne domjenke o kojima su građani često šaptali i svakome je bila iznimna čast kada bi bio pozvan u Kamenitu broj 2.
Branimir Tomas je u međuvremenu odlučio uz strašnu zapanjenost roditelja ne upisati studij medicine jer su svi Tomasi bili liječnici, osim oca Tomasa koji se davno dvoumeći upisao pravo i nikada nije zažalio.
Naime, Branimir Tomas je odlučio otići na more, želi oploviti svijet kao mornar a onda će vidjeti.
I tako je i bilo.
Mladić se uskoro otisnuo na more kao pomoćni kuhar na trgovačkom brodu pod francuskom zastavom.
Roditeljima je njegov odlazak doista vrlo teško pao, fizičko i duševno su trpeći silne muke propadali iz dana u dan, nezaustavljivo.
Za nekoliko mjeseci sudac Tomas je zamolio umirovljenje i dobio ga. Isto je učinila i supruga Vera.
Posve su se povukli iz javnosti, domjenke višu nisu priređivali, zahvalili su se i MariciB., koja se vratila nezadovoljna u svoje selo.
Sjedili su nijemi, nepokretni satima u dnevnom boravku, svatko uronjen u svoje mutne misli, ponekad progovarajući.
-Je li se javio?
-Je li pisao?
Branimir se rijetko javljao kratkim pismima. Pisma su ukazivala na trag njegova kretanja po svjetskim morima.
Dvadesetog svibnja ove godine navršilo se punih jedanaest godina otkako je Branimir otišao ploviti.
U međuvremenu se nakupilo gotovo dvadesetak njegovih kratkih poruka s raznih strana svijeta, a koje su žalosni roditelji ljubomorno čuvali.
Nije nevažno reći, Branimir u proteklih jedanaest godina niti jednom nije pokucao na vrata roditeljskog doma.
Dvadeset i prvoga svibnja, već su prošla dvadeset i dva sata, Veru i suca Tomasa iznenadilo je zvono na vratima.
Pred vratima je stajao visoki, suhi muškarac, tamnog tena.
-Dobra večer majko, izusti čovjek.
-Branimir, Branimir, jaukne Vera.
Sudac Tomas je s nevjericom gledao u iscrpljena čovjeka s nekoliko vidljivih ožiljaka na licu.
-Sine, sine, to si ti?
-Da, ja sam, ja sam Branimir.
Te večeri, u svega nekoliko rečenica, Branimir je ispričao svoj protekli život.
Da, plovio sam pod raznim zastavama, dvije, tri godine. Onda su me uključili u organiziranu dobavu materijala za neke luke. Zatim sam i sam organizirao rad s tim lukama i sada sam tu.
-Što si organizirao?, upita ga nervozno otac.
-Sve što im je trebalo a mogli su platiti.
-I što ćeš sada? , istim će tonom otac.
-Ne znam, moram se najprije odmoriti i tada ću vidjeti.
Branimir se poslije obilne večere i dugotrajne posjete kupaonici povukao u svoju staru sobu na počinak.
Sudac Tomas je gledao u svoju ženu a ona u njega u potpunoj tišini.
Branimir se zadržao u roditeljskom dom svega par dana.
Kao što se iznenada i pojavio tako je i nestao četvrtog dana, u rano jutro, samo se iskrao.

Ovih dana, Kamenita ulica doživjela je još nešto, nešto u prilog svojoj povijesti.
U ulicu se doselio mladi sudac Markoni sa svojom suprugom Sanjom, pravom ljepoticom.
Ulica i dalje živi svoj istinski, predodređeni život, mrmljali su njezini stanovnici.

Koliko je već godina proletjelo kada je sudac Tomas napustio ovaj jedini svijet, a ubrzo za njim otišla je i njegova supruga. Niti na jednom sprovodu nitko nije opazio osobu koja bi sličila njihovom izgubljenom sinu u prostranstvima svijeta jer svi bi ga oni prepoznali, onako visokog, suhog, dostojanstvena držanja, kao otac.
Zanimljivo je spomenuti kako nitko nakon smrti supružnika Tomas nije preuzeo ostavinu, niti, stan, umjetnine. Stan je i dalje bio sa svim stvarima zapečaćen.
Danas se slučajno, na ulici, ispred kuće u kojoj je odnedavna stanovao, sudac Albert Markoni umalo sudario s pogrbljenim likom. Suho se tijelu uspravilo i pogledalo u Markonija.
Sudac je osjetio neugodu.
-Oprostite, prozbori sudac.
-Hm, da, oprostite, prosikta nepoznati.
Sudac ga je pozorno promatrao dok je tamni čovjek nastavio govoriti.
-Ovdje sam nekada davno stanovao.
-Tko ste vi, upita ga sudac.
-Ja sam Branimir Tomas, pomorac, moj je otac bio sudac.
-Čuo sam zanimljivu priču o vama. Došli ste preuzeti nasljedstvo?
-Da, želim to što prije riješiti i otići.

Već idućeg dana Branimir Tomas je potpisao dokumente, preuzeo i odmah preko odvjetnika Carskog pustio u prodaju i stan i sve u njemu, ne ustežući se nimalo.

Ulica je još neko vrijeme prepričavala zagonetni povratak Branimira Tomasa, pitajući se stalno, je li to zaista bio pravi Branimir Tomas jer pravi bi Branimir Tomas sada bio ugledni liječnik a ne povinuti stari čovjek kome je sunce spalilo kožu da prekrije ožiljke.

II

Sudac Markoni nije pridavao previše značenja pričama o zagonetnom sinu Tomasovih, koji se odnekuda iznenada pojavio i jednako tako brzo tajanstveno iščezao u maglama svijeta.
Doista, Markoni je uživao u svakom trenutku bliskosti sa svojom suprugom Sanjom, mladom ženom rijetke ljepote, odmjerene rafiniranosti, nježnih gesta i zavodljive boje glasa.
Upoznao ju je još za vrijeme studija no tada nije bio dostojan takmac koji bi se mogao izboriti za svoje mjesto pored nje.
Studij je Albertu Markoniju pomogao da se istakne, a istodobno je kao student započeo suradnju s poznatim odvjetnikom Carskim. Naučio je cijeniti druge, poštovati izgovorene riječi, no shvatio kako razumjeti samoga sebe.
Odmah poslije diplome Carski ga je pozvao, neka izuči odvjetnički posao kod njega, no Markonija je više od svega privlačilo sudstvo, sud.
Carski je potegao neku od svojih veza i sud je Markoniju otvorio svoja teška vrata, a da bi za nekoliko godina Markoni postao najmlađi sudac u državi.
U međuvremenu se uspio približiti i Sanji, koja se riješila svojih mladenačkih ljubavi i nedoumica i posve se prepustila Albertu Markoniju.
Sudac se u tim izuzetnim trenucima osjećao ushićenim i bio je više no zadovoljan s onim što mu se u životu događa, nedvojbeno osjećajući kako će se morati žestoko boriti da ovakvo stanje i održi.
Naravno, uz pomoć Carskoga, kupio je četverosobni stan u Kamenitoj ulici broj 3, na prvome katu. Carski je vješto otkupio stan na dražbi za male pare te za isti novac, ali na rate, preprodao ga Markoniju.
Sudac Markoni uviđao je svoju sve veću ovisnost o odvjetniku Carskom, ona je svakim danom sve dublja, no bio je siguran kako će se pošteno odužiti za sve usluge.
No, istinu govoreći, odvjetnik Carski, do sada, dakle. nikada nije zamolio suca za bilo kakvu uslugu, niti informaciju, jednom riječju ništa.
Na kraju prve godine braka, supružnici Markoni dobili su sina Roberta. Mala obitelj doslovce je udisala samo čarobne mirise sreće.
Markonijeva supruga Sanja, profesorica glazbe, radila je na Glazbenoj akademiji, omiljena i od profesora i od studenta.
Jučer je Carski prišapnuo Markoniju kada su se našli na kavi u sudu.
-Mayer mi je rekao u povjerenju, ti si prvi na popisu za Visoki sud. To ti je velika prilika.
Markoni je šutio, ali nije mogao zatomiti veselje.
Biti član Visokog suda, značilo je prije svega imati iznimnu plaću, ugled, moć, zapravo ponajviše osjećaj sigurnosti kojemu je oduvijek težio.
I tako se i zbilo. Albert Markoni, najmlađi član Visokog suda.
Naravno, članstvo u uglednoj instituciji nosilo je mnoge obaveze, česte sastanke, predavanja, vijećanja, bavljenje znanošću.
U međuvremenu je Markoni potaknut Carskim i doktorirao, uz stanovitu podršku nekolicine mentora.
Sin Robert je rastao, Sanju je svakim danom volio sve više, ponekad se pitajući, ima li sreća granice?
Te ga je večeri Carski diskretno upozorio, daj malo pripazi, ona šara, otvori oči prijatelju.
No, koliko god se trudio Markoni nije opazio na Sanji nikakve promjene, dapače, osjećao je još silniju žestinu njezinih emocija.
Za sve to vrijeme sumnjičavosti, Markoni i njegova obitelj ostaju i dalje živjeti u Kamenitoj ulici jer se njihov novi stan u Strmoj ulici mukotrpno preuređuje.
Carski mu više nije ništa govorio o možebitnoj Sanjinoj nevjeri, naime, obojica su imali veoma mnogo obaveza, odvjetnik jedan vrlo teški slučaj a Markoni je, naravno poduprt hrabrenjem Carskoga, ušao u neizvjesnu trku za časnu poziciju Predsjednika Visokog suda, reklo bi se, preciznije, s podjednakim izgledima i za njega i za rivala, suca Novaka.
Na jednom od skupova u povodu izbora, u zatvorenom krugu, sudac Novak izrekao je nekoliko riječi o supruzi svoga protukandidata, suca Markonija.
-Njezino ponašanje je dovoljno velika i neotklonjiva mrlja za jednog suca a posebno za mogućeg Predsjednika Visokog suda.
Informacija je procurila i dospjela u medije, koji se bez imalo milosti započeli rastezati priču ne o kvalitetama suca Markonija već o kvaliteti njegovog braka.
U priču je bio upleten profesor s Glazbene akademije, Vili Mates. Uskoro se uvijek gladni mediji iskopali priču kako njihova veza, Matesa i Sanje, zapravo, nikada nije ni prestala živjeti a Markoni je bio samo fasada.
Čiji je sin, naslađivali su mediji i dalje?

Markoni je zapao u bezizlazno ludilo. I kao što takvo nešto ne priliči uvaženom sucu, počeo se žestoko opijati, danima ne dolazeći na posao.
Ni Carski ga nije mogao urazumiti.
-Razvedri se i zaboravi je. Pred tobom je cijeli život, koliko mu je puta samo govorio.
Bez mnogo riječi, Sanja se odmah po izbijanju afere iselila iz stana u Kamenitoj ulici, uzela Roberta i vratila se kod svojih roditelja, naime, profesor Mates bio je oženjen, otac dvije kćeri.
Albert je sve više gubio vezu sa stvarnošću, utopljen u alkoholu.
Jednom je u takvom stanju susreo Matesa na ulici koji ga je ismijao pred svima, govoreći kako nije čudo što mu je Sanja nabila rogove.
Albert se tada potpuno srozao kao čovjek, osjećao je kako mu mokraća curi i natapa hlače.
Jedva se dokopao stana s jasnom odlukom, gotovo je, ovo su te zadnje granice života. Odlučio je nepovratno, učiniti će samoubojstvo.
Srećom, u tim nesretnim okolnostima, zatekao ga je Carski i bez mnogo pardona smjestio u privatni sanatorij na sjeveru države, u potpunoj diskreciji.
Oporavak je trajao cijelu vječnost, mučno, odvratno, uvijek tegobno. Albert se sve svjesnije snažno odupirao ideji o preživljavanju, o povratku u život.
Ali Carski je imao dovoljno utjecaja i novca i osovio je Markonija na njegove još drhtave noge.
-Sada si moj. Počinješ raditi u mom uredu. Mandat u sudu ti je istekao. Bez posla si. Prvo ćemo obaviti razvod a tek onda idemo dalje.
Prvi su dani sličili katastrofi. Jednom istrgnut, zauvijek istrgnut, lamentirao je bivši sudac, sada suradnik u odvjetničkom uredu.
Markoni se više nije vraćao u stan u Kamenitoj ulici. Carski ga je dobro prodao. Nije Markoni otišao živjeti u novi stan u Strmoj ulici i njega je Carski povoljno prodao. Albert je kupio mali stan na Engleskom trgu, blizu novoga ureda.
Razvod je protekao glatko, obje strane po zakonu namirene i svatko na svoju stranu. Robert je pripao majci.
Ipak, odvalio je veliku stijenu, razmišljao je Markoni, barem nešto za početak.
Kroz sve godine, više je puta pitao Carskog, zašto mi toliko pomažeš, da bi mu on te večeri na ponovljeno pitanje odgovorio, dugim, dugim pogledom s neobjašnjivim sjajem u očima, progovarajući tek.
-Oprosti.
Albert se smeteno nasmiješio ni potapšao ga po ramenu.
-Emile, ti znaš koliko te ja poštujem i cijenim. Nikoga kao tebe. ….Oprosti ti meni.
I tada se zbunjeno prisjetio nebrojenih kolona žena koje su navraćale u ured, koje je viđao sa Carskim i samo uzdahnuo.
Nikada više o tome nisu razgovarali.
Markoni je za nepunu godinu položio propisane ispite za odvjetnika i uskoro je njihov ured imao novi natpis.
Carski- Markoni.
U proteklim teškim mjesecima često se susretao s bivšom suprugom kada je dolazio po Roberta, koji je već krenuo u školu.
Dapače, vrlo su civilizirano komunicirali, govoreći najviše o Robertu, mada je Markoni znao kako su se Sanja i Mates davno razišli, on se jednostavno nije želio razvesti, pa su se prijateljski razišli. Ona je i dalje stanovala kod svojih roditelja u ne baš sjajnim uvjetima.
Kada se vratio u ured, tajnica ga je obavijestila kako mu je Carski ostavio poruku.
-Dođi u Prvu gradsku bolnicu, drugi kat, soba 26. Carski-
Carski je ležao u krevetu prikopčan na aparate.
Nasmiješio mu se.
-Vidiš i sam. Ovo, odavna traje.
-No, imam prijedlog jer znam da baš o njemu često razmišljaš. Vrati je i počnite ispočetka a ja ću već nešto smjestiti Matesu, toliko vremena imam. Idi po nju a njega prepusti meni.

Jučer se uselila tročlana obitelj Markoni, u veliki, reprezentativni stan na Engleskom trgu, nekako tiho, ali svečano.
Carski se žestoko odupire opakoj bolesti. Molio je Alberta, neka sina koga nosi Sanja, nazove po njemu, Emil.
A Mates, protiv njega je pokrenuto nekoliko različitih postupaka, kažu neki, neće se izvući do kraja života jer mu to obećao Carski.
Albert Markoni i danas se pita, gdje su granice sreće.

III

Možemo biti sigurni kada kažemo da odvjetniku Emilu Carskom nije promakao podatak kako je profesor glazbe Vili Mates u svom burnom životu jedno vrijeme stanovao u Kamenitoj ulici 4, u suterenu, prije dosta godina.
Naime, Vili Mates prije nekih trideset i nešto godina, krenuo je u školu, roditelji su mu odnedavna radili u tvornici cipela Castro, najčešće u noćnoj smjeni prije mjesec dana uselili su se , svi troje u iznajmljeni, dvosobni stan.
Vili se slabo viđao sa svojim roditeljima, oni su izmoreni trećom smjenom odmarali u prijepodnevnim satima kada je dječak bio u školi. Popodne, za ručkom prozborili bi međusobno nekoliko riječi, majka bi ga pogladila po kosi a otac blago ćušnuo po obrazu.
Vili Mates je oduvijek jednostavno znao, kako će se samo uz pomoć znanja i vještine jednom izvući iz ovoga vlažnog suterenskog stana. Znao je također dobro, a ta je vrela misao stalno izbijala iz njegova mršavog tijela, kako će morati za taj izlazak u spas uložiti silne napore.
Matesi su bili svojevrsno čudo u Kamenitoj ulici, bili su jedini podstanari, obični radnici iz treće smjene s jednim suhim školarcem, nisu pripadali uobičajenom srednjem građanskom sloju državnih službenika.
Ipak, Vili je već u startu imao stanovite prednosti, žedno je upijao znanje, gotovo neprimjetan.
Već u drugom razredu zapažena je Vilijeva glazbena darovitost i njegovim je roditeljima predloženo, neka svakako upišu dječaka i u Glazbenu školu, no, dječakov je otac samo odmahnuo rukom, nemaju novca za to, a uostalom, koliko on zna, gotovo svi sa ženine strane bavili su se sviranjem po svadbama i sprovodima za sitne pare i nikada nisu ništa ozbiljno zaradili osim bolesti uzrokovanih alkoholizmom, dok za razliku od njih, on stari Mates, nikada nije popio ni čašicu, on je siromašan, pošteni radnik a takav će biti i njegov sin, Vili.
Na žalost po staroga Matesa, gradska vlast je uz privolu majke, uplatila upisninu za Glazbenu školu i Vili Mates je sada polazio dvije škole.
Skoro dvije godine su trebale Viliju dok se nije priviknuo na složeni ritam, umalo je i odustao od glazbe, činilo mu se, kako tu ne saznaje ništa od onoga što bi želio.
Ipak nekako, uz silnu podršku majke, koja je započela raditi i dodatno, pa i pospremati po drugim kućama kako bi mu na sve mile način prikupila novac za prvu flautu, uspio je Vili završiti i jednu i drugu školu, da bi se bez problema upisao u gimnaziju i srednju glazbenu.
U svim tim godinama uspio se oduprijeti i porugama i omalovažavanjima ali i spletkarenjima rivala iz glazbenih krugova.
Već u gimnaziji osnovao je prvi sastav s kojim je svirao u Klubu sedam, a poslije i u Gradskoj kavani, omiljenom sastajalištu građana.
Pomalo je zanemario gimnaziju, pa ni u srednjoj glazbenoj nije blistao, no sviranje u živo donosilo mu je potreban novac za svakodnevni život jer mu je otac prije dvije godine otišao s nekom vjerskom sektom širiti nebesko milosrđe dok mu se majka i dalje koprcala između treće smjene i spremanja tuđih domova. Izdržavali su oboje.
Naravno, da je Vili Mates dobro upoznao i sve ono što ide uz sviranje, od nevjerojatnih čudesnih moći i nemoći pića do raznih, često vrlo prevrtljivih lica ljubavi, od sporadičnih druženja s ženama noći do raznolikih djevojačkih lica koja je susretao u Gradskoj kavani a posebice od kada je otvoren Noćni klub, nazvan samo Bar. Nisu mu uvijek godila ta prisna, kratkotrajna prijateljstva, te strelovite izmjene nježnosti s nekoliko grčevitih pokreta i trzaja tijela ali se svejedno rado u njih upuštao, osjećajući, kako će jednom naići, kako će susresti jednu osobu kaje će sasvim razlikovati od ove uglavnom jednobojne noćne galerije.
Pa i kada je upisao Glazbenu akademiju još uvijek je noću svirao u Baru, sada već s znatno pristojnijim honorarima.
Napokon se s majkom iselio iz suterenskog stana u Kamenitoj ulici.
Profesori s Glazbene akademije nisu uopće imali razumijevanja za njegovu noćnu smjenu, mora se posve koncentrirati na studij, šteta da toliki talent propadne.
No njegovi odani znanci iz polusvijeta noćnoga života pronašli su spasonosno rješenje. Ostavio se sviranja u Baru i vikendom, petkom i subotom navečer i noću svirao na primorskoj obali u Majesticu.
Studij je primjereno tekao, svirka na obali također, mada je Vili sve jasnije osjećao kako se neizostavno bliži trenutak kada će sasvim napustiti noćno sviranje i sav se prepustiti pravoj glazbi. Zapravo, pomalo je komponirao već od prve godine na akademiji.
Majka je bila neopisivo, silno sretna kada je Vili diplomirao na Glazbenoj akademiji i odmah bio pozvan da se kao asistent pridruži profesorskom timu.
I tada je prvi put Vili ugledao lijepo Sanjino lice. Zapanjio se, osjetivši vrelinu koja navire iz tijela, ali ona je sada bila drugačija, to nije bila vatra preživljavanja, to je bio nekontrolirani plamen razbuđenih emocija.
Stjecajem okolnosti, Sanja je bila student u klasi profesora Marasa, a Vili je bio njegov asistent.
S vremenom se nastojao približiti djevojci čarobna osmijeha, oko koje se stalno okupljao roj raznovrsnih muškaraca.
Bio je ustrajan, nepokolebljiv, probio je taj gusti obruč oko Sanje i napokon dodirnuo njezino tijelo, odlučan da ga nikada ne izgubi.
Ljubav je bljesnula ali gorjela je nekim čudnim, varljivim sjajem.
Ponekad se Viliju činilo kako se njih dvoje sjajno razumiju, nadopunjuju a drugi je put gledao kako pored njega leži posve nepoznata žena.
To stanovito nerazumijevanje preraslo je u sve dublje nesuglasice i Sanja ga je ostavila, napustila ga je.
Bio je u tim danima posve sluđen, sjedio je u profesorskoj sobi, šutljiv, namrgođen, prepun očaja, ogorčen do bola.
Kasnije je saznao kako se Sanja veselo zabavlja, većinom povlačeći za nos niz aspiranata.
Drugi su mu prijateljski došaptavali kako je ona u ozbiljnoj vezi s ovime ili s onime. Njezina ljepota jednostavno nije mogla biti neprimijećena.
Po prestanku žalovanja i kada se iznova uključio u svijet, Vili je upoznao Marinu, tanku plavušu, vrlo odmjerenu osobu koja je za nekoliko mjeseci postala njegova supruga.
Vili Mates jučer je dobio cijenjenu Gradsku nagradu za kompoziciju Osam, Odnedavno je i docent na katedri kod profesora Marasa.
Sa suprugom Marinom ima dvije kćeri, Vesnu i Mašu, žive u otmjenoj Francuskoj ulici, eh, da mu je majka živa, kakav bi to ponos bio.
Međutim, Vili Mates nije bio sretan čovjek. iako je sada, imao sve, gotovo sve, što je davno kao siromašak želio. Imao veliki stan u otmjenom kvartu, prepun skupocjenog pokućstva i umjetnina, divnu i pažljivu suprugu i dvije pomalo vragolaste kćeri, ugledni je profesor i kompozitor, no, svejedno se osjećao praznim, nepotpunim.
Nije se morao zavaravati niti beskonačno dugo tražiti spasonosni odgovor. Znao je, nedostaje mu ona, bez nje je nitko, ništa, gola ništica.Sanja je bit njegova života. Neprestano je tonuo u prisjećanje na trenutke provedenih s njom, proživljenih s njom.
Da njegova muke, bude još gora, od prije dva tjedna Sanja je počela raditi na Glazbenoj akademiji kao asistent.
Viđali su se višekratno, svaki dan, isprva samo uz tihi pozdrav prolazio bi pored nje, sve dok jednom nije izdržao, primio je grčevito za ruku, privukao je sebi i poljubio.
Ona nije bila nimalo iznenađena, žestoko mu je na hodniku uzvratila poljupcem.
Oh kakvi su to dani opet bili, kakvu je silinu osjećao razbuđeni Vili Mates.
I tada kada mu je izgledalo kako će vječno sjediniti sa Sanjom, ona je iznova otišla iz njegova uzburkana života, bez riječi.
Dapače, u jednoj prigodi, ubrzo poslije rastanka, Sanja mu je hladno rekla kako se udala za suca Markonija i čeka dijete s njim.
Ostao je zaleđen na hodniku.
Nakon tog sudbonosnog susreta nekako su se sve rjeđe viđali, a i tada, na distanci pa i bez pozdrava.
Jučer je Vili svečano proslavio u društvu obitelji i prijatelja Državnu nagradu za kompoziciju Elipsa, napokon po svemu sudeći smiren.
No na domjenku se nenadano pojavila i profesorica Sanja i srdačno mu čestitala.
Nastojao je ostati pribran, no nije mu uspijevalo, jedva se suzdržavao da je pred svima ne zagrli.
Iduće večeri, u kabinetu na akademiji, Vilija je posjetila Sanja i njihova priča krenula opet. Trajala bi i trajala da se onaj nije prijavio za utrku kao kandidat za Predsjednika Visokog suda, kada je njihova tajna veza dospjela u javnost.
Na žalost ili na sreću, nije znao, kada je Sanja inzistirala da se razvede, Vili nije imao snage ostaviti napustiti svoje djevojčice i ona, Sanja opet se od njega okrenula.
Jutros je iznenađen saznao, pokrenut je postupak protiv njega. Rekli su, pomalo zlurado, kako iza svega stoji poznati odvjetnik Carski, kažu svi, ljubavnik suca Markonija, bivšeg suca Markonija za koga se ne zna gdje je u ovim vremenima.
Nije više prilazio klaviru, Marina se posve otuđila od njega, ostaje živjeti u stanu samo zbog djevojčica. A i što mu je trebalo da onako ponizi onog jadnika, sav se upišao.
Iduća godina donijela mu je nove nevolje, više istražnih postupaka. Istina je, poznavao je sva ta lica s noćnih svirki, no, nikada ga nije zanimalo s čime se oni bave a sada se tvrdi da je on bio njihov bliski suradnik, duboko upleten u nezakonite rabote.
Nije dugo trebalo da mu se Glazbena akademija zahvali. Bio je iskreno sretan kada su ga primili u mali barski orkestar, ponovno ti se noći vraćam, mrmljao je dok je oblačio crno odijelo.
Od noćnih glazbenih ptica je čuo kako se u međuvremenu Sanja vratila odvjetniku Markoniju, čekaju drugo dijete.
Vili je podigao flautu i zasvirao, znajući kako ga još samo noć sluša.

IV

Tog kišnog dana, 21.03. u velikoj čekaonici Gradskoga suda, već od ranoga jutra pristizali su pozvani, radi optužbe ili svjedočenja ili obrane.
Godinama su se vodili procesi protiv bivšeg profesora Glazbene akademije, Vilija Matesa zbog umiješanosti u raznorazne nezakonite radnje u proteklim godinama, a sada glazbenika u noćnom orkestru.
Matesa je branilo u nekoliko predmeta više odvjetnika, uglavnom slabih ili tek prosječnih, no, uglavnom, uslijed nedostatka pravovaljanih dokaza, optuženik je bio oslobađan.
Preostala je samo ova optužba, kako je Vili Mates sudjelovao, istina, samo kao kurir, u prenošenju važnih informacija u velikom lancu krijumčara oružja a čije je stjecište kod nas bio poznati lokal na obali, Majestic.
Mates je odbacio i ovu optužbu kao besmislenu i posve neutemeljenu, pa se očekivalo kako će i ovoga puta biti oslobođen, uostalom, svi su znali, sudac ili odvjetnik Markoni već mu se dovoljno osvetio zbog afere s njegovom Sanjom a mediji su se ponekad pitali, čija je zapravo Sanja?
Odvjetnik Carski iako s teškom mukom, odupirao se i dalje opakoj bolesti.
I on je došao na sud da još jednom vidi lice uništenog čovjeka, praćen kolegom, odvjetnikom Markonijem, koji je na svaki način želio izbjeći susret s Matesom.
Došla je i Sanja Markoni s dva sina, Robertom i Emilom. I za njih su se mediji, bez imalo obzira pitali, čiji su oni?
U čekaonici je vladao potpuni muk, povremeno razbijan glasom sudskog službenika koji je prozivao osobe radi pristupa u dvoranu.
Carski je dostojanstveno sjedio, svjestan svoje silne moći a koja tako malo vrijedi u usporedbi s bolovima koji ga nemilice probadaju.
Markoni je tupo gledao ispred sebe, a Sanja je jedva susprezala svoju naraslu nervozu, dok su dječaci međusobno tiho razgovarali.
Odjednom se začula larma iz sudnice, izletio je unezvjereni odvjetnik Vilija Matesa.
-Oslobođen, slobodan.
Nakon nekoliko trenutaka na vratima se pojavio i Vili Mates sa stidljivim osmijehom.
Ubrzo se saznalo, francuska policija dostavila je izjavu izvjesnog Branimira Tomasa, jednog iz skupine osuđenih krijumčara oružja kako njegova mreža nije imala niti kontakata niti kurira u ovoj državi, dapače, Tomas je rekao kako oni nikada nisu niti imali namjere raditi s bilo kim iz njegova rodnog grada.
Hm, promrmljao je Carski kada je čuo, znam samo da je taj tip nedavno na čudesan način pobjegao iz zatvora i zameo mu se svaki trag nakon toga.
-Znaš li Markoni, taj je Tomas nekada stanovao u Kamenitoj ulici. njegov je otac bio sudac Tomas.
Sanja Markoni razrogačenih je očiju promatrala odlazeću figuru Vilija Matesa, koji je onako smeten, nije ni primIjetio u čekaonici.
Albert Markoni je ustao i poveo svoju obitelj prema izlazu.
-Vidimo se Carski, domahnuo mu je.
-Vidimo se.

No, više se nisu vidjeli. Te je večeri Carski iznenada otputovao u Afriku.
Obitelj Markoni nastavila je živjeti svoj skladni život, no svatko sa svojim sumnjama, pa i dječaci, kojima su jako smetala nerazumljiva izrugivanja druge djece.
U idućem tjednu novine su objavile kratku, nepotvrđenu vijest, kako je ugledni odvjetnik Emil Carski pronađen umoren u predgrađu alžirskog Orana, a pored njega još jedno , posve unakaženo tijelo nepoznatog muškarca s ponešto još vidljivih dubokih ožiljaka na tijelu dok je lice bilo sasvim neprepoznatljivo.
-To je Branimir Tomas, gotovo nečujno je prošaptao Albert Markoni čitajući užasnu vijest.
-No, barem si se oslobodio bolova Carski, barem to, uzdahnuo je odvjetnik.

Vili Tomas i dalje svira noću, njegove djevojčice rastu a Marina, ona je u svom svijetu, žive znatno skromnije ali mirnije.
Vili sve snažnije prepoznaje miris suterena i užasava se i same pomisli na to, mora ponovno dalje, ponešto komponira ali bez uspjeha.

Nekoliko je puta Vili susreo Sanju Markoni na ulici, prošli su nijemo jedno pored drugoga, on je razmišljao o bezdanu suterena dok je netremice gledao u njezine lijepe, ugasle oči.

V

Čak su i mediji jadikovali kako je grad prekriven teškom baruštinom europske provincije u kojem se baš ništa zanimljivog za sveopću javnost ne događa.
Grad je živio svoj jednolični život, izvjesne razlike ostajale su skrivene iza prozora i vrata, dok je na ulicama vladala dosada.
Tišina, muk u povijesnim i novoizgrađenim zdanjima. Bez prava razloga stanovnici su se povukli u sebe, u svoje domove, kao da iščekuju svima znanu, nadolazeću veliku nevolju. No, ništa takvoga nije dolazilo niti se najavljivalo, zapravo gospodarski progres bio je sve vidljiviji, gotovo na svakom koraku.
Vijest kako je Sanja Markoni preuzela katedru na novo utemeljenoj Glazbenoj akademiji u gradu na sjeveru države, sve je donekle iznenadila, uzbudila jer znalo se, s njom i oko nje uvijek se ponešto može desiti.
Naravno, mediji su se odmah razdragani, primili posla i za tren iznijeli konstrukciju kako je Sanja Markoni opet napustila odvjetnika Alberta Markonija, sada ne zbog Vilija Matesa, već zbog nekog drugog, tajanstvenog.
Odvjetnik Markoni nije želio davati izjave, osim što je potvrdio da mu je supruga preuzela katedru u gradu na sjeveru zemlje.
Novinari su posjetili i Vilija Matesa koji je bio donekle iznenađen interesom novinara, već vidno alkoholiziran poslije noćne svirke ali on nije znao stvarno ništa.
-Ne, sa Sanjom Markoni ne održavam godinama nikakve kontakte.
Zapravo odvjetnik Markoni samo je formalno živio u braku sa Sanjom, on je posve uronio u mnogolike odvjetničke poslove, često složeno sumnjive radnje i nije obraćao previše pozornosti na ženu s kojom se susretao u stanu. Njihovi sinovi, Robert i Emil otišli su prije koju godinu na studij u inozemstvo, na svu sreću, pomišljao je često otac, Albert Markoni.
Uistinu, Alberta uopće nije zanimalo što radi njegova supruga, pa ni onda kada su ga izvještavali revni i brojni doušnici u kakvom ili čijem je društvu Sanja viđena.
Govorili su mu da ona veći dio dana provodi na Glazbenoj akademiji, marno i predano podučavajući studente, na neki način ju je pravdao.
No, iako je ponekad naslućivao, nije zastajao, odvjetnik je tonuo sve brže i sve dublje s one strane zakona, sve dok gnojni čir nije puknuo i rasprsnuo se onakav smrdljiv mnogima u lice.
Markoni se na jedvite jade izvukao no cijeli je imetak potrošio na druge odvjetnike, na pronalaženje ili uklanjanje dokaza, no pričalo se da je ipak uspio odvojiti jednu sumu novca za nastavak školovanja svojih sinova u inozemstvu.
Iselio se iz finoga kvarta, izbačen je i iz Odvjetničke komore i s ono malo novca što mu je naposljetku preostalo mogao je iznajmiti suterenski stan u Kamenitoj ulici, no kako nije imao dovoljno uzeo je još jednoga podstanara, teško oboljelog glazbenika, alkoholičara Vilija Matesa, koji ga čak nije ni prepoznao.
-Znam samo da sam ovdje u nekom drugom životu boravio, stanovao ili još uvijek stanujem, sada će doći moji roditelji iz treće smjene, ponavljao je neprestano Mates a Markoni je mislio, sva sreća da me ne prepoznaje.
A Sanja Markoni, ona kao da se izgubila, nikada nije preuzela katedru u gradu na sjeveru države. Neki misle a drugi tvrde da ju je njezina sačuvana ljepota odvela dalje, mnogo dalje od Kamenite ulice.

VI

Mates i Markoni lagano su trunuli u suterenskom stanu, sada već vrlo ovisni o socijalnoj pomoći koju im je grad pružao ili neki nepoznati dobrotvori, naime, mnogi su uistinu bili sretni sa spoznajom kako odvjetnik Mates više nije u igri i posve je bespomoćan, osramoćen i neopasan, neživ zapravo.
A Vili Mates, on bi ponekad iz druge sobe noću viknuo Markoniju.
-Ja tebe znam, poznajem te. Kako si rekao da se zoveš?
I onda bi opet pijan lijegao i iznova zaboravljao na lice koje zna a ne pamti.
Povremeno bi obojica susretali začuđene poglede urednika i finih građana Kamenite ulice, koji nisu mogli vjerovati kakve barabe stanuju s njima u istoj ulici ili zgradi.
Vremenom se i Markoni prepustio čarima alkohola, koga im nikada nije uzmanjkalo, dapače neplaćeni računi obojice u obližnjim gostionicama od nepoznatih su osoba na vrijeme podmirivani.
Markoni je u tim trenucima bio sretan čovjek, potpuno bi potonuo u zaborav, njegovo se sjećanje sustavno brisalo, činilo mu se, postaje netko drugi, izbrisani ali slobodan od svega.
Sanju Markoni više nitko gotovo i nije spominjao, osim kada bi se ponetko, posve neobavezno sjetio njezine legendarne ljepote koja uništava sve oko sebe.

Ovoga je proljeća svoje teške oči napokon zaklopio Vili Mates, glazbenik. O gradskom trošku sahranjen je na Središnjem groblju s tek nekoliko osoba na ispraćaju. Među njima bio je i Albert Markoni, ovoga puta posve trijezan i silno žalostan, lamentirajući kako je umro njegov drugi ja te da jedva čeka da se pridruži sudrugu iz suterena.
Sreća ga je poslužila i za nekoliko tjedana, gotovo ista grupica većinom nepoznatih ljudi ispratila je Alberta Markonija, pravnika na Središnjem groblju, Nekako, sigurno slučajno, položen je u grob do nedavno preminulog Vilija Matesa.
-Dovoljno su blizu da se vide i čuju jedan drugoga, prozborio je netko iz pratnje. Na te su se riječi svi gromko nasmijali.
Jednom su novine objavile priču pomalo mahnitog, čuvara na Središnjem groblju, koji je tvrdio da je nekoliko puta opazio nepoznatu ženu u crnini kako stoji, nepomična između dva neodržavana groba. Žena je stajala između posljednjih počivališta Vilija Matesa i Alberta Markonija. Čuvar nije mogao opisati njezino lice, bilo je uvijek prekriveno crnim velom. no izgledala je vrlo dostojanstveno, otmjeno. Grobar je istom prigodom rekao kako on zna tko je ta osoba. To je zlokobna žena, na trenutak se vratila.

Što je bilo sa Sanjom Markoni nitko nije znao. Svijet je jednostavno zaboravio na nju. Neki su fantazirali kada bi se netko dosjetio njezina imena, kako se ona sigurno opet dobro udala još i prije nego li je umro Markoni a drugi su tvrdili da su je vidjeli u Parizu ili Beču, iste, nedirnute ljepote.
Ni o Markonijevim sinovima, Roberu i Emilu, nije se znalo ništa.
Matesove kćeri žive u inozemstvu a Marina je u Domu za nemoćne.
A Kamenita ulica, ona i danas ima nove stanovnike, koji će tek čuti priču o Tomasima, Markonijima, Carskom i Matesima.

Kuća br. 11

Gornja ulica, poput smirene zmije na suncu blago savijena, lagano se naslanjala na zelenu padinu s ponešto kuća i vrtovima ispod njih. Ulicu je činilo tek nekoliko brojeva s kućama koje su davno prešle zenit svoje slave i sada životare s rijetkim prepoznatljivim reliktima prošlosti. Rijetko je tko mogao održavati takve kuće, stanari nisu bili u mogućnosti niti vrtove održavati u minimalnom redu. Nekada bogato zamišljena arabeska drveća, tajanstvenih dodira staza, sada je bila pomno prekrivena travom, raznim raslinjem. Vrtovi su bili ugušeni a staze, krvotoci jedva su se nazirale. Pa ipak i takvi vrtovi ponekad bi poslužili korisnicima kuća no to je bilo vrlo rijetko i od stanara kratko i bezvoljno.
Krunoslav Bukač nije nikada bio u Gornjoj ulici. Rođen i odgojen u ulicama novoga dijela grada preko rijeke nije niti imao potrebu niti prigodu proći Gornjom ulicom. Njegov se život odvijao južnije, njegovi su pogledi bili upereni na drugu stranu. Prije nekoliko dana odvjetnik Tomo Š. Pozvao ga je i uručio mu službeni spis o nasljeđivanju. Naime, Krunoslav Bukač jedini je nasljednik kuće i vrta u Gornjoj ulici broj 11. U kući broj 11 odavno nitko nije stanovao. Malo se tko sjećao stanara crvenkaste visoke prizemnice.
-Postoji jedan dodatak u ovom dokumentu- pokaže mu Tomo Š. na spisu,-kuća i vrt se ne mogu prodati. Vi, Krunoslav Bukač vlasnik ste, vlasnik do kraja Vašega života. Eto, toliko, želim Vam svako dobro. Da, oprostite, evo ključeva. Vi svakako znate gdje je Gornja ulica, Lijep kraj.- zaključi odvjetnik.
-Da, da….-promrmlja Krunoslav.
Istoga dana, u rano popodne, krunoslav Bukač svojim se Renaultom 5, crvene boje, uputio prema naslijeđenom odredištu. Doista, gornja ulica nalazila se u izuzetno mirnom dijelu grada, posve izdvojena a opet istodobno blizu samoga središta. Ubrzo je pronašao broj 11 i parkirao se ispred same kuće. Kuća je djelovala impozantno, iako oronula zadržala je opipljivo dostojanstvo. Zatvoreni kapci kako na podrumu tako i na prizemlju. Krunoslav podigne pogled prema potkrovlju i krovu. Sve zatvoreno. Kuća miruje, spava, nasmiješi se svojoj misli Krunoslav. Pronađe ključeve, otvori vrata na rešetkastoj ogradi, sasvim kratko pogleda prema nabujalom vrtu i za trenutak se nađe pred masivnim vratima kuće.
-Možda mi ovo sve skupa ne treba, možda ne bih trebao ulaziti- mrmljao je u bradu K.B. No, gonjen neutaživom radoznalošću, iako se sam tome jako čudio, ne odoli, otključa vrata lako i stupi unutar.
Svjetlo se blještavo prospe prvo u velikom holu a zatim i u svakoj velikoj sobi posebno. Sve su te sobe snažno sličile jedna drugoj. Namještaj prekriven bijelim plahtama, ormari, kristaljeri, police s knjigama, nekoliko ulja i mnoštvo fotografija na zidovima. Te su ga fotografije odmah privukle. Išao je polako od jedne do druge kompozicije. Naime, svaki je okvir sadržavao po nekoliko fotografija. Pomno ih je pregledavao, primicao im se i odmicao, ne bi li nekoga prepoznao. No, niti jedno poznato, barem imalo poznato lice. Po modi i staroasti fotografije su očito nastajale prije nekoliko desetaka godina, možda su i davnije, nije se mogao odlučiti Krunoslav. Stari, mladi likovi, djeca, nasmiješene žene, ozbiljni brkati muškarci. Prošao je kroz sve sobe, zadigao koju plahtu, ukazivale su se velike udobne fotelje. Sjeo je u jednu od njih. Malo je zaškripala ali je izdržala njegovu težinu. Iznova je započeo pretraživati zidove. Dobro opremljene uljane slike izgledale su poput uljeza na plohama gdje gospodare setovi fotografija. Ustane i koncentrirano se zagleda u najbliže ulje. Krajobraz u svijetlim bojama, nije zima, valjda doba prije samoga jutra. Vrati se u fotelju, prekriži ruke na prsima, zabaci glavu. Tavanica, bijela sa štukaturama, golemi luster desno od njega, visi kao sudbinska opomena.
Sjeti se vrta i pohita iz kuće. Zapanjio ga je preplet mnoštva grana drveća, puzavica, ponegdje i visoke trave. Staza se teško mogla slijediti. Ipak, nekoliko je puta prošao od kuće prema dnu vrta. Teren se spuštao i tamo već kod ograde crvenkasta se kuća više nije mogla vidjeti. Vratio se kroz zelenilo, zaključao kuću i primjetno sretan odjurio s Renaultom u grad.
Sutradan je Krunoslav B. Posjetio svog ujaka, časnog gospodina Krešimira Stilinovića, umirovljenog časnika nekoliko vojski. K.S. je uglavnom provodio preostale dane svoga života ljenčareći i ispijajući pivo. Ujak mu nije pomogao, bio je i dalje u nekom svom osobnom, intimnom okruženju što samo može proizvesti prošlo svršeno vrijeme i nije imao previše obzira za muke Krunoslava B., svoga jedinoga nećaka.
Na cijelu je priču odmahivao rukom i samo jednom kazao
-Sve su to gluposti krunoslave, sve same gluposti-
Razgovor je tako završio i Krunoslav je otišao vidljivo razočaran.
Ne bi bilo loše da posjeti odvjetnika, neka se još jednom provjeri, vjerojatno je u pitanju zabuna, zamjena imena. Krunoslav B. Ne može biti nasljednik crvenkaste kuće i vrta u Gornjoj ulici 11. Na samim vratima sustigne ga ujak, dodirnuvši mu rame rekavši.
-Tko bi znao, tvoj je otac mnog poznavao. Neke je sigurno i zadužio a istinu govoreći neki su zadužili i njega. Rad u policiji uvijek je složen.-
Krunoslavu iskrsnu lice pokojnog oca s kojim je za slabo za života komunicirao. Uvijek zaposlen, otac za Krunoslava nije imao mnogo vremena. Govorio mu je često kako on radi mnogo važnije stvari. On nema vremena ni mjesta u svom životu za obične gluposti. Obične gluposti bile su djeca, dom, žena, odlasci u trgovinu, školu, zajedničko ljetovanje. Život oca Krunoslava B. Bio je njegov osao, njegov je svaki dan bio označen odanošću poslu.
Intimni život Krunoslava bukača ispunjavalo je povremeno druženje s ivanom. Dugo su se poznavali, čak i planirali velike obične stvari, no umjesto braka uslijedila je isprva laka ravnodušnost s obje strane a zatim i sasvim očiti nedostatak potrebnih emocija za život udvoje. Što se s njima dogodilo, Krunoslav nije znao, tek osjećao je sve dublji jaz, sve snažniju udaljenost spram ivane. Svejedno, svakih nekoliko dana, bez nekog određenog reda, viđali su se i rastajali se u jutarnjim satima. Što se s Ivanom u međuvremenu događalo Krunoslava nije zanimalo iako je ona pokazivala stanoviti interes prema događajima u kojima ona nije sudjelovala. Možda mi ženska intuicija pomogne, razmišljao je K. B. Uputio se Ivani nenajavljen, kao i obično, no nije je zatekao kod kuće. Stajao je pored svog već izmorenog automobila i odluči se vratiti u Gornju ulicu. Promet nije bio pretjerano gust pa se brzo domogao padina i gornje ulice. Ostavio je automobil na istom mjestu, otvorio vrata na rešetkastoj ogradi ali umjesto u kuću zaputi se prema vrtu, koji mu se učini nekako posebno lijep, tako svojstven.
-S malo truda izgledati će super- zadovoljno se smiješio Krunoslav.
Dodirivao je grane, promatrao gdje ih treba skratiti. Odmah je odlučivao što će ostaviti od drveća, koliko će maknuti raslinja da staze ne bi bile preširoke, gotovo je trljao ruke od sreće što ima toliko posla. Nekoliko je puta prokrstario vrtom, gore, dolje, poprijeko, da, ima puno posla. Tek tada je u dnu vrta primjetio fontanu presvučenu zelenim algama i travom. Vodoskok s dječakom. Lijepo mjesto, tako mirno i duboko skriveno. Krunoslav B. Sjedne na rub fontane, osjećao je vidljivu iscrpljenost. Naravno,ovo nije običan dan, mislio je.
Prvi znaci sumraka zarivali su se u vrt prekrivajući raslinje tamnim tonovima. Velika zelena plahta s ponekim ispupčenim drvetom. Odluči još malo ostati. Tmina je postajala sve gušća, prepletala je brzo i vješto svoj crne trake, tek se naziralo zelenilo. K.B. krene prema kući. Dok je odmicao granu iskrivljenog drveta sa staze kako bi mogao proći, učini mu se da se netko nalazi na stazi. Izmakne granu i zagleda se. Ispred njega stajala je, bez ikakva straha, malena djevojčica u bijeloj haljini s trakom u plavoj kosi.
-Hej, tko si ti’_ upita je K.B. pokušavajući prikriti svoje iznenađenje.
-Ja živim ovdje-mirno će ona. Njezin tihi glas imao je nešto baršunasto u sebi.
Iznenađujuće, pomisli K.B. još više zbunjen. Dok se sabrao, grozničavo razmišljajući što će reći, djevojčica je nestala. S taza je bila prazna. Požuri a zatim i potrči prema kući, protrči pored nje ne obazirući se. Snažnim trzajem otvori vrata na ogradi i sav zadihan nasloni se na automobil. Okrene se u grču i pogleda prema tami vrta i gotovo je bio siguran da se jasno ocrtava bijela haljina, plava kosa.
Sutradan je pokušao od odvjetnika dobiti dodatna objašnjenja o nasljedstvu.
-Čujete mladi gospodine. Ja sam dobio spise od nadležnog suda. Vi ste navedeni kao jedini nasljednik. Mogu provjeriti detalje nasljedstva, no dajte mi nekoliko dana.-
Doista, nakon nekoliko dana odvjetnik ga je pozvao i hladno mu rekao.
-Vi svakako znate da je meni Vaš otac svojedobno učinio izvjesne usluge. Ja ih sada Vama vraćam. Kuća u Gornjoj ulici pripadala je mnogima. Prije 112 godina napravio ju je tvorničar Trambezzi za svoju obitelj. No, nisu je nikada koristili. Propast njegova posla uvjetovala je i prodaju kuće. Mijenjaju se mnogi vlasnici sve dok je u prvoj polovici prošloga stoljeća nije kupila država i tamo smjestila neke svoje službe, istražne odjele, mislim neke državne službe. Naravno kako su se sustavi mijenjali, tako su se mijenjali i istražitelji. Jedan od istražitelja prije pedeset godina bio je i vaš otac, a kako kažu neaslužbeni izvori, vlast nije mogla priznati da ima takvu kuću, jednostavno je kao vlasnik naveden Vaš otac. Nitko to vlasništvo nije uzimao ozbiljno. No, kada su svi akteri nestali, pa i društveno uređenje, ostali su samo papiri s imenima, koji su ovih dana dolšli na obradu i sve je jasno. Vi ste vlasnik uz onaj uvjet da se kuća i vrt ne mogu prodavati.-
K.B. nije bio odviše iznenađen odvjetnikovom pričom pa mu ispriča za susret s djevojčicom u bijelom.
-Tu sam priču čuo nekoliko puta u različitim verzijama. Čuo sam je i od onih koji istraživali ali i od onih koji su bili istraživani. Nitko tu pojavu nije znao ni mogao i objasniti. Neka vrsta halucinacija. Znate, ja mislim, to Vam je duša kuće. Kuća u Gornjoj ulici 11 toliko je zgađena sama nad sobom da joj nije preostalo ništa drugo nego živjeti još jedan paralelni život. Tako bi mi pjesnici rekli-zaključi odvjetnik.
-Vidite, ovo što ću vam sada reći teško je provjerljivo jer nema zacijelo materijalnih ostataka koje bi koristili kao dokaz. Pravu bit kuće čini podrum s mnoštvom malih prostorija i nekoliko većih soba za obradu i istragu. Ono gore, ono što ste Vi vidjeli, tamo su se istražitelji odmarali i živjeli između smjena.-
-A slike na zidovima, tko su ti ljudi?-
-To su vjerojatno fotografije iz pojedinih predmeta. Tako su istražitelji i istraživani i u podrumu i gore na prizemlju bili u stalnom kontaktu.
Krunoslav B. Nikada više posjetio niti otvorio vrata crvenkaste kuće u Gornjoj ulici 11.Vrt se toliko razgoropadio da se svojim pipcima počeo primicati kući i uvijati se oko nje ne bi li je nekako, onako cijelu, potpuno sakrio.

Nakon svega osmijeh

Krunoslav Bukač nedavno je prevalio šezdesetu godinu života. Iako se dobro nosio sa svojim godinama, ponekad je osjećao neznatnu naznaku umora, koja je pomalo začuđivala, naime, nije mogao posve razumjeti kako vlastito tijelo može slati signale takvog sadržaja a zna više nego dobro koliko Bukač još ima obaveza, koliko još toga mora obaviti.
Mirovna je bila daleko i on redovito, mirno i bez napora odrađivao svoj svakodnevni posao administratora 2. stupnja u Državnoj agenciji za mjerenje.
Istodobno, a tako bi i sam rekao, otkada zna za sebe, bavio se određenim tipom honorarnih poslova od novinarskih zadataka, preko književne suradnje do povremenog trgovanja umjetninama s dvojicom, trojicom galerista. Ono što bi od umjetnika dobio na dar za svoj trud i kvalitetnu prezentaciju likovnog opusa, prodavao je i ispod cijene vlasnicima galerija, kako bi došao do potrebnog novca i na taj način nekako krpao rupe u svom osobnom proračunu.
Odnedavna dosta aktivno surađuje i s lokalnim TV producentom Majskim, proizvođačem beskonačnih serija s mnoštvom zapleta, naime, producentu su se svidjeli neki likovi iz Bukačevih priča i on ih je jednostavno i brzo otkupio od pisca i odmah mu isplatio predviđenu svotu.
No, kako je ipak trebalo izvjesni broj likova profilirati za TV seriju, Majski mu je predložio, neka otputuje na nekoliko dana, na obalu i složi novu priču. Producent plaća smještaj i hranu u pristojnom hotelu uz dnevnice, te naravno, ako sve ispadne dobro, dodatni bonus za pisca.
Bukač je imao nekoliko neiskorištenih dana godišnjeg odmora od prošle godine, rado će ih iskoristiti za takvu svrhu.
Dobro je putovao do gradića, smještenog baš po sredini obale. Stare kuće bile su lijepo obasjane proljetnim svjetlom. Hotel izgrađen prije više desetaka godina bio je vješto uklopljen u povijesni prostor, nudeći mir i lijepi pogled na samu obalu. Bukaču se činilo kako s hotelskog prozora gotovo da može dodirnuti more.
U hotelu je bilo malo gostiju, uglavnom namjernici u traženju stanovitog posla jer mali je grad po riječima recepcionara za tako nešto otvarao izvjesne mogućnosti, no za to ostvarenje valjalo žestoko boriti, objašnjavao je i dalje Bukaču.
No, Bukač ih je ocijenio kao većinom malodušne pojedince, čisto je sumnjao kako će ovi nešto ugrabiti.
Prvih nekoliko dana gotovo nije izlazio iz sobe, osim na objed, žestoko se sudarajući sa starim idejama koje su se drsko zrcalile u ponekad i davno napisanom tekstu, ali, morao ih je bez milosti preokretati po naputcima producenta.
Ponekad je osjećao i mrvicu žalosti kada bi mijenjao karakter i geste likova, no, što j tu je, oni žive dva života, u priči i u TV seriji.
Četvrtog dana nazvao ga je producent. Bio je zadovoljan Bukačevim izvještajem ali i on ima jednu novost, naime, dio serije bi se snimao ovdje, pa će mu gospođa I.S., ona dobro poznaje grad i njegovu povijest, pokazati sve predviđene lokacije za snimanje a on neka, koliko može prilagodi svoje tekstove.
-U redu, složio se Bukač.
Već večeras bi se morao sresti s gospođom I.S. jer se dio scena odvija navečer.
Producent mu je još rekao kako će gospođa doći u osam navečer ispred hotela, neka je tamo sačeka.
-Naravno, bit ću točan.
Može se radnja odvijati i u tami, mislio je Bukač, kako god producent želi, zato je uostalom i platio.
Pet minuta prije dvadeset sati Bukač je već stajao ispred hotela, zagledan u more, zagledan u more, smiješeći se svojoj stalnoj inspiraciji jer more ga je uvijek duboko nadahnjivalo.-Oprostite, gospodin Bukač?
Okrenuo se pomalo zlovoljno, prekidaju ga u tako dragom dijalogu s morem.
-Da, dobar večer.
Uvijek bi je prepoznao. Ispred njega je stajala žena koja je jednom davno, uzdrmala do temelja cijeli njegov svijet i razorila ga kao Grci Troju, doista je jedva preživio, spasio se poput Eneje, bijegom u druge prostore, u novi život.
Za sve ove protekle godine, vidio ju je svega nekoliko puta u gradu u kojem su oboje živjeli, toliko je o njoj znao, nikada nisu izmijenili niti riječ, prolazili su jedno pored drugog, posve nijemi, hladni, udaljeni.
Opažao je u tim rijetkim, nesvakidašnjim trenucima kako se ona mijenja i na njezinom se lijepom licu ukazuje vrijeme, znajući kako su njegove bore još dublje.
Pružila mu je ruku, vrlo kratko nekako kao posve nepotrebno, rukovali su se.
Nakon gotovo pola minute, dok je Bukač samo zurio u nju, uspio je na jedvite jade progovoriti.
-Slušam.
Okrenula se i pogledala prema tihom moru i nakon stanovite pauze, ali ne tako duge kao Bukačeva, kazala.,
-Producent Majski mi je ponudio ovaj posao. Ja sam ovdje, evo nedaleko hotela rođena i dobro poznajem ambijent. Možemo pogledati nekoliko zanimljivih mjesta.
-Možemo, prozborio je Bukač.
Čuo je vlastiti glas kako dolazi iz nepoznate daljine i uopće mu ne sliči.
U tih pola sata I.S. mu je pokazala lokacija, on je pribilježio par podataka, ponekad stojeći neposredno uz nju jer nije bilo više mjesta ili je pak bio sasvim od nje udaljen, gledajući je u polutami, gotovo i ne registrirajući ono što mu je govorila.
Toliko ambivalencije tutnjalo gore, dolje, iz lakte u rame, sručilo se u trbuh, odsijecalo mu noge, pa opet gore. Baš kao i nekada, ništa se nije promijenilo. Bukač je vjerovao kako polumrak vješto skriva njegove izraze na licu i kako ih ona ne opaža, dok je u međuvremenu hladno i sporo izgovarala riječi koje su se nepovratno gubile u noći.
Obišli su sva mjesta i vraćali su se prema hotelu, svatko zarobljen u svojim mislima.
Ispred hotela, začuo je njezin glas.
-Vjerujem kako će se projekt realizirati. Svima dobro dođe novac.
-Da, svakako.
Zastali su ispred hotelskog ulaza i Bukač je tada pomislio kako bi bilo pristojno da je otprati ili ipak možda ne bi.
Pozdravili su na priličnoj distanci, bez rukovanja, pa i bez najobičnijeg pogleda.
On se zahvalio i ušao u hotel.
Možda ju je mogao pozvati na kavu, onako iz pristojnosti, obala je bila prepuna šarmatnih restorana, mogao ju je pozvati na piće i u hotel, no, nije ni naslućivao što bi tada pomislila gospođa I.S., koja ima pedeset i šest godina i želi zaraditi nešto honorara surađujući na TV seriji.
Ležao je na krevetu, iznova se vraćajući pojedinim detaljima večeri.
Dragi moj Bukač, ona niti ne zna tko si ti. Tolike su godine, desetljeća prošla. Ti samo vidiš u njezinim očima sjaj koji se nije izgubio i to je sve što znaš o njoj. No ti i dalje pišeš o malom povijenom nosu, o dubokim kao tama, crnim očima, ne obazirući se na klepsidru koju svatko od nasd nosi okačenu na vratu. Da, znam, sve skupa prilično tugaljivo, ali, tako je.
U idućim se danima prepustio dovršavanju rukopisa itekako svjestan kako mu bilo silno drago što je s njom, iako onako udaljeni, proveo pola sata istražujući lokacije.
Da, Bukač, to je bilo lijepih pola sata, sadržajnih pola sata.
Završio je rukopis i odmah ga poslao e mailom producentu.
Negdje oko devet navečer, kada je već sve uspio pripremiti za sutrašnji odlazak, zazvonio je telefon.
-Halo?
-Halo, odmah je prepoznao njezin glas, halo ovdje I.
-Dobar večer, promuklo je rekao.
-Dobar večer. Kako ide rad na materijalu?, veselim ga je glasom upitala.
-Pa dobro, zapravo, gotov je.
-Baš me veseli, cvrkutala je I.S. i dalje, baš se radujem.
-Da, da, nekako je započeo mrmljati.
-No, čuj, nastavljala je ona, Majski mi je jučer predložio da bi se mogao napraviti nastavak TV serije pa bi bilo dobro da se istraže te dodatne lokacije za snimanje. Pa, ako imaš vremena, mogli bi to vidjeti.
-Ja putujem sutra.
-Ali si slobodan večeras. Slobodan si?
-Da, u redu.
-Ja sam za deset minuta ispred hotela.
-U redu, za deset minuta.
Dok se spuštao stepenicama grozničavo je razmišljao.
-Eh moj bukač, takav se telefonski razgovor trebao odvijati prije trideset pet, četrdeset godina a ne sada, kada si već zakoračio u sedmo desetljeće života, onda, onda, a ne sada.
Pripalio je cigaretu ispred ulaza. Uvlačio je dimove grčevito i strastveno, cigareta je u trenu izgorjela.
Opazio ju je kako dolazi, nije zaboravio njezin polagani hod. Prolazila je ispod svjetiljke na obali i on je jasno opazio njezin razarajući osmijeh, osmijeh kojkem ni vrijeme nije moglo učiniti ništa.
I on se nasmiješio, osjećajući potpunu bespomoćnost.

II

Lokacije mu se nisu svidjele i poluglasno je rekao, kako one nisu dobar izbor. Nešto im nedostaje i ne uklapaju se baš dobro u okvir serije.
Okrenula je ljutito glavu, začuđena izrečenim riječima s očitim nerazumijevanjem.
-Pa zar su te lokacije toliko bitne?, čuo je jasnu ljutnju u njezinom glasu.
-Da, vrlo su bitne. Sve se mora uklopiti, baš sve.
-Ali, ne može se baš sve uvijek uklopiti zar ne?, pogledala ga je drsko, a bore pored usana još su se više istaknule.
-Ne, ne može, ali serija nije život niti je njegovo zrcalo, niti je život serija koja govori o stvarnosti.
-Sama filozofija. Da, to je možda jedino što pamtim o tebi, mnogo riječi o nečemu posve beznačajnom a može se izreći u dvije, tri riječi.
Bukač je odjednom postao bolno svjestan, kako im nije trebalo dugo da se upuste u pravu svađu, bio im je dovoljan i bijedni povod o loše odabranim lokacijama.
-Zapravo, u pravu si, pokušao je primiriti situaciju Bukač, lokacije nisu važne, uopće nisu važne.
-Hm, oprosti, malo sam se i ja zanijela, dopuni njegove riječi I.S. s iznova probuđenim stidljivim smiješkom.
Obišli su još nekoliko pogodnih mjesta, on bi samo klimnuo glavom i šutio. Ona bi izrekla minimum potrebnih objašnjenja o pojedinoj lokaciji i nastavljali bi dalje.
Hodali su sporo, u tišini, sve dok se Bukač nije naglo zaustavio.
-U redu, dovoljno smo ih vidjeli. Pokušat ću iskoristi prednosti pojedinih prostora. Mislim da smo oh dovoljno obišli.
-Da, svakako, suglasila se nekako nezainteresirano I.S.
Bukač se najprije ugrizao za usnicu ali ipak je progovorio, gledajući je netremice.
-Kako živiš?
-Dobro, odgopvorila je hitro, dobro a ti?
-Dobro, ništa osobito, ali dobro, uzvratio je Bukač, razočaran i njezinim i svojim odgovorom.
-Čime se baviš?
-Radila sam istodobno nekoliko stvari, vjerojatno kao i ti, neprestano tražeći bolje, baš kao i tui, zar ne?
-U pravu, potpuno si u pravu, priznaje Bukač, obara glavu i hoda u šutnji pored nje u polumraku.
Hodajući uskim prolazima ispod ili pored stoljetnih kamenih zdanja, ponekad bi Bukač slučajni dotaknuo njezinu ruku ili leđa. Iznenada se I.S. naglo zaustavila, prolaz se naglo sužavao i nije bio prikladno osvijetljen. I tada, nošena inercijom, njegova se ruka, svih pet prstiju i dlan spustilo na njezino rame. Nije instinktivno podigao ruku i ispričao se, tek je neznatno zgrčio prste i obuhvatio snažnije rame, spustio je ruku niz rame, klizeći prstima po njenoj ruci i vratio ruku na rame da bi je iznova zaustavio na leđima, raširivši prste.
I.S. je mirno stajala, u potpunoj šutnji. Tada se okrenula, podigla njegovu ruku i spustila je na svoja prsa, jedva je dodirujuči.
On ju je gledao i lagano pomicao ruku, osjećajući pod prstimas nevelike grudi.
-To se davno trebalo dogoditi, davno, a ne sada, prošaputala je I.S.
Spustio je glavu, približio se njezinim usnama i nekako je nespretno, u nekoliko valova pokreta, poljubio.
Te noći tijelo ga nije prevarilo, nije ustuknulo probuđeno divljom vikom uznemorenih a tako zapretanih osjećaja, trijumfalno je raznosilo ražešćenu krv.
Ujutro mu je I.S. samo na rastanku rekla.
-I što sada, što ćemo sada?
Slegnuo je ramenima, umoran, krv je spavala.
-Ne znam, što ti misliš?
-Ne znam, ne znam, morali bi o svemu dobro razmisliti.
-Da, svakako, valja dobro promisliti ali moram ti reći, nikako mi nije žao što se ovo između nas ipak dogodilo, nakon svega.
-Ni meni nije žao.

Vraćajući se autobusom u grad na sjeveru, Bukač je istodobno bio i veoma radostan, napokon ju je grlio ali i silno tužan. Ipak na kraju, nakon svega a opet sam.
Nervozno je razmišljao, hoće li se susret ponoviti? Tko zna?
Autobus ga je nosio natrag u svakodnevicu, želja je bivala sve jasnija.
Usprkos godinama i proipuštenom vremenu, baš zato je mora opet vidjeti. Nekako umiren tom odlujkom, zaspao je sanjajući njezin osmijeh obasjan svjetlom svjetiljke na obali.

III

Bukač se, mislio je, nekoliko puta u gradu u kojem se oboje živjeli, diskretno sastao s I.S., uvijek na drugom mjestu, kratko, na sat ili dva, nekako uvijek s prisutnim osjećajem nedvojbene krivice, koja ga sve više nagriza i jede iznutra, prijeteći mu neprestano svojim oštrim zubima, kako će ga jednom, u potpunosti uništiti, jednostavno izbrisati.
Bukač se zgrozio kada je shvatio da uopće ne mari za osjećaje I.S., no pretpostavljao je da su oni slični njegovima, visoko postavljeni na skali građanske pristojnosti, obzirnosti i obične ljudske odgovornosti.
Njegova krv niti jednom više nije prokuljala, tek mlaki gejziri, bez trijumfa, a i ona je bila posve ukočena i daleka, kao da joj je tijelo bilo prazno dok je ležala pored njega.
Držao je ruku na njezinom toplom trbuhu, promatrajući je. Oči su joj bile zaklopljene, ne želi ni razgovarati.
Žena koja je predvodila uništenje njegovog davnog svijeta, ležala je gotovo nepokretna pored njega, svjesna, jednako kao i on, kako nisu uspjeli ni obnoviti ali ni stvoriti prostor u vremenu koji bi pripadao samo njima. Njihovi su se napori svodili na jata grčevitih zamaha, uzaludno potrošene snage.
Naravno, Bukaču nitko nije morao reći, kako je njegova tjelesnost odlazeća kategorija, u ovim godinama ostaju samo sjećanja na zajedničke sentimente a oni to nisu nikada dijelili.
Povremeni kratki, bljeskoviti sudari, okršaji oznojenih tijela, obostrani iskreni pokušaji buđenja ili održavanja živom vatri u tijelima i mislima ili rijetki trnci u udovima, sve su ih manje zadovoljavali.
Ćinilo se kako ih je vlastito tkivo izdalo, sve više uviđajući dubinu ponora koji se ispriječio između skrivenih, utrnutih osjećaja i reakcija tijela.
Ona mu je u jednoj prigodi rekla.
-Možda bi se trebali prestati viđati, ovako, na ovaj način. Možemo se čuti. Ja bih uvijek voljela znati što radiš. Ovo, ovo je muka.
Šutio je i gledao u pod dok se oblačio, bolno prihvaćajući iastinu što je I.S. izriče. I on tako misli, no nije se usudio progovoriti, jer jednom u davnini, previše je govorio i pisao i za kaznu osmijeh se dogodio tek sada, kada je tijelo već umorno i zasićeno i više ga ne može obodriti nikakva čarolija pa ni žeđ koja ga je tako dugo mučila.
Prorijedili su susrete a onda, napokon, prestali se ovako, potajno i viđati.
Ponrekad bi se čuli, izmijenuili bi kratke informacije u tellefonskom razgovoru, telegrafskog karaktera. Nju je najviše zanimalo što trenutno radi, što piše.
Tek tada se Bukač prisjetio jednog vrlo čudnog detalja. Koliko su god vremena proveli zajedno, niti jednom nisu pričali o događajima iz prošlosti, kada se pojavilo mnoštvo pitanja bez odgovora.
Čudno doista. Mislio je Bukač. Istodobno, Bukač nije čuo nikada nitti jednu riječ o njezinom sadašnjem životu, obitelji. S druge, nije joj niti on pričao o sebi niti ga je ona i jednom upitala o tome. Nju je donekle zanimao njegov književni rad i je li istina da ona vrlo sliči Omfali, lidijskoj kraljici u njegovoj poeziji.
-Da, moglo bi se reći da si ti omfala, mada, u stvari, nastavljao je dalje, od tvoga tijela i mojih misli stvorena je vladarica labirinta u Južnom moru.
Ona se na te riječi samo nasmijala i kao da joj je bilo drago što je poslužila svojim likom nastanku dijala moje poezije, no nikada ništa konkretno nije rekla. Taj je osmijeh valjda govorio sve.
Ovih sam se dana rijetko čuo s I.S., imao sam dosta obaveza prema Majskom, ali on je ispunjavao sva obećanja vezana za honorare i iako se je prema svima ponašao kao pravi tiranin, ja sam razumio, veliki je novac u pitanju, njegov novac.
Sada sam već vrlo ozbiljno zagrizao u suradnju s producentom, glavni sam scenarist, ukazao mi je posebnu čast, mogu birati glumce po svojoj volji.
Oh Majski, Majski, Već su i mediji naveliko pisali kako je uistinu producent Leo Majski gradonačelnik Sodome i Gomore, aludirajući na vrlo slobodni život aktera ekstra popularne TV serije.
Ja sam se zahvaljujući svojim godinama, uspješno uklanjao ispred medijskih zuba, mada je i mene ponekad, znao pogoditi uzavreli meteor koji je kružio tajanstvenim putanjama TV serije.
Tja, izgleda da život postaje TV serija a TV serija je odavno preobraćena u pravi život.
Čuo sam se jučer s I.S. i ona mi prigovara, nije to za mene.
Odmahujem rukom, držeći telefon u drugoj ruci i okrećem se vratima, netko kuca.

IV

Samo zahvaljujući I.S. uspio sam se izvući iz proždirućeg grotla TV serije. Unatoč obilnom novcu bilo je već mnogima očevidno kako i ja s osrtalima, naravno, tonem sve dublje blato i pitanje je samo trenutka kako ću potonuti do kraja ili će me ono posve prekriti, bez šanse da se vratim na površinu.
No, serija je donosila izvanrednu zaradu svima i na neke njezine loše strane, javnost je spremno zatvarala oči.
I.S. je bez teškoća dijagnosticirala moju situaciju, kada smo se nakon dosta vremena vidjeli. Napala me je žestoko.
-Ti nisi normalan, Što ti vrijedi sav taj novac kada ćeš u potpunosti upropastiti svoj život?
Pored svih tih iskričavih bljeskova povremenog druženja s tkivima nadirućih lica koja su željela zauzeti svoje čvrsto mjesto u strogoj hijerarhiji TV serije, svakodnevno je našim umovima vladao alkohol u neizmjerivim količinama, dok su se mlađi družili s izumima svoga vremena.
Papustio sam prije stanovitog vremena državni posao, oduzimao mi je previše vremena i postao sam najamnik Majskog, s reklo bi se pravim generalskim činom. Priznajem da mi je taj položaj i sve njegove povlastice snažno imponirao.
Koliko je to ludilo trajalo, doista ne znam. Mediji su danonoćno pratili seriju i sve njeztine aktere, pa i one iza scene, često s anatomskim detaljima iznosili publici zanimljive storije.
Doista, već se svašta počelo događati. Ludilo je uzimalo svoj danak. Policija ječesto gostovala na snimanjima, istražujući stanovite sumnjive okolnosti ili događanja ili nositelje tih zbivanja. Zaredale su i sudske odluke zbog raznih stvari, da bi ta aura još povećala popularnost TV serije producenta majskog i glavnog scenariste Bukača.
I.S. je neprestano inzistirala, kako bih morao prestati surađivati s Majskim jer on će me na kraju stajati glave.
Onoga jutra, kada je pronađena, unakažena i hladna glavna glumica TV serije, era Majskog se naprasno završila.

Često šetam s I.S. po širokim stazama gradskog perivoja, uglavnom šutimo, no meni je dovoljna njezina blizina, ulijeva mi mir. Ona me prepušta mojim konfuznim mislima i samo s laganim stiskom ruke naznačujwe, kako je ona tu, pored mene.
Malo pišem u posljednje vrijeme. Više volim sjediti s I.S. naterasi restorana u gradskom perivoju, zagledajući u gusto zelenilo šume, zamišljajući kako se ispred nas prostire more i mi smo u nekom drugom, davnom, nepotrošenom vremenu i ja vidim samo njezin ratarajući osmijeh.
Kada je otpratim do njezinog stana, dok otključava ulazna vrata, stavim joj ruku najprije na rame a onda je položim na leđa i raširim prste.
Vrata se otvore i moja ruka lebdi za trenutak u zraku. I.S. prepliće svoje prste s mojima i nasmije se.
-Do sutra, tiho joj kažem.
Do sutra, ozbiljna je, nekako kao da mi ne vjeruje, do sutra, ponavlja.

V

Odnedavno živimo zajedno u iznajmljenom stanu na sjevernoj, šumovitoj strani grada, u prostoru koji je I.S. uredila po svom ukusu, meni je zapravo svejedno, gdje je stol ili fotelja, važno mi je da je ona pored mene, sada u ovim izrazito jesenjim godinama, u trenucima kada smo iskoračili iz svojih bivših života i čini mi se da baš nikoga nismo zakinuli ili samo tako mislim bez obzira na sve posljedice.
Održavamo redovite kontakte s članovima naših obitelji, oni žive svoje izabrane živote kao i mi, mi koji smo se eto, napokon uspjeli naći.
I.S. nije pretjerano pričljiva, no ja zaista i instinktivno osjećam snagu njezine prisutnosti, životnost njezine blizine.
Svaki puta kada me ponese vjetar zlovolje, ohrabri me njezin osmijeh kome niti klepsidra ne može ništa.
-Tvoj je osmijeh božanski dar, kažem joj.
Na te riječi ona samo odmahuje rukom i pokazuje mi širom raširene prste. Znam, uvijek su sa mnom prepleteni, znam.
I.S. se nije mnogo promijenila, a ja, ja sam čestop čangrizavi starac, Na moje nesuvisle riječi ona ustaje i odlazi. Još mi je uvijek teško priznati joj kako griješim ili sam opogriješio i nikada nisam pronašao snage da premostim taj jaz. Njezine oči bljesnu ljutnjom, no ubrzo se na licu pojavljuje tek naznaka a zatim i onaj tako neponovljivi osmijeh kome se nikada nisam mogao oduprijeti.
Često slušam glazbu, doista uživajući u mnogim izvedbama, ponekad se otrgnem valovima skladbi i pogledam prema I.S.. Ona sjedi u fotelji i čita, vjerojatno nešto što mi se ne bi svidjelo, osjeća moj pogled, podiže lagano glavu, šutimo, dugo šutimo i promatramo jedno drugo.
Prepuštam se iznova glazbi a I.S. knjizi i tada pomišljam, oh da mi je znati o čemu sada misli, no nikada neću smoći snage da je upitam, bojeći se njezine uvrijeđenosti a onda ću je izgubiti, a ja koji sam čovjek bez pravoga sutra nemam prava na grešku.
Najčešće šetamo po bijelim stazama gradskog perivoja, ona ponekad dotakne moje prste, ja zastanem i prstima zaokružim po njezinom ramenu, spustim ruku i nastavljamo šetnju.
To malo dragocjenih godina koje sam proživio s I.S., od onoga susreta u starom gradu na obali, donijelo su mi stanoviti mir ali ne i spokojstvo.
Uistinu se uopće ne obazirem na listove kalendara. ,I.S. je tu, sve drugo je nevažno.
Razmišljam često, pa sam i na tu temu nešto pokušao napisati, nije li ljudska sudbina neobična?
Doista, utječe li čovjek na svoju sudbinu ili mu je predodređena?. Te sam misli obično prekidao s jasnim zaključkom, sve je nebitno, sada kada je I.S. ovdje, pa makar imali još samo jedan dan.

VI

Sve me više obuzima strah, hoću li moći živjeti bez I.S. i njezine blizine, no ubrzo se utješim spoznajom kako sam ja stariji i prirodno je da muškarci prvi odlaze.
Ta me misao donekle umiruje dok promatram njezinu figuru i za trenutak ugledam duboko crnilo očiju, doista, kao i onoga dana kada sam je prvi puta ugledao.
Zapravo, njezino me trajno prisustvo održava na životu, ona me bodri, pridržava me da ne posrnem ili padnem. Velika je njezina moć, silno utječe na mene. Ne znam, kako bih bez nje. Ili se samo, do vraga, zanosim s naivnostima.
U tim sretnim i opuštenim, smirenim danima dvoje starih ljudi u njihov se tihi život uvukao demon prošlosti, prozivajući ih zbog zakašnjelog grijeha i upozoravajući kako još ima vremena da se vrate na put ispravnih.
Najprije su se oglasili njezini sinovi, natkrilila ih je u zajedničkom poslu neka nedobrodošla nevolja i nisu vidjeli izlaza.
I.S. im je teško mogla pomoći, njima je trebao jedino novac a ja nisam bio sklon sve potrošiti na tuđe propuste. Vrlo je teško primila moju rezolutnu odluku.
Pognula je glavu i kada bi se susreli u stanu, tjednima nije progovarala.
U međuvremenu, javila mi se kćer iz Ulstera, poziva me neka je posjetim, nju i njezinu obitelj. Znao sam odmah da nešto ne štima, jer kćer je dobro znala koliko imam godina i kakvo je moje zdravstveno stanje.
No, spremio sam se i otputovao. Usprkos avionima put je trajao cijelu vječnost.
Donekle uključena i u određene političke procese na jednoj strani, moja kćer kao strankinja nije mogla nikome vjerovati. Dobro sam joj, onako star i meketav došao, održala se na nogama, to smo učvrstili određenom svotom i ona je mogla nastaviti nesmetano živjeti u svom novom okruženju.
Veći dio dana provodio sam s njezinim petogodišnjim sinom Robertom. Većinom su mi govorili kako mi je unuk vrlo sličan, i likom i ponašanjem, godilo mi je, priznajem.
Vratio sam se u domovinu, nakon gotovo pola godine, povremeno održavajući kontakt s I.S., koja niti jednom prigodom nije spomenula svoje sinove, pa niti odgovorila na jedan moj upit.
U stanu nisam zatekao I.S. Nije bilo niti jedne njezine osobne stvari.
Nisam našao ni nekoliko banalnih riječi poruke, ništa. Samo je otišla.
Idući dan sam je potražio na staroj adresi.
Na vratima nije bila I.S. koju ja znam, već neka druga osoba, koja joj dosta sliči.
Protekle nevolje ostavile su duboki trag na njezinom licu. Primijetio sam da teže hoda.
-Artritis, odmahnula je rukom.
Bez mnogo mi je uvijanja rekla kako ne namjerava više živjeti sa mnom u onom stanu, nema ni otrebe da se uopće sa mnom viđa, ima mnogo obaveza prema svojim sinovima.
Tamno crnilo njezinih očiju izgubilo se nepovratno, oči su imale prigušeni, gotovo ugašeni sjaj, a osmijeh, niti se jednom nije ukazao.
Nisam bio iznenađen, očekivao sam zapravo ovakav logički svršetak.
Pozdravio sam se i krenuo prema vratima. I.S. me je zaustavila. Okrenuo sam se, ona je pružila prema meni dlan sa široko raširenim prstima. Nisam prepleo svoje prste s njezinima. Otišao sam, ne čudeći se razvoju događaja. Ipak je život TV serija, a ovo, ovo su samo nevažne epizode.

Nasljednik

Mladi antikvar, Vitomir Carek, nasljednik posla i antikvarijata nestalog Bogumila Careka, nije imao sreće već od prvoga posla.
Prvi kupljeni servis češkog kristala, razbio se u prometnoj nezgodi, kada je na njegov automobil udarilo službeno vozilo Uprave grada.
Več sutradan, slučajno je teško i nepovratno oštetio poznati portret tvorničara Gabesa, što ga je 1915. godine načinio, možda najcjenjeniji domaći slikar Borski Dalibor.
Restaurator je procijenio kako slika nije strašno oštećena, no izgubit će na cijeni.
Mladi Carek nije vjerovao u zlu sudbinu iako je znao kako je Bogumil Carek, njegov stric, mnogima zario nož u srce, otkupljujući za mizerne novce i slike i namještaj i servise, ne pokazujući nimalo sentimenta za često očajne prodavatelje.
Da, znao je Vitomir Carek, u ovom antikvarijatu mnogo je zle kobi, no, odlučio se je na to ne obazirati, valja biti samo oprezniji.
Evo, već godinu dana vodi antikvarijat Carek, no, ne jednom mu se učinilo, kako je pojedine predmete mogao znatno povoljnije prodati, ali zato je bio zadovoljniji. Imao je osjećaj kako te predmete iz davnine jednostavno vraća po pravoj cijeni novim vlasnicima i na taj način ispravlja nepravdu svoga strica.
I doista, nakon nepune dvije godine, Vitomir Carek jednostavno je rasprodao cijelu ostavštinu svoga strica. Antikvarijat je bio potpuno prazan, a u novčaniku je imao novca tek za kratkotrajno putovanje u Pariz.
Već idući dan prodao je antikvarijat Raineru, koji se u međuvremenu uzdigao do pozicije vodećeg antikvara u gradu.
Rainer mu je pristojno platio, više iz straha od mogućeg povratka starog Careka a ne zbog poštenja.
Vitomir Carek je otputovao u Pariz sredinom rujna sa željom da u dalekom gradu i ostane.
Nekako, više slučajno, zbog znanja jezika, dobio je posao u francuskom Crvenom križu i proputovao gotovo cijeli svijet u iduće četiri godine, boreći se srčano protiv gladi, bolesti, zaostalosti. Carek je lijepo napredovao u međunarodnoj organizaciji Crvenog križa, zadovoljan svojim životom, sretan što pomaže drugima.
No, krajem četvrte godine rada u Crvenom križu, lakše je ranjen u Africi. Nakon oporavka u Švicarskoj, vratio se je u domovinu na dulji odmor.
Njegov se grad nije mnogo promijenio. Careka gotovo nitko nije prepoznao, pa ni Rainer kada je stupio u dobro poznati antikvarijat.
-Ah mladi Carek, Vitomir Carek, jedva vas prepoznajem.
-Da, prošle su četiri godine..
-Čuo sam da radite za Crveni križ, nastavi Rainer piljeći u Careka.
-Da, vrlo sam zadovoljan. A vi, kako ste vi?
-Ne mogu se baš pohvaliti. Naime, kada su nestala četvorica antikvara, ponadao sam se kako ću ih ja moći zamijeniti.
-I?
-I ništa. Posao slabo ide. Kupci se često sjećaju njih četvorice, govore, kako su oni imali svoj jedinstveni karakter, izraziti personalitet. Mene smatraju primitivnim, neobrazovanim prekupcem.
-I?
-Hm, je li bi vi otkupili ovaj antikvarijat? Evo, dati ću vam ga u pola, ma što u pola, za četvrtinu stvarne cijene.
Carek se zamisli.
-U redu, napravimo ugovor.
Nakon pune četiri godine lutanja i borbe po svijetu, Vitomir Carek je opet postao antikvar. Prezime je imalo svoju težinu i mnogi su u ovom povratku vidjeli proces, kako stvari ipak dolaze na svoje mjesto.
Carek se najprije riješio Rainerove robe. Antikvarijat je oličen, kvalitetnije je osvijetljen.
I što sada, mislio je grozničavo Carek.
No, nije mu se bilo teško dosjetiti. Kontaktirao je s mnogim afričkim i azijskim adresama i uskoro su mali zamotuljci dolazili s kuririma, koji su odmah preuzimali nove narudžbe.
Za par mjeseci antikvarijat je bio ispunjen mnoštvom rariteta iz Afrike i Azije. Domaći kupci rado su kupovali umjetnine iz dalekih zemalja.
Nekako u isto vrijeme, započeo je Carek sentimentalnu vezu s Katarinom Kraus, kćeri nestalog antikvara Ernesta Krausa, dobra prijatelja njegova strica.
U njihovoj vezi, sve se od početka dobro posložilo. Vitomiru Careku je imponirala brzina i odlučnost niske crnke, tamnih očiju, njezino ovalno, dražesno lice.
I Katarina Kraus je uživala u svom novom životu, u vezi s odmjerenim, zanimljivim, imućnim muškarcem.
Brak je bio prirodni rezultat druženja Vitomira i Katarine.
Sustav njihova života temeljio se je na jednostavnoj organizaciji, Vitomir brine o antikvarijatu, Katarina o kući. o obitelji koja se uskoro povećala rođenjem sina Bogumila, ime je naravno dobio po očevom stricu.
Antikvarijat je lijepo radio, donoseći redovitu mjesečnu, više no pristojnu zaradu.
Povjesničari bi rekli, samo njima vrijeme prolazi brzo, no, to se nije moglo reći i za obitelj Carek.
Vitomir Carek se mukotrpnim radom, znanjem, srećom, talentom, uzdigao do pozicije najuglednijeg antikvara u široj regiji, vrlo cijenjen, kod njega se mogla pronaći raritetna, vrijedna roba.
Carek je cijele dane provodio u antikvarijatu, odavno mu je Katarina prigovarala da se oženio antikvarijatom, te da niti ne opaža kako njegov sin Bogumil raste i mijenja se.
Može se slobodno reći, kako Vitomir nije mnogo mario za te riječi. Njegov se život zrcalio u antikvarijatu.
Nije se odveć iznenadio kada su ga obavijestili dobronamjerno kako je Katarina viđena ovdje ili tamo, s ovim ili s onim.
Nije se začudio ni kada mu je policija zalupala prvi put na vrata, pa ni onda kada mu je sin optužen za razbojstvo. Bio je tek malo zbunjen kada mu je sin Bogumil osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.
Katarina je tada poduzela odlučne korake da sina izbavi iz zatvora.
Angažirala je nekolicinu, pričalo se najskupljih, ali se znalo i najboljih odvjetnika. Vitomir je uredno plaćao njihove račune, čudeći se pomalo kako se njegova imovina nezaustavljivo smanjuje iz dana u dan.
A i posao je slabio svakim danom, građani su odobravali kršenje zakona, niti nemoral, a neki su se vrlo živo sjećali i starog Careka koji često puta nije ostao u dobrom sjećanju.
Za dvije godine, Vitomir Carek je zatvorio antikvarijat, prodao je kuću i sve umjetnine, ženi kupio stan u Strmoj ulici, ostavio joj nešto gotovine i po prvi puta posjetio sina u zatvoru, koji je uz napore vještih odvjetnika uskoro trebao izaći na slobodu.
-Odlazim u Pariz, našli su mi mjesto noćnog čuvara u zgradi Crvenog križa. Ti se možeš vratiti majci ako želiš.
-Evo, ostavljam ti ovu figuricu samuraja s maskom demona, to je bio prvi predmet u mome antikvarijatu. Zbogom sine.
Vitomir Carek živi sada vrlo mirno u Parizu, plaća mu je dovoljna za skromni život, redovito obilazi antikvarijate i divi se tajanstvenim predmetima u njihovim utrobama.
Katarina Carek, razočarana živi u svom stanu u Strmoj ulici i proklinje zlu sudbinu.
Mladi Carek, Bogumil, ima štand na sajmu starina, preprodaje svašta, ali često, grčevito drži u ruci figuricu samuraja s demonskom maskom i sanja onaj dana kada će imati svoj antikvarijat, a ova će figurica biti izložena na samom ulazu.

2

Svake subote i nedjelje, već iza osam sati na Francuskom trgu, Bogumil Carek, vlasnik štanda iz čuvene porodice antikvara, raspremao je svoju skromnu ponudu, očekujući. no ne pretjerano, kako bi danas mogao nešto prodati i pokušati barem namiriti dug za stanarinu, koju je već mjesecima dugovao vlasniku Ivanu Podolskom. Podolski je bio popustljiva osoba pa nije odviše navaljivao, no Carek je mogao izgubiti i ono malo mira što mu je tamna tavanska soba pružala i stoga je morao namiriti dug što prije.
I danas su se redali likovi iz različitih društvenih slojeva, tražeći sitnice za svoje stanove ili kuće.
Carek nije mogao zadovoljiti apetite potencijalnih kupaca iako se silno trudio, često spuštajući cijenu ili dajući još nešto uz ponuđeno.
Uskoro je ispred štanda stao i bahati šef Ureda gradonačelnika, Mario Kostnik. Kostnik je često provocirao Careka ,izloženom, po njemu, mizernom ponudom, redovito uspoređujući aktualnu ponudu s mogućnostima dvojice prijašnjih Careka.
-To što vi imate gospodine Carek, to nije ni za tržnicu u našem najmanjem selu. To što vi nudite je jedno veliko ništa.
Carek se uglavnom nije obazirao na Kostnikove neugodne ali istinite riječi, no sada je planuo.
-A što bi vi htjeli? Za male novce dobiti Borskog?
-Pa i to, pomalo uvrijeđeno uzvrati Kostnik, ali vi nemate Borskog a ja novac imam, to je bitna razlika.
-A ovo, je li bi kupili ovo?, ljutito mu kaza Carek i pokaže figuricu samuraja s maskom demona.
To, to je dobro. Da vidim. Odakle vam?
-To mi je preostalo od oca.
-Da, da, hm da, sporo će Kostnik, sada se sjećam, vidio sam ovu figuricu u antikvarijatu vašeg oca. Koliko tražite?
-Četiri tisuće.
-Četiri tisuće? Mnogo je to, gospodine Carek. No, lijepa je figurica.
-Doista potječe iz Japana, to mi je otac odavno rekao.
-U redu, brzo će Kostnik. Donesite mi figuricu u ponedjeljak u ured, tamo ću vam dati novac. Doviđenja.

U ponedjeljak je Kostnik isplatio Careku četiri tisuće, zadovoljno držeći u ruci figuricu. Smjestio ju je na radni stol.
-Pravo mjesto, zar ne?

Carek je Podolskom isplatio dug. U idućim je danima ponešto popunio svoju ponudu na štandu, kao da se i prodaja povećala. Po prvi puta imao je novca u džepu.
Odlučio je posjetiti majku u Strmoj ulici. Ona se stalno borila s migrenom, kukajući o svom životu, ne imajući puno vremena i sluha za sinovu priču.

Mjeseci su tegobno prolazili a Carek je uspio kupiti još jedan štand, a za neka, dva, dva i pol mjeseca i još jedan. Angažirao je trojicu, vjerovao je odanih prodavača a on se prepustio pronalaženju zanimljivih predmeta, robe koja se samo na sajmu starina može prodati. No, znao je, prave robe više nema, kriza, ratovi, migracije, učinili su svoje. Sve što je vrijedilo odavno je ponuđeno na prodaju.
Ipak, tu i tamo, znao bi pronaći vrjedniju sitnicu i s njom pokrivati tekuće troškove. Pomagači su dobro radili, prodavalo se pristojno jer ipak su se kupci dobro sjećali prezimena Carek.
Uskoro je Bogumil Carek iznajmio stan u Strmoj ulici kako bi bio bliže majci koja je sve ozbiljnije pobolijevala. Katarina Carek izgubila je i posljednju vezu sa stvarnim životom, živući u svojim snovima uz pomoć lijekova.
Bogumil Carek je vjerojatno posljednji saznao za Kostnikovu smrt, pričalo je da je izgubio glavu zbog homoseksualne afere ili zbog pronevjere ili zbog oboje.
U tim je danima Carek bio vrlo ozbiljno angažiran u pronalaženju dobrog prostora za svoj antikvarijat.
Šteta što više nema figuricu.
Na početku zime Katarina Carek je odsanjala svoj posljednji san i preselila svoje istrošeno tijelo na gradsko groblje, u obiteljsku grobnicu Carek.
O ocu, Vitomiru Careku, Bogumil odavno nije čuo ništa.
Usprkos nedostatku atraktivnije robe, Carek je pronađeni prostor odlučno punio.
Idućeg tjedna Careka je posjetila Kostnikova udovica.
-Znate, malo mi je neugodno, možda bi željeli figuricu otkupiti?
Da, svakako, ne dvoumeći se ni trenutka odgovori brzo Bogumil Carek.
-Evo, nastavi, gotovo u istom dahu, platit ću je za figuricu 4.000. Toliko je meni platio gospodin Kostnik.
Trgovina je u nekoliko trenutaka okončana. Carek je udovici Kostnik isplatio odmah dogovorenu svotu.
U idućim trenucima zadovoljno je gladio malu figuricu samuraja s maskom demona.
Cijelo se popodne igrao s njom, premećući je iz ruke u ruku, promatrajući je ponekad upitno.
Zagledao se u demonsku masku, nastojeći na njoj pronaći nešto neobično ili neuobičajeno, nešto osobito, nešto što bi mu više reklo o njoj.
Odložio ju je navečer na policu u skladištu. Valja pronaći pravo mjesto na ulazu u antikvarijat.
U nadolazećem razdoblju nije se Carek imao vremena družiti s figuricom. Valjalo je posložiti antikvarijat na način kako se to nekada radilo u obitelji Carek.
Iako ga još službeno nije otvorio, antikvarijat su posjećivali mnogi, potencijalni kupci i prodavatelji, radoznalci svih vrsta, dokoličari, umjetnici pa i oni koji su se jednoga dana namjeravali baviti se tim poslom.
Štandovi na Francuskom trgu i dalje su dovoljno dobro radili pa se Carek mogao u cjelosti posvetiti antikvarijatu.
Netom pred otvorenje uočio je napokon pravo, najbolje mjesto za figuricu i bez mnogo naknadnog promišljanja, ona je zauzela svoje jedinstveno mjesto, desno od ulaza na malom postamentu a ispred velike vitrine prepune porculana i kristala.
Ispočetka nije ulazio u nove kupovine, prodaja izloženog tekla je sporo i činilo mu se nekako se mučno odvijala. Bilo je posjeta, upita, razgledavanja, ali vrlo malo realiziranih poslova. Ako nastavi ovako, antikvarijat se neće moći pokrivati.
Vrijedno je cijele dana razgovarao, nudio, nazivao ili odgovarao na telefonske pozive, no bilo je sve očitije, svakim danom sve gore.
Pad prodaje bio je uočljiv i na sajmenim štandovima na Francuskom trgu.
Ubrzo je zatvorio prvi, pa i uskoro i drugi štand, zadržao je tek jedan.
Sve više protisnut dugovima, danonoćno je grozničavo razmišljao, što se to događa? Svima ide dobro, osim njemu.
Po tko zna koji put pregledavao je fino složeni lager, bilo je vrlo zanimljivih izložaka, no svejedno, danima nitko ne bi ušao.
Ove je subote Bogumil Carek preko kurira iz odvjetničkog ureda Kralik obaviješten o smrti svoga oca u inozemstvu a iza koga su ostale neke sitnice i nešto novca.
Odvjetnik ga je obavijestio da je njegov otac preminuo i sahranjen, u Africi, u Keniji, a njemu sinu je ostavio nešto novca i nekoliko osobnih predmeta, naočale i nalivpero.
Vijest o smrti oca nije ga pretjerano iznenadila, niti ga je uznemirila, s ocem godinama nije bio u kontaktu, mislio je da radi kao čuvar u zgradi Crvenog križa u Parizu, ništa nije znao o njegovom boravku u Africi.
Naočale i pero dobro je poznavao i bilo mu je drago što ih sada posjeduje. Držeći ih u ruci, pomisli, možda mi otac šalje neku poruku, skrivenu poruku. Naočale i pero?
Važno je dobro vidjeti i ostaviti trag. To je, to je to. Naočale i pero.
Cijele je dane šetao antikvarijatom i pozorno promatrao napunjeni volumen mnoštvom. Sve je bilo postavljeno, prezentirano na način Carekovih, osim figurice koja je kod njegovog oca stajala na lijevoj strani ulaza.
Kružio je oko postamenta s figuricom netremice je gledajući.
Uzme je u ruku i noktom zagrebe po maski demona. Čudno kako se toga nije prije sjetio. Pronađe nožić i kist, te počne polako isprva kistom prelaziti po tijelu ratnika. Tamo gdje su trebali biti prorezi za oči na maski se nakupila nečistoća. Pažljivo nožićem očisti otvore te nastavi s oštricom kružiti po rubu maske. Iznenada maska s demonskim likom se odvoji i ukaza se lice samuraja, mirno, bezizražajno. Vrati brzo masku bez problema na lice ratnika i odahne.
Postament s figuricom premjesti lijevo od ulaza i izađe iz antikvarijata. Osjećao se nekako neobično, kao da je slobodniji. Slobodniji od čega, mislio je.
U idućem tjednu morao je odlučiti. Dobio je tri dobre ponude za figuricu.
Dao je prednost novcu a ne kupcu. Figuricu je dobio poduzetnik Kamauf za 8.000.
No prodaja druge robe nije se događala. Onako, sasvim iznenada odluči prodati antikvarijat i sve u njemu.
Mnogi su znali za njegove probleme pa su ga i ucjenjivali s ponudama.
Na kraju je shrvan pristao. Sve za 250.000., tvorničaru Mariću, koji je antikvarijat kupio svom dokonom sinu za rođendan.
Bez obaveza i s dosta novca, Carek započne, kako je sam rekao, beskonačno putovanje svijetom.

Nakon tko zna koliko godina, Carek se bolestan i iscrpljen vratio u svoj grad. Obišao je groblje, posjetio majčin grob, sjetivši se istom prigodom i oca, a zatim i antikvarijat, koji je sada vodio prekupac Beke.
Beke mu je ukratko ispričao novosti.
Da, dugo vas nije bilo. Koliko ste bili odsutni? Činilo se i duže. Osam godina, puno je to. Ja sam prije nekih šest, šest i pol godina otkupio ovaj antikvarijat od sina tvorničara Marića i evo radim pomalo sa svime. Ne s finom robom, ona danas nema kupca. Veliki su kupci otišli, nestali, pa i onaj vaš dobri kupac Kamauf. Kako je on dobro radio još prije koju godinu, no na kraju je propao, nije mu ostalo ništa, mada se nikada nije saznalo što se u stvari dogodilo s njim i s njegovom impozantnom imovinom. Neki kažu da je u posljednjih par godina vukao besmislene poteze. Da, no dobro. Možda vas što zanima, možda bi što kupili?
Carek je nekoliko minuta pregledavao ponudu i onda je na podu pored velike vitrine ugledao nešto tamno. Podigao je mrlju i ugledao masku s demonskim licem. Držao ju je u ruci zatečen nađenim, upitao je Bekea.
-A gdje je figurica? Njoj pripada ova maska.
-A to je to.
Beke je iz ladice izvukao zamotuljak. Otvorio ga je oprezno i ukazala se figurica samuraja.
-Znate što Carek, evo, ja vam to poklanjam, ni sam ne znam što bih s time. Znam, dobro se par puta prodala, no ja sam je dobio za mali novac od udovice Kamauf. Uzmite je, molim vas, ona pripada obitelji Carek.
Na obali rijeke Carek je, ne zapravo zašto, gotovo u prašinu zdrobio figuricu i otpuhnuo te jadne ostatke u vodu.
Sutradan je pomalo zapanjen saznao kako je antikvarijat koji je držao Beke u cijelosti izgorio.
Došetao je zbunjen do sajma na Francuskom trgu, svega nekoliko štandova s mrzovoljnim prodavačima.
Tamo na trgu, zaposlio ga je trgovac voćem i povrćem Nimani, na drugoj strani četverokuta. Nikada više nije pogledao prijeko na drugu stranu, nije ga zanimala ponuda štandova s druge strane trga.

Putnici

Vlak

Osvrnuo se oko sebe, ista jednobojna lica, svaki su dan putovala s njim lokalnim vlakom iz omanjeg mjesta u pedesetak kilometara udaljeno središte, većinom na posao i kasnije se popodne vraćali i nalazili se u istim zagušljivim i neudobnim vagonima.
Ivan Novak, viši administrator II klase, decenijima je bio zaposlen u Gradskoj upravi, u Odjelu arhive, smještenom u podrumu impozantne zgrade. Svoj je radni prostor proteklo dugo razdoblje dijelio s Markom Somekom, šutljivim čovjekom, sličnih godina kao i on.
Nikada nisu mnogo razgovarali, tek nekoliko kurtoaznih rečenica pri dolasku i odlasku. Zapravo, nisu znali praktično ništa jedan o drugome, tek kako obojica nisu oženjeni i da žive sami, svatko podjednako udaljen od grada.
Takva klima je u cijelosti odgovarala obojici. U arhivi je vladao muk s tek ponekim šušnjem listanja papira za koga se tražilo pravo mjesto na mnogobrojnim policama ili ladicama. Ponekad bi muklu tišinu rascijepio zvuk neopreznog zatvaranja metalne ladice. Odmah bi se ispričavali s nekoliko riječi, posve tiho izgovorenih.

I danas je vlak uobičajeno kasnih nekih desetak minuta, no Novak niti jednom nije okasnio, vlak je i s redovitim zakašnjenjem dolazio pola sata prije početka radnoga vremena, pa se putnik Novak mogao opušteno došetati do Gradske uprave.
Novak je sjeo na prvo slobodno mjesto i utonuo odmah u svoje misli, odlučno se isključujući iz često bučne okoline.
Novak je uvijek mislio samo o jednom i to baš najradije u vlaku, u trenucima polagane vožnje lokalnog vlaka, lamentirao je o svom životu, nezanimljivom, sivom življenju koji uistinu nema nikakvog smisla.
U zadnje je vrijeme sve izrazitije pomišljao i na trenutke od kojih će se sastojati njegov život s još manje smisla kada uskoro ode u zasluženu mirovinu.
Naime, Novak se nije s nikim družio, dok je bio mlađi zadesilo ga je nekoliko kratkotrajnih ljubavnih iskušenja, no ubrzo su se veze nijemo raspadale i on je ostajao sam. Sada u ovim godinama žene mu nisu nedostajale, no njegova osamljenost postala je bolna činjenica.
Novak je vješto skrivao svoj jad iza mnogo puta arogantno pokazane indignacije naročito prema putnicima koji su ga svakodnevno okruživali.
I u ovim je trenucima zbrajao i oduzimao i ono rijetko dobro što mu se dogodilo i ono loše i neprihvatljivo.
Sve skupa duboki, debeli minus jednog uludo potrošenog života.
Evo, pred mirovinom je, a jedva da bi mogao ispuniti tek jednu stranicu o cijelom svom mizernom življenju.
Somek ga je jedva pozdravio, već je uronio u podebelu gomilu bijelo žutih dokumenata.
Danas glavu neće podignuti, pomislio je Novak, pa se onda i on udubio u svoju gomilu pomalo smrdljivih papira koja ga je dočekala na stolu.
Bez pauze i dizanja, obojica su odlagali riješene dokumente na lijevu stranu stola punih osam sati, sve u potpunoj mračnoj tišini.
-Doviđenja, oglasi se Somek, uzme kaput i napusti prostoriju.
-Doviđenja, izgovori Novak i pogleda na sat. Šesnaest sati i jedna minuta. Vrijeme je i njemu.
Toga popodneva, kada mu se činilo da je nešto manje povratnika od uobičajenog broja, prvi je puta ugledao interesantnu figuru žene u tamnom kaputu, trenutak prije nego li je ušla u vlak.
Ušao je za njom u isti vagon, no ona se negdje izgubila. Prošao je kroz vagon, a zatim i kroz drugi i treći, no nje nema. Nešto nepoznato u njoj snažno ga je privlačilo.
Vratio se snuždeno u prvi vagon, u njegov vagon u kojem je oduvijek putovao.
I gle čuda, žena u tamnom kaputu, neodređenih godina, crne kose,sjedila je do prozora i nešto promatrala.
Preko puta nje, Novak je uočio slobodno mjesto i bez pitanja sjeo.
Zapiljio se u njezino lice i pomalo iznenađen pomislio kako je ova žena izazvala mnogo nevolja a za to je bila kriva njezina ljepota, doista, prokleto ga je privlačila.
-Oprostite, mi se poznajemo?, zabubnja u Novakovoj glavi ženino pitanje izrečeno s dosta prijekora.
-Ne, oprostite molim, ispričavam se. To je valjda od umora. Ispričavam se još jednom.
Cijelu je vožnju Novak proveo gledajući kroz zamazani prozor ili u vrhove svojih čistih cipela.
Nikada mu vožnja ovom linijom nije bila duža, ni neugodnija. Zapravo, trajala je cijelu vječnost s nikada dosadnijim prizorima koje je mogao opaziti iz sporovoznog vlaka.
Nije ni podigao glavu kada je žena hitro i spretno ustala i utopila se u koloni povratnika koji su radosno razgovarali jer još jedan dan proveden u gradu sretno završava, iza njih je.
Čim je izašao iz vagona, opazio je ženu kako zamiče za ugao kolodvorske zgrade.
Gluposti su to Novak, mrmljao je u bradu sam sebi, probudi se čovječe, što će ti to?

U nevelikoj naslijeđenoj kući, popodne je potrošio na preslagivanje knjiga, bilo mu ih je žao baciti unatoč problemu s prostorom, pročitao je nekoliko stranica memoarskih zapisa francuskog vojskovođe, sjedeći u ugodnoj, dubokoj fotelji uz toplu peć. Prije sna odslušao je nekoliko Dvorakovih stavaka, glazba ga je uvijek uspješno opuštala, činila mu je jednostavno dobro, liječeći ga čudotvornim moćima. Čim je Dvorakova glazba utihnula prisjetio se neprijatnog susreta sa ženom u tamnom kaputu.
Samo se gorko nasmijao i nemoćno odmahnuo rukom.
Sutradan, a niti u idućih nekoliko dana nije primijetio ženu koja ga je onoga dana na neki čudni način privukla i učinila budalu od njega u svega nekoliko minuta.
Uočio je, kako je u tih dva, tri dana sve češće pomišljao na neznanku, nastojeći razumom odagnati te pomisli.
Zanimljivo, u ovih nekoliko neobičnih dana, Somek je bio razgovorljiv preko svake mjere. Novaku je ta silna priča išla na živce, pusti me na miru, vapio je, ostavi me i priljubi se uz dokumente.
Srećom je danas petak, odmoriti ću se od toliko priče i Someka.
Čim je vlak stao na stanici, Novak je brzo izašao, ne smije zaboraviti kupiti tjednik Obzor, kojeg bi uistinu cijeloga pročitao preko subote i nedjelje.
-Dobar dan, molim novi Obzor.
-Dobar dan, evo izvolite.
Plati i okrene se, prolista nekoliko stranica, izgleda da ima dosta dobroga štiva.
Umalo se sudari sa ženom koja je iza njega stajala.
-Oprostite.
-Oprostite vi.
Novak zastane i prepozna ženu crne kose, neodređenih godina u tamnom kaputu.
-I vi čitate Obzor, upita ga ona.
-Da, pomalo će sramežljivo Novak, redovito. Da, pratim ga kontinuirano.
-I ja, sviđaju mi se Obzorovi članci.
Odjednom nastupi neugodna tišina. Novak je netremice promatrao njezino lice a ona jednako izravno njega.
-Pozdravljam vas, napokon izusti Novak, pomakne se u stranu s namjerom da ode.
Također, izusti ona i zakorači prema kiosku.
Novak je polako koračao prema svojoj kući, okrećući nervozno zarolani Obzor u ruci, misleći što je još možda trebao reći nepoznatoj a i što joj je mogao ili smio reći, pa samo je kupovala novine, kao i on, što joj je još mogao reći? Ništa. Zaboravi Novak, uživaj u dva slobodna dana u miru svoje stare kuće.
Do kuće su još dvije minute, napokon.
No, nije mogao preko ceste, prometna nesreća, policija, hitna, svi su užurbali.
Novak stoji i gleda pitajući se poznaje li možda unesrećene.
Naravno da ne ali ako ih i znaš iz viđenja, što će ti to? Idi svojoj kući.
Otići će okolo, drugim putom, koja minuta više.
Samo što nije zakoračio u svoju tihu ulicu, iznenada opazi nepoznatu ženu kako mu ide u susret.
Na korak do nje stane.
-Kakva slučajnost, opet se susrećemo.
-Da, nasmije se nakratko ona.
-Ovdje u blizini stanujem, nastavi Novak.
-Zanimljivo i ja, u ulici pokraj.
-Bilo mi je drago, doviđenja.
-Doviđenja gospodine…..?
-Oprostite….. Ivan Novak.
-Vera, Vera Mates.
Pružila mu je ruku. Čvrsti kratki stisak.
-Drago mi je.
-I meni, ona se iznova osmjehne.
-Vi ovdje dugo živite?, upita ga ona.
-Da, oduvijek, živim u naslijeđenoj kući i živim život svakodnevnog putnika.
-Doista, svaki dan putujete?
-Svaki dan, decenijima. Svaki dan u isto vrijeme.
-Nije vam naporno?
-Znate, začudi se pomalo Novak, čovjek se navikne na sve. Stvarno sam se privikao na ovaj ritam i odgovara mi u cijelosti. Sve se izdrži, mora.
-Da, i ja tako mislim. Drago mi je što smo se upoznali gospodine Novak. Doviđenja, do slijedećeg viđenja.
-Doviđenja gospođo Mates, doviđenja.
Uopće nije otvorio Obzor. Nije mu na pamet padalo čitanje. Cijelu je subotu i nedjelju snatrio o lijepim očima Vere Mates, o nježnom baršunu ženina dodira. Ipak, s vremena vrijeme prekorijevao se , što mu to treba, sada u ovim godinama?
Bože, on se zaljubio, u isti mah si zamjerajući i sažalijevajući se.
U njemu su se komešali raznoliki osjećaji. U jednom je trenutku nestrpljivo, čeznutljivo očekivao ponedjeljak kada će je možda iznova vidjeti i gotovo istodobna želja da taj dan nikada ne osvane.
Dva dana je Novak preživio u raspomamljenoj groznici, osjećajući samo na čas čvrsti stisak njezine ruke ili zatvarajući oči kako bi se oči kako bi se opet susreo s njezinim pogledom s dubokim očima zagonetne žene.
Ponedjeljak je osvanuo sumoran i Novak se jedva stigao spremiti, stalno u grču, s nekim čudnim reakcijama tijela koje ga je na svoj osobeni način upozoravalo, vikalo na njega, urlalo i ljutilo se.
Ni toga tmurnoga ponedjeljka niti idućih dana Ivan Novak nije susreo Veru Mates, nije opazio njezin tamni kaput.
Sudbina ti je samo toliko namijenila, već sasvim očajan Novak je listao nepročitani Obzor ili ga je samo vrtio u ruci.
Koliko je samo puta Novak u svojim mislima pregledavao, kadar po kadar, dva kratkotrajna, ali značajna susreta u svom jednoličnom životu, dva susreta i jedan dodir s nekoliko običnih a tako važnih riječi.
Ponekad bi pomislio, eto što ti je vlak, voziš se cijeli život i onda te on, vlak, iznenadi s jednim putnikom i gotovo ti život preokrene na glavu.
Znao je već sada, da će i poslije umirovljenja, redovito, svaki dan putovati u grad i natrag, nadajući se ipak novom sudbonosnom susretu, uvijek s nadom u srcu.

II

Sat

Dan prije umirovljenja voditelj Odjela arhive u Gradskoj upravi, gospodin Matuna, pozvao je višeg administratora II klase, Ivana Novaka i službeno mu predao rješenje o umirovljenju i pripadajući dar, ručni sat marke Tag Heuer s posvetom na poklopcu u nazočnosti nekoliko viših djelatnika.
Novaku se sat iznimno svidio, lijepo mu je omotao ruku mekim kožnim remenom.
Slavljenik se zahvalio svima, srdačno pozdravio i vratio se u mračnu sobu. Somek koji nije bio na skromnoj svečanosti samo mu je pružio ruku i rekao.
-Zbogom gospodine Novak, zbogom, te se iznova zadubio u nabujale nakupine prašnih dokumenata.
Novak je pokupio sve svoje privatne stvari i napustio za sva vremena Odjel arhive.
Tek je prije odlaska nakratko pogledom zaokružio cijelu prostoriju i zatvorio vrata.
I ovo je gotovo, mrzovoljno zaključi razmišljanje o dugotrajnoj epizodi svoga mlakoga života.
Prošetao je gradom, često pogledavajući na dar, na otmjeni sat. Kazaljke su se lijepo isticale na crnoj podlozi, doista vrlo lijepi mjerač prolaznosti.
Grad se odmjereno i skladno raširio finom i pomno odabranom arhitekturom, daleko je odmakao od onoga dojma prije četrdeset godina kada je Novak krenuo na svoje dugogodišnje poklonstvo Odjelu arhive.
Da, još malo. Ima vremena. Idući vlak kreće u četrnaest sati i pet minuta. Rijetko se je koristio prijevozom u to vrijeme.
Vratio se u svoje neveliko mjesto, koje je ostalo nepromijenjeno još tko zna od kada, s malo novih stanovnika ali uz ubrzano popunjavanje grobnih parcela, toliko je znao jer niti na sprovode nije išao a nije ga bilo ni briga tko će njemu doći na posljednji ispraćaj, on nikoga neće zvati.
Vožnja u polupraznom vlaku prošla je zapravo ugodno iako Novaku nije bila ni malo draga pomisao kako mu je ovo posljednji službeni povratak s posla kući.
Promatrao je po prvi puta besramno lica oko sebe u vagonu, neka je samo površno poznavao, drugi su mu bili posve nepoznati.
Koliko će još oni putovati? Stvarno, koliko još?
Gledajući u niz nezanimljivih lica, povremeno bi spuštao pogled na sjajni sat, prislonio bi ga katkada uhu, osluškujući jednakomjerne otkucaje. Baš vrijeme lako odmiče, nepovratno se gubi i ostaje praznina, zatim buja, raste, umnaža se.
Vlak je stigao u stanicu gotovo na vrijeme, eto i to sam dočekao, vlak dolazi po voznom redu na mojoj posljednjoj vožnji, kakva čudna simbolika.
Iznenada se sjeti, koliko tek slobodnog vremena sada ima, sve vrijeme ovoga svijeta ispred njega je i samo njemu pripada, sve do onoga odsudnog trenutka kada se sve završava i tama se pretvara u vječnost.
S noge na nogu došetao je do svoga doma, omanje kuće s kojom je sve dobro i sve loše dijelio u svom životu. Ušao je unutra, upalio sva rasvjetna tijela i povikao.
-Evo, gotovo je, u mirovini sam. Sada ćemo cijelo vrijeme biti zajedno, nitko neće postojati između nas.
Ostavio je svjetlo u dnevnoj sobi, sjeo je u duboki naslonjač, zaklopio je oči, prekrižio ruke na prsima i utonuo u san.
A san, san je bio veličanstven. On je sjedio u fotelji i gledao u Veru Mates kako sjedi priljubljenih nogu na kauču njemu nasuprot. Šute, promatraju se. Njemu je ugodno gledati vitku figuru žene. Odgovara mu tišina. Sasvim je dovoljna njezina blizina, gotovo je može dotaknuti, samo da ispruži ruku, dodirnuo bi je, no ostaje nepokretan i uživa u pogledu.
Odjednom, Vera Mates nestaje i on, naglo probuđen razočaran promatra prazni kauč.
Idući dan, iako je čvrsto odlučio kako se do podneva neće dignuti iz kreveta, diže se kao i obično u pet i pedeset, spremio se i otišao na željezničku stanicu kako bi dočekao vlak koji će ga odvesti u veliki grad.
S vremena na vrijeme kontrolirao bi prolazna vremena na novom Tag Heueru, zadovoljan brzinom vlaka.
Sat je ostavljao doista moćni dojam, pravi, istinski svjedok neumitnog protjecanja.
Šetao je neko vrijeme gradskim ulicama bez ikakva plana, razmišljajući jedino o tome u koje će se vrijeme vratiti i možda ipak susresti tajanstvenu Veru Mates.
Neka, još ima vremena. Besciljno je i dalje lutao ulicama lijepoga grada no ne pronalazeći niti jedan detalj koji bi ga barem za trenutak zainteresirao.
Najprije dani, pa dugi tjedni slili su se u mjesece i godine. Ivan Novak svakodnevno je lutao gradom, vozeći se višekratno u jednom danu i tamo i natrag, neprestano iščekujući barem djelomično ispunjenje onoga sna s Verom Mates na kauču.
Jednom, tek jednom, opazio je figuru žene koja je sličila Veri Mates, no na žalost, to nije bila ona.
Sve češće Novak gleda na svoj sat koji nepovratno drobi, melje sekunde i minute, uništava ih i pretvara u ništavilo a on se ne može oduprijeti gledanju otmjenog kretanja kazaljki kako klize na crnoj podlozi jednolično i nepromjenljivo, neprestano jedna dostižući drugu, zaobilazeći se i ulazeći u novi krug, težeći ponovnom obilaženju, prestizanju.
Sat je lijep, jak, blistav, sudbonosna sprava i Novak se u cijelosti može osloniti na njega.

III

Nedavno je Novak čuo od rijetkog poznanika, kako se mnogi čude njemu, Ivanu Novaku na tim silnim i suvišnim putovanjima u grad i jednako neozbiljnim smiješno brzim povratcima. Po što ide?Je li to i našao? Govori mu taj čovjek, iako se osobno ne čudi, svatko ima pravo činiti što ga je volja sve dok je to u skladu sa zakonom.
Novaka ne diraju te zlobne strjelice. Što uostalom koga briga kamo on ide. On uvijek plati svoju voznu kartu, a kamo ide i što mu je na pameti, to je samo njegova stvar.
U posljednje vrijeme osjeća stanovite zdravstvene probleme i ne putuje tako često. Čim malo sakupi snage otisne se na kratko putovanje i brzo se vrati kako bi bolest ne bi iznenadila daleko od doma. Grad mu je sve više stran. Ponekad samo doputuje do grada i ne odlazi sa željezničke stanice, sačeka prvi vlak i s njim se vrati, jednako uznemiren i dalje duboko razočaran.
Cijeli je svijet nalik piramidi, misli Novak, piramidi sačinjenoj od nepravdi a povijest je tek kronologija tih mračnih napora.
Eto, on nije mogao sustići ili za trenutak zaustaviti kretanje Vere Mates i reći joj nekoliko ljubaznih riječi, samo toliko je on želio ali niti to nije mogao dobiti.
Ipak negdje duboko u njemu tinjala je nada kako iskrica pravde ipak ponekad zasvjetluca i on bi ženu jednom negdje morao opaziti. Svoju je skrivenu nadu Novak stalno potpirivao neprekinutim očekivanjima.
Koliko je već dugo u mirovini?
Skoro pet godina, samo što nije navršio sedamdesetu. Pravi, potpuni starac. No dobro, još hoda, sam se brine o sebi a mirovina mu je dovoljna za pristojni život, mada on nema nekih posebnih zahtijeva, uvijek je bio skroman pa i onda kada su osjećaji bili u pitanju.
Ah Vera, Vera Mates. Zašto te nisam mogao bar malo bolje upoznati. Ponekad bi samo tiho razgovarao s tobom, više bih te volio slušati ali ti se krećeš nekim tajnim putovima, pravcima koja ja ne vidim i ne slutim.
Sada u ovim tmurnim danima života, oslanjajući se jedino na srebrne kazaljke Tag Heuera odlazio bi do mjesnog kolodvora i dočekivao i ispraćao ipak sve rjeđe vlakove. Vraćao bi se navečer izmoren, pothlađen, slijedile bi teške noći jer bi se svaki čas morao dizati kako bi stigao na vrijeme do toaleta.
Jutro mu je donijelo jasnu spoznaju, što si učinio, učinio si. Osjećao je opaku slabost, gotovo je lebdio.
Proveo je više tjedana u bolnici, kronične bolesti su se razgoropadile, uz nešto novijih dijagnosticiranih bolesti.
Izašao je vidno mršaviji, no nije se obazirao na muke tijela Pekla je jedino i dalje nepravda svijeta i njegova neosjetljivost na Novakovu gotovo zanemarivu želju da provede poneki trenutak s Verom Mates.
I tada, na izlasku iz bolnice, nešto je puklo u glavi Ivana Novaka i on se odjednom posve osvijestio sa samo jednim pitanjem koje je uputio sebi.
-A što bi ona uopće radila s tobom? Pa ona je atraktivna žena, po svemu dosta mlađa od tebe. Što bi ona s tobom starče, stari čovječe s ruinom od tijela, s ostacima od tijela, što bi uopće ona radila s tobom?
Stoji Novak ispred velikog izloga samoposluživanja i mrmlja osvješćujuće riječi.
Zašuti za trenutak i gleda oronulu priliku s upalim očima.

-Ništa, glasno izgovori ta dva sloga i obori glavu.
-Ništa, prošapće još jednom postiđeno.
Nekako je došepesao do taksi stajališta.
Stara kuća mračna i hladna, nekako mu djeluje neprijateljski, kao da kuća ne prepoznaje, kao da to nije ona stara kuća njegova davna rođenja i svjedok njegovih patnji.
Sjedne u fotelji ne paleći svjetlo. Osjeća hladnoću ali ne mari. Njegova je unutarnja toplina isparila, zima mu ne može previše nauditi jer on je cijeli svoj nedostojni život nastojao samo naškoditi sebi želeći se što teže ozlijediti.
Je li Ivan Novak cijelu noć mislio na to kako je mogao i bolje živjeti ili se pak hrvao sa slikama daleke Vere Mates, ne zna se. Možda je pomišljao i na onu iskricu, kako je on, možda ipak jednom prošao pored Vere Mates, na žalost svoju, ne primjećujući je.
Pred samo jutro njegovo se umorno tijelo pozdravilo s njim i napustilo ga.

IV

Marko Somek

Eh, napokon je dočekao dan da taj nemogući čovjek Ivan Novak nestane iz njegova života, osmjehuje se viši administrator II klase Marko Somek, prisjećajući se neugledne crte zajedničkog službovanja kroz više decenija.
Sada je ova prostorija samo njegova. On je ovdje, u ovoj podrumskoj odaji gospodar života i smrti, svih ovih nebrojenih dokumenata jer mu jučer šef, voditelj Odjela arhive, neumoljivi gospodin Matuna rekao, kako Gradska uprava neće upošljavati novoga djelatnika umjesto umirovljenog Ivana Novaka.
Gospodin Matuna mu je još rekao.
-Sada ste vi ovdje odgovorna osoba. Računam na vaše iskustvo i znanje. Dapače, vjerujem kako će ovaj odsjek Odjela arhive ubuduće još bolje funkcionirati.
Nikada mu se gospodin Matuna nije toliko dugo obraćao. Someh je odmah prepoznao svoju prigoda, uz uvjet ako ne razočara voditelja Odjela, možda ga ipak unaprijed u višeg administratora I klase a to već bilo nešto jer poznato je bilo, samo su se rijetki uspinjali do I klase.
Stoga je danas Somek cijeli sat prije oficijelnog početka radnog vremena već bio u polumračnoj sobi.
Brižljivo je pregledavao registratore i registre, svitke i sadržaje kutija, onako redom. No sve je bilo složeno po Temeljnim uputama za rad. U redu, barem se zna kakva je situacija.
Rasporedio je pristigle dokumente na stolu po skupinama prioriteta.
Bacio je samo jednom kratki pogled na prazni Novakov stol. Nije se pretjerano približavao. Je li to respekt ili tek strah? Nije znao ali nije ga ni zanimalo. Novak je utonuo u prošlost a on je sadašnjost i budućnost ovoga odsjeka Odjela arhive.
Tek negdje iza devetnaest sati, Somek je napustio Gradsku upravu, silno zadovoljan učinjenim. Doista i sebe je doživljavao važnijim. Da, na dobrom je putu prema I klasi.
Somek je također kao Novak, ali i kao i mnogi drugi, putovao do svoga doma i na posao prigradskim vlakom, nekih sat vremena spore vožnje.
Kako mu je prijala ova večerašnja vožnja, duboko svjestan činjenice kako se u ovom vlaku nije nikada vozio ozbiljniji aspirant I klase.
Somek je odnedavna živio u skromnom ali novom jedno i pol sobnom stanu jer dosta mu je bilo svakodnevnih poslova oko kuće i uvijek je bila prokleto hladna, a sada, u stanu mu je baš po mjeri, šteta što se ranije nije preselio.
Sutra bi mogao još ranije ustati i stići na posao daleko prije svih ostalih jer njegov odsjek Odjela arhive sadrži nevjerojatan broj dokumenata koje treba precizno i racionalno razvrstati.
Da, svakako valja uraniti.
Grozničavo se okretao u krevetu, misleći samo kako nikako ne bi bilo dobro da ne čuje budilicu.
Negdje oko šest ujutro, Somek je već sjedio za pretrpanim stolom u podrumu Gradske uprave i marljivo označavao kompliciranom serijom brojeva i slova pregledane i preuzete dokumente.
Bio je zadovoljan brzinom obrade pojedinih predmeta, no morao bi biti još učinkovitiji.
Uskoro je Somek dolazio u podrum Gradske uprave i tijekom subote i nedjelje, uključujući i državne praznike.
No, već u idućem mjesecu jasno je opazio kako niti to nije dovoljno, stoga si je u kutu sobe od korica riješenih dokumenata složio nešto nalik na ležaj i tu odspavao tek nekoliko sati, pokriven kaputom.
Odjednom se prisjetio onih poticajnih riječi voditelja Odjela arhive gospodina Matune.
Kada se zbio taj događa? Ta divna najava I klase.
Ima, ima već cijela godina. U cijelom tom strelovito potrošenom vremenu, Somek je tek dva puta susreo voditelja, no ovaj ga nije ni pogledao, no on nije bio nimalo razočaran jer znalo se, riječ voditelja ima svoju težinu, ima svoju jedinstvenu važnost.
Somek nije popuštao, spavao je tek četiri sata dnevno, noću točnije, a sve ostalo vrijeme posvećivao je sređivanju obilja materijala koji je stalno pristizao u sve većim količinama.
Tako je Someku protekla i druga godina od obećanja o mogućoj I klasi voditelja Odjela arhive.
Tijekom te druge godine susreo se samo jednom s gospodinom Matunom koji je na trenutak zastao i upitao ga.
Je li sve pod kontrolom Somek?
-Naravno gospodine, naravno, usplahireno odgovori aspirant.
Matuna klimne glavom i ode, ostavljajući uznemirenog Someka usred hodnika.
-Je li moguće da on nije zadovoljan mojim rezultatima? Da, moram se još više potruditi, ne smijem ga razočarati, ne smijem.
Oslovio me je prezimenom. On zna dobro tko sam ja, zacijelo je opazio moj veliki trud, morao je, nikada se tako brzo nisu sređivali dokumenti, nikada.
Ali, pazi Somek, čim ti se obratio imenom, nešto mu je umu, nešto smjera, sigurno. Ti Somek znaš što valja činiti, moraš biti neusporediv s drugima, budi sam vrh, špic piramide napora.
Povremeno je Somek, ali doista rijetko napuštao Gradsku upravu kako bi si pribavio hranu za nekoliko dana.
Na početku treće godine, otkako je onaj ogavni Ivan Novak nestao, Somek je spavao tijekom noći jedva dva sata, ni minute više, umivao se i brijao kriomice u toaletu na dnu hodnika, presvlačio se. Od nedavna je prakticirao da jednom mjesečno ode kući, zadrži se koliko je potrebno da opere robu i hitro se vlakom vraćao.
U tamnoj sobi arhive lijepo se zapravo smjestio. Debeli sloj dokumenata stavio je iznad onih korica i dobio više no udoban ležaj a kaput mu je sasvim dovoljan pokrivač.
I tu treću godinu nije sustajao, rješavao je odlagao dokumentaciju sada već fascinantnom brzinom i skoro je bio zadovoljan.

Nakon niza godina Gradska se uprava spremala preseliti u nove prostore, u novu palaču u samom centru grada.
Odjeli su se polako i oprezno selili, pa je tako došao i red na podrum, na Odjel arhive. Ne malo iznenađenje izazvao je pronalazak mumificiranog tijela u već godinama nekorištenom odsjeku Odjela arhive.
Lice se još dobro prepoznavalo.
Somek.
-Pa zar on odavna nije u mirovini?
Ni voditelj Odjela arhive gospodina Matuna ništa nije znao.
I on se s nevjericom pitao.
-Što ovaj radi ovdje? Doista čudno.

V

Kratki zapis o Veri Mates

Sanitarni inspektor, gospođa Vera Mates, cijeli je svoj plodni radni vijek provela na terenu kontrolirajući zdravstvenu situaciju u mnogim tvrtkama, ugostiteljskim objektima, u radničkim restoranima, putujući s kraja na kraj države, uvijek pomalo nezadovoljna što nije uspjela dobiti adekvatni posao u glavnome gradu.
No, putovanja su joj donosila i pristojne dnevnice i po koji slobodni dan uz više nego dobru plaću.
Doista, često je mislila Vera Mates, u koliko je samo kreveta ležala, u koliko je hotela i pansiona boravila, koliko samo raznovrsnih tanjura i čaša koristila?
Vera Mates je u tim prigodama upoznala i niz vrlo zanimljivih lica. S nekima se od njih ponekad iznova susretala, sada u drugim okolnostima, na duže ili kraće vrijeme. S druge strane, bilo je i vrlo korisnih poslovnih poznanstava, često mnogo čvršćih i kvalitetnijih od nekih prisnih.
Vera je nastojala prije svega da joj život bude ugoda, a ne muka ili patnja. Žalila je jedino što joj priroda ovoga posla uistinu onemogućuje ostvarenje kvalitetne veze. Muškarci koji su joj bili dragi nisu imali previše razumijevanja za njezina kontinuirana putovanja, na neprestane dolaske i odlaske, neko vrijeme izdržavajući a onda su odlazili.
Vera Mates bila je vrsni vozač i voljela se voziti automobil, pa ponekad i malo oštrije, ovisno koliko je cesta dopuštala, no često je vlak bio jedino sredstvo s kojim se mogao dosegnuti željeni cilj, pa bi tada vješto kombinirala oba prijevoza.
Znala se je dobro provoditi ako bi joj društvo odgovaralo, no ubrzo bi zaboravljala ta lica, poslužila su za jednu večer i više nisu važni.
Nedavno se iskreno začudila kada je čula da popularni tjednik Obzor prestaje izlaziti. Kažu, ekonomski razlozi. Šteta, dobre novine, voljela ih je čitati.
I tada se sjeti onoga čovjeka koji je davno kupovao Obzor, negdje na nekoj prigradskoj željezničkoj stanici. Da, to je bio onaj koji je onako bezobrazno buljio u nju i onda se onako glupo ispričavao, baš kada je moglo postati zanimljivo.
Da, da, sreli su se još jednom. Zapravo ne, dva puta. Doimao se pristojnim, već malo stariji, očito kultivirana osoba, čitatelj Obzora.
Tko zna što je bilo s njim? Baš je čudno kako ga nijednom nije srela. On se služio onim lokalnim vlakom, zar ne? Da, neobično, često je putovala tim dijelom pruge. Što je bilo s tim čovjekom?
Pokušava se dosjetiti što se moglo dogoditi čitatelju Obzora i gleda u rokovnik raspored budućih obaveza.
Već se pomalo i umorila i od automobila i od vlakova i od hotela i pansiona i svih tih tuđih kreveta u kojima spavaju namjernici i svega joj je stvarno dosta i šetnji kroz malo poznate gradove i ponekog bliskog druženja iz kojih nikada neće izrasti novi dan, doista, koliko će još moći putovati i trošiti nemilice zarađeni novac, uživajući u svakom danu i ne misleći na ono što je čeka sutra?
Da, šteta za Obzor. Hm, što je bilo s onim čovjekom iz vlaka? Tko zna?
Vera Mates zatvara rokovnik i priprema se za novo putovanje.

VI

Kraj

Tijekom proljeća je najavljeno iako je već prošle zime bilo definitivno odlučeno, ukida se i ova linija lokalnog vlaka, pruga koja povezuje omanje mjesto s gradom nije jednostavno rentabilna mada putnika ne nedostaje, oni će se morati osloniti na prijevoz autobusima ili u svojoj režiji, automobilima.
Najava je izazvala pravi šok, autobusi su skuplji i rjeđe voze, a s automobilom ići dva puta nije baš isplativo, pa i kada je automobil posve pun.
Prvog devetog ove godine, lokalni vlak prestaje voziti a osoblje željeznice s toga područja ako ne ode u mirovinu biti će u skladu sa statutom preraspoređeno na nove zadatke.
Uza sve to, ponuđeno je javno moguće iznajmljivanje zgrade željezničke postaje sa svim uredima i skladištima.
No, ljudi su se pitali, što će kome ured ili skladišni prostor pored mrtve pruge u zgradi koja je odslužila svoje.
Stanovnici su osjećali mogući krah sustava, a željeznica je prvi znak jer kako se vlak ne isplati, vagoni su u svakoj vožnji bili ne puni, već prepuni.
No, hrabriji su priznavali kako uistinu sve manje ljudi radi u sada sve daljem gradu, kako je mnogo više đaka i studenata koji će ionako napustiti ovaj siromašni i zabačeni kraj, ako ne sutra onda svakako jednoga dana.
I doista, zadnji dan kolovoza označio je i kraj života prigradskoga vlaka. Tek nekoliko putnika i znatiželjnika odvezlo se u grad u prigodi posljednje vožnje.
Pored mrtve pruge, zgrada željezničke postaje,
neodržavana, ubrzano je propadala a uskoro je postala i omiljeno stjecište raznolike galerije tipova, koji su noću od nikoga ometani bučili i palili vatre unutar zgrade sve do jedne noći kada je plamen izmaknuo kontroli i do jutra progutao i prizemlje i prvi kat, dok se krov samo urušio.
Policija je istražila paljevinu, privela osumnjičenike dok je vlast u međuvremenu samo ogradila ostatke požara.
Nedavno je pokopan i stari Ivan Novak, čovjek koji je proveo pola svog dugog života vozeći se vlakom u grad i svakodnevno se vraćajući.
On je ipak dočekao svoju posljednju vožnju vlakom za razliku od drugih, šaputali su neki.

Traka

Samo da traku ne izgubim. Okreneš se iznenada, naglo, čuo si nešto nejasno a to je uvijek prijetnja i ona samo sleti s rukava, spuzne kao zmija i skrije se u prepletu niskog raslinja iznad blatne zemlje.
Ne moraš se ni okrenuti, popusti jednostavno konac i nema je.
Pipka po žutoj traci ili je čvrsto steže, na svome rukavu zelene bluze, naoružani mladić Leo Marek u vojničkoj odori, misleći sa strahom kako bi bilo kobno, naći se na nekom dalekom terenu bez prave, prepoznatljive oznake, usred bojišta.
I što onda?
Dokaži da pripadaš zelenim kaputima. Kaput imaš ali traku nemaš. Kaput si lako mogao s nekoga ukočenog skinuti i pritajiti se u tuđim redovima.
A traka, gdje ti je traka?
Nju nisi uzeo kada si skinuo kaput s onoga jadnika? Ne, naravno da nisi. Važan ti je bio samo kaput a ne traka, a traka, jedino traka dokazuje i potvrđuje tvoju pripadnost.
Marek saginje glavu i promatra širom otvorenih očiju dva centimetra široku žutu traku koja se nekako mazno ovila oko njegove desne ruke. Osvrće se i broji nebrojene žute vrpce kako lepršaju, možda se žele otkinuti, osloboditi i odletjeti sa zelenih rukava, pomišlja Marek i usredotočuje se na svoju žutu traku koja miruje, posve je nepomična.
Postrojba se polako postrojava, poneki ne znaju gdje im je mjesto, no već nečija gruba ruka uvlači ih u njihovu prazninu.
Oružje zvecka, pritežu se remeni, popravlja se oprema kako bi izdržala sve napore i nedaće što predstoje.
Pojavljuje se zapovjednik okružen svitom niže rangiranih časnika. Svi su u istim jednostavnim odorama sa žutim trakama, tek oznaka čina na prsima ih razlikuje.
Zapovjednik je ozbiljan muškarac srednjih godina, s ponekom sjedinom, uspravan, visok.
Promatra pozorno svoju postrojbu, svi osjećaju kako njegov pogled klizi preko njihovih lica, s jednog na drugo.
Oni znaju kako ih zapovjednikov pogled posve razgolićuje i oni se ukazuju pred njim sa svim svojim manama i nedostacima, s kvarnim mislima i pritajenim strahovima.
Napokon progovara, od početka vrlo glasno ali polako, svaka riječ odjekuje poput udarca čekića po kamenu.
-Vi dobro znate što se danas od nas očekuje. Moramo do noći prijeći preko rijeke i učvrstiti naše položaje na drugoj strani. Pratite svoje zapovjednike. Svaka zapovijed je izvršna. Pazite na trake, izvana se samo po njima razlikujemo od onih na suprotnoj strani. Krenite.
Narednici vješto odvajaju vodove iz postrojbe, slijedeći jedan drugoga u dugoj koloni zelenih tvoreći vijugavu zmiju koja gmiže u susret svojoj sudbini na obali nevelike rijeke.
Marek korača u koloni, ponekad podigne glavu prema svijetloplavom nebu, ne znajući što bi očekivao da vidi, te opaža poneki, rijetki blijedi oblačić na plavilu i čini mu se lijep, izvanredno lijep na tihom nebu.
Za manje od sata cijela je postrojba precizno raspoređena na polaznom položaju. Narednici obilaze vojnike, kratko razgovaraju s nekima od njih, tapšu ih po ramenima i široko se osmjehuju. Druge pak oštro upozoravaju na dio opreme koji nije u redu. Upozoreni brže bolje popravljaju opći dojam, pamteći vjerojatno za cijeli život narednikovu misao, kako mu baš to može spasiti život, tamo, na drugoj strani rijeke.
Marekova oprema je u redu, narednik samo prolazi, klimnuvši mu glavom.
Znam, znam, ohrabruje me, vidi kako drhtim, znam, hrabri me narednik.
Marek ubrzo opaža kako se prednji redovi njegove postrojbe lagane izvlače i kreću prema nedalekoj rijeci, sporo i oprezno kao sjene preko ničije zemlje.
Gladi Marek svoju žutu traku i pomišlja kako će je, kada ovo sve svrši, uramiti i staviti ispod stakla i postaviti je na sredinu zida kao sliku kako bi ga zauvijek podsjećala na ove dane.
Ni sam ne zna kako je i kada krenuo.
Instinktivno je slijedio svoje suborce i zakoračio s njima prema rijeci, iznad koje se lagano uzdizala maglica, tek rijetko isparenje.
Kome će pomoći a kome će odmoći, tek će se vidjeti, već večeras, teško dišući zaključuje Marek.
U tom je trenutku par signalnih raketa zasjao je iznad rijeke a zatim njih još nekoliko ponad obale na kojoj se već formirala gusta masa zelenih kaputa iščekujući zapovijed.
Rijeka nije duboka, može se lagano pregaziti, no proći kroz gustu kišu metaka i minobacačkih projektila već je nešto sasvim drugo, svi znaju.
Čim je prvi Marekov suborac zagazio u hladnu vodu plitke rijeke, zaroktale su brojne cijevi s druge strane i obasjale cijeli prostor između dvije obale.
Vojnici su hitro ulazili u vodu, borili se sa strujom, lelujali, nisu išli posve ravno, nadajući se kako će ih meci promašiti i dolazili do sredine toka gdje ih je zgusnuta minobacačka vatra dizala u zrak i onako raskrvavljene prepuštala rijeci.
Marek je ugazio u vodu, osjećajući neprijatnu hladnoću, no nekako ne mareći mnogo za one s druge strane, koji su u međuvremenu pojačali vatru.
Marek je pri prvom susretu s mrtvim tijelom koje je doplutalo do njega, zadrhtao, no srećom nije vidio lice, ono je bilo u vodi. Samo ga je odgurnuo i nastavio.
Između pucnjeva i eksplozija jasno je čuo narednikove naloge.
Podigao je glavu i ugledao prve zelene kapute kako uzvraćaju vatru.
Naprezao je, činilo mu se, zadnje atome snage kako bi pregazio rijeku koja se čvrsto ovijala oko njegovih klecavih nogu, no nije svejedno popuštao, dizao ih je i koračao, ponekad samo provjeravajući kratkim pogledom je li žuta traka i dalje na istom, pravom mjestu.
Napokon, osjetio je sve manje vode pod sobom, na obali je.
Legao je sa svojom skupinom neposredno pored rijeke i počeo pucati prema uzvišenju.
Uspio je Marek nekim čudom prepuzati još nekoliko metara i zauzeo položaj iza oborenog debla. Uskoro su mu se pridružila gotovo cijela skupina s narednikom. Od trideset nema ih osam.
-Ne mora biti da su svi poginuli, neke je sigurno povukla i rijeka. Izaći će na obalu malo dalje, siguran sam, uvjerava narednik svoje ljude.
Pucnjava ne jenjava, eksplozije ritmično odjekuju, tamna se masa slijeva u rijeku no obrana ne popušta.
Marek tek malo podiže glavu tek toliko da bi provirio iznad debla, i unatoč sumraku opaža kako su prednji položaji njegove postrojbe tek pedesetak metara od njega, rijeka je njihova no obala im je tanka.
Mrak je sve gušći, pucnji rasvjetljuju sve rjeđe tminu, eksplozija nema, zatim tek poneki prasak i iznova tama i muk.
Užasna tišina mraka, nekima se čini kako rijeka huči, buja i raste, preplavit će obje obale i sve ih povući u propast.
Sekunde otkucavaju sporije od minuta, ponekima i dulje.

Marek osjeća mokrinu i hladnoću odore, jedino cipele nisu promočile.
-Studeno je, mrmlja narednik nepomično ležeći pored Mareka.
-Što ćemo naredniče?,šapće Marek.
-Zapovijed, samo zapovijed sikće narednik.
-Hm, čudi se Marek.
-Šuti i legni, kada budemo morali krenuti, krenuti ćemo, budi bez brige Marek, ovo ne prolazi bez nas. I šuti. Odmori se. Cijela je noć pred nama, nadam se mirna, spokojna.
-U redu gospodine naredniče.

Marek gleda u tamu neba i misli s blagim osjećajem sreće, dobro je baš ovako, dobra je ova prokleta tmina.
Osjeća umor u nogama, iscrpila ga je rijeka, iskidala mu je sve mišiće, da je bila šira teško bi je pregazio.

Mutno jutro ih zatječe na istom mjestu, leže u blatu, meškolje se, ali se nitko ne pridiže, narednici ih upozoravaju na osamljene strijelce koji vrebaju u gustišu.
Marek promatra svoje suborce, ukaljani blatom, ponegdje zasvjetluca žuti tračak, kao uprljana sunčeva zraka, smješka se.
Opipava i gleda svoj žuti ovitak, skoro je čist, gotovo bez mrlje.
Začuju se pucnji.
-Tko puca? Promrsi narednik.
-Ne znam, zbunjeno će mladić iza Mareka.
-To sigurno nešto naši pokušavaju, junače se bez veze, tiho će i ljutito narednik.
I opet tišina, tek poneki zvuk udaljenog pucnja.
Negdje oko podneva, do Marekova narednika stiže zapovijed, njihova se skupina mora oprezno izvući i krenuti čim brže prema lijevom boku, radi osiguranja.
Narednik ih prebrojava, svakome daje pojedinačne naredbe.
Vojnici, jedan po jedan, izmigolje sa strahom iza debla, pužu preko blata, prema zaklonu.
Zadnji je narednik napustio sigurnost komadića zemlje iza debla, no čim se je tek malo odmaknuo, precizan hitac zakovao ga je u blatu.
Marek želi ustati i potrčati vidjevši narednikovu sudbinu.
To i žele, puži, puži Marek, drži se nisko, puži Marek.
Uskoro je bio sa svojom jedva prepoznatljivom skupinom, posve su bili umazani blatom.
Na lijevom boku pustoš, presamićena tijela, tek poneko živ. Minobacačka vatra raznijela je nekoliko ukopanih vodova. Novodošli zauzimaju položaje kako im jedan od preživjelih dočasnika pokazuje, zbunjeni su i uplašeni.
Marek se pokušava prisjetiti imena ustrijeljenog narednika. Ne zna. Je li ga uopće i znao? Samo jedan metak i gotovo je. Odmahuje Marek glavom i čudi se ovom suludom svijetu.
Poslijepodne odmiče nekako ipak brže nego jučerašnji dan i večer i već se polako mrači.
Marek gleda ljude koji ga okružuju, jedu, pričaju, eno, ona dvojica se i šale. Ne, on nije gladan, dosta mu je i vode, okreće se i promatra nešto u daljini. Tamo su oni i čekaju njihov neoprezni korak.
I opet zapovijed. Postignuto je neko primirje, koje po redu? Moraju se vratiti, natrag, preko rijeke. Polako se u čudu dižu, postrojavaju se i silaze.
Marek iznova gladi svoju žutu traku i pita se,je li mi uopće trebala?.

II

Koliko je već prošlo vremena kada sam po prvi put ovio tanku žutu traku oko svoga rukava. Misli Marek s mukom i ne može se dosjetiti. Žuljaju ga nove visoke cipele, dobre su i nepromočive, ali samo da su broj veće, pa i pola broja bi bilo dovoljno, ne osjeća mali prst na desnoj nozi, toliko ga stiskaju, onako krvnički.
Stvarno, trebao sam i odoru promijeniti, no nisam. Što sam sve s njom prošao čovječe i sada da je mijenjam a sve sam s njom izdržao a i traku neću mijenjati, ostali smo stalno žuti, već je i pravu boju izgubila ali niti nju neću zamijeniti, koliko je puta samo bila ovijena oko ruke, kud ja, tud i ona, uvijek zajedno.
Dobro, zakvačilo me je dva puta, dublje okrznulo, malo krvi i zašiju te, onako na položaju. Ovi te tvoji krpaju a ti gledaš nebo i brojiš oblačke.
Da, Marek, gospodine naredniče Marek, čekaj po činu ću znati, više je od dvije godine otkako sam pregazio onu malu rijeku.
Budeš u postrojbi, pa te malo pošalju doma a ti se vratiš prije reda jer zapravo si ovdje doma.
Stvarno, što je s tim životom, tamo vani?
Izgleda mi svaki put kada se zakratko vratim, kako je tamo vani, sve gore i gore, oni kao da imaju neke samo svoje nevolje a mi ovdje neke opet samo svoje brige.
Pokušava se Marek prisjetiti i lica koja su preživjela prelazak preko rijeke. Oni koji su je ostavili za sobom sada su većinom u drugim postrojbama i vode svoje skupine, izvježbane i dobre dečke.
Nakon te rijeke, Marek je svakim danom, činilo mu se kako se to skoro može i izmjeriti na dnevnoj bazi, sve snažnije osjećao, jasnije vidio kako se njegov um mijenja i prerasta u odlučnog muškarca. U ove dvije godine izgubio je suvišne kilograme, tijelo mu je očvrsnulo, rijetko uopće primjećuje pojavu studeni, topline, glasi, žeđi.
Zapravo, volio je da ga njegova skupina zove Opaki, uostalom tako su ga i drugi narednici nazivali. Što sve rat ne učini od sramežljivog dječaka. Čovjeka, čovjeka, mrmlja Marek, samo čovjeka.
Dobri su ovi njegovi, ponekad pucaju bez veze, kažu, došlo im je i ne mogu se usprotiviti tom htijenju što navire.
On ih gleda u čudu, ali ne kažnjava ih, treba mu svaki čovjek. Oni se smiju i ne razumiju njegovo čuđenje. Marek zna kada prođu dvije, tri guste akcije, to ih prolazi, kao da nikad nije postojalo. Odrastaju i prema svakom metku odnose se s respektom.
Zatekla ga je odluka viših časnika. Njegova skupina ide na duži odmor. Situacija na ratištu je stabilna a i oni drugi liječe svoje rane, kaže mu pukovnik.
Baš se nije veselio tom iznenadnom povratku. Oni, tamo u gradu žive svoje živote, nekako neprekinute a on je iz toga života uskočio u ovaj kovitlac i ne shvaća i ne čuje dobro te ostavljene glasove i geste.
Autobus je brzo dovezao skupinu u grad i za čas su se razišli.
Marek je polako koračao prema svome domu, osjećajući znatiželjne poglede prolaznika.
Njegova izbijeljena odora svima je govorila, evo veterana građani, evo Mareka, gospodina narednika, evo ide Opaki.
Nije se baš ugodno osjećao u civilnoj odjeći.
Prošetao je gradom, obilazio poznata mjesta iz prošloga života.
Prepoznavao je neke, popio je s njima nekoliko piva. Navaljivali su na njega, neka im priča kako je na bojištu. On je samo odmahivao rukom i govorio, nije još gotovo.
Susretao je znance koji su bili u drugim postrojbama. Izmijenili bi nekoliko riječi i razilazili se.
I tada, sasvim nepotrebno i nelogično, susreo se, licem u lice, s Ivanom, crnokosom djevojkom s kojom se intenzivno družio prije rata, još od vremena studija, čak su ponekad i pričali, pomalo maštajući o mogućnostima zajedničkog života.
No, s početkom rata, njihova je veza ozbiljno počela trpjeti i zapravo, činilo mu se tada kako je on odlučio, valja prekinuti i pustiti Ivanu na miru jer tko zna što mu se može dogoditi a svatko ima pravo činiti što ga je volja u svom životu.
Ne, on je nije prestao voljeti, nije bilo dana ili noći da nije pomislio na nju, na vrijeme provedeno s njom ili zamišljajući trenutke koji su se mogli dogoditi.
Zastao je ispred nje i u tom trenu shvatio kako je ova mlada žena jedina spona sa starim svijetom u koji će se morati jednom vratiti.
Kratko su razgovarali, uljudno, ali, nekako na distanci. Ivana je okrenula novu stranicu u svome životu, tako mu je rekla i nježno se osmjehnula.
-Ti si, vidim, dobro. Imaš i čin.
-Da, narednik. Dobro sam, dobro.
-To mi je drago čuti. Idem. Čuvaj se.
Ostao je bez riječi, ukopan, nasred pločnika, ne imajući snage za najjednostavniji pokret kako bi se domogao sigurnog zaklona.
Iste se večeri vratio u postrojbu, unatoč preklinjanjima majke.
Odmah je preuzeo dužnost u stožeru, dok se mu se skupina ne vrati.

Prošla je gotovo godina dana otkada je Marek zadnji puta vidio Ivanu. Nedavno je čuo da se udala. Bolna tuga razdirala ga je danima. Nastojao je ne misliti na tu groznu činjenicu kako je ostao bez budućnosti, vježbajući svoju skupinu strogo i bez milosti.
Skupina je išla kroz raznolike akcije, s relativno prihvatljivim gubicima u odnosu na druge.

Napokon je i rat završio. Marek je razvojačen i uz odličja vraćen tamo odakle je i došao.
Još je bio u odori dok ih je kamion vozio u grad. Svi su bili veseli, razumljivo, odradili su svoje i sad sa idu kao junaci doma.
Marek se naslonio na klupu, stežući u ruci zarolanu žutu traku s prve akcije i panično, grozničavo razmišljao što će biti s njim?
Gdje će se zaposliti? Majka mu je umrla, barem ima stan, no od čega će živjeti ako ne nađe posao, vojska će mu nešto davati ali dokle? Kako će se uklopiti u taj davni svijet?
-Ma daj, uzmi malo Marek, nutka ga konjakom Matić, već vidno pijan.
-Ne mogu, hvala.
-Ma daj naredniče. Što bi mi bez tebe?
-Hvala ti, ne.
Matić se naginje prema Mareku i puška klizne. Matić je pokušava uhvatiti, odjekne pucanj.
Posred Marekovih prsa krvava mrlja.
-Naredniče, naredniče, urla Matić gledajući mrtvog Mareka kome iz otvorene šake spuzne žuta traka.

III

Nakon više tjedana od susreta s Leom, svojim ali sada već bivšim dugogodišnjim mladićem, Ivana je s mukom prihvatila misao kako se on užasno promijenio, od onog romantičnog mladog čovjeka, pjesnika, nije gotovo ostalo ništa, tek prepoznatljivo tijelo u pohabanoj odori, s nekim čudnim, činilo joj se i prijetećim pogledom.
Kratko su razgovarali, on je prozborio tek nekoliko riječi i samo je netremice fiksirao, ravno ponirući kroz njezine tamne oči u srž njezine nutrine, ostavljajući iza pogleda pustoš u Ivaninoj izmučenoj duši jer znala je, ne bi danas ovako razgovarali, za sve je bio kriv rat i on, Leo, ne bi bio ovakav, bio bi onaj stari Leo, na koga se uvijek mogla osloniti..
Ispočetka, uopće nije razmišljala o tom posve slučajnom susretu, nakon glupog raspleta s Leom u vremenima kada je doista hrabro okrenula novu stranicu u svom životu i vezala se za solidnu, neopterećenu osobu, inženjera Filipa Mraka, živahnog čovjeka, zaljubljenog u tenis, s kratkotrajnim neuspjelim brakom iza sebe.
Koliko je rat donosio mnogima bol i suze, nekima je otvarao nesmetani put do roga izobilja, a jedan, baš od tih sretnika, bio je i Filip Mrak, vlasnik nedavno osnovane privatne tvrtke, koja se većinom bavila opskrbom sve veće vojske, nekim nevažnim stvarima ali bez kojih niti jedna sila ne može, a to su čarape.
Zahvaljujući nizu profesionalnih poznanstava i preciznim, obostrano korisnim dogovorima, Mrak je dosljedno ispunjavao obaveze iz sve većih narudžbi, više no zadovoljan potpisanim ugovorima.
U njegov se uspješni poduzetnički život neočekivano dobro uklopila Ivana, očaravajućom ljepotom i odmjerenim ponašanjem. Doista sam pravi sretnik, pomalo se hvalisao između teniskih mečeva Filip Mrak.
Nakon godinu dana Ivana je pristala postati suprugom Filipa Mraka.
Posao je doista cvao, Mrak je već s ozbiljnim teškoćama ispunjavao na vrijeme sve preuzete obaveze, no stizao je, investirao je u novu proizvodnju i isplatilo mu se.
Četiri godine Mrak je vrijedno proizvodio čarape i mediji su ga jednoglasno zvali Kralj čarapa.
Ne, on se nije ljutio na taj podrugljivi ton, bio je duboko svjestan, dok su drugi ratovali on se bogatio, no takav je život, pravdao se sam sebi.
No, s Ivanom nije išlo kako valja. Ne, ništa joj nije mogao prigovoriti, no jasno je osjećao njezinu sve izraženiju hladnoću, a posebice kada je čula da je onaj Marek, narednik, nesretno stradao zadnji dan rata.
Filip Mrak je znao za dugogodišnju priču o Ivani i Leu, Lea koga više nema, no što se tu može, da je prihvatio gutljaj sada bi bio živ i lamatao bi se ulicama u potrazi za starim identitetom.
Jednom, podstaknut njezinom neopisivom hladnoćom i odbijanjem, Mrak je prekopao po svim Ivaninim ormarima i ladicama i osim skupocjene robe i finih cipela, pronašao je samo nešto neobično, tanku, žutu, prljavu traku.
Odmah se dosjetio, takve je trake nosila vojska radi prepoznavanja.
Te večeri, pomalo osorno, upitao ju je.
-Što ovaj zmazani komad radi u tvojoj garderobi ?i pokazao joj žutu traku.
-Hm, Filipe, to je vidiš jedini dokaz da sam živjela i prije.
-Čija je to traka?, bjesnio je Mrak.
-Pripadala je pjesniku Leu Mareku ili naredniku Opakom, toliko je samo ostalo iza njega.
-Samo toliko, zbunjeno će Mrak.
-Da, samo toliko, naša ljubav, rat, pohabana odora i ova traka.
-Odakle ti?
-Jednom sam posjetila njegovog bolesnog oca u Domu za nemoćne.
-I?
-Pitala sam njegovog oca što je ostalo od Lea? Slegnuo je ramenima i pokazao na mali ormar. Unutra je bila stara, pohabana odora sa žutom trakom njegovog mrtvog sina. Rekao mi je, odoru ostavi meni, traku uzmi, mislim da je taj komad tkanine nekako najviše volio, poštovao na svoj način. Ta žuta traka, stara i iskidana najbolje opisuje moga sina, ona je presjekla njegov život na dva dijela.
-I ti si je uzela?
-Da, uzela sam je.
-Oprosti, nije li glupo da komadić tkanine simbolizira čitav jedan život?
-Ne Filipe, ne. Ona i jest cijeli njegov život jer je samo ona preostala od svega kao činjenica, kao stvarnost, ostalo su sjećanja.
Filip obzirno stavlja žutu traku u raširene ruke svoje supruge Ivane i odlazi na tenis.
Ivana odlazi u svoju sobu i sprema nered što je ostao iza divljačkog istraživanja Filipa Mraka. Traku stavlja na stol i pomišlja kako bi je mogla uramiti i staviti na zid, smije se, zadovoljna je s idejom i Leu bi se to svidjelo.

IV

Inženjer Filip Mrak, istaknuti poduzetnik, vlasnik barem dvije tekstilne tvornice i nekoliko manjih pogona, ovih je dana došao u samo središte zanimanja vodećih medija. Naime, Mrak je polako i strpljivo gradio svoje malo carstvo, udarajući mu uspješne temelje u ratu, prije više od deset godina, surađujući vrlo blisko s vojskom prodajući čarape, da bi s vremenom u miru vrlo uspješno širio svoje trgovinske kontakte poslujući manje-više korektno, praktično bez i jednog prigovora, sve dok nije nedavno pukla afera o godinama neplaćanom porezu,
Naime, Mrak je bio oduvijek okružen vrhunskim ekonomistima a država uglavnom zauzeta ozbiljnijim problemima, od rata do obnove, tako da je Mrak prikazivao svoju dobit na način kako je njemu najbolje odgovaralo.
Kako je vrijeme protjecalo a stari kadrovi po malo odlazili u arhivu, pojava mladih nije iznenađivala, no zbunjivalo je njihovo kopanje po prošlim godinama i istraživanje raznoraznih prekršaja, zloupotreba.
Tako je i Filip Mrak dospio najprije na naslovnice zbog neplaćenog poreza u proteklom razdoblju. Riječ je bila o svoti koja je doista djelovala impresivno.
Mrak je angažirao najbolje odvjetnike, no, iako dugotrajan i često mučan, proces je iznjedrio dugogodišnju kaznu zatvora. Jedanaest godina. Jedanaest godina zatvora za Filipa Mraka uz obvezu plaćanja utajenog poreza.
Država se napokon trgnula, mediji su isticali.
Mrak je morao rasprodati sve pogone, osim onog prvog,malog, od koga je sve i krenulo, kako bi namirio prispjele dugove i odvjetnike koji su mu obećali kako sigurno izlazi već za koju godinu.
Poslušno je otišao na odsluženje kazne u KPD Stijena, znajući kako više ništa ne može učiniti.
Nije bio nimalo zabrinut za svoju suprugu Ivanu, ona ionako odavno nije marila za njega, niti ju je iznenadila kazna.
U međuvremenu se Ivana vratila u naslijeđeni roditeljski stan, bez posla i bez novca.
Uostalom, što me briga, mislio je Mrak dok su ga vodili kroz slabo osvijetljene hodnike kaznionice.
Ispred metalnih vrata ćelije 113, iznenada se prisjetio običaja nakon tenisa, najpoželjnije žene uz fini pjenušac, ha, ha, ha, to su bili dani i nije mi žao što me sada ovako grubo guraju u smrdljivu rupu s malim rešetkastim prozorom.
No, ipak država nije zaboravila sve usluge koje joj je učinio Filip Mrak, bio je sam u ćeliji, sam i siguran.

I dane i tjedne u strogo čuvanom zatvoru pobijao je i razbijao svježim sjećanjima na tijela po kojima je bez ikakva obzira plazio, opijen mirisima finih pića, u luksuznim apartmanima ili za volanom sportskog automobila.
Vjerovao je kako mu zatvor ne može nikako nauditi jer on se okružio čvrstom aurom sjećanja, na protekla vremena u kojima je on bio ključna, prva i često jedina bitna figura.
Tek nakon tri mjeseca, više formalno, posjetila ga je supruga Ivana, obavješćujući ga kako je pokrenula brakorazvodnu parnicu, nije željela tako nešto učiniti preko odvjetnika, govori mu stoga u lice.
Filip Mrak bez posebnih sentimenata sluša zlurade Ivanine riječi, gotovo je ne prepoznaje, tko je ova žena?
Vraća se u ćeliju 113 u oblacima sjećanja, sretan i skriven u samom središtu osobnog univerzuma.
Za vrijeme šetnje po zatvorskom krugu Mrak je opazio kako ga neskriveno promatra omanji čovjek i sve mu je nekako bliže.
-He, hej, ti si Mrak, Filip Mrak?
-Da, ja sam Mrak, a ti?
-Mrak, Mrak, ja sam Matić.
-Koji Matić, uzrujano će Mrak.
-Ja sam onaj Matić koji je usmrtio svoga narednika.
-Narednika?
-Narednika Opakog, Mrak, narednika Lea Mareka.
-I?, čudi se doista Mrak.
-I sve zbog tebe, sve zbog tebe Mrak.
I tada Mrak osjeti razdiruću bol u prsima, saginje glavu i vidi oštricu kako viri iz njegova tijela, oko koje šiklja krv a Matić ga gleda s nekim čudnim sjajem u očima vičući,
-Evo napokon pravde, evo pravde naredniče.
Mrak pada na tlo i jasno opaža kako se njegov oblak sjećanja rasplinjuje i nestaje, zauvijek.

V

Ivana je često ljuta sama na sebe. Ne, nema sudbina s time bilo kakve veze, ona je sama kriva za sve što joj se dogodilo.
Nije trebala onda davno, samo stajati cijeli metar udaljena od Lea i kazati mu nekoliko pristojnih riječi, suzdržano. Tada je morala biti odlučnija i nekako spasiti Lea od samoga sebe. I uvijek bi tada nedvosmisleno, zaključila kako je tada ispred nje stajao nepoznati muškarac u pohabanoj vojnoj odori, jedino je jako sličio pjesniku Leu Mareku ali s njim doista nije imao nikakve veze. Taj čovjek s čudnim pogledom, a činilo joj se da je bio i nešto viši od Lea, nije joj ostavljao ni najmanju mogućnost da nešto učini, a željela ga je samo primiti za ruku i ne ispuštati je više i pogladiti po ramenu, ništa više, tek samo da osjeti toplinu njegovog tijela i osjeti njegovo bilo, no stajala je kao ukopana i slušala samu sebe kako izgovara posve besmislene riječi.
A i on, mogao ju je samo zagrliti i šutjeti, samo je čvrsto zagrliti a ne onako stajati, zaleđen i dalek s očima koje su je probadale i boljele.
Davno je to bilo Ivana, davno, evo, prošlo je već nekoliko godina kako je i njezin suprug Filip Mrak ubijen u zatvoru, u čudnom sukobu s ludim Matićem, čovjekom koji je zadnjeg dana rata usmrtio Lea, baš neobični rasplet nekoliko povezanih života.
Onu žutu traku Ivana nije uokvirila i stavila je poput slike na zid, drži je posve samu i izoliranu u prvoj ladici, presavijenu na dva dijela, baš kako je i ona prepolovila i njihove živote na dva dijela, na vrijeme prije i poslije žute trake.
Nikada je nije očistila, drži je u ladici u miru i na osami sa svim Leovim mirisima, umrljanu i već bez prave boje.
Rijetko otvara tu prvu ladicu, no kada je i otvori, promotri traku, ne dodiruje je i tužna je.
-Ona je jedini ostatak njegovog života, i zatvara ladicu.
Izvana, Ivana se posve dobro uklopila u novi, svakodnevni ritam života, radi u školi, izlazi s prijateljicama i s ponekim muškarcima, ne bez obaveza.
Mnogi koji je poznaju, ne znaju za mnoge detalje iz njezina života, vole je ovakvu, šarmantnu i lepršavu, samopouzdanu i uvjerljivu sugovornicu jer kažu oni, Ivana doista uživa u svakom danu.
Sve češće Ivana razmišlja o svome životu koji se nedvojbeno nalazi na prekretnici.
Jučer je napunila četrdeset godina i sjajno se provela na proslavi. Gosti su joj iskreno komplimentirali, kako je ona još miljama daleko od tih navodnih godina što ih rođendan bilježi.
Doista i danas Ivana izmamljuje uzdahe, no ne zna što joj je činiti. Okrenuti još jednu stranicu u životu? Pa, tek joj je četrdeset.
Zapravo, dosta joj trake u ladici, koja je neprestano upozorava na vrijeme.
Odlučno otvori ladicu, zastane, pogleda žuto, umrtvljeno tijelo presavijeno na dva gotovo ista dijela. Nakon nekoliko sekundi zgrabi traku i strpa je u džep. Ne, zamotati će je u neki čvrsti papir, svezati špagom i sve staviti u jednu, dvije plastične vrećice i negdje je pohraniti, spremiti, sakriti od sebe same i onda će valjda zaborav ipak učiniti svoje i traka će negdje u tamnom kutu ormara istrunuti i napokon prestati udisati zrak ovoga svijeta i nju, Ivanu, zauvijek osloboditi svoga mučnog prisustva.
Ništa od namjere nije učinila prestrašena mislima, izvukla je tek izgužvanu traku iz džepa i dugo je ravnala, nastojeći je dovesti do izgleda kakvog je dugo imala, ravna, presavijena, prljava, sama u ladici.
-Neka, neka, ostavljam te na miru, ostavi ti i mene i prestani me podsjećati na podijeljeni, razdijeljeni život, na razdvojenost.
Čim joj se ukazala prva prigoda, Ivana je otputovala u inozemstvo s gotovo prisilnim mislima da se više nikada ne vrati.
Stan je preko posrednika iznajmila, ne razmišljajući o osobama koje će koristiti njezin stan.
Ponekad bi pomislila, je li ona žuta uspomena još uvijek u prvoj ladici, sama i nedodirnuta?
Teško. Vjerojatno im ladica treba za nešto mnogo praktičnije, sigurno.
I puno će oni lakše očistiti ladicu od nazočnosti jedne žute trake.
Uostalom, pomislit će, netko je zaboravio komad tkanine i napunit će ladicu rubljem.