Panično tražeći ljubav
Panično i opsesivno tragam za zrncima ljubavi koje ću jednom skriti u jednostavnu klepsidru i prigodno, povremeno je okretati, kako bi tijek protjecanja bio kontinuiran
Potraga se oslanja na nestrpljive pokrete neostvarenih dodira, oni se neprestano umnažaju, tvoreći sve veća ali ne i jača tijela, baš obrnuto, što su voluminozniji, slabiji su
Otkada znam za sebe tragam slijedeći znakove, rijetko razumljive simbole, nastojeći
Znam
Dosegnuti nedosezljivo
Panično tragam za esencijom ljubavi, pratim nekoliko prozirnih, blijedih zrcalećih kapi, one mu vuku, privlače i nadahnjuju, potiču me ponajviše kada osjetim umor i slabost, kada me crno razočaranje očaja prijeti posve prekriti i misli mi se sunovrate u bezdan besmisla
Ponekad se radoznali upiti sjate oko mene, nalik su jatu graktavih, nasrtljivih crnih ptica kljucajući me oštrim kljunovima, čupajući me kandžama, mašući krilima ispred očiju zaklanjajući mi pogled ( jedino što mi je preostalo )
Šutim, nijem sam, osjećam nemoć iako me još podupire buđenje nade idućeg dana, kada ću iznova zakoračiti
Tegobno i mučno tragam za zrncima ljubavi, sačinjenih od tajnovite, nevidljive građe, nemjerljive, bez stvarne težine
Uzdam se jedino u nekoliko budućih pokušaja, pozorno ću ih rasporediti između noći i dana, možda je najbolje vrijeme u sumrak ili pred zoru, dok dan nije zaživio a noć nije mrtva
Uzdrhtalo, nervozno, predajem se posve potrazi jer ona je isključivi smisao življenja dugog niza praznih dana i gluhih noći
Moje tijelo treperi dok iščekuje dan i svijetlo koje će ga povesti prema tek primjetljivom tragu, oznaci, nerazjašnjivom simbolu i raduje im se
Tragam
Tragam i osvrćem se, saginjem i uzdižem, dišem i dugo zaustavljam dah, sklapam oči jedva čekajući da ih iznova otvorim i svjetlost se ulije u moje razasute misli, prikupljajući ih kako bi tvorile čvrsto jezgro
Tragam neprestano, od ruba limba gdje nema zvuka do tame gdje rogobore glasovi jeze, od zore koja navješćuje tlapnju ( golemu riznicu posjedujem ) do sumraka kada prebrojavam i opipavam svježe bolne ožiljke
Tragam, da li uzalud, nadam se, ipak računajući kako je preda mnom mnoštvo dana, od kojih bi bar poneki morao biti plodonosniji od drugih, oslanjajući se na zakon vjerojatnosti
Moja je potraga pravocrtno gibanje no ponekad mi se za trenutak učini kako sam zarobljen u svakodnevnom, običnom krugu, ne osjećajući ništa osim želje za koracima koji revno slijede jedan drugoga
Krug
Jesam li u krugu ili sam tek nezamjetni dio duge ravne linije
Svejedno sam točka uronjena u crtu, uistinu mi je nevažno, zakrivljuje li se ona ili je posve ravna
Kretanje, samo naprijed, jedan korak za drugim, mali i nestrpljiv, dug i odlučan, nesiguran i bolan, zastajkujući ili zaustavljajući
Bitan je samo karakter gibanja
Jesam li u krugu ili sam bio a sada sam oslobođen?
Jesam li dio linije ili ću tek takvim postati?
Koliko su moji mnogostruki koraci stvarnost a koliko su neizbježna iluzija?
Prokleti krug i vražja linija, svejedno je, istog su roda i porijekla
Ipak koraci ne posustaju, krepki su
Dokle?
Lijek
Jedini je lijek za krug i liniju, gutljaj Letine mnogostrane vode i učas ću osjetiti slatkoću zaborava koji me strelovito obavija i uvlači se u iscrpljene kosti i krv šireći se i galameći radosno
Dosegnuti Letu i ugasiti podmuklu žeđ koja razdire poput najstrašnijih zala od kojih se ne može pobjeći i ne možeš im se ukloniti i ne možeš im nikako izbjeći i ne možeš doista ništa učiniti sve dok te Leta ne obgrli svojim spasonosnim kapima i ne začuje se šum mora
Dok mislim o rijeci, nezakoračeni koraci me požuruju jer i oni žele doći na red i dati svoj doprinos
Promatram ih i ponekad ne razumijem. Iako znamo kako je sve uzalud, osim Lete, oni me i dalje poguruju, poneki se i oglasi, nervozno, neuljuđeno, što čekam?
Popuštam i koračam, misli o rijeci ne blijede, naprotiv sve jasnije i glasnije, čujem šum vode
Ima nade
Prisjećanje
Dok sam uklanjao suho drvo sjećanja iz moga tijela, nisam slutio što se u korijenju krije
Ne, nisam očekivao ljute zmijske oči, razljućene svjetlom dana dok je siktanje nadaleko odjekivalo
Drvo je palo i tek se malo odvojilo od mjesta pada a dugo, sivo zlo polako se provlačilo kroz još čvrsto uronjeno, preostalo splet korijenja gledajući me najprije radoznalo a zatim se taj pogled slio u opakost samu
Zmija sikće, nepomičan sam, strah, iznenađenje, neodlučnost, zbunjenost
Sam si srušio staro drvo i oslobodio me, čemu takvi izrazi lica, kao da nisi znao što se ispod krije?
Kao da nisi znao
Koliko je vremena proteklo dok me je duga siva zmija pozorno promatrala, sikćući, ne znam, tek odjednom, nisam je više čuo, no ostao je nedvojbeni trag njezina kretanja i neobičan miris koji je poručivao, ne raduj se i dalje sam tu, u ostacima korijenja koje nisi izvadio
Krajobraz
Sjećam se dobro onoga, davno ugledanog krajobraza koji sam netremice gledao toga jutra, dok sam slušao njezine riječi i poželio uroniti u svijet šume, magičnih sjena prepletenih zlatnim trakama svjetla
Usred slike zrcalio se put, koji je vodio tko zna kamo, tko zna gdje je završavao, no vodio je daleko u nepoznati smiraj
Ostao sam, bez i jedne izgovorene riječi, kao da ih nisam čuo, kao da nisam tada bio ondje, kao da to nisam bio ja, već netko drugi, samo nalik meni, bez i jedne riječi, dok me je put pozivao, dodirni moje sjene, skrij se u svjetlu i otiđi, iskorači, ja sam na korak do tebe i tvoje mučne šutnje
Sjećam se jasno u nezaboravljenoj davnini krajobraza koga sam za trenutak ugledao dok je nekoliko riječi raskidalo moje nespremne emocije, dvoumeći se tek sekundu, ne reagirajući
Krajobraz 2
Lijepo je i ugodno stajati okružen dostojanstvenom tišinom usred krajobraza koji svojim linijama svjedoči o neponovljivoj ljepoti jednostavnosti
Osvrćem se, no ne mičem se jer ovo je moje pravo mjesto u središtu bezglasja
Svjetlo korigira sjene, krajobraz se ponešto mijenja, čini se, još je ljepši
Noć me zatiče nepomaknutog, valja uživati u rijetkim zvucima noći ispod mjesečine i radovati se uskrsnuću krajobraza
Usne
Usne su ti hladne, prkosne
Odlomljeni vrhovi leda klize iz tvoje udaljene nutrine
Nepomična si s aureolom skrivenih misli oko glave
Posve neprisutna
Hladnoća tvojih usana uzdiže se do stropa, pripija se uz njega, šireći se ravnomjerno, sve dok ne ispuni cijeli volumen prostorije
Usne su ti hladne, prkosne
Tek za tren ih rastvaraš, ne govoriš, samo glasnije dišeš
Tijelo ti se smiruje, sklapaš oči s nekim čudnim, neobičnim smiješkom čudeći se svemu što te okružuje
Riječi noći
Koliko je između nas poteklo i proteklo riječi noći u prošlim danima?
Često glasovi skrivenih značenja utapljali bi se u tiho izgovorenim rečenicama
Tek poneki uzvik, ljutnja, na samim vratima bijesa
Izvori su bili obilni, najprije skromni vodotoci pretvarali bi se u bujice i rijeke, žudeći moru
Mnoštvo riječi, bezbrojna jata gorostasnih ptica, kliktavih glasova, prelijetala su naša niska, skromna, nevelika neba
Ponekad mi se čini kako se najveći dio glasova i riječi zagubio negdje u svemiru, ionako su bile uzalud izgovorene, nepotrebno su zaživjele
Nakon svega
I što sada nakon svega, nakon toliko izgovorenih riječi koje nemaju pravog smisla i koje su posve nepotrebno oživjele u dugim razgovorima u trenucima vladavine noći
Može li se opisati, osjetiti ili naslutiti bilo kakva dobit?
Rezultat koji bi odgovarao tolikom naporu?
Barem spokoj poslije izrečenog?
Nije bilo druge svrhe osim nanošenja žestoke boli samome sebi, sve dublje si zarivajući oštrice davnine u tijelo, u misli
Zašto?
Sada kada one nisu više važne, riječi ubojito odzvanjaju u svim prostorima u kojima obitavam i kroz koje se mučno krećem
Nakon svega želim samo mir, posvemašnju tišinu, vječni muk bez i jednog nagovještaja zvuka
Bilo bi najbolje zakriliti rukama oči i sve zaboraviti, poprskan Letinim kapima, ali rijeka je daleko i zapravo ne znam gdje je, niti kako doći do nje
Mogu joj se tek nadati
Zaborav
Žudim zaboravu, izvoru budućnosti, snažno mu se priklanjam žurnim, ubrzanim, grčevitim koracima, sve se više prigibajući tlu
Rijetko udišem vreli zrak, valja dobro rasporediti snagu jer do čudesna izvora je daleko, na mah se čini da je toliko nedosezljiv da ga ne možeš ni zamisliti
Silno želim osjetiti golemu prazninu svojih sjećanja, cjelovitu izbrisanost svega izgovorenog i upamćenog u dekoru tame
I jednom kada dosegnem izvor i napijem se njegove prozirne vode, bit ću oslobođen okova, iako na kraju neću moći zaboraviti, uzalud življen život.
Događaj
Zašto sam, neslučajno, izazvao lavinu koja me je posve pokrila, zatrpala me s nekoliko teških riječi, ne ostavljajući mnogo mogućnosti za disanje, za pogled prema idućem danu?
Koja me je to sila, tako crna, tjerala na poticanje riječi koje su najprije polako počele istjecati iz davnine obilježavajući sadašnjost?
Ta moćna sila koja je vjerojatno dugo prikriveno živjela u mome tijelu, otvorila je paralelni svijet, naizgled jednostavan, no opak i opasan
Što me je tako uporno prisiljavalo da začujem naposljetku ono što nisam želio čuti?
Tama
Privid
Što preostaje?
Tek privid
Ne vidjeti očevidno
Ne čuti razgovijetno izrečeno
Ne naslućivati zaborav
Ignorirati ga
Doživljavati svijet oko sebe iluzijom
To su opcije
Privid
Ne slušati svoje oči
Ne vidjeti zvukove
Tako ću moći iznova živjeti, paralelno sa sjećanjima
Zamjena
Ono što sam trebao činiti davno, dok se mladosti konac nije nazirao, učinio sam sada, na pragu starosti, poslije svega, nakon duge ogrlice noći i dana
Nešto se prelomilo u mojoj nutrini i pokrenulo me je nezaustavljivo prema riječima koje sada podmuklo i neugodno odjekuju ispod stropa
One lebde i stalno me upozoravaju na vlastitu neuništivost, one žive vječno, prepun je svemir takvih vječnosti
Učinio sam tek minornu grešku, zamijenio sam osobna godišnja doba i umjesto okružen proljetnim vjetrom, progovorio u mračnom, kišnom jesenskom danu, dok sve miriše na snijeg
Slutnja
Zloćudna iskra slutnje bljesnula je u mome uzburkanom krvotoku, najprije kao osjećaj neugode, odmjereno i sustavno prerastajući u bol, šireći se i pokoravajući cijeli volumen tijela
Ukazala se potpuno, jasno, bez ustezanja, unoseći se u moje lice, sikćući, palacajući račvastim jezikom, sve bliže, dok me nije dodirnula i zlobno se zakratko nasmijala
Evo me čovječe, evo me, toliko si me zazivao, nisam mogla odoljeti, kako se ne odazvala na tvoje brojne vapaje
Evo me, osjećaš me kao bol i vidiš kao opakost samu
Evo, tu sam zbog tebe
Pokriti oči raširenim dlanovima ili ih samo zaklopiti, pomišljajući na trenutak, kakav je ovo grozan san, ovo mogu samo sanjati
Ne sanjari više, pogledaj me, ti si moj stvoritelj, ja pripadam samo tebi, ja sam tvoje naslijeđe
Nagovještaj
Sitni, gotovo nevidljivi grumen prašine, tko zna iz kojih krajeva i tko iz kojeg vremena, zaustavio se pored mojih nogu
Znak
Nagovještaj
Sve je to samo prašina, znam
Jer i grumen je kratkog vijeka, zdrobi ga prstima i neće ostati ništa, bez traga
Držim neveliku nakupinu slijepljene prašine na dlanu, promatram ga
Beživotan je, suh i hladan
Ipak, ovo je znak, nagovještaj, ništa ne preostaje, sve se rasipa
Podižem glavu dok paperjasti rijetki oblaci plove plavim nebom
Prošlost
Kakva god bila, prošlost uvijek utisne duboke, bolne ožiljke u tijelo, redovito, s time da su poneki skriveni ispod mnogo slojeva kože, gdje se ukazuju kosti, dok se drugi mogu opaziti kao ružna brazgotina na ramenu ili leđima
Prošlost uvijek ostavlja svoj trag, uvijek je biljeg s tobom, sve dok se tijelo ne raspe u prašinu
Rijetko se opažaju biljezi na drugima, tvoj te ponekad toliko pritiska i žari da drugo i ne možeš primijetiti , misliš samo o svom jedinstvenom i neponovljivom bolu, trpeći ga dugo
Svatko ima barem jedan biljeg, dok su druga tkiva išarana poput tapiserije
I svatko nosi svoju bol ili tužnu skupinu ožiljaka na svoj način, neponovljivo i originalno.
Riječi
Koliko uzalud izgovorenih riječi, sve bez smisla i potrebe
Još i sada ti nepotrebni glasovi i slogovi odjekuju ispod svoda, ne žele se maknuti a još manje udaljiti ili potpuno nestati i približiti se nekom drugom, koji će ih, onako od reda, sve izgovoriti u tami tražeći panično odgovore dok se pitanja umnažaju znatno brže
Ne i dalje su tu, lebde poput gustog roja insekata, neposredno ispod stropa, dovoljno blizu, kako bi te njihova krila ponekad dodirnula, upozoravajući na svoju prisutnost
S riječima bi se valjalo idiličnije slagati, a ne boriti se s njihovim stalnim prkosom i nerazumijevanjem
Valjalo bi očito ali ne znam kako
Zvuci
Zapamtio sam tek poneku riječ tiho izgovorenu u tami, gotovo šapat, u vremenu kada se dani dijele
Uistinu, svega nekoliko nevažnih rečenica, uznemirujućih zvukova riječi iz davnine, oživljene, budne i zloguke, ružne i male
I sada se sjećam živopisnih osjećaja koji su pomno pratili rađanje svake riječi, polako upletenih u rečenicu
No od svega najbolje pamtim tamu jer te su riječi djeca tame, sive i crne
Zapamtio sam tek nekoliko riječi, tiho izgovorenih u noći, šaptom
Rijetka sjećanja na davne dane kojih se malo tko prisjeća, to su davno pokopana doba i njihovi događaji, zauvijek
Zašto sam ih oživljavao nanoseći si neizmjernu bol?
Zašto pamtiti bol?
Ljepota praznine
Čudesna je ljepota praznine, od zvuka do oblika
Mogu neometano naslućivati čitave skale posve prigušenih tonova, nekompatibilne forme utopljene u harmoniju
I mir, cjelovita, nedjeljiva tišina
Sliči podmuklom muku, no to je samo na izgled
Slobodno se i lako krećem, lebdim ili prolijećem golemim volumenom vlastite ispraznosti koje mi nikada nije bilo ljepše, nikada mi snažnije nije imponiralo svojim jedinstvenim ustrojem
I dio sam nje, gotovo sasvim njezin, transformiram se dok je volumen nesaglediv
Neshvatljivo privlačnost utemeljena na nekoliko fragmenata misli i osjećaja
Osjet
Želim zaboraviti sjećanja davnine gdje mašu plamenim jezicima moji preostali osjećaji, vidim ih tek kao plamičke, jedva ih nazirući u tami noći, no njihova svjetlost kontinuirano titra
Kada ih već ne mogu rukom samo prebrisati kao znoj sa čela, valja ih ukloniti ili ih izbjegavati, ne susretati ih
Uzmaknuti im, skriti se, pritajiti se, nestati bez traga, bez glasa o postojanju
Mogu li ih zavarati?
Uvijek su me slijedili, uistinu, posve blizu mene, najčešće u mojoj sjeni ( za jakog sunca ),
Za trenutak prestati disati, sklopiti oči i samo čekati da nestanu, da me ne nađu i otkriju uz osmijeh što samu kob izaziva
Suočavanje
Neugoda me prožima kad se suočim s ponekim, naglo probuđenim osjećajem, koji je davno zamro
Iznenada se probudio, gnjevan, nedovoljno odmoren, tek se smirio a ja ga potičem i govorim mu, otvori oči, osluhni novo vrijeme, kako ti se čini?
Ne mogu obuzdati njegov nemjerljivi bijes, njegova je narav sama po sebi nepodnošljiva
Šutim, dok se on ne zaustavlja, progovara na različitim jezicima, najveći dio ne razumijem, no njegova je poruka jasna, ostavi me već jednom na miru i zaboravi da sam ikada postojao
Nisam mu uspio reći kako mi je i bez njegove vike bilo dovoljno neugodno i bolno, no on to svejedno ne bi razumio, stoga je, kada su osjećaji u pitanju, bolje šutjeti
Snovi
Bilo bi lijepo kada bih mogao sanjati što želim, nešto što je samo po sebi lijepo i ugodno a ne se nalaziti u nepoznatim prostorima okružen mnoštvom bez lica, bez glava, u polumraku dana
Pametan odabir jamčio bi laganu i opuštajuću noć, bez umora bih dočekao jutro i najprije pomišljao što ću izabrati za idući san
Samo moći izabrati, samostalno i odgovorno, na kraju krajeva, radi se o meni, valja prvo sebi svakako ugoditi
No, to je samo neutemeljena misao, pa i moji snovi, ne bi se s tim prijedlogom složili, oni poštuju svoj tajni redoslijed, naviknuti su na njega i ne žele ga mijenjati
Samoća
Samoća posjeduje iznimne kvalitete, to je jedinstvena i rijetka prigoda kada možeš neometano jasno opaziti, vidjeti tko si i što si
Možeš se duboko sagledati, zaviriti u svaki svoj pa i tajni kutak, suočavati se s vlastitim odrazom ili sa samim sobom, reklo bi se beskrajno jer u pravilu dobra i snažna samoća traje u nedogled
Čim joj samo za trenutak izmakneš, zaboravljaš tu već sada mutnu sliku u zrcalu života i kao da je nikada nisi ugledao, koračaš dalje
Kamo?
Zacijelo, do nove samoće neodređena trajanja
Okovi
Nevidljivi, prozirni me lanci teško okivaju, sve me više stežući i prigibajući
Pogni glavu i zaboravi svoj besmisleni ponos, što se više opireš, bol je jača i izglednija, zveče okovi jednostavnu pjesmu, neprestano je ponavljajući neugodnim zvucima zveketa
Tek malo mi je glava iznad tla, neću dugo izdržati, okovi će me posve priljubiti i izravnati s tlom, bit ću samo zemlja
Ponekad samo malo popuste kako me ne bi do kraja zagušili, milostivi su, moram duže trajati kako bi mogli uživati u igri
A sve je započelo s nekoliko misli, tek riječ ili dvije, pogled
Tko zna kada se to dogodilo i gdje?
Prozirni me lanci odavno drže zarobljenog svojim mračnim moćima, bez nade
Promjena doba
Ostavio sam daleko iza sebe zbrkanu i kaotičnu prošlost, ponio sam tek nekoliko grama emocija, misleći kako će mi biti dovoljni za održanje života u danima koji slijede
No ti emotivni fragmenti promijenili su se, novo vrijeme ih je precizno, detaljno unakazilo i izbrisalo sve dobre strane i namjere, probuđujući i pobuđujući samo ono ružno što se vješto krilo u njima
Ni lica im ne prepoznajem, ponešto su tek nalik, to su nove tvorevine i drugi izrazi
Ostavio sam namjerno gotovo sve svoje i dramatičnoj davnini, nadajući se kako me neće nitko slijediti, osim onoga što nosim
Zabluda, iluzija, naivnost, što god, dogodilo se sve suprotno, moja je prošlost prestigla i smireno me čeka u budućnosti
Ime
Uzbuđujuće i silno smiono osluškivao sam izgovaranje tvoga imena, ne mogavši zatajiti osmijeh, lijep, jasan, izdajnički osmijeh otkrio je svu veličinu moje nemoći, razornu slabost emocija
Tvoje se oči i dalje zrcale u mome pogledu i ne mogu se oduprijeti i ne želim jer to je zapravo sve što sam stekao od vrijednosti u vremenima kroz koje sam prošao, neokrznut i čvrst, pritajenih osjećaja s malo riječi, većinom šutnja s nizom iluzija i zabluda ovješenih u metalnu ogrlicu oko vrata
Naposljetku, ogrlica je pokorila cijeli moj svijet, zavladale su bezdušne tlapnje, nudeći mi svakodnevno ponešto, za miligram, uljepšani dan ili barem malo mira u noći
Ostao sam zatečen kako svega nekoliko izgovorenih slova može prouzročiti toliku radost u mojim očima otkrivenu osmijehom koji sve odaje
Slova
Zatreperila su slova tvoga imena poput vodopada zvukova koje vješto i nadahnuto izvodi veliki orkestar pod palicom samoga neba, dotaknula moje uznemireno tijelo i iz nutrine izvukla na svjetlo dana, na moje lice, s tek nešto rastvorenim usnama, osmijeh prepun ushita
Trajao je sekundu, dvije ili deset?
Trajao je i bio je živ
Nisam očekivao toliko nemoći i slabosti jer uopće se nisam mogao oduprijeti zvuku izgovorenih slova tvoga imena
Živjeti u laži
Za ponekog je laž istina
Za druge tek iluzija o istini
Oni što se kunu u istinu, groze se laži
Mi koji živimo u laži, klonimo se istine
Laž je zabavnija, obećava ponešto kratkog trajanja, a istina, ona je limitirana i nema mnogo obzira za naše slabosti
Stoga je bolje živjeti u laži
S istinom nećeš daleko stići
Život
Potrošio sam gotovo cijeli ljudski vijek kako bi se grčevito otimao za nekoliko krhotina sivkastih osjećaja, nevelikih i tko zna od kada
Doista, sve sam svoje dane stratio na oživljavanje fragmenata koji me bezuvjetno slijede, pokušavajući neprestano im udahnuti iskricu koja će rasplamsati njihova fragilna tijela, no bez uspjeha, nikada, niti jednom
Nemam se kamo ni osvrnuti, slabo nazirem budućnost, u prostoru sam negdje između, duboko i snažno uronjen u prošlost s rijetkim mislima o idućim danima
Osjećaji su i dalje gotovo, posve beživotni, što ih uopće drži živima?
Misli i riječi
Valja obzirno birati riječi koje ćeš tek čuti
Jednostavno ih predvidjeti i uklanjati im se
Izbjegavati ih pod svaku cijenu
Nikada se ne susretati s njima, pa ni spontano
Tako se sačuvati
Ili razmišljati o njima kao o pojavi koja ne postoji, koja nije dokazana, kao da su potpuna izmišljotina
I tako se sačuvati
A ako se moraš s njima suočiti i ne možeš pokriti oči, ni prekriti uši, spremi se na najgore, sva neizbježna sudbina sručiti će se na tvoje tijelo i sve skršiti, preostati će samo nakupina polomljenih kosti, nešto sasušene krvi u vreći stare kože tijela
Pomisao
Nije loša ideja, kada promišljam o ružnim danima i istim takvim riječima, nije loša ideja promišljati, kako se oni uistinu nisu ni dogodili, ne, nisu, postojala je tek mogućnost, no nisu se zbili
Pa ni riječi nisam čuo, ne tek čekaju da budu izgovorene, no ja ću im pobjeći i nikada me neće sustići
Dobra je to ideja, gledati s jednim , poluotvorenim okom na svoj život, vidjeći tek rijetke detalje, unaprijed odabrane
Valja se dobro tjelesno i psihički pripremiti, ogroman je napor preda mnom
Jutro
Pokušaj, bez ustezanja i straha zamisliti, blijedo jutro s iznenada uočenom misli
Osjećaš kako si se probudio drugačiji, jedva prepoznaješ svoju lakoću, okovi su ostali negdje u noći, kada se tijelo grčevito borilo, nadajući se spasonosnoj svjetlosti i već dojavilo izmorenoj podsvijesti, koja upravo sada posve tiho, šapće razumu, napokon, naposljetku ostavljamo sve iza sebe, cijelu prošlost, jednostavno je zaboravljena, zatočena duboko u pijesku pustinje
Možeš kamo hoćeš, no ti još uvijek samo stojiš i obasjan jutarnjim svjetlom uživaš
Kako će koraci biti gipki, poletni, bez osvrtanja, nikada više, nema okretanja
Pokušaj u nekoliko riječi opisati to jutro oslobođenja, šutiš, snažno dišeš i nekako ravnodušno promatraš okolinu.
Razgovori u tami
Ne vjerujem kako ću se ikada više moći prisjetiti dugih razgovora u tami noći, negdje od ponoći prema jutru
Ni izgovorenih riječi šaptom ili rijetko samo malo glasnije
Neću se sjećati ni osvita dana dok sam po glavi premetao rečeno, slagao fragmente u cjeline, osjećajući grozu nemoći, tupu slabost i bol, neugodu niti ne spominjem
Možda ću se rijetko sjetiti nebrojenih noćnih sati dok sam širom otvarao dveri zvijeri samouništenja svega što sam ja ili sam bio, temeljito, cjelovito, mada niti danas ne znajući uistinu zašto, što je bio moj povod,motiv, želja?
Preostao je samo talog mučnine
Prazno jutro
Potpuno prazno jutro, bez riječi, gluha tišina s tek malo svijetla na pravokutniku prozora, čudno sam smiren, kao da sam se zatekao na posve nepoznatom mjestu i još uvijek ne znam na koju ću stranu, svejedno mi je, jednom ću zakoračiti
Promatram kazaljke, minute odmiču, uskoro će i puni sat
Teški, glomazni teret koga se maglovito sjećam nestao je u noći, rasuo se
Napokon se odlučujem pokrenuti, hodam prema podnevu, polovici dana, radujući se suncu
Lice
Kada se napokon desi to toliko iščekivano, žuđeno jutro i od mojih sjećanja ne preostanu ni najsitniji fragmenti, što ću opaziti na tvome licu jer, ti nećeš znati za moju tajnu?
Najprije radoznalo a onda i s gestom koja neodoljivo sliči dosadi saslušati ću nekoliko tvojih riječi ali ih neću čuti
Promatrati ću samo oči i usne prateći gestikuklaciju, ali kratko, vrlo kratko
Možda ćeš mi toga neponovljivog jutra reći nešto važno, dramatično, no ja te neću čuti, jednostavno ne mogu, ne smijem, jedva sam izmakao kandžama samouništenja
Kada se napokon desi to sjajno i obećavajuće jutro, ti nećeš ništa opaziti, moje će lice brižno prikriti tragove noći s rijetkim, stidljivim osmijehom ( a ni to nećeš razumjeti)
Osmijeh
Da, toga važnog jutra, mali stidljivi osmijeh biti će moj simbol, jedini znak, put je završio, muka je gotova, tijelo se može odmoriti, dok moja duša već spava, koliko je samo bila dugo budna, razapeta na križu izgovorenih riječi
Ti ćeš ponekad pogledati i nećeš ( nikako) shvatiti gdje sam ulovio
( u noći možda ) tajanstveni, tek vidljivi osmijeh
Ipak ću iznenada osjetiti uzbuđenje, gledajući ruke, šireći prste, ni traga razornoga, ni spomen
Osmijeh će se ponešto uvećati ali ne previše kako ne bi privukao tuđu pozornost
Sjesti ću s rukama u krilu, sklopiti oči, slušajući glazbu, stalno ponavljajući, napokon me dodirnuo zaborav ( napokon sam dosegao Letu )
Razgovor
Govoriš mi, s ponešto pauza, čini se da ponavljaš, opažaš, ne slušam te, ton se povisuje, okrećem se bez i jedne riječi i u tvojim očima slutim rađanje bijesa
Što se dešava, zašto si takav?
Okrećem glavu i prepuštam se novom roju misli, svakako je glazba u pitanju, jedva primjećujući, jedva čujni tihi žamor izgovorenih riječi, spleta rečenica
Tišina, iznenada, lijepa, ugodna tišina, pravi ambijent za misli o glazbi
Iznova mi govoriš, samo me zanima hoću li na tvome licu išta opaziti što bi me upućivalo na duge noćne razgovore, iako upće ne znam o čemu smo razgovarali,tako, toliko dugo, bespotrebno dugo
Ne, ništa, ne vidi se nit poveznica
Zadovoljan sam, izvlačim stidljivi osmijeh i on klizne preko usana na lice
Povratak na staro
Tek kada izgubiš dosadnu, sivu svakodnevicu, gorko, s kajanjem shvatiš koliko si bogatstvo posjedovao, popit Kira Velikog i to samo zato jer su te zanimali, za tvoj život potpuno nevažni detalji dijela zime i dijela proljeća u davnini
Što si postigao kada si ih iskopao iz tijela zemlje i artefakte izložio svjetlu?
Gledajući ih, mogao si samo osjetiti nemoć, slabost, muku, tegobne misli
I čemu sve to, nakon trideset i pet godina savršenog sivila
Ono što je ispod površine živjelo tamo treba i ostati jer uz svaki neveliki fragment koji otimaš prošlosti ide i pošast, bolest, ruku pod ruku, nastojeći te zgrabiti čim prije i obmotati ljepljivim jezikom, sa samo jednom namjerom, mumificirati
Riječi
Valja se otrgnuti i spasiti se, umaknuti i nestati iz tvoga okruženja, vidokruga, kruga moći i izgubiti se u prostoru bez traga
Izložiti se vjetru i pijesku, valovima i stijenama, studeni i vrućini, skidati sloj po sloj kože i tkiva, sve dok ne preostane, samo ono čisto,dobiveno rođenjem
Tada mogu poslušati tvoje riječi iako neću moći znati koja je njihova prava svrha, moći ću samo nagađati
Valja se otrgnuti i očistiti se, detaljno i krv i kosti i kosu i nokte i utrobu posebno, sve do čistog
Dilema
Koliko puta, često osjećanje teške, nepodnošljive tegobne dileme, mučne dvojbe, okrenuti se, preplesti prste, dodirnuti njezinu vlažnu ruku, obgrliti malo, lijepo oblikovano rame koje sasvim staje u moju ruku, naliježe na mene poput tamnog oblaka što sluti promjenu
Koliko puta i tako često, gotovo neprestano s neugodnim upitom, što dalje?
Živjeti svoj davni život, onaj daleki i stran, no miran, ravnomjeran, bez uzbuđenja i poremećaja?
Živjeti novo, neobuzdano, zloslutno i nepoznato?
Koliko puta sam se upitao, što dalje?
Vrijeme teče i troši moje iluzije, ostaju ogoljene i ružne, samo kosti emocija
Potreba
Potreba za tvojim blagim nježnim dodirom, nadahnjivala me je dugo u vremenima kada sam se bojao izraziti, izreći doživljeno i željeno
Šutim sam zadovoljan svojim teško stečenim mirom, ugašenim slutnjama, oh kako sam na tome predano radio, uništio sam svaki trag o njima
I kada se nada pretvorila u dan, progovorio sam šaptom ali glasno, tek su se malo uzburkali valovi, gotovo neprimjetno su se primicali obali
Potreba je cjelovito neispunjenje, središte je ostalo posve prazno, bezglasno, nijemo, tek naznake mogućeg
Slutnja o dodiru koji nikada neće zaživjeti u meni duboko se začahurila i vreba prvu prigodu
Bijeg
Ne valja se zavaravati, moram te zaboraviti, ponašati se kao da te nema, kao da te nikada nije ni bilo iako jasno opažam tvoje prisustvo, snažnu tjelesnu pojavnost
Zatomiti u sebi svako sjećanje na tvoj glas i izgovorene riječi, šaptom ili u bijesu, utrnuti u sebi svaki glas tvojih misli
Ne čuti tvoju bol i strah, ne vidjeti geste, ne gledati u tvoje tamne oči, ne naslućivati tvoj užurbani korak
Moram izmaknuti iz tvoga osjećajnog kruga, kratko se zadržati na graničnoj kružnici i možda se jednom osvrnuti i zatim nestati, sljubiti se s krugom koji sam jednom propustio čvrsto obgrliti svojim rukama
Ne treba se zavaravati, spasiti se, pobjeći, izbjeći samouništenje
Čudesno jutro
Kada me prigrli , napokon, ono čudesno jutro ozdravljenja i okovi se raspu u prah i oćutim lakoću bremena praznine svojih bolnih sjećanja, golemi prostor zaboravljenih misli i ružnih riječi, moći ću otići i oteti se zlokobnom utjecaju i djelovanju tvoga kruga koji me je nesmiljeno, nemilosrdno pritiskao tlu, ne dopuštajući mi disati, usporavajući mi krvotok, mrveći mi kosti
Otići ću nasumice, znam , što dalje od kruga i njegove opake moći
Predosjećam, jutro je sve bliže, sluti se njegov jedinstveni miris, nesvakidašnji značaj, privlači me skori nastup novoga doba gdje se više neće ogledati u zrcalu moj tužni lik
Lijepo je posjedovati nadu i izglednu budućnost
Bol
Trpim bol svakodnevno iznova se prisjećajući riječi šaptom izgovorenih u tami, čini se kako je nepregledna, neograničena trajanja
Već sam se navikao na trpljenje pa ga rijetko i zamijetim, iznenada, bez prava povoda, probudi me tihi noćni glas, za trenutak zastanem i ravnodušno razmišljam kako razina bola varira, zašto je jednom snažniji a drugi put samo upozoravajući
Ipak protrese me svaki trenutak neugode i divim se svome tijelu kako izdržava i kao da postaje jače, što se više mučim mislima iz davnine, ono je čvršće, stabilnije, otpornije, sa sve više izraženom, jednostavno oblikovanom misli, sve će prestati onoga nadolazećeg čudesnog jutra, kada ću se sam sebi čuditi i neshvatljivom dijelu života
No, oprostiti ćeš sam sebi, vrijeme koje dolazi valja iskoristiti na sebi svojstveni način
Otkrivanje
Zašto se nakon tolikih decenija otkrio svjetlu sadržaj već pomalo zaboravljene kutije u kojima su prebivali davni događaji i osjećaji?
Zašto tek sada kada više nemam vremena ni prigoda za radikalne promjene?
Vjerojatno me je sustigla kazna, tko zna kada objelodanjena i za ono što sam činio ali i za ono što nisam.
Ipak, apsurdan je raspon vremena
No, svakako, sasvim je izvjesna namjera u pitanju jer ništa nije slučajno, ništa
Valja još samo malo otrpjeti i otrgnuti se iz kruga, neometan zakoračiti izvan njega i dugo, ubrzano disati, napuniti pluća, zagrijati krv i kosti i otići
Kada iskoračim izvan kruga, kutija davnih događaja i osjećaja raspasti će se u fini prah nepostojanja
Poglavlje života
Tužno i nerazumljivo razdoblje života, ispunjeno dugim noćnim razgovorima s tek nekoliko važnih riječi, posve tiho izgovorenih i bolnim jutrima kada više ništa nije isto, osim likova što gotovo nevoljko sudjeluju u maskaradi zajedništva, uskoro će završiti
Ja ću se probufiti bez teških okova, kod tebe se neće ništa promijeniti, nećeš ni opaziti promjenu na meni dok će u mome tijelu treperiti nemir, krvotok će se uzburkati i neću ga moći nikako smiriti a kosti nikad čvršće i spremne za najveće napore
Neću se osvrtati, neću se prisjećati, neću misliti o tebi ni o tvome životu u davnini, ni o danima koje si provela sa mnom, vratiti ću sena brod i neću listati, stare prašnjave karte jer znam svaki pravac, svaki zapuh vjetra koji nadima jedro, svaki zaveslaj vesala, svako propinjanje broda vodi Dalekoj i njezinom mističnom, tajanstvenom žalu
Sve vodi iznova u jedinuprošlost
Brod
Brod je odavno spreman, no ja to nisam primjećivao
Njegova me je užad zazivala, jedro se mreškalo, kentauri su se dovikivali, drvo vesala i kormila je škripalo, no ja nisam čuo njihove spasonosne glasove, zarobljen u noći, okovima riječi dok je brod plutao, nestrpljiv
Vidim ga jasno, dodirujem ga, volim njegov miris i zle poglede kentaura
Oči mi lutaju, klize prema pučini
Iskinuli su me, oteli me noći i glasovima ,uzdahnuo sam i stupio na palubu, mahnuo rukom i zaplovili smo
Noć šapata ostala je negdje iza mene, ne ponovila se, mrmore kentauri
Plovimo
Plovidba
Mučno je i tegobno ploviti kada ti je glava s rojem uzburkanih misli ostala na kopnu, dok prstima dodiruješ kormilo, gledajući prema pučini, nadajući se Dalekoj
Staro drvo palube pucketa pod tvojim nogama ali glava ne čuje
Snoviđenje lebde oko nje, pokušavajući prodrijeti kroz oči, usta, uši
Kako se obraniti kada su ti ruke na brodu s razvijenim jedrom ispod koga klikću radosno kentauri, napokon plovimo?
Tužna je i žalosna ova plovidba s tijelom na krmi dok uzaludne misli prekrivaju nebranjenu glavu i goste se njezinom svakidašnjom nemoći
Uzaludne misli
Sustavno me progone uzaludne misli o nekoliko dalekih mjeseci u vremenu koga se više nitko ne sjeća, ni riječi, ni pokreta, ni dodira
Razaraju moje tkivo dok grčevito listam stare karte, ne bi li, barem ovaj put, pronašao pravi, precizan kurs prema tajanstvenom žalu, negdje na rubu Južnog mora, u maglama i polutami, tamo gdje je Daleka
Uzaludne misli me nagrizaju poput teških, malignih smrtonosnih bolesti, najprije jedva primjetljivo a zatim sve užurbanije i bolnije
Pravac se nazire, uočavam njegovu logičnu jednostavnost, dinamičnost plova
Jedino drevne karte nude spas, bez obzira što im se uvijek ne može vjerovati, no, one su sada moja jedina opcija
Povijest
Kada jednom sve ovo bude povijest i tama noći i šapat razgovora i riječi od kojih sam se ježio i strepio i tihi glas koji sam zaboravio, neću vjerovati samome sebi kako je muka ipak došla kraju i od nje je tek preostao nevidljivi ožiljak negdje, duboko skriven u tijelu, zakriven od svih radoznalih upita i pogleda
Njegov će me bolni grč katkada upozoriti kako je on još uvijek skriven i nezacijeljen, no kaže mi, vjeruj mi, mogao sam biti i veći, dublji, bolniji, gadniji,. opakiji
Kada jednom sve ovo bude povijest s izrečenim mislima pretvorenim u potpuni, cjeloviti zaborav, jedino ću se katkada priupitati, kada je započela golgota i zbog čega?
Zašto sam neoprezno otvarao mračnu kutiju tame, sloj po sloj, glas o glaas, riječ po riječ, kako bih se domogao nekoliko izgovorenih rečenica sjećanja o bolu i ljubavi?
Pamćenje
Čudan je način na koji pamtimo pojedine detalje iz udaljenih vremena i još daljih,. nejasnih događaja
Neobično je dobro se prisjećati glasova u tami, od šapata do bijesa i čuti iznova tek nekoliko običnih, skromnih po značenju, kratkih rečenica s bolnim, mučnim , tegobnim odjekom, čihi zvon treperi još uvijek, zagubljen negdje u limbu
Ne sjećam se svjetla, topline već mraka, tame i studeni što je nalegla na moje uzdrhtalo srce, gnječeći ga svojim ogavnim riječima
Čudan je način na koji pamtimo lica koja više nisu s nama ili su tu ali ih ne opažamo, ne želimo čuti njihov ružni glas, opaziti njihove kretnje jer oni su sačinjeni od lakih, prozirnih m,aterijala kako je moje oko odredilo
Ne sjećam se ugode i spokoja već boli i patnje koja nas je gadno opekla svojim dugim kracima uništenja, zazivajući još veća zla
Sve sam lijepo i otmjeno zaboravio o njoj i nikada se nisam osvrnuo na crnu davninu
Ona sada živi u svom laganom prozirnom tijelu neviđenja, trošeći svoj život onako kako želi, dok ja svakodnevno plovim sa svojim oronulim brodom prepun iščekivanja i nade
Čudan je način na koji pamtim svoj uzalud potrošeni život i poneku noć koja nas je opasno ranila riječima iskopanima u prošlosti
Osjećam vjetar, pojačava, jedro se nadima, kentauri su zabrinuti, slijedi oluja, mrmljaju
Neka, neka, radosno vičem, to je oluja našega mora