Fioka

slobodni umetnički prostor

"REZOVI" Miroslav Pelikan

proza

 

Titraj

Umalo sam dodirnuo , osjetio omamljujući miris pradavnog titraja ,nesputano gledajući širom otvorenih očiju, uzdrhtalih usana, dok bilo smjenjuje ritam divljih udaraca i neočekivanih utiha

Naslutio sam neobuzdanu grotesknu srž, no izmaknula mi je, iznova se uklonila ispred naleta zgrčenih prstiju

Taj kratki osjet u postojanju rijetko se bilježi, većinom prolazi neprimijećen , neznatan je i nevidljiv bez tragova i odraza

Koliko sam teških noći skršio podižući uzvisine prepletenih snova, sličili su impresivnim kulama noći, satkani od fine građe nadanja

Klepsidra je moj bolni odraz

Sitni pijesak znamen

 

 

 

Nakon toliko vremena

Nakon gorko suzdržane vječnosti susreo sam se s iznenada otkrivenim licem

Povijeni nos, nježne grudi, polagani, odmjereni korak, s očima boje raslinja, dugi izravni pogled

Ona tajnovita druga, ona je drugačija, ponosna je vladarica misli i kretnji kruga

Slutim muku i nemoć, zar opet isto pitanje odjekuje jezovitim glasom što nosi strah, kada sam već pomislio kako je bespuće utihnulo ispod svodova labirinta u neznanom moru?

Razaznajem gibanje bezglasnoga osmijeha, znajući kako moram i mogu samo koračati , vraćajući se neprestano bezuspješan , tužan i ogoljen ,nakon silnih potraga u sivoj mutnoj, tamnoj povijesti obala negostoljubiva mora

Dilema me izgriza

Jesi li jedina?

Prepoznajem Tvoju zamku, iznova se suočavajući s blijedim odrazom stojeći u hladnom moru ispred tamnih obala

 

 

 

Odrazi

Tvoj se zrcaleći odraz duboko zarezao u moje porozno tkivo, progrizao me je i osudio na neizliječenje

Moćni napitak očaja i beznađa određuje pravce plova, to znaju i kentauri, šute, svejedno im je, njima je važno samo ploviti , zatezati užad jedra i dogovarati se s vjetrom, milovati kormila i mirisati mokro drvo broda dok drhti kroz valove

Tko zna gdje su me valovi izbacili, na čiju obalu?

U daljini se vide hramovi i čuju prigušeni glasovi
Gdje sam?

Gdje su kentauri?
Gdje je brod?

Na hridinama ostatke ne opažam

Gdje sam?

Na obali, pričinja mi se da čujem hroptave glasove kentaura dok njihove užarene oči razdiru mi kožu na leđima

Idi do hrama i zahvali se moru , ugasiti ćeš neutaživu žeđ

 

 

 

Konjski rep

Vladaricu resi rep povezane tamne kose dalekih jahača što su izronili iz mitova, polagani hod i pogled očiju svijetle boje

Uznemiren sam, nakon toliko neuspješna plova, drhtim uhvaćen u mrežu

Izmorio me je kobni brod i stalni prigovori kentaura

Ne vjerujem više ni čvrstom drvu kormila, no svejedno u meni se nešto zbiva, lomi

Iza tankih vrata osluškujem i čujem glas, slogovi se slažu, procjenjujem njihovu boju i čudim se vlastitoj lakovjernosti i danas dok mi je glava okrunjena sjedinama

Svejedno neka čudnovata iskra možda opet uzaludno pucketa u mome zamorenom tijelu i smiješi se, nadaj se pomorče, tvoja plovidba još nije okončana, uvijek , nadaj se

 

 

 

Susret

Kad se posve iznenada suočim s njom u dugom, uskom prolazu, osjetim nalet neočekivane uzdrhtalosti, misleći kako je sve to suvišno i prolazim trudeći se ostaviti dojam hladnoće, jedva održavajući ruke opuštenima, dok je moje lice površina nalik mjesečevoj s mnogo brazgotina

Klepsidra vješto podmeće zamke i u vremenima kada više i ne pomišljam na plov i ne sanjam, tek se s naporom prisjećajući

Razmišljam o svome tijelu, nakupina kože i kostiju, suhe usne, bolne noge, bojažljive misli

Kratko je pozdravljam, brzo koračajući, prepoznajući u času novu raznobojnu sjenu labirinta, sastruganu pozlatu s mozaika mučnih tlapnji dok Kronos priprema podlu zamku

 

 

 

Nada

Nadam se neželjenom i neočekivanom susretu vladaricom duga i uska hodnika s malo svijetla
Zastao bih da mogu, uznemiruje me Ona iz daleke povijesti , stao bih za trenutak kao i nekoliko puta prije dok još nisam bio svjestan opake sličnosti i rekao bih nešto nevažno, suočen s očima boje raslinja

Je li moguće da nisam više pokornik One iz dalekih mora s labirintom, jesam li barem za tren slobodan?

I dok moja lijeva strana iscrpljena tijela naginje suočavanju s tobom tanke horizontale, ona desna s dobrim pamćenjem, podsjeća me instinktivno, koračaj, samo koračaj.
Njezin si dok traje svijet poručuje mi Sjećanje

Svejedno se radujem novim jutrima gospodarice siva hodnika , dok je davnina izblijedjelo poglavlje o moći kruga

 

 

 

Saznanje

Sve su to samo igre klepsidre, onemoćao stižem na tvoje niske obale i grabim te u pritajenim mislima, kao razulareni osvajač ne mareći za vremena koja su prohujala kroz moja jedra a kentauri se smiju i podstiču me, što čekaš, napokon je kucnuo trenutak

Zastajem i strepim, razdire me ljubav majke jer moja je bila uvijek iza moga jedra

Mogu li ja tebi svjetlooka oteti pravo na ljubav ?

Imam li pravo na nečovječnost?

Imaš, urliču kentauri s hridi, zbog toga smo i plovili s tobom, zbog tvojih smo nada dijelili svu nemoć s tobom, idi i stani ispred nje, zagledaj se u njezine svijetle oči i reci joj, brod je spreman i danas, iako je već star i umoran

 

 

 

Zamišljaj

Ponekad snim o tvojim zelenkastim očima vladarice duga, uska tamne linije i nadam se

Čemu?

Dodirnuo bih tvoje krhko rame, zagledao se u duboke oči i šutio bih

Jesam li tada davno dok sam slušao jasne zvukove zvona saznavao kakva me budućnost očekuje?
Jesi, šapću zvona, jesi, znao si

Zdvojan odmahujem rukama dok se zvona ne obaziru, znao si

Je li prirodno sanjati o tvojim očima dok sam bolno još uvijek uronjen u prošlost?

Jest, zvone zvona, jest
Sanjaj otvorenih očiju ako već drugačije ne možeš

 

 

 

Tiha rijeka

Stojim posve nepomičan na obali tihe rijeke, oči poniru u zagušljivu močvaru dok me isparenja obavijaju umjesto dodira vila vode upitno me gledajući zluradim očima
Ne čuju se nepovratni udarci vesala u vodu, lađar je daleko, iza visova što se ne vide no ipak, guši me teret prijeđenih koraka uzalud
Od djeteta se pretvaraš u starca u tren oka ne zapažajući mijene i sada si ovdje, na rubu, između tla i vode
Pomišljaš kako bi bilo opravdano osvrnuti se i prepoznavati sa smiješkom ili se mrštiti uz gnjev sjenki prošlosti

No ne osvrćeš se, duboko utonule noge u mokrom pijesku, u gustom blatu ne dopuštaju ti , zarobljen si, dolazak te zatočio u nepomak na obali samotne rijeke dok tvoj ustrašeni pogled prelijeće vrhove nevidljivih gora, vješto okreće trbuh toplim zrakama, snatreći o danima pritajene svjetlosti

 

 

 

Vatra

Dok si s mukom palio vatru, razmišljao si o vremešnosti svoga tijela, osjećajući njegov raskorak s rasplamsalim željama, jer dok je kost postajala sve krhkija, jedino se um oslobađao rušeći nametnute ograde
Plamen se lijeno nevoljko uzdiže i obasjava tvoje izbrazdano lice na obali mirne vode
Okružuje te potpuni muk, svečana tišina noći uz pucketavo kikotanje slabe vatre
Podižeš glavu opletenu teškom krunom sjedina i promatraš zvjezdano nebo, sam si, zvijezde su jedini svjedoci tvojih zbrkanih misli
Liježeš pored vatre naslanjajući glavu na ružni komad naplavljenog drva , još je vlažan i mrmori nerazumljive priče
Isti ste, njega je izbacila tiha rijeka a tebe su brzopleti koraci dovukli do njezinih sprudova
Opipavaš njegovu vlažnu površinu i prepoznaješ se, slični ste, on je sam i mokar a ti, ti sam i suh.

 

 

 

Labirint

Kada sam prvi puta opazio njezin pogled, nisam mu pridavao posebno značenje, tek svijetle oči raskriljene, radoznale

Težak mi je vlastiti jad, zbog pružene ruke , zatvaram oči i prekidam san, odmičem se od njega, ostavljam ga i zaboravljam, odričem ga se zbog svakodnevna komadića kruha jer moje je tijelo gladno i ne želi se mučiti, snove prepušta noći, ispod zvijezda

Što bi više htio, šapće drvo iz vode?

Zbunjuje me drvo no ne čudim se njegovom govoru, znajući kako je sve oko mene živo i ima vlastitu povijest

I onda, susret u dugom uskom hodniku, prvi nagoviještaj labirinta i mlada žena koju krasi dugi rep jahača s Istoka s čudnim, neobičnim glasom

Lice se vratilo sa sličnim obličjem, eoni su izbrisani, nepovratno starim i samo je mogu zamijetiti

Gledajući tek (samo) vječnu vladaricu labirinta?

 

 

 

Lice

Tvoje lice znam, slutim ga oduvijek, kako se ne bih sjećao svezane kose u konjski rep, znamen jahača iz daleka, polagani, usporeni korak, prepoznajem mistični lik iskovan kroz sve bure kroz koje sam prošao dok sam otvorenih očiju sanjao dodir nedodirljive iznad labirinta jer to je i tvoje i njezino lice, nježno tijelo s malim grudima

Zakratko se zagledam u svjetlinu tvojih očiju i uplašim se, uznemirim se moćnici Sjevera, je li to ona i ovdje dok rijetko sanjam a brod je tek nakupina ostataka na dnu ?

No priznaj, veseli te svaki njezin pogled dok pognute glave odmičeš niz hodnik, hineći, kako ništa nisi opazio

Ona je vladarica prolaza što vodi u labirint, to znaš i strepiš, zar opet tajna koji niti jednom nisi odgonetnuo?

 

 

 

Umor

Umoran sam ali i potaknut nataloženim mislima zbrke o tankoj vladarici

Što se zbiva sa mnom?

Tijelo mi je istrošeno no tlapnja traje u nedogled
Držim na okupu svoje prašne kosti, one škripe i dahću, hajde izdrži i mi ćemo dati svoje, istrpi

Da me vjerni kentauri opaze ne bi me prepoznali, ne, to nisam ja, to je netko ostario prije vremena zagušen u vrtlozima vlastitih emocija, netko nepoznat, namjernik, tko zna kako se dočepao naših obala

Umor me tišti i tlači, prigiba me tlu, dok se snovi suprotstavljaju i odupiru, govoreći na uho umoru, pusti ga, ostavi ga na miru, prepusti ga nama
Umor se odmiče poput nepoželjna dima, briše svoj trag i nestaje

Ostajem iznova sam sa svojim izmorenim tijelom i snovima što neprestano brbljaju, smijući se neobuzdano

 

 

 

Preci

Moji me preci promatraju dok maštam o tvome mladom tijelu i čude mi se, mi nismo bili takvi pjesniče labirinta
Sada si spao na dugi, uski hodnik, želeći odbaciti veličanstvene labirinte prošlosti, mi te opominjemo, pazi se, hodnik je tek djelić svemogućega, zagonetka, klimaju glavama a ja im odmahujem osmijehom i ne razumijem kako me mogu vidjeti, umalo sam dosegnuo željenu obalu, istina, u drugom dobu, no obala se jasno nazire

I dalje šute, stisnutih očiju, muk, neugodno mi je i mislim, što oni znaju o prošlosti dok se hodnik širi i osjećam vjetar što mrsi svezanu kosu

Preci sjede oko male vatre i šute, ostavili su me iznova kao i uvijek, znam, svaki od njih rješavao je svoj problem sasvim sam pa ću i ja, kročiti ću i ja kroz, dugi, uski hodnik

I tada?

Zastati ću, misleći na njih

 

 

 

Oči

Svaki puta kada se suočim sa njezinim očima, svijetlim poput raslinja, pomislim na crnilo Omfalinih zjenica i zgrozim se nad vlastitom nevjerom, mogu li gledati nekažnjen, neopomenut?

Njezine oči luče sjaj, bljesak radosti u samo jednom, iznimno kratkom čudesnom vremenskom odjeljku, prepune su vatre a ja se branim sjećanjima na davni, već posve zamrli osjećaj

Prođem pored nje, ne znajući zašto se branim, pokušavajući se osloboditi dok njezin nježni pogled nadire i slabi me, mogu li izabrati i biti barem zakratko skriven u sjeni tvoga tijela vladarice mitska labirinta?

Možda me starost riješi ove muke i oslobodi me, raskine sve lance i otpusti iz ruku svojih moje umrtvljeno tijelo

Dopusti, neka se moje trošno tijelo skrši ispod njezinih nogu ne dotičući ni ruba ljubičastog

 

 

 

Preci

Zastani za trenutak, odmori svoje umorno srce, predahni, udahni duboko, snažno, razmisli, pa tek onda pogledaj što vidiš iza vrata od tankog drva, reci sebi što naslućuješ, diši polako, sasvim usporeno diši i pronikni kroz drvo
Što vidiš, šapću preci, što si opazio, sada , pluća prepunih zraka, što vidiš?
Zagonetku, stalno vidim i osjećam tajnu, pitanja bez odgovora
Da, mrmljaju preci, i mi to vidimo, unatoč svemu, vidimo isto
Šutnja, teška tišina nadvila se iznad i pritiska nas
Osvrćem se i ne opažam oči predaka, pognuli su glave, bez glasa su
Nešto čudno u meni vrije i buni se, oslobođene tajne i želje predaka poguruju me, pokucaj na vrata, vrijeme neprestano teče, u nepovrat
Labirint bez izlaza sliči mome licu, ostarjelom kormilaru s potonulog broda

 

 

 

Zrcalo

Pogledaj se u zrcalo sjedokosi s krunom guste kose, osjećaš bol u nogama a i srce te opominje, lađar bi mogao biti blizu ako izgubiš na oprezu, pogledaj se mirno, sličan si gradovima koje se opustošio uzaludno je tražeći na nepoznatim obalama

Krvotok ti zastaje od lika što ga staklo prikazuje, ne, to nisam ja, to je netko drugi

Priznaj i zrcalu i sebi, isti ste, sasvim slični, onaj u zrcalu je ponešto realniji, shvaća vrijeme, dok ti ništa ne razumiješ starče

Umoran sam, ispražnjen, zrcalo je tek (samo) odraz života a snovi se na njemu ne opažaju, jest, prepun sam zamišljaja i danas dok me zubi ostavljaju a kosu mrsi vjetar što jedra gura prema Južnom moru

 

 

 

Brijeg

Zamisli brijeg na kome si nekoć sjedio s djedom i crnim psom
Djed je već bio jako star ali blistavih očiju,s isuviše želje u srcu od bilo koga, sjećaš li se toga dana, nježnog zvuka zvona izdaleka i lahora što promiče kroz lišće ?

Slijede stavci veličanstvene šutnje

Sunce je visoko, toplo je, sjene drveća brane nas, gledamo prema zvoniku i čudesnoj zemlji što se prostire ispod, rijetki oblaci na nebu

Znajući

Više nikada neću doživjeti ovaj trenutak

 

 

 

Prolaznost

Sve prolazi, mijenja se i nestaje a ja još uvijek ustrajavam na svojim, sve bljeđim sjećanjima što su me odavno zaskočila

Iako još uvijek osjećam toplinu onoga davnoga dana i čujem ptice kako brbljaju u granama rijetkog drveća, nisam sklon zaboraviti kako me klepsidra stiska i opominje, to je samo jedan dan, s mnogo prigušenog svjetla i ni po čemu neobičan, tada sam možda po prvi put naslutio prolaz prema Južnom moru, ugledao zakratko ljuti nos drvena broda, doista, tada je sve počelo sa zvukom zvona

Moje je sjećanje blijedo no zvuk zvona je jasan, čujem ga i sada

 

 

 

San

O čemu sanjaš prinče mrtvih ( ugaslih ) mora?
Oslobodio bi svoje trulo, trošno tijelo okova prošlosti, odbacio bi sva blaga koja si oteo i smjerno, ponizno, klečao ispod njezina prijestolja čekajući kratki trenutak vječnoga sjaja i njezin hitri dolazak
Dodirnula bi te krilom plašta i ne pogledavši u tvoje izbrazdano lice, držeći glavu visoko, no, bio bi sretan, izgubljenik je dočekao rijetku milost, odahnuo bi i rekao sam sebi, napokon

O čemu još sanjaš gonitelju jedara i kentaura?
O trenu kada sve prestaje i ti samo gledaš u njezino lice tonući u crnilo očiju
Ona te i ne gleda, ne zamjećuje te, ti si bijedni ispljuvak mora a ona je vladarica labirinta a ne tek žena s obale

O čemu možeš sanjati starče što se uistinu naslanjaš na kormila?

O brodu, o brodu koji plovi u susret događajima koji se neće nikada i nigdje desiti, samo da brod izdrži

O čemu sanjaš vladaru s krunom od sjedina?

O danu kada je sve pošlo naopako i o vjetrovima koji su me nagnali (nagovorili) ploviti

 

 

 

Lažni izlaz

Promičem kroz duguljasti tamni hodnik okrunjen spletom uzburkanih misli, sporog koraka, lijeno razgrćući pramenje sivila, sve dok ne dosegnem slabo svjetlo koje klizi kroz mutno staklo iznad jednih vrata i začudim se iznova, lažni izlaz
Naizgled moćni, kobni labirint raspline se s nekoliko kapi svjetla koja me primamljivo miluju i pozivaju, kreni prema jugu, prema davnom moru, isti je pravac, plov je jednake mučne dužine s mnogo neizgovorenih riječi
Okrećem se drugim vratima nasuprot i ulazim odlučan, svakako se oduprijeti napasti, mada znam kako me i s ove strane očekuje slično otkrivanje zatamnjenog lica labirinta, sve je isto, samo je pogled iza kormila usredotočen prema sjeveru, sve je isto, oba su mora varljive vode
Svi su njegovi izlazi lažni i zato je labirint jedinstven, neponovljive strukture izrasle u mit

 

 

 

Glasovi

Katkada začujem neobični glas kod označenog izlaza iz labirinta i nisam posve siguran, čiji je smijeh?
Smije li se ona jasno i čisto ili to odzvanja dah duboka labirinta?
Što više osluškujem sve sam dalje od saznanja
Možda, možda se u njezinom prpošnom smijehu zrcali izbrazdano lice labirinta, gospodara neba i zemlje?
Protječe li njegova moć kroz njezine vene?

I tada sam shvatio. I ona je čuvarica drevnoga zdanja a Zaboravljena nekada je njime vladala, povezane su istim moćima, lažnim izlazima jer pravoga spasa labirint nema, on guta namjernike i pokatkada kroz smijeh žena raspreda priču o odgonetki, o spasenju koji je nadohvat, odmah iza nekih običnim vrata

 

 

 

Smijeh

Tvoj smijeh huči kao zlokobna rijeka, iznenada zaživjela usred pustinje, kratkog ali žestokog daha, glasovi odjekuju ispod svodova u mračnom podzemlju dok se sila valja i izranja kršeći suho tijelo tla, sudarajući se sa svjetlom uz prasak
Tvoj je osmijeh satkan od krikova u posljednji tren onemoćalih ratnika da podignu štit i zadrže koplje prije nego li se skrše u prašinu koju će uskoro natopiti bujica
Tvoj se smijeh čuje i kada varamo i zavaravamo se, govoreći jedno i misleći drugo
Tvoj je osmijeh obmana, varka, zamka za nevješte
I sve si to ti, dok osluškujem čudesni smijeh, ne obazirući se

 

 

 

Susret

Susrećem te slučajno, doista, nije bilo nikakve namjere, dogodilo se, susreli smo se
Ne vidim u polutami tvoje svijetle oči dok osjećam jasni, dugi pogled i poput umorna mornara u zabačenoj luci odmahujem rukom, uzvraćam osmijeh, bez nekog posebnog izraza lica nadam se i stupam u svoj dio labirinta, zatečen vlastitom nemoći pomalo ljut na neodupiranje, ogorčen dubokom ranjivosti osjećaja što se neprekidno propinju u mojoj utrobi
Napokon zatvaram spasonosna vrata, mogu odahnuti i grozničavo prebirem po zbrkanim mislima, prepletenih neposrednim utiscima, brzo i plitko dišem, borim se svladati naraslu uzbuđenost i shvaćam kako opet tegobno dišem, oslonjen na tanka vrata
Zatvaram oči i ipak nekako sporije, dublje dišem, gotovo je

 

 

 

Kretnja

Ponekad opazim tvoje graciozne kretnje, lagano se i skokovito krećeš, silna je moć tvoga mladog tijela, zamahuješ s repom i otkrivaš dio lica, oči se sjaje
Zastajem i pomalo stidljivo zaključujem, lijep trenutak tijela u pokretu, vješto promičeš, nesputano, slobodno, nema granica gesti
Poželim biti nevidljiv, prateći te u stopu, ne, ne bih te dodirivao, samo bi promatrao i upijao očima tvoje kretnje i uživao u mirisu kose
Ne, ne bih te doticao jer tada bi čarolija prestala, samo bih te pratio kao prozirni duh i smijao se tvojim pokretima
Ponekad primijetim tvoje graciozne kretnje i sjetim se nevidljivog koji te u stopu prati, tada se nasmijem dok se ti okrećeš i gledaš u moje usne a ja samo šutim

 

 

 

Oči

Što vidim u tvojim svijetlim očima?
Što se u njima zrcali?
Čuje li se išta u tvome pogledu?

Misterije odjekuju , bruji zamoreni labirint i upozorava na svoje enigme

Nastojim ušutkati labirint, prekorijevajući ga, daj mi samo nekoliko minuta, zašuti na trenutak i pusti me na miru, samo trenutak
Labirint uvrijeđeno zamukne i odmakne se, cijela građevina škripi dok očekujem da se drevni svodovi sruče na moju glavu
Evo šutim, ne postojim, ne obaziri se na hodnike, šutim

No tren je prošao, magija je nestala
Odmahujem svodu, kasno je

 

 

 

Gdje si?

Gdje si drevna vladarice, bešćutnice ?
Što radiš iza onih visokih prozora, između nagomilanih kuća, iznad uske, bučne ulice?

Kakve te misli salijeću?

Sjećaš li se?
Ponekad?

Ne, tek ponekad se prisjetiš s mukom i budiš se u svom svijetu

Gdje si tamnokosa, kako bilježiš vrijeme, osim svakodnevnom dosadom života?

 

Ponekad vidim tvoj tanki, povijeni nos, male grudi, tamu tvojih očiju
Gdje si?

Vrijeme se istrošilo i umuknulo je, čini se bez razloga,
Ne,sve je s razlogom

Tražim te u bespućima tame, znajući nikada te neću tako vidjeti kao onoga dana

 

 

 

Dva lica

Vas dvije potpuno ste iste, iako pripadate različitim vremenima, obje ste podložnice labirinta, dok vas tražim bezuspješno, bez volje, slab, nemoćan s dugim trncem u srcu koji me goni dalje, samo dalje
Različita boja kose, drugačije oči, male grudi i neposredni pogled, vladarica i čuvarica labirinta
Iste ste i različite, ponekad vas ne razlikujem

Jedino je moja kruna od sjedina stvarnost, a vi ste tlapnja, varka

Pogni glavu i priznaj poraz labirintu, zgazilo te vrijeme, jedino si se protiv njega i borio a one, one su samo ukras na pročelju hrama

 

 

 

Samoća

Osjećam bolno svoju samoću, prepoznajem je lako, mogu je razdijeliti na pravilne kvadrante, taj je ostavljeni svijet precizno označen. Cijela povijest suvišne znanosti
U samom sam središtu zaboravljenog svijeta, poput sunca, bez sjaja i topline, tek ogoljeno središte

Zapravo sam pustinja, gola, neplodna, negostoljubiva, opaka, vražja, to sam ja, pijesak što teče u nepovrat
Razgovarao bih s riječima, no one šute, nijeme su, nepokretne, mrtve

Grizem komad staroga kruha, pomišljajući kako mu okus nije loš, imam kruha, grizem, zasićujem glad, kruh me tješi, nisi sam

Umoran sam a što je s nama?
Skaču kentauri, a mi?

Samoća je poput prazne boce nekad ispunjene opojnim vinom
Prazna, samo staklo odzvanja

 

 

 

Mogu li sanjati?

Mogu li sanjati?
Ne

Sve si potrošio u lukama koje si ubrzo zaboravio
Ne, ne možeš sanjati
Probudi se, brod pristaje, tko zna gdje je, probudi se, otvori oči, suoči se, daleko si izvan svega

Mogu li barem na trenutak sanjati?
Ne, to je za one koji posjeduju moć
Ti nemaš ništa
Ti si gola ništica
Znamen bez oznake
Podigni jedro i otplovi, izvan ovih mjera, otplovi
Ti si praznina, mada toliko ploviš

Mogu li sanjati?
Ne
Tvoje snove sanjaju nepoznati

 

 

 

Plov

Kamo plovimo, mrmljaju kentauri, kamo plovimo i pogledavaju me ispod oka?
Kamo plovimo, bruje kormila?
Kamo plovimo, huče jedra?
Kamo?
Ne znam
Ne znam kamo plovimo

Pramac reže uspavano more, ne opire se, pušta nas da plovimo
Dobro je dok plovimo, dobro je
Kamo, zagrca krma broda, kamo?
Dalje u nedogled, u nedohvat, šutim izgovarajući iščekivano
Kamo plovimo, brunda pramac?
Samo dalje, šište glasovi

Trljam kapke i sjećam se svjetlooke,samo dalje, prema sjeveru, ionako svi putovi vode na jug

 

 

 

Zaborav

Mogu li zaboraviti vladaricu tamnih očiju?
Mogu li zaboraviti pogled na tvoje usne?
Mogu li se suočiti s neugodom sjećanja?
Ne .
Tamniš, blijediš, nestaješ.

Gdje sam u toj mučnoj priči?

U zaboravu, kliču u glas kentauri

Obaram glavu, bez glasa sam, dok me mrzovoljna posada promatra

 

 

 

Razgovor

Hej pomorče kvrgavih ruku i suha tijela, zašto ne zaploviš već jednom?
Moji su mornari mrtvi, kentauri su pronašli svoja udaljena brda i svete pećine gdje će podizati čudne potomke

Što je s brodom sjedokosa kruno?
Brod se pridružio tihom dnu usplamtjela mora, davno prije mnogih naraštaja

A ti, što je s tobom?
Ja samo zurim u more s očima što ne vide, tek moje tijelo osjeća trpljenje i govori mi sve slabije, još dišeš

Hej pomorče ranjenih ruku, pridruži se prvoj posadi koja te je voljna prihvatiti?
Ne, sam im kažem ako pitaju, nosim kob, nosim nesreću, odbijem ih na vrijeme kako me ne bi bacili s broda nasred mora

Zbogom ili do sutra pomorče kvrgavih ruku
Do jutra samo

 

 

 

Obala

Ostajem sam na tihoj obali teško podnoseći jedva čujne zvuke, sklanjajući se od rijetkih radoznalaca koji hrane svoje ogavne duše tuđim nevoljama i glasovima o smrti iz daleka
Polako dišem, osjećajući toplinu podnevnog sunca, dobro je, mogu gledati u lijene valove što dopiru do mojih nožnih prstiju i nitko neće opaziti moj blagi osmijeh upućen moru, njegovoj moći i nitko me neće prekidati u bezglasnoj molitvi, a kako mu se dugo i bezuspješno molim cijelu vječnost, cijeli život

Buka izdaleka, odmičem, uklanjam se radoznaloj svjetini

Starac isprekidana koraka vuče se prema utočištu, prema prvoj praznoj rupi u stijenama iznad luke, to je dobro mjesto za promatranje, nitko me ne ometa, mogu gledati more sve do svoga konca

 

 

 

Rupa u stijeni

Rupa u stijeni nije veća od moga skromnog ležaja na onome davnom , od svih prokletom brodu, mogu se okrenuti na bok, mogu sjesti s ispruženim nogama, ne kisnem, rupa je suha, ali nema mjesta za vatru pa je palim vani a vjetar je usmrćuje i hladi me, želi me otjerati iznova na plovilo, govoreći mi, ostani tamo, pripadaš plaveti, napusti rupu , ostavi je za nekoga meni dragog koji se sklanja od svijeta

Ti bježiš od mora a ne možeš bez njega, ostavi moju rupu na miru, sikće vjetar i huji svojim podlim krilima, idi već jednom svome moru, ostavi moju zemlju i moju rupu u stijeni
Sklapam oči i čudim se vjetru, ne, ovaj nije kao oni s kojima sam se stoljećima borio nizašto

 

 

 

Vjetar

Napokon, već umoran od stalnih prigovora, popuštam vjetru i ostavljam dragu , toplu udubinu u stijeni i odmičem niz obronak, praćen kikotanjem vjetra, napokon, i on me se je riješio i pogurao prozirnim krilima prema obali, prema zagrljaju mora.
Saplićem se i padam, pomaže mi blijedi ustati i šapće, izdrži, ti si čovjek od mora, što će ti neugledna rupa?, Ti si oplovio cijeli poznati svijet, istina u bezuspješnoj potrazi, no oplovio si ga, sijedi kralju opetovanih pokušaja
Ostavlja me na obali
Sve je utihnulo
Opružam se i čujem glasove mora

Došao si kralju sijede krune, došao si
Sačekaj jutro i sve će biti bolje, raskošnije od rupe u stijeni

 

 

 

Jedro na obzorju

Kada ugledam prvo jedva vidljivo jedro na obzorju, znati ću, kucnuo je trenutak da zauvijek ostavim tvrdo stijenje obale i prepustim se moru
Iznova ću ploviti, bez razloga i bez prave potrebe, no, ploviti ću po navici kao što i činim cijeli život, misleći kako moje namjere imaju stvarnu svrhu
Hoću li biti sretan, pothlađen, na nesigurnom plovilu uz mnoštvo neizgovorenih riječi koje bi vodile brod prema cilju, samo da su na vrijeme izrečene?

Ne, nećeš biti sretan, unose mi se krila oblaka u lice, budi sretan što možeš ploviti

Zar to nije sreća, potvrđuje Sjeverac

Na tom ću bijednom brodu otploviti u susret već određenim zbivanjima hineći kako ne znam za njih

Na tom ću brodu možda otploviti i dalje, tko zna, možda do ulaza u Južno more, jednom, svakako

 

 

 

Brod

Hoće li me posada prihvatiti?
Sličim li njima?
Ili sam drugačiji?
Moji ožiljci nedvojbeno potvđuju njihovo nepovjerenje

U pravu si, plovio sam sa svima, protiv njih i vjetrova, uvijek smo bili nasuprot a sada bi se skrio na njihovom žalosnom brodu

Možda me i ne prepoznaju, možda ne uoče moje duboke rezove, koji više od svega izvikuju

Jedro se napinje, zatežem uže, šutim i osluškujem
I oni šute i oni su u neprestanoj potrazi za nedosegnutim
Jedro se napuhnulo, brod klizi, drvo škripi, jedno smo
Zatječe nas noć na otvorenom moru., bez vjetra, valja sačekati jutro, posada mrmori i liježe na počinak
Vjerujem kako i drvo broda spava, samo kormila bdiju