"KRHOTINE" Miroslav Pelikan

7 5 2 koraka

Svakoga jutra, ali ne previše rano, odlazio je do rive, kupovao novine i cigarete s uvijek prisutnom željom razgibati se tijekom šetnje koja je slijedila. Polako je koračao promatrajući brodove uz obalu, osluškujući razgovore ribara i pomoraca. Nisu ga oni posebno zanimali, volio je zvuk ljudskog govora koji nadjačava kričanje mnoštva galebova. Na kraju rive nalazila se bijela klupa, nekako izdvojena ispod stare palme. Ona je bila njegovo prvo odmorište, prva postaja. Otvarao je novine, brzo ih prelistavajući, paleći cigaretu jednu za drugom. Napokon bi sklopio novinske listove, provjeravajući, nije li se zaprljao i po običaju se zagledao u kamenu hrid nedaleko obale. Nije se moglo vidjeti ništa osobito, tek sivo tkivo koje strši iz mora. Netremice bi gledao neko vrijeme izoštravajući svoj pogled kako bi on pronikao što dublje prema sivoj stijeni. Kada bi se umorio, protrljao bi oči, skinuo bi šešir pokušavajući se s njim rashladiti. Sada bi njegov pogled opet plutao na površini mora rasijecanim mnogim plovilima. Nastavljao bi sa šetnjom, vraćajući se uvijek istim korakom, nekako svečanim hodom, između domaćih i turista, ponekog bicikliste. Nakon sedamsto pedeset dva koraka sjedao bi na klupu, osamljenu na suncu. Tu bi se kratko zadržavao tek da samo jednom ali ne previše koncentrirano pogleda prema sivoj izbočini. Nije naprezao pogled, znao je, ona je tu zauvijek i bit će zauvijek i ne samo zbog njega. Ponekad bi nemarno pogledao novinske naslove i u sebi je samo odmahivao rukom, pritajeno se smiješeći.
Ivan T. Živio je u prizemlju stare vile, ispred koje su se šepurili ostatci davno uređivanog vrta. Rijetko bi se zadržavao u vrtu nakon jutarnjih šetnji. Brzo bi prošao kroz vrt, ne osvrćući se na poneki očuvani detalj proteklog ukusa. Stan se sastojao od dvije velike sobe, kuhinje i kupaonice. Jednu je sobu Ivan T. Koristio samo za spavanje, on bi točnije rekao noćenje. Velika tamna soba sa skromnim ležajem nasuprot prozora, s jednim ormarom pored ulaznih vrata, soba s potpuno golim zidovima i jednom slabom žaruljom, soba uvijek zamračena s navučenim zastorima. Druga je soba bila bogatija namještajem. Na sredini sobe veliki radni stol sa zelenom stolnom svjetiljkom, dva zida prekrivena policama s natiskanim knjigama i povezanim uredskim ormarima. Četvrtu je stranu činio impozantni prozor s pogledom u vrt, iza koga se nazirala u daljini siva stijena. Ivan T. Ovaj je prozor često nazivao- zid s velikom živom slikom-. Tu u radnoj sobi provodio bi najviše vremena, listajući mnoštvo papira i knjiga, neprestano uspoređujući podatke, bilježeći opaske. Svaki je papir uredno arhivirao u za to predviđene pretince.
Ivan T. Živio je već dugo sam. Supruga mu je davno umrla, baš nekako kako se skrasio u mirovini. Njezin odlazak nije mu teško pao, većinu su zajedničkog života proveli odvojeno. Sve što je ostalo iza nje poklonio je nepoznatima, zadržavši za život samo ono najnužnije. Umjesto bračnog kreveta stavio je jednostavni, tvrdi ležaj. Dvokrilne ormare zamijenio je običnim, puno manjim. Sa zida je poskidao i sve slike, dva ulja i jedan akvarel i nekoliko zgodno opremljenih fotografija. Djece nisu imali a rodbina se nekako zagubila. Rijetko bi kontaktirao s bivšim suradnicima, ponekad se odazivao pozivu na zajedničko druženje, ali bez ikakvih emocija i površno. Hranio se oskudnno ali redovito, lijegao je duboko u noć, budio se s prvim zracima svijetla. Život Ivana T. Bio je sasvim jednostavan. Naime, Ivan T. Od života nije puno tražio, ali mu puno nije ni davao.
Ponekad bi promijenio dnevnu rutinu svoga življenja, iskrao bi se iz stana u prizemlju, nekako dječački vedro i otišao se prošetati, brzim korakom, brzim i sve bržim. Tada nije koristio postaje za odmor, nije gledao prema sivoj stijeni. Odradio bi u svakom pravcu sedamsto pedeset dva koraka i nekako ispunjeniji vraćao se svoj turobni stan. Koliko se puta za dugih noći pitao zašto je toliko vezan za sivu stijenu. Tamo je službeno proboravio tek nekoliko godina. Bio je na mnogim radnim zadacima širom bivše države. Tako je i zaradio mirovinu, časno, bez gluposti, ne sramoteći svoj poziv. Koliko je samo puta pohvaljivan. Stjecajem okolnosti, nekoliko godina prije umirovljenja premješten je u malo primorsko mjesto, to je bila nagrada za njegovo dotadašnje držanje. Dobio je i stan , pa neka uživa. Dolazak u ovaj gradić snažno je razbuktao pritajene strasti, strahove, zaredale su neprospavane noći. Izvana Ivan T. Nije pokazivao prisustvo slabosti, dapače u nekoliko je navrata susreo ljude, osobe koje je davno upoznao ali ne i zaboravio. Oni su ga promatrali razrogačenih očiju, a on, on im je uzvraćao s indignacijom, stvarno je osjećao istinsku superiornost.
Kada su se desile promjene, on je ostao izvan svega iako višekratno pozivan, ostajao je nijem. Posebice poslije smrti supruge, potpuno se odvojio od svijeta, zapravo sa svijetom je komunicirao samo preko sudbina onih koji su ispunjavali njegove spise. Točno se prisjećao svih imena, lica koja su nosila, znao je gdje su i kako su završile mnoge obitelji u vezi s osobama iz spisa. Zapravo, bio je iznimno ponosan na svoju sjajnu memoriju, na kojoj su mu mnogi zavidjeli, iasrtina je, pa i da je bilo pravde on bi dogurao mnogo dalje, pa i više. Posljednjih godina kada se struktura ranih šetnji ustalila s dvije postaje postao je bolno svjestan nepromjenljivosti postojanja sive stijene. Taj vrh što je izvirio iz mora magnetski ga je privlačio. Iznenada bljesnula mu je ideja, valjalo bi otići do sive stijene, sada se tamo slobodno može, tamo više nema ničega, samo neki ostatci, uostalom stalno se organiziraju turistički izleti. Pomisao na posjet sivoj stijeni silno ga je uznemirila. Odupirao joj se svim razumnim silama. Dovoljno je bio tamo, pa i za druge koji nisu bili njegove sreće.
Ipak, preko jednog znanca saznao je sve o izletu na sivu stijenu. Zanimalo ga je, raspituje li se netko o izletnicima. Ne, tamo odlaze samo radoznali. Svejedno je svoj put odgađao svakim danom, borio se svim srcem ne bi li to postala i definitivna odluka, ne otići. Isprva mutna i nejasna muka počela se pojavljivati iz tijela svakoga dana, sve radikalnije. Shvatio je, ne može više odlagati posjet, mora kroz to proći. Nakon toga, svakako, uvjeravao se, bit će mu lakše.
Tako je i osvanuo taj dan. U malom brodiću bilo je desetak izletnika, larmali su, naginjali se preko ograde, smijali se i psovali kada bi ih val zapljusnuo. Ona težina i muka kao da je nestala, primjetno je postao lakši, uspravio se, uvijek su mu govorili da je pšogrbljen. Plovidba nije trajala dugo. Vodič ih je na samom brodu upozorio na važne detalje iz povijesti sive hridi. Pri samom iskrcavanju počeo je osjećati drhtavicu u nogama, sav se tresem, za trenutak je uplašeno pomislio. Čim je stupio na betonsku obalu, strah je ustupio mjesto njegovom čvrstom koraku. Oštrim pogledem preletio je letimično po preostalim objektima, nešto je prepoznao, većinu nije. Ipak, to je srce sive stijene, obala za doček, gore su bile žice. Vodič ih je poveo u obilazak pričajući razne priče, no Ivan T. nije slušao. Nije bio impresioniran posjetom sivoj stijeni, osim onih nekoliko trenutaka prije iskrcavanja, potpun nedostatak osjećaja. Nakon ukusna ručka na obali, odlučio se prije povratka još jednom prošetati, sam, kako mu doista nitko ne bi smetao, kako ga nitko ne bi ometao u neposrednom kontaktu. Već kod iskrcavanja na otok u njegovim se mislima počela rojiti, isprva nepovezana ideja o oblaku krikova, o magli uzvika, koji i danas lebde iznad nevelike sive stijene. Znao je vrlo dobro, osobno iskustvo mu je takvo što potvrdilo, sve se fizičko, zemno može uništiti, pretvoriti u apsolutno ništa, osim proizvoda uma, duše. Bolna i mučna sjećanja okružuju, nastavaju prostor neposredno iznad tla mnogih mjesta pa i ovo. No, što je s tim nevidljim ostatcima, što je s tim relikvijama prošlosti?Ništa, nema ih.
Ivan T. bio je već nekoliko sati na otoku i ništa osobito nije osjetio, ništa primjetljivo osim ideje same o oblaku krikova. Očekivao je da će se za vrijeme zasebne šetnje ponešto dogoditi, nešto bi moralo zaiskriti, barem neki šušanj, nešto što izgleda kao glas, kao strepnja, nešto kao očiti strah, ali ništa.
No, počela su izvirati lica onih kojih se gotovo nikada nije prisjetio, njihovegeste, umrle oči, trošna isušena tijela, krpe koje su se ovijale oko njihovih udova, izlazila su puna imena iz zaborava. Izvor nadiranja uspomena postajao je sve snažniji, bujao je, gomilao se oko njegove glave, ali on nije pokleknuo pred nijemom bujicom, samo je mahnuo rukama, rastjerao roj i zaklonio rukama oči zagledavši se prema obali. Jasno je vidio rivu od sedamsto pedeset dva koraka. Postaje nije opazio, ali nij se morao brinuti, znao je, one drže njegovu stazu. Okrene se i krene nevidljivom stazom na drugu stranu otoka. Približavala se je večer, vodič je okupljao već vidljivo umorne izletnike koje nije baš dojmila priča o povijesti sive stijene. Ubrzo su bili u čamcu i nekako sretni krenuli natrag. Za to je vrijeme Ivan T. već pristigao na drugu stranu i odmah prepoznao mjesto za vađenje pijeska iz mora. Dobro, vrlo dobro je pamtio cijeli postupak. Ulazili su u vodu i vadili pijesak. Isprva im je godila temperatura vode no vremenom postajalo im je sve hladnije, drhturili su prolazeći pored njega, no oin se nije obazirao.
Dan je lagano uzmicao, tmina je zagospodarila cijelim prostorom. Sjeo je na kamen i zapalio je prvu cigaretu. Dim se sporo uzdizao, kao da ne želi otići, kao da se ne želi rasplinuti iznad njega. Već je bilo sasvim mračno i tada se sjeti, kako će natrag. Brodić je sigurno već otplovio. Nije osjetio neugodu, uostalom na svome je, doma je. Posve opušten u potpunom mraku, okružen samo svjetiljkama s obale, korak po korak vraćao se prema luci. Njegove su noge točno poznavale neucrtanu stazu i za dvadesetak minuta stajao je na mjestu gdje je prije nekoliko sati stupio na ovo sivo tlo. Sačekati će brodić ovdje, oni će svakako vidjeti da me nema i vrati se po mene. A ako i ne, netko drugi će doći s novim turistima. Sjeo je na rub, spustio je noge i zagledao se u valove koji su potpuni nesvjesni njegovog prisustva nastavljali sa svojom naivnom dječjom igrom.
Pušio je, brojao je valove, razmišljajući koliko bi izdržao u vodi, ukoliko bi želio otplivati do kopna. Valovi su se pomalo ražestili, sve su ga češće prskali, kao da ga žele otjerarti. I tada, kada se već mislio odmaknuti, primijeti u vodi nedaleko, ispred njega, nešto što je sličilo podignutim rukama. Gluposti, to je najobičniji umor. No, ruke su sve jače izranjale i jasno se isticala njihova gesta. One ga zovu, ustrašeno pomisli Ivan T. Ustao je, protrljao je oči, ne uzmičući.Ruke su dolazile sve bliže i tada je jasno prepoznao srebrni prsten na lijevoj ruci, lijepi prsten mekog sjaja, prsten koji je tako otmjeno nosila njegova supruga, njegova umrla supruga. Sagne se, primakne bliže i dođe nadohvat uzdignutih ruku. Razmak je bio sve manji i osjeti kapi kako padaju s ruku na njegovo lice. Zaklopio je oči a ruke su ga samo nježno zagrlile i povukle.

Galerist

Aurel Banek, lijeno se premještao s noge na nogu, u uređenom podrumu ispod galerije, koju je vodio uspješno sa cijelom obitelji, promatrajući površno uredno poslagane nizove slika, većinom kvalitetno opremljenih skupocjenim okvirom, uglavnom ulja na platnu, srednjih i većih formata, poznatih, istaknutih imena domaće likovne produkcije.
Kada je promatrao te nepomične nizove, Aurel je razmišljao samo o putovima koje su te slike prošle i na koncu završile u njegovoj popularnoj galeriji.
Bilo je tu i djela starih gotovo sedamdeset ili osamdeset godina ali, naravno, i slika suvremenih autora.
Aurel uopće nije krio nedostatak bilo kakvih osjećanja, ni prema pojedinom autoru ili njegovoj slici. Za njega, Aurela, te su slike bile samo roba koju će on uvijek uspješno prodati ili bi ponekad finije rekao, one su bile njegova šutljiva pratnja kao glineni kineski vojnici u carskim grobnicama.
Otkupljivao je vješto ono što ga je zanimalo, često arogantno odbijajući prve ponude, da bi na kraju ponuđač na kraju prodao vrijednu sliku za desetak posto vrijednosti
Imao je sjajno pamćenje, fotografsko pamćenje i mogao je opaziti i najmanju oscilaciju u potezu kistom, u odabiru boje ili stanovitom otklonu od izvornog motiva.
Aurel je bio poznat i po tome što je odmah isplaćivao dogovorenu sumu, na ruke. Kupljenu sliku bi odmah prepustio nizu u podrumu, kao posljednju u nizu.
Aurel nikada nije osjetio neko neobjašnjivo unutarnje zadovoljstvo promatranjem pejzaža, portreta, mitološke scene…. Za njega je slika bila odmjereni sinergijski proizvod platna, boje i ruke slikara.
Kroz niz godina galerija je vrlo dobro poslovala s uključenim angažmanom cijele obitelji.
Naime, Aurel bi nabavljao slike, organizirao izložbe i određivao cijene a obitelj se bavila izravnom prodajom u galeriji, koja je bila otvorena cijeli dan i to svih sedam dana u tjednu.
Zapravo, Aurel se iskreno čudio tim sladostrasnim izljevima ljubavi, tim smiješnim i nepotrebnim sentimentima kada su u pitanju bile slike pa i one najskuplje na tržištu. Slike su samo roba, razlikuju se jedino po procijenjenoj vrijednosti i formatu.
Kada je navršio šezdesetu godinu otišao je sasvim neopaženo u mirovinu. Zaliha slika u podrumu bit će dovoljna za nekoliko godina opuštenog života obitelji.
Povukao se u ladanjsku kuću na sjeveru, živeći u malom mjestu, na uzvisini. Svaki se dan dizao rano, priprema drva, obilazio vrt i voćnjak, cijelo vrijeme uživajući u tišini.
Iza ručka bi prošetao mjestom u društvu supruge. Popodne je uglavnom čitao većinom memoarsku literaturu. Osobito su ga zanimale reakcije ljudi u odsudnim trenucima.
Galerija u gradu je i dalje poslovala dobro, ostvarujući Aurelove zacrtane ciljeve. Obitelj je kvalitetno vodila galeriju, sin i kćer, dostojno su zamijenili oca.
To idilično stanje po Aurelu, trajalo je oko dvije godine. On je povučeno živio u ladanjskoj kući sa suprugom slažući jednostavne i tihe dane.
Na kraju te druge godine, sin ga je samo ukratko obavijestio kako odlazi u inozemstvo, a galeriju u cijelosti prepušta sestri.
Aurel nije uspio ni promisliti o svemu a sin je već otputovao.
Dvadeset četvrtog lipnja uhapšen je kćerin suprug.
Aurel i supruga odmah su doputovali u grad. Kćer je bila u panici, angažirani su odreda najbolji odvjetnici.
Sve će biti u redu, tješio se je Aurel. Obišao je galeriju i zapanjen ustvrdio kako je podrum posve prazan a i ponuda u samoj galeriji bila je vrlo skromna.
-Gdje su sve te slike?, zavapio je Aurel.
-Otišle su, prodali smo ih, kroz suze mu je odgovorila kćer.
-Gdje su onda nove slike: Gdje je novac?
-Sve je tu. Sve što imamo je tu.
Aurel je pregledao poslovne knjige. U njima se jasno zrcalila katastrofa. Galerija je u protekle dvije godine jedva ostvarivala desetak posto zarade.
Nema druge, Aurel se morao vratiti starom poslu jer valja platiti odvjetnike, mora se osigurati produžetak života i galeriji i obitelji.
Kćerin suprug osuđen je na višegodišnju zatvorsku kaznu unatoč iznimno kvalitetnoj obrani.
Aurel je u međuvremenu organizirao nekoliko izložbi, no one u prodajnom smislu nisu dale očekivano.
Čak su mu i rivali otvoreno rekli.
-Aurel, tvoje je vrijeme prošlo.
No, on se nije dao, nije se predavao. Istom bahatošću i arogancijom započeo je s prikupljanjem slika. No, bez obzira na sve napore, galerija je tonula sve dublje i uskoro su je morali zatvoriti.
Ipak, nekako je uspio zbrinuti kćer, našavši joj posao u Gradskoj upravi, te se vratio sa suprugom u mir ladanjske kuće, tužan i zlovoljan, razočaran, ponižen.
Idućeg mjeseca vratio se sin iz inozemstva, samo na kratko. Dobro mu je vani, putuje dalje, iduća destinacija Afrika.
U istom razdoblju kćerin suprug izašao je iz zatvora i ubrzo je uslijedio razvod. On ima svoje planove, vrijeme leti, život se mora iskoristiti.
Aurelova supruga teško je izdržavala sva ta dramatična zbivanja, oboljela je i uskoro, Aurel je ostao sam u ladanjskoj kući.
Vratio se u grad i iznova pokrenuo novu galeriju, strpljivo slažući slike u podrumu, šuteći stalno sa carskim kineskim vojnicima. One bolje slike izložio je u skromnoj galeriji, jedino se pitajući, zašto moram voljeti slike?

Kratki izlet u djetinjstvo

Slučajni događaj usmjerio je autobus Dalibora Kralika prema onim ,često neizbježnim događanjima kojima se ne nadamo.
Uslijed prometne nesreće, autobus je morao zaobilazno, a kako niti na tim putovima nije sve bilo uvijek prohodno, krenuo je u posve suprotnom smjeru.
Naime, Dalibor je krenuo visoko komfornim autobusom prema nekoliko stotina kilometara udaljenom gradu, na značajni sajam knjiga. No, autobus je završio stotinjak kilometara sjevernije u glavnom gradu pokrajine. Dalibora to nimalo nije smetalo, naprotiv. Do otvorenja sajma knjiga ima cijeli dan na raspolaganju, iskoristiti će ga kako mu se najviše sviđa jer odluku je već donio. Naime, blizu glavnog grada pokrajine, nedaleko, na bliskoj udaljenosti od nekih dvadesetak kilometara nalazio se Mali grad, mjesto, gdje je nekada davno, prije više od trideset godina Dalibor provodio ljetne praznike kod djeda i bake. Život je Dalibora odveo prema drugim odredištima, prema drugim ciljevima, stoga tolika praznina vezana za posjete Malom gradu. Baka i djed davno su umrli, a kuća u kojoj su živjeli pripala je ujaku koji je najveći dio godine provodio u svoj drugoj domovini, u Francuskoj.
Već izjutra, Dalibor se lokalnim autobusom odvezao u Mali grad. Osjećao je duboku uzbuđenost, neku titravost koja je samo rasla, bujala ali ga nije plašila.
Daliboru je u dubini uznemirene duše titrala silna radoznalost, gotovo da je mogao opipati osjećaje sreće što će nakon toliko vremena moći hodati stazama djetinjstva.
Ubrzo je lokalni autobus stao u središtu Malog grada. Dalibor se osvrtao i lako prepoznavao staru željezničku stanicu, crkvu, redove kuća izgrađenih prije gotovo stotinu godina. Sve je tu i naizgled isto.Ubrzano je koračao prema redovima kuća, sivom bijelim zdanjima u nizu s malim vrtovima ispred.
Kuća njegovog djeda nije se odviše promijenila, oronula je dok je vrt bio potpuno zapušten. Ušao je bez straha u dvorište, vrata zaključana. Pogledavao je kroz prozore, sve uzbuđeniji, kako mu je srce tuklo. Ali u kući nije bilo života. Nekako, pomalo razočaran zaputi se prema groblju.
Na groblju se odavno nije sahranjivalo, srećom dobro je znao kako ide i lako je pronašao traženi grob, skriven u travi.
Nasmiješio se djedu i baki, pomilovao je spomenik. Zapalio je cigaretu i dugo, onako nepomičan gledao u slova imena bake i djeda.
Živo se sjećao skromne i dobre bake, djeda, visokog, starog čovjeka, do koga je najviše držao, uvijek priznajući sam sebi kako mu je djed uvijek i jedini imponirao.
Pogledao je sjevernije, prema brežuljku gdje se nekada nalazio djedov vinograd. Sjećao se Crnog, psa s kojim je trčao od vinograda do potoka. Crnoga je donio baki dok je još bio štene. Baka je prihvatila, dugo je živio s njima.
Vinograda više nema, same vikendice. Neće ni ići tamo, sadašnji stanari čudno bi ga pogledavali kada bi im on rekao da je tu bio vinograd njegovog djeda. Rekli bi mu, grubo, ovdje vinograda nema odavna.
Odjednom osjeti čuđenje, čudio se sam sebi,kako to da se nije zagledao u niti jedno lice čovjeka pored koga je prošao. Cijelo je vrijeme hodao okružen samo svojim mislima utemeljenima na prisjećanju. Je li unaprijed znao kako neće nikoga prepoznati? Je li već unaprijed znao kako njega neće nitko prepoznati? Doista, bio je u Malom gradu a kao da i nije, kao da je okružen scenografijom Malog grada, kulisama loše predstave.
Osjeti glad i prisjeti se restorana „Kod tamburaša“ i uputi se niz strminu groblja prema cesti. Međutim restoran više nije postojao. Kuća je bila tu, stara i zaključana.
Ipak nešto mora pojesti, u središtu će nešto naći. Na autobusnoj stanici pronađe manji lokal.
Konobar ga je hladno uslužio, iako bez zamjerke.
-Vi dugo ovdje radite?, upita konobara.
_Ne, došao sam prije par godina.
-Ah, tako.
-Da, živio sam petsto kilometara odavde i nikada nisam mogao ni pomisliti da ću završiti ovakvoj rupi.
-Ne sviđa vam se, ni mjesto ni starosjedioci?
-Ma koji starosjedioci, odmahnu konobar, oni su svi, tamo i tamo, pokazuje konobar na staro i novo groblje. Mi smo sada tu. Došli smo s raznih strana u Mali grad.
-I?
-Jedva čekam da mi se ukaže prilika da odem bilo kamo s obitelji.
Dalibor ga je promatrao pozorno i znao je da konobar žali za svojim mjestom djetinjstva kao i on.
-Znate, jelo je u redu?-Je, dobro. Znate, nastavi konobar, svi nekamo žele otići a najčešće završavaju kao ja ili vi?
-Ne, zbunjeno će Dalibor, nema vraćanja. Eto, samo zaborav ponekad ne učini ono što bi trebao, pa se nađemo u svojevrsnoj dilemi.
-Ne razumijem vas, brzo će konobar.
-Nema veze, koliko sam dužan….

Pravila

Skroman i precizan. To je bila šifra za odgonetanje Roberta R. Doista, Robert se nikada nije isticao, uvijek dosljedan prosječnosti, sjajno uklopljen u sivilo. Živio je samotno ali iznimno disciplinirano, strog ponajprije premi sebi samom. Ustajajao je rano, održavao redovito osobnu higijenu, tek nekoliko zalogaja prije vježbi istezanja, slijedio je posao, ručak, vrlo kratki odmor, trčanje, čitanje i zapisivanje, počinak, sve u isto vrijeme, odmjereno ritmično, ravnomjerno i kontinuirano. Robert R. Bio je jedan od mnogobrojnih svjedoka propasti većine dobrih ljudskih odlika. Zajednica ljudi postupno se pretvarila u složeni odnos malobrojnih ( koji su sebe rado nazivali i predatorima)i značajnog ostatka, preostalih ili mase ( ponekad su ih predatori nazivali lovinom).
Radi lakšeg vođenja gradova malobrojni su bili podijeljeni u tri skupine, Zakonodavci, Upravljači i Izvršitelji. Jasno, Zakonodavci su donosili zakone i propise koji su općenito jednako vrijedili i za malobrojne i za preostale. Upravljači su nadzirali i kontrolirali provođenje zakona, zapravo vlast je bila u njihovim rukama dok su Izvršitelji obavljali poslove najnižeg ranga za malobrojne, oni su naime izravno komunicirali s preostalima. Preostali su činili samo jednu veliku skupinu preostalih ili lovine.
Valja reći i to da su zakoni dopuštali mogućnost preobražaja pojedinca iz skupine preostalih u malobrojnog, no tek su doista rijetki u tome i uspjeli, no ponekad bi odjeknula vijest kako priče o preobražaju preostalih nadilaze stvarne promjene i to znatno. Vladalo je općeprihvaćeno mišljenje da onaj tko je rođen kao preostali nema stvarnih preduvjeta da bi postao jedan od malobrojnih jer onaj tko je rođen kao preostali dovijeka to i ostaje.
Naravno Robert. R. pripadao je preostalima. Pokatkad bi osjetio zadivljujuće porive koji su ga nepovratno tjerali prema malobrojnima, no duboko u sebi ćutio je istinsku odbojnost prema malobrojnima. Postati jedan od malobrojnih nije bio njegov životni cilj. Dapače, njega nisu ni smetali podsmješljivi pogledi odabranih malobrojnika. Strpljivo je podnosio svoju podložničku muku, koja je bila jedina stvarnost, s unutarnjom staloženošću koja se rijetko viđala.
Zapravo, malobrojni nisu nikada izravno eliminirali preostale, iscrpljivali su ih svojim ponašanjem, pritiscima razne vrste, sve dok najslabiji od preostalih ne bi prestali biti otporni. Rijetko bi se dešavalo da bi netko od preostalih digao ruku na sebe, no, bilo je. Neusporedivo više primjenjivala se metoda udomljavanja. Neotporni članovi malobrojnih završavali su svoje aktivno življenje u različitim ustanovama koje su sve imale isti naziv, domovi za smještaj nemoćnih. Oko tih je domova kružila zanimljiva priča, naime, govorkalo kako ti domovi služe kao gojilište još zdravih organa za malobrojne. No, to nitko nikada nije potvrdio.
No, povremeno je Robert R. osjećao tuđa skrivena razmišljanja, misli onih koji nisu bili nikako skloni pokleknuti i prestankom svoga života skratiti samome sebi vlastite muke.
Malobrojni su radili lake i najbolje plaćene poslove, stanovali u posebnim, odvojenim, izoliranim zonama, bili su precizno odijeljeni od preostalih. Malobrojni su vodili savez gradova, ljudskih naseobina slične socijalne konstrukcije.
U savezu gradova davno je bila izglasana potpuna jednakost svih ljudi, svih različitih skupina po rođenju, mada, bilo je općepoznato da je to samo mrtvo slovo na papiru.
Naime, malobrojni su posjedovali jedinu danas priznatu moć, od davnina su posjedovali, imali, raspolagali su kapitalom, novcem. Malobrojni su gospodarili jedinom moći iz koje prozilaze sve druge moći. Ta ih je moć sigurno razdvajala od preostalih.
Po završetku radnog vijeka pripadnik skupine preostalih odlazio je iz gradova, ustupajući mjesto naraštaju istog roda. Radno iscrpljene preostale smještali su po precizno utvrđenom redoslijedu u za to predviđenim domovima, gdje su čekali svoj trenutak odlaska. Da, preostali su se mogli ženiti, udavati, razvoditi, imati djecu u braku ili izvan njega, ali preostali su uvijek bili samo preostali.
Sve je to Robert. R. dobro znao i nije se pred drugima pretvarao, kako ih negdje tko zna gdje, očekuje ugodni smiraj starosti.
Odavno je zabilježio nekoliko misli. U zadnje im se vrijeme sve više vraćao-
-SVI ŽIVIMO ISTI ŽIVOT.
-SVI IMAJU PRAVO NA ŽIVOT.
-SVI SU JEDNAKI U ŽIVOTU.
-NEMA IZNIMAKA, IZNIMKE SE ISKLJUČUJU.
Nekako, baš u to vrijeme, Robert R. osjetio je snažne probadajućr bolove u abdomenu i znao je, vrijeme je došlo.
Robert.R. umro je idućeg dana a u njegov skromni stan, odmah je, isto popodne uselila nova obitelj preostalih.
U mrtvačnici za preostale, radoznali Petar R. prekopavao je po džepovima umrlog Roberta R. Takvo što, malobrojni ni su branili, govorili su, svoji ste. U jednom od džepova, Petar R. pronašao je presavijeni papirić s četiri misli Roberta R. Pročitao ih je na glas, smijući se istodobno. No nije bacio papirić, pospremio ga je u džep jer su i to malobrojni dopuštali.
Navečer, iznova je nekoliko puta pročitao misli Roberta R.-
Sada mu nije bilo smiješno. Ima nešto u tome, stidljivo je pomišljao Petar R.
Petar. R. cijeli svoj radni vijek radi u mrtvačnici malobrojnih. Uvijek isto, slična lica u grču, tužna, jadna, nikakva. Jednom mu je netko ispričao da ni malobrojni ne izgledaju bolje, pa ga je ta vijest nekako posebno, svečano utješila.
Slijedećeg jutra Petar R. opet je čitao misli nastojeći ih zapamtiti. Ponavljao je riječi cijeli dan u sebi, radeći svoj odvratni posao,kako je najčešće o njemu u mislio.
Dani prolaze i Petar R. liježe svake večeri i budi se svakoga jutra s mislima Roberta R. Misli mu se jako sviđaju, dopada mu se ta naviještena istost.
Kada se primaknulo i njegovo vrijeme za nepovratni odlazak, Petar R. izrekao je svom pomoćniku, tiho, gotovo nečujno misli Roberta R. Pomoćnik ga je gledao u čudu, ne nalazeći riječi.
-Ne moraš ništa učiniti, samo zapamti što ti govorim.
Kako pomoćnbik Petra R. nije bio od velike pameti, iste je večeri dio misli Roberta R. izrekao pred znancima u lokalu u koji su malobrojni mogli zalaziti. Već slijedećeg jutra, Petar R. udomljen je na nepoznatoj adresi a pomoćnika je suptilnim metodama započela ispitivati grupa iz Odbora za jednakost građana. Pomoćnik nije otkrio ništa što bi koristilo odbornicima ali je za svaki slučaj i on udomljen, ali dosta daleko od Petra R.
Nikola L. Bio je jedan od onih koji su čuli šepurenje pomoćnika. Nije zaboravio riječi koje je čuo. Zvučale su prijeteće i sudbinski dobro. Itekako je Nikola L. bio svjestan aktivnosti pripadnika Odbora, osjećala su stanovita pomutnja kod preostalih. Zaredali su pretresi po stanovima, objelodanjena je i visoka nagrada za onoga tko otkrije autora blasfemičnih misli. Malobrojni su postali vidno netrpeljivi, udomljavanja su postala sve češća i bez ikakva razloga. Preostali su bili silno uznemireni, bojali su se, a malobrojni su samo njuškali, istraživali, upozoravali, prijetili i udomljavali.
Pravila Roberta R. kako su ih sada preostali zvali, sve su se češće čula, isprvo tiho brujeći a zatim i sve glasnije, sasvim razgovijetno a to su također čuli i malobrojni.
Pravila, isprva necjelovita a zatim i sva četiri, onako ih je Robert R. i zapisao, izazvala su i prvi oružani incident između malobrojnih i preostalih. Malobrojni su bili ustrašeni otporom preostalih. Sukobi su nastavljeni s promjenljivom srećom, no jedno je bilo vidljivo, jedinstveni svijet malobrojnih bio je do temelja uzdrman. Visoko vijeće malobrojnih donijelo je jednoglasnu odluku o cjelovitom udomljavanju malobrojnih iako za njih nisu pronašli adekvatne zamjene.
Sukobi su dostizali kulminaciju, Pravila Roberta R. odjekivala su eruptivnom snagom u savezu gradova. Malobrojni, nenaviknuti na podložnički položaj definitivno sdu uzmicali, preostali su pobjeđivali na svakom koraku.
Tako je i došao taj dan, malobrojni su se predali i formalno se prestali odupirati. Preostali su jednostavno zamijennili mjesto s malobrojnima.
I svi su bili jednaki po zakonima Roberta R, iako su već neki svjedočili kako su preostali već na početku svoje vladavine obilno premašili grubost i torturu malobrojnih. Malobrojni su čekali svog Roberta R.

R i j e k a

Dalibor Kralik istinski je bio nezadovoljan svojim životom. Iako je uvijek bio osoba koja obećava nije mnogo postigao u svom životu. Nedefinirana školovanja, radio je s promjenljivom srećom kod nekoliko nakladnika, istina dosta sretno prošao prošao kroz vrijeme tranzicije, potvrđujući se na poslovima, posebno u suradnji sa strancima. To mu je davalo ponešto podstreka pa je nastojao odavati dojam, stabilne, izbalansirane osobe koja čvrsto s obje noge stoji na zemlji, osobe koja zna što hoće.
Privatni život Dalibora Kralika bio je dosadna, otegnuta priča, bez imalo amplituda, s ponešto ne pretjeranih emocija. Ona vatra koja se davno upalila i silno razbuktala samo ga je duboko i mučno ozlijedila i sada je živjela na nekoliko iskri što su iskakale iz sačuvana žara.
Ponekad bi Dalibor Kralik odlazio do rijeke s malim uređenim pristaništem, s nekoliko privezanih derutnih čamaca. Nije ga osobito zanimao ribolov, znatno više opušteno, dugotrajno sjedenje pored uspavane rijeke, tek s rijetkim, tihim glasovima koji su naviještali ulov.
Tu je i upoznao neke vrlo slične sebi, raznih zanimanja i postignuća, no sve ih je krasio umor od života. Rijeka je bila spas, posljednje utočište. Prostor neposredno pored rijeke, već i zarastao šibljem s nekoliko ustih krošnji bilo je njihovo utočište. Ante B. Prije nekoliko godina sklepao je nekakvu kućicu od drvenih otpadaka i na nju postavio natpis buffet kod rijeke. Ubrzo ju je ispunio s par sanduka vina, piva, mineralne vode. Nije mu vrag dao mira pa je oko kućice postavio nekoliko drvenih stolova sa stolcima iz neke kuhinje koja je u izgubljenoj tvornici davno prestala posluživati radnike.
Doista, iako bez struje, samo s petrolejkama buffet kod rijeke, postao je omiljeno okupljalište društva s rijeke, posebno u večernjim satima. Ante B. je uskoro ponudio i nešto jela, uglavnom riječnu ribu, kobasice i grah.
Sve izgubljene duše iz azila imale su svoja točno određene i omeđena mjesta za ribolov a sada su imali i svaki svoj stolac u buffetu, kako vani tako i unutra. U tom je redoslijedu i Dalibor Kralik imao svoju preciznu poziciju. On je pripadao prvom naraštaju stanovnika utočišta pored rijeke i to se, moramo priznati, visoko cijenilo jer dlazilo je sve više nezadovoljnik iz vanjskoga svijeta i prostora je pomalo počelo nedostajati.
Netko je doveo struju, i buffet bi eksplozivno zasijao svake večeri.
U počecima dalibor je malo govorio, kako na obali tako i kod Ante B. On se ipak bavi knjigama, govorilo se, oni ne pričaju mnogo, oni samo čitaju. Uostalom, takav je Dalibor Kralik i bio cijeloga svoga života. Govorio je malo, znao je slušati i uglavnom j mislio svoje. Zato je i sada utočištu, gorko bi zaključio.
Za stolom u buffetu, Dalibor je redovito sjedio s dugim, suhom spodobom za koju se nije znalo čime se bavi, s Belim, crnomanjastim muškarcem, bolničarom, osobitim mrziteljem medicine i s Glavatim, učiteljem u mirovini, čija je riječ, posebice u njegovu razmišljanju uvijek morala biti i posljednja. Ponekad bi navečer kartali, igrali šah, redoviti pili isprva rashlađeno piće u rijeci a sada iz frižidera. Večerali bi uglavnom grah, grah s kobasicom ili samo kobasice. Ribe nikada ili kako bi Glavati tek rijetkim radoznalcima objašnjavao
-Pravi ribiči nikada ne jedu ribu.-
Radoznalci bi se u čudu pogledali ali dalje nisu ispitivali jer ovo je utočište.
Društvo za ostalim stolovima činile su raznolik spodobe, slične Daliboru i njegovima, samo su naravno nosili druga imena.
Ako je vrijeme dopuštalo, spavali bi u malim šatorima na obali rijeke ili u priprostim nastambama tek pokrivenih granjem.
Prijepodne na obali malo se tko mogao zateći. Moralo se preživjeti i zaslužiti ponešto i za život onaj, vani.
No, već iza šesnaest sati pojavljivali bi se prvi korisnici utočišta s vidljivo nasmijanim licima, pozdravljali su Antu B. I kretali prema svojim pozicijama na obali. Prvi sumrak najavljivao je obavezno okupljanje u buffetu. Tihi žamor prošaran pokojim osmijehom, ritual večere. Ponekad se Dalibor K. Pitao o čemu su oni u buffetu uopće i pričali. Nočeg konkretnog se nije mogao sjetiti, osim uobičajenih komentara o grahu, koji se rastezao od odličan do sjajan. Vino je bilo pitko ali ne budi mrtve. Čak i kada je učitelj nešto rekao na latinskom, oni bi ga poprijeko pogledali i on bi zašutio, prinoseći spasonosnu čašu ustima jer ne možeš piti i istodobno govoriti.
Proteklo je dosta sezona, nekako su pregurali i ovu blatnu zimu, no svejedno se okupljajući. Tako, doista neprimjetno protiču godišnja doba, smjenjujući godine.
U životu Dalibora Kralika u ovih se nekoliko proteklih godina obilježenih pripadanjem utočištu od rijeke ništo osobito nije dogodilo. Poznate su teškoće ostale prisutne, zadržao je svoje dostajanstveno držanje, sve dalje se nalazio od prava svijeta i ljudi koji ga čine.
Proljeće je bilo u punom cvatu i sve je nekako po starom. Rijeka lijeno teče, ponekad nešto i daruje, živi se na svoj način. Tek, nekoliko dana za redom opazi se, nema Dugog. Ni Dalibor, ni Beli, ni glavati nisu imali pojma gdje bi ga potražili jer život izvan azila bio je tajna, u to se nije diralo, to se nikoga nije ticalo.
Protekao je i cijeli tjedan. Nikakvih vijesti o dugom. Tek Šmalc koji sjedi za susjednim stom kratko je rekao Daliboru.
-Dugi se oženio mesarevom kćeri. Znaš ga, onaj debeli s Južnog placa. Sada Dugi radi u mesnici, to sam samo čuo, ja to nisam vidio.-
Tako smo izgubili Dugog. Više ga nismo susreli. Mi ne idemo prema južnom placu a očito je niti dugi ne ide više prema nama.
Da, naravno, uskoro su se i na drugim stolovima počeli osjećati gubitci. Zapravo netko je umro a netko nas je napustio. Dođe jednostavno takvo vrijeme, vrijeme odlazaka. No, dolazili su novi, no njima nije bilo ni lako ni jednostavno zamijeniti pojedine utemeljitelje utočišta.
Našem se stolu pridružio ili smo ga mi odabrali, ne znam, Stjepan Zemljić, mlađi čovjek, rekao je samo da je htio biti ili je bio svećenik, drugo nas nije zanimalo. No, on nije volio grah ni kobasice. Glavati mi je jednom prišapnuo
-Reci što hoćeš, ali ja vidim razdor.-
Svejedno, zlokobne riječi Glavatoga nisu se obistinile. Dapače, Sveti, kako smo ga odmah nazvali, pokazao se je dostojnim nasljednikom Dugoga. Bio je vrlo vičan kartanju ali i čaši, te ponajbolji u ribolovu. Tako mo i mi počeli jesti ribu na veliko čuđenje ostalih.
Na izmaku ljeta, tko će drugi nego Šmalc, donio je ružnu vijest, čuo je, uskoro će se obala urediti, napravit će se prava šetališta, šetališta za građane koji žele osjetiti atmosferu rijeke.
No, nasreću, godine su prolazile, obala je ostala istom kakva je i bila. Svi smo se nadali i očekivali jedno, ostavite nas na miru dok još živimo a poslije radite što hoćete jer ovo je naš jedini svijet.

Sobni susreće bojkotiranog

Emila Marića starost nije savila, nije ga preignula zemlji, zadržao je i svoje dostojanstveno držanje, bilo je doista i nečega aristokratskog u njegovom hodu, u razgovoru. Njegova se rafiniranost osobito isticala kod objedovanja. Volio se i lijepo nositi, kako se to pučki govorilo. Ne mali broj pojedinaca ukazivao je na njegovu osebujnu eleganciju, pa čak i u vremenima kada to nije bilo najprimjerenije.
Emil Marić dugo je radio, gotovo jedan cijeli ljudski radni vijek u lokalnom kamenolomu kao šef računovodstva. Odradio je sve radne obveze bez i jedne primjedbe, uostalom zato je i dobio dvosobni komforni stan. U njemu je podizao svoju obitelj, posebice vodeći brigu o dvije kćeri, koje su sada, dakako odrasle i svršena školovanja pošle za svojim izabranicima i živjele dosta udaljene, kako jedna od druge tako i od oca. No da, majka je bila živa ali silno povučena ženica, rijetko je izlazila iz stana. Ako je što trebalo donijeti s tržnice, išao je Emil. Ako se moralo bilo što odlučiti, odlučivao je Emil. Svejedno, obitelj je živjela i rasla ne privlačeći specijalnu pozornost susjedstva. Zapravo, iz njihova se stana nikada ništa nije začulo. Ako su i razgovarali, onda su šaptali, tako su susjedi tumačili pomalo tajanstvenu tišinu.
Nakon umirovljenja Emil Marić rado je šetao oblom, radoznalo je promatrao brodove osluškujući svađu galebova. Naravno, Emil Marić nikada nije viđen u šetnji sa suprugom, no i dalje se pouzdano znalo da je ona živa ali bez žive želje za komunikacijom s preostalim svijetom. Sve je to lako i spretno nadomještao Emil Marić u mnogobrojnim i čestim razgovorima s mještanima, ribarima pa i strancima. Doista , svi su voljeli biti viđeni u društvu s Emilom Marićem jer to je drugima otkrivalo njihove dobre, profinjene strane.
O Emilu Mariću uistinu se nije puno znalo. Svima je bilo poznato razdoblje njegova boravka i života u ovom primorskom gradiću u koji je došao vidno mršav, neki su se sjećali i njegove teške iscrpljenosti, negdje sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća. Znalo se toliko da je rođen negdje u zemljopisnom središtu bivše države i da su ga ondašnja ratna zbivanja nosila na razne strane, sve dok se nije skrasio ovdje.
Nitko nikada nije mogao posvjedočiti da je Emil Marić ikada spomenuo svoje rodno mjesto, djetinjstvo, mladost, što je uostalom radio do sredine pedesetih, tada je već imao trideset godina?
No, tih prvih trideset godina Emila Marića za sve znatiželjnike ostale su tajnom. Koliko in nisu zadovoljavale priče o ratu i poratnim zbivanjima, u kome je uloga Emila Marića bila posve nedvojbena, toliko su ili još češće pitali, gdje je on naučio sve te lijepe manire. Sve to skupa nije ometalo Emila Marića u njegovom poslu, u porodičnom životu, u šetanju rivom. On se svima elegantno osmjehivao, lagano se klanjajući.
U Domovinskom ratu Emil Marić predano je radio na organizaciji obrane. Uoće rad s ljudima bila je njegova jača strana.
I kao da su to odjednom svi zapazili, njihov se mali gradić počeo postupno mijenjati. Dolazilo je mnogo izbjeglica, nastanjivali su svajki slobodni prostor.Tek samo jednom, velečasni Tomislav svome je zvonaru rekao:
-Evo nam novih Emila Marića.
Rat je završio, gradić je opet živio svoj mirni život, izbjeglice su uglavnom napustile nove domove i vratili se. Fino držanje Emila Marića nije zaboravljeno, ni rat mu nije mogao nauditi, komentirali su. No, Emil Marić sve je teže hodao, supruga mu je ipak izašla iz stana ali samo da je prevezu u dom za stare i nemoćne. Nikome se Emil Marić nije žalio kako s kćerima gotovo i ne komunicira. Nije se žalila supruga Emila Marića, kako joj suprug tako rijetko dolazi u posjete. Marić se mjestimice opravdavao sam sebi, kako mu je liječnik toplo preporučio svakodnevne šetnje, naročito šetnje uz samo more, jer to je najbolje za njegovo zdravlje, i teško je bilo ugurati česte posjete u tako zgusnuti program aktivnosti.
Ništa nije moglo poremetiti život Emila Marića. Uživao je doista osluškivati raznolike komentare tijekom mnogobrojnih šetnji, uživao je u čvrstoj i jasnoj nadmoći., on je vladar šetnje, on je suveren šetača.
Emil Marić se nije mogao sjetiti kada je prvi put ugledao tu glavu s isturenom bradom. Prošao je pored čovjeka i ne primjećujući ga, no nakon samo nekoliko metara kontrolni mehanizam Emila Marića proglasio je uzbunu najvišeg stupnja. Marić je stao, polako se osvrnuo i nedaleko ugledao zatiljak glave s isturenom bradom. Uzbuna je i dalje tulila dok je Marić doslovce plivao u vlastitom znoju. Sav je bio mokar.
Kako se ne bi sjećao glave s isturenom bradom. Janko Horvat, bojkotirani Janko Horvat. Horvat, kažnjenik s najdužim bojkotom, neprestano je bio u bojkotu.
Emil Marić polako se počeo smirivati. Snažno se koncentrirao, samo da dođe u stanje normale. Ovako znojan , izbuljenih očiju, uopće nije sličio rafiniranom Emilu Mariću.
Glava s isturenom bradom izgubila se je negdje u vrevi šetača, dok je Marić i dalje nepomično stajao. Nije čuo pozdrave, nije pozdravljao, stajao je poput antičkog kipa netom izvađen iz vode.
Te večeri Emil Marić nije mogao usnuti. Pred očima mu je samo glava s isturenom bradom, glava bojkotiranog Janka Horvata, kažnjenika iz njegove barake, barake u kojoj je on Emil Marić, siroče bez roditelja iz središnje Bosne, radnik, skojevac, partizan, oficir, pa onda i informbirovac, bio sobni starješina. Koliko je puta samo inicirao njegovo prebijanje, a koliko je puta samo izravno naredio, tko bi znao, no, on nikada nije revidirao.
Ponovno znoj, lupanje srca, nesanica, teški nemir. Sjeća se Emil Marić koliko je morao uložiti napora da ubije u sebi Emila Marića iz barake, koliko je bilo muke dok nije postao netko drugi, novi Emil Marić, šef računovodstva u kamelomu. Sjećao se je dobro Emil Marić kako je srećom mogao sjajno zapamtiti pojedine pokrete, boju glasa poznatih glumaca u ono malo filmova što je mogao vidjeti. On ih je jednostavno imitirao, onako u pojedinim sekvencama, od svakoga pomalo. Mnogo je detalja činilo njegovu neobičnu eleganciju. A naklon, to je skinuo iz kazališta. Taj mu se glumac jako svidio, kako je on skidao šešir, šteta što je bio samo na jednoj kazališnoj predstavi. Za dugih zatvorskih noći, dok su drugi iscrpljeni spavali, sretni što su ih ostavili na miru,Emil Marić uživljao bi se u jednu od svojih budućih uloga i onako, samo u mislima vježbao pokrete, poglede, geste, nepomičan na daskama. Bio je siguran da ga nepoznavanje stranih jezika u takvom budućem životu neće razotkriti, eleganciji će sve prekriti.
I sada dolazi taj Horvat da mu sve pokvari, da svima kaže tko je on zapravo, on Emil Marić iz barake.
Da, Horvat će ga razotkriti i on će biti izložen njihovu bijesu jer ih je on, Emil Marić prevario svojim ponašanjem. Znaju oni da on nikada nije prestao biti sobni, sobni starješina u čijoj je ruci ogromna moć, on gospodari razmeđem života i smrti.
Razdiran teškim slutnjama Emil Marić doživio je dva srčana udara iste noći. Prvi upozoravajući, isprva ga je samo uplašio a zatim je s radošću dočrkao drugi i posljednji. Umire kao gospodin Emil Marić. Napokon slobodan, napokon su s njim slobodni i sobni i šef računovodstva, nikada raskrinkani, ni od koga. Emil Marić mogao je odahnuti, njegova je misija napokon bila završena.

Veliki posao

Dobro očuvana figura Berislava Tomasa nije odavala tajne njegovog složenog života, ispunjenog nizom manjih i većih podrhtavanja životnog puta. Berislav je, naime, živio pola svoga vijeka radeći kao administrator u Upravi grada, vrlo se polako krećući, točnije, mučno i tegobno, prema dalekom i sve više nedohvatnijem vrhu hijerarhijske ljestvice, predviđenoj za njegovu administrativnu klasu. Drugu polovicu života posvetio je umjetnosti ali ne stvarajući već pronalazeći djela, najčešće ulja, uglavnom umrlih umjetnika, a koja su se uz malo sreće mogla prodati na malenom i zahtjevnom tržištu umjetnina za nešto veći novac od onoga koliko su u startu plaćena. No, nikada nije imao jednog Bulića, slikarsku legendu.
Berislav je nastojao održavati prijateljske i kolegijalne odnose sa gotovo cijelom populacijom koja ga je okruživala. S nekima se to nije moglo pa s njima Berislav uopće i nije komunicirao.
Manje-više, solidan uredni život. No, Berislava su jedino mučile relacije sa ženama i to posebno s onima koje su mu se sviđale. Imao je niz sentimentalnih veza, kraćih i dužih, većinom neuspješnih. Kada bi mu se učinilo da je ipak našao ženu svoga života u njemu bi se nešto uzbunilo i on je postajao druga osoba, tražeći na sve načine mogućnost da prekine vezu.
Čim bi ta osoba nestala iz njegova života, taj ogavni crv u Berislavu bi se umirio i zaspao, vjerojatno, željno čekajući novo buđenje.
I evo, šestog desetljeća na vratima. Mnogi iz Berislavove radne okoline žustro su najčešće raspravljali o bliskoj mirovini, no njega te priče nisu zanimale.
U posljednje je vrijeme sve teže pronalazio vrjednije komade. Bilo je očito da su spremišta pomno očišćena a novih, zanimljivih imena nije bilo na vidiku. No, Berislav je svejedno vjerovao kako će se vrijeme samo pobrinuti za sve. Vrijeme će jednostavno iznjedriti nekoliko imena i sve će biti u redu.
Nekako, usporedo s tom nestašicom, već neko vrijeme Berislav nije bio u nikakvoj vezi, iako je bilo nekih prigoda.. Berislav je imao osjećaj kako se definitivno zasitio tih priča, osmijeha, uzdaha i ispričavanja, ružnog rastanka, bježanja, neugoda i napokon uz probuđenu nasušnu potrebu da bude sam.
Jučer mu je Franjo predložio zanimljivi posao. S Franjom je uglavnom i ordinirao po podrumima i tavanima u potrazi za pravom slikom. Udovica Skelić se želi riješiti krame iz svoje kuće a Franjo se dobro sjećao njezinog pokojnog sina Josipa.
Josip Skelić, iznimno nadareni slikar, profesor na Akademiji, umro je mlad, mnogi su rekli, u trenutku kada se od njega najviše očekivalo. Nitko se poslije Skelićeve smrti nije bavio njegovim opusom, tu i tamo pojavila bi se poneka slika ili grafika postižući pristojnu cijenu.
-Evo, Berislave, možemo već sutra do udovice Skelić. Sve sam dogovorio. Koliko sam je shvatio, ona želi prodati kuću i odseliti se na more. Kaže da joj je dosta grada i bolnih uspomena.
Berislav i Franjo nisu bili očarani nađenim, tek nekoliko umrljanih skica. Nije bilo bolje niti u prostoru koji je Skelić koristio kao atelijer u kući, naime iza Josipa Skelića nije ostalo ništa. Odavno se provlačila priča kako iza Skelića nije ništa preostalo samo zato jer ništa nije ni radio. Pričalo se da je iznimno teško slikao, nikada zadovoljan ostvarenim.
U atelijeru, pored štafelaja nekoliko keramičkih vrčeva u kojima su se sušili štrkljavi kistovi, potpuna praznina.
-možemo samo uzeti ove kistove i pokušati ih prodati nekoj budali, govoreći, ovo su vam Skelićevi kistovi, preko njih je išla slikareva snaga. Neka svaki ode za pedeset, sto kunai evo male zarade.
Kada već nije bilo Skelićevih slika, dobri su bili i kistovi.
Na veliko Berislavovo i Franjino iznenađenje, kistovi su otišli u jednom danu. Poslije su saznali kako su mnogi slikari, potajice, preko drugih, kupovali suhe Skelićeve kistove.
Prije samog odlaska udovice Skelić, uz njezino dopuštenje posjetili su još jednom atelijer. Smatrali su da ih prati sreća kada su ukupno pronašli dvadesetak umrljanih, odrvenjenih kistova, koji su već isti dan pronašli svoje mjesto na tržištu.
-I što sada?, zavapio je Franjo nakon doista uspješne prodaje.
-Možda bi valjalo pronaći još nešto, nekako nezainteresirano izusti Berislav.
-Nema tamo više ničega, odlučno se suprotstavi Franjo.
-Ako nema, treba nešto izmisliti, i dalje zamišljeno gledajući u neku udaljenu točku, odgovori Berislav.
Zašute, bez pravih riječi ne vrijedi govoriti.
Što bi to moglo biti tako zanimljivo sa Skelićem a što bi izazvalo interes javnosti? Preslagivali su misli obojica, brzo i nezgrapno, ne vidjevši načina kako razmišljanjem uopće dospjeti do adekvatnog rješenja.
Obojica su znali da oko Skelića nije bilo nikakvih tajni, pa čak niti banalnih nedoumica jer Skelić je po svemu bio krajnje jednostavan čovjek i složeno umjetničko biće.
-Ako ne postoji ništa stvarno, treba se koncentrirati na duhovno, razmišljao je glasno Franjo.
-To znači samo jedno, nasmije se Berislav, treba naći i uloviti duha.
-Skelićevog duha, Skelića duha samoga, odbrusi Berislav.
Ma daj, odmahne gotovo ljutito Franjo,- s duhovima nismo nikada imali posla.
Tako je razgovor o Skelićevom duhu i završio.
Idućih dana nisu se susretali, Berislav je bio opterećen novom reorganizacijom radnih mjesta i vraški se morao potruditi sačuvati radno mjesto. Dobri kolegijalni odnosi s mnogima odagnali su vjetar propasti s njegova puta. Odahnuo je, neko je vrijeme miran a onda će nevolje opet nahrupiti, ali tada jošgore i opasnije.
Ipak, nekako umiren, Berislav je počeo razmišljati o Skelićevom duhu. Taj se duh mora oživjeti, lako je zaključio.
U idućim danima kontaktirao je nekoliko imena iz novinarskih krugova koji su mu pružili potrebne podatke, kako dozirati informacije u medijima. Berislav nije nikome ispričao detalje vezane za pojavu duha.
Franjo se složio s idejom, kako priča o duhu mora biti jednostavna i uvjerljiva. U pretrazi atelijera ukazao im se duh pokojnog slikara i nestao. Oprezno dozirajući priču, Berislav i Franjo dali su izjave prestrašenih za lokalni tabloid. Ukazao im se Skelić. No, niti nakon nekoliko dana nije bilo nikakvih reakcija, niti iz novinarskih krugova niti iz krugova sakupljača memorabilija.
I kao što to obično i bude pomogla im je iznenadna smrt Skelićeve majke. Već te večeri, reporteri iz vodećeg dnevnog lista molili su za izjave. Zanimalo ih je, postroji li veza između Skelićevog duha i nagle smrti njegove majke?
I Berislav i Franjo bili su zatečeni viješću s smrti gospođe Skelić. Ubrzo se otkrilo da je udova Skelić umrla na posve prirodni načn, istina, neočekivano.
U međuvremenu Berislav i Franjo punili su stupce tiskanih medija, pojavili su se više puta na TV-eu, uz niz radijskih emisija.
Priče i izjave o Skelićevom duhu postale su dio svakodnevice . Neki su rado raspravljali o pojavi duha, jedni smijući se a druhi s ozbiljnim izrazom lica. Poneki su se čudili kako to da se Skelićev duh više ne pojavljuje, no ubrzo bi prestajali sa svojim upitima znajući da se ne valja petljati u onostrano. Zanimljivo je pripomenuti, prodaja umjetnina i memorabilija nije bilježila nikakve pomake.
Priča bi se vjerojatno postupno počela gasiti, tu i tamo vatrena iskrica o duhu bi zasvjetlucala, no zaborav je polako lijegao na misterij.
Krajem rujna, policija je pozvala Berislava na informativni razgovor. Vidno zapanjen, Berislav se čudio zanimanju policije za njega. No, nije morao dugo čekati na odgovor. Franjo je jučer pronađen mrtav u svom stanu u Livadskoj ulici 52.
Berislav se nije vidio s Franjom gotovo tjedan dana. Na poslu se odvijala nova reorganizacija, jednostavno nije imao ni vremena ni snage za bilo što drugo. Mato, stari policajac, s uvijek skeptičnim gestama suho mu je rekao.
-Da ste samo vidjeli njegovo lice. Toliko straha na jednom licu nikada nisam vidio, a vjerojatno znate, policajac sam više od trideset godina. Toliko straha. To lice je bilo unakaženo strahom, vjerujte mi.
Tek nekoliko znanaca ispratilo je Franju. Razišli su se nakon nekoliko pića, gotovo bez riječi.
Mjeseci su prolazili, Berislav se dobro održavao na radnom mjestu administratora u Upravi grada. U posljednje vrijeme, doista ništa, nula, nije uspio pronaći i prodati. Njegovo sekundarno zanimanje bilo je po svemu mrtvo, definitivno je pokleknulo pred naletima novih dana i novih običaja.No, ipak, Berislav se nije žalio. Nedavno je, malo podrobnije, upoznao Lanu, dugogodišnju djelatnicu u Upravi grada. Godinama su se poznavali i tek formalno pozdravljali a onda se dogodio klik i priča započne. Berislav se uistinu čudio sam sebi. U sebi je naslutio i prepoznao iznimnu silinu osjećaja, iznenadnih nekontroliranih provala čuvstava.
Početkom prosinca obavijestio ga je odvjetnik Pames o oporuci gospođe Skelić. Gospođa Skelić je njemu ostavila izvjesni slikarski materijal.
Berislav je preuzeo četiri slike, ulja na platnu, srednjeg formata. Riječ je bila o četiri Skelićeva autoportreta. Teško da se s ovim nešto može napraviti jer nitko nikada nije nigdje spomenuo Skelićeve autoportrete, pomalo je zdvajao Berislav.
Iste je večeri pomnije pregledao slike. Slike su nedvojbeno pripadale Skeliću, u dnu jasni potpis s oznakom godine nastanka, posljednje godine Skelićevog života. Uz to, vrlo prepoznatljivi nanosi bojom.
Gledajući dio po dio slika, Berislav je s nevjericom uočio, uvijek sa strane, nešto prozirno iza Skelićevog lika, nešto kao pomaknuta zavjesa.
Zagledao se iznova, snažnije, odlučnije, prva, druga, treća, četvrta slika. Bjelina uvijek na istom mjestu.
Uz pomoć povećala, lako se vidjelo, gdje su trebali izvirivati prsti prikaze, Berislav je prepoznao suhe kistove. Oblije ga hladni znoj. Ovo je duh, Skelićev duh. Skelić je na svojim autoportretima zabilježio duha. Je li Skelić narisao svoga duha? Je li to mrtvi Skelić?
Pokušao je bezuspješno odagnati te misli od sebe. Gotovo je cijelu noć probdio, znojeći se, širom otvorenih očiju uprtih u strop.
Početna neugoda razvila se u akutni strah, slika se mora riješiti pod svaku cijenu. Ma što, poklonit će ih, eto što, one moraju otići.
Jutarnji zraci tek su se probijali. Berislav je bio posve iscrpljen. Nekako, srećom, uspio je zaspati. No već u idućem trenutku otvorio je oči i pokušao se pridignuti. Nije mogao. Legne iznova, nekako se osloni na laktove i pogleda prema prozoru na kojem se ocrtavala naznaka svjetlosti.
-Ah dobro je, uskoro će dan.
Spusti glavu na jastuk ohrabren novim danom.
Sa zadnjim snagama ustane, pomalo se oslanjajući na krevet.
Pozornost mu privuče lelujanje zastora. Evo i jutarnjeg vjetra, pomisli netremice gledajući u razigranu zavjesu.
Odjednom se zavjesa razlomi i polovica klizne prema njemu.
Zapanjen, Berislav, bez glasa, nijemog lica samo je začuđenim očima promatrao prikazu.
-Tko si ti?.,jedva izusti.
Bijela koprena zastane.
-Tko si ti? Je si li Skelićev duh?

-Ne, jedva čujno odgovori prikaza, ja sam tvoj duh i pruži prema njemu sa svojim ledenim rukama mali plosnati predmet. Slika, Izdaleka i u polutami Berislav je odmah prepoznao
Bulićev akvarel iz 1936.godine iz serije Španjolska.
-Ne, tiho još jednom kaže prikaza, ja sam tvoj duh.
Berislav nesvjesno uzmakne, sruši se u krevet a svjetlost se započne razlijevati po prostoru.
Dugo je trljao oči. Uopće koliko je sati?
Pogleda prema prozoru, prepun zlatnog svjetla, zavjesa je mirovala. Skoči sa kreveta i u trenu pretraži cijelu sobu. Slike nije bilo nigdje.

Antikvar

Kristijan Car, antikvar po zanimanju, istraživač i po prirodi otimač i pljačkaš tuđih, mnogima nepotrebnih biblioteka, otkrivač sadržaja niza tamnih podruma sa sitnicama koje vlasnicima ne znače ništa ali njemu, lako otkrivaju trag do veće lovine, večeras je bio vrlo umoran. Iscrpio ga je gospodin Starek, prvo s pričom, a onda i neplaniranim posjetom, njegovom veličanstvenom podrumu, kako je vlastito podzemlje odmah okarakterizirao na početku razgovora. Starek je pretpostavljao da bi Car, antikvar ,cijepljen protiv svih poznatih sentimentalnih stanja i reakcija, mogao pronaći ponešto zanimljivo, intrigantno u njegovom davno zaboravljenom podzemnom skladištu,podrum, zgrada broj 55 u Strmoj ulici. Stareku su nedostajala određena sredstva za podmirenje svakodnevnih obaveza pa je pomisao na podrum u Strmoj ulici moglo biti spasonosno rješenje. Jedva je jučer nagovorio Cara, umornog od svih dosadašnjih priča i ispovijedi o blagu u ostavama i podrumima, da ipak posjeti s njim, njegovo tajno spremište jer tamo, istina je doista, tamo je desetljećima odlagano svašta, od namještaja, servisa, slika, lustera, tepiha, pa i knjiga sve do portreta osoba koje su se izgubile u vihoru vremena.
Car je izvježbanom metodom, jednim sveobuhvatnim pogledom, odmah, lako, posve lako zaključio o možebitnim mogućnostima ove višedecenijske kloake. Ništa osobito, osim nekoliko lijepih obrtničkih proizvoda. Promislio je, morao bi potrošiti dosta vremena za njihovu obnovu, kako bi koliko toliko izgledali pristojno u ponudi novim vlasnicima starih vila na sjevernoj strani grada. Odmah je izložio svoju cijenu Stareku koji ga je zabezeknuto pogledao.
-Za sve to, samo toliko?, jedva je izustio Starek.
Car ga je hladno odmjerio i suho mu uzvratio.
-A što ste vi mislili gospodine Starek? Mislili ste da ovdje leži bogatstvo. Ovo vam je sve samo stara krama.
Starek je bio silno uvrijeđen. Njegov obitelj oduvijek je pripadala onom gornjem građanskom sloju, u redu, danas je malo drugačije, ali zar ove stvari ovdje, ne govore jasno o povijesti obitelji a ovaj se antikvar Car jednostavno ismijava sa svime tim.
Ne mogu prihvatiti vašu ponudu, ali imam kontra prijedlog za vas gospodine Car. Evo, ako imate vremena, pogledajte, pregledajte cijeli podrum, u recimo, nekoliko dana ili u jednom danu, pa možda nađete i nešto bolje. Izvolite ključ, imam puno povjerenje u vas. Ako ništa ne nađete, zaključajte podrum i vratite mi ključ. Ukoliko nešto pronađete, dogovorit ćemo se za cijenu. U redu?
-U redu, spremno odgovori Car.
Uskoro je Car ostao sam u podrumu. Odmah je započeo s prekopavanjem. Odjeća u ormarima bila je posve neupotrebljiva, no sve ih je fotografirao jer su nedvojbeno svjedočili o visokom ukusu vlasnika. Njihov kroj bio je jedinstven. Car je dobro znao koliko će rado kazališni kostimograf Stilinović platiti ove fotografije. Razmotao je tepihe, većinom uništeni vlagom. Lusteri sa zanimljivim metalnim dijelovima, niti jedan sačuvan u cijelosti. Porculanski tanjuri iz mnogih kompleta, pojedinačno nezanimljivi. S knjigama je bio brzo gotov. Mnoštvo je takvih naslova prošlo kroz njegove ruke s mizernom zaradom. Portreti nekadašnjih moćnika, dobre zanatske izvedbe, danas više ne bi nikoga zanimali, pa ni povjesničare.
No, ipak nije htio razočarati Stareka, tko zna što još krije?, mora nešto pronaći, svakako. No, što izabrati? Ovaj podrum ne sadrži ništa osobito osim vlage na visokoj razini.
Pronašao je i niz svežnjeva starih modnih, političkih časopisa, u jedno vrijeme i zabranjeni, kome to treba? Prevrćući jednu gomilu za drugom, iznenada u kutu ugleda nešto svjetlucavo. Posegne u tamu i na polusvjetlo iznese štap s metalom, okovanom drškom, dug, ravan, gotovo metar dužine. Okretao ga je polagano u rukama, osjećajući zadovoljstvo, evo, našao je nešto. Obriše prašinu sa štapa. Lijep, jednostavno lijep, odmah mu se svidio. Primijeti kako je i donji dio okovan metalom, mala špica. Zagleda se u dršku, oko petnaestak centimetara sivkastog metala. Između drške i tijela štapa nalazio se prsten, lako uočljiv.
Izvanredni primjerak, baš bi ga mogao pridodati osobnoj kolekciji. Koliko bude Starek tražio, toliko će mu i dati, smješkao se zadovoljno antikvar Starek, okreći snažni ali čvrsto štap u rukama, osjećajući balans štapa.
Iznenada klik. Car opazi kako je štap postao duži. No, imao je što i vidjeti. Prsten je oslobodio metalno sječivo, brižno skriveno u tijelu štapa. Car polako, oprezno izvuče tanku, sjajnu oštricu, dugu, vitku. Zamahne s njom nekoliko puta, opako je zviždala zrakom. U jednom trenutku sječivo dohvati ormar sa strane. Car je zabezeknuto i pomalo ustrašeno pomisli, nije li se valjda slomio? Te pogleda prema ormaru. Desetak centimetara duga brazgotina, ne baš duboka, isticala se na stranici ormara. Car opipa trag sječiva i iznova se uplaši. Usmjeri pogled prema sječivu, podigne i pažljivo ga promotri od drške do vrha sječiva. Očuvan i opasno cjelovit, zadovoljno se smješkao Car. Pravi swordstick.
Kako bi dojam još bolji, Car izabere nešto odjeće, kristala, dvije slike i naravno štap te ponudi Stareku pristojnu cijenu.
Idući dan Car je preuzeo kupljene predmete koje je zatim odmah preprodao Maksu, sve osim štapa. Maks je sve otkupljivao, distribuirajući dalje kupljeno. Bez mnogo riječi obavljena je kupoprodaja. Car je zadovoljno vrtio u rukama eliptično tijelo štapa, šećući polako natrag, prema svom antikvarijatu u Savskoj ulici. Car se odavno nije osjećao tako dobro, kao ovih dana, činilo mu se da nazočnost štapa izaziva u njemu takvo radosno stanje, kao da je činio drugačijim.
U tišini svoga skrovišta, u polutamnim prostorijama ispod antikvarijata, Car je vrtio štap u rukama. Okrenuo je kao i neki dan prsten, lijevo, desno, no, ništa, sječivo je spavalo u nutrini štapa.
Potrošio je cijelo popodne na ovu igru, ali štap se nije dao otvoriti. Ljutito ga baci u kut, štap muklo zazvoni i sve utihne.
Car se osjećao prevarenim, ipak ga je Starek navukao. Nekome će ga već uvaliti, na kraju, tu je uvijek dobri Maks.
Idućih dana Car nije silazio u spremište, pred njim je bio složeni posao. Trebalo je kako treba ispuniti golemi volumen vile na sjeveru grada. Novi vlasnici imali su svoje prohtjeve i nisu pitali za cijenu. Careva ponuda morala je imati primarni karakter građanskog kontinuiteta a on je bio pravi majstor u tome.
Po obavljenom poslu Car se izmoren zaputi u spremište ispod antikvarijata. Tu se najbolje odmarao. Prvo je ugledao štap u kutu. Podigne ga nježno, poigra se s prstenom. Ništa, pa opet, tako nekoliko puta. Štap je bio nijem na njegove molbe.
Riješit će ga se, nema dvojbe. Odnijet će ga Maksu, ovdje mu samo smeta i nervira ga svojom odbojnom nazočnošću. Doista, Car se nije dugo dvoumio. Sutradan je odnio štap Maksu s još nekoliko, za njega nevažnih stvari, no znajući kako Maks pati na te sitnice. Maks je odmah, gotovo i ne gledajući štap, otkupio sve. Sitnice je brižljivo pospremio u sef a štap samo odložio na radni stol.
Eto, pomislio je Car, priča sa Starekovim štapom, za mene je gotova. Zadovoljan i smiren vraćao se u Savsku ulicu.
Za nekoliko dana dobio je hitni poziv od još jednog novoga vlasnika vile. Treba čovjeku izaći u susret, onako cjelovito, mrmljao je sebi u bradu Car.
No, ovoga puta nije imao sve potrebno, morati će za pomoć zamoliti Maksa, te se odmah uputi njemu.
Maksovo stovarište bilo je zatvoreno.
-Pa, zar niste čuli gospodine Car, reče mu Maksova susjeda Leila, Maks je jučer stradao.
-Kako?, zaprepasti se Car.
-Policija je ustanovila da je usmrćen dugom oštricom, no takvo što nisu pronašli.
Car se odmah dosjeti zvižduka duge oštrice, ali, zar je to moguće?

Nikada Maksova smrt nije rasvijetljena. Odnedavno je Car u mirovini, prodao je svoj čuveni antikvarijat. Rijetko obilazi sajmove antikviteta. Ne zanimaju ga, poručio je svima.
Sada živi u mjestu na obali, u Gornjoj Strani. Ima mali apartman i uglavnom provodi dane šećući sa suprugom uz obalu, ponekad razmišljajući o lijepim predmetima s kojima se susretao. Prisjeti se ponekad i onog zvižduka, tada zastane, zaklopi oči i prekriži se.
Nedavno ga je pozvao Pjer da posjeti njegov novootvoreni antikvarijat u Gornjoj Strani. Car se ovoga puta rado odazvao ne vjerujući da Pjer posjeduje išta vrijedno. Pjer se trudio zadiviti starog lisca, no znao je , to nije lako.
-Što vam je ovo, iznad stola?
-Mislite na ovaj štap. Evo, izvolite pogledati.
Car je pomno razgledavao dobro očuvano drvo, metalni okov drške, prsten. Pokušao je okrenuti prsten nekoliko puta, lijevo, desno, prsten je bio posve nepomičan.
Vrati štap Pjeru govoreći.
-Lijepi primjerak .
Pjer ga je zbunjeno promatrao.
-Nedavno sam ga nabavio, ponudila mi ga je neka skitnica, reklo bi se. I meni se odmah učinio lijep.
Idućih dana Car nije mogao u šetnju, dosadna kiša, zahlađenje, morao je bijesan prelistavati novine i knjige.
Jedva je začuo zvižduk. Utonuo je strelovito u mračnu, crpu rupu bez kraja.
Policija je bila zbunjena. Dugo, oštro sječivo izazvalo je Carevu smrt, oružja nigdje. Pjer se čudio vijestima o smrti umirovljenog antikvara Cara, okrećući dugi štap u rukama, pokušavajući okrenuti prsten.

I s j e č a k

Slijedeći svoj instinkt krenuo sam na putovanje. Cilj se nalazio na otoku, daleko na pučini mora. Vlakom do luke na obali a zatim trajektom nekoliko sati preko mirna mora. Morao sam se susresti s čovjekom koji je jednostavno odbacio sve stečeno, od priznanja, imovine, obiteljskih obveza, nakon sjajne karijere. On je sada živio posve izolirano u središtu toga otoka, iznad nasada vinograda u malenoj poljskoj kućici ne komunicirajući ni s kim. Urednik mi je kratko rekao.
-Vidite, lika li? Što zapravo uopće radi? Što sada misli? Vidite….no, vidite. Idite već
jednom.
U mjestu na otoku malo se znalo o novom stanovniku. Tek slučajno sam naišao na inspektora policije Franu Kovačeva, koji mi je pružio sve potrebne informacije.
-Ah, Vi ste novinar Kraus. Čitao sam neke Vaše razgovore s umjetnicima. Znate i ja
pomalo slikam. Da, gospodin Tugomir, on je doista veliko ime našeg slikarstva.
On Vam živi, u toj kućici, mjesto se zove Kamen. Mjesto, riječ je o nekoliko kuća,
No staro je više stotina godina. Malo dalje od Kamena, iznad vinograda. Živi vrlo
povučeno. Ponekad ga vide kada kupuje namirnice.
Zahvalio sam se inspektoru. Tko zna zna. Urednik mi je još neki dan preporučio pansion gospođe Marić. Pansion se nalazio u velikoj, ružnoj kući, staroj gotovo kao otok, a tako ju je i predstavila vlasnica . Dobio sam dvije, velike i lijepe sobe, jednu za noć i jednu za dan , prvu za spavanje a drugu za rad ili ako hoćete može i obrnuto, brzo mi je objasnila gospođa Marić.
Takav je običaj kod nas kada nije sezona.
Sutradan sam odmah krenuo u potragu. Iznajmio sam automobil i dosta brzo i spretno i sretno došao do kuća u selu Kamen. Uputili su me prema vinogradima. Nisam daleko odmakao, ugledao sam poljsku kućicu. Tugomir me je opazio iz daleka. Stajao je na vratima i upitno me gledao.
-Da, možda sam vas razočarao. Ne izgledam kao Robinzon i uživam u svim
blagodatima civilizacije. Električna energija omogućuje mi i rasvjetu i kuhanje i
i glazbu i sliku s televizora. Dovraga, uđite što stojite.
Tugomir mi je pokazao tih nekoliko prostorija s ponešto namještaja Iznenadilo me je prisustvo velikog TV aparata, muzičke linije, no nigdje štafelaja.
-Ne slikate?. Radoznalo ga upitam.
-Ah, a zbog toga ste tu. Slikam, slikam svaki dan, ali u glavi. Gledam i pamtim.
-Ne vidim nikakve tragove, nema slikarskih zapisa.
-Rekao sam Vam, promatram, upijam. Sada samo slažem utiske, komponiram,
kadrovi se samo slažu.
-A povratak? Što je s povratkom?
-Gledajte gospodine Kraus, ja sam se vratio. Tamo, malo niže, polje je pripadalo
mojima. Moj djed je rođen u Kamenu. Ja sam vratio definitivno.
Tugomir mi je velikodušno dopustio fotografiranje svih detalja. Odgovorio je na sva moja pitanja, mada ništa novoga nije rekao, sve smo tro već čuli i srdačno me je pozdravio na odlasku. Tada se pljesnuo po čelu i gotovo radosno povikao.
-Ah, Vi koji pratite umjetnost, sakupljate umjetnine. Lijepo, pričekajte.
Vrućina mi je udarila u glavu. Tugomirove slike postizale su visoke cijene. I doista, vratio se s platnom u rukama i predao mi ga.
-Izvolite, mala uspomena.
Okrenuo je platno prema meni. Na njemu samo bijela podloga.
-To je gospodine Kraus moja najbolja slika. Na njoj se nalazi sve potrebno.
Nema ničega suvišnog. Ovo je dobro promišljena slika.
Prije nego li sam ušao u automobil pregledao sam pažljivo bjelinu površine. Platno spremno za slikanje. Tko je od nas dvojice budala, kiselo sam se smiješio.
Poslao sam reportažu uredniku sa svim fotografijama i posebno nekoliko snimaka bijeloga platna s riječima Tugomira.
Vratio sam se u pansion. Gospođa Marić bila je vrsna kuharica i nakon nekoliko čaša vina, zaspao sam gotovo sretan. Obavio sam posao, sada mogu malo i uživati. Probudio sam se teške glave usred noći. Tuširanje me je osvježilo. Pročitao sam iznova reportažu o Tugomiru ne zamjerajući si niti jednu riječ. Profesionalno odrađen posao. Za doručkom mi je, nekako uvijeno, kazala gospođa Marić kako me je već ujutro tražio Tugomir, ali da ona nije dopustila da me budi.
-Ne znam, tražio Vas je. Ah, evo, ostavio je i broj telefona.
-Hvala gospođo Marić, jako ste ljubazni.
Čim sam nazvao Tugomira, predložio mi je da se nađemo u Gradskoj kavani, za nekih pola sata.
-Mislim da ste me krivo shvatili gospodine Kraus. Doista mislim da je prazno platno
najbolja slika. No, vidite, mišljenja sam da svaki umjetnik ima svoj limit. Jednostavno
može napraviti toliko i toliko slika i nakon toga više voda kroz slavinu ne ide. Ja sam
dosegao taj limit. Osjetio sam jasne signale da vode više nema. Sve što sam radio u
posljednje vrijeme bilo je samo šištanje zraka kroz cijevi. Zato sam se i povukao.
Financije su mi takvo što i omogućavale i sada sam gotovo sretan čovjek.
-Gotovo sretan?
-Pa, nedostaje mi slikanje, no bojim se zvuka zraka u cijevi. Vode više u izvoru nema.
-Dobro, a prazno platno?
-Na žalost ili na sreću, to je moj slikarski odgovor na sve poticaje.
Rastali smo se u tišini. Ja sam bio siguran da o Tugomiru više neće biti riječi u mojim tekstovima. Za ručkom me je gospođa Marić pokušala razvedriti s raznim pričama iz povijesti mjesta, s nizom šaljivih zgoda iz života stanovnika.
-No, znate, nastavila je ona, u našem mjestu ima još dobrih slikara, možete pisati
o njima.
Nisam ništa odgovorio, u mislima sam bio na povratku.
Nakon nekoliko mjeseci, ne znam, možda i godina, urednik me je pozvao.
-Sjećate li se Tugomira?
-Da, kako dane.
-Njegove slike sada postižu astronomske cijene. Da, evo, poziva osobno Vas da mu
Pomognete oko organizacije nove izložbe. Krenite odmah.
Vratio sam se na otok prepun pitanja. Ubrzo sam se našao s Tugomirom. Vidno je omršavio., upalih obraza s čudnim sjajem u očima. Užurbano mi je pokazao cijelu gomilu velikih formata.
-Evo, ovdje je 111 slika velikog formata. Na svakoj slici nalazi se maleni isječak, sto
Jedanaesti dio jedne slike. Pomognite mi oko ispisivanja brojeva , postavite izložbu.
Pristao sam. Izložba je bila lako postavljena. Reakcija javnosti bila je raznolika od odobravanja do negiranja.
Tugomir je uzburkao cijeli grad. Polemični tonovi čuli su se na sve strane.
No, vrijedni kritičari spojili su svih 111 isječaka u jednu cjelinu. Ukazao se složeni labirint. Na trenutke je iskrila živopisna boja, da bi se malo dalje gasila u tamnom. Tako je i 111 isječaka dalo cjelinu s imenom LABIRINT KRETANJA. No pri samom dnu, desno dolje, gdje se autori obično potpisuju nedostajao je očito sto dvanaesti isječak. Taj završni isječak krio je odgovor, što je na kraju labirinta.
Nedugo poslije izložbe prikrivana bolest slomila je Tugomira.
-Dobro, a što je s 112. isječkom? , nisam mogao ne upitati ga.
-Vi znate gdje je.
Nedugo nakon razgovora, Tugomir nas je napustio. 111 isječaka, 111 slika nastavljalo je svoj put, od jedne do druge izložbe. Svi su tražili i pretpostavljali skriveni odgovor. Dok su neki tražili iskreni autorski odgovor, drugi s pomoću 111 isječaka tumačili Tugomirov život. NO, boja, jer su svi tražili boju nije se nazirala.
Ne znam kako, odjednom, stvarno posve iznenada, sjetio sam se Tugomirovog poklona. Sliku sam držao u garaži, nekako mi je bilo žao baciti platno. Očistio sam bijelu površinu i povećalom pomno pogledao donji desni dio. Tada sam shvatio, ispred mene se nalazio sto dvanaesti isječak.
Naravno, moj djelić velike slike bio je neravnomjerno, pa i s prekidima presvučen tankim namazom bijele boje. To je dakle 112. isječak, bijelo na kraju labirinta. Praznina, potpuna praznina ili punina.
Nikome nisam pokazao Tugomirovu sliku, neka i dalje misle što hoće. Sto dvanaesti isječak bio je samo moj.

Labirint

Krunoslav B., vidno uzbuđen, započeo je svoju prvu radnu večer. Tek su prošla dvadeset i dva sata. Pred njim je dugih osam noćnih sati u malenom uredu u prizemlju, impozantnog nebodera M.O.P.-a, na rubu blistavim svjetlima iskrižana velegrada.
Svega nekoliko kvadrata površine, bez vanjskih prozora, velika staklena ploha iza njegovog stolca i radnog stola, sa strane mala polica za odlaganje dokumentacije, na stolu se već nalazila prva skupina papira koje je trebao ove noći obraditi.
Krunoslav B. je bio kontrolor četvrte razine. Njegova razina je relativno rijetko pronalazila propuste, no ozbiljnost rada na četvrtoj razini bila je opće poznata. Na to su ga odmah, u prvom razgovoru i upozorili. Četvrta razina je temelj M.O.P.-a.
Neposredno nakon dolaska ispred impozantnog ulaza M.O.P.-a, Krunoslav B. snažno je započeo upijati impresije, veličanstveni hol, svečana tišina. Bio je impresioniran, već i zbog toga što je i on sam bio dio ove atmosfere.
Krunoslav B. od ulaza u M.O.P. , susreo je svega nekoliko ljudi. Sa svima je izmijenio kratke pozdrave. I za tu gestu je dobio preciznu uputu..
Na hodniku u prizemlju nikoga. Ubrzo je pronašao ured kontrolora 3. razine, gospodina.
V.B.-a. V.B. mu je u nekoliko rečenica objasnio što je njegov posao te ga odveo do ureda. Prolazeći do ureda ,Krunoslav B. je opazio tek nekolicinu djelatnika kako posve pogrbljeni rade za svojim stolovima. Za nekoliko minuta završava popodnevna smjena i oni će krenuti kući, čeznutljivo pomisli Krunoslav.
Otvorio je prvi spis i počeo ga pomno proučavati. Uočio je pomicanje sjena, popodnevna smjena je gotova.
Sati su prolazili. Krunoslav B. u svaki dokument u potpunosti „uronio“, tražeći i najmanju nepravilnost. No, ništa, sve je bilo u redu.
Negdje iza ponoći, osjetio je kako ga mjehur opominje. Izašao je u prazni, ali i dalje snažno osvijetljeni hodnik i potražio toalet. Nije se dugo zadržao, požurio je natrag.
Nije mogao ne registrirati, s njim u prizemlju bile su još četiri osobe. V.B., kontrolor 3. razine i s njim još dva kontrolora 4. razine, smješteni vrlo udaljeno, jedni od drugih jer hodnik u prizemlju bio je doista dug.
Jedan dokument slijedio je drugi.
Točno u 2 sata i jednu minutu, Krunoslav B. je čuo kucanje na vratima ureda.
-Da, slobodno.
-Dobra večer gospodine Bukač.
U ured je stupio mladić noseći kavu na ovalnom pladnju.
-Jeste li za kavu?
-Da, može.
Mladić je otišao, prosto nestao netragom. Krunoslav B. je probao kavu. Odlična je.
Točno u šest odložio je obrađene dokumente na policu, tiho je zatvorio vrata ureda i krenuo prema izlazu.
Ispred svoga ureda stajao je prosijedi gospodin. Krunoslav B. ga pozdravi.
-Dobro jutro, Krunoslav Bukač, vaš novi kolega.
-Dobro jutro kolega. Martin Vitić, najstariji kontrolor 4. razine.
Krećući se prema izlazu nisu razgovarali. Kratki pozdrav i svatko na svoju stranu.
Idućih večeri Krunoslav B. je upoznao Ivana Beljskog, koji je već tri godine radio ovdje, te Danijela Marića, zaposlenika s gotovo desetogodišnjim stažem. Svi su bili razmjerno srdačni, gledajući njihove geste, razmišljao je Krunoslav B., ali bez mnogo riječi.
Nakon mjesec dana pozvao ga je V.B.
-Činite se solidnim. Mislim da bih mogao računati na vas. Možete ići.

Ipak se Krunoslav B. iznenadio pogledavši listove kalendara. U M.O.P.- u radi već godinu dana. Noćne smjene nisu mu teško padale. Živio je skromno, organizirano, uistinu sav posvećen poslu. Već je raspolagao stanovitom ušteđevinom, preselio se u noviji, veći stan, ali sve bez ikakva pretjerivanja, posao prije svega.
U protekloj godini, V.B. je dva puta okupio cijelu noćnu ekipu u prizemlju na zajedničkoj kavi. Oba puta, uz pozdrave, bez razgovora. Pili su kavu, šuteći, prepušteni svojim mislima.
Protekla godina donijela je Krunoslavu B. i pronalazak dva manja propusta u pregledanoj dokumentaciji, za što je bio posebno novčano nagrađen.
Svakonoćno obavljanje jednoličnog posla nije mu ni malo smetalo, dapače, uočio je određene nepravilnosti u ispisima dokumenata i o tome ostavio pisani iskaz, koji je kako se to radi u M.O.P.-u promptno proslijeđen naviše. Revno je i dalje listao papire, koncentrirano i metodično, s ljubavlju.
O svojim kolegama ništa osim imena nije znao, kao ni oni o njemu.
Po isteku godine V.B. mu je rekao.
-Imate šanse za napredak. Od sutra radite kao kontrolor 3. razine na 7 katu. Sretno.
Nije mu pružio ruku, samo se okrenuo.
Na sedmom katu sve je bilo slično, ako ne i isto kao i u prizemlju. Istina, ured mu je bio dvostruko veći ali s istim namještajem i rasporedom.
Na sedmom katu je vrlo brzo susreo T.T., kontrolora 2. razine i troje kolega, kontrolora 3. razine, Ivana Anića, Tomislava Doležala i Matiju Bedalova. Anić je bio najmlađi, Doležal njegovih godina a Bedalov pred mirovinom.
Treća razina povećala je njegov konto u banci. Slobodno vrijeme sve je više posvećivao izradi tabela uočenih nepravilnosti u dokumentaciji M.O.P.-a. Veselio se svakoj noći koja će uslijediti, svakom listu papira koji će prelistati.
Nije ga uplašio krah svake veze koju je pokušao ostvariti ili održati. Žene su prolazile kroz njegov život poput vlakova koji samo za trenutak zastanu na udaljenoj stanici, bez pravog razloga a onda pojure dalje.
Nakon četiri godine rada i završenih tabela promaknut je u kontrolora 2. razine i sukladno tome premješten je na 14. kat nebodera.
Novo kratko upoznavanje s noćnom smjenom. Kontrolor 1. razine i trojica kolega 2.razine.Svi jednako šutljivi, ali srdačni u gesti pozdrava.
U jednom trenutku mu se učinilo da je uspio i na emotivnom planu. Veza s Verom Marić obećavala je od samoga početka, čak se ona ubrzo preselila k njemu. No, jednog je jutra više nije bilo. Otišla je, bez poruke, uzevši sve svoje stvari, jednostavno ne ostavljajući traga o sebi.
No, Krunoslav B. nije bio tužan. Intenzivno je u posljednje vrijeme jedino razmišljao kako postati kontrolor 1. razine.

Godine, desetljeća, ravnomjerno, lijeno su prolazila a Krunoslav B. i dalje je bio kontrolor 2. razine na 14. katu. Njegove tabele sačuvale su određenu vrijednost.
Kosa mu je bila posve bijela i mogao bi računati na mirovinu. Ima novi stan, dvije su velike sobe posvećene njegovom radu na tabelama, u ostalima boravi kao Krunoslav B., ne kao mopovac.
Radio je i dalje u prostranom uredu, bez vanjskih prozora. Radio je i dalje vrlo odlučno, bez ustezanja i bez ikakva izgovaranja. Krunoslav B. živio je vrlo skladno sa stolcem, stolom i policom u svom prostranom uredu.
Tjedan dana prije odlaska u mirovinu, pozvao ga je M.P. čovjek broj jedan M.O.P.-a i suho mu rekao.
-Vrlo cijenimo Bukač vaš doprinos. Posljednji tjedan odraditi ćete ovdje kao kontrolor 1. razine i s tim rangom odlazite u zasluženu mirovinu. Toliko.

Prva noć u neboderu M.O.P.-a kao kontrolor 1. razine. Pokazali su mu njegov ured na 21. katu, ured s velikim vanjskim prozorima. Ogromna prostorija, sa stolcem, stolom i policom za odlaganje. Odijeljen je bio od hodnika čvrstim zidom.
Nije izdržao, nešto je buknulo u njemu, prišao je prozoru i naglo ga otvorio. Ispod njega se prostirala konstrukcija od svjetla i tame. Labirint, vrlo složeni labirint. Zvuci grada odjekivali su i miješali se s njegovim brzim radom srca.
Svake je noći umjesto pregledavanja nekoliko papira koje je zatekao na stolu, uglavnom stajao pored prozora i upijao zvukove i mirise koji su se ustrajno penjali prema njemu.
Cijeli svoj život posvetio je stolcu, stolu i polici, koje će sutra zauzeti netko drugi. U M.O.P.-u se popeo do kraja, valja se vratiti u labirint, odakle sve počinje.

Posljednje radne noći Krunoslav. B. se nije odvajao od prozora.
S prvim znacima zore jednostavno je zakoračio u prostor izvan prozora nastojeći se približiti labirintu ispod njega.

Prozor

Unatoč noći toplina nije popuštala.I samo je disanje bilo teško,o spavanju se moglo samo sanjati.Mokar od znoja izašao je na balkon.Učinilo mu se da je na betonu ispred zgrade još gore,»prava peć»,pomislio je.Okrenuo se prema raskriljenim vratima,ne,ipak je odlučio ostati još malo.Možda naiđe povjetarac.Vrijedi sačekati.Zapali cigaretu i zagleda se dolje.Neremećena tišina,uredno složeni automobili,tek rijetki koraci.Lišće na obližnjem drveću,koje je nespretno odvajalo glavnu cestu od parkirališta,zašušti.Obradovalo ga je to lako pokretanje.Znoj se polako sušio,bilo mu je sve ugodnije.Dogorjelu cigaretu baci u dvorište.Uvijek je pratio luk padajuće cigarete,nastojeći pogoditi mjesto njezinog pada.Lutao je još neko vrijeme već pomalo sanjivim pogledom po okolnim zgradama.Tek ponegdje osvijetljeni prozor.Sasvim lijevo,skoro pri vrhu susjednog nebodera,bijelo žuta površina prozora s figurom čovjeka.Eto,njih dvojica vjerojatno su jedini nespavači u kvartu.Vrati se osvježen u sobu,ali pravom snu još ni traga.Okretao se na jednu stranu,na drugu,savijao noge u koljenima,odmicao jastuk,nikako zaspati.Predugo je bio vani.Ponovno ustane,pripali novu cigaretu,čudeći se sam sebi,nikada nije bio noćni pušač.Oko njega potpuna tišina.Zakorači na balkon i pogleda prema neboderu.Neznanac je bio i dalje na istom mjestu.Jasno se je nazirala svjetlost koja je izbijala iza noćne figure.Čudna je ta noćna ptica.Jutro samo što nije svanulo a neznanac ne spava.Tko zna čime se bavi i što sada radi?Bolest,možda?Tko bi znao.Stupi u sobu odlučan da više ne izlazi.
Dan ga je probudio poslije kratkog sna.Nedovoljno odmoren loše se osjećao,nekako iscijeđeno,poput prazne spužve.Već dugo nije bio ovako izmoren nakon sparnih noći koje su prevladavale proteklih ljeta.Jedva se istuširao,pojeo nešto na silu za doručak.Srećom danas nije imao velikih obaveza na poslu.Reklamna agencija u kojoj je radio uzela mu je najbolje godine života,iscrpivši njegovu kreativnost gotovo do kraja.U posljednje je vrijeme intenzivno razmišljao o promjeni posla,zanimanja,bilo što,samo da se makne.No,dobro,agencija mu je pružila i ono o čemu mnogi sanjaju,sada mu je trebalo malo mira kako bi kontrolirano probudio svoj literarni nerv.U toku prijepodneva nekoliko se puta sjetio osvijetljenog prozora u daljini.Analizirao je sve,od prvog utiska do tegobnog lijeganja u krevet do pred samo jutro.Očito je,neznanac ga zanima,samo zašto.Koju tajnu želi otkriti u svijetlu iza neznančevih leđa,doista nije znao.Možda bi ta cijela noćna situacija s neznancem bila zgodna ideja za spot na kojem je potpuno bezuspješno radio nekoliko proteklih tjedana.Hm,sam u noći,sa krunom od svjetla,nije loše za početak.Tada je već jasno osjećao kako je zagonetna figura na prozoru rješenje njegovog problema.
Cijeli je dan proveo u skiciranju nekoliko zgodnih upotrebljivih riječi,upotpunivši ih s nekoliko crteža mogućih kadrova.Tek navečer vratio se u svoj zagušljivi stan.Laka prozirna izmaglica toplog zraka zaklanjala mu je pogled prema neboderu.Zgrada je suviše daleko,morati će sačekati noć,pravu tamu.Bio je razgaljen razmišljanjem što ga sve može očekivati u kruni svjetla.Prva je tama donijela razočaranje.Topla kiša počela je padati,činilo se da bez prestanka curi.Kroz vodenu zavjesu prozor se nije mogao opaziti,jedva se kontura nebodera nazirala a kiša se nije smirivala.Ova je noć izgubljena.Ležeći na krevetu širom otvorenih očiju,osluškivao je lupkanje kiše,čekajući njezin prestanak.Pred jutro je kiša prestala.Isparenja ranog jutra bila su gusta i neprozirna.Jutro je donijelo trenutni zaborav.Danas se održavala tekuća prezentacija mogućnosti agencije,tu je uvijek bilo raznih gostiju,većinom nedobronamjernih,od modnih kreatora do novinara,od novih lica do lica koja su zaboravljena.Onih nekoliko dobronamjernih, bili su redovni naručitelji reklama a oni nisu dolazili na ovakve prezentacije.Ipak prezentacija je bila za sve važna,morao je biti u dobroj formi i nije mogao niti sekunde više razmišljati o neznancu na osvijetljenom prozoru u noći,bez obzira koliko je dobar motiv.
Prezentacija je prošla uobičajeno dobro,s mnogo ispijenih pića i datih obećanja,uz mnoštvo poljubaca koji su neprestano letjeli agencijom.Mnogo pruženih ruku,tapšanja po ramenu,poneki i nelagodni susret s usiljenim osmijehom koji je budio uglavnom uspomene na mnoge napore koje je ulagao neuspješno u nizu veza.
Bio je zadovoljan svojim udjelom na prezentaciji .Pozdravio se s gostima i otišao.Trebalo mu je malo zraka , odšetao se do svoje zgrade nekim neobičnim,neuobičajenim putom.Iznenada je shvatio da prolazi pored nebodera koji negdje na samom vrhu krije noćni osvijetljeni prozor.Pogledao je prema gore,teško da može prepoznati noćni prozor.Produžio je.Nagomilani umor proteklih dana,loše spavanje jednostavno ga je oborilo,utonuo je u zasluženi san.
Slijedeći dan donosio bi mu samo kratke bljeskove prisjećanja,zapravo neznanac na prozoru miješao se s prezentacijom.Pravi košmar,sve je češće osjećao.Noć što je slijedila donijela mu je samo ugodu,vrlo prihvatljiva temperatura,bez velike vlažnosti,nebo prepuno zvijezda.Da imam ovakvu situaciju u spotu,optužili me bez ustručavanja za kič,neveselo je pomislio.Ipak brzi pogled prema osvijetljenom prozoru na vrhu nebodera dao je očiti rezultat.Sve je bilo na svome mjestu,figura na prozoru,iza nje kruna svjetla.Predstava može početi i trajati dugo u noć.Prozor se protekom vremena,kako su se drugdje gasila svjetla,sve snažnije isticao,gotovo se nametao svojom trajnom prisutnošću.Cijelu je noć probdio na balkonu,pušeći i netremice gledajući taj jedan,jedini kadar s nepromjenljivim intenzitetom svjetla.Nakon nekog vremena učinilo mu se da vidi lagano pomicanje figure,no brzo se uvjerio kako je to nedvojbeni znak da mu se oči umaraju i kako im je potreban odmor.Spot s jednim kadrom mora imati mega ideju,s tom mišlju zaspao je.
Jutro je iznjedrilo nekoliko odgovora,ako želi napredovati u skiciranju sinopsisa morao bi na bilo koji način upoznati tajanstvenu figuru s noćnog prozora.S druge strane tako bi stišao i svoju radoznalost koja ga je pomalo počela proganjati.Istog je jutra nekoliko puta na putu do agencije obišao oko nebodera,gotovo kao zvijer oko plijena.Odlučio se napokon ući u predvorje.Pomno je razgledavao istaknuta imena na poštanskim pretincima.Nije ništa otkrio,bilo je malo imena,većina pretinaca bez ikakve oznake.Ipak,pretpostavljao je da bi noćni prozor morao biti negdje oko četrnaestog kata.Lift ga je brzo dovezao do željenog kata.Šest sivkastih vrata oko lifta.Kako pogoditi prava vrata?Spustio se nezadovoljan u prizemlje.Misli o neznancu sve su ga više intrigirale.Istodobno nikako nije mogao shvatiti svoju radoznalost.Ideja za spot je jedno a ovo istraživanje je nešto sasvim drugo.Što će mu sve to.
Ipak radoznalost je rasla i dosegla je neviđene razmjere,gotovo da je prerasla volumen njegovog tijela,osjećao je,puknut će ako ne upozna neznanca.Taksi ga je brzo dovezao do nebodera.Popeo se na četrnaesti kat i posve na slijepo pozvonio je na jedna vrata.Nitko se ne javlja.Pozvonio je još jednom,ovoga pute nešto duže.Napokon su se vrata otvorila.Tek probuđeni muškarac njegovih godina sanjivo ga je gledao.Je li to neznanac.?Pokušao mu je objasniti motive svoga dolaska ali se riječi nisu čule.Bez glasa je otvarao usta.Neznanac ga onakva zbunjenog uvede u stan,ponudi mu stolac i čašu žućkastog pića.Piće je ispio naglo,do kraja i tada posve razložno ispričao neznancu svoju priču proteklih noći,poentirajući sve s idejom za spot.Neznanac ga je posve nezainteresirano slušao,povremeno bi ga ipak pogledao,namještajući se na stolici nasuprot njega.
»Da,ja običavam,koliko izdržim,bdjeti u noći,bez prava razloga.Buljim nepomično u mrak.Ne mogu zaspati,bolestan sam.Rijetko spavam,probudili ste me i oteli dugo željeni san.Nema veze,san je bio ružan,»
Promatrao je,sada je barem znao bolesna neznanca i zaželio je što prije otići.Čovjek je prestao govoriti.Zaklimao je koji put glavom ispuštaju neke čudne prigušene glasove,prije mrmljanje.Digao se i kratko pozdravio s neznancem koji ga nije oduševio.Pritiskao je nervozno gumb lifta ali nikako ga nije mogao dozvati.Pješice je požurio u prizemlje.Izletio je iz nebodera kao projektil iz katapulta.Do same večeri nije izlazio na balkom.Tek duboko u noć,gotovo kriomice izašao je na balkon i reklo bi se stidljivo pogledao u pravcu nebodera.Kruna od svjetla s figurom čovjeka lijepo se vidjela.Bolesnik opet motri,prebire noć.Neznanac uopće nije razumio što mu je govorio,valjalo bi ponoviti posjet.
Odmah ujutro krenuo je u novi posjet neznancu,ne razmišljajući što će mu reći.Pritisnuo je kratko zvono na već poznatim vratima.Neznanac je odmah otvorio.Izgledao mu je neobično,čudno,posve odmoren čovjek,bez traga iznemoglosti.
»Ah,stari prijatelj».
Ušao je i pogledom počeo pretraživati prozor.Sve je bilo zakriljeno gustim sivim zavjesama.Došao je polako do njih i razmaknuo ih.Ugledao je čovjeka do prozora.Iznureni starac na visokoj stolici okrenuo se prema njemu.Lice s mnogobrojnim borama,izbrazdano dubokom starošću tupo je gledalo u došljaka.
»On je taj koji ne spava.Desilo mu se nešto u mladosti.Promaknulo mu je ono što je morao vidjeti i od tada gotovo da i ne spava.Mene plaćaju njegovi rođaci,pazim ga,on ne traži mnogo.Ah,da povremeno ga zamjenjujem,mnogi su dolazili upoznati noćnu pticu kako su se i sami često nazivali.Štitim ga od nasrtljivaca.Vi ste ga vidjeli,bili ste najuporniji.Svjetlo mu treba jer misli kako će na taj način biti lakše opažen,ne od vas,već od onoga što mu je nepovratno otišlo.Zbogom».
Glas iza mene je zašutio.Okrenuo sam se i otišao.Šok je kratko trajao.Ipak to nije dobra ideja za spot.
Noći su postajale sve hladnije.Nisam zbog nesanice morao izlaziti na balkon.Ponekad bi pogledao prema noćnom prozoru.Jedne noći,svjetla više nije bilo.Starac je bio je opažen,očito.Poslije nekoliko dana,misleći kako je sahrana zacijelo već obavljena,potražio sam neznanca u starčevom stanu.Nisam očekivao da ću ga naći,no činilo mi se prigodnim na ovaj način izraziti počast umrlom.I opet sam ušao na isti način,sjeo na isti stolac i bio ponuđen istim pićem.U stanu nije bilo više sivih zavjesa i visokog stolca.Prozor je bio zatvoren.Izmjenili smo nekoliko uobičajenih rečenica.Nakon nekoliko čašica osmjehnuo se i rekao,
«Da znate kako sam došao do ovoga posla,ne bi vjerovali.Nekada sam se sjajno provodio,uvijek u mnoštvu.U tom ludilu učinio sam nekoliko manjih pogrešaka i moj svijet je nestao,postao sam suvišan.Starac mi je omogućio da se sakrijem iza njegova prozora i glumim njegova zaštitnika.Uvijek me je smatrao slabićem.On je štitio mene.»
«A starac,što je s njim?»
«On je nekada,tako sam, čuo,radio na malom jadranskom otoku,odmah nekako iza drugog svjetskog rata.Od njega nisam čuo ništa,tek nekoliko riječi,kako su oni,posvuda oko njega i love ga,ne daju mu mira,ni danju ni noću.»
«Oni?»
«Zatvorenici,valjda ste čuli za taj otočić.On je bio njihov preodgajatelj.»
«Spomenuli ste,kako mu je nešto davno promaknulo,u mladosti.»
«I to su samo priče.Jedan od tih zatvorenika,ubio se pred njegovim očima.Skočio je na glavu s kamene uzvisine.Nakon toga imao je znatnih problema u službi,nije bio dovoljno budan.»
Nakon nekoliko dana,ponovno smo se sreli.Pričao sam u svom radu,o svom umoru,o svom nezadovoljstvu,starca nisam spominjao,on je šutio.
Ponekad u tjednu sjeli bi iza šahovskih figura,kod mene ili kod njega.On je više preferirao svoj stan.Jednom prigodom ugledao sam starčevu visoku stolicu do prozora.
»S ovoga je prozora strašan pogled,posebice noću»rekao mi je.
Sjeo sam do prozora,otvorio ga i osjetio svježi zrak.Vani,potpuni mir,uopće se ne osjeća protok vremena.Sjene su otišle,obavile su svoje.Pogledao sam prema svom balkonu,tamo je bila tama.

Red događanja

Krešimir Horvat odavna je, cijeli svoj život poznavao je obitelj Carek, znajući gotovo sve detalje o njihovoj neobičnoj sudbini, najprije je to bio nestanak starog Bogumila Careka, zatim složeni životopis njegova nasljednika mlađeg Bogumila te nesvakidašnji događaji koji s tiču trećeg iz obitelji Carek, vezani uz neku nejasnu priču o maloj figurici samuraja s demonskom maskom, koja je na kraju uništena, pretvorena u prašinu.
Najmlađi Carek sada se bavi prodajom i preprodajom voća i povrća na Francuskom trgu, nasuprot štandova antikvara.
I Horvat ali i drugi koji su se motali oko antikvarskih štandova čudili su se ponašanju najmlađeg Careka.
Naime, u vrijeme drugog pojavljivanja na Francuskom trgu, najmlađi Carek nikada nije prešao, ma niti pogledao na drugu stranu trga. Neprestano je premještao, micao, podizao, spuštao prazne ili pune kutije, košare s voćem ili povrćem. Pričalo se, okolo, po trgu, kako je promet koji ostvaruje s tom robom gotovo nezamisliv za običnog stanovnika trga.
Careka više nije zanimala roba niti antikvari na drugoj strani trga. On bi ih rijetko i pozdravljao. Antikvari su na svoj uvrnuti način pretpostavljali kako Carek s ovim novim poslom želi prikupiti nešto sredstava kako bi opet započeo s antikvarenjem.
Krešimir Horvat, odnedavna je vlasnik štanda, riječ je o drugom štandu u nizu, zapravo riječ je o odličnoj poziciji, taj je štand obećavao vrlo izglednu budućnost.
Ove nedjelje kiša je lila kao iz kabla, antikvari su cupkali ispod nadstrešnica pored
štandova, nadajući se jer oni se uvijek nadaju prestanku kiše i spasonosnoj posjeti dokonih građana.
Zlovoljan, bijesan, bespomoćan, Horvat je podigao glavu i ugledao na sredini Francuskog trga, u samom središtu, Careka kako stoji bez kišobrana na kiši i gleda u nebo.
-Poludio je na kraju, tiho je izustio netko pored Horvata.
Carek je ubrzo otišao s trga a oni su iznenađeni ustanovili jako na suprotnoj strani više nema štandova s voćem i povrćem.
-Carek se opet sprema na nešto, isti glas razbije muklu tišinu.
I doista, Careka više nisu nikada vidjeli. O njemu se svašta pričalo, nagađalo se, pretpostavljalo, ali nitko nije znao što se zbiva s Carekom nakon stajanja na kiši i gledanja u nebo.
Horvat je s ostalima nastavljao mukotrpni posao sa svim vrstama roba, možda su nešto bolje išle samo memorabilije, iz dana u dan računajući kada će imati dovoljno za još jedan štand ili često snatreći o pronalasku kolekcije na nepoznatom gradskom tavanu, a koja je svima do sada jednostavno promaknula. Pričalo se o stanovitim mogućnostima Strme ulice, no i ta su nadanja vremenom jenjavala. Stekao se dojam kako je sve dobro, vrijedno, već odavno ponuđeno tržištu, mada možda ,ponegdje možda, neki restl bogatih zbirki još postoji, leži u prašini podruma.
U idućem tjednu na Francuskom se trgu dogodila eksplozija, naime, Krešimir Horvat izvukao je visoki dobitak, njegova srećka donijela mu je 88 tisuća.
S tim je novcem mogao iznajmiti, preuzeti pola štandova s antikvarskom robom, mogao je čak otvoriti vlastiti antikvarijat, ne osobito velik, ali samo njegov, koliki bio.
No Horvata takva ideje nisu zanimale, razmišljao je isključivo o novcu i kako ga uvećati. Zapravo, cijelo je vrijeme mislio samo na Careka i njegovo gospodarenje voćem i povrćem. Svi su znali, to nije bila tajna, Carek je zaradio mnogo i nestao.
Na temelju svega toga uložio je svih 88 tisuća u robu s druge strane trga, osnažen mnoštvom savjeta i preporuka.
No, na žalost, nije imao sreće, u neka tri mjeseca izgubio je sve uloženo pa čak i antikvarijatski štand.
Krešimir Horvat postao je dio prošlosti na Francuskom trgu.

Jednom, tko zna kada, pričalo se, susreli su u redu pred pučkom kuhinjom, pogrbljeni Krešimir Horvat i teško prepoznatljivi Bogumil Carek.
Najprije su se, kažu neko vrijeme, pogledavali, sve dok Horvat nije uspio otvoriti usta.
-Hej, Carek, to si ti, Carek?
-Hm, tko,…da, ja sam, a ti si…., čekaj, ti si Horvat.
Obojici je bilo silno neugodno, zašutjeli su.
-Sve sam izgubio poslije dobitka, procijedi jedva Horvat.
-I ja i ja sam sve izgubio. Moj račun je u startu bio pogrešan, tiho će Carek. Znaš Horvat, voće i povrće ima rok trajanja za razliku od antikvarne robe. Antikvarna vrijedi traje vječno.
-I što sada?
-Ništa, čekam ostatke s nečijeg stola.
Šutjeli su, polako se pomičući, misleći još jednom što ih JE udaljilo od Francuskog trga.

Susret

Naravno, nije mogao odbiti ponuđeni zadatak. Uostalom, to je tjedan dana na udaljenom otoku u potrazi za nekoliko ruševina koje treba fotografirati i ukratko opisati njihovo aktualno stanje. Putuje autobusom, pa trajektom. Prognoza je najavljivala ugodno vrijeme. Dobro će mu doći malo morskog zraka.
Noćno putovanje autobusom ne pruža osobiti užitak ali nije niti zamorno. Krunoslav Bukač je sjedio u noćnom autobusu posve opušten, gotovo sretan, što ga ovaj bučni stroj vozi na more. Ponekad bi na trenutak promotrio mjesečinom obasjane pejzaže koji su brzo promicali, jedan za drugim. To bi bilo sasvim zgodno fotografirati, mislio je Krunoslav, razmišljajući kako je možda fotoaparat trebao uzeti sa sobom a ne ga ostaviti u putnoj torbi. Osjetio je stanoviti umor s prvim zrakama svjetla. Trljao je oči, pomalo nervozan, čudeći se kako ga zora umara.
Autobus je na vrijeme stigao u veliki lučki grad i ubrzo se uvezao u veliki trbuh trajekta. S ostalim putnicima Krunoslav je izašao na gornju palubu. Trajekt se polako udaljavao od obale ploveći prema udaljenom otoku. Na palubi je bilo mnoštvo svijeta, doista svi su uživali u suncu i zraku. Naslonio se na ogradu i iz dosade počeo promatrati lica putnika. Mladi, stari, veseli, glasni, šutljivi. Okrenuo se je i zagledao u valove. Pogled mu je jedrio iznad valova do otoka, pa se vraćao unatrag.
Iznova se okrenuo i pogledavao putnike. Neki su već spavali na ne baš udobnim klupama, omamljeni suncem, drugi su kartali, oni treći i dalje su šutjeli. Na suprotnoj strani, učinilo mu se da je ugledao poznato, davno poznato lice. Sav je protrnuo, ne, nema nikakve sumnje, na drugoj strani ugledao je Ivanu Š., naslonjenu na ogradu leđima, kako gleda u njegovom pravcu. Brzo je pogledao i lijevo i desno, bio je posve sam, drugi su putnici i slijeva i s desna bili udaljeni nekoliko metara. Podigao je glavu i pogledao na suprotnu stranu. Ograda na drugoj strani bila je posve prazna.
Ne, učinilo mu se. To je od sunca. Možda halucinacija. Ako je bila ona, što bi trebao učiniti? Sjećao se je dobro Krunoslav Bukač davne more. Ivanu Š. je upoznao prije više od trideset godina na fakultetu. Nikada si nije mogao razložno objasniti kako se mogao tako zaljubiti u Ivanu Š. Poslije joj je pisao neka čudna pisma. Ponekad bi je susreo u gradu, no, prolazili su jedno pored drugog poput neznanaca. Ivana Š. bila je s mora, zapravo bila je rođena u blizini lučkoga grada iz kojeg je isplovio trajekt.
No, ili mu se činilo ili je znao, njegove emocije prema Ivani Š. nikada nisu utrnule. Negdje u dubini njegova uma začahurila se ljubav prema njoj kao mali crv koji bi ga ponekad uznemirio.
Sakupivši hrabrost započeo je iznova pregledavati lica na trajektu. Nema je, ne znajući što bi valjalo osjećati, radost ili tugu.
Prošetao je po palubi nekoliko puta. Zacijelo mu se učinilo. Sunce je doista nevjerojatno. Uputio se je prema malom restoranu na palubi trajekta, sjeo na prvi slobodni stolac i naručio pivo. Izvadio je bilješke pripremljene za ovo putovanje, studiozno ih je proučio. Nije uočavao niti jedan problem.
Sa sobom je ponio i nekoliko kraćih priča koje je napisao u posljednje vrijeme a namjeravao ih je objaviti u časopisu Traženja. Želio ih je još jednom, bez pritiska, mirno pročitati. Listao je stranice, nije imao primjedbi.
Naručio je još jedno pivo. Bilo je ukusno, hladno, toplina je bila sve izraženija. Iznenada se sjetio Ivana Dvorskog, slikara, koji mu je uvijek govorio.
-Dragi Bukač, modele najviše volim na slikama. U životu me ne zanimaju. Ovaj, na platnu, život, to je ono što me zanima.
Trajekt je plovio već nekoliko sati, bio je nadomak cilja. Krunoslav B. i dalje je sjedio u restoranu na palubi hladeći se pivom i odmarajući oči na predivnim krajobrazima otoka. Uskoro su putnici upozoreni da je udaljeni otok posve blizu. Krunoslav B. nije više mislio na susret s Ivanom Š. Razmišljao je o neobičnoj filozofiji slikara Ivana Dvorskog. Za njega je pravi život onaj na platnu, a ne ispred ili iza platna.
Trajekt je pristajao, lijeno se naslonio na obalu, prvi automobili krenuli su iz njegove utrobe na kopno, putnici pored njih, razgovarajući, veseli što su preplovili toliki put po mirnom i dobrom moru. Krunoslav Bukač lagano je koračao prema izlazu, pivo ga je posve opustilo, osjećao je glad. Čim se smjesti u hotelu potražit će restoran na obali, o kome se toliko pričalo.
Pozorno je gledao kamo korača, oprezno se krećući prema autobusu koji je već bio na obali. Mora paziti da ne uzmu tuđu putnu torbu, danas su one sve iste. Čim je zakoračio na kamenu obalu, podigao je pogled prema palmama. Ispred najbliže palme ugledao je Ivanu Š. kako se okreće prema njemu podižući kofer. Njihovi su se pogledi susreli u idućem trenutku. Krunoslavu se učinilo kako se nasmiješio Ivani Š. Ona je podigla svoj kofer i nešto rekla osobi pored nje. Krunoslav je polako prošao pored Ivane, došao do autobusa i uzeo svoju putnu torbu. Vozač ga je uputio u kom pravcu je njegov hotel i tek se onda okrenuo i s nekim čudnim osjećajem zbunjenosti i razdraganosti pogledao prema palmi. Cijeli prostor oko palme bio je prazan. Krenuo je prema hotelu čudno raspoložen. Što je zapravo htio učiniti?Iznenada u malenoj galeriji na obali, u izlogu, ugledao je jednu od mnogih varijacija Ivana Dvorskog „Model i slikar“. Zastao je i promotrio poznate detalje. Život je u slici, a ne ispred ili iza nje, rekao bi Dvorski, a što si ti, Kruno Bukač, vidio na licu Ivane Š?.

Z l a t o

Nevelika gostionica GROZD uvijek je bila puna, posjećivali su je redovito stalni gosti, uglavnom stanari iz obližnjih ulica ali i povremeni gosti koje je posao dovodio u ovaj mali gradić. Gradić je presijecala plitka rječica, koja bi se ponekad znala razgoropaditi pa bi njezine nabujale vode prekrile obale i svojom silinom ometale monotoni život stanovnika. Gostionica se nalazila na obali rijeke, no ponešto izdignuta, tako da je i za najvećih poplava ona bila iznad vode i uvijek otvorena za svoje goste. Unutarnjost gostionice činile su dvije velike prostorije, prva, veća za piće i druga za jelo. U prvoj je najčešće bilo znatno bučnije ali i nekako toplije pa bi mnogi gosti i objedovali u njoj. Druga prostorija, manja i tiša i nekako mirnija. Tu su većinom sjedili gosti iz drugih krajeva, često pregovarajući jedni s drugima u vezi raznolikih poslova, isplaćivali jedni druge, posuđujući ili uzimajući ili ulažući novac. Doista, u toj se prostoriji okretao veliki novac, no, nikada se nije desio ni najmanji incident. Gostionica GROZD bila je oduvijek mjesto sigurnog posla. Gosti iz prve prostorije rijetko su odlazili u drugu, njihov svijet postojao je samo u prvoj prostoriji, odaji s desetak stolova i velikim šankom.
Skupinu stalnih gostiju predvodio je Ivan Edison Čorak, pomalo izumitelj, inače dosta uspješni prodavatelj osiguranja. Pored njega često je sjedio Mladen Obad Uteg, bivši sportaš, dizač utega, jednom treći u izbačaju na nekom davnom takmičenju, u životu krojač u lokalnoj tvornici. Njima bi se često priključivao Petar Markota Palica, nekada glazbeno čudo od djeteta a sada samo dirigent amaterskog orkestra, nastavnik glazbenog. Ponekad bi došao i Ferdinand Pauk ili samo Pauk, vlasnik najveće i najpraznije kuće u cijelom mjestu. On je sam živio u nekoliko stotina kvadrata, u kući na kat. Zapravo se i nije znalo od čega Pauk živi jer on nikada nije nigdje radio, nije imao problema sa zakonom, a novaca uvijek dovoljno. Svi su pretpostavljali da je s kućom došla i gotovina pa se Pauk tako mogao ponašati. No, nitko mu nije zavidio na takvom životu. U društvo bi povremeno navraćao uspješni novinar u velikom gradu Maks Kraus. Kraus je bio rođen nedaleko gostionice i nikada nije prekinuo svoje veze sa zavičajem. U GROZDU se viđao i Adam Kokotinski, nadzornik , on se bavio samo rijekom i poplavama. Rijetko, u gostionicu bi navratio i Kazimir Mrak, gradonačelnik. Naravno, stalne gosti činili su i mnogi drugi koje sada ne spominjemo.
Naravno, kako bi se drugačije zvala ulica pored rijeke, nefgo Riječna ulica u kojoj se nalazi gostionica GROZD. Gostionicu je desetljećima vodio Pavao Pandur ili samo Pandur, čovjek koji je rijetko izlazio izvan gostionice, eventualno u podrum, uglavnom šutljiv, vječito zaposlen oko šanka ili stolova.
Jedne je večeri Edison Čorak došao sa strašnom viješću. Kazao je kako je čuo da će na njihovoj rječici započeti istražna ispitivanja.
-Ma da, podrugljivo će Uteg.
-Da,da, -nije se dao smesti Edison- istraživanja koja će pokazati koliko ima
zlata u njezinoj vodi.
-Zlata, kakvog zlata, iznenađeno će Palica.
-Zlato, zlato je u pitanju dragi moji. Prije nekoliko mjeseci, sjećate se, kada se
malo niže gradio mali betonski most.
-Onaj kod riječnog zavoja, uključi se Pauk.
-Da, taj zavoj. Kada su gradili potporne stupove pronađeno je zlato
u vodi.
-Zlato- svi će začuđeno.
-Da, ali ne ono koje dobijete ispiranjem. Toga nikadfa nije bilo kod nas.
Pronađene su neke zlatnu narukvice, broševi, nakit, što ja znam.
-Kako to, da o tome nitko nije govorio ni pisao, napokon se uključi u razgovor
Kraus.
-Eh, to je tvoj zadatak, pravi novinarski zadatak. Istraži malo pa se čujemo.

Ubrzo se cijelo društvo razišlo s mislima posvećenim zlatu. Svi su dobro znali da bi im i mrvice zlata bile dovoljne da stabiliziraju svoje živote ili da uzdrmaju svakodnevnu monotoniju u ovoj ustajaloj bari. No, čarolija bi trajala samo trenutno i oni su se iznova vraćali u vlastitu baruštinu.No, dobro bi došlo, svakako. S tom su se mišlju svi prepustili noći.
I doista nakon nekoliko dana pojavio se Kraus s potrebnim odgovorima. U mukloj tišini započeo je govoriti.
-Da, prije nekoliko mjeseci pronađeno je nešto zlatnog nakita kod zavoja,
prigodom gradnje novoga mosta.
-Koliko to zlato vrijedi? Prekide ga kokotinski, pomalo uvrijeđen što on kao čovjek s rijeke nema nikakvih spoznaja o zlatu.
-Još se procjenjuje, mirno nastavi Kraus.
-No, nije riječ o ničemu što je jako staro. Koliko sam čuo, nakit je suvremenog
dizajna, dakle, star je najviše nekoliko desetaka godina. Da, i to vam moram reći,
kako ne bi bilo zabune. Zlatni je nakit nađen na dnu, nije bio zakopan. Našli
su ga između vlati riječne trave, čisto slučajno.
Pandur im je donio novu rundu pića ne pokazavši interes za njihovu glasnu priču.
-Evo, ovdje na karti-pokaže im Kraus-ovdje je pronađeno zlato.
-Možda ga je netko bacio, neki krijumčar ili kriminalac, tko zna, zdvojno
će Edison.
-Ah, možda je zlato izt Paukove kuće, zajedljivo dobaci Uteg Pauku, koji snažno porveni i jedva prošapta.
-Ja sam davno prodao zlato svojih teta.
Tako smo i tu tajnu otkrili. Pauk živi od prodaje zlatnine svojih teta koje su mu i kuću ostavile.
Za trenutak je zavladala tišina, no razbi je edison.
-Kako je nađeno zlato?
-Sve je bilo na kupu, kvadratu dvadeset puta trideset centimetara, precizno odgovori Kraus.
-I sada se misli da toga ima još, i dalje će Edison
-Da, neki smatraju da toga ima još i doista istražni radovi započinju idući
tjedan. No, istražiti će se rijeka od našega mjesta do zavoja.
-Zašto?
-Zato, jer samo na tom području postoji trava na riječnom dnu.
-Tko će istraživati?
-Koliko znam, državne agencije ali nikome se neće braniti da i on sam traži. Zna
se, tko nađe, dobije dobru nagradu.

Jedan za drugim krenuli su prema prozorima koji su gledali na rijeku. Nijemo su stajali i promatrali tamno tijelo rijeke, nastojeći što je moguće brže sjetiti se najboljeg, pravog mjesta za istraživanje. Razišli su se duboko uronjeni svaki u svoje misli.
Sutradan gostionica je bila poluprazna. Gomile ljudi šetalo je na obje obale, neki su već bili u vodi, dapače, poneko je prelazio s jedne na drugu stranu, vjerujući kako će prstima noge zakačiti dio vrijednog nakita.
Pandur ih je povremeno gledao s prozora, smijući se, no nije bio sretan, ako se ova histerija nastavi može zatvoriti GROZD.
Idući dan GROZD je već bio puniji. Prvi su već odustali, što zbog hladne vode a drugi jer nisu ni vjerovali u priču. Za nekoliko dana pojavili su se terenski automobili iz grada s čamcima na krovu i hrpama raznih uređaja., Nekoliko su dana plovili gore, dolje, mjerili, snimali, uzimali uzorke vode, biljžili i jednostavno nestali. Niti građane rijeka više nije zanimala. Nitko nije ništa našao.
Te su se večeri ponovno okupili u GROZDU.
-Sada je naša prigoda-odlučno započne edison.
-Kako to misliš?,s nevjericom ga upita Kraus-izgubili smo nekoliko dana
uzaludno tražeći.
-Valjalo bi istražćiti obale. I jednu i drugu stranu. Postupno i precizno.
Metar po metar.
-Ne vjerujem u priču o bilo kakvom blagu, kaza Uteg i isprazni čašu-Idem.

Nikada društvo iz GROZDA nije krenulo u temeljito istraživanje, poneka bi Edison započeo priče, no ubrzo bi ga ušutkali. Rijeka je mirno tekla, godine su se gomilale i priča o zlatu gotovo je bila zaboravljena, sve dok ih jednog dana gradonačelnik Kazimir Mrak nije izvijestio, onako neslužbeno, kako će uskoro početi gradnja hidrocentrale i njihovo će mjesto završiti pod vodom.
-Svi ćemo se raseliti a rijeka i Grozd će ostati u našim srcima, tužno
završi Mrak.
-Dobro, a što je bilo s onim zlatom-upita Edison.
-Ništa, nitko o tome ne govori. Ah, da, da ima neku važnost sigurno bih čuo. Na
kraju, to je samo hrpica zlata. Ništa osobito.
Nekako su se sve slabije viđali u GROZDU. Godine su ih pritisnule, boravili su sve više u osami, u tišini svojih domova, pretvarajući se sve više u ljude slične Pauku. Pripreme za preseljenje iz gradića već su bile u završnoj fazi. Jedne večeri, cijelo se društvo okupilo u GROZDU, naime, pozvao ih je sve Pandur. Neki čudan osmijeh lebdio je na njegovom licu.
-Nešto bi vam ispričao. Ja sam pronašao zlato.
Zanijemili su.
-Da, tu u mom podrumu. Vi znate da je moj otac kupio GROZD prije više od šezdeset godina od Mije Kovača tadašnjeg vlasnika. Mijo je bio teško bolestan i moj je otac kupio gostionicu za male novce. Mijo nije tražio puno, govorio je i ovo je dosta. Ja sam neki dan vadio stvari iz podruma, gledao što ću baciti i slučajno iza one najveće bačve ugledao mala vratašca u zidu. Lako sam otvorio. A unutra, mala odaja bez svijetla i evo što sam pronašao, ovu vrećicu s malo zlatnog praha na dnu i komadićem papira. Mijo Kovač je davno pronašao zlato na rijeci. Na papiru je ostavio trag kamo ići ali ne i gdje je zlato našao. Sutra će naš grad biti potopljen i svo riječno zlato.

Akvareli i tempere

Javnost je bila nadasve iznenađena. Ugledni umjetnik Leo Barić, profesor na likovnoj akademiji, akademik, autor renomiranog djela, prisutan u svakoj vrjednijoj zbirci, iznenada je umro. Tabloidi nisu niti jednom riječju spomenuli zdravstveno stanje Lea Barića, naime, njihov ih nos nikada nije prevario. Crpeći informacije iz svih izvora, vladali su informativnim sustavom, kontrolirajući istodobno i njihov plasman, od sadržaja do intenziteta.
Barić je odjednom otišao, ostavljajući iza sebe prazninu. Cijelog se života borio da dokaže svoju umjetničku supremaciju, zgazio pa i uništio mnoge oponente, kako umjetnika tako i kritičara.
Ostala je samo neutješna udovica koju su već počeli salijetati razni emisari različitih organizacija i udruga, a kojima bi radi bolje budućnosti dobro došla koja Barićeva slika.. Da, Barić je imao i sina koji je živio u inozemstvu, ali po svemu sudeći daleko od umjetnosti i umjetnika.
Naravno, Barić je za života stekao poprilično, od nekretnina do umjetnina i novca. Za njegov se život nisu vezivale afere ili skandali. On je bio predator u kavezu umjetnosti.
Barić je umro od galopirajuće zloćudne bolesti, vjerojatno u teškim mukama koje ni suvremena medicina nije mogla umanjiti. Manje-više, to je bilo sve što je prosječni poklonik umjetnosti o Bariću znao. No, isto tako, svaki je poklonik umjetnosti znao da je sada najbolje vrijeme da se trži s Barićevim umjetninama. Umjetnine su vrlo riskantna roba, nitko im ne smanjuje vrijednost ali do prave cijene teško je doći.
Ubrzo iza umjetnikove smrti priređena je i kritička izložba djela Lea Barića. Doista, djelo umjetnika bilo je veliko. Njegov razvojni put protkan iznimnom osobnošću iznjedrio je zacijelo jedno od najznačajnijih opusa suvremene likovne umjetnosti.
Svakako, na izložbi su se pojavile i slike koje su bile privatno vlasništvo obitelji Barić. Umjetnik je znao najbolje odabrati. Sami dragulji krasili su kolekciju obitelji Barić.
Javnost se odužila velikom umjetniku nazvavši jednu ulicu imenom u novom dijelu grada. Predlagalo se da najznačajnija likovna nagrada ponese Barićevo ime, no kako su se pojavili i neki glasovi protiv, odlučeno je da se pričeka s preimenovanjem nagrade.
Gospođa Barić dobila je visoku državnu mirovinu s molbom visokih dužnosnika, pače samih ministara, da ne rasprodaje Barićeva djela a ako baš mora neka se prvo obrati državi.
I sve bi bilo lijepo i mirno, da se nije pojavio Barićev sin David. Bio je nezadovoljan oporukom. Naime, ništa nije dobio. Niti jednog crteža iz ostavštine.
Mediji su dodatno raspirili vatru, podgrijali javnost, kakav je to uopće čovjek, taj Barić?No, oporuka se nije mogla osporiti. Istodobno mediji su javljali kako oporuka krije klauzulu po kojoj gospođa Barić samo kontrolira stanje Barićevih djela. Drugim riječima, niti ona nije posjedovala ništa što bi imalo veze s Barićem. Naime, kuća u kojoj je Barić živio i stvarao, prerašće vremenom u muzej sa svim umjetninama koje su pripadale obitelji. Na temelju oporuke, udovica Barić se nakon nekoliko mjeseci iselila iz kuće u iznajmljeni stan.
David Barić se ponovno vratio iz inozemstva, no mediji nisu zabilježili kontakte s majkom.
Uskoro je Barićeva kuća pretvorena u muzej, školarci su je rado posjećivali, posebno studenti koji će svoj život posvetiti umjetnosti.
Cijene Barićevih slika nisu padale, no prodavale su se sve rjeđe. Nekako, kao da je Barić izašao iz mode. Oporuka nikoga više nije zanimala. Mediji nisu ni primijetili da je u Domu za nemoćne umrla udovica Barić.
David Barić povremeno bi dolazio iz inozemstva držeći vatrene govore protiv svoga oca, no uskoro je i on posve prestao s takvom aktivnošću, nitko ga više nije slušao.
I tako bi interes javnosti za djelo i oporuku posve nestao da radoznali slobodni novinar Maks Kraus nije pronašao jednu individuu, koja je tvrdila da su slike koje je Barić izlagao i prodavao kao svoje , slike njegovog pokojnog oca Lovre Katnika, nesretnika koji je prije par godina umro u umobolnici, u kojoj je nažalost proveo najveći dio svoga života.
No, sin Katnikov nije posjedovao niti jednu sliku svoga oca, niti jedan potez.
-Kako bih je mogao imati, kada mu je Barić sve odnio-opravdavao se on.
U umobolnici se ubrzo pokazalo kako je pokojni pacijent Lovro Katnik ponekad slikao, uglavnom su to bili crteži olovkom koji su uredni bili arhivirani u njegov bolesnički karton. No, bolničar Peterle sjetio se da je Katnik slikao i u akvarelu i s temperama, no rijetko a i njemu je doktorica rekla da su crteži olovkom bitni i da na njih obrati pozornost. Što je bilo s akvarelima i temperama Peterle nije znao. Vidio je Katnika da ponekad radi s bojama, ali ne zna gdje su ti listovi, vjerojatno ih je sam Katnik uništio.
-A i ove bi crteže olovkom , da mu ih nisam oteo, završio je svoju priču bolničar Peterle.
Nije bila niti tajna otkuda Katniku vodene boje i tempere, svi su ih mogli koristiti, pa i u svojim sobama.
Ipak istraga je došla i do drugoga bolničara u mirovini ,Kocijana. On nije ništa ni o čemu čuo, osim prisjećanja na nekoliko incidenata koje je imao s Katnikovim posjetiteljima. Kocijan ih je zatekao kako prekopavaju po njegovim stvarima u bolničkoj sobi. Katnik je bio vani pa ga je iznenadilo što oni tu rade. Ti su ga posjetitelji kasnije prijavili, pa je premješten na drugi odjel.
Naravno, Katnikov sin je znao što su tražili.
-Tražili su te druge slike, crteži ih nisu zanimali.
Istodobno, bilo je jasno da Katnik nikada nije naslikao niti jedno platno koje je potpisao Barić. Bilo je neprijeporno kako je ipak Barić ipak naslikao sve svoje slike.
Već se i ta bura oko Barića stišala kada je bolničar Peterle poslao kratko pismo Maksu Krausu u Dnevni list.
„ Poštovani gospodine Kraus
Da ne duljim, ostalo mi je još malo dana. Davno sam, sasvim slučajno pokazao jedan Katnikov akvarel gospodinu Bariću koji se tada poslom zatekao u bolnici. Uređivali smo glavnu dvoranu pa je Barić pozvan kao savjetnik. Tada je on još bio mlad i nepoznat slikar. Oduševio se kada sam mu pokazao Katnikovu sliku. Uzeo ju je i rekao mi: Donesite mi svaku njegovu sliku. Crteži ga nisu zanimali. To je bio sitni novac koji mi je Barić davao. Naša je suradnja trajala desetljećima. Ovo u novinama jako me je uznemirilo. Zbogom. Peterle.
P.S. Šaljem i jedan akvarel koji se jako davno meni svidio. To je pravi Katnik.
Odmah sam prepoznao čuvenu Barićevu „Kompoziciju za gitaru i dvije jabuke“. Ispred Krausa nalazio se stvarni predložak, Katnikovo djelo.
Kraus je uskoro objavio cijelu priču i javnost je bila u potpunosti zatečena. Barić je cijeli svoj život kopirao, precrtavao, preslikavao, k vragu, imitirao jednog Katnika.
No ništa se nije dogodilo, obojica su mrtvi a Barićeve slike ponovno dobro idu. Kraus posjeduje jedinu Katnikovu sliku i ni za kakve novce ne želi je prodati.

Ispovjednik

Baš je bilo čudno to vrijeme, vrijeme kada se taj nesretni nadimak zalijepio za njega i nikako se ne može otrgnuti s njegove glave, snjegova tijela. Silno se je trudio otkada se rodila ta zakrpa pored njegovog jednostavnog i skromnog imena, nekako ukloniti tih nekoliko nepotrebnih a tako značajnih slova.
Iza onoga rata, teško bi se racionalno moglo objasniti kako se zatekao u plavoj odori, mada su mu mnogi govorili, to je posve prirodni put, logičan a i državna je služba u pitanju. Nisu ga zahvatile ozbiljne akcije na granici, dobio je premještaj u čuvarsku službu u novootvorenom otočnom objektu, točnije njegova će se služba odvijati na jednom doista malom otoku.
Kako su dolazile skupine na otok, tako je sve više saznavao o njihovoj zajedničkoj ali i pojedinačnoj krivici. Primjenjivao je s ostalim čuvarima različite načine preodgoja, sve su metode bile dopuštene od lukavastva do sile.
Nastojao je zapamtiti sva imena iz evidencije i sva lica koja je susretao na otočiću. Zapravo, to i nije bilo tako naporno, sretao je uvijek ista lica. Ponekad bi oučio kako netko nedostaje u koloni ali gubici su neminovni.
Vremenom je uočio da od fizičke boli znatno dublje tragove ostavlja ranjavanje psihe. Sustavno ih je promatrao, pohranjujući u memoriju držanje tijela pri radu, u koloni na odlasku, kako su se hranili, kako su halapljivo pili vodu, kako su na poseban način sjedili pognutih leđa razbijajući kamen. Ponekad bi se na buri ili ispod užarenog svjetla pitao, je li mogao pretpostaviti da će on sada, ovdje obavljati tako odgovoran preodgojiteljski čuvarski posao, a on ga je na svoje osobno zadovoljstvo obavljao s vidljivom mirnoćom i strpljenjem.
Ponekad su mu oni prilazili i on ih je odvodio kod nspektora te vraćao natrag u žicu. Koliko god je težio proniknuti u nekada i čudna lica koja je pratio, ništa nije mogao otkriti, ništa osim zbrčkanog taloga emocija.
Svakako uvjeti života nisu bili sjajni, ili prevruće ili prehladno, no nitko se od njegovih kolega nije žalio, niti je tako nešto i u najpovjerljivijem razgovoru samo natuknuo. Kako je njima u žici, o tome nije razmišljao. Nije ih on natjerao da se nađu ovdje. Zapravo oni su njega povukli na ovu kamenu hrid.
Rijetko je odlazio na kopno, I svoje je slobodno vrijeme provodio u glavnoj zgradi, čitajući novine i slušajući radio. Pokatkad bi se okupilo i veće čuvarsko društvo, tada bi im netko iz samoga vrha uprave otoka rekao nekoliko riječi, odlučan i zadovoljan onoga najbližeg potapšao bi po ramenu i otišao odmjerenim vojničkim korakom. Potapšani bi osjećao neizmjerni ponos, zavidni pogledi su probadali njegovo rame, posebice mjesto gdje ga je pohvalila visoka ruka.
Baš nekako u to vrijeme nadređeni ga je iznenada pozvao i strogo upitao:
-Ti imaš najviše dojava. Najviše govore tebi, što si ti, ispovjednik?-
Ništa nije odgovoruio. Od toga dana i za čuvare i upravu i za one u žici bio je samo Ispovjednik.
Doista, mogao je izvući svaku misao iz čovjeka a da i ne digne ruku. Polako i sustavno slagao je njihove rastrzane riječi u logične rečenice. Njihove unutarnje kaose iznosio je na svjetlo dana kao skupocjenu, dragocjenu krhku vazu. Otvarao ih je i odgonetao, iako bi znao često sam sebi reći.
-Nema se tu što otkriti. Sam mulj, talog s dna.-
Unatoč ozbiljnom radu Ispovjednik je ostao samo čuvar, što i nije bilo tako malo, kada se zna da su neki čuvari, pa i s otoka, završili u žici. Bio je ipak zadovoljan. Jednom će i ovdje služba završiti, a on će se naći u malom i ugodnom planinskom mjestu, gdje se svi međusobno znaju i poštuju.
No, on je i dalje ostajao u svojim smjenama. Nadimak Ispovjednik izazivao je kod drugih čuvara određeno nezadovoljstvo a kod onih u žici izraženi, jasni strah.
Pričalo se, a to je i on čuo, da on, Ispovjednik sve zna, njemu se ništa ne može sakriti. Ne ,on nikada ne diže ruku, to rade drugi za njega. Udarati za Ispovjednika, velika je to čast.
Istinu govoreći, Ispovjednik stvarno nije osjećao ništa, preciznije bi bilo reći i manje od ništa prema bilo kome tko je boravio unutar žice. On nikada nije razlikovao one u žici po oboji očiju, po izrazu lica, za njega su to bile samo karakteristike brojeva iz određenih jedinica. Naravno bilo je najbolje kada nikoga nisi poznavao od prije a sada je u žici. Njemu je nekoliko puta srce zatreperilo kada se naglo suočio s licem iz prošlosti. No, ostao je miran, bez i jednog trzaja mišića na licu, samo je prošao pored broja iz žice.
Tijelo se hitro navikava kako se um ne bi mučio, govorio bi često Ispovjednik očekujući premještaj. Posla je bilo sve manje, naime sve ih je manje dolazilo a odlasci su zaredali.
I tada se dogodio, taj jedan, jedini incident. Juraj B. Nakon četiri godine aktivna preodgoja odlazio je kući, bolje rečeno, vraćao se tamo gdje mu je nekada bila kuća. Žene više nije imao, a preostala obitelj mu se odselila.
Pri ukrcaju u čamac, to sitno, potpuno bezizražajno lice Juraja B. Sa znakovima česte i teške patnje, silovito se okrenulo prema Ispovjedniku koji je po službenoj dužnosti pratio odlazak i eruptiralo snažnom eksplozijom, koja se strelovito iz središta glave razlila kroz oči, izletjevši onako vrela ravno prema licu, tek neznatno zbunjenog Ispovjednika.
Ispovjednik je osjetio nevjerojatnu moć mržnje, njezina vrelina poput kiseline razarala mu je lice ostavljajući duboke tragove, stremeći krvotokom do srca.
Samo je na trenutak protrnuo, zatresao je malo glavom i kao suhi snijeg otresao s kose nakupine već okamenjene mežnje, gledajući ravno u napaćene oči Juraja B.
Ni ovoga puta nije podigao ruku. Već je bio posve miran. Juraj B. Ušao je u čamac, leđa je okrenuo otoku. Nije se okretao.
Ispovjednika je donekle uznemirila epizoda s odlazećim Jurajem B. Duboko u sebi, znao je, i on je dao svoj časni doprinos domovini, ovdje, na ovom otoku. Samo da dođe, samo da dođe premještaj.
Kada je već izgubio svaku nadu a broj preodgajanih postao sve manji, došao je i premještaj za Ispovjednika. Istodobno je i unaprijeđen i premješten, ali ne u planinsko, već manje ravničarsko mjesto gdje se svi poznaju i poštuju. U postaju je došao kao novi šef smjene.
S otoka nije imao što donijeti, osim nešto osobnih stvari, dvije, tri fotografije, službeni pištolj, isprave.
Nove su mu kolege pronašle prikladni smještaj u velikoj kući, dijelu nekada bogatog gazdinstva, a sada pustoj kući s dvoje staraca bez zemlje.
Starci su bili gotovo nevidljivi, rijetko bi ih sretao. Većinu je vremena provodio u službi, teško se navikavajući na prostranu ravnicu, na vjetrove čudnih zvukova. Noću su ga često budili različiti zvukovi noćnih ptica.
Sve je jasnije nazirao ideju koja se pojavila neposredno po dolasku u ovo mjesto. Zna, nije na otoku, no ne može nikako uspostaviti pravi, srdačni kontakt s mještanima, osim naravno onog službenog ali sve njih vidi u nevidljivoj žici. Nikako se nije mogao otresti razarajućih misli. Sve je jasnije osjećao, cijela je postaja okružena kućama, žicom.
Liječnik je potvrđio određene simptome. Najbolje će biti da ode u mirovinu, sve uvjete već ima. Tako je i bilo, svečano ispraćen Ispovjednik je otišao u povijest. Prigodom same svečanosrti ispovjednik se prisjetio Juraja B. I njegovog pogleda prepljavljenog mržnjom. Juraj B. Je dobro znao da nema kamo otići, znao je da ga nitko ne čeka jernema svoj dom, kao što ga nema ni Ispovjednik.
Načelniku je bilo vrlo neugodno dok ga je Ispovjednik netremice gledao s neopisivom mržnjom, primajući povelju i orden. Što je tom čovjeku? Mislio je načelnik.
Ispovjednik je ubrzo stupio na ulicu s jednim malim koferom u ruci. Na koju će stranu?
Okrenuo je leđa postaji kao Juraj B. Tamo i krenuo prema željezničkoj stanici. Dosjetio se pametnjaković. Sjest će u odjeljak i voziti se
dok vlak jednom potpuno ne stane, a tada će samo malo proviriti iz vagona. Lijep osmijeh zasjao je na Ispovjednikovom licu dok je žurno grabio prema kolodvoru.

Odlazak

Pogledao je u vrhove cipela.Bez trunke nečistoće,sjajne,očuvane,unatoč vremena i duga hodanja.Najugodnije mu je bilo u tim starim cipelama,nije osjećao umor od prijeđenih udaljenosti od grada do željezničke stanice.Svaki dan,usprkos ružnu,kišovitu vremenu ,studeni ili sparini,dolazio je u rano popodne,odmah iza ručka,pratiti tuđe vlakove u koje njegova noga neće nikada kročiti.To je znao,dobro.Odlazio je na stanicu siguran u svoj povratak.Nakon mnogih ispraćaja,slijedilo je mučno i dugo,teško hodanje natrag u grad.Rijetko bi se osvrtao,zastajkujući osluškivao je zvukove sa sve dalje željezničke stanice.Bili su sve slabiji.Po njima je znao,polako odmiče,koliko se god trudio sporo hodati grad je bio sve bliži,postajao je veći,konture su sve izoštrenije.Stapajajući se s prvim sjenama kuća,nemir je prestajao,zatiljak nije više bio prekriven bolom,kao odnešen,istrgnut,bol je zamro.Kupovao bi večernje novine,prelistavajući ih bez osobita zanimanja,pratio je pozorno samo vijesti o promjenama voznog reda.Doista je bio ponosan na svoje znanje,u svako doba dana ili noći,bolestan,mamuran,znao je točne polaske i dolaske,bez iznimke.Novine bi nemarno savijao,stavljao u džep kaputa i odlazio u svoj stan.Stan mu je pružao samo prenoćište,bez pogleda na ulicu,na udaljenu stanicu.Zvuci vlakova rijetki su se čuli,noću možda,ali ni tada nije bio posve siguran,je li to vlak ili zvučna halucinacija.Skakao bi iz kreveta,razgrtao zavjese,zagledao se u noć loveći tragove zvuka.Poneki pramen magle ili dima lelujao bi oko prozora.Gledao je u ta lako isparljiva tijela,ponekad bi ih hvatao rukom a prsti su mu prolazili kroz prozirno biće stremeći,čvršćem,osjetnijem.Ujutro se budio s osjećajem kako je opet bezrazložno prevaren.S godinama mnoga su ga jutra dočekivala s pitanjem,koliko traje njegova muka?Nije znao odgovor,znao je samo koliko je duboko ispunjen,proživljen u svakom kontaktu s prolazećom kompozicijom.Valja reći i to da je bilo svega nekoliko vlakova koji su za trenutak stajali na njegovoj željezničkoj stanici.A i oni su odlazili dalje.Znao je i kamo.Nije bilo daleko i nije bilo tko zna što,tek samo malo dalje,kratak put u ništa.Bio je siguran kako i tamo postoje poklonici odlazećih vlakova.Dok je vlak stajao na peronu,okretao se velikoj ploči voznog reda kontrolirajući njezinu ispravnost.Grešaka nije bilo nikada.Provjeravao je sve dok ne bi začuo pokretanje metalnog diva.Dočekao je izlazak vlaka iz stanice,naglo se okrenuo i ostajao razočaran.Obični bezvrijedni odlazeći vlak.Ponekad iz nutrine njegove skromne duše,pokuljalo je pitanje,ne boji li se vlakova?Ne,ne,ne i ne,ne boji se niti daljina,ne bojise ni metala.Prisilio se i odlazio u mali Muzej željeznice i iz neposredne blizine promatrao umrtvljene lokomotive,vagone,opipavao ih,penjao se i istraživao tamne utrobe,pazeći kako ne bi bio opažen,za trenutak bi znao stati ispred lokomotive zamišljajući kobni susret.Jedno je vrijeme čak pokušavao izraditi male kompozicija.Ponešto je uspio i završiti.S radošću ih je pokretao i uvijek ustajao kako bi ih pozdravljalo,a mali su se vlakovi vrtili u krugu,ravnomjerno.Povremeno,javljala se misao o odlasku,ali odlazak iz ovoga grada nije se dogodio.Nije otišao.Došao bi do stanice i jednostavno se vratio.Ni u tim prigodama nije znao zašto se nije odlučio.Nešto se u njemu polomilo i onemogućilo mu odlazak.Od čega je uistinu želio otići?Ni na to pitanje nije mogao iskristalizirati odgovor.U gradu ga ništa nije sprječavalo da postane drugačiji,gori ili bolji.U njemu samom je bio lom,dilema i to je želio razriješiti stalnim odlascima u blizinu pruge i vlakova.Kaos je postajao sve veći.Ideja o odlasku ipak je vremenom počela blijediti,umirala je sve lakše,stapala se sa zaboravom.Zamrla je,pustila ga je na miru.Dugo,dugo se nije pojavljivala,iznenada,izletjela je i lomila još teže,mukotrpnije.Sve je bolje upoznavao vlakove,njihove karakteristike,pa i osoblje.Stanicu je upoznao do zadnjeg i najmanjeg detalja,navike željezničara u tančine.Oni se na njega nisu obazirali.Mnogi od njih su dolazili,odlazili,poneki su i duže ostajali.On se nije kretao,bio je tu,bio je skoro njihov.
Sjeo je na krevet.izvadi novine,listajući stranice,podiže noge na prekrivač.Odmah je primjetio,za njega iznimnu neobičnost,nije skinuo cipele.Neshvatljivo,sam je bio najveći štovatelj reda.Raskriljene novine pusti da padnu na pod.Stavi ruke iznad glave i zagleda se u strop.Misao kao udarac dželatove sjekire raspolovi mu glavu.Negdje od vrata do tjemena prostruji bol.Kako je sve to glupo,nerazumno,ludo.Ustane i užurbano započne hodati po mračnoj sobi.Saplitao se o stol,stolice,krevet,činilo mu se,sve se brže kreće u nepravilnom krugu.iznova,iz kruga u krug.Hodao je sve brže,sve teže je disao,mada još nije osjećao nedostatak zraka.Naglo stane.Osvrne se.Polako i s mukom ispravi porušene stolice.Sjedne na jednu zadihan.Rukom je otirao znoj,dolazio je k sebi.Ne,to ne vrijedi ništa,moram otići,mislio je.Smiren legne i ubrzo zaspi.Jutro je donijelo novu eksploziju razočaranja.Jutarnje novine koje je rijetko kupovao donijele su neveliku vijest o ukidanju željezničkog prometa preko njegove stanice.Prije uobičajena reda,gotovo trčeći došao je do stanice pored grada.Ništa neobično,kao i svaki dan.Nema razlike.Da porazgovara s nekim,tko mu može dati potrebne podatke?Koliko dugo može hodočastiti?Koga upitati,svi će nijemo odmahivati glavom,nasmiješiti se i okrenuti se.Nije bio sasvim siguran,ali činilo mu se kako se broj vlakova u prolazu smanjio.Već su počeli.Vratio se jednako žurno u grad.Večernje novine objavile su širu vijest ali s istim rezultatom.Pruga je nerentabilna i ukida se već idućeg mjeseca.Još svega devet dana.Vratio se umoran i bezvoljan u stan.Razgledavao ga je,kao da je prvi put u njemu,i nije bio tako loš,kako je znao ponekad glasno govoriti.Na mirnom je mjestu nudio skrovište.Uvidio je gotovo idealan odnos svjetla i tame na plohama zidova.Mogao je složiti malu,vrijednu kolekciju.Ništa od svega.Jurišao je svakoga dana na poklonstvo vlakovima,a sada sve prestaje.Oduzimaju mu bitan mir,oduzimaju mu živi dio njegova tijela.Sada si može pomoći samo tako ako neće više ići na umiruću željezničku stanicu.I doista nije više odlazio.Nije niti iz stana izlazio.Desetog je dana kupio večernje novine i saznao što je već znao.Vlakova više nema.Kao da to više nije on,otkazao je stan,spremio nešto nužnih stvari i odselio u obližnji grad,autobusom.Otišao je na ružnu željezničku stanicu i tu saznao što ga je vezivalo za ostavljeni grad.Ljepota male zgrade pored četiri pruge.Je li doista tako?Okom iskusna poklonika lako je uočio nekoliko besposlenih lica.Pratitelji vlakova.
U tom je gradu boravio nekoliko godina,sve dok i taj dio pruge nije ukinut.Preselio se do prvog željezničkog grada.Klanjao se s ostalim sve mnogobrojnijim i opet dok i tu željeznica nije rekla zbogom.Zajedno s hordom istomišljenika selio se iz grada u grad.Ponekad se i nakratko vraćao ukoliko bi neki gradić zadobio njegovo povjerenje.Seleći se,zaboravio je na sve,osim na vlakove,pa i na sebe.Zapustio se,oronuo,ostario pritom.Sad je već jasno osjećao,mora se negdje ukrcati,bilo gdje,umrijet će bez vlaka.Jedne večeri,ušao je u posljednji teretni vagon,prazan i prljav.Zaspao je,opušten.Vlak je kloparao,tresao se,išao,stajao….Probudio se,bilo je neudobno i hladno.Otvorio je teška vrata i pogledao u pusto smrznuto polje.Vratio se i legao.Nekamo će već otići.Vagon se nije micao danima.Povremeno bi pogledao van,odmrznuta polja i opet stegnuta mrazom.S mukom je ustajao a zatim više nije mogao.
Tko zna kako,željezničari su na slijepom kolosijeku u vagonu koji se više nije koristio,pronašli stara smrznuta čovjeka.Liječnici su se sporili,je li umro od gladi ili studeni.Sahranili su ga na kraju groblja,u neposrednoj blizini slijepog kolosijeka.

Peti odjel

Ja, Dalibor Kralik, molim da me se premjesti u Peti odjel našeg Ministarstva, Posjedujem sva potrebna znanja i vještine, predviđeni staž, te molim da se udovolji mojoj molbi, pisalo je u dokumentu 6527 / 75. Dalibor Kralik nedavno je, prije, točno dvije godine, četiri mjeseca i devet dana došao uz nečiju, očito jaku preporuku u Ministarstvo. Brzo je napredovao, uz šuškanje po sobama da se u stvari i ne zna što taj mladić radi i čija ga ruka vodi.
Mi u Ministarstvu nikada nismo službeno međusobno razgovarali što tko radi u Ministarstvu jer zna se, Ministarstvo je Ministarstvo.
Pa čak niti ja, među najstarijima ovdje, Krunoslav Bukač, desna ruka šefa Unutarnje kontrole nisam znao što radi Dalibor Kralik.
Ja, Krunoslav Bukač, Viši izvještajni referent, bio sam doista visoko rangiran u hijerarhiji Ministarstva.
Ministar, zamjenik, pomoćnik, tri šefa Visokih ureda i ja Viši izvještajni referent. Sedmi u nizu od nekoliko stotina probranih.
U podrumu Ministarstva nalazio se Peti odjel, o kome se nikada javno nije govorilo jer on službeno nije ni postojao. Peti odjel je bio cvijet Ministarstva, njima ništa nije moglo promaknuti, tamo su radili najiskusniji te donosili najteže odluke. Oni u Petom odjelu bili su naša savjest i tako se i ponašali, donoseći često odluke koje su isprva kosile sa zdravim razumom no poslije je razvoj događaja pokazao koliko je Peti odjel bio dalekovidan.
U Peti odjel se nije ulazilo na Glavni ulaz Ministarstva, već iza, iz skrovite ulice, na tajna vrata, jedva primjetljiva.
Dalibor Kralik, iznimno ambiciozni mladac inzistirao je na svom premještaju, čak ga je primio i Ministar, odgovarajući ga od te želje. No, ništa nije vrijedilo. Jedan telefonski poziv je sve riješio, Kralik je hitno premješten u Peti odjel. Od sutra je u Petom odjelu. Ja, u statusu Višeg izvještajnog referenta morao sam otpratiti premještenog na novo radno mjesto. Šef moga odjela uputio me je na pomoćnika ministra, ovaj na zamjenika a on na ministra samoga. Nije se moglo odugovlačiti, Peti je odjel u pitanju.
Ministar me je primio.
-Ne znam kako da Vam kažem gospodine Bukač, ja nikada nisam bio u Petom odjelu. Znam gdje su vrata, otpratite ga i otiđite.
Tako sam i učinio. Otpratio sam uzbuđenog i nestrpljivog Kralika do vrata u tihoj ulici i ostavio ga pred njima.
-Zvonite, kucajte, netko će otvoriti.
Otišao sam, otrčao, rasterećen, sav sretan, gotovo da sam pjevao od sreće, nadajući se kako više neću imati posla s Petim odjelom.
No već idućeg dana pojavio se Kralik sa zapanjenim izrazom na licu u mom fino namještenom uredu.
-Gospodine Bukač, gospodine Bukač, kada ste vi otišli, vrata je otvorio neki zgužvani starac, poveo me je kroz prazne sobe, prašne i prljave hodnike sa stotinama, tisućama papira na podu i samo mi je rekao,-uzmite stol, sobu koju želite, a onda, čitajte ove dokumente, birajte kako hoćete i šaljite s odgovorom gore. Gospodine Bukač, tamo nema žive duše, osim onog starca a i on mi je sam rekao,- vi ste mlađi kolega a ja stariji, vjerujem da ćemo se dobro slagati. Dobro, zgrabio sam prvi papir s poda. Riječ je bila o diplomatskom sukobu između nas i onih na Sjeveru, od prije četrdeset godina. Tražio sam savjet i udario žig ODGODA, te ga ubacio u poštanski kanal Ministarstva………Gospodine Bukač, ja nisam lud, što da radim?
Bukač ga je hladno, pronicljivo gledao i mislio, evo što su ti veze, dovedu nam totalnog luđaka, samo mi još to treba.
-Sjedite, smirite se Kralik.
Bukač je pozvao osiguranje, liječnika. Kralika su smjestili u strogo čuvani odjel Opće bolnice.
-Držite ga tamo dok vam se ne javim.

Ministar je Bukača samo jednom, nakon par mjeseci upitao za Kralika.
-Što mislite kako mu je?
-Vjerujem da se dobro uklopio, odgovorio je mirno Bukač, vjerujem da je dobro.
Po Kralikovom odlasku mjeseci, pa i godine lijeno su prolazile, bez ikakvih potresa i problema. Bukač je i dalje držao Kralika u strogo čuvanom odjelu Opće bolnice iako su mu liječnici u glas savjetovali da bi pacijenta valjalo premjestiti u najčuvaniji odjel Opće bolnice, gore iza brda, u tihim paviljonima zaborava.
-Ne, čekajte, govorio im je Bukač.
Revolucija masa zatekla ih je posve bespomoćne. Ministar je prvi pobjegao, za njim zamjenik, pomoćnik, šefovi odjela.
Zaplašen ,Bukač se osjetio prevaren. Djelatnici su se u strahu i panici razbježali, no njega ministar nije poveo sa sobom. Morati će se negdje sakriti, pritajiti. I dosjeti se, podruma Ministarstva i Petog odjela. Oni će ga i zaštititi, vjerojatno. Uzeo je ključ iz ministrove sobe i tiho skliznuo do tihe ulice i bez ikakvih poteškoća stupio je Peti odjel.
Spotaknuo se o mrtvo tijelo nekog starca. Započeo je mahnito trčati iz sobe u sobu, prevrtao je silne nakupine papira i tada spoznao odvratnu, jednostavnu, gorku istinu koju je davno izrekao Dalibor Kralik. Peti odjel je bio obična nula, praznina koje su se svi bojali, strepili od mišljenja tajnog, najmoćnijeg odjela. Njegovi su koraci ostavljali duboke tragove u debeloj prašini.
Što da radi? Nitko mu neće vjerovati. A kome to uopće i može ispričati? Razjarena masa jeć sigurno zauzela Ministarstvo. Od njih dobra nema, od njih se ne može ništa dobro očekivati.
Najbolje će biti, ostati sakriven ovdje, tu ga zacijelo neće nitko tražiti.
Dani su prolazili a Bukač je danas začuo vrevu i užurbanost po hodnicima iznad njega. Uzeo je makinalno jedan dokument, ni ne gledajući što je i udario žig ODGODA, te ga spustio u informacijski kanal. Idućih je dana uočio vidljivo smirenje u Ministarstvu, beskrajna tišina hodnika, ne čuju se vrata, koraci, samo debeli, tusti muk. Pritajio se kao jazavac, ne ispuštajući glasa.
Pregledao je stotine dokumenata, mnogi nastali još prije njegova rođenja.
Glad ga je natjerala da proviri iz svoga skloništa. Porezan, kročio je u tihu ulicu, bez ikakvih znakova nedavnih sukoba. U prvoj trgovini kupio je dovoljno hrane za nekoliko tjedana na račun Ministarstva.
Primili su njegov potpis, pozdravljajući ga odlučno s revolucionarnim pozdravom.
Jednom tjedno, zazvoni zvono na informacijskom kanalu a Bukač bi udarao redom od ODGODA, IZVRŠITI, ODUGOVLAČITI, PRITISNUTI, SUZDRŽANO, SNAŽNO, ODUSTATI jer to su bile upute koje je Bukač davno čitao kao preporuke za buduće akcije.
Koliko je već Bukač u Petom odjelu, iznova oživljenom, zna vrlo dobro, tri godine, pet mjeseci i šesnaest dana. Šalje uredno tjedno preporuke novom ministru i ponekad se zapita što je s Daliborom Kralikom.

Roditeljske kuće

-Ne, nisam imao izbora. Vratio sam se, kako se kaže, na ognjište predaka, neposredno nakon umirovljenja, uistinu i ne razmišljajući mnogo o stvarnosti toga novog života. Odavno sam naslijedio staru kuću, koja je pripadala mojim roditeljima. Nekako je uspjela ostati ista kakvu sam je pamtio. Okružena s jedne strane zaraslim vrtom a s druge strane cestom koja je vodila i odvodila ljude daleko u grad, u svijet, ponekad i vraćajući pojedince, evo, i mene.
Tako mi je nedavno pričao u lokalnoj gostionici Grozd, umirovljeni policajac Mato Novak, čovjek još u dobroj kondiciji, bistre glave no umoran od mnoštva složenih slučajeva i nizova neprospavanih noći.
Zapravo, u prigodi tih rijetkih druženja češće smo ispijali vino šutke tek s ponekom izgovorenom rečenicom, koja nije ostala zapetljana u mislima, tek toliko da muk posve ne ovlada.
-Žena je ostala u gradu da pomogne kćeri oko djeteta, a ja, nisam ni navikao na često ženino prisustvo, pa me niti ne pogađa ova sadašnja osama.
-Pokušavam dotjerati vrt u red, mada ne znam što će mi. Moje su potrebe skromne i što mi treba kupim. No, čisteći korov u vrtu, onako sagnut sjetim se nekog čudnog slučaja i počnem razmišljati o njemu jer sjećam se svih detalja. Analiziram ga, polako, odmjereno, nastojeći pronaći nešto što bi me upućivalo na drugi, novi trag, ali nema ni naznake, dobar smo posao obavili.
Ja nisam mogao ispričati ni toliko. Nakon relativno neuspješne novinarske karijere, krenuo sam s privatnim poslom i dobro se opekao. Praktično, izgubio sam svu imovinu i sada sam se kao i Novak vratio u naslijeđenu roditeljsku kuću s tom razlikom što je on mogao uživati u svojoj mirovini a ja sam bio bez posla i prihoda.
Ponekad su me stanovnici sela koji su još pamtili moje roditelje pozivali da im se pridružim na nekom honorarnom poslu ali su ubrzo odustali jer ja nisam posjedovao ni minimum znanja i vještina koji su bili nužni za raznolike poslove koje je nudilo ovo podneblje.
Ipak, lokalna mi se vlast smilovala i uposlili su me u nevelikom općinskom uredu kao administratora s punim radnim vremenom i pristojnom plaćom. Nastojao sam obavljati svoje radne zadatke najbolje što sam mogao. Sa svima sam se ophodio uljudno i nekako su me prihvatili.
Uglavnom subotom navečer odlazio sam u gostionicu Grozd i tamo i upoznao Novaka i s njim većinom sjedio za stolom u kutu i ispijao vino.
Kasnije nam se pridružio i Ivan rendić, nekoć vrsni sportaš i trener, kasnije je zapao u nerazjašnjene afere i jednostavno je uklonjen iz svijeta sporta. On je većinom šutio tek se rijetko uključujući u razgovor.
Zanimljiva je činjenica bila i to, što smo sva trojica, ljudi u nekim godinama, u selu živjeli bez supruga, koje su kao moja i Novakova zbog raznih razloga ostalke u gradu ili potpuno nestavši iz života kao rendićeva.
Istina, u uredu sam čuo kako rendić ne gubi vrijeme i često zaboravlja na obećanja dana ženama iz sela.
Jučer mi je Novak napomenuo kako bi želio zapisati svoje policijsko iskustvo, pa ako sam voljan da mu pomognem.
Naravno, pristao sam. Vremena sam imao na pretek i zašto čovjeku ne bi pomogao.
Zaboravio sam reći kako Rendić nije bio rođen u našem selu, njegov je otac kao željezničar davno premješten na nedaleku postaju, da bi kasnije kupio kuću na početku sela koju je sada koristio njegov sin, Ivan Rendić.
Da, ponekad bi nam se subotom pridružio i župnik Nikola Turk, ali s tek jednom čašom vina. Župnik nikada nije navaljivao kako bi nas rado vidio na nedjeljnoj misi, a mi smo baš zbog te njegove odmjerenosti gotovo redovito odlazili u crkvu na misu, diskretno povećavajući broj prisutnih žitelja.
Zapravo, uopće nije bilo loše živjeti u selu, mirno sam i ponekad pomalo dosadnbo prolazili dani, ali baš su bili po mjeri i kako smo, tako se činilo, oduvijek i željeli.
U tim smo lijepim danima donekle produbili i naša poznanstva, živjeći nove, kvalitetnije živote.
Na žalost, ubrzo po Novakovom dolasku u selo, umrla mu je supruga. Tek tada nam je novak priznao, kako je jadnica svoje posljednje dane provela u bolnici iz koje se ne izlazi.
Rad na knjizi novakovih sjećanja dobro je napredovao, obojica smo bili zadovoljni.
Rendić je i dalje harao selom, pa onda i šire jer mu je selo postalo premalo. Nismo se iznenadili kada smo ga jednom vidjeli u modricama.
-Pao sam, pravdao se. Mi ga nismo ispitivali.
Primirit će se, proći će.
Moja je supruga povremeno dolazila i magičnim dodirima staru kuću dovodila do razine ugodnog doma. Više puta posjetila me je kćer sa suprugom. Njoj se selo nije sviđalo i jedva je čekala da ode pod ruku sa svojim nestrpljivim mužem.
Što ću im ja, mislio sam, ponekad i uvrijeđen.
Ove subote, novak nas je iznenadio.
-Znate, gospodo i kolege. Sve ovo ovdje, mislim na ovaj naš život ovdje u ovom zaboravljenom selu, sve je to samo naš jadni pokušaj da na neki nestvarni način svom životu damo smisao kako smo to davno zamišljali i željeli.
-Kako?, prvi će Rendić.
-Evo, ja. Kroz ove zapise cijelo vrijeme tvrdim da sam mogao biti još bolji, učinkovitiji, da sam konmtrolirao vlastiti život a kada sam shvatio da sam cijeli život potrošio bez pravih motiva, bez pravih ciljeva i bez rezultata, zavukao sam se u ovu mišju rupu, sakrio sam se ispred svijeta.
Pa i ti, gleda ljutito u me ne, ako si tolike godine bio novinar, ne možeš samo tako odustati, htio si biti i poslovni čovjek, a kad ono, ništa i što onda?, skrivaš se kao i ja, u ruševinama gdje caruju davno zakopane uspomene.
A ti rendiću, sa svakom novom ženom polušavaš izbrisati sjećanja na svoj traljavi život i ti se skrivaš iza njihovih razočaranih pogleda i oznojenih tijela.
Cijelu smo noć pili bez i jedne više izgovorene riječi.
Jedva sam se vratio.
Iako mi je alkohol teško grizao oči i tutnjao glavom nisam mogao zaspati. Promatrao sam tavanicu, nemoćan i bijedan, sa suzama. Novak j u pravu, skrio sam se ovdje, uzmaknuo sam pobijeđen.
Idućidan, iako teške glave, vratio sam se u grad i već isto popodne razgovarao s glavnim urednikom Gradskog lista.
Rekao je, mogu vidjeti, javit ću vam se.
Naravno, znao sam. Ništa od tih riječi, ja sam bio proišlost za njegovu generaciju, ime koje nitko nije zapamtio, iako bez profesionalnih mrlja za njih sam bio ništica u novinarskoj areni.
Pokušao sam i kod ko nkurenata, ismijali su me gotovo, pa zar sam još uvijek gladan pisanja?
Istina, na neki sasvim čudan način, započeo sam suradnju s jednim tabloidom, obrađujući teme od kojih bi mi se nekada dizao želudac, ali nisam mogao birati.
Sve sam dublje tonuo u žutilo, ne obazirući se na bilo kakve standarde da bi uskoro moja kolumna bila dosta čitana a ja sve odrvatniji sam sebi. Izdržao sam godinu dana, ponešto i zaradio i zamjerio se valjda cijelom gradu. Dao sam otkaz i iznova se vratio u selo u roditeljsku kuću. Supruga je na sve to samo slegnula ramenima, bez komentara.
Na željezničkoj postaji spazio sam Rendića. Veselo mi je mahnuo.
-Čekam te svaki dan, evo već četiri mjeseca. Nije bilo naporno, jedan je vlak dnevno. Znao sam da ćeš doći.
-A ti, što je s tobom?
-Ništa, otišao sam i ja, par dana iza tebe, odvagujući odluku. Pokušao sam, trudio, no, ja sam za njih posve izbrisan iz pamćenja i što ću. Vratio sam se.
-A Novak?
-On, on se vratio za dva dana. Kaže da nije mogao prepoznati ni ljude ni fasade. Smučilo mu se. Pita me svaki dan za tebe, jesi li se vratio.

I ove subote sjedimo u Grozdu i pijemo bijelo vino.
Evo i župnika.
-Hvaljen Isus i Marija, prijatelji.
-Navijeke hvaljen , odgovaramo mu, navijeke hvaljen.

Sjekač magle

Obično oko šest sati izjutra,ali nikada u sasvim isto vrijeme,izlazio je iz male kuće.Sasvim polako zatvarao je vrata,tiho.Zastao bi za trenutak,kao da je nešto zaboravio,okrenuo se i pošao do vrtnog izlaza.Lijevo i desno,oko uske kamene staze,cijelim vrtom okružujući kuću prostirao se pažljivo izravnati sitni pustinjski pijesak.I najmanji trag na njemu lako se opažao.Tako se najbolje branio od nepoželjnih posjetitelja.I ne samo jutarnjim otkrivanjem tragova već i noću,jer pijesak je na najmanji dodir škripao,dobro se čulo.I doista,za ove mnoge godine nitko ga nije iznenadio.Nije se bojao nestanka vrijednih stvari,toga nije bilo u kući.Ona se sastojala od četiri prostorije.Prva,u koju se odmah ulazilo,bila je velika radna soba.Lijevo,malena spavaonica.Na sjevernoj strani spavaonice kupaonica.Na desnoj strani velike sobe nikada zatvorena vrata otkrivala su ulaz u kuhinju.I to je bilo sve.Na sredini radne sobe veliki je stol.Do njega je jedna stolica s podignutim naslonom.Sa strane do prozora koji je pokrivao polovicu zida mali stolić s dubokom foteljom.Svi slobodni prostori na zidovima bili su prekriveni policama punih knjiga i alata u dobro zaključanim metalnim kutijama.To je bila tajna koju je pažljivo čuvao,rukom izrađeni,sitni i precizni alati od najtvrđih metala.
Dolazio je do vrtnih vrata uvijek nekako zamišljen.I ta je vrata pažljivo otvarao i zatvarao,bacajući za ovo jutro posljednji pogled na kuću i pijesak oko nje.Sporo koračajući,ne srećući mnogo ljudi,dospijevao je do visoke kule od metala i betona.Uvijek bi odlučno zakoračio u unutrašnjost kule.Gotovo oklijevajući kao da nikada ne namjerava stići na kraj jutarnjeg puta,presvlačio se.Oblačeći radno odijelo od bijelog materijala razgledavao je alat.Duge,srebrnasto bijele oštrice,blizu dva metra duljine a ne šire od dva centimetra.Svaka oštrica imala je označenu dršku,jednostavnu od običnog drveta,ali samo za hvat njegove desne ruke.Nepoznati pomoćnik,prije njegova dolaska pripremio je posebno propisanom redoslijedu poredane oštrice,zatim novo,za svako jutro novo bijelo radno odijelo i nestajao prije njegova dolaska,prije dolaska Sjekača magle.
I ovo jutro,sve je na svome strogo utvrđenom mjestu.Bijelo radno odijelo bez prigovora.Lako pritiskajući svaku pojedinu oštricu,nije ih volio zvati drugačije,recimo mačevima,opipavao ih je nastojeći prodrijeti u tajnu ovoga jutra.Koja će mu oštrica najviše i najbolje odgovarati?Odabrao je napokon jednu,znajući,i danas se isto dogodilo,bez osobita razloga odlučio se.Čvrste držeći dršku s oštricom iza sebe,sredina sječiva bila je nešto iza njegovih leđa,okrenuvši se još jednom kako bi se uvjerio,sam je,ulazio je u kupolu.Na dnu koncentracija bijelog isparenja nije bila dovoljno gusta.To bijelo,gušće isparenje na vrhu kupole jednostavno su zvali maglom.Spiralnim metalnim stepenicama penjao se do vrha,pazeći kako ne bi okrznuo sječivo o metalnu šipku rukohvata.Desilo mu se nekoliko puta,iznenadilo ga je struganje metala o metal ili visoki ton sudara.Tada se redovito vraćao na početnu stepenicu i iznovao započinjao penjanje.Da,dva ili tri puta,ne više.Nerado se sjećao.Ipak,prije svakog penjanja nastojao se maksimalno koncentrirati i popeti bez ponavljanja do vrha.Stepenice su vodile uz rub kupole,slijedeći njezin trbušasti oblik,penjući se u vis,postajući sve uže.Na samom kraju stepenica završavao je rukohvat malim,metalnim kvadratom.Tu je isparenje bilo najgušće,jednolične sivkasto bijele boje.Moglo se disati bez poteškoća ali je vidljivost bila slaba,osjećao je jedino pod nogama rešetkasti kvadrat.Samo jedan pogrešni potez,nedovoljno precizni zamah,mogao ga je odvesti naglo u dubinu.Čvrsto se oslanjao na metal.Usprkos opasnosti niti mu se jednom nije desilo da mu je prijetnja opasnosti iz dubine.Približi se samom rubu kvadrata,ispruži naglo desnu ruku,ispravljavljajući oštricu koja zviždukom zapara prostor.Vješto,a sam je mislio često,rutina,sjekao je kocke magle,stranica je točno iznosila koliko i duljina oštrice,dva metra.Snažno,bez krivudanja,sjekao je bijelo isparenje,ravnomjerno,bez većeg naprezanja.Najteže je bilo isjeći suprotnu stranu.Međutim,isječeni dio svoga tijela isparenje je guralo prema njemuTrebalo je samo sačekati pravi trenutak,okrenuti se bočno skoro izrezanoj kocki i jednostavno zamahnuti oštricom,od vrha dolje.Radio je neprekidno nekoliko sati vrijedno sjekući bijele kocke.Na prvi znak umora,prve kapi znoja,prestajao bi,vraćao je oštricu u prvobitni položaj ispod desnog pazuha.I na odlasku nije popuštala pažnja.Ne čuti zvečanje metala.Jednako sporo kao o kod oblačenja,skidao bi bijelo odijelo.Jedino je potpuno nehajno spuštao oštricu na stol.Ni na putu kući nije sretao mnogo ljudi.Tek s približavanjem svome ljubomorno čuvanom domu rasla je radoznalost.Ali ni ovoga puta niti jednog traga u pijesku.Nema nikakve sumnje,nitko nije ulazio.Skinuo se,napunio kadu vodom,gotovo vrelom.Nije ga smetala toplina,naprotiv,najbolje se osjećao,upravo tako,dugo ležeći,dugo i mirno,razmišljajući samo o oštricama.Kako ih produžiti a da se ne savijaju od vlastite težine.Prije nekoliko godina,posljednji je put uspio produžiti oštricu na dva metra,izdržala je sve napore.Nikako se ne bi moglo reći kako se nije trudio,no,nije mu uspijevalo.Nekoliko je puta već razmišljao,uspoređujući neuspjehe u konstruiranju s povlačenjem.Valjalo bi ostaviti sječenje,prepustiti drugom.I dok je pripremao jelo,i to je činio rijetko i sa skromnim obrocima,mislio je samo o oštrici.Ostatak dana provodio je u radnoj sobi razgledavajući alat,dodirujući ga vidljivo nježno,praveći nove ili dotjerujući, ispravljajući stare nacrte,čitajući.Negdje u noći bljesne mu ideja.Treba napraviti veliki stroj,veliku oštricu,čovjek bi je samo pokrenuo.Ostatak noći proveo je praveći početne skice i veoma lako na papuru uspio izgraditi snažni stroj s oštricom na kraju.Bila je duga dvadeset metara,široka dvadeset centimetara.Idućih se dana u potpunosti posvetio stroju.Nacrti su bili brzo gotovi.Činilo mu se,već je blizu i rješenja legure za veliku oštricu.U kupoli je boravio sve kraće,sve je bilo manje isječenih kocaka.Teško se odupirao stalnim mislima o stroju,stojeći na kvadratu i zamahujući oštricom.Proteklo je nekoliko mjeseci.Osjećao je mnogobrojne promjene u vlastitom životu.Ni više pazio na eventualne tragove na pijesku.Oštrice je uzimao redom,nije istraživao tajno blo metala.Penjao se uz spiralne stepenice,gotovo namjerno dodirujući metal rukohvata.Još malo i ovo će biti dio prošlosti.Nacrti su bili završeni,svi su proračuni više puta provjereni.Pristupilo se gradnji.Od početka bez ikakvih poteškoća stroj je napredovao.Pa čak i ono najdelikatnije,velika oštrica,montirana je s uspjehom.Istovremeno s gradnjom velike oštrice građena je i odgovarajuća kupola,gotovo nezamislivih dimenzija,odmeh,do one stare,sada izuzetno male.Za godinu dana velika je oštrica bila spremna.Postavljena je u utrobu nove kupole,uronjena u maglu s prijetećim sječivom,još je mirovala.Kao nagrada Sjekaču magle,izgrađena je nova kuća,znatno veća,udobnija,ali izvan grada i bez pustinjskog pijeska oko nje.Novo obitavalište sagrađeno je na živoj stijeni.Oko kuće prostirala se siva masa,tvrda i ružna.To ga je isprva začudilo.No,privuklo ga je izvanredno bogatstvo radne sobe s mnoštvom rijetkih knjiga,sve ono što je ponekad tajno želio posjedovati,bilo je sada njegovo.Mnogi često nedostupni planovi i nacrti pripadali su samo njemu.U ovu godinu dana,u početku češće a kasnije nikako, nije odlazio u malu kupolu na sječenje.Velika oštrica je bila spremna.U jednom trenutku pojavila se dvojba,bez osobite potrebe i logike,kojoj oštrici pripada?Doista,čiji je?Može li se pripadati oštricama,biti posjedovan na takav način?Zaputio se iz nove kuće riješen da ubrzo sazna odgovor.Zastao je između dvije kupole,neodlučan na koju će stranu.Potpuni mir ispod dvije nejednake sjene.U manju će prvo ući.U odaji za pripremu na stolu poredane oštrice prekrivene debelim slojem prašine.Bijelo odijelo već je posivjelo.Ušao je u utrobu.U prostoru niti jednog pramena bijelog isparenja.Tek je sada vidio koliko je visoko rešetkasti kvadrat.Okrene se naglo i istrči.Ne smanjujuči tempo ,utrči u novu kupolu.Jednostavno pokrene moćni stroj.Isprva tiho,a onda sve snažnije začu se buka struja,počeli su se razaznavati sve jasniji jezoviti fijuci velike oštrice.Pogleda prema vrhu kupole.Ogromne kocke magle lebdjele su prema tunelu.Savršeni red kocaka.No umjesto neprikrivenog zadovoljstva prožme ga ledena bol,muka prostruji cijelim tijelom.Sve je bilo jasno.Pokretanje stroja bilo je jedino što je mogao u velikoj kupoli napraviti.Sam je sebe uništio.Nema više Sjekača magle.Zato i nema pustinjskog pijeska.Nema više istraživanja oštrica.Kako čudesno jednostavno.Povukao se poražen.Sve one knjige s tajnim znanjima neće više otvoriti.Niti jedan stari plan neće otvoriti svjetlu.Vratio se u novu kuću i svjesno počeo stvarati novu naviku.Na samom kraju mase sivog stijenja,sjedao bi na uzvišenje i tupo gledao u pravcu male kupole iza koje se odviše jasno vidjela velika.Tu je on,čovjek brojeva,zaboravio na vrijeme.Sjedio bi danju i noću,sve dok nisu došli po njega.Velika se kupola srušila.Snažna oštrica nekonrolirano je probila zidove kupole,srušivši svod na samu sebe.Sve je bilo uništeno.On je jedini živi Sjekač magle i mora odmah pristupiti poslu.Stara kuća s pustinjskim pijeskom,prazna je i čeka na njega.Oštrica je spremna.Kao i prije,proveo je mirnu noć u staroj kući.Na pijesku nema tragova.Jednako mirno,kao da to čini uvijek,došao je do sada jedine kupole,presvukao se i odabrao jednu oštricu.Pažljivo se uspeo na kvadrat i počeo rad.Ali,umjesto kocaka nastajale su grozne kreature njegova rada.Nekakvi izlomljeni oblici s tek pokojim dužim ravnim rubom.Za cijeli dan ništa.Znalo se,ukoliko kocka nije pravilnih oblika neće odlebdjeti u tunel.Tunel je ostao prazan.I to je bilo kristalno jasno.On je bio Sjekač magle.Ona nagla budnost popustila je i onako sanjiv nekao se dokopa tunela s oštricom u ruci.Uzverao se do ruba i jednostavno prevalio u unutrašnjost tunela.Oštrica se dugo čula kako klizi ili zapinje o metal.Umirao je s jednom mišlju,vjerojatno i velike civilitacije tako čudno i nejasno nestaju a sve je prokleto jednostavno jasno.

Zatvoreni krug

Egon Maras, po svemu je morao biti zadovoljan svojim životom. Nakon, dosta kasno upisane Akademije i ne baš sjajnog studija, gdje je više vremena provodio s kolegicama a manje u salama, proveo je nekoliko godina radeći kao profesor likovne kulture u provinciji, no mora mu se priznati, cijelo je vrijeme grozničavo slikao, mijenjajući što namjerno a ponekad intuitivno pristup rješavanju umjetničkog problema.
Prva samostalna izložba u trideset i petoj godini života u uglednoj galeriji Pelikan, izvanredno je primljena s naglašenim prodajnim aspektom. Do te sjajne izložbe došlo je posve slučajno, naime, kolegica s Akademije prepustila mu je termin nakon obnovljenih davnih sjećanja i uzavrelih osjećaja.
Prirodno, uslijedio je poziv s Akademije od profesora Krausa. Najprije asistent, a ubrzo i docent, Egon Maras snažno je kročio po hodnicima i stepenicama Akademije, između sala i atelijera u kojima su stariji profesori sa stanovitim strahom osluškivali njegove korake.
Maras je doista brzo napredovao, za nekoliko godina postao je profesor s klasom. U istom razdoblju otvorio je i nekoliko zanimljivih izložbi, predstavljajući sve brojnim obožavateljima novije radove neobičnog realizma. No, voljeli su ga i galeristi jer Maras je jednako volio novac i luksuz kao i umjetnost.
Danas ujutro, Egon Maras žurno je pregledavao popis narudžbi. Dosta kratki rokovi, mrmljao je sebi u bradu.
Sjeo je u udobni kožni naslonjač, gledajući u dva bijela platna na štafelajima, razmišljajući, s kojim će započeti.
Tišinu atelijera ispunjavala je tiha glazba. Iznenada, naglo ustane, pljesne se po čelu, glasno govoreći sam sebi.
-Profesore Maras, sutra ti je pedeseti rođendan.
Iako nije mnogo mario za te sitnice iz života, nekako se trgnuo pri samoj pomisli na taj okrugli broj, gotovo se preplašio te polovice stoljeća.
Da, postigao je mnogo, posebice u proteklih petnaest godina. Cijenjen je priznat, ima i novca, vozi dobar automobil, živi u prostranom stanu u središtu grada, posjeduje veliki atelijer u Strmoj ulici, atelijer na dvije razine.
Okružen je brojnim prijateljima, znance ne bi mogao ni prebrojiti. A što se tiče njegove čuvstvene strane, svoje je usplamtjele emocije dijelio s najpoželjnijim ženama. Ugađao si je putujući cijelim svijetom. Sakupio je vrlo vrijednu zbirku starih majstora.
-Doista Maras, nije loše, tiho progovori.
No, iznova probuđena pomisao na sutrašnji pedeseti rođendan sve ga je više protiskala, osjećao je kako ga steže za grlo. Bio je vidno uznemiren.
Posve nepotrebno, tako mu se činilo, sjetio se Slavice. Koliko je strpljenja imala ta žena za njega, no na kraju je odustala. Ona ga je najbolje razumjela a on je govorio, kako imaju vremena za sve pa i za brak. Zapravo, on je odustao od Slavice i prepustio se vezi s Nevenkom.Hm da, Nevenka je bila najnježnija osoba koju je poznavao, no i ta priča nije dugo potrajala.
A Ivana, njegova najveća ljubav. Ponekad je susretne u gradu ali nijemo prođe pored nje.
A one druge?
Bezvoljno se prisjećao boje njihove kose i očiju, okruglih grudi, glasa, zapamćenih gesta.
-Da, dragi moj Maras, imaš sve i nema+š ništa. Pojelo te je vrijeme. Samo će slike ostati iza tebe ukoliko te neki kritičar ne sasiječe i oduzme ti budućnost.
I dalje je netremice gledao u dva posve prazna, bijela platna, jasno uočavajući zrcaljenje vlastitog portreta, veliku, bijelu, pustu prazninu.
Nije otišao na ručak, nastavio je sjediti u fotelji, ne skidajući pogleda s platna.
Da, to je moje cjelokupno dostignuće, potpuna praznina.
Večer ga je zatekla u istom položaju. Nije ni pokušao ustati da zapali svjetlo. Mrak mu je posve odgovarao. Dočekati će svoj pedeseti rođendan sjedeći u mraku ispred očitovanih dosega vlastita života.
Bjelina platna tegobno se nazirala u mračnom atelijeru, no Maras je sjajno vidio njihovo neispisano lice.
Sutra, sutra će sve promijeniti. Nazvati će sve koje zna i koji su mu nešto značili. Razgovarati će sa svima dugo i strpljivo, tako će obilježiti rođendan.
Iduće jutro spremačica s Akademije pronašla je hladno, beživotno tijelo profesora Marasa u sjedećem položaju i širom otvorenih očiju prepunih straha kako gledaju u dva prazna, nevino bijela platna.

Arhiva

Gospodin Ferdinand, Ferdo, tako su ga svi zvali, preminuo je lako i neki bi rekli, posve neopravdano bezbolno, u svome domu u 93. godini, u Strmoj ulici na broju 21.
Gospodin Ferdo cijeloga je života bio vezan za policiju, od žandarmerije u jednom sustavu, preko redarstva u drugom, do struktura organa gonjenja u trećem te tajnih službu u četvrtom sustavu društvenih poredaka na ovim prostorima.
Ferdo je svima znao govoriti kako je policijski posao, primarno zanat koji se mora izvanredno svladati kako bi čovjek postao majstor a Ferdo je bio velemajstor.
Poznata je bila i anegdota kako je Ferdo s lakoćom uspostavljao kontakte i odlično surađivao s pojedincima koje je po volji zakona progonio u bivšem sustavu.
Ferdo bi znao i reći, zakon je jedno a ljudi su drugo. Za njega je zakon i provođenje zakona bilo iznad svega, prvenstveno iznad pojedinaca, grupa, naroda.
Ferdo je bio u svom dugom radnom vijeku umirovljen nekoliko puta, točnije dva puta. Prvi puta s pedeset napunjenih godina života kada se osobno osjećao najbolje, no zakon je zakon i drugi put u 78. godini, ali samo formalno jer je i dalje vrlo marno pleo mreže svojih službi.
Zadnjih desetak godina svoga života, Ferdo se u potpunosti povukao iz javnosti, posvećujući se sređivanju nezamislivih količina različitih materijala, od bilježaka, snimaka, iskaza, fotografija o mnogima u svojoj osobnoj arhivi, tiho je pomalo ustrašeno šaputala ta ista javnost.
Bilo je opće poznato kako Ferdo o svakom stanovniku države posjeduje barem jedan redak, posve benignog karaktera ili pak zloćudnog.
Ferdina smrt, po nekima, značila je kraj malignog emitiranja raznolikih signala iz tajne arhive, dok su drugi opet smatrali kako je on svoje bilješke, na vrijeme, uredno prepustio onima koji su za njih najviše platili ili uopće ponudili.
Sam Ferdo živio je nekako jednolično. Gotovo je cijeli vijek proveo u Strmoj ulici, isprva kao podstanar, pa zatim kao najmoprimac manjeg stana, te korisnik velikog stana na broju 6 i na kraju kao vlasnik vile na broju 21.
Nakon Ferdine smrti, a umro je bez potomaka i nasljednika, recimo još i ovo, u životu se često družio s mnogim ženama, ali bez zakonske regulative, dakle nakon njegove smrti, službe su detaljno pročešljale cijelu vilu, dapače, to su učinili nekoliko puta, no ništa, arhiva nije pronađena. Prekopan je temeljito i vrt oko vile, pa i okolni vrtovi, odmah zatim. Pretražene su suptilno i gotovo sve kuće i stanovi u Strmoj ulici. Obrađeni su vrlo profesionalno i svi njegovi kontakti.
Ništa.
Tek mlađi policijski službenik Zahradski, posve je slučajno, rekao je i gotovo nenamjerno, pronašao je u dvostrukoj oplati Ferdinog sefa nekoliko debelih fascikala. Ubrzo su ustanovili kako je Ferdo cijeli život a to se nedvosmisleno moglo dokazati s datumima na rukopisu, pisao romantične povijesne romane. Ozbiljnom znanstvenom analizom, različitim tehnikama dešifriranja, svejedno ništa nije uočeno, pronađeno, determinirano. Sve su analize govorile kako se u obrađenim rukopisima krije jedino bezmalo naivni, dječji pogled na prošlost.
Tekstovi su brižljivo popisani, snimljeni, te pohranjeni u Centralnu policijsku arhivu, tko zna, možda netko u tome i pronađe ono za čim su svi bezuspješno tragali.
Mediji su se ipak dokopali nekih poluinformacija te su svi nagađali što se zapravo krije u arhivi koja to zapravo i nije. No, svi su znali, iako su javno nekako svi i odahnuli, to sve skupa nije sličilo vječnom policajcu Ferdi, nešto je iza njega moralo ostati.
Zahradski je u međuvremenu promoviran u inspektora sa stalnom zadaćom produbljivanja operacija u slučaju Ferdo.
Nakon niza godina Zahradski je predao tajno izvješće najvišim čelnicima države te je slučaj zaključen.
Gospodin Ferdo, definitivno je dokazano, nikada nije vodio i stvarao osobnu arhivu, svoje je slobodno vrijeme isključivo posvećivao pisanju povijesnih romana. Dio istražne ekipe njegovo pisanje nazivao je autoterapijskim, no vrh države tim razmišljanjima nije pridao posebno značenje. Bilo je važno samo jedno, prave arhive nema i točka. Sve Ferdine bilješke dostupne su u službenim arhivama.
No, Zahradski, sada kao šef policije, nije podržavao emotivno samo izvješće, kao iskusni policajac znao je kako to izvješće ne predstavlja pravu istinu, ta se arhiva negdje krije. Oformio je posebnu ekipu s izvanrednim ovlastima, neka kopaju bez prestanka.
Proteklo je već dosta godina od Ferdine smrti, policijska ekipa istražitelja i dalje je vrijedno prekopavala od Ferdina groba do vrta, kuće, kontakata a javnost, uvijek dobro i na vrijeme obaviještena sa znatiželjom je očekivala rezultate.
Dapače, u javnosti su se povremeno pojavljivali stanoviti dijelovi Ferdinih dokumenata. Rijetki su se usuđivali nešto reći protiv njih. Rezultati objavljivanja bili su za pojedince ili grupe najčešće vrlo tegobni.
Duh Ferdine arhive zlokobno se raskrilio iznad svih.
No, negdje oko desete godišnjice Ferdine smrti, mediji su objavili kako je napokon iz inozemstva stigla prava informacija. Ferdin obimni rukopis pronađen je u Njemačkoj. Nekoliko tisuća stranica Ferdinih povijesnih fantazija vraćeno je u domovinu. Strane su službe nakon pomne obrade vratile rukopis koji po njima nije sadržavao ništa što bi imalo posebnu sigurnosnu vrijednost ili karakteristiku. Oni su samo ustanovili da je Ferdo preko nekih svojih veza dao svoje romana na prevođenje, očekujući objavljivanje u inozemstvu.
Svejedno dogovorena je daljnja dugoročna suradnja pa i na ovom slučaju jer obje su strane bile mišljenja kako je Ferdo mnogo pisao.
Ferdini romani objavljeni su uskoro u domovini. Javnost se smijala naivnim škrabotinama starog policajca, ali u dubini duše, kod svih se skrivao mukli grč, koji ih je polako izjedao jer svi su znali, arhiva mora postojati.

Jezero

Nije se bilo lako odlučiti.. Naime, Marko Bilić nije posjedovao nikakva praktična znanja, te ga vještine nisu nikada privlačile. Godinama je radio u centralnoj arhivi Gradskog poduzeća, u podrumu zgrade, dijeleći niz prostorija ispunjenih različitim papirima, kako zakon nalaže, od poda do stropa, po abecedi ili datumu, s izvjesnim Krunoslavom Bukačem, s kojim bi tek izmijenio jutarnji pozdrav i pozdrav pri odlasku. Nikada nisu razgovarali, svatko na svojoj strani podruma, udaljeni nekoliko arhivskih prostorija, zapravo cijelu vječnost.
Krunoslav B., viši arhivist, samac, navodno vrlo situiran, samozatajan.
Marko B., viši arhivist, pomalo pjesnik, samac, bez imovine, skroman.
Stjecajem okolnosti, prije dosta godina, lokalni poduzetnik I.B. imao je stanovitih problema oko dokazivanja vlasništva na nekim nekretninama, nedostajali su mu neki dokumenti, jednostavno ih nije bilo ni u jednom arhivskom odjelu.
Sasvim slučajno, Marko B. pronašao je potrebnu dokumentaciju u odloženim kutijama u sobama pored službenih prostorija arhiva. To su bili dokumenti kako je Marko B. rekao : „koji više nisu nikome potrebni“.
Sve se lijepo poklopilo i složilo, zakonski čisto, te kako su u pitanju bile velike vrijednosti, I.B. se odlučio revanširati dobrim darom Marku B. Riječ je bila o manjoj, sačuvanoj kući za odmor, pored jezera, južno od grada, s pripadajućom zemljom.
Drvena kuća bila je u slabom stanju, okružena visokom gustom travom, sve do jezera a zrak ispunjen ljutim komarcima.
Oko toga se Marko B. dvoumio. Nije znao gdje pronaći novce za popravak kuće, za njezino održavanje. Upitao je neke znance, je li ih interesira takva kućica. Svi su odmahivali. Put do jezera je slab, ta zemljišta sama po sebi ne vrijede mnogo.
Prije nekoliko desetaka godina tu je drvenu kuću na obali jezera podigao Ernest Klaus, kockar međunarodnog ugleda. Tu je želio živjeti pod stare dane. Neki su govorili da je Klaus rođen tu negdje, pa ga srce vuče, no to nije potvrđeno. Klaus je imao ideju otkupiti svu zemlju oko jezera i to se uglavnom pričalo, samo za sebe, govorio je, no tragični događaj u Parizu prije tridesetak godina prekinuo je kockarev život. Poslije se ustvrdilo kako tek malo zemlje do jezera i drvena kućica pripadaju Klausu a i to je ubrzo otišlo radi namirivanja duga.
Kako je zemlja do jezera i kuća dospjela u ruke I.B., nitko nije znao, no, to nikoga nije ni zanimalo.
Naravno, u proteklim godinama u kući pored jezera nitko nije boravio, osim Klausa na samom početku.
Ipak nekako, Marko B. se odlučio. Prihvatio je dar i uzeo nekoliko dana odmora. Bilo je zanimljivo kako nije bilo većih problema oko odobravanja iznenadnog odmora.
Nakon autobusa, nekoliko kilometara do jezera, polako je propješačio, uživajući u svakom pogledu. Teške šume okruživale su jezero.
S ključem i papirima o vlasništvu( jučer mu ih je osobno predao I.B. još jednom se zahvaljujući), Marko B. je oprezno prilazio kući. Doista visoka trava, kuća se teško vidjela. Nekoliko kržljavih stabala provirivalo je iz visoke trave.
Otključao je bravu i stupio unutar. Kuću su činile dvije veće i dvije manje prostorije, nešto kao dnevni boravak, nešto valjda kao spavaća soba, kuhinja, te kupaonica sa zahodom. U kući nije bilo namještaja, prozori bez zavjesa, istina svi cijeli. Sva unutrašnjost kuće bila je prekrivena debelim slojem prašine. Odakle da počne? Odluči se najprije obići to malo zemlje do jezera. Trava ga je ometala u kretanju no sve je brzo obišao. Stao je uz rub jezera i zagledao se u vodu. Crna, opasna. Prohodao je oko kuće nekoliko puta, pa zapravo, ovo i nije tako loše. Primio se posla i započeo marljivo čistiti, od poda, preko zidova i prozora. Sva sreća da kuća nema tavan i podrum, pomisli Marko B. Noć ga je zatekla u žestokom ritmu posla. Srećom je ponio vreću za spavanje. Spavao je mirno.
Idućeg dana nastavio je s poslom. Uskoro je unutrašnjost kuće pristojnije izgledala. Morao je otići do najbližeg mjesta jer mora imati petrolejku, lopatu, kosu, trnokop, nešto hrane. Popodne je obavio kupo0vinu te se vratio u kuću pored jezera.
Sutradan je izgubio cijeli dan boreći se s kosom protiv visoke trave. Bilo je mučno i teško, ali polako su se počeli uočavati rezultati njegova napora.
I idući je dan samo kosio, dok i posljednja vlat trave nije pala pod njegovom kosom. Kuća se već sasvim lijepo isticala a tek kada je ugledao kroz prozor upaljenu petrolejku kako moćno svijetli, njegovoj sreći nije bilo kraja. Košenje ga je teško iscrpilo, ni noge ni ruke nije više osjećao. Kako je legao u vreću na podu, tako je i umalo zaspao.
A zaključati vrata? Ma, tko će me. Ipak je ustao, prišao vratima i umjesto da ih zaključa, otvorio ih je. Mjesečina se poigravala na površini jezera, nekoliko ptičjih glasova, pa muk. Ponovno ptice, iznova mukla tišina. Pogled mu krenu prema jezeru obasjanom srebrnom mjesečinom. Kakvi raskošni slapovi svijetlosti, vodopadi dragog kamenja uviru u jezero. Marko B. je bio opčinjen prizorom. Nikada sjajnije, nikada veličanstvenije ljepote nije u svom životu vidio. Osjećao je kako njego tijelo požudno upija tu blistavu svijetlost, moć mjesečevih dragulja razlijevala se cijelom tijelu. Nije se mogao odvojiti od prizora. Tek kada su oblaci zakrilili Mjesec, kao da se iznenada probudio, protrljao je oči, ne vjerujući da je tako dugo stajao omamljen na vratima.
Nastavak noći nije donio željeni san. Nikako nije mogao usnuti.
Idućeg dana mora se vratiti na posao, u podrum. Krunoslav B. nevoljko ga je po običaju pozdravio, bez dizanja glave i jednog pogleda. Marko B. je promatrao svoju odurnu sobu sivih zidova, uspoređujući je s kućom pored jezera. Neusporedivo, neusporedivo, mislio je, nekako se žesteći u sebi.
Kada god mu je dopuštalo vrijeme Marko B. je odlazio u kuću pored jezera, marno koseći travu, održavajući zavidnu čistoću. A uvijek, kada se mjesečina prosipala, prepuštao se je čarobnim slapovima, upijajući ih dok mu se oči ne bi umorile. Lijegao bi sretan, ispunjen, pun zadovoljstva.
Nije znao kada ga je ta misao zaokupila, kako mora popraviti, poboljšati svoj život. To je bilo jasno kao dan. Kada ga je idućeg jutra ,Krunoslav Bukač onako pozdravio, Marko B. ga je samo odgurnuo. Zaprepašteni Bukač skljokao se u stolicu, razrogačenih očiju, ne mogavši doći do daha.
Naravno, već idući dan, odmah izjutra, direktor ga je pozvao na razgovor. Istina, bez svjedoka, Marko B. je direktoru rekao svašta, neki su govorili i da je nasrnuo na njega i ponosno izašao van. Sankcija nije bilo, ne zna se zašto.
Uskoro je Marko B. bio s mnogima u sukobu, od putnika u tramvaju do svojih dugogodišnjih susjeda. To je trajalo sve dok se nije sukobio i s I.B. Tjelohranitelji I.B. bili su brži a I.B. mu je cereći rekao:
-Eh, moj Marko B. Pa zar doista mislite da se zemlja i kuća daruju samo tako. Vi znate da sam ja veliki gradski investitor. Tako me je zanimala i zemlja oko jezera. No moje su me službe upozorile da tamo nešto ne štima.
-Ne štima, već ohlađen stiskom tjelohranitelja, upita MarkoB.
-Da, ne štima. Trebali smo dragovoljca. Naime, znali smo, ljudi koji su boravili oko jezera kasnije su pokazivali agresivnost , neki obično, a neki i iznimno opasnu. S druge strane poznato je da nema naselja blizu jezera. Pao je izbor na vas. I sada vidite, je li tako doktore Heller, nama je vaše ponašanje strašno pomoglo.
-Tako je gospodine I.B.
-Ustvrdili smo, u trenucima spuštanja slapova mjesečine na površinu jezera dolazi do određenih zračenja.
-I ja sam bio ozračen?, tiho upita Marko B.
-Da, ali to nije trajna pojava. Za koji dan bit ćete sasvim u redu. Mi ćemo jednostavno zatvoriti teren oko jezera, jezero ćemo isušiti i tek tada možemo biti mirni. Nema više zrcala. Još i ovo, Vaš direktor zna o čemu se radi, ostali ne. Uz to mi ćemo Vam platiti za Vaš napor.

Marko B. se rijetko prisjećao jezera, koga više i nema jer ga je I.B. isušio, ali zbunjuje ga i dalje nestašna igra mjesečevih zvjezdica koje s prozora promatra žedno upijajući njihovu svjetlost, a I.B. mu je rekao nedavno da je posve zdrav, rekao mu je, nije više bolestan.

Oporavak

Odlazak u mali sanatorij, sjeverno od grada, Bukač je radosno očekivao. Vidno iscrpljen bolešću, na svaki se način morao oporaviti ako želi živjeti. Svakodnevni stres u nizu proteklih godina ostavio je teške posljedice, srce mu je oslabilo do te mjere da mu je život bio upitan.
Već odavna Bukač nije očekivao puno od svoje novinarske profesije, od karijere još manje. Česte uredničke promjene, lutanja i nesnalaženja čelnih ljudi kuće, složena gospodarska situacija, uz njegovo duboko nezadovoljstvo osobnim, privatnim životom rezultirali su sadašnjim zdravstvenim stanjem, Bez prava radna vremena a i nikada, po osobnom mišljenju, dovoljno plaćen, Bukač je propustio sve one životne prigode i ostao potpuno sam na peronu, ovo je bio njegov omiljeni citat.
Ušavši u peto desetljeće života, nezadovoljan, neispunjen, prazan kao stara vreća, krenuo je u sanatorij.
Sanatorij je činila zgrada na tri kata, napravljena prije nekih stotinjak godina, smještena u središtu vrlo lijepa parka, okružena prstenom veličanstvenih stabala.
Bukač je smješten na prvom kata, u prostranu sobu s dva velika prozora, s vrlo visokim stropom. Pored sobe nalazila se kupaonica s toaletom.
Mirno je i tiho, razmišljao je Bukač. Opružio se na krevetu, zaklopio oči, razmišljao je o svom životu.
Trgne ga kucanje na vratima. Otvori ih. Službenik sanatorija obavijestio ga je o rasporedu obroka te mu dao popis liječničkih pregleda.
Već sutradan obavio je prvi pregled.
Liječnik mu je uz osmijeh rekao.
-Ako se budete držali reda, sve će biti u redu.
Prijepodneva je većinom provodio vježbajući a popodne je uglavnom šetao po parku, upoznajući usput stanovnike sanatorija.
Od početka mu je bio najsimpatičniji Izidor Beus, profesor matematike, znatno stariji i znatno bolesniji od njega ali čovjek prepun vedrine i optimizma.
Šetali su zajedno razgovarajući o raznim stvarima.
Uskoro je Bukač upoznao i Marka Barića, utrnulog poduzetnika, kako se sam predstavljao, osoba iznimne analitičnosti, koja je u svemu tražila razloge za i protiv, također u problemima sa srcem.
Prvi su dani sporo prolazili, ali kasniji tjedni nešto brže.
Bukač se dobro opravljao, jedino se nije mogao odviknuti pušenja, pa mu ni liječnici nisu više pretjerano prigovarali.
U proteklim je danima Bukač se pobliže upoznao sa svojom liječnicom Vlastom Kern.
Iako to nije bilo uobičajena praksa, nekoliko je puta bio s njom na kavi u restoranu Grozd, odmah iza parka sanatorija, u maloj, šarolikoj uličici.
Vlasta je bila vrlo zanimljiva osoba. Pričala mu je kako nikada nije mislila da će raditi u sanatoriju, nego, negdje u gradu, u velikoj bolnici. No, život ju je smjestio ovdje, u sanatorij.
Imala je iza sebe dva braka, neuspješna, kratka i dovoljno duga da ih zapamti za cijeli život.
Bukač je sve više i strastvenije razmišljao o Vlasti. Pokušavao je odgonetnuti što ga toliko privlači kod nje, osim njenog izgleda.
Boravak u sanatoriju je završio, Bukač se srdačno pozdravio s Beusom i Barićem, te na kraju i s Vlastom i vratio se oporavljen u gadne ralje novinarstva.
U redakciji je bilo sve po starom.
Glavni urednik ga je dočekao bez ikakvih sentimenata..
-Vi Bukač, još imate dosta do mirovine. Znam za vašu bolest no ona ne može biti izgovor. Radite najbolje što možete, vi to znate, no pitanje je, hoćete li.
Ipak, Bukač se iznova nekako uklopio u rad redakcije, ali na stanovitoj distanci od vjetrova koji su divljali.
Te ga je večeri zatekao Vlastin poziv, ako hoće, ako ima vremena, neka je posjeti u sanatoriju.
Zašto ne, mislio je Bukač.
Susreli su se na porti sanatorija, njezina je smjena završavala.
Vlasta ga je poljubila u obraz, oprezno i nježno.
-Gladna sam, idemo u Grozd. Može?
Grozd je nudio ukusnu hranu, bili su oboje zadovoljni. U razgovoru su neprekidno prekidali jedno drugo.
Dopratio ju je do stana u Zagorskoj ulici. Nekako nespretno pokušao ju je na odlasku poljubiti no ona se odmaknula, vješto izmičući.
Dogovorili su se kako će se opet vidjeti.

U redakciji se dogodio slom, glavni je urednik otpušten zbog izrazitog neslaganja s direktorom i na opće iznenađenje, Bukač je imenovan vršiteljem dužnosti.
Sada je boravio u redakciji po cijele dane, ponekad i dobar dio noći, nastojeći sve te rastrgane dijelove spojiti u skladnu cjelinu.
Vlasta se nije javljala a Bukač i kada bi se odlučio nazvati, netko bi ga prekinuo. No, jednom mu je uspjelo.
Ispričavao joj se, ima puno obaveza, možda postane glavni urednik. Pozvala ga je, neka dođe.
Razmišljao je. da, vrlo je privlačna, ima nevjerojatno lijepe, tamne oči…ali, što ona može biti ili postati u njegovom kompliciranom životu. Ona je tamo, on je tu.
Ipak je otišao.
Umjesto posjete Grozdu, Vlasta je u svom stanu priredila večeru s morskim specijalitetima. Iako nije bio ljubitelj te kuhinje, ovoga puta bilo mu je sve fino.
Te je večeri shvatio koliko ga Vlasta privlači, njezina fina elegancija, odmjerena otmjenost i njezina vraška ljepota.
Ove se večeri nije opirala njegovom poljupcu. Bukač je bio iznenađen silinom svojih emocija. Doista, vlastiti su ga osjećaji zapanjili.
U idućim mjesecima Bukač je redovito posjećivao Vlastu, svaka, dva ili tri tjedna. I ona je njega posjetila u gradu, u njegovom neurednom stanu.
Bukač se nekako počeo stidjeti svojih nabubrelih, uzavrelih emocija. Vlasta je u potpunosti ovladala njegovim bićem, duhom i tijelom.
Danas ujutro, kada se spremala za povratak, onako nehajno ga je upitala.
-Ti poznaješ doktora Martinovića?
-Martina?
-Da, doktora Martinovića. Čula sam da si s njime išao u gimnaziju i da ste bili najbolji prijatelji.
-Da, istina je, no u posljednje se vrijeme slabo viđamo. Njemu je medicina na prvom mjestu a meni novinarstvo.
Zašto pitaš?
-Glavna bolnica traži liječnika, a on je šef bolnice. Mogao bi ga pitati.
-Što bih ga pitao?
-Ja sam zainteresirana za to radno mjesto.

Bukač je idući dan nazvao Martinovića a Vlasta je za nepunih mjesec dana preselila u grad.
Ova im je okolnost dopuštala nešto češće viđanje, no svejedno Bukač nije bio zadovoljan, činilo mu se da Vlasta ima svaki dan sve više posla u bolnici.
Istodobno, Bukač je sve ozbiljnije razmišljao o mogućnosti braka s Vlastom. Jednom joj je to spomenuo, a ona se gotovo skamenila.
-Krunoslave, nije pravo vrijeme za to. Ja se moram potvrditi u bolnici, znaš i sam kako je to.
-No, dobro, odmahnuo je rukom Bukač.
Prepustio se dragoj i odanoj divljoj struji redakcije cijelim svojim slabim srcem.
Više nije spominjao Vlasti tu misao u prigodama njihovih susreta.

Nakon redakcijskog sastanka, prišao mu je mladi novinar Pavao Mrazić.
-Šefe, čini mi se da vas traži policija.
Uskoro su se dvojica muškaraca i predstavili, pokazali značke.
-Oprostite gospodine Bukač. Uđimo u vašu sobu. Znate li, nastavi policajac, kada su ušli u odijeljenu sobu, znate li, da su vaš i moj otac Josip Doležal iz istog mjesta. Da, rođeni su u Dežanovcu, pa i vi ste rođeni u Dežanovcu.
Da, istina. Davno nisam bio tamo, šteta.
-Gledajte Bukač. Ispričati ću vam u nekoliko rečenica kratku priču. Nemojte me prekidati.
Prije dvije godine, jedan novinar odlazi u sanatorij, upoznaje simpatičnu liječnicu, zaljubljuje se u nju.Ona tu njegovu, naivnu zaljubljenost vješto koristi kako bi joj poslužio kao paravan jer trebalo je prikriti vezu sa šefom gradske bolnice, koji slučajno dobro poznaje novinara. No, sve je to nevažno, to su usputni rezultati. On, liječnik iz velike bolnice nedavno je uhvaćen u dobivanju mita od strane kompanije za proizvodnju bolničkih aparata. Mi smo ustanovili kako on već duže vrijeme dobiva isplate od njih kao nagradu.
-I, upita Bukač.
-Znate naravno tko su lica u priča. Liječniku je netko dopustio da pobjegne u inozemstvo. No, znate, taj liječnik je i počeo uzimati taj strani novac kako bi mogao udovoljavati svojoj ljubavnici. Ona ga je na kraju balade jednostavno ostavila, zahvalila se na mjestu u bolnici i vratila se u svoj mirni sanatorij.
-Zašto ste mi to sve ispričali?, vidno uzrujan izusti Bukač.
-Zbog Dežanovca, zbog Dežanovca, Bukač. Vi do potrebnih podataka možete doći i objaviti priču, pomalo se i skrivajući iza inicijala.
Bukač naravno nije objavio ni retka o uglednom bjeguncu, doktoru Martinoviću.

Nakon dvije i pol godine, šef redakcije Krunoslav Bukač opet je sjedio u restoranu Grozd u Zagorskoj ulici, pričajući sa svojim prethodnikom, koga je došao i privatno i službeno posjetiti.
On mu je spomenuo doktoricu Vlastu koja se jako brine o njemu.
Bukač je samo odmahnuo rukom i ispio svoje dobro vino, dobro se sjećajući kako nakon tihog skandala s Martinovićem nikada nije više nije vidio Vlastu, niti ga je ona ikada nazvala.

Pjesnik

Odavno ništa nije napisao. Vrelo je definitivno presušilo, urušilo se u podzemlje, zanijemilo, ugasilo se. Krešimir Marek, pjesnik u kasnim pedesetim godinama završio je ljubavnu igru s poezijom. Godinama vjerna družica, no ne posve iznenada, ostavila ga je samoga. Osjećao je Marek dobro i u proteklim godinama kako se vrelo suši a signali postaju sve više uznemirujući. Protjecali su mjeseci od retka do retka, a onda opet, buknula bi erupcija iz podzemlja, vrelo je bučalo svojom tajanstvenom silinom. Mareku je poezija bila, primarno, zadovoljstvo. Volio je uranjati u zagonetne koloplete riječi i osjećaja. To je bio njegov pravi intimni, a za druge zatvoreni svijet. Objavljivao je malo, bolje reći rijetko, ne mareći za knjige i priznanja.
U onom svakodnevnom, iz dana u dan životu, Marek se bavio distribucijom knjiga, vrsno ih je plasirao i od te zarade mogao je mirno živjeti, da bi se u onim posebnim trenucima posvećivao stihu. Marekova poezija u osnovi je bila romantična, za neke i pomalo prevaziđena, premrežena mitovima i pojedinca u vrtlozima suvremenog svijeta.
Doista, odavna ništa nije zapisao. Sada, već nekako i nije više osjećao potrebe za tom gestom.
No, dobro, izvor se iscrpio. Ali i dalje je vjerovao u nepresušnu, vječnu snagu podzemnog vrela, jednom će podzemlje iznova probiti sve barijere i nahrupiti kao bujica.
Rado je pidsao o Omfali, lidijskoj kraljici i njezinoj moći vladanja drugima. Ne, on nije bio Heraklo, on je bio samo Krešimir Marek, anonimni pjesnik koji se samo divi mitu, ženi.
Omfala je ostala u procijepima povijesti u nepreglednoj galeriji likova, nije više čula Marekov doziv, nije mu se mogla odazvati.
Kako vrijeme kada uspori najbrže protječe. Marek je zaboravio na poeziju pritisnut dnevnim obavezama. Uglavio se u posao i unatoč brojnim problemima, postižući i poneki uspjeh koji se lijepo mogao izmjeriti u znatno poraslim mjesečnim prihodima.
Kao dodatnu nagradu, odabrao je turističko putovanje u Malu Aziju, u postojbinu lidijske kraljice Omfale. Putovanje mu nije otvorilo nove horizonte zadovoljstava, mjesta i lokaliteti koje je posjećivao nisu pobudili u njemu ni najmanji impuls. Nigdje nije vidio, ni osjetio dah lidijske kraljice, ona je bila duboko pokopana ispod mnogih slojeva.
Uglavnom, nekorisno putovanje, dosadno i zamorno. Prepun negativnih osjećao iznova se prepustio distribuciji.
Počeo je često razmišljati o procesu koji ga je zahvatio, nekada je bio i pjesnik a sada je samo je samo vrsni trgovac knjigom.
Ove je večeri bio iznimno umoran, svima je valjalo ugoditi i istodobno ostvariti dobru razliku u cijeni, smješkati se i odobravati. Sve je to uspio premostiti i posve iscijeđen legao.
Probudio se još uvijek osjećajući trzaje premorenog tijela. Mrak, prvi zraci svijetla tek su se probijali. Osjetio je da nije sam u sobi. Pridigao se i ugledao figuru u kutu.
-tko je? Što tražite ovdje?
Prilika je sasvim polako izronila iz tame i Marek je ugledao mladu ženu tamne kose, ogrnutu bijelim plaštem.
-Tko ste vi? Što radite ovdje? mucao je Marek.
-Ne boj se, odgovori mu tiho žena, ja sam ona koju sanjaš.
Zapanjen, Marek je promatrao lijepo ženino lice s istaknutim očima.
Nasmiješio se, bez straha, tako je on, davno, zamišljao lidijsku kraljicu. Njegov obožavani lik, žena iz snova, mit, stajala je pred njim.
Protrljao je oči kako bi je pozornije promotrio, žena je i dalje stajala na korak do polutame, gledajući ga.
Marek je zaustio nešto reći, no, nije mogao, bio
je nijem, posve nijem. Otvarao je usta, palacao jezikom, no glasovi nisu izvirali.
-Nađi me, prozbori još jednom žena i utone, krećući se unazad u tamu, u beskraj.
Marek hitro skoči s kreveta, potrči prema kutu sobe, zastane, sjeti se prekidača te upali svijetlo . Bio je posve sam u prostoriji. Niti traga neznanoj a tako znanoj ženi.
Idućeg dana, grozničavo je počeo zapisivati fragmente kojih se snažno prisjećao, mada mu nikako nije bilo jasno, je li to san, halucinacija ili stvarni posjet.
Mučeći se u traženju odgovora, Marek je ispisao niz stranica, odmah dopunjujući i ispravljajući napisano. Nekoliko je puta kretao od samog početka noćnog susreta, kombinirajući različite dijelove zapisanih sjećanja, da bi nakon četiri dana ipak uspješno sklopio mozaik, od petsto četrdeset redaka, četrdeset pjesama u šest ciklusa, Dan, Noć, Posjet, Praznina.
Već je idućeg dana tekst ponudio odabranom nakladniku. Ovaj ga je prihvatio bez mnogo ustezanja i obećao mu brzo tiskanje.
Zahvaljujući sponzorima, knjiga pjesama sredovječnog pjesnika Krešimira Mareka objavljena je idućeg mjeseca. Uglavnom pohvale ali ne i pretjerano oduševljenje pratile su Marekovu knjigu. Dobro, ali ne i savršeno, prihvatljivo ali ne i najbolje. Ipak, Marek je bio zadovoljan jer ova je zbirka povukla u tisak i njegove starije materijale pa je ovih dana imao obaveza preko glave u pripremanju rukopisa za objavljivanje.
Nepoznati lik nije ga više posjećivao, pa čak niti u snu iako je Marek neprestano razmišljao o tajanstvenoj ženi.
Sasvim slučajni pregled kod liječnika otkrio je zlu sudbinu pjesnika Krešimira Mareka. Opaka bolest nagrizala je njegovo tijelo. Budućnost, vrlo kratka budućnost bila je posve izvjesna.
Marek se nije nikome žalio na takav, ipak iznenađujući ishod njegova života. Živio je kako je htio, posvećujući svoj život običnoj svakodnevici, umećući svoje poetske retke između njih.
Bolovi su se javili razmjerno brzo iscrpljujući ga. Razoreno tijelo teško se nosilo sa svakim novim danom. Sada, u ovim trenucima, bilo mu je doista teško živjeti, gotovo nemoguće.
Lijekovi su slabo pomagali, preostao je morfij, čije su doze svakim danom postajale sve više. Već je i vidno oslabio, no, nije prošao niti jedan trenutak a da nije pomislio na svoj dragi lik i unatoč silnoj boli uranjao je u tajanstvo mita, tonući sve dublje u davninu i prazninu.
Krešimir Marek smješten je na Peti odjel. U bolesničkom krevetu, Marek je rekao dežurnom liječniku.
-Ja sam kožna vreća što drži na okupu još nekoliko zdravih kostiju. Ne trošite previše na mene.
Bol je postajala sve gušća, nesnosnija, teško ju je trpio. Događala mu se i nesvijest od boli. Marek je polako odlazio, sušeći se.
Te kišne, teške, vlažne večeri, uzeo je knjigu svojih stihova o lidijskoj kraljici, o posjetu mitske žene, prolistao je i odložio na ormarić pored kreveta. Toliko je bio slab da je jedva držao knjigu.
U potpunoj tišini sobe, Marek je zadnjim snagama opazio lik žene u bijelom, kako izranja iz tame i gotovo lebdeći dolazi do njegova uzglavlja, uzima knjigu, lista je. Marek je zapazio jedva vidljivi osmijeh na njezinom licu.
Pogledala ga je i rekla mu jedva čujno.
-Želiš li poći sa mnom?

Marek je teško, samo malo klimnuo glavom netremice je gledajući.
Žena ga je pomilovala po obrazu prihvaćajući njegovu suhu ruku.
-Pođimo.
Marek je sasvim lako ustao iz kreveta, onako lagan, prozračan i krenuo isprva nekako neodlučno, a ponda brže za ženom u bijelom.
-Tko si doista ti?. Jedva je prozborio.
-Sada više nije važno, ali ti znaš, reče mu jedva čujno i zakorači u tamu. Marek ju je bespogovorno slijedio.
Marek je idućeg tjedna sahranjen na Novom groblju. Ispratilo ga je nekoliko znanaca, tijelo je prepušteno zemlji.
Patolog bolnice dugo se nije mogao oteti dojmu zagonetnog i sretnog osmijeha na licu mrtvog čovjeka Krešimira Mareka. U njegovoj dugoj praksi takvo što je doživio po prvi put, posebice kada je riječ o bolesnicima od, ove opake bolesti.

Sam

Egon Kraus, već pomalo zaboravljeni umjetnik, slikar, u svoje vrijeme tražen i priznavan, u posljednje se vrijeme redovito prepuštao terapeutskim učincima svoga mrtvog atelijera. Dobro poznati prostor ispunjen mnogobrojnim slikama, koje je srećom uspio sačuvati, često je govorio mada je istina bila drugačija, naime, s njim su ostale one slike koje nije uspio prodati niti uz simboličnu cijenu, dakle, dobro poznati prostor u kome se nesputano kretao, evo, već gotovo pedesetak godina. Atelijer se nalazio na tavanu, na broju 52 u Strmoj ulici., na samom ulazu, podno srednjovjekovnih vrata, na ulazu u Stari grad.
Egon nikada nije preslagivao slike, tražeći nevidljive poveznice, ponekad bi tek neku od njih dodirnuo, no bez odviše sentimenta i zavalio se u ugodni naslonjač ispod velikog sjevernog prozora, gledajući prema dva štafelaja, veći i manji, na sredini atelijera. Oni su bili odavno prazni, ostaci boje na drvu suhi i tvrdi.
Istina, ponekad bi stavio dva pripremljena, grundirana, nevino bijela platna na štafelaje, misleći kako ga ta pusta, duboka bijela praznina privući, svojom magnetskom snagom tajanstvenosti, na barem inicijalne poteze koji bi mogli uroditi plodom, slikom, što uz njegovo iskustvo i vještinu ne bi bilo čudno. No, to se nije dešavalo. Već je i zaboravio kada je posljednji put uspio dovršiti sliku i bio s njom zadovoljan , koliko, toliko.
Kraus nije bio sitničava osoba, ni pretjerano zahtjevni slikar, puštao je često da se slike oblikuju, on bi rekao, same. Slike su se po Krausu same rađale, tek uz tehničku pomoć slikara.
Prije nekih dvadesetak godina, u Umjetničkom paviljonu priređena mu je velika monografska izložba, no, umjesto uspjeha, nadjačala je kakofonija raznih mišljenja koja mu se nimalo nije svidjela.
Nakon te nesretne izložbe ubrzo je napustio i katedru na Akademiji i zbog lošeg zdravlja, jer morao se nekako opravdati, otišao u mirovinu, u potpuni mir atelijera u Strmoj ulici.
Mnogi su se čudili njegovim postupcima, neki su se i radovali, ostavio je slobodno mjesto na Akademiji, a po svemu sudeći neće skoro s novim izložbama biti konkurent na malom tržištu umjetnina.
Egon Kraus je posve nestao iz javnog života. Održavao je još neko vrijeme privatne kontakte s nekolicinom kolega, no vremenom je i to prestalo jer Kraus je jednostavno bio umoran od likovnosti i umjetnika.
Njegova kćer Sandra, sposobna informatičarka, putovala je svijetom živeći svoj život. Rijetko su se viđali.
Krausova supruga, njegov najčešći ili krunski svjedok brojnih stvaralačkih kriza, žena prepuna razumijevanja ali bez posebna osjećaja za umjetnost živjela je paralelno s Egonom svoj osamljenički život.
U tom tužnom trokutu, ovo je izvorna Krausova misao, život je tekao, polako, bez mnogo potresa, izgledao je gotovo, kao savršeno ravna neprekinuta crta, mada je Kraus bez mnogo dvojbe znao jer to je snažno osjećao, kako tu, ravnu , jednoličnu crtu čine milijuni raznolikih, raznobojnih komadića, koji samo naizgled odaju dojam neprekinutosti. Ako želimo biti posve iskreni, na takvo odvijanje životnih procesa nije se nije žalio, dapače, taj osamljenički mir Krausu je silno odgovarao.
U atelijeru je najčešće slušao glazbu, o da, silno je volio glazbu, njegov bi se užitak teško dao izmjeriti.
Kraus se često pitao, zapitkivao samoga sebe, zašto ne slikaš? Odgovora nije nazirao. Rijetko i to ujutro, stao bi ispred jednog od štafelaja i pozorno se zagledao u bijelo tajanstvo, stojeći tako nekoliko trenutaka, da bi se ubrzo prepuštao čarobnim zvucima glazbe.
Godine su prolazile dok posve jasno nije počeo osjećati teško breme nemoći, potpunu zaustavljenost skladnog djelovanja mozga, očiju i ruke.
A opet ponekad, sasvim iznenada, zagledao bi se u svoje ruke, nekako naivno, dječački, čudeći se nedostatku želje za stezanje kista.
Proteklih godina nije pokazivao ni znatiželju da vidi što su učinili drugi, sve je samo njihov problem, opravdavao se sam sebi.
Valja reći još i ovo, ponekad ali rijetko, netko bi spomenuo njegovu davnu sliku u kritici, ali samo u kontekstu prošlog vremena.
Kraus se ugodno osjećao u svom životu, nitko ga ne ometa, ne ispituje, ne ponižava sa svojom ponudom.
Kraus je stvarno uživao u svojim osamljeničkim danima sve dok ga nije nazvao Emil Novak. Novak je želio otkupiti sve njegove, sve preostale slike koje je još imao u atelijeru a uz to, organizirat će mu veliku izložbu u Gradskoj vijećnici, tamo, zna se, izlažu samo najbolji.
Kraus se čudio Novakovom interesu.
-Što će Vam moje slike?Ja sam, ja sam potpuno zaboravljeni slikar.
-Da, nije se dao zbuniti Novak-Vi ste, čini mi se ostali jedini iz plejade velikih slikara, istina, slikara koji su nekoć bili iznimno značajni, ali budimo realni, prave vrijednosti uvijek ostaju.
Dobro, pomislio je Kraus, dođi i kupi sve slike, imati ću više mjesta u atelijeru, a izložba? Tko mi što može, ne mogu me ubiti, mogu me samo dodatno nagrditi.
Idućih dana, Novak je doslovno očistio atelijer, ponuđena cijena za toliki broj slika bila je mizerna, no Kraus je pristao i uzeo ponuđeni novac. Izložba je protekla potpuno nezapaženo, svi su hrlili na izložbu Aleksandra Fabera s lego kockicama i samo se o tome pričalo. Faber je bio dio kretanja u suvremenom svijetu pa su sukladno tom kretanju i cijene njegovih konstrukcija dosizale vrtoglave visine.
Publika nije bila zainteresirana za Krausova ulja, Kraus je bio prošlost. Nakon izložbe, Kraus se vratio u prazni atelijer, tek sa štafelajima na sredini prostorije.
Ispočetka, Kraus nije osjećao znakove bilo kakvih promjena, na kraju krajeva, slike jesu moja djeca ali ne prava, ona su gotovo vanbračna. Nije žalio za slikama, slike su dio prošlosti.
S Novakom se više nije čuo niti vidio iako je kasnije, sasvim nenamjerno saznao da je ovaj napravio pristojni posao. Govorile se da Krausove slike postižu sada pravu cijenu.
Novac od prodaje slika poslao je s olakšanjem u Južnu Afriku, gdje je Sandra trenutno bila.
I kako to obično bude, sasvim iznenadno i reklo bi se bez prava povoda, napustila ga je supruga, noću, u snu, posve mirno.
Uz pomoć poznanika prodao je stan i sve u njemu, prazni atelijer i novac poslao u Južnu Afriku te se smjestio u Dom za umirovljenike.
Srećom, bio je sam u sobi. Soba, s dovoljno prostora. Netko mu je donio i pribor za crtanje, ugljen, olovke i nešto papira.
U Domu Kraus nije komunicirao s ostalima. Držao je do discipline, redovito je odlazio na doručak, ručak, večeru, predavanja, spavanje na vrijeme. Kraus je na svoj način bio zadovoljan, napravio je svoje i točka.
Sjedeći na balkonu svoje sobe strpljivo je promatrao okolinu, nastojeći je vizualno dobro upoznati. Koliko samo motiva za slikanje? Doista, zanimljive teme.
Ni sam nije znao kada je opet sve počelo. Narisao je nekoliko crteža ugljenom a zatim je krenuo na veće formate, vraćao se i manjima. Uskoro je nabavio štafelaj i uljene boje. Danonoćno je slikao, propuštajući ponekad i neki obrok.
Ipak, ne bi bio on a da nije iskren sam prema sebi. Sve je to malo sličilo pravom Krausu. Crteži a još više slike bili su rezultat rada starca koji škilji na jedno oko a drugo mu je zatvoreno, bez snage i pravog osjećaja. No nije bio sasvim nezadovoljan jer i ovo je Kraus.

Sada u Domu glazbu je rijetko slušao, nije mu nedostajala. Rijetko bi palio i tranzistor. Tišina, samo tišina i malo ugljena u ruci.
Petnaestog srpnja, navečer, Krausa je posjetio stranac u tamnoj odjeći i odveo ga do lađara. Kraus se dobro sjećao trenutka kada je zakoračio na čamac. Upitao je pratitelja u crnom.
-Što će biti s mojim slikama?
Neznanac je odmahnuo rukom i pogurnuo ga u čamac.
U čamcu Kraus se sjetio stare skice koju je slučajno pospremio u džep kaputa. Izvadio ju je i pogledao.
-Ovo je mogla biti dobra slika, promrmljao je.
Kraus je mirno sjedio a čamac je plovio, razmišljao je o idućem potezu kistom, ako bude imao vremena i prigode. Osjetio je lađarev pogled na sebi ali nije uzvratio.

Slika Ivana Rendića

Jednom nam je u subotnjim druženjima, Ivan Rendić, bivši sportaš i trener, iznenada otvorio dušu. Bez ikakva poticaja započeo je u Grozdu za našim stolom dugotrajni monolog.
-Nikada se nisam mislio baviti sportom. Ne, to mi kao djetetu nikada nije padalo na pamet. Oduvijek me je privlačila umjetnost. Htio sam biti slikar. Da, od samoga početka želio sam jedino slikati. Moja obitelj željezničara nije imala smisla za takvo što. Moj je otac čvrsto s obje noge stajao na zemlji, govoreći kako je najbolji državni posao a što ću raditi u slobodnom vremenu, mogu birati, uvijek se nešto može zaraditi i sa strane i to ti je život, često mi je govorio, život po preciznom voznom redu.
No, majka mi je kao dječaku kupila kriomice drvene boje i blok. Za čas sam ih potrošio. Kada me je moj strogi otac zatekao kako crtam u dvorištu, samo je viknuo.
-Od toga se ne živi Ivane. Živi se od rada.
Ostavio me je u dvorištu posramljenog. Bio je ljut danima.
Rijetko sam više crtao,nekako nisam mogao.
Poslije me je otac upisao u Željezničarsku školu. Uspijevao sam se provlačiti, no roditelji su mi bili zadovoljni, imati ću jednom državni posao, kakav takav.
No, potajno sam u domupo pomalo i slikao, olovka, tuš, tempere, koji gvaš, akvarel mi nije baš išao. Veselila me je ta muka na papiru.
U školi je sport bio veoma razvijen. Već od prve godine uočili su kako imam određene fizičke predispozicije i počeo sam igrati košarku. Naravno, priznajem, bio sam tek prosječan, ali trener mi je govorio kako sam dobar i pouzdan timski igrač. Nastupali smo u regionalnoj ligi, bili smo većinom u sredini tablice.
Pred kraj škole pozvali su me i Gradskog košarkaškog kluba. Nisam tamo igrao puno, no učio sam, trenirao, stipendija je bila dobra. Ubrzo je uslijedio novi klub, novca na pretek. Igrao sam, trenirao o naganjao ženske. Njih je uvijek bilo puno oko nas. Ali sve je to bilo bez ljubavi, samo meso, n kao mladiću jako mi je imponiralo.
U tim godinama niti crtu na papiru nisam povukao.
Godine prolaze, prvenstva idu jedno za drugim, hvale me, preporučuju za trenera.
Uspješno završavam i Višu trenersku školu. Pomalo se bavim i pprodajom igrača. Dio postotka je moj. Tako pronalaze i izvjesne nezakonitosti i sada sam tu s vama.
-To sve znamo, progovori Novak, to sve znamo.
-Da, ali ne znate da svaki dan slikam. Sjednem ispred kuće i slikam, misleći kako je ovaj život vrijedan življenja.
-I koliko si naslikao slika?
-Još niti jednu nisam dovršio.Radim, evo više od dvije godine na jednoj.
-Voljeli bi je vidjeti.
-U redu, sutra ujutro kod mene, pozove nas Rendić.

Nategnuto bijelo grundirano platno, metar s metar i dvadeset s tek nekoliko mrlja u različitim bojama.
Rendić nam ponosno pokazuje sliku, a mi se neuvijeno čudimo.
-Jednom će biti gotova, jednom. Evo, ove mrlje, one su simboli važnih događaja u mome životu. Kada završim svaku od njih, one će se prirodno spojiti u cjeloinu slike tvoreći krajobraz, koji vidite ispred nas.
Gledamo i šutimo.
Baš me zanima kada će je dovršiti.

Slučajni susret

Zima je pokazivala svakim danom sve opakije lice, izmjenjivao se gusti snijeg danima s razdobljima, dugotrajnih niskih temperatura.
Bukač je morao posjetiti u gradu na obali posljednjeg živog svjedoka davnih burnih događaja o kojima je u svojim člancima u Dnevnom listu pisao.
Razmišljao je o odgodi puta. Snijeg je praktično zameo većinu cesta, preostalo mu je putovanje vlakom, no i takvo što nije bilo bez opasnosti.
Ipak, urednik ga je jednostavno prisilio, obećavši mu ekstra honorar ako cijeli posao obavi do početka idućeg tjedna.
Telefonom se Bukač dogovorio sa sugovornikom kada i gdje će se naći.
Noćni vlak krenuo je na vrijeme. Bukač se dobro odjenuo, ponijevši u torbi najnužnije.
Vlak je snažno grabio kroz bijelu pustoš, ostavljajući kilometre pruge iza sebe. Bukač je sjedio u odjeljku posve sam, zadovoljan što se neće morati upuštati u besmislene noćne rasprave.
Bukač se veselio susretu s morem. Sutra ujutro na obali je. Obaviti će razgovor, pregledati još neke dokumente i odmah natrag. Valja uzeti obećani honorar. Baš će mu lijepo doći ti novci.
No, nakon dvosatne vožnje vlak se zaustavio. Bukač je otvorio prozor i ugledao malu , zapuštenu željezničku postaju.
Kondukteri su pozivali putnike da izađu iz vlaka, uzmu svoje stvari, te se smjeste u čekaonici stanice jer dalje se ne može.
Nije bilo puno putnika. Razmjestili su se po klupama uz zidove a oko peći koja je pucketavo plamsala.
Bukač je sjeo na kraju klupe, u samom kutu. Promatrao je plamen i pomalo tužno razmišljao o izgubljenom honoraru.
Neki su putnici pričali tiho, dok je druge već svladao san u toploj prostoriji. Kroz prozore Bukač je gledao teške pahulje i pomišljao, do sutra će nas zatrpati.
Iz dosade je klizio s lica na lice, čudnim sjajem vatre obasjana.
Pogled mu se zaustavi na licu žene koja je gledala kroz prozor.
Protrlja oči i bolje se zagleda. Nema sumnje, nakon toliko godina, to je ona, Ivana, Ivana Š.
Žena je i dalje gledala u malo svjetla na prozoru a Bukač se prisjećao te kratke, mučne epizode s Ivanom Š. i glupog nesporazuma koji ga je posve odvojio od nje.
Ponekad bi se susreli u gradu, no prolazili su jedno pored drugog kao potpuni stranci.
Neka tako i ostane, pomisli Bukač, prekriži ruke na prsima i zaklopi oči. Možda zaspi, brže će doći jutro a onda, za nadati se je ili odlazak ili povratak.
No, san nije dolazio.
Otvori oči i pogleda prijeko. Žena koja je gledala kroz prozor više nije sjedila tamo. Putnici su dodavali drva u peć kako se vatra ne bi ugasila i prepustila ih hladnoći.
Opet zatvori oči zazivajući san.
Probudi ga glas konduktera.
-Idemo, idemo putnici, pruga je slobodna. Idemo u vlak, samo polako, polako molim.
Bukač uzme torbu i krene prema izlazu. Ispred njega već su neki izašli i žurno grabili prema vlaku.
Zastane pa krene.
Usporedo s njim prema vlaku koračala je žena koja je gledala kroz prozor.
Pogledi im se susretnu. On se nekako ukočeno nasmiješio, ona zategnutih crta lica.
Pogledao je prema vlaku a zatim spustio pogled. Žena je koračala na korak ispred njega.
Vlak je za nekoliko sati stigao u grad na obali. Bukač je među zadnjima izašao iz vlaka i uputio se prema izlazu.
Tu je ugledao ženu koja je gledala kroz prozor. Promatrala ga je razgovarajući s nekim tko se nije vidio.
Njezin pogled odavao je gadljivost, mučninu.
Prošao je polako pored žene koja je gledala kroz prozor s gadljivim izrazom lica i potražio taksi, možda ipak ubere ekstra honorar.

Brod

Sasvim iznenadno, Krunoslav B se odlučio kupiti srećku, dok je iznemogao od nervoze čekao galeristu Franca Bukovca, na križanju Tomerlinove i Duge ulice. Bukovac mu je obećao i ovoga puta otkupiti nekoliko manjih slika iz prijateljskih pobuda, budući da Krunoslav nikako nije pripadao malobrojnoj skupini traženih i cijenjenih slikara. Naime, Bukovac bi nekoliko puta godišnje otkupio par njegovih slika manjih ili malih ulja, tek toliko da mu, onako čisto ljudski, malo pomogne. Poznavali su se odavna, još s Akademije. Krunoslav se prepustio vrtlozima umjetnosti dok se Bukovac orijentirao na galerijsku djelatnost. Danas je Krunoslav bio manje-više nepoznati slikar a Bukovac je predvodio klan moćnih, utjecajnih galerista. No da, Krunoslav je izlagao više puta u Bukovčevoj galeriji Leptir i to je što se tiče izložbi bilo uglavnom sve.
Krunoslav je nasumice odabrao jednu srećku niti ne pogledavši broj na njoj te je brzo izašao van kako ne bi propustio susret d Bukovcem, koji je baš nailazio.
-Dobar dan, koliko imaš komada?
-Evo, pet malih ulja.
U redu, evo, može ovako?
Bukovac pruži smotuljak novca Krunoslav i preuzme slike.
-Auto mi je u blizini, žurim se, vidimo se Krunoslave.

Doista, Krunoslav je kod Bukovca imao povlašteni položaj jer kod Bukovca se uvijek čekalo na red. Slikari bi donosili hrpe slike od kojih bi galerist izabirao po nekoliko, ako je bio dobre volje. Bukovac je rijetko posjećivao atelijere a i tada ništa nije kupovao već bi samo razgledao. S Krunoslavom je bilo drugačije, on bi jednostavno nazvao Bukovca i rekao mu da ima par zgodnih, manjih ulja, pa ako bi on htio. Bukovac bi mu redovito odgovarao, nađimo se tamo, donesi slike, ionako imam neka posla u gradu..
Bukovac je kupovao slike od mnogih, za uglavnom male pare, pa tako i od Krunoslava, no plaćao je odmah. Krunoslavu su ti prihodi bili dobrodošli a s druge strane, galerija Leptir imala je nemjerljivi ugled. Spomenimo i to da je Bukovac znao jako dobro prodavati i na tome obilno zarađivati.
Zašto se Bukovac tako benevolentno ponašao prema Krunoslavu, znali su dobro obojica. Naime, na Akademiji, Krunoslav je u nekoliko navrata izvukao Bukovca iz neugodnih situacija. Krunoslav je bio snažne građe, visok, djelovao je čvrsto za razliku od Bukovca, koji je bio nižeg rasta i uglavnom u potrazi za neprilikama. Bukovac te usluge nikada nije zaboravio.

Sasvim slučajno, listajući novine, Krunoslav je opazio izvještaj s lutrijskog izvlačenja. Potražio je svoju srećku i gotovo panično pronašao broj sa srećke na vrhu liste dobitaka. Idućeg dana Krunoslav je podigao znatnu svotu novca. Drhtao je brojeći ga, nikada na kupu nije vidio toliko novca.
Odmah je otputovao na more i iznajmio apartman u mjestu Gornja Strana. Ovdje je već boravio u više navrata, marno slikajući, a to je očekivao i ovoga puta. Osjećao se sigurno, bezbrižno. Može ostati koliko hoće.
Gornja Strana lijepo se razvila u turistički centar. Luka je bila prepuna jahti, čamaca a na glavnom molu bio je privezan stari, oronuli jedrenjak.
Prvih dana je većinom šetao promatrajući okolinu tražeći prikladne motive.
Danas je od jutra vrijedno radio, započeo je istovremeno nekoliko skica i ubrzo krenuo s uljanim bojama. Kasno popodne otkrilo je lijepe rezultate, više složenih skica i dva, gotovo dovršena ulja manjeg formata. Krunoslav je bio zadovoljan, baš mu je išlo od ruke, onako kako je htio.
Slikanje ga je izmorilo pa se odluči malo prošetati. Na obali ga je privukao veseli žamor iz lokala. Ušao je i u trenu se našao u društvu koje nije poznavao ali gdje se osjećao dobro i opušteno.
Ujutro se probudio s teškom glavoboljom. Kava mu nije pomagala, previše je sinoć popio, ali vraški je bilo dobro, osmjehne se Krunoslav.
Primakne se prozoru. Mir, još je rano. Tada osjeti nešto poput uboda ugledavši na stolu papire. Prelista ih. Ugovor o kupnji jedrenjaka Bijelo jedro. Tek tada se s mukom započne prisjećati detalja sinoćnje pijanke. Da, upoznao je vlasnika, one stare olupine na glavnom molu i onda je, što mu je doista bilo,da, on je uvijek volio more i brodove, on je kupio tu podrtinu. Vlasnik je brzo pripravio papire, doveo bilježnika, posao je sklopljen.
Na kraju ugovora Krunoslav je pronašao svotu. Hm, gotovo cijeli dobitak na lutriji potrošio je na nepokretni, mrtvi brod. Istina, u dodatku ugovora je pisalo kako će stari vlasnik u što kraćem roku osposobiti brod za plovidbu.
Kakva sam ja budala, zdvojno je razmišljao Krunoslav, glava mu je pucala, od bola nije mogao više držati oči otvorene.
Isto popodne oprezno se približi brodu.Da, nekada si bio moćan a sada si samo staro, mrtvo truplo, razmišljao je ljutito Krunoslav.
Popne se na palubu. Drvo škripi. Brod je dug nekih petnaestak metara s dva jarbola. Spusti se u potpalublje. Smeće, smrad, smrt. Zadihan se vrati na palubu, sjedne na ogradu, ustane naglo i zagleda se u more.
Što mi je ovo trebalo, mogao sam uživati kao gospodin u apartmanu. Mirno sam mogao slikati, pa čak i pripremiti stvari za izložbu kod Bukovca a sada umjesto svega tog obilja imam stari brod na izdisaju koji me pritiska poput teške bolesti.
Ponovno zakorači u potpalublje, strpljivo, polako se krećući, razgledavajući tamnu unutrašnjost, većinom raznolike ostatke na podu. Na brodu se nije nalazilo ništa osim smeća i starosti u kritičnim količinama.
Stari je vlasnik održao riječ. Za neka tri tjedna brod je bio dotjeran, ne za neke velike plovidbe, kako je sam rekao Krunoslavu, ali mogao bi biti dobro mjesto za restoran, mada bi mogao i ploviti, samo neka Krunoslav pronađe posadu ili će mu ih on preporučiti, što god hoće jer brod je njegov.
-No, da, evo, u ovoj kutiji su i neke karte, dokumenti. To je sve što smo pronašli na brodu.
Iz sačuvanog brodskog dnevnika bilo je vidljivo kako je brod često mijenjao vlasnike, kapetane i posadu, prolazeći kroz česta i teška iskušenja, ali uvijek se nekako sačuvao u svojih osamdesetak godina, koliko je star.
Uskoro je i Bukovac nazvao, pitajući što je sa slikama za izložbu. Krunoslav se opravdavao obavezama prema brodu, mada je nakon popravka broda bio samo jednom na njegovoj palubi ne krijući svoje oduševljenje. Brod se šarmantno ljuljuškao privezan za mol a Krunoslav je bio očaran.
Krunoslav se iznenadio kad je ugledao Bukovca na vratima apartmana.
-Vidio sam brod. Hoćeš li ga prodati. Brod bi se morao dostojno i kvalitetno opremiti, to košta. Koliko tražiš? Ostaviti ću mu i staro ime, Bijelo jedro. Baš mi se sviđa. Plaćam u gotovini. No, dobro, čim bude prigoda bit ćeš moj gost na brodu, plovit ćeš koliko hoćeš.
Krunoslav naravno nije odolio zovu novca, toliko brod i more nije volio. Formalnosti su bile brzo gotove.
Krunoslav se u idućim danima prepustio radostima slikanja, trudeći se i mučeći istodobno.
Bukovac nije žalio novca, brod je bljesnuo svojom ljepotom. Okupljena je iskusna posada, trenutak isplovljavanja se približavao.
Krunoslav je često s prozora promatrao radove na brodu, često gledajući, ne baš iznenađen, ljutite reakcije Bukovca na palubi. Krunoslav bi se odmicao od prozora i vraćao se uzavrelom prostoru ispred štafelaja jer slike ne mogu čekati. Stiskao je grčevito kist nanoseći slojeve boje.
Bukovac je u međuvremenu od Bijelog jedra napravio brod galeriju. Vrijedne umjetnine, posebno s motivima mora, općenito primorske teme slikara iz proteklih razdoblja, kombinirao je sa suvremenim izrazom.
Kada je posjetio brodsku izložbu Krunoslav je ostao zapanjen. Pred njim je bio najbolji postav posljednjih godina. Bukovac je znalački odabrao autore i slike. Da, vrhunski posao.
Mnoštvo je posjećivalo Bijelo jedro diveći se eksponatima ali i revitaliziranom brodu. Naravno, izložbu je osiguravala ekipa profesionalaca iz glavnog grada, za svaki slučaj.
Mediji su pozorno pratili zbivanja na brodu. Svatko i malo viđeniji rado se fotografirao ispred izložaka, dajući ili odbijajući dati izjave.
Iznenada se Bukovac odlučio za plovidbu Bijelim jedrom. Posjetit će najvažnije luke kako bi svima dokazao tko je prvi galerist.
Pozvao je i Krunoslava, no ovaj nije imao vremena za putovanje, morao je u glavni grad radi priređivanja kataloga.
-Idi, ne znaš što propuštaš,bijesno mu je odbrusio Bukovac.
Priprema kataloga pokazala se kao vrlo mučan posao. Korekcije su trajale danima.

Krunoslav se ne malo iznenadio kada se vratio u Gornju Stranu. Mnoštvo stanovnika zatekao je na obali. Glas se ubrzo pronio. Brod Bijelo jedro potonuo je kod Plavičastog otoka ne mogavši izdržati udare vjetra i valova. More ga je jednostavno progutalo. Na mjestu havarije pronađeno je nekoliko slika kako plutaju na površini, posada je spašena osim Bukovca, kome nije bilo traga.
Srećom, za nekoliko dana, pronađen je i Bukovac, živ, iscrpljen na otočiću Kamen. Bukovac je bio posve odsutan duhom. To je bilo samo njegovo tijelo.
Kasnije u rijetkim trenucima pribranosti, ponavljao bi.
-Trebao sam i ja s njima.
Naime, najveći dio umjetnina bio je nepovratno uništen ili oštećen do neprepoznatljivosti.
Kada su ronioci dospjeli do razlomljene olupine na dnu, u razbijenom tijelu broda nisu pronašli više niti jednu slovu, okvir ili dio platna. No, jedno cijela jedna tema u povijesti umjetnosti bila je nepovratno uništena, izgubljena.
Bukovac je završio u posebnom odjelu Zavoda za nemoćne, ponekad govoreći.
-Trebao sam i ja s njima.
Nakon tih nemilih događaja Krunoslav se dosjetio novca. Od toga dobitka nema sreće, tužno je razmišljao, no sjetio se što će.
Otkupio je gotovo cijeli Plavičasti otok i nedaleko mjesta havarije izgradio objekt, za koji ljudi nisu znali, je li to galerija ili crkva?, te u njima, na samo Krunoslavu blizak način razmišljanja, povješao, izložio ostatke slika, mrmljajući često.
-Što je ono dalo, ono je i uzelo.

Jedan metar

Kroz poluotvorene kapke promatrao je pojedince, parove, skupine, kako nezainteresirano hodaju u različitim pravcima, vidljivo, bez pravog cilja. Kretali su se približavajući se i u isti mah udaljavajući se jedni od drugih. Razna, neobična, svakodnevna lica, svako sa svojom brižno skrivenom poviješću. Nije se pomicao, mogao je vrlo dugo izdržati, nije ga izdao niti jedva vidljivi trzaj mišića. Njegovo beživotno tijelo na klupi nije se pomicalo. Za mnoge je on bio samo još jedva održiva nakupina kostiju i mesa s nešto malo sjećanja, ostavljen na obali otočnog grada, grada s pogledom na nekoliko otoka i hridi. Netko će ga jednom pokupiti i odvesti na mjesto, kojem doista pripada zauvijek.
Velimir B. i dalje je kroz tek malo otvorene kapke secirao pogledom šetače, nastojeći barem prepoznati davno viđene crte lica ili geste, geste nas najbolje odaju, za trenutak se kratko nasmiješi.
Temperatura se dizala, šetači bez cilja otirali su znoj sa svojih nepoznatih lica, ponekad izgovarajući čudne glasove. Njemu toplina nije smetala, odavno se navikao na nju. Toplina je bila njegov ortak, pomoćnik u svakoj prigodi. Znao je iskoristiti sve njezine moći. Dnevna toplina ima svoje jasne zakone, kao i noćna svoje specifičnosti. I doista, ovdje na klupi, visoka temperatura nije ga doticala, on je bio uronjen u vlastiti svijet ugodne klime.
Koliko je dugo ovdje?Pogleda na sat. Da, dugo. Teško se podigne i polaganim koracima uključi se u rijeku šetača na obali. Primjećivao je znatan interes za izlete brodom. Neka uživaju.
Velimir B. vratio se oko podneva u iznajmljenu sobu. Otvorio je prozor, svjetlost se sjurila do svih kutova. Obasjana soba uskoro je bila ispunjena toplim zrakom. Legao je na krevet, oprezno, no svejedno, krevet je zaškripao. Tko zna odakle je, pomislio je za trenutak i utonuo u san.
Spavao je kratko, okrepljujuće. S malo vode se osvježio, obrisao ručnikom i prišao prozoru. Razorna toplina nalegla je na grad. Tek rijetki prolaznici. Potpunu tišinu razbije zvuk zvona.
Dva sata, previše sam spavao, nevoljko je razmišljao.
Što i kamo sada?
Otvori ormar i izvuče dva omota. Omoti su bili označeni brojem 1 i 2. Omot broj 1 činili su iskazi a broj 2 komentari na iskaze. Dva odvojena svijeta jedne prirode, rako ih je nazivao Velimir B.
Točnije, omot broj 1 ispunjavali su nedovoljno jasni iskazi osoba koji su izdržavali administrativnu kaznu. Kazne su istekle ali su riječi ostale. Naime, Velimir B. sačuvao je dokumente određenih slučajeva. Dugogodišnjim proučavanjem, vaganjem riječi, uspoređivanjem svakog milimetra izgovorenog i zapisanog, nastojao je doprijeti do srži čovjeka, do ideje koja ga je dovela do trenutka sudbonosnog davanja iskaza.
Naravno, bilo je tu mnogo izjava istih osoba, njihove su misli lavirale, bez pravog smisla i u tom neredu on je grčevito želio pronaći nit, crtu povezivanja. No, koliko god se trudio, nikada nije pronašao tu crtu, tu nit što povezuje. Kod nekih je u prvi plan isplivao prkos, kod nekih očaj, kod trećih nerazumijevanje, bilo je tu i dosta straha, panike. Svi su oni, uglavnom, nakon nekog vremena napustili Kamen, u raznim stanjima. Neki teško narušenog zdravlja, a neki bez tragova života. No, bilo je i onih na kojima se osim iscrpljenosti ništa drugo nije moglo opaziti. Među njima bilo je najviše povratnika. Drugi su put dolazili u nešto promijenjenim stanjima, ne više onako ponosni, nedirnuti.
Velimir B. napustio je Kamen među zadnjima. Ubrzo je i umirovljen. Dobio je mali stan. Živio je bez obitelji, prije za to nije imao vremena ni prilike, a sada mu se nekako nije dalo baviti tim trivijalnostima. Često je razmišljao o svom životu, sasvim prosječno odrastanje, rat, i jedino je Kamen bio čvrsti element u njegovom pustom životu. Kamen ga je činio čovjekom. Kamen je bio njegovo drugo ja. Kamen je bio njegov život.
Godine su sumorno protjecale. Ponekad bi se susreo s bivšim kolegama. Poneki od njih posjedovali su stanovite dokumente kojih su se po svaku cijenu željeli riješiti, no nisu znali kome bi se sigurno obratili, naime, dokumenti su ih jednostavno počeli opterećivati svojom prisutnošću, međutim, takva vrsta kontakta i nije bila baš preporučljiva.
Velimir B. odabrao je određene spise, riješio je neke kolege muke, a on Velimir B. znao je točno, tko ga zanima. Ostale papire uništavao je bez imalo ustezanja.
Vremenom i ti su susreti postali rjeđi a onda i posve prestali. Novi se dokumenti nisu više pojavljivali, da nije bilo Kamena moglo bi se reći kako njegov boravak na toj hridi službeno i nije postojao. Kao da su svi željeli zaboraviti Kamen. Kamen je opet bio samo zemljopisni pojam.
U tom zaboravu dogodile su se i promjene. Sin glavnog inspektora nosio je novu zastavu. Sjećao se je dobro njegova oca, kako su samo drhtali pred njim, neprijatelj, neprijatelj je uvijek i svuda oko nas, nikada dovoljno budnosti, neprestano je ponavljao.
Unatrag gotovo dvadesetak godina Velimir B. smišljao je način kako neopaženo posjetiti Kamen. Istina, organizirali su se izleti, polagali vijenci, držali govori, ali su to sve činila lica koja on nije poznavao a i sada zna napamet kompletni raspored smjena od upravnika naniže, i sobnih se svih sjeća. No, njih nema. I da su prerušeni, prepoznao bi ih, jer mi smo svi označeni Kamenom. To drugi ne vide, samo mi, mi s Kamena, Oko nas se širi fina, čipkasta aura, nosimo i jedni i drugi.
Jednom je slučajno susreo D.A, ruiniranog zdravlja, smrt mu je virila iz džepa šarene košulje.
– Bio sam tamo. Tamo na Kamenu. Svejedno mi je, tko me može vidjeti. Malo je ostalo. Ipak, prepoznao sam zvuk valova. Samo to. Ništa više.
– A glas, glasove nisi čuo
– Misliš, glasove na metar od zemlje, kamena*
– Da, to.
– Ne, ništa, ništa se ne čuje.

Velimir B. bio je vidno razočaran susretom. D.A. je izgubio svoju auru, definitivno, prestao je biti naš.

Velimir B. je prvi otkrio nakupljanje glasova na visini po prilici, od jednog metra. Više puta je i mjerio. To je bila visina na kojoj se najčešće nalazila glava osobe kada sjedi ili nosi teški teret. Taj prostor zraka bio je ispunjen njihovim glasovima muke i jada, nadanja i smrti. Velimir B. je davno opazio da osobe na Kamenu najčešće umiru kada im se glava nalazi na visini od jednog metra. Život bi ih napuštao na visini od jednog metra jer kada bi klonuli na tlo već su bili mrtvi.
Svoja je zapažanja ispričao doktoru Novoseliću, no ovaj je samo odmahnuo rukom i odlučio ga poslati Višoj komisiji radi bolovanja. Jedva je odgovorio doktora od nakane. Nikada mu više nije govorio o tome iako bi ga ovaj ponekad pozornije promatrao, no dobro, doktor je sve njih ponekad pozornije promatrao, tako mu se činilo.
Ipak Velimir B. svoje je viđenje događanja na visini od jednog metra povjerio tada D.A. koji je iznenađeno rekao:
-I meni se čini da se tako nešto događa.
Događanja na visini od jednog metra bila su njihova tajna, jedina tajna koju su dijelili. No, nakon nekog vremena D.A. je premješten zbog bolesti i Velimir B. je ostao sam sa svojom tajnom.

U proteklim desetljećima susreli su se nekoliko puta ali D.A. nije želio razgovarati o Kamenu, do onog posljednjeg, beskorisnog susreta.

Otvorio je omot s brojem 1. Pred njim su defilirala mnoga lica, sve ih je poznavao, znao je sve njihove slabosti, dobro, bilo je tu i vrlina, bilo je i hrabrosti, možda i previše, a vidi ovoga, njemu je prkos iz očiju virio, a ovaj, Matić, taj je cinkao…….
Letimično je čitao iskaze i opet se nadajući kako će uočiti spasonosnu riječ koja će odvesti ravno do one crte.
No, ništa, ništa ni ovaj put. Zatvori omot broj 1, pomalo rezignirano. Jasno je osjećao kako je njegova nada samo utopija. Nema se tu što otkriti. Kamen je samo zemljopisni pojam. Otvori omot broj 2 i opet iznenadi sam sebe. Doista, niti riječi u komentarima o glasovima na visini od jednog metra. Pri kraju, uoči bilješku o kolebljivom stavu D.A. s davnim datumom, neposredno nakon odlaska s Kamena. Sjećao se je dobro Velimir B. kako je bio vrlo blizu učiniti službenu bilješku, no vijest o teškom zdravstvenom stanju D.A. zaustavila ga je.
Pospremi omot broj 2 u ormar i približi se prozoru. Nesnosna, ljepljiva vrućina pritisnula je grad. Što će u sobi, ide van. Za nekoliko trenutaka sjedio je na svojoj omiljenoj klupi, stisnuo kapke i započeo promatrati rijetke šetače. Pogled mu je presretao ptice u niskom letu, glasnih kliktaja. Iznenada osjeti znoj na licu, košulja mu je bila vlažna, stavi ruku na vrat i osjeti ljepljivost. Neko neobično osjećanje u prsima nagna da otvori usta, pomakne se malo u stranu i osjeti kako mu širom otvorene oči upijaju zeleno plavu boju mora a on želi nešto reći, nekome, svima njima, bol ga naginje, okrutno se smiješeći i život ga u kapima napušta.
Velimir B. zna da mu je glava na visini od jednog metra i da je ovo njegov trenutak kada se priključuju koloni s Kamena. Onako u bunilu, poluomamljen vidi dvije povorke kako se stapaju u jednu kolonu, negdje iznad Kamena.

–

Otok

Maksimilijan Volf, Maks jednostavnije,k bio je ponešto zbunjen liječnikovim riječima.
-Ne, ne smijete nikako odgađati odmor. Potpuno ste iscrpljeni fizički, no psiha vam je još u gorem stanju. Vaši mnogobrojni kontakti, suradnja s tolikim a tako složenim i istodobno različitim individuam sasvim vas je potrošila. Vi ste gospodine Volf bolesni o0d ljudi, od njihova prisustva. Jedini lijek za vašu bolest je potpuna osama na neko vrijeme, naravno. I sami ćete ubrzo vidjeti spasonosno djelovanje takve terapije. Otputujte negdje daleko, otiđite na neki udaljeni otok i budite jedini čovjek na njemu. To je lijek za vas.
Svakako, više nije imao ni trunke snage, sve mu je išlo na živce, pa mu je čaki direktor TV kuće ljubazno rekao neka svakako uzme nekoliko tjedana odmora.
Sutradan mu je Zigi pronašao pravu lokaciju, Sivu hrid, otočić na sredini mora s malim svjetionikom.
Ispod svjetionika se nalazila, po svemu sudeći, udobna kamena kuća s agregatom u neizmjernoj tišini koju su sanmo rijetko parali krici galebova, opisao ju je pomalo nespretno Zigi.
Maks je odmah pristao i pripremio se za odlazak.
Razmišljao je, kako će tamo u izolaciji, uspjeti dovršiti ideje za projekte koje odavno uporno od njega traži direktor.
Zigi mu je spomenuo kako se u kamenoj kući nalazi i radiostanica, za svaki slučaj, i uputio ga u njezin rad jer doista, Zigi je znao svašta.
Za nepuni dan Maks se iskrcao na Sivoj hridi.
Otočić je doista bio mali, nekoliko stotina koraka širine i isto toliko dužine. Na najvišem dijelu kočoperio se bijeli svjetionik a odmah ispod njega stisnula se kamena kuća s dvije sobe, kuhinjom i toaletom.
Agencija je na Sivu hrid prije njegovog dolaska prebacila potrebne količine hrane i pića, za nekih osam tjedana.
Jako je sunce prisililo Maksa da prvi dan u cjelosti ostane u hladu kuće. Sasvim pristojno boravište, poluglasno je mrmljao, sasvim pristojno.
Večer je bila predivna. Potpuli zvuk mora koje nasrće na otok, poneki glas ptica i muk, tišina bez prestanka.
Agregat je monotono brundao dok je iznad kuće svjetionik slao u mrak svoje svjetlosne trake.
Prva noć donijela mu je tako potreban, opuštajući san. Ujutro, nije se sjećao što je sanjao a kopkalo ga je, no, ustao je svjež, odmoran, kalkulirajući s čime će se danas sve baviti.
U idućim danima, zaklonjen šeširom velikog oboda šetao je svojim otočićem nastojeći ga što potpunije upoznati a otočić nije bio nezanimljiv.
Svakom, rijetkom drveu dao je ime, pa i ponekom žbunu, nije izostavio ni kamene gromade kje su štrčale uvis.
T ada je i obilježio šarenim trakama staze kojima se kretao, mada nije postoijala realna mogućnost da se nekako izgubi u kamenjaru.
Jučer je nekako sklepao prvu ideju za novi projekt, pretpostavljajući kako bi možda ipak mogao proći na sastanku uprave.
Međutim, svi idući napori nisu davali nikakva rezultata. Uredu, ostaviti će se planiranja na neko vrijeme, radije će onda lutati otokom.
Osjećao je svakim danom kako njegova snaga raste a i misli su mu bile i brže i složenije.
Idućeg jutra krenuo je u novi obilazak. Išao je sasvim polako već poznatom stazom, zastajkujući ponegdje, diveći se iskreno uspavanoj ljepoti.
Odjednom je osjetio kako se kamen ispod njega pomiče i odmah zatim se zapanjen, izgubivši ravnotežu, strmoglavljuje niz padinu.
Kotrljao se nekoliko sekundi sve dok ga oderane kože na rukama i nogama nije zaustavila stijena koja se nasreću ispriječila između njega i nepoznate smrtonosne dubine s druge strane.
Pokušao je odmah, hitro ustati, pokušavao je nekoliko puta no nije uspio. Promatrao je pozorno micanje prstiju, pa trzao nogom, sve je bilo u redu, nije zapravo osjećao ni najmanji trag boli, no ustati nije mogao.
Sunce ga je gadno pržilo, stoga je sa šeširom prekrio lice i iscrpljen brojnim pokušajima, zaspao.
Probudio se usred noći ugledavši svu silinu srebrnih zvijezda na nebu. Trgnuo se, mora ustati, mora se osoviti na noge i otići s ovoga mjesta. Iznenada osjeti žeđ, da mu je ssda bar malo vode.
Tko zna kada će netko doći na otok, još najmanje tri tjedna nema spasa, mora se nekako dočepati radio stanice.
U tim ga je paničnim mislima obasjalo jutarnje svjetlo. Malo je podigao glavu i pomno počeo promatrati svoje ležeće, nepokretno tijelo. Ne vidi se prijelom, nema tragova krvi, ne osjeća bol, što je s njim?, što mu se događa?
Unatoč brojnim naporima Maks svejedno nije ustao. Načas je pomislio kako se vjerojatno zaglavio između kamenja i ono mu neda van. Meškoljio se ili je bar tako mislio, no mogao je samo ležati.
Srećom žeđ nije bila jako glasna, zapravo, Maks se nije uopće osjećao loše, jeedino ga je brinula, sve snažnije, za prokleta nepomičnost.
Druge noći, umjesto sna, počela su navirati neka davno zaboravljena sjećanja, potisnuti događaji, neizrečene riječi, skrivene misli, oboreni pogledi, strah, bojazan prijezir okoline, indignacija ali muk bez protesta.
Ti si Maks svinja, šaptao je zarobljenik kamena, ti si obična gnjida.
Ti Maks, nisi ni čovjek, sve što si napravio bilo je na nečiju štetu.
Koliko imaš prijatelja Maks? Niti jednoga, naravno jer ti ne možeš imati prijatelja, ti kontinuirano gaziš i unakazuješ ljude i evo, sada te život nagrađuje s ovim mjestom između kamenja, nepomičnošću i nemoći.
Srećom novi dan navukao je oblaku po nebu i kišu, utažio je žeđ ne ćuteći mokrinu. I dalje je držao šešir na licu, osjećajući svoj duboki sram, tu ispod mračnog neba.
Još je jednom pokušao odlijepiti se od kamenja, no već bez snage, nije uspio.
A ta treća noć donijela mu je najgore more, vraćajući ga gotovo nepovratno u neka već njemu nepoznata vremena kada je zagadio svoj život mislima, riječima i kretnjama kojih bi se sada najradije odrekao i zatrpao ih, baš ovdje ispod ovog kamenja.
Doista, Maks se gadio sam sebi. Je li on uopće čovjek?, toliko se puta te noći pitao.
Prisjetio se pred samo jutro i tragičnih događaja iz njegove okoline u kojoj je on bio u samome središtu. Koliko je bio kriv, potpuno ili djelomično, znao je , sada to više nije važno, kriv je.
Ostati će ovdje zarobljen sa svojim gadostima do smrti a onda će ga ptice raznijeti preko cijelog mora.
Glad se sve češće javljala svojim promuklim glasovima, ali Maks se nije uopće obazirao na govor svog nepokretnog tijela.
Koliko već leži ovdje? Tri dana i tri noći, evo, jo’š malo i četvrtog.
Iznenada, nisko iznad njega proleti bijela ptica, napravi krug i spusti se na kamenu gromadu iznad njega.
Promatrala ga je svojim očicama, kliktajući.
Ubrzo se na kamen spustilo još nekoliko galebova.
Ovo je kra, pomisli Maks, pojesti će me živoga.
Pod rukom osjeti kamičak, obuhvati ga i zamahne prema pticama.
Ruka poleti, ispusti kamen i on ustrašen osjeti kako sjedi.
Sada, sada, brundao je Maks, dok se polako i nesigurno dizao.
Ustao je napokon. Pogledao je mjesto na kome je ležao, gotovo ravni komad kamena, poput mrtvačkog odra, sijevne kroz Maksovu glavu.
To je bio ili je trebao biti moj mrtvački odar, zadnje mjesto u životu.
Teško, s mukom se popeo uz strminu i na jedvite se jade dokopao kuće, neprestan se osvrćući.
Halapljivo je jeo sve što mu je došlo pod ruku, miješao je vodu, rakiju, vino, pa onfa kruh, kolači, meso.
Nakon nekoliko minuta sve je to povratio u kuhinji i srušio se u vlastitu bljuvotinu, bez svijesti.
Kojeg je dana Maks otvorio oči, nije znao, no osjećao je užasni smrad bljuvotine uz kojoj je ležao.
Popio je tek malo vode i pojeo s oprezom tanku krišku kruha, dok je cijeli dan nekako nevoljko, pospremao nered u kuhinji.
Navečer je izračunao kako je pored stijene ležao tri dana i tri noći a ovdje u kuhinji jedan dan i dvije noći.
Baš lijepo, baš lijepo.
Maks se sporo opravljao, konzumirajući dnevno nekoliko kriški kruha i nešto vode.
Obišao je nekoliko puta, gonjen silnom radoznalosti, ono kobno mjesto, neprestano se čudeći svom nespretnom padu, zagledajući se u kameni odar s primjetnim strahom, te se brzo udaljavao.
Niti jednom nije prelistao ideje za projekte, sjedio je po cijeli dan i dobar dio noći ispred kuće i zurio u more, ponekad prateći let ptica.
Snovi, rijetki snovi, nisu ga više proganjali, nisu ga mučile more, nije bilo ni potrebe, Maks je znao tko je on.

Na ulazu u TV kuću Maks je u jednom trenutku zastao, pitajući se, ući ili ne.
Ne znam, odgovarao je maks samome sebi. Nema ništa loše u tome ako odem na sastanak, baš ništa.
Izložio je svoju ideju, uprava ju je ocijenila kao mekanu, nedovoljno definiranu ali ima mjesta za doradu i može biti usješni projekt.
Maks je tada, u toj pritajenoj tišini ugledao najprije jednu a onda i više bijelih ptica kako lete vrlo blizu prozora i glasno klikću.
Ustao je i bez pozdrava napustio sastanak dok su ga članovi uprave gledali s nerazumijevanjem i čudili se njegovom ponašanju.
Čim je izašao, maks je pogledao uvis, no ptice su nestale. Osmijehnuo se, osjetivši zadovoljstvo, napokon.

Ne, nije se Maks prvi oprostio s TV-kućom, već stradan su ga po kuriru pismom obavijestili kako je njegov ugovor poništen. U istom pismu bio je i ček s pristojnom otpremninom.
Naravno, prave se vijesti najbrže šire i ubrzo su Maksa salijetale konkurentske TV kompanije sa svojim, budimo realni, vrlo bogatim ponudama no Maks ih je sve otklonio.
Znao je, to je duboko u sebi osjećao, neka nepoznata, tajanstvena iskra zapalila je u njegovu tijelu vatru koja ga grozno peče a moći će je ublažiti ili ugasiti, samo ako iznova ode na Sivu hrid, suoči se s kamenim odrom, na kome se napokon u njemu ponovno pojavio, izniknuo čovjek.
Nije bilo teško osigurati boravak na otočiću ispod bijelog svjetionika, jesenske dane prekrile su kiše i niske temperature, mogao je ostati koliko želi.
U redu, tako će i biti. Na Sivu hrid dopremljene su namirnice za gotovo dva mjeseca, uz dogovor kako će Maksa jednom tjedno obilaziti brodica, donoseći mu željene sitnice.
Otočić je bio obavijen rijetkom maglom, ukazivala se jedino traka svjetla.
Iskrcao se vrlo raspoložen, teško obuzdavajući nestrpljivost. Jedva je čekao ugledati ravni kamen pored stijene.
Već toga popodneva, nakon što je obišao poznatim mu stazama otok, zastao je iznad mjesta odrona i zagledao se sa srtrahom u očima u kamenu ravninu.
Ništa se nije promijenilo.
Spustio se oprezno do stijene između strmine i praznine, nekoliko se puta okretao po ravnom kamenu i naposljetku sjeo i oslonio se na gromadu.
Zatvorio je oči, prisjećajući se događaja. Pomislio je, kako bi mogao opet onako leći no strah da beće moći ustati, odgovorio ga je od te opasne ideje.
Samo je sjedio.
Mrak je neprimjetno, gotovo kriomice pao, sjene su posve nestale i on je bio okružen potpunim mrakom, ispod neba bez zvijezda.
Sjedio je bez pokreta i dalje, ne osjećajući neugodu, ne osjećajući strah.
Bio je siguran kako ga kamen jednostavno pročišćuje, iscjeljuje i budi utrnulo čovještvo u njegovom neljudskom tijelu.
U zoru, ustao je, protegnuo se i uspeo hitro do staze.
Popio je dvije šalice kave i odlučio, zapisati će sve te kukavne događaje, onako kronološki, bez ikakva sustezanja.
Međutim, iako mu je u kući vrlo udobno, nije napisao niti retka i tada je shvatio, može pisati, može se prisjećati jedino na ravnom kamenu, može pisati samo na mjestu buđenja.
Otrčao je, mada s izvjesnim oprezom i strčao niz strminu do kamene ravnine.
Sjeo je zapuhan, izvukao je blok te ga stavio ispred sebe, škiljeći prema bjelini papira, ne trepćući.
Uzeo je pero iz džepa i počeo redom opisivati mračne stranice svoga života.
Kada god mu je vrijeme dopuštalo Maks je sjedio na kamenu, oslonjen na stijenu i mučio.
Nakon dva tjedna broj ispisanih listova pristojno se povećao.
Svake je večeri iščitavao najprije toga dana napisano a onda i cjelinu rukopisa, teško susprežući neopisivi osjećaj odvratnosti prema samome sebi, prema tim zlim vremenima, često osjećajući tupu i neugodnu bol u trbuhu, misleći kako su to refleksi od želuca izazvani uzrujavanjem što je rezulat suočavanja s prošlošću.
Iznova su se pojavile noćne more, gušile fa, željeći mu oteti razum ili goli život. Maks se u tim noćima žestoko borio, opirao se, mahnito vičući kako je sve to iza njega, kako on doista želi biti drugi, novi, potpuni čovjek.
Jutra su većinom donosil smirenje, oslobađajući ga barem dijela krivice.
U tom grozničavom kolopletu dana prisjećanja i noći sučeljavanja, Maks je dovršio inserte iz svoje tako zlodjelima bogate autobiografije, ne skrivajući imena, ne tajeći ni najmanjeg detalja.
Približavala se zima i Maks je bio u dvojbi, ostati ili otići. Svakodnevno je hodočastio do strmine, do kamene ravnine, koja mu je sve više sličila na oltar a stijena pored njega na neizdrživi teret proživljenog života.
Nakon svakog nijemog razgovora sa stijenom i ravnim kamenom, osjećao se bolje, lakše, ugodnije, bio je rasterećeniji.
Ipak, zbog silnih vjetrova, jučer je maks napustio Sivu hrid s jasnom željom da se što prije vrati.
Bilo je posve razvidno kako rukopis o vlastitom pokajanju mora objaviti pod svaku cijenu.
Većina nakladnika, kojima je ponudio rukopis nije blagonaklono gledala na njegove uspomene, Njih su zanimale neke druge tajne javnih osoba a ne buđenje humanosti u nekada vrlo uspješnom TV novinaru.
-To su tričarije, govorili su mu gotovo jednoglasno, to malo koga zanima.
Ipak, uz vlastitu potporu Maks je kod neafirmiranog nakladnika objavio „Uspomene“.
Reakcije medija bile su mlake, neznatne. Čak ni javnost nije pokazala osobiti interes za Maksovo potpuno otkrivanje, neki su samo komentirali, ne može se do vrha bez borbe i žrtava.
No, jedno je ipak bilo jasno. Maksova novinarska karijera bila je definitivno završena. On je bio prošlost. S druge strane čuli se i glasovi kako za svoje iskreno priznanje nije dobio ništa, knjiga nije donijela bilo kakvu materijalnu korist, dapače, Maks je na kraju platio sve troškove objavljivanja.
Nitko nije pokazao ni malo razumijevanja za njegove slabosti, bez obzira što je bio nitkov, hulja, gnjida, ništarija. Od takvih se priznanja ne živi, napominjali su oni koji uvijek ostaju u sjeni.
Sada, bez novca, Maks je morao potražiti bilo što od posla.
Neki daljnji znanci uspjeli su mu pronaći, relativno lako u ovim kriznim vremenima, mjesto u noćnoj smjeni, pomoćnik bolničara u gradskom hospiciju.
Svake noći od dvadeset i dva sata pa do šest ujutro, Maks se brine o nemoćnima, čisti njihove zaprljane krevete, slušajući besmislene uvrede, trpeći zlovolju glavnog bolničara, ali on., Maks, Maks je bio sretan.
Kada bi danju nakratko zaspao i kada bi sanjao kamenu ravninu sa Sive hridi, znao je da će mu noć donijeti nešto lijepo jer netko će se od pacijenata probuditi i otrgnuti iz mreža ludila i reći mu samo, hvala a to je njemu bilo dovoljno i znao je još mora proteći mnogo noći da se opravda sam sebi za sve učinjeno i neučinjeno i vječno je bio zahvalan i otočiću i stazi i strmini i kamenoj ravnini i stijeni i pticama i kamenu koji je bacio.

Plančić-Horvat-Bulić

Toni Plančić nemalo se iznenadio kada je saznao da je i on baštinik Ivana Branimira Horvata, najutjecajnijeg kritika našeg vremena. Horvat je Toniju oporučno ostavio dio svoje bogate kolekcije umjetnina.
Toni je ponekad ,točnije, rijetko pomagao Horvatu u pripremi dokumentacije u uzavrelom procesu rađanja novih studija koje su utemeljeno rasvjetljavale često nepoznate strane niza umjetnika ili umjetničkih pravaca, grupa, udruga.
Horvat je znao vrlo vješto pa gotovo i nasilno otimati pojedina imena iz magle zaborava i ” stavljati ih tamo gdje im je i mjesto”.
Naravno da su te studije znale izazivati određene tektonske poremećaje, posebice na tržištu umjetnina ali i u vrlo uglednim muzejima i galerijama, remeteći ustaljeni ritam.
Zato su i galeristi i muzealci jednom strasno voljeli Horvata da bi ga drugi put neskriveno mrzili.
A Horvat, unatoč silnim naporima i cijenjenom francuskom doktoratu, nije uspio dosegnuti mjesto profesora na sveučilištu, pri svakom izboru tvrdilo se, nešto mu je s formalne strane nedostajalo.
Stoga je cijeli radni vijek proveo kao likovni kritičar u Dnevnom listu, nikada se osjećajući, niti se smatrajući novinarom. Nije bio član novinarskog udruženja, nije išao na njihove skupove, nije pio s njima, nikada se nije ni družio s njima, uvijek nekako na distanci prema svemu što je mirisalo na novine, ali niti pretjerano udaljen od redakcijsko novinarskih zbivanja, kako se previše ne bi nategnula, pa moguće i pukla, pupčana vrpca, koja ga je životno vezivala za redakciju i omogućavala mu život po odabranom modelu.
U proteklim desetljećima Horvat se na raznolike načine družio sa većinom istinski zanimljivim ženama, niti jedna od njih nije bila novinarka, uglavnom neuspješno, nekako i sam priznajući, površno, rijetko se iskreno predajući ljubavnom zagrljaju.
I gotovo iznenada, Horvat je u intimnim relacijama osjetio stanovitu zasićenost, posve jasno je čuo umor vlastita tijela, usahlost misli, jednostavno umor.
No i dalje je jednako strasno nastavio prekopavati po prošlosti, iskapajući imena i djela, neograničeno se veseleći svakom otkriću.
Njegove su se procjene smatrane definitivnim sudom, prosudbama prepletenih promišljanja i delikatna odlučivanja.
Horvat je posve slučajno upoznao Tonija na predavanju o “Pravim vrijednostima ranoga Bulića”
Naime, Toni Plančić bio je doslovno lud za Bulićem, jako je volio njegovo slikarstvo, ljubeći doista svaku mu poznatu sliku. Toni se nije odupirao toj ljubavi, ona je neometana, lako izvirala iz njega.
Na žalost, Toni nije posjedovao ni najmanji Bulićev crtež, a zapravo to neposjedovanje, to neimanje Bulića samo je svakodnevno povećavalo sve agresivniju Tonijevu ljubavnu žeđ , koja se proplitala strastvena i neobuzdana.
Horvat, taj profinjeni estet, na svoj se osobeni način čudio Tonijevoj divljoj ljubavi, iako je i on, potajno, simpatizirao Bulića.
Doista, raznovrsni Bulićev opus izazivao je u proteklim desetljećima znatan i ne opadajući interes, njegove slike, gotovo iz svih razdoblja, visoko su se cijenile, vrijedile su.
Kako Toni nije želio primiti novac kao nadoknadu za pomoć, Horvat bi mu poklanjao većinom grafike suvremenih umjetnika, poneki crtež a jednom i malo Duževićevo ulje.
Toni je bio zadovoljan takvim rješenjem njihove suradnje, ali nikada onako u duši, nije bio oduševljen s darovima, ako je nešto želio onda je to bio Bulić.
No, znao je dobro, Bulića može samo sanjati jer Bulić nije za svakoga, Bulić je za odabrane.
Toni je godinama radio u knjižari Kugli, mirno i čitalački raspoložen, uglavnom tiho i neupadljivo.
Dan koji mu je donio vijest o ostavštini, Toni je proveo u knjižari radeći prekovremeno, dobro će mu doći slobodni dani.
Odvjetnik Drpić ga je telefonom izvijestio o njegovom dijelu ostavine, sutra bi trebao doći kod odvjetnika i potpisati papire.
Horvat je, dakle oporučno ostavio Toniju punu, do vrha kartonsku kutiju u kojoj se nalazilo nekoliko gotovih rukopisa, te tri Duževićeva crteža, lijepe i otmjene mrtve prirode, Prelogovićevo ulje s motivom Gornjega grada, nešto starijeg datuma i dvije Marićeve grafike u dubokom tisku s florealnim motivima.
Odvjetnik Drpić nekako ga je sumnjičavo pogledavao.
-Jeste li zadovoljni? Horvat je bio uvijek gospodin, zar ne?
-Da, gospodine Drpić, žao mi je što je Horvat umro, no veseo sam zbog ovih slika, samo pretpostavljajući koliko vrijede.
-Da, Horvat vam se lijepo zahvalio. No, moram vas obavijestiti o dodatnom ugovoru koji sam nedavno potpisao s Horvatom. Naime, dogovoreno je slijedeće, kako vi budete uspijevali objaviti koji rukopis iz ostavštine, tako ću ja vama za uzvrat davati zapečaćeni omot. Svaki omot je vezan za svoj rukopis. Horvat nije tajio, u pitanju su vrlo vrijedne slike. Dakle, krenite s objavljivanjem, ja vas čekam.
Toni se vratio smiren u svoj, iznajmljeni tihi stan, u Strmoj ulici 32 i odmah pristupio sortiranju materijala iz kartonske kutije. Tekstovi su bili spremni za tiskanje, uvezani i s potrebnim ilustracijama, nekih se sjećao a nekih i ne, očito je bilo Horvat je radio na više razina.
Zatim je polako, minuciozno razgledao naslijeđene umjetnine, tražeći istodobno i najbolja mjesta za svaku od njih. Već sutra odnijeti će svih šest djela Markoviću u Ilici na uramljivanje, nema veze koliko će koštati.
U idućim mjesecima Toni se silno trudio nastojeći objaviti posljednje Horvatove studije o likovnoj umjetnosti. Teme Horvatovog interesa u ovim su se rukopisima uglavnom bavile starijim i malo poznatim slikarima, neopravdano odgurnutih na margine interesa javnosti i kritike.
U tim mjesecima u žuto obojenim medijima pojavile su se i priče o tome kako Horvat zapravo nije posjedovao niti jednu “poštenu” sliku, većinom B produkciju, uglavnom malo poznati anonimci, kojima se istina ne može odreći kvaliteta, ali samo to, slikari i djela bez većeg utjecaja.
Ipak, unatoč teškim vremenima, Toni je u nepunu godinu dana u dnevnom tisku ali i u specijaliziranim časopisima objaviti Horvatova posljednja promišljanja.
Reakcije su uglavnom izostale, Horvat je izrekao svoje završne riječi, ne remeteći niti stanja a ni odnose u suvremenom likovnom svijetu.
Toni je preuzimao sliku po sliku iz zapečaćenih omota,. Riječ je bila o četiri ulja srednje veličine i to redom; Sokolićev primorski krajobraz iz 1912., Malusova mrtva priroda iz 1918., Radošev portret mlade žene iz 1939., i vrlo lijepi Cetinićev pejzaž iz 1940.,
Toniju se činilo da je potrošio cijelo bogatstvo na uramljivanje deset djela, koja su doista krasila njegov unajmljeni stan dajući mu nesvakidašnji pečat.
Tijekom jedne slučajne posjete, galerist Mates je ponudio Toniju pristojnu cijelu za svih deset djela iz njegove kolekcije.
Toni se dvoumio nekoliko trenutaka.
U idućih nekoliko trenutaka Mates mu je u cijelosti isplatio dogovorenu svotu, da bi iste večeri odnio slike.
Stan je odavao dojam potpune opustošenosti, grozne praznine, ispunjen užasnom, gluhom tišinom.
Toni je gledao prazne zidove, povremeno prebrojavajući novac i pomišljajući s vremena na vrijeme kako bi morao nabaviti nekoliko slika da umiri zidove, tada će valjda utihnuti.
A sutra bi mogao krenuti u potragu za jednim pristojnim Bulićem.

Sjećanje

Često se sjetim davnog, čini mi se danas i sudbonosnog susreta, kada sam, ponukan čudnim instinktom okrenuo glavu pri susretu na sivim stepenicama s njom.
Još i sada mi u uzavrelom prisjećanju bubnja njezin kliktavi osmijeh dok se spuštala sivim stepenicama prema meni.
Što me je doista nagnalo, prisililo na takvu gestu, na taj jednostavni potez okretanja, odbijanja njezina pogleda i glasa?
Sasvim polako, zamijetio sam, uhvatio za trenutak, pogled širom otvorenih očiju i ravnomjernom brzinom okrenuo se i zagledao kroz prozor prema drugim oknima, prelazeći hitro pogledom razdaljinu od prozora do prozora.
Što se tada uistinu događalo s mojim već opasno uzburkanim emocijama?
Što je presudilo da sam se odlučio za takvu krajnje simplificiranu ali i dubokosežnu gestu?
Vjerojatno sam tada bio tek ili samo slučajni gost u svom vlastitom tijelu, neki nenamjerni putnik što je nesmotreno, slučajno navratio u prazninu što ga tvore moje kosti.
Tako sam kontinuirano razmišljao o trenutku koji ne volim susresti, s kojim se ne želim suočavati.
Pa i onda kada bi je ponekad susreo i onako nijemo prošao pored nje, vješto hineći nezainteresiranost s jasnim izrazom dosade na licu, divio se sam sebi i svom hladnom ponašanju, kada je iznova ostao zarobljen u dilemi između odbojnosti i rastućih emocija.
Svemu tome sam se i opet čudio i onako začuđen, očekivao, ne priznajući niti sebi, neki novi slučajni susret, negdje u gradu, u mnoštvu ili u praznoj ulici.
Čudili su me i snovi s njezinim pojavljivanjem.
Uvidio je, ukoliko je njezina rola u snu dulja, idući dan ga je očekivala neugoda, srazmjerna snu.
Doista sam se čudio odabiru vlastita tijela i svijesti i skrivene podsvijesti za temeljni negativni motiv, čudio sam se tom odabiru glavnog negativca u svojim snovima i čemu sve to?
Ocjenjivao sam takve snove svojevrsnom nepravdom, nikako se ne mogu složiti s izborom negativca života što mi podastire skrivena osobnost, sjećanje, doživljaji.
Pa i onda kada je sadržaj snova s negativnim likom bio jednostavno lijep s ponekim čarobnim trenutkom, držao ju je za ruku, poljubio ju je ili ona njega, privijajući se uz njega, sutrašnjica se jedino uklapala u statistiku neugodnosti ili još možda i ponešto gore.
I uvijek sam se čudio sebi na vrelom osjećaju razdraganosti kada nisam morao kočiti svoje lice polarnom hladnoćom jer ona ga sada ne vidi, u tim brzim trenucima kada ju je iznenada, nepripremljen opazio, na pločniku a on je u sigurnosti automobila.
Bio sam jednostavno sretan, zahvalan na darovanoj slučajnosti, na trenutku kada sam nahranjen ambrozijom i nektarom, s rijetkom nebeskom hranom bogova, eto i to sam doživio, nahranjen hranom bogova.
Pa i nedavno kada sam je ugledao na prozoru, na prvom katu stare kuće s pomalo izbočenim laktima, s rukama oslonjenim na podest s blistavim osmijehom, kada sam uzdigao glavu i susreo se s njezinim očima, te prošao mirno dalje, jednako koračajući, dok je iznutra sve vrilo, da bi se tek poslije dosjetio kako je takav osmijeh posve apsurdan, besmislen, sada, nakon toliko decenija i tko zna koliko proživljenih života.
Uistinu, može li osmijeh biti apsurdan, besmislen, suvišna kretnja mišića lica, pa i nakon toliko vremena i svih onih gesta kojih se možda slabije ili uopće ne sjećamo.?
Osmijeh je samo djelić trenutka pri susretu koji ima stanoviti značaj u vremenu, mali kratki rez u tijelu protoka, tek ogrebotina na zrncu pijeska u klepsidri.
Pa i kada je tako, zašto tražiti opravdanje za njegovo postojanje?
Zašto težiti njegovom ukinuću, njegovom brisanju iz podzemlja?
Može li taj osmijeh bilo što promijeniti osim što će nas iznova uzdrmati, protresti duboko temelje vlastitog fragilnog svijeta.
Može li on urezati duboki trag na kameni artefakt vremena bez opasnosti da će promijeniti postojeće odnose?
Ne, zacijelo ne. On je tek ili samo složeni pokret nekoliko mišića bez prave namjere, bez ikakva značenja.
To je tek puki osmijeh, različit od tuge ili nelagode, on je posve običan, jednostavni osmijeh što klizi s prozora na prvom katu prema ulici i hodaču sa šeširom na glavi, koji naizgled mirno korača dalje.
Ipak, kada bih mogao odliti, otjelotvoriti te rijetke i kratke trenutke, bila bi to probrana izložba, galerija iznenadnih gesti glave s blagom dozom sjećanja i sve nekako bez prave namjere, pa i bez skrivenih, potajnih želja.
Te male trodimenzionalne forme rijetkih susreta, predstavljaju ono bolje u nama, no teško bi ih bilo izložiti zajedno jer i ne postoje zajedno, ne traju zajedno, geste su zauvijek odvojene i žive i ovako odlivene, svoje zasebne živote rijetkih trenutaka slučajnih susreta.
Iznova se vraćam na onaj susret kada sam okrenuo glavu i zagledao se u pejzaž omeđen prozorom, posve prazna, nijema pogleda, mjereći udaljenosti koje je prozor nudio. Kakav besmisleni napor. Zapravo, ako pomislimo da se ništa ne dešava slučajno, mogu se čuditi jedino vlastitoj naivnosti. jer osmijeh je samo napor nekoliko mišića i ništa više, možda grč ponekad.

Slikar na trgu

Berislav Kratofil zašao je u duboke šezdesete, akademski slikar sa značajnim opusom, nizom izložaba, cijenjen od kritike, prihvaćen na tržištu, no, sam, u cijelosti sam, kako bi rijetkim znancima govorio. Proživio je solidan život, nikada nije slobodni umjetnik, užasavala ga je sama pomisao na moguću neimaštinu. Stoga je radio niz desetljeća kao ilustrator na fakultetu a često se i prepuštao užicima rada na knjigama za najmlađe.
Berislav je poticao iz dobrostojeće obitelji koja se doselila u grad neposredno prije njegovog upisa na umjetničku akademiju.
Staloženo je studirao, nije se pretjerano isticao, profesori su većinom smatrali kako će moći pristojno živjeti od izrađivanja portreta jer oni su mu od samoga početka dobro išli.
Svaki je dan prolazio preko Talijanskog trga, u neposrednoj je blizini obitelj stanovala, u Zavojitoj ulici. Marljivo je slikao u skromnom, starom atelijeru u Strmoj ulici svako popodne, prijepodne se vrijedno bavio ilustriranjem. I tako miran život prolazi, često mi Berislav pomišljao.
Dosta se kasno oženio. Karmela je imala kćer iz prvoga braka i neka loša iskustva. Svojom mirnoćom održao je brak. Djevojčica, pa brzo i djevojka, prihvatila je njegovu ulogu oca. Sve je funkcioniralo, bez potresa, lijepo, ugodno, pravocrtno. Neke godine donosile su bolju prodaju slika s njegovim već poznatim motivima Talijanskog trga, druge je godine bilo više narudžbi za portrete a bilo je i razdoblja kada je samo preslagivao sve veće kupove dovršenih ulja.
Prije odlaska u atelijer redovito je zalazio u mali restoran na Talijanskom trgu. Ujutro bi pio kavu a na povratku pivo.
Razmišljajući o proteklim vremenima, u šezdeset i sedmoj godini, Berislav se prisjetio kako odavno nije bio u atelijeru u Strmoj ulici, sjećao se s gorčinom kako odavno nije držao kist u ruci. Atelijer se nalazio na tavanu i teško se penjao. Ne samo da nije slikao, nije niti preslagivao slike na posebno izrađenoj polici, potpuno se otuđio od vlastitih slika.
Uočio je kako sve više vremena provodi u malom restoranu na Talijanskom trgu. Neobično toplo, iskreno, volio je trg, trg njegove mladosti, trg prvih izložbi. Ljeti bi sjedio na terasi i s neskrivenim zanimanjem promatrao je i udisao kretnje i zvukove trga, živost tržnice, raznolika lica, gotovo vječne fasade koje okružuju trg.
U posljednjih nekoliko godina postajao je sve zaboravniji pa mu je Karmela pospremila u džep papirić s imenom, adresom, telefonom. Dogodilo mu se već nekoliko puta da navečer, po izlasku iz restorana, jednostavno nije znao kamo mora ići. Plodovi starosti bili su sve bujniji, stoga i papirić. Srećom, konobari su ga dobro poznavali pa su i nekoliko puta dopratili do kuće.
Berislav je svakim danom bio sve tužniji, sve svjesniji, kako su mnogi iz njegove generacije već iznenada otišli a i neki mlađi. Za druge je čuo da su domovima, sretniji su bili oni s obiteljima ili su barem mislili da su sretniji što ih sinovi posjećuju jednom tjedno.
On je bio u dobroj snazi, jedino ta zaboravljivost. Slikarstvo ga nije više interesiralo, nije predstavljalo izazov. Odbijao je i dobre ponude za otkup gotovo cijelog sadržaja atelijera. Samo bi odmahivao rukom. Tvrdio je da njegove slike pripadaju prošlosti i neka tamo, u atelijeru i ostanu a što će biti poslije s njima, nije ga briga.
Ono što se sada moglo istaknuti u njegovom životu, jesu redoviti, svakodnevni posjeti restoranu na Talijanskom trgu. Ponekad je Berislav tugaljivo pomišljao kako je samo taj skromni lokal jedino što mu je u životu preostalo, zapravo Talijanski trg s ložom za gledatelja.
Talijanski trg u osnovi je izgrađen prije gotovo stotinjak godina. Do danas srećom nije doživio velikih promjena, ostao je očuvan. Trg je trajao, mijenjali su se stanovnici. Berislav se sjećao mnogih koji su ga posluživali.
Karmela ga je sve više protiskala.
-Zašto ne pristaneš na prodaju. Nitko te više i ne zove na izložbe. Tvoja priča o velikoj monografskoj izložbi samo je fantazija. Prodaj što možeš.-
I tako svaki dan, svako jutro, svake večeri, zašto ne prodaš
I odjednom se nešto prelomilo u Berislavu ili je puklo, svejedno je. U redu, ispraznit će atelijer.
Mnogo lakše nego li je očekivao, atelijer je ispražnjen. Galeristi su ga počistili u jednom dahu, ostao je tek štafelaj, stol, dva stolca i trošni kauč sa strane.
Karmela je bila zadovoljna. Novac je položen u banku. Berislava nisu zanimale ni kamate ni ime banke. Karmela je vjerovala kako će sada Berislav više vremena provoditi kod kuće. No, mogla je jedino šutjeti, Berislav je cijele dana provodio na terasi restorana. Njemu su mjeseci prolazili gotovo idilično, bio je uvjeren kako su dileme i muke slikarstva daleko i duboko iza njega. No, dogodilo nešto što nije moga predvidjeti. Započela je rekonstrukcija Talijanskog trga. Njegova će posebnost ostati, no središnji se dio mora obnoviti kao i sve instalacije.
Karmela je pomislila kako je sada najbolje vrijeme da otputuje kod svoje kćeri jer Berislav jednostavno nema kamo, restoran je zatvoren a atelijer prazan i hladan. Berislav je teško podnosio zarobljeništvo. Omiljeni prostor gušio se u iskopanoj zemlji, prašini, buci.
Ne može ostati u stanu, ne može podnijeti umiranje trga.
Bez mnogo razmišljanja uputio se prema Strmoj ulici, polako, sitnim koracima.
Nije osjećao umor dok se penjao na tavan. A atelijeru je bilo hladno, zjapio je prazan poput čeljusti gladne zvijeri.
Nije sačuvao niti jednu sliku.
Hm, sjeo je na najbliži stolac, no kako mu nije bilo udobno, premjesti se na kauč i zagleda se prema velikom prozoru na sjevernoj strani.
Sada je osjećao umor. Zatvorio je oči i usnuo.

Karmela je bila silno iznenađena kada se vratila, Berislava je nestao.
Vjerojatno je u atelijeru ali što radi tamo, odavno više ne slika
Teško se uspela, ljutita, nemoćna, žalosna. Berislav je sjedio na kauču, smiren, s diskretnim osmijehom i kistom u ruci, kao da mu je pogled bio uperen na štafelaj.
Na nezavršenoj slici nazirao se dio Talijanskog trga, s malim restoranom u središtu, okruženom zelenilom. Potezi nisu odviše podsjećali na Berislava, no, to je ipak bio on.
Karmela dotakne Berislavovo rame, gurne ga, snažno ga prodrma.
Berislav je bio mrtav.

Bernard Simon

Mihovil Vraz nehajno je odmaknuo sijede pramenove sa znojnog čela. Nikada kraja ovom putu, a toliko mu se radovao. Vlak se polako kretao ili se to samo njemu pričinjalo. Krajobrazi su lijeno odmicali ispred prozora sa zamazanim staklima, izmjenjujući se u raznolikoj konfiguraciji iz kadra u kadar. Pomalo se i zamorio gledajući pejzaže. Doista, bili su lijepi i jedinstveni, no umor je postupno nadvladavao njihovu ljepotu.
Prije nekoliko dana dobio je jednostavan zadatak od glavnog urednika, morao bi otputovati na udaljeni Plavi otok, više desetaka milja udaljen od obale te pokušati istražiti, oblikovati za javnost život nedavno preminulog pjesnika Bernarda Simona. Naime, stjecajem okolnosti književni kritičar Hugo Tomečić pronašao je u arhivi ugaslog književnog časopisa Osvit nekoliko neobjavljenih pjesama Bernarda Simona. Ostao je zapanjen njihovom snagom, nesputanom eruptivnošću.
Vlak se napokon dovukao do stanice, izmoreni putnici razišli su se brzo. Trajekt za Plavi otok polazio je za dvadesetak minuta, valjalo bi požuriti do luke.
Nekoliko sati plovidbe po mirnom, zaspalom moru osvježilo je novinara. Gotovo je cijelo vrijeme plovidbe prosjedio na palubi gledajući udaljene otoke kako promiču. Jedan za drugim.
Glavna luka Plavog otoka, mjesto Veli Kamen, ugnijezdilo se ispod brda. Neveliki grad s nekoliko ulica, s kamenim kućama gusto zbijenim s tek ponekim vrtom smaragdne boje između. No dobro, par dana opuštenog rada ovdje u Velom Kamenu ne može mu naškoditi, naprotiv.
Tajnica redakcije ugovorila mu je unaprijed boravak u privatnom smještaju, u staroj sivoj kući, u palači Bronovski, koja je pripadala staroj otočkoj obitelji Tomas.
Na prvom katu palače, u velikom dvosobnom stanu smjestio se brzo, oduševljen teškom tišinom i hladovinom prostora. S prozora se sjajno vidjela nedaleka luka, otoci u daljini.
Prvu noć na otoku proveo je teško, stalno se budeći, uznemiren.
Već idući dan sklopio je cjelovitu priču o preminulom pjesniku Bernardu Simonu. Nigdje tajne, dileme, upita. Simon je proveo cijeli život na otoku, osim vremena studija u priobalnom središtu. Radni vijek je proveo u gradskoj upravi, točnije u arhivi, nekako zaboravljen i zapostavljen. Njegov kratkotrajni brak, rijetko povremeno objavljivanje poezije u časopisima, tek jedna knjiga, izbor pjesama neposredno prije smrti, bili su općepoznati podaci o nepoznatom čovjeku Bernardu Simonu.
Od roditelja je naslijedio staru kuću na samoj obali, Obala pomoraca 2, okruženu lijepim vrtom u kojem su ga tek rijetki mogli vidjeti kako zaklonjen granama drveća sjedi, čita ili piše u posvemašnjoj tišini.
O Bernardu Simonu tek su znali koju riječ više.
Redovit i pouzdan na poslu ( mada su pojedinci u pola glasa rekli novinaru, kako je pjesnik radio na izmišljenom radnom mjestu, a da bi uopće imao od čega živjeti), u pristojnim odnosima sa svima ali s tek malo nužnih riječi.
Gotovo nikada nije odlazio na kopno, osim u dva slučaja, nekako neposredno slijedio je jedan drugi, u četredeset i četvrtoj slomio je lijevu ruku, povreda se zakomplicirala pa je morao na operaciju u bolnicu na obali, te drugi put kada je u četrdeset i šestoj obolio od meningoencefalitisa, pa je proveo gotovo mjesec dana u istoj priobalnoj bolnici.
Ipak, Bernarda Simona, najbolje su poznavali lokalni poštari, naime, on je često naručivao knjige, časopise, ploče, pa su tako pismonoše gotovo svakodnevno dolazili na adresu Obala pomoraca 2 i isporučivali naručeno, bio vlasnik kuće nazočan ili ne. Ponekada su ga viđali i u zgradi pošte kada je na neke adrese slao pjesme, uglavnom bezuspješno jer on nije imao ni veza, ni prijatelja u svijetu umjetnika, on je živio svoj život, dalek za mnoge, na rubu svemira, na Plavom otoku, gotovo usred mora. Nekim čudom, netko nepoznat je uvidio, neposredno prije smrti pjesnika Bernarda Simona, kako je u proteklim decenijama objavio ne tako mali opus, nekima je to bilo zanimljivo, pa mu je tako i objavljen izbor iz cjelokupnog opusa, ponajprije zahvaljujući potpori ministra kulture, u pitanju je bio paritet regija.
Navečer prvoga dana, Vraz je pokušavao stupiti u kontakt sa Simonovom kratkotrajnom suprugom V.Z. Ona se, naime, nakon te avanture, ubrzo udala za lokalnog političara K.Z. i s njim proživjela više desetaka godina otmjeno i elegantno, sve dok K.Z. nije stradao u prometnoj nesreći na kopnu. Nisu imali djece.
-Gledajte gospodine Vraz, što vam ja mogu reći o Bernardu Simonu. On se tada, tek vratio sa školovanja, s kopna, počeo je raditi u arhivi, bio je neobičan, s malo riječi, nekako tajanstven, sve je mogao izreći očima, svojim pogledom. Hm i sada se živo sjećam njegova pogleda. Upoznali smo se i tako. Bili smo u braku kraće od godinu dana. Ne, nije bio zlostavljač, ni grub, bio je jednostavno previše zatvoren, ja, nikako nisam mogla tu njegovu školjku otvoriti. I tako, brzo smo se sporazumno razveli. Oh, da, da, sretali smo često. On bi me uvijek prvi pozdravio, onako ozbiljno. Vidite, to je čudno, iako smo živjeli relativno blizu jedan drugoga, mislim nakon razvoda, sretali smo se često ali nikada s njim nisam više razgovarala, nismo promijenili niti jednu jedinu riječ, samo pozdravi i to je bilo sve. Pitate me, što sam osjetila kada sam čula da je preminuo? Ništa, vjerujte ništa, on je oduvijek bio stranac u mome životu. Ne, nisam bila niti na pokopu. Znam da je sahranjen u obiteljskoj grobnici.
Od suradnika s posla sam saznao kako je Bernard Simon živio vrlo jednoličan život, radeći pola dana u arhivi, a onaj drugi dio dana bio im je nepoznat. Od susjeda Borisa K., Obala pomoraca 4, tek nekoliko riječi.
-On i ja smo se znali cijeli život, no nikada nisam bio u njegovoj kući, niti on u mojoj. Sjećam se, razgovarali smo ponekad, tu na ogradi koja dijeli vrtove, o umjetnosti, o glazbi najviše. Često se čula glazba iz njegove kuće, klasika većinom.
Od župnika sam doznao kako je on osobno iznimno cijenio poeziju Bernarda Simona, ali o tome nisu nikada razgovarali jer pjesnik nije išao u crkvu iako je poticao iz pobožne obitelji.
Uz asistenciju lokalnih vlasti posjetio sam pjesnikov dom. Kuća je bila ispunjena teškim, zagušljivim zrakom, mračna, negostoljubiva. Po policama mnoštvo knjiga, ploče s druge strane, časopisi, uz nešto namještaja u spavaćoj sobi te veliki sol s naslonjačem u biblioteci. Kuhinja gotovo poluprazna. Na zidovima sam opazio nekoliko crteža, ugljen i olovka. Približio sam se i u dnu crteža s primorskim motivima ugledao signaturu B.S. 81, B.S. 75, B.S. 92….
Dakle, bio je i slikar, to će Tomečića zanimati, Bernard Simon, pjesnik i slikar.
Okrenuo sam se ljubaznom gradskom tajniku koji me pratio.
-To je sve?
-Molim.
-Slika više nema?
-Ima svega. Ostavio je puno knjiga, časopisa, pronađeno je nekoliko albuma tih crteža, slični su ovima na zidu. Sve je tu, evo trenutak, i ubrzo se tajnik vrati s albumima, izvolite pogledati.
-Što će biti s kućom?
-Koliko znam, traže se rođaci, vjerojatno, vrlo daleki rođaci. Kada budu pronađeni, dobit će što je njihovo.
-Da, da vidimo te albume.
Listajući ih postajao sam sve više iznenađen , zapanjen. Poezija Bernarda Simona prepuna mitova, izrazito lirska, elegična, nježna, suptilna a u mome su krilu crno bijeli crteži brodova i pomoraca, havarija, udesa, utapljanja, strah i smrt.
-To su sve njegovi crteži?
-Da, da pouzdano, naš mladi liječnik ih je pozorno sve, više puta pregledao i rekao kako je odmah uočio crtu koja se kroz crteže lijepo razvija, ako ih poredate kronološki, dakle od samoga početka. Riječ je o izrazito neprijateljskom stavu prema okolinipa i prema sebi, destruktivnost i autodestruktivnost.
-Čudno, poezija mu snažno odudara od crteža.
-No što ćemo, sve je to život.
I tada sam se dosjetio, valjalo bi organizirati izložbu ovih crteža, dva lica jednog čovjeka.
Po povratku glavni urednik nije bio oduševljen.
-Korektno Vraz, samo korektno. No vadi vas mogućnost izložbe. Mislim da će se to moći organizirati. Vi, Tomečić i ja.
Ilustrirani članak o pjesniku Bernardu Simonu, o crtaču s udaljenog otoka, odjeknuo je snažno. Javnost je pokazala iznimni interes, razmišljajući, tko zna koliko se takvih osoba krije po našim otocima.
Tomečić s grupom iskusnih kustosa postavio izložbu za nekoliko mjeseci u Gradskoj galeriji, izloživši gotovo sve crteže, kronološki s impozantnim katalogom u kojem su sa svojim promišljanjima sudjelovali brojni likovni kritičari.
Reklo bi se, konzumenti kulturnih dobara bili su većinom zapanjeni, jedni razdragani, drugi su u prvi plan stavljali psihopatologiju autora, neki su bili iznenađeni, a drugi zbunjeni crtežima pjesnika Bernarda Simona.
Naravno, uskoro su se pojavili i neki daljnji rođaci pjesnika i rado baštinili njegovu ostavštinu, vješto i brzo prodajući crteže, najprije državi a zatim i galeristima, pojedincima. Simon je ostavio iza sebe nekoliko stotina crteža, pa su svi mogli namiriti svoje aktualne potrebe.
Istodobno s tom popularnošću u mnogim se medijima moglo primijetiti rastezanje njegove psihe, opisivala su se i tumačila njegova bolesna, sumračna stanja, a to crteži sjajno potkrepljuju, često s mnogo malicioznosti, nerazumijevanja pa čak i s izrazitim neprijateljstvom.
Meni je pomalo bilo mučno od svega što se događalo s mrtvim pjesnikom i bilo mi je iskreno žao što sam crteže izvukao na svjetlost dana.
U jednoj od prigoda čestih boravaka na Plavom otoku, posjetio sam po prvi put i lokalno groblje i potražio grobnicu Simon. Uz rub groblja, jednostavna grobnica od kamena obitelji Simon.
Stajao sam ispred nadgrobne ploče promatrajući njezinu neravnu površinu, čitajući imena i godine.
Osjećao sam snažnu potrebu da se ispričam mrtvom čovjeku. Ja koji sam donio nemir, stajao sam pognute glave ispred posljednjeg počivališta pjesnika.
Tada sam ugledao V.Z.
Primijetila me je, pogledala me nekako čudno, razočarano.
-Trebali ste pustiti na miru gospodine Vraz.
-Da, možda.
-Nitko ne zna, tko je bio Bernard Simon. Ne znam niti ja. Ali, sada kada je već sve tako, molim vas, pođite sa mnom, nešto ću vam pokazati.
Pratio sam V.Z. oprezno koračajući pored nje.
-Ovdje stanujem, uđite.
Uvela me je u prostrani dnevni boravak, svijetao, prozračan.
-Trenutak vas molim.
Ubrzo je donijela nekoliko pisama.
-Pročitajte ih. Složena su po redu.
Odmah sam znao. To su bila davna pisma Bernarda Simona upućena V.Z., napisana nakon razvoda.
Čitao sam ih zbunjen otkrivajući tuđu intimu.
Bernard Simon iznimno je, žestoko volio V.Z., preklinjući je neka se vrati, moleći je, ljubeći je iz retka u redak, ne razumijevajući njezin odlazak, blag, poetičan, tužan, radostan zbog svoje ljubavi. U jednom se pismu on ispričava što ju je uznemiravao, ne uzmičući i dalje od svoje ljubavi prema njoj.
Pisma su bila datirana s dvije godine. Činilo se, čitajući pisma kako Simonova ljubav iz pisma u pismo jača.
-Jeste li mu odgovarali na pisma?
Ne, nikada. Sačuvala sam a da i ne znam zašto. Znate, dobila bih pismo od njega, on bi se kleo u svoju ljubav, sreli bi se na ulici a on bi me samo kratko, ozbiljno pozdravio i prošao dalje. Eto i to je Bernard Simon. Mediji su od njega napravili monstruma, vrlo popularnog i traženog umjetnika. On je za sve čudak i nerazumnik. Nitko ne zna tko je bio Bernard Simon. Znam, sada ga želite ostaviti na miru i ne ne bi nikada objavili njegova pisma ljubavi. Ne uklapaju se. Eto, znajući da ih ne bi željeli objaviti dala sam ih na uvid.
Više nisam odlazio na Plavi otok, pred mirovinom sam. Euforija o Sominu je vrlo brzo splasnula, pa sam u miru mogao objaviti monografiju o pjesniku Bernardu Simonu s tek nekoliko crteža.
Ponekad pokušavam zamisliti ozbiljno lice Bernarda Simona kako se diskretno smiješi i misli kako mi, njegovi suvremenici ništa ne razumijemo.

Jutro

Krunoslav Bukač, novinar, čovjek na pragu srednjih godina s ponešto sjedina u kosi i malo sala na trbuhu, probudio se s nekim čudnim i tegobnim osjećanjem neugode i straha, podižući glavu tek malo da bi promotrio bijelom plahtom donekle pokriveno golo tijelo žene koja je mirno spavala pored njega.
Oslonio se je na lakte i pogledao kroz prozor, jutarnja svjetlost je navirala ispunjajući polako polumračnu hotelsku sobu.
Ustao je i otišao u kupaonicu. Tuširanje mu je iznimno prijalo, voda ga je osvježila. Dok se brijao, promatrao je svoje lice, neprestano se pitajući.
-Što ti je to trebalo? Možeš li se uopće prisjetiti njezinog imena?
Prisjećao se toliko da se poslije nekoliko čaša izvrsna vina i obilne večere na novinarskom domjenku našao posve neočekivano, sam u društvu plavokose žene. Oduvijek su ga privlačili takvi krhki tipovi, onako nježne, mazne s ugodnom bojom glasa i baš takva je bila žena s kojom je sinoć dugo razgovarao, mada se sada ne može sjetiti niti jedne riječi, osim boje njezinih očiju i nestašnog smiješka.
Nikako da završi s brijanjem, stalno se promatrajući ispitivački u zrcalu.
I onda, odjednom su se našli u njegovoj hotelskoj sobi. Još su nešto popili, no ne zna što.
Polako je skidao dio po dio njezine odjeće, ona se samo slatko smijala, tek se sjećao da nije mogao otkopčati njezin grudnjak, ona mu je pomogla i njezine su nevelike okrugle grudi za tren prekrili njegovi užurbani prsti.
Njezin miris bio je doista opijajući, sviđalo mu se ljubiti ženino tijelo dugo i polako. Strast se rasplamsala stapajući dva tijela u jedno.
A sada, još se uvijek nije uspio obrijati, ne može se sjetiti ni imena, samo mu se miris žene uvukao pod kožu, još ga opija, još nije svoj, zarobljen je, sluti vlastitu nemoć kada se suoči s plavokosom ženom.
Napokon je i brijanje bilo gotovo. Srećom je u kupaonici pronašao nešto odjeće, obukao se i tiho ušao u sobu.
Krevet je bio prazan. Niti jedne njezine stvari. Mahnito je pregledavao sobu. Nije ostavila ni poruku. Nestala bez traga a niti ime joj ne zna.
Možda je sretne za doručkom. Što će joj reći? Hoće li joj uopće pristupiti? Tko zna s kim je došla? Bilo bi glupo da je barem ne pozdravi. Samo pozdrav, toliko.
Spustio se oprezno u prizemlje hotela i otišao u blagovaonicu.
Pozdravio se je s nekolicinom kolega, no nje nije bilo. Tko zna može li je prepoznati nakon toliko alkohola? Po mirisu, po njemu je može je prepoznati, jedino po tome.
Osjećao je i sada tragove njezine blizine, gotovo da je može dotaknuti, toliko je bila moć njezinih noćnih dodira.

Dan mu je protekao u slušanju raznolikih izvještaja na simpoziju, neprestano se osvrćući, ne bi li je ugledao.
Niti na ručku, ništa.
Ni na popodnevnom dijelu, nema je.
Sve mu se više nametala narasla potreba za njezinom neposrednom blizinom, za njezinim dodirima.
Dok je izlazio iz sale, pričajući s kolegama, dotakne ga nečija ruka.
-Hej, oprosti, pa gdje si ti Bukač?Tražim te cijeli dan.
Zastao je i ugledao krhku figuru plavokose žene.
-I ja te tražim.
-Oh, je li?
-Da, tražim te od jutra.
Ona se privine uz njega i poljubi ga u obraz.
-Oprosti, moram ići.
Bukač je razočarano gledao za odlazećom figurom žene i tada mu sijevne.
-Ali, gdje je miris? Ne, to nije ona.
I nekako kao da mu je laknulo, vrati se u salu. po mirisu će je prepoznati i po očima i po osmijehu. Ne. to nije ona.

II

Uobičajeni, nervozni redakcijski posao pomogao je Krunoslavu Bukaču da barem na trenutke zaboravi na kratkotrajno noćno druženje s još uvijek nepoznatom plavokosom ženom.
Unatoč svih napora, dugotrajnom ispitivanju i brojnim razgovorima s kolegama uz uzgredno pitanje o tajanstvenoj ženi, Bukač nije saznao ništa.
Nitko se nije mogao sjetiti plavokose žene, srednje visine s upečatljivim osmijehom, osim fotografa Marteka.
-Misliš na onu malu plavu sa simpozija? Onu koja zgodno hoda? Možda je imam negdje. Daj mi dan, dva, pokušati ću nešto naći a onda si mi dužan uslugu kod šefa, dvije, tri lijepe riječi o meni.
-U redu, daj što prije, pristane odmah Bukač.
Martek se svojski potrudio i za dva dana donio nekoliko memorijskih kartica.
-Imam, dvije ili tri moguće tražene osobe. Pogledaj, označi, pa mi javi. Ja ću je onda naći i ne zaboravi me spomenuti kod šefa.
Bukač je pozorno pregledavao fotografije, no plavokosa koju je on tražio nije se pojavljivala.
Pomalo je gubio nadu kako će se na neki čudesan način ipak dokopati traga i tada ju je ugledao. Odmah je prepoznao sivkasti kostim. Fotografija je bila besprijekorna, oštra. Nema sumnje, to je ona.
Pozvao je Marteka.
-To je ona. Saznaj. Poslije ću razgovarati.

Već isto popodne Martek ga je nazvao.
-Čuj, to je Zorićeva žena. Znaš koji Zorić? Da, veleposlanik u Francuskoj, od nedavna. Ona je prevoditeljica inače. Imam i neke telefone, piši. Ne zaboravi razgovarati sa šefom.

Nakon razgovora sa šefom Bukač je utipkao dobiveni broj.
-Halo, dobar večer. Krunoslav Bukač, Gradski list, molio bih gospođu Zorić.
-Samo trenutak, uzvrati glas s druge strane.
-Halo, izvolite, Lana Zorić.
-Dobar večer, Krunoslav Bukač.
-Tko? Nisam dobro čula.
-Krunoslav, Krunoslav Bukač.
-Hm?
-Upoznali smo se nedavno na simpoziju.
-Oprostite to je neka greška, laku noć.

Bukač je osjećao vrelinu bijesa, kipio je. Sada ga i ne poznaje, Lana Zorić.

Nešto prije jedanaest sati, Bukač je još buljio u televizor, trgne ga telefon.
-Halo.
-Halo, ti nisi normalan. Zoveš me u rezidenciju. Ti stvarno nisi pri sebi.

Da, osmjehne se Bukač. Ipak je to ona.
-Ispričavam se, nisam mislio…..
-Nemaš ti što misliti, uostalom zašto si zvao?
-Zapravo, ne znam….
-Kako ne znaš?
-Čuj, tvoj mi se miris uvukao pod kožu, oprosti, nisam te mislio dovesti u neugodnu situaciju, morao sam se čuti s tobom, možda se i naći s tobom.
-Ti doista nisi pri sebi. Pa što misliš o meni? Što misliš tko sam ja?
-Ne znam, no potrebna si mi.
-Laku noć, poklopi slušalicu bijesna Lana Zorić.

Iznova je redakcija svojim otrovnim isparenjima pomogla Bukaču da se vrati u jedinu realnost, u stvarnost života.
No, svejedno i kada je mislio da ne misli, pomišljao je jedino i samo na čarobni mirisni trag Lane Zorić.

Nakon gotovo dva mjeseca od neugodnih razgovora s Lanom, ona ga je iznova nazvala i kratko mu, onako suho rekla, da će sutra biti u gradu pa se mogu naći negdje.
I što sada Bukač? Gotovo se uspaničio.

Nekako je izgledala drugačije, sasvim bez osmijeha, onaj tajnoviti miris nije se dao ni naslutiti.
Dok su u određenoj neugodi pili kavu u Talijanskom restoranu, nakon hladnog pozdrav rekla mu je.
-Ne znam što hoćeš od mene?
Gledao je bez glasa u Lanino lijepo lice i nasmijao se kao dječak sjetivši se svoje muke s njezinim grudnjakom.
-Što se smiješ?
-Sjetio sam zgode iz one noći, tvoga grudnjaka koji se nije dao otkopčati.
Nasmijala se.
-Da, baš je bio drzak.
Zašutjeli su. Bukač je jasno osjećao svoju tešku nemoć, nije bilo način da umiri žudnju. Ona jednostavno odbija, ne želi prihvatiti ništa što dolazi od njega, što je njegovo.
Poslije nekoliko jedva izgovorenih rečenica rastali su se, jednako hladno.
Bukač je zbunjeno otišao u redakciju a plavokosa žena je ušla u taksi.
Valja biti realan, ovo su guste magle u mome životu. Moram razgrnuti sivo pramenje i izvući se iz ove stupice, misli Bukač dok se penje stepenicama.

U idućim tjednima se po svom ustaljenom običaju, ali samo zbog navike, kratkotrajno družio s nekoliko žena, većinom na novinarskim skupovima, nastojeći s tim novim tijelima izbrisati iz glave onaj svemoćni miris noći koji mu se nepovratno zario ispod kože.
No, posve bezuspješno, šarmantni mirisni trag Lane nije hlapio, činilo se, postaje još jači.
Vrijeme će mi pomoći, tješio se Bukač, samo vrijeme.

Jučer se navršila godina dana od onog fatalnog susreta, godina teških mora i nemoći. Jučer ili danas, ne znam, misli Bukač i istodobno razmišlja o sutrašnjem redakcijskom sastanku s novim ulagačima.
Možda sve bude u redu, ne budali Bukač, govori sam sebi, to je kraj jedne epohe.
Međutim, sastanak se nije održao, ulagači još razmišljaju, istražuju novootvorene mogućnosti.
Bukač se posve prepustio plimama i osekama novinarskog svijeta, dobro se održavajući na površini, vješto izbjegavajući virove i valove.
U ovim mjesecima mnogo češće putuje po svijetu, upoznao je niz kolega, zanimljiva i korisna poznanstva, surađuje ponešto i s jednim brojem stranih medijskih kuća i dalje tražeći miris Lane ali je nepronalaziv.
Nju, Lanu više nije vidio, čuo je da je sa svojim suprugom, bivšim veleposlanikom nestala negdje.

III

Dobro je i udobno doputovao do Pariza avionom, elegantno u prvoj klasi, u klasi koja i dolikuje njegovom statusu vanjskopolitičkog izvještača. Bukač se s taksijem prevezao do hotela Majestic u središtu ogromnog grada, žedno upijajući kadrove vrenja, koji su se postupno ukazivali pred njim.
Oduvijek je bio oduševljen Parizom, još od studentskih dana kada je mahnito čitao francusku poeziju i tražio bliske točke sa svojim zapisima.
Bukač se nije uistinu mnogo zamarao s pitanjima koja je pomalo panično otvarala Međunarodna konferencija. Za njega će i ovo izvještavanje biti pravi mačji kašalj. Prepustiti će se bez ikakva ustezanja svim opačinama što ih Pariz nudi, o kojima je davno govorio i njegov pokojni ujak s drhtavicom u glasu.
Čim se smjestio u hotelu, doista lijepom i otmjenom, taksijem se odvezao u Pariški centar, mjesto održavanja konferencije.
Prikupio je materijale, pregledao ih i napisao prvi izvještaj.
Nije se dugo zadržao, ni nepun sat u centru. Jedva je čekao da izađe i sljubi se s gradom.
Na stepenicama se, pomalo neoprezan, umalo sudario sa ženom koja je ulazila.
-Oprostite molim, rekao je na francuskom.
-Ništa, ništa, odgovorila je ona i pogledala ga iznenađeno.
-Krunoslav Bukač, ako se ne varam.
Zagledao se u ženino lice jednako zapanjen.
-Lana, Lana Zorić.
-Dobar dan Krunoslave.
-Dobar dan Lana.
-Ovdje si poslom, pretpostavljam, pita ga Lana netremice ga gledajući.
-Da, izvještavam s konferencije.
Bukač pozorno promatra njezino lice, da to je Lana, malo je drugačija, posve bez osmijeha, ali to je ona, izvan je svake sumnje.
-A ti?
-Radim kao prevoditeljica u centru.
-A muž, gdje ti je muž?, grune Bukač.
Ona se nekako sramežljivo osmjehne.
-Oh, davno smo se razišli, svatko na svoju stranu.
-Tako znači.
-Da, što je novo kod tebe?
-Ništa osobito, ponekad se samo prisjetim kako te nisam mogao naći.
-Da si to doista želio, sigurno bi me našao.
Bukač oprezno stavi ruku na njezino rame.
Šute.
-Moram ići Bukač, vidimo se.

U iduća tri dana Bukač je nekoliko puta susreo Lanu, pristojno su izmjenili pozdrave, progovorili par riječi.
Više ju je puta Bukač opazio iz daljine i sam sebi predbacivao one misli, ne, nije se mnogo promijenila i dalje je neodoljivo privlačna. No, u tim kratkim susretima s njom, on je mogao izricati samo kurtoazne rečenice ne skidajući pogled s Laninog lica.

Ipak nekako, tog zadnjeg dana, Bukač joj je rekao.
-Mogli bi izaći negdje, ne dugo, samo kava, kolači.
.Ne Bukač, ne mogu, hvala ti, možda drugi put.
-Znaš dobro da kod nas nema drugi put.
-Znam, zato ti tako i odgovaram. Ono što se jednom desilo bila je puka slučajnost, beznačajni slučaj, susret bez budućnosti. Bilo nam je lijepo i u redu, bilo je i točka.
-Vjerojatno imaš pravo, oprosti.
Tada se Bukač dosjetio kako ništa nije okusio od specijaliteta što ih je Pariz nudio, on je snatrio i ovdje o Lani i uludo utukao tri dana, tri dana koji su mogli biti za pamćenje.
Ujutro prije odlaska, dok se brijao, Bukač je brojao svoje mnoge sjedine, pipkajući se po salastom trbuhu.
-Doista, što bi s njom? Vrijeme me gazi.
Iznenadi ga kucanje na vratima.
Otvori ih. Lana.
-Došla sam se pozdraviti s tobom.
-Uđi.
-Dobro, samo na trenutak. Čuj, moram ići, imam puno obaveza.
Tek što je ušla, izašla je.
-Zbogom Bukač. Zbogom. Možda se još negdje uspijemo vidjeti.
-Možda, promrmljao je novinar gledajući je kako odlazi, možda.

IV

Nakon sjajnih kritika vanjskopolitičkih analiza, Krunoslav Bukač se poslije promocije knjige u Grand hotelu, vratio silno umoran u svoj otmjeni stan, prepun stilskog namještaja s nizom ulja na zidovima respektabilnih autora. Zapravo, mrzio je ovaj stan, zagušen bogatstvom i vječno prazan jer u ovaj stan novinar nije dovodio nikoga. Ovaj je stan bio njegovo posljednje utočište, prostor koji nije volio.
Bio je zadovoljan svojom novinarskom karijerom, postigao je rezultate kao malo tko, dobro bilo je dosta i sreće i tuđih gluposti. Pod zadnje su ga zvali neka se aktivno uključi u politički život, no, to ga nije zanimalo.
Odavno je prošao vrijeme uobičajeno za umirovljenje, želio se povući nekoliko puta, no jednostavno mu nisu dopustili jer su njegove kolumne imale brojne čitatelje i držale su nakladu lista.
Nikako se ne može žaliti, izvanredno je zarađivao, bjesomučno trošeći, sada ni sam ne zna našto. Pa i knjiga je donijela lijepi prihod, no što će mu i ugled i još novca kada stupi u tišinom okovani apartman, u kome se jedino čuju brojni satovi, kako nesmiljeno tuku i govore mu, samo vrijeme traje, jedino vrijeme pobjeđuje, gubiš i nestaješ s pozornice života.
Nakon gotovo cijeloga dana u redakciji, Bukač bi večeri u svom skrovištu provodio većinom uz glazbu, ponekad čitajući poeziju.
Često je u tim trenucima zamišljao Lanino prisustvo, i vidi je kako hoda iz sobe u sobu i traži nešto, promičući pored satova koji nezaustavljivo tuku i ponekad mu se samo osmjehne i nestane.
Sve je češće pomišljao da joj napiše nekoliko riječi, ali na koju adresu? Iako je znao, lako bi bilo pronaći barem jedno mjesto njezina življenja, dobila bi pismo a što bi se dalje desilo, to samo Lana zna.
Sutra će je potražiti, sada će poslušati Smetanu do kraja, bilo bi šteta prekinuti svečanost slušanja.
Zavali se u naslonjač, prekriži ruke na prsima i utone u tijek glazbe.
Nije je potražio ni sutra, niti bilo koji drugi dan, odgađao je početak potrage za neki pravi, bolji trenutak koji će posve jasno naslutiti i tada ga ništa neće moći zaustaviti., neće stati sve dok je ne pronađe i barem za trenutak je ne uvede u svoje utočište, i neka prođe samo jednom pored satova, on će ih zaustaviti, satovi će šutjeti i taj bezvremenski trenutak trajati će vječno.

Odrazi davnine

Ponekad je razmišljao, pitajući se što se moglo dogoditi, da onoga neobičnog i zagonetnog dana, ponukan uzburkanim komešanjem u vlastitom tijelu, nije onako, posve jednostavno i lako okrenuo glavu na drugu stranu i zagledao se kroz prozor, nastojeći izmaknuti kliktavom smijehu mlade crnokose žene koja je odmjerenim koracima silazila niz stepenice, približavajući mu se sve bliže i sve neminovnije.
Doista, da nije učinio tu gestu i ostao miran, sučeljen s njezinim pogledom, u očekivanju njezina dolaska, što bi uslijedilo?
Nikada u proteklih više desetaka godina nije se uspio ni milimetra domaknuti do bilo kakvog zadovoljavajućeg odgovora.
Naslutio je tek, vjerojatno bi možda uzvratio s diskretnim osmijehom, skamenjen i nepomičan, promatrao bi je neko vrijeme, posve bez riječi.

Zacijelo bi i njezin smijeh utihnuo i na njene bi se usne navukla šutnja.
Ona bi vjerojatno zastala ispred njega na pristojnoj udaljenosti ili bi tek uz kratki pozdrav nastavila koračati dalje ovijena aurom svoga glasnog smijeha.
On u obje solucije stoji poput umrtvljene skulpture, tko zna iz kojeg doba, bez glasa, bez pokreta.
No, dobro, ona zastaje ispred njega, smijeh polako zamire, šutnja, golema, teška šutnja.
Što joj uopće može reći nakon svih tih nepotrebnih pisama u kojima je nekontrolirano bjesnila njegova ljubomora, koja je danomice rasla, bujala i širila se sve više i dublje.
On instinktivno naslućuje da sa šutnjom može voditi jedini mogući dijalog jer samo ih muk u ovom trenutku povezuje i na svoj opaki način drži neposredno jedno pored drugoga.
To zna i ona, pa se stoga isključivo oslanja na pogled, očekujući kako će ih oči povezati.
Ili ipak, ona s aurom osmijeha prolazi pored njega bez ikakva zastajkivanja i nestaje u polumračnom hodniku.
On dugo čuje njezino smijanje, ti mu se tonovi ne sviđaju. Napokon, glas joj zamire i on ostaje sam u središtu tišine.
Je li imalo svrhe ne okrenuti i sučeliti se s njezinim dolaskom i olujom smijeha?
Ili opet ili ovako, razmak se između njih ne smanjuje i on jasno osjeća kako se klepsidra ubrzano prazni, sitni pijesak klizi poput bujice.
Približiti joj se? Dodirnuti joj ruku? Oprosti? Što može uopće učiniti na ovoj razdaljini, znajući kako je ona u stvari neizmjerno daleko, nedodirljiva.
Dekade se smjenjuju a on odgovora nije pronašao.
Je li ga uopće i tražio? To se pitao često, predbacujući sam sebi najobičniji formalizam potrage.
Jednom se zatekao na tom istom, sudbonosnom mjestu, odmjeravajući pozorno i podest i stepenice. Sve mu se činilo istim, osim da su stepenice neusporedivo kraće.
Istodobno, ostao je zgranut, nikakva sentimenta nije osjetio dok je kratkotrajno boravio na mjestu nijemog susreta, doista ništa, tek se sebi izgledao poput policajca koji se tko zna zbog čega vratio na mjesto izvjesnog događaja a koji se njemu, istražitelju ipak činio bitnim, no, u stvarnosti, to nije bilo ni približno tako.
Je li pogriješio kada je začuvši najprije njezin smijeh a onda i ugledavši njezinu figuru na vrhu stepenica samo tako okrenuo glavu i zagledao se u prazninu prozora.
Je li tada učinio neoprostivu pogrešku?
Nedavno je nevoljko priznao sam sebi, kako bi se ona i dalje poigravala s njim i nakon svih tih teških, nepodnošljivih riječi i da se nije okrenuo i da se ipak suočio s njezinim očima i njezinim nikada izgovorenim riječima.
Da, njezina bi se igra nastavila, bez sumnje.
Nekako, ipak nerado, priznavao je sam sebi kako je onda učinio dobar i jedino mogući logični potez.
No, sve što je uslijedilo dodatno je kompliciralo cijelu već ionako zamršenu situaciju.
Davno je također čuo za njezine bijesne riječi pred drugima upućenih njemu, nakon nijemog susreta, njezina uvrijeđenost bila je gotovo nemjerljiva.
Doista, tko se s kime poigravao?
Iako je tada ta ružna epizoda okončana i cijelo ga je to vrijeme silno izmučilo, on je znao, više no dobro, drama nije završena jer glumci i dalje lutaju pozornicom svijeta u potrazi za odgovorima koje im pisac nije omogućio izgovoriti. Oni i dalje u muku hodaju pozornicom promišljajući o prošlosti ne obazirući se nimalo na budućnost.
U više navrata on je susretao nju, prolazili su jedno pored drugog poput savršeno odabranih stranaca, potpuni neznanci.
On bi gdjekad promotrio zakratko njezino lice koje je odavalo indignaciju pri susretu s njim, no nije se obazirao i nije mogao poništiti osjećaj stanovitog zadovoljstva što ju je iznenada ugledao.
I tako nekoliko puta u svim ovim proteklim vremenima. Nekoliko puta, sekunda ili dvije mukle šutnje pri susretu.
Tada, najčešće je osjećao silnu udaljenost od odgovora, što je onda trebao učiniti i je li morao šutnjom reagirati na njezin prpošni, glasni smijeh?
Niti danas on nije posve siguran u ispravnost svoje geste u prošlosti. Uvijek ga nešto kopka i on iznova prekapa po sjećanju ne nalazeći ništa.

I I

DVA PROZORA

Danas kada prođe tihom ulicom i pogleda zakratko u dva prozora kroz koje izbija žućkasta svjetlost, da bi bez zastajkivanja produžio dalje, za tren se prisjeti jednog davnog događaja, koji mu je tada izgledao tako važnim, a sada se doima kao loše uprizorenje u nekom drugom, već i pomalo zaboravljenom življenju ali se ne može oteti dojmu, kako bi u ovim trenucima, danas, samo da je više hrabrosti, pokucao na vrata na prvome katu, ne ulazeći unutra i trudeći se ne remetiti njezin život iza dva prozora kroz koje izbija slaba svjetlost.
Da, taj događaj, kada je polako okrenuo glavu prema prozoru začuvši njezin smijeh na vrhu stepenica i za trenutak opazivši mladu crnokosu ženu kako korača prema njemu, označio je na svoj opaki način prekretnicu. U njegovom životu.
Tom je gestom okrenuo leđa vlastitim emocijama ali ih se nije oslobodio, nije ih mogao zaboraviti, dapače, ovisnost o nedohvatnoj se uvukla u sve pore njegova života.
Svejedno, želeći ili nje, othrvao se nedaćama ovisnosti i nekako uspio djeliće nabujalih emocija zakovati za papir, snatreći o ljubavi koja nije posjedovala u sebi gen budućnosti, bila je bez uvjeta za preživljavanje.
Ponekad je jedan od dva prozora kroz koje se cijedi žućkasto svjetlo otvoren, no ni trudi se zamišljati kako izgleda život žene nakon toliko godina, žene koja je jednom stajala na vrhu stepenica.
Što ću mu takvi zamišljaji? Doista ga ne zanimaju. No ipak, podigne glavu, osmotri prozore i korača dalje, bez ikakvih promjena na svom licu, dobro znajući kako je vječni zarobljenik vremena koje za njega nije proteklo, stalo je u onih nekoliko sekundi šutnje od stepenica do prozora i zadovoljan je, nosi svoju neizblijedjelu uspomenu i katkad kada se odlomi krhotina on je prepusti riječima koje se radosno i jarosno množe na bijelom listu papira.
Pa i kada se rijetko susretnu, produže svoju šutnju prolazeći u muku, u tišini, s rijetkim gestama na njezinom licu.
No, on nije nezadovoljan pri susretu s njom, naprotiv, dohranjuje svoje stalno gladne već pomalo zamorene emocije, omogućujući im novi produžetak života.
Često misli kako je ta cijela priča posve besmislena, nema ni trunka logike, zapravo, ponekad mu se svi ti mali i beznačajni događaji čine suvišnim i neopravdanim.
Zbog čega su se oni uopće i desili? Kakva je korist od njih? Koja je svrha postojanja toliko namjerno utrnulih razbuktalih emocija? Ne može naći racionalno objašnjenje i tada je ljut na samoga sebe. Toliko emocija bez i jednog odgovora.
Da, doista, ružna epizoda neugasivog trajanja.
Ta slaba svjetlost koja se opaža kroz dva prozora asocira ga na tu prošlost.
Slabo svjetlo koje jedva razbija mrak podijeljeno je na dva prozora. Svaki prozor isijava svoju blijedu svjetlost i ne može nauditi tami, tek je drži na distanci, toliko da mrak ne pokulja u unutarnjost iza prozora.
Svaki prozor za sebe vodi svoju bitku s mrakom, odvojeno, razdvojeno.
Ima tu neke logike, misli on i korača dalje i ponekad začuje zrnca pijeska u klepsidri, no ne mari, ustrajno hrani svoja sjećanja.

I I I

MOGUĆNOSTI

Zamisli, razmišlja on, što bi se dogodilo da se iznenada i sasvim slučajno nađeš u situaciji, gdje ona stoji pored tebe, promatra te i čeka da izgovoriš koju riječ.
Doista, nakon mlaka pozdrava, što bi joj uopće rekao? Nešto za početak, posve trivijalno, bez značaja, onako, nekoliko formalno izrečenih riječi, pristojno, na stanovitoj distanci, bez ikakvih primisli, recimo o vremenu ili o tome kako je?
Dobro, odgovara ona i opet tišina i mučno traženje prihvatljivih misli koje se mogu objelodaniti.
Dovoljno je udaljena da je ne možeš dodirnuti bez izrazite geste i vidljivog pokreta koji se može pogrešno protumačiti, stoga mirno stojiš, bez pomaka, samo bi se usne micale kada bi se nešto domislio.
Možda bi ona tada vidjeći tvoju zbunjenost, upitala, kako si ti? A ti si se baš dosjetio nečega i upao joj u riječ. Baš glupo, za početak razgovora nepopravljivo loš dojam.
Iznova muk.
I tada opažaš promjenu. Osjećaš kako se vrijeme uklonilo i ona stoji ispred tebe, spustila se niz stepenice dok si je ti cijelo vrijeme netremice gledao.
Ne smije se, nema ni osmijeha na njezinom licu, udaljenost dva tijela je ista i ti pomišljaš kako te je vrijeme ipak za trenutak pomilovalo i sada možeš reći što si uvijek htio, gledajući, kako je…kako je……no nepodnošljiva težina probuđenog vremena pritiska te, na dubokom si dnu.
Čuješ sam sebe kako izgovaraš potpuno suvišne, besmislene riječi a ona odgovara istim izborom, na nepromijenjenoj ste udaljenosti.
Cijela drama traje manje od minute.
Gomila neizgovorenih riječi zagubila se, tišina, teška praznina.
Najbolje bi bilo otići, uljudno se pozdraviti, ali ne možeš se pomaknuti, magično crnilo njezinih očiju ne dopušta ti odlazak.
Ipak, na kraju, sakupio bi toliko moći i približio bi se, pokušao je dodirnuti, no, ona bi se vjerojatno hitro izmaknula i ošinula te pogledom.
Doista, samo pristojni pozdrav rješava sve, odlaziš i pitaš se, čemu sve to
Doista, i u zamišljaju taj susret ne izgleda dobro a kamo li u stvarnosti.
Muk je zavladao.

IV

OSMIJEH

Da, znam, ne možeš se ne prisjetiti i onoga novijeg dana, kada si je opazio na desnom prozoru. I ona je ugledala tebe, oslonjena, s pomalo izbočenim laktima.
Začudio si se njezinom širokom, bezglasnom, naglom osmijehu, možda je i rekla nešto, no ti te riječi nisi čuo, udaljenost je bila prevelika.
Osmijeh je trajao, snažan, razdragan, sve vrijeme tvoga prolaska ispod njezinih prozora.
Vjerujem kako je i nju samu, taj izdajnički, instinktivni osmijeh iznenadio, no koliko mu se mogla suprotstaviti, ne znaš.
Predbacujem sebi te opore misli jer osmijeh je doista bio iznimno lijep, upućen samo meni, izazvan slučajnim prolaskom.
Iako znajući, nauživao sam se takvih, sličnih, rasplamsalih osmijeha koji su me na koncu doveli do šutnje i okretanja glave.
No, ne mogu poreći draž geste, osmijeh se doimao iskrenim i mogu se samo pitati je li opravdano njegovo postojanje, sada, u ovom dobu, nakon toliko vremena mučnine.
Više nisam susretao crnu ženu s lijepim osmijehom, kao da je nestala.
Ponekad bi se zapitao, je li taj posljednji osmijeh imao ikakvu svrhu? Nije li on bio samo trzaj tijela, tek tlapnja? Grčevita, tjelesna reakcija?
Čudna je kronika zapisa o crnoj ženi s malo stvarnih događaja, s nekoliko pisama i mnoštvom raštrkanih misli, koje i danas neuhvatljivo lepršaju u prostorima minulih vremena.
Iako mi je ovo teško priznati, nesumnjivo kretanje, kliženje finog pijeska u pješčanom satu, nedvojbeno potvrđuje potrošenost moje odanosti izvorištu motiva. Stoga valja ostaviti zamagljene događaje u njihovom logičnom prostoru pripadanja ne zanoseći se jednim suvišnim osmijehom, mada je očaravajuće neponovljiv, no suvišan je, na koncu konca, ne uklapa se u storiju.
Bez ustezanja se propitkujem, je li bi se htio sučeliti bar još jednom s takvim razornim osmijehom crnokose žene?
Bih, svakako, odao bi mu svesrdno priznanje na ljepoti, ali svrhu mu ne bi našao.

V

IPAK, NA KRAJU

Ipak na kraju, crnokosa žena s malim grudima i povijenim nosom, zavladala je Južnim morem, sjedeći na tronu lidijske kraljice i čuva svoj labirint. Živeći svoj vječni život kao mit u svijetu koji je samo njezin, nedvojbeno joj u cijelosti
pripada a ja samo ponekad dometnem koju tihu riječ da bi je osorni kentauri pretvorili u pjesmu, u zapis o plovidbama, slijedeći zagonetne pravce drevnih karata.
I osmijeh im je isti, premda moram reći kako svaki dan opažam Omfalu kako kroti more i nešto se manje smije. Omfala je često surova, uživa u svojoj nedodirljivoj moći, svjesna legendarne ljepote.
Crnokosa žena živi iza dva prozora kroz koje se slijeva mutna žuta svjetlost, svoj jedini život u okružju vlastita odabira.
A tako su slične i tako su različite.
Likom bliske, odmjeravaju svoje dane, svaka na svoj način, lidijska kraljica besmrtna je i nedohvatljiva a crnokosa žena iza dva prozora tek je sjećanje.

Ipak na kraju, divim se Omfali, razbuđuje me iz svakodnevne učmalosti jedan posve slučajni, iznenadni osmijeh žene koja promatra ulicu s prvoga kata, iako to ne želim priznati.
Sve je poteklo iz one davne nijemosti, okretanja glave i kliktavog smijeha, doista sve ili je to već bio svršetak?
Je li se pravi kraj i dogodio? Ili mukla drama teče i dalje, poput podzemne rijeke?

Pretražitelji

Nekoliko gradskih antikvara redovito se sastajalo svakog četvrtka u otmjenoj taverni Zlatna krila na kartanju. Igralo se u male svote, tek toliko. Važniji od svega bio je međusobni razgovor, posebice kada alkohol otpusti poneku kočnicu i kaže se nešto što se nije smjelo.
Bogumil Carek, najdeblji i najviši, važio je za najbogatijeg među njima. Uzdigao se pravodobnom kupnjom što nakita što porculana, rijetko slika, marno radeći nekih tridesetak godina.
Drugi iz družine bio je Velimir Kovač, orijentiran uglavnom na antikni namještaj, čovjek s malo riječi i uglavnom nepoznate vrijednosti imovine.
Treći, suhi i niski, Ernest Kraus, ozbiljni kolekcionar umjetničkih djela, po mnogima možda i najbolji poznavatelj umjetnosti u gradu.
Četvrti, antikvar za sve i svašta jer doista je radio sa svime i svima, čovjek neupadljiva lica, tiha govora, Egon Simon, iako su neki govorili da mu to nije pravo ime i prezime, već jednostavno izmišljeno radi posla.
Te je večeri Carek pokupio sve novce, veselo se tapšući po trbuhu.
-Što vam ja mogu? Zna se, igrač bio i to ću i ostati.
Kovač i Kraus kratko su se pogledali, Simon nije također reagirao.
-Da, to vam je tako, treba znati igrati, nastavljao je Carek.
-Znate, iznenada će Simon, danas mi se dogodilo nešto veoma čudno.
Da, što to?,,svi će gotovo u jedan glas.
-Posjetio me je gospodin Rainer i ispričao zanimljivu priču. Naime, načuo je kako u Strmoj ulici leži pravo bogatstvo.
-U Strmoj ulici, tamo je zanimljiv samo Faber, dobaci Starek.
-Svi znamo što Faber ima, odbrusi mu Simon.
-Riječ je o kući u dvorištu, Strma broj petnaest B, nastavi posve mirno Simon.
-Da, sjećam se, u dvorištu, na broju petnaest nalazi se neka potleušica. To je zapravo dobar teren za gradnju, umiješa se Kovač.
-Zemljište vrijedi milijune, ali je sigurno puno vlasnika i nasljednika, progovori i Kraus.
-No dobro, nastavi Simon, kaže mi Rainer, u toj skromnoj dvorišnoj kući živi Ferdo Kempinski.
-Nikad nisam čuo za njega, zamišljeno će Kraus.
-Niti ja, nadoveza se Kovač.
-Ja sam se jednom susreo s njim, tiho će Carek. Htio je kupiti neki mađarski porculan, ali nije.
-Dobro, što je bilo dalje, upitaše Simona.
-Rainer mi veli da bi ga bilo dobro posjetiti. Vjeruje kako bi bilo posla za sve nas, a njemu, Raineru, platit ćemo uobičajeni postotak, jedan, jedan i pol posto,
-Mogli bi već sutra popodne, zaključi razgovor Carek.

Care, Kovač, Kraus i Simon, u petak popodne zakucali su na vrata dvorišne kuće u Strmoj ulici broj petnaest.
Nakon dužeg čekanja vrata im je otvorio mladić iznimno kovrčave kose, nekako zbunjen.
Nakon predstavljanja, mladić im je kratko rekao.
-Da, moj djed Ferdo Kempinski ima neke vrijednosti, no on je sada na oporavku u sanatoriju. Sačekajte dok se ne vrati.

Otišli su pomalo razočarani. U polumraku kuće nisu opazili ništa vrjednije, ništa što bi opravdalo njihov dolazak.
Idućih tjedana sve je teklo po ustaljenom rasporedu, uz kartanje četvrtkom, uz uobičajeno zapažanje slabijih strana protivnika.
No, napokon je Rainer donio vijest Simonu.
-Stari Kempinski se vratio, sada je vrijeme.
I evo ih opet u kišnom danu u Strmoj ulici 15 B. Unuk i djed su ih dočekali na vratima trošne kuće. Kempinski im je pokazao cijelu biblioteku, nekoliko ulja, ponešto porculana, dva, tri antikna komada namještaja.
Antikvari nisu bili zadovoljni. Posve obična ponuda, ništa osobito.
-Znate, nastavi Kempinski, uz ovo sve što vam nudim, rado bih prodao jer nešto konkretno želim ostaviti unuku, rado bih prodao i jednu kartu. No, da ne bude zabune, ona nije pretjerano stara, no možda vodi nekamo. To je prikaz, možete i sami vidjeti, reklo bi se nekih, nepoznatih tajnih hodnika. Hodnika koji su koristili pripadnici stranih sila za onoga rata. Doista, tko zna što krije?
-Dajte da je malo bolje pogledamo.
Kempinski je u cijelosti raširio neveliki svitak papira. Niz crta, lijevo, desno, gore, dolje, neke su se križale.
Na dnu je pisalo Grad 1943.g.
-Tko će se snaći u tome, pomalo je zdvajao Kovač.
-Malo truda, malo truda gospodo. Sve to valja precizno istražiti.
-U redu, brzo će Simon. Vjerujem da se sva petorica možemo lako dogovoriti, na opće zadovoljstvo, uključujući i kartu naravno.
Tako je i bilo.
Četvorica antikvara otkupila su gotovo sav sadržaj trošne kuće, onako po četvrtinu, dok će karta biti zajednička.
Uskoro su saznali kako je stari Kempinski umro a unuk se odselio u inozemstvo.
Sve skupa nisu loše prošli, zaradili su primjereno. No, što s kartom? Valjalo bi je odgonetnuti.
Odlučili su najprije kartu iskopirati, svakome po jedan primjerak, a original su pohranili kod javnog bilježnika Fuštara.
I Carek i kovač i Kraus i Simon proveli su niz večeri, nagnuti nad kartom, nastojeći shvatiti značenja i odnose tih silnih crta. Konzultirali su mnoge poznavatelje povijesnih prilika, pa i geodete, policajce, novinare, no, pojavio se samo jedan podatak. Po svemu sudeći karta vrlo vjerojatno pokazuje splet nepoznatih hodnika u podzemlju, ispod njihova grada. Svu četvoricu je čudilo, prvo, kako to da se karta nije pojavila ranije? i drugo, kako to da nitko ne može razjasniti misterij tih crta, odnosno, ima li u tim prostorima, uopće išta vrijedno.
Šteta što nisu vrijeme ozbiljnije porazgovarali sa starim Ferdom Kempinskim. On je zacijelo znao nešto više a možda i nije.
Kempinski je bio dovoljno star da doživi nastajanje karte u u nekom uredu ondašnjih vlasti, razmišljao je glasno Carek, koji se u međuvremenu promaknuo u šefa pretražiteljske ekipe antikvara.
Često su u posljednje vrijeme šetali i njuškali po Gornjem gradu, oko njegovih čvrstih zidina, po Donjem gradu. Zavirivali su u mnoge kutke starih građevina, čudeći se kako nikada nisu bili u tom dvorištu ili na teško vidljivoj stazi koja se skrila pored kuća na padini brijega.
No, ništa. Jedino su zaključili kako je vrlo vjerojatno da gornji dio karte pokazuje sjever a donji jug.
U međuvremenu njihovi su poslovi cvali, valjalo je upotpuniti praznine u obiteljskom rodoslovlju mnogih koji su se vješto penjali na hijerarhijskoj ljestvici vlasti.
Sve su rjeđe razgovarali o karti, pa i na kartanju su je rijetko spominjali sve dok, opet Rainer nije dojavio Simonu zanimljivu vijest.
-Jučer su bageri komunalnog poduzeća na južnoj strani Uske ulice otkopali, ne baš duboko u zemlji, jednu prostoriju. Bila je potpuno prazna, samo beton. No, sa strane, radnici su pronašli metalna vrata. Po svemu sudeći, rupu će zatrpati.
Nekoliko telefonskih poziva bilo je dovoljno da se njih četvorica neometano spuste u rupu u Uskoj ulici i stanu ispred metalnih vrata.
Otvorili su ih s metalnom šipkom, u drugom, ozbiljnijem pokušaju. Miris vlage izjurio je iz tame, no bilo je očito, u prostoru iza vrata ima zraka. Zakoračili su oprezno, osvjetljavajući tamu s jakim baterijskim lampama.
Simon je neoprezno zapeo za nešto, spotaknuo se je i pao, uz psovku.
Carek je osvijetlio nekoliko praznih drvenih sanduka za streljivo.
Hodnik se lagano spuštao. Nailazili su na dijelove vojne opreme, sanduke sa raznim vrstama streljiva, od kojih su poneki bili i puni.
Hodali su oko dvije minute, dok nisu ugledali siva, metalna vrata. I njih su bez teškoća otvorili te ušli, osjetili su to odmah po strujanju zraka, u veliku dvoranu. Tragovi lampi po svodu to su jasno pokazivali, velika, prazna dvorana.
Glasovi su jezivo odzvanjali.
-Hej, viknu Kovač, gledajte, poklopac na podu.
Prišli su i ugledali, osvijetljeni, okrugli, metalni poklopac. podigli su ga i zarili svjetlosne zrake u tamu.
Ispod njih prostirao se tunel sa strmim stepenicama. Bez mnogo razmišljanja Carek je krenuo prvi a za njim i ostali.
-To ti je ta okomita crta, brundao je Carek.
No, nakon nekih tridesetak sekundi spuštanja, dosegnuli su dno, stijenu, tunel je ovdje završavao.
-Vratimo se, žalosno će Simon.
Penjali su se sporo i nesigurno, no izlaz s poklopcem se nije ukazivao. Vratili su se do stijene, sjeli izmoreni a Carek je izvadio kartu koju su kupili od Kempinskog.
-Tko zna što ovaj papir pokazuje? Tko zna na kojoj su karti ovi hodnici u kojima smo zarobljeni?
Smota kartu, stavi je u džep i izvadi igraće karte.
-Odigrajmo jednu.
Šutke su igrali a lampe su drhtavo razbijale tamu.

Idućih dana policija je bezuspješno tražila četvoricu antikvara. Pričalo se po gradu svašta, da su oteti, da su se udružili u urotničku skupinu, da su pobjegli na Istok ili na Zapad.

Slika

Dalibor Martek nije baš volio umjetnost, umjetnike i manje. Nije posve razumio poruke umjetničkih izraza. Živio je skromni život jednostavnog čovjeka. O svemu tome je mislio kada je dobio obavijest o nasljedstvu, naime, naslijedio je sliku, ulje na platnu, sedamdeset puta sto centimetara. Istodobno su mu uručili i fotografiju nasljedstva. Obnažena djevojka stoji pored kamenog zida razgovarajući s mladićem. On je položio svoju ruku na njezinu. Iza njih se uzdiže brijeg s nekoliko lijepih krošnji. Može već sutra doći po nju.
Dalibor je odmah izjutra otišao po sliku. U uredu je potpisao primitak i preuzeo naslijeđeno, koje je bilo brižno umotano u plavi papir. Sliku je u svom malom stanu položio na trosjed, razmišljajući gdje će je objesiti. Morao je požuriti na posao, malo kašnjenje će mu oprostiti ali veće neće.
Dalibor je radio u nabavnom odjelu velike osiguravajuće kuće, iz dana u dana, vodeći, činilo mu se sve jasnije, sve bezuspješniju bitku sa šefom Ivanom Tomašegovićem, dugogodišnjim djelatnikom tvrtke. Naime, Tomašegović je rijetko koga podnosio. Bio je vrlo osoran prema podređenima, prema onima gore uljudan, vječno im ispunjavajući razne želje, nabavljajući sve moguće i javno i privatno. Dalibor se nekoliko puta usprotivio Tomašegoviću, što se nikako nije dobro odrazilo na njihovu kasniju suradnju. Čim bi dobio prigodu Tomašegović je rafinirano maltretirao Dalibora. Iako znatno stariji Tomašegović se nije bojao moguće Daliborove eksploztije bijesa, znao je, kao i svi, plaća u firmi nije loša a posla vani nema previše. Stoga je pazio da ne pretjera, tek toliko da zagorča Daliboru dan.
I danas je bilo isto. Tomašegović stalno pika, Dalibor šuti i grize se.
Dalibor se jedva dočekao svoga stančića. Umalo je sjeo na sliku. Razmota je i pogleda. Boje nisu tako intenzivne kao na fotografiji. Slika mu se učini nekako blijeda, a taj susret nekako neskladan. Njih dvoje pored kamenog zidića, hm, da je prije znao kako slika ustvari izgleda, možda ne bi niti išao po nju. Tko je to uopće naslikao? Na slici nije razabrao potpis. Potraži dokument o nasljedstvu i pronađe opis na dnu.
„DVOJE“, ulje na platnu 1929.g.
Autor Damjan Dvorski
Spusti papir na sliku i potraži leksikon. Svega nekoliko riječi o Dvorskom, rođen 1905.g., stradao u velikom ratu, sačuvano nekoliko vrjednijih slika u Državnoj galeriji, neke su spomenute ali „Dvoje“ ne. Šteta. Ali, tko mi je uopće ostavio ovu sliku?
Pogleda iznova u dokument i iznenadi se. Sliku mu je ostavila Matilda Barić, ona je bila teta njegove majke. Prisjetio se, sreo ju je nekoliko puta.Da, koliko je imala mačaka, četiri?, ne, pet. Simpatična, mala starica koja je živjela sama u velikom stanu u Ilici. Nije mogla shvatiti kako može natezati mačke za rep. U istom je dokumentu pronašao kako je Matilda Barić ostavila stan vjerskoj zajednici Posljednjeg dana, uz dodatak, da uz stan idu i mačke i da se o njima mora brinuti. Cjelokupno pokućstvo i umjetnine idu istoj vjerskoj skupini, osim slike „Dvoje“ Daliboru Marteku, njemu.
Prinese sliku prozoru i pozorno je promotri. Zapravo i nije tako loša, mora je samo uokviriti. Zanimljivo, pomisli, stara slika bez okvira. Evo, tu iznad trosjeda, bit će zgodno. Prošlo je nekoliko tjedana dok se Dalibor nije odlučio odnijeti sliku gospodinu Markoviću na uramljivanje. Izabrali su odgovarajući okvir. Marković je odmah prepoznao Dvorskog i čini mu se kako je ovu sliku već vidio, kao da je prošla kroz njegove ruke, ali naravno nije siguran. Za nekoliko dana Dalibor je podigao sliku. Marković si je stvarno dao truda i slika je izgledala fantastično. Na zidu je djelovala impresivno. Dalibor je bio zadovoljan. Marković mu je još rekao.
-Za ovakvu sliku uvijek se može naći dobar kupac. Dvorski je bio dobar slikar.
Te je večeri prvi puta spoznao prisutnost slike. Prelazio je pogledom po licu muškarca i žene, on stisnutih usana, ona nekako hladna, odsutna. Ma ne, baš je prizor lijep. To je od mraka, tješio se Dalibor.
Sustradan na poslu nema Tomašegovića. Došao je kasnije, vidno uzrujan, s modricom na čelu. Imao je prometnu nesreću. Neki ga je tip, koji nije pazio, s Volvom opalio po zadnjem kraju njegova Golfa. Dobro se nabio. Cijeli je dan prošao u Tomašegovićem lamentacijama, na Dalibora se nije obazirao, tek mu je samo jednom dobacio.
-Što je Martek, i otišao dalje galameći.
Dani su prolazili. Stjecajem okolnosti Dalibor je upoznao pobliže Ivanu Š., također djelatnicu iste osiguravajuće kuće, ona je radila na isplatama osiguranja. Daliboru je bilo pomalo čudno kako već prije nije zamijetio Ivanu. Vrlo lijepa, crne kose, s blago povijenim nosom, izrazitih očiju, skladnog držanja.
Družili su se sve više. No Dalibor se nekako tegobno privikavao na novi raspored svoga života. Nogomet s dečkima gotovo je prestao igrati. Tomašegović se čudno promijenio. Nakon one prometne nesreće, ostavila ga je žena, pričalo se, napokon je došla pameti. Tomašegović je bio slomljen, no prkosa i snage još je bilo u njemu. Nije zaboravljao Dalibora, kinjio ga je baš sa zadovoljstvom, doista je uživao u tome.
Veza s Ivanom Š. rasla je sve ozbiljnije, ona je sve češće boravila kod Dalibora. Uskoro je Tomašegović prijevremeno umirovljen a Dalibor je postavljen na njegovo mjesto. Uslijedio je brak s Ivanom. Živjeli su, čini se lijepo u njegovom malom stanu.
Ponekad bi, posebice noću, kada bi se probudio zbog nepoznatog razloga, zagledao u sliku i gotovo bi se zakleo, izrazi na licu muškarca i žene pored zidića, mijenjali su se. Jednom bi ona bila smrknuta, a drugi puta on. Kada bi se on smiješio, ona nije.
Posao je Daliboru išao od ruke, doslovce unaprijedio ga je, bar je tako generalni govorio. Iako Dalibor nikome nije činio usluge, niti se od njega takvo nešto tražilo.
No brak s Ivanom nije se razvijao kako su oboje očekivali. Isprva sitni, nevažni nesporazumi pretvarali su se u bučne, višednevne svađe.
Ivana mu je prijetila odlaskom, sve dok nije rekao.
-Otiđi već jednom.
Tako je Ivana otišla iz njegova života. Vrlo su se brzo razveli.
Iznenadio se je, kada je prvi puta čuo priče, kako on, Dalibor Martek maltretira zaposlenike i kako je Tomašegović bio beba za njega.
Jednom je slučajno sreo Ivanu u hodniku tvrtke. Prošao je hladno pored nje. Njezinu reakciju nije vidio, nije ga zanimala.

Nakon mnogih pustih godina, vremena u kojima se Dalibor pokušao vratiti druženju s dečkima iz kvarta i nogometu i kada mu to niti iz niza pokušaja jednostavno nije uspjelo ili kada je pokušao pronaći srodnu dušu, adekvatnu žensku na duge staze i kada mu također niti jednom nije uspjelo, Dalibor je znao da nešto ne valja.
Sjedeći u širokom kožnom naslonjaču, potpuno sam u velikom, bogato namještenom stanu, gledao je, gotovo nesvjesno, sliku u ulju, muškarca i ženu pored kamenog zidića s nevinim osmijesima na licima.
Da, od svega, samo je ova slika, dio njegove mladosti, ostalo je zaboravio, ostavio, uništio.
Priđe bliže, prstima nježno pređe preko boje. Pogleda je iznova. Skine je sa zida. Drži je u rukama i razgleda centimetar po centimetar. Okrene je, nanosi boje se prepoznaju. Vrati je natrag i utone u naslonjač. Nešto mu nije dalo mira. Ponovno priđe slici, skine je je i stavi na pod, tako da je oslikani dio bio okrenut prema zidu.

Nakon nekoliko dana susreo je Ivanu. Ona je davno napustila ovu tvrtku, toliko je znao. Začudio se, lijepo su pričali. Osnovala je novu obitelj, nema djece. Lijepo joj je. Na rastanku mu je rekla nekim čudnim glasom, kako se ponekad sjeti njih i zatim žurno otišla.
Prekosutra je bio među rijetkima na Tomašegovićem sprovodu. Doista je malo ljudi ispratilo malog tiranina.
Posebice u posljednje vrijeme, teško su mu padali povratci u njegov raskošni, prazni stan. Tako je i sasvim odjednom odlučio prodati ovu raskoš i sav namještaj. Dovoljan će mu biti i posve mali stan.
Oko slike nije se puno dvoumio. Ponudio ju je Markoviću koji mu je odmah pronašao kupca. S nekom čudnom nelagodom pogledao je posljednji put sliku. Doista, zakleo bi se, na licima muškarca i žene očitovao se strah, panika je izvirala iz njihovih očiju.
Prekosutra je razriješen dužnosti šefa nabave i prebačen na radno mjesto referenta u centralnom skladištu. Kao da mu je teški teret pao sa srca, Dalibor je posve oslobođen radio svoj mizerni posao, ne dajući se nikako smesti. Nije to tako ni loše. Idućih se mjeseci lijepo uklopio u skladište, nitko ga nije dirao, on živi u svom svijetu, govorili su.
Na žalost, Dalibor je saznao, Ivana je umrla od raka, brzo, barem nešto, nije se mučila.
Istodobno Marko V., novodolazeći uspješni poduzetnik kupio je osiguravajuću kuću, snažno šireći posao. Jednom, kada je susreo Dalibora, obratio mu se s visine.
-Jesam li ja od vas kupio onu sliku. Njih dvoje pored kamenog zidića. Lijepa je, lijepa. Ah čujte, je li se oni smiješe, mislim oni na toj slici ili ne?
Dalibor slegne ramenima. Osjećao je bol kako iznutra raste i želi se preliti van, izaći izvan okvira tijela žestoko i nemilosrdno. Slegne još jednom ramenima, bol je bila žestoka, nepodnošljiva.

Strah

Kako se samo radovao Krunoslav Bukač kada je uspio s otpremninom koja je išla uz umirovljenje, kupiti drvenu kuću od nekih četrdesetak kvadrata s trijemom, iz nešto zemlje, zapravo livade, koja se lagano spuštala od kuće prema cesti.
Kuću je činila samo jedna prostorija s nešto namještaja, jedan starinski ležaj u kutu, veliki stol u sredini s četiri stolice, ormar nasuprot ulaznih vrata, štednjak na drva na lijevoj strani. lijevo i desno od vrata mali prozori.
Kako je ovo doista bio zabačeni kraj s rijetkom naseljenošću, Bukač nije mogao koristiti ništa što bi zahtijevalo električnu energije, naime, struje je bilo samo u obližnjem selu.
Na vrijeme je nabavio nekoliko metara drva i uredno ih složio uz kuću.
Kupio je i dvije petrolejske svjetiljke s nekoliko litara petroleja.
Donio je iz grada i pouzdani tranzistor, koji je na ovoj poziciji lovio nekoliko postaja.
Dovoljno, razmišljao je Bukač dok je u ladicu stola pospremao rezervne baterijske uloške.
Za svaki je slučaj pribavio i dvije baterijske svjetiljke. Veća je bila pravi reflektor, dok je manja bila puno zgodnija za korištenje, naročito kada bi se noću vraćao iz lokalne gostionice prema drvenoj kući na vrhu brijega.
Bukač se zapravo u potpunosti preselio u provinciju, uporno nagovarajući suprugu da mu se pridruži u iskonskom raju te ostavi kćer i njezinu obitelj da neometani žive svoj život.
A i struja će jednom doći na ova brda, govorio je ženi, ti uredi kuću kako želiš, kupi što hoćeš, dođi.
No, žena se nećkala, pravdajući se kako želi pomoći kćeri i njezinoj bebi jer kćerin muž stalno putuje.
U ovih nekoliko mjeseci Bukač se sjajno privikao na svoju, skoro iznenada stečenu slobodu. Uživao je u svakom danu, ponešto mijenjajući u kući, no većinom je sjedio na trijemu, slušao glazbu koja je dopirala iz tranzistora i očaran vidikom, plovio njime.
Pred večer bi odlazio u jedinu gostionicu na križanju i tamo prosjedio neko vrijeme, upoznajući rijetke domaće stanovnike te nekolicinu novopridošlih, poput njega, koji su baš kao i on započinjali nove etape u svojim životima, većinom nakon umirovljenja u miru zabačene provincije.
Bukač je rado ispijao vino s Ivanom Martekom, električarom u mirovini, koji je odnedavna počeo stanovati u staroj seoskoj kući, tri kilometra dalje od Bukača.
Martek se šalio na svoj račun, tvrdeći da kao iskusni električar ovdje uopće nema budućnosti.
Ponekad bi im se pridružio Drago Remetin, bankovni službenik, koji često dolazio u svoju vikendicu, nekih osamsto metara iza Bukačeva brijega. Remetina je uvijek pratio veliki pas, tornjak neobična imena, Ruiz.
U gostionici Grozd, Bukač je također upoznao i Nedjeljka Matovića, koji se jedino odazivao na Mata, također umirovljenika, bivšeg policajca, čovjeka slabo pričljivog ali vrlo dobrog slušatelja.
Mata je živio u kući neposredno iza gostionice Grozd.
Naravno umirovljenička četvorka upoznala je u Grozdu gotovo sve muško stanovništvo koje je po prirodi stvari gravitiralo gostionici.
Većinom su to bili stanovnici, seljani malog sela u čijem je središtu bila gostionica, dok je crkva bila na nedalekom uzvišenju, većinom uposleni u okolnim daljim ili bližim mjestima jer od zemlje koju su posjedovali nije se moglo živjeti. Imali su je malo i bila je slabe kvalitete. Uzgajali su najnužnije za svoje obitelji i rijetku stoku koju su držali.
Selo je živjelo uistinu mirno i povučeno, u svojevrsnom polumraku, čuvajući se pozorno raznih opasnosti i boleština civilizacije.
Iako su se svi vrlo uljudno međusobno pozdravljali, Bukač je nedvojbeno osjećao stanoviti zazor, želju seljana se distanca između njih svakako održi.
Sve što mu je trebalo, Bukač je kupovao u gradu, u mjesnu je jedinu trgovinu rijetko navraćao i to samo za petrolej.
Trgovinu je držao dobroćudni Tomislav Petak, čovjek u poznim godinama, vješt u svom poslu, no njegova ponuda u trgovini bila je za Bukača uglavnom mizerna jer ovdje se slabo tržilo, najviše petrolej mada nije bilo jasno što će seljanima petrolej kada već imaju struju, tako da Petak nije naručivao ništa više od onoga za što je znao da će moći prodati.

Posljednjih se dana Bukač iznova vratio svom davnom rukopisu, zbirci kratkih priča, koju je stalno mijenjao i nadopunjavao.
Tu na vrhu brijega ima dovoljno mira i vremena da definitivno završi davno započeti rukopis.
Iznenadio se je koliko je ugodno bilo raditi uz diskretnu rasvjetu petrolejke, osjećao se gotovo mistično. U kući je bilo ugodno toplo, štednjak je grijao dobro.
Ove večeri kada se vraćao s Remetinom i njegovim opakim psom Ruizom, Bukač je sumnjičavo slušao sugovornika, mada je znao iz iskustva, teško je biti ne sumnjičav nakon nekoliko čaša vina.
-Vidite gospodine Bukač, ja vam cijelo vrijeme kada boravim ovdje u ovom odbačenom dijelu svijeta, promatram samo Ruiza, gledam njegovo ponašanje, opažam njegove reakcije.
-Da i i ?- kratko će Bukač.
-Eh da, usklikne Remetin, vidite, od kada dolazim u ovaj uglavnom pusti raj, je li, razmišljam samo o jednom.
-Da?
-Razmišljam kako u ovom lijepom kraju naše domovine živi tako malo stanovnika.
-Čujte, odgovori Bukač-svi kažu kako je ova zemlja loša i od nje se ne može živjeti.
-No da, uzvrati mu nestrpljivo Remetin-ali ta zemlja ipak daje ploda, je li tako?
-Jest, nešto i izraste, zbunjeno će Bukač.
-No, evo i dalje. Proučavao sam iz dostupnih izvora povijest ovoga kraja. Ovdje je uvijek živjelo iznimno malo ljudi a s druge strane, ovdje se nikada nije dešavalo ništa krucijalno, ništa ni katastrofalno, vojske su u raznim vremenima najčešće zaobilazile ove doline i bregove. Ovdje se zapravo nikada ništa nije događalo, nekoliko je obitelji živjelo zaboravljeno, miješajući se međusobno i nekako odbačeno od ostalog svijeta.
-Dobro i onda? izusti Bukač.
-Za takvu povijest mora postojati sasvim određeni razlog, razlog koji se provlači kroz sva njihova potomstva.
-U redu, ali kakve veze ima vaš pas Ruiz sa svime tim?
-To je ono glavno, gospodine Bukač. Ja sam zbog Ruiza došao ovdje živjeti jer psu nije bilo ugodno u gradu. Stiješnjen, limitiran, mislio sam, ovdje će mu biti bolje, moći će svojim cijelim ogromnim tijelom osjetiti puni dah slobode.
-I je li?
-Ne, pas se promijenio. Ja to lako opažam na njemu, mi se poznajemo odavno. Postao je drugačiji, kao da stalno nešto osluškuje, kao da nešto osjeća, sluti, naslućuje.
-Što bi Ruiz mogao ovdje tako posebno osjećati, nepovjerljivo će Bukač.
-Ne znam, ne znam gospodine Bukač, ali Ruiz nešto, nešto čuje i vidi, nešto što mi ne čujemo i ne vidimo.
-Dobro, a što bi on to mogao vidjeti a mi smo uskraćeni za to?
-To ili ono zbog čega je ovako kraj tako pust, to ili ono gospodine Bukač. Ah, evo stigli smo do vaše adrese, laku noć.
-Laku noć gospodine Remetin, laku noć Ruiz.

Uznemiren razgovorom s Remetinom te se večeri Bukač nije mogao koncentrirati na rukopis. Trudio se je zadubiti u priče, no stalno se u mislima vraćao na Ruiza i njegovo neobično ponašanje.
Ah, razmišljao je Bukač, što bi Remetin kao bankarski činovnik mogao naslućivati zajedno sa svojim psom ili znati nešto tajanstveno o nečemu što lebdi iznad pustoši kraja? Što to on zna a nitko drugi i ne sluti?
Gluposti, sve su to gluposti, zaključio je već umorni Bukač i spremio se za počinak, no, ipak je ostavio petrolejku upaljenu na sredini stola, koja je slabim ali ravnomjernim svjetlom držala pod nadzorom cijelu prostoriju.
Noć je bila duga i nekako rastegnuta, san nikako nije dolazio na oči, teška tišina tame, bez ikakva zvuka.
Gotovo da i nije spavao, Bukač se već ujutro osjećao iscrpljen.
Skuhao si je jaku kavu, pojeo šnitu kruha i nešto špeka i otvorio sa stanovitim oprezom, tek sada je shvatio, sasvim solidna vrata.
Rijetka magla, pravilno raspoređena, svuda oko kuće. Dolje, cestu nije vidio,
Izašao je na trijem, par se puta protegnuo, duboko udišući hladni zrak.
Biti će lijepi dan i čim zatopli, sjesti će na trijem za mali stol i početi ozbiljno raditi na rukopisu.
Vrati se u kuću bezbrižno, veseleći se susretu s pričama, naloži vatru, nakratko razmišljajući što će za ručak.
Mogu ispeći nekoliko jaja, mogu ih ispeći s malo šunke, kruha imam. To će biti u redu.
Odmah potraži plavi omot s rukopisom, pripremi prazni papir i nalivperom. Skuha si još kave, kako bi je mogao pijuckati cijelo jutra i pogleda kroz prozor. Magla je, činilo se, bila još gušća.
Otvori vrata i pogleda. Da, mogao bi opipati maglu koliko je gusta i jako blizu.
Nema veze, raditi će u kući.
Sjeo za veliki stol i udubio se u retke. Listao je, križao, bilježio i posve se iznenadio kada je pogledao na sat.
Petnaest do jedan, vrijeme je za ručak.
Zakratko pogleda kroz prozor, magla nije uzmicala. Baš me briga, mislio je Bukač, zadovoljan učinjenim poslom i tek se tada sjeti.
-Što sada radi i smišlja gospodin Remetin gledajući u Ruiza?

Nakon maglenog dana i teške, opominjuće noći, Krunoslav se posve posvetio kući, cijeli je dan popravljao ili uklanjao nedostatke ili u jednoj prostoriji ili vani. Izmoren, više svojom nesposobnošću, navečer u idućih nekoliko dana nije odlazio u seosku krčmu. Nakupljeni umor tijekom dana noću bi ga čvrsto prikovao za krevet. Okrepljujuće je spavao, ne budeće se.
U petak je bio gotov s predviđenim poslom, pa je stidljivo pomislio, mogao bi se spustiti do sela. No u krčmi nije zatekao ni Remetina, ni Ruiza, ni električara Marteka ni policajca Matovića.
Kada je upitao gostioničara gdje su njegovi znanci, ovaj mu je preko volje odgovorio.
-Koliko znam, svi su otišli u grad. I pas je otišao s njima.
U gostionici nije bilo puno gostiju, Krunoslavu je bilo shvatljivo zašto gazda nije dobre volje, naime, njih četvorica su bili najbolji gosti.
Popio je na brzinu svoje piće, pozdravio se s mještanima i nekako ubrzano krenuo prema kućici na brijegu.
Hodajući sada sasvim polako prisjetio se Remetinovih riječi o Ruizu i njegovom ponašanju. U ovim trenucima, nekoliko dana nakon razgovora, cijela ta priča o psećoj slutnji izgledala mu je besmislena, zapravo nevjerojatna.
Idućih dana, magla je iznova prekrila cijeli kraj a Krunoslav se sav prepustio svom starom rukopisu, pokušavajući mu udahnuti dovoljnu količinu strasti kako bi napokon mogao zaživjeti kao knjiga. Zapravo, nije se uopće obazirao na maglu, bilo mu je sasvim svejedno kakvo je vrijeme vani, potpuno je uronio u davne zaplete.
Sutradan ga je probudio poštar donoseći telegram.
Njegov bivši poslodavac preporučio ga je za jedan honorarni posao uglednoj japanskoj kompaniji koja je odnedavna počela djelovati na ovim prostorima i koja ga poziva, neka im se pridruži.
Odmah se spremio i otputovao u grad. Supruga se nemalo iznenadila kada ga je ugledala.
-Vjerovala sam da nećeš prihvatiti ponudu. Doista sam mislila da se nećeš odreći svoje slobode.
-Ne znam, odgovori Krunoslav-izgleda da se radi o dobro plaćenom poslu.

Nakon više mjeseci potpune slobode, Krunoslav se doista tegobno uklapao u sustav rada japanske kompanije, od ranoga jutra do kasne večeri, svaki dan, bez prestanka, koristeći svoje bogato iskustvo, odrađujući honorarni ugovor.
Dva je puta bio poslovno u Japanu, na konzultacijama. Od Japana nije vidio ništa, tek se susreo s nekoliko Japanaca i s njima do najsitnijih detalja profilirao svoje buduće poteze.
Uskoro je, na svu sreću, mislio je Bukač, isteklo šest mjeseci ugovora. Japanci su bili zadovoljni pa su mu na rastanku rekli kako i dalje računaju na povremenu suradnju.
Ukupni honorar Krunoslav je ocijenio veličanstvenim. Najveći dio zarade ostavio je kćeri, manji dio otišao je supruzi a njemu će ostatak, uz mirovinu, biti dovoljan da pristojno živi u skromnoj kućici na brijegu a možda se i struja uskoro pojavi.
No, prije odlaska ili povratka na brijeg mora kupiti još neke sitnice, pa onda ravno na autobus.
Baš je bio dobre volje dok je čekao strpljivo u redu za kartu, iskreno se veselio sponovnom susretu s iskonskim mirom i tišinom svoga brijega kad ga trgne poznati glas.
-Hej, hej, gospodine Bukač.
Okrene se i ugleda Remetina.
-Dobar dan gospodine Remetin.
-Dobar dan gospodine Bukač. Dugo se nismo vidjeli. Čuo sam da radite za Japance.
-Da, da, no to je sada gotovo, idem ponovno na brijeg dok me opet ne pozovu. Kako ste vi, izgledate umorno?
-Hm, hm, da. Imao sam proteklih mjeseci težak život. Sada sam u Domu za starije osobe. Supruga mi je nedavno umrla i što ću sam u stanu. Prodao sam gapovoljno.
-A gdje je Ruiz?
-Ruiz, riuz. Dok ste vi radili za Japance ja sam s Ruizom često bio tamo, a on, on je postajao sve gori, počeo sam se i sam plašiti. Neko zlo, nešto opako i bolesno posve je zagospodarilo Ruizom. Nekoliko ga je veterinara pregledalo i svi su rekli, pas je u redu. I tako, sve dok jedne noći nije nestao u mraku i nikada se više nije pojavio. Tada sam prodao i drvenu kuću. Koliko znam, Ruiz nikada nije više viđen.,mada.
-Mada?
-Mada sam čuo neke priče kako su neki čuli noću njegov teški trk. Ja, ja znam, on je doista tamo, postao je dio te njihove noći bježeći u slobodu, a taj prokleti strah otjelotvorio se u njegovom moćnom tijelu.
Pozdravio sam se s Remetinom i sporim autobusom krenuo prema brijegu.

Povremeno me Japanci pozovu, obavim svoje, zaradu ostavim kćeri, pa se vratim. mučim se i dalje sa starim rukopisom, neka, imam vremena.
Navratim ponekad u gostionicu i sretnem se s Martekom i Matovićem, uglavnom šutimo, popijemo koju čašu i rastanemo se do iduće prigode.

Volim mir, tišinu dok sjedim ispred kuće. Ne mislim ni na što, samo osluškujem rijetke zvukove.
Spavam dobro, no ponekad mi se čini kako čujem odjek trčanja velike životinje, možda psa, tu negdje pored kuće. Ne izlazim van, ne bih se volio susresti s Ruizom jer znam, svi znaju, on je crna noć koja juri po uzvisinama ovog zabačenog, pustog kraja, bježeći sam od sebe u susret oslobođenju.

Sve je teže Krunoslav Bukač podnosio odvojeni, osamljenički život ovjenčan dugo traženom slobodom a i zdravlje ga je pomalo počelo zabrinjavati, sve je češće obilazio liječnike a oni su se na svoj neobični način čudili njegovoj začuđenosti kada su u pitanju stanovite godine i stanje zdravlja. Govorili su mu, pa vi ste u super formi za vaše godine i organizam je posve u redu, ako pogledamo na datum rođenja.
Povremeno je surađivao s japanskom kompanijom, no radeći vrlo kratke honorarne poslove, jednostavno više nije mogao.
Najradosniji je bio kada bi se udubio u višekratno išarane retke staroga rukopisa i u mukloj šutnji strasno se boreći sa svakom riječi.
U ovim bi mjesecima tek rijetko odlazio do kućice na brijegu, boravio bi tamo tek nekoliko sati i vraćao se isti dan, navečer. Supruga mu je i dalje bila preokupirana kćerinom obitelji, na svijet je došlo i drugo dijete, imala je posla preko glave, samo toliko bi mu svake večeri rekla.
No, uistinu Bukač je bio sretan, sebe je smatrao sretnim čovjekom, suprugom, ocem, djedom.
Njegova dodatna zarada utišavala je moguće nesuglasice, tako da su do daljnjega ostale prikrivene, donekle primirene.
ponekad bi posjetio Remetina u Domu, koji je jedino govorio o Ruizu, o praznini u njegovom životu otkada je pas nestao. Remetin je sve lošije izgledao, gubio je danomice vezu sa svijetom.
Pri posljednjem susretu, na odlasku je rekao Krunoslavu.
-Tako bi volio da vi nađete Ruiza i brinete se za njega u vašoj kućici na brijegu. Tako bih to volio. Zbogom gospodine Bukač.
Istini za volju, Bukač je i u mislima bio rijetko na brijegu, nije više imao snage. Naime, te posljednje atome snage čuvao je za rijetke poslove s Japancima.
Uskoro je oglasio prodaju kućice na brijegu. Javio se ubrzo časnik u mirovini, gospodin Horvat. Kao profesionalni vojnik prošao je cijeli svijet, živio je sam i trebao mu je odmor od svijeta i ljudi a kućica na brijegu činila se idealnim mjestom.
Oko cijene nije bilo spora, ugovor je potpisan i kućica je postala Horvatova.
Odmah zatim, dan ili dva iza prodaje, Krunoslav je završio u bolnici u predinfarktnom stanju. Ležao je na 2. odjelu preko tri tjedna, uglavnom mirno podnoseći svoju starost i tegobe što dolaze s njom.
I u bolnici je pregledavao svoj drevni rukopis iznova pronalazeći mjesta koja mora prepraviti i opet se čudeći svojem ranijem nemaru, kako to već prije nije uočio.
Posjete je rado primao. Supruga ga je obilazila svaki dan, a kćer, ponekad s obitelji, kako je mogla.
-Jučer je zvao gospodin Horvat. Njemu si prodao kućicu. Došao bi te posjetiti.
-Neka dođe, volio bih čuti kako je tamo.
Istog poslijepodneva posjetio ga je Horvat, srdačno ga pozdravljajući, te mu odmah ispričao priču o nadasve neobičnom događaju.
-Vrlo sam zadovoljan gospodine Bukač odabirom mjesta i uvjetima. Nakon burna života takva tišina i mir su doista dobrodošli. No, znate, vojnik uvijek ostaje vojnik, gleda i čuje i kada spava. Isprva mi se činilo da čujem neko kretanje oko kuće, provjerio sam, ništa. Poslije sam opazio tragove, vuk, pomislio sam, no takvo što nije neobično za taj kraj, zar ne?
Ti su zvuci, dakle jedino noću, postajali sve češći. Ne, nije me bilo strah, uostalom pravi vojnik uvijek je naoružan. Što mogu, navika. Svake večer ispod jastuka stavim svoj dragi Colt Automatic , za svaki slučaj. I prije dva dana, te gadne večeri, tek se magla povukla, jasno sam čuo korake oko kuće, zvijer je na temelju zvuka bila velika. Nekoliko je puta okružio oko kuće i tada se sve utišalo, no ja sam znao, zvijer stoji ispred kuće, na nekih pet, šest metara i čeka. Jasno sam je osjetio. Otvorio sam vrata, ponavljam bez trunke straha, repetirao pištolj i uperio ga u pravcu gdje je zvijer čekala.
I doista, u polutami, na nekoliko koraka od mene ugledao sam moćno tijelo, no to nije bio vuk, već veliki pas. Zvijer me je opazila, krenula je pa zastala, pa opet krenula, snažno je potrčala. I sada čujem taj tutanj.
Zapucao sam. Tek je drugi metak prikovao zvijer za tlo, na korak do mene. Veliki šareni pas, s mnogo sline na njušci, a kakve je tek očnjake imao.Zvijer je bila mrtva. Sutradan sam pozvao veterinara. rekao mi je da pas pripada vrsti tornjaka i da je već pomalo iznemogao, izrazito mršav. Veterinar se sjetio davnog stanovnika, nekog gospodina Remetina koji je imao takvog psa, taj se pas zvao Ruiz, no ovaj nije imao nikakve pločice,
-Da gospodine Horvat, to je bio Ruiz, crna noć sama. No sada se napokon smirio, njegova je potraga okončana, njegov je strah nestao.
-O čemu to pričate?
-Davna je to priča gospodine Horvat, davna i zaboravljena. Drago mi je što sam vas vidio, umoran sam, oprostite.
Krunoslav se okrenuo na drugu stranu, zaklopio je oči i sasvim tiho promrmljao.
-Zbogom Ruiz, zbogom crna noći.

Crni kofer

Neke,sasvim nevažne obaveze odvele su me u mali planinski gradić.Doista,mogao sam ih ostaviti za bolju prigodu.Prevagnula je želja,strasna želja za odmorom.Umor se nagomilao prošlih mjeseci i želio sam se jednostavno nadisati svježeg,čistog zraka.Otišao sam i nisam požalio.Bilo je dovoljno vremena za šetnje.Soba u hotelu iako skromno namještena bila je udobna.Gradić je bio vrlo tih,nikakvi remetilački zvuci nisu dopirali do mene.S prozora sobe lijepo se vidio gradski park s spomenikom vladara od ne previše kvalitetna kamena.Iza njega,davni je arhitekt položio nisku fontanu,veliku kamenu zdjelu.Vodoskoka nije bilo.Sam park presječen napola širokom stazom ispunjavalo je veliko,snažno drveće.U ovih nekoliko dana prije ručka rado sam šetao između tih golijata,boraveći koliko sam duže mogao u hladu,u sjeni.Nevjerojatno je,koliko mi je prijalo.Sjedio sam i na rijetkim klupama,pogleda obično uspravljena prema krošnjama.Zaboravljao sam na sve.Samo sam udisao božanski zrak,postajao sam netko drugi,opušten,spreman na opraštanje i onoga što još nije počinjeno.Pri kraju boravka već sam gotovo smještao svoj budući život u ovu ljudsku oazu.Razmišljao sam i uspoređivao svoju donedavnu prošlost u dalekom,uskuhalom gradu od bijesova i sivila s ovim usporenim a ipak živim ritmom.Sve sam obavio na obostrano zadovoljstvo i spremao se na povratak,sa žalošću.Nekako mi je bilo najteže oprostiti se od skromne sobe.Uputio sam se prema željezničkoj stanici,ne žureći.Osvrtao sam se lijevo,desno,upijao sjajne fotografije malih obiteljskih kuća s vrtovima ispred njih.Čudilo me je kako malo stanovnici koriste svoje vrtove,mnogi su sličili na parkove,a opet prazni.Došao sam do željezničke stanice s riješenom dilemom.U ponekom koraku,učinilo mi se,čuo se preklinjući glas,duboke tajne želje za ostankom.No,nastavljao sam hodati.Nagli ostanak bio bi preteška promjena.Možda ne bih izdržao.Ako ništa drugo,barem ću se uvijek moći sjećati nekoliko lijepih dana,kada je umjesto mene,netko drugi hodao ovim gradom,ne,niti promijenjeni ja,netko sasvim drugi.Gledajući netremice potpuno bez razloga kroz prozor čekaonice jer vlak je uobičajeno kasnio,osjećao sam kako se u meni lome dojmovi.Činilo mi se kako sam boravio u hologramu grada koji sam godinama podsvjesno stvarao.Kako se lako pada u vlastitu zamku,slijepo ići naprijed,po zamišljenoj crti samo otkliziti u željeni prostor.Vlak nikako ne stiže,čujem preko razglasa,javlja se o stanovitim poteškoćama na pruzi.Na moje upite ljudi u plavom sliježu ramenima s tek primjetljivim smiješkom.Planinski je ovo kraj,nije ravnica.Osvrćem se po čekaonici,brojim do iznemoglosti prozorska okna,klupe,pepeljare,prvo poluprazne,pa pune.Pokušavam razaznati natpise na zidovima.Gotovo sam zaspao.Trgne me tresak ulaznih vrata.Mladić koji je ušao takvom ih je žestinom zalupio da sam se potpuno razbudio.Tridesetak godina,ne više,s teatralnim grčem na licu,samo što ga urotnici nisu proboli.Mladić sjeda kraj mene,stavlja s oprezom manji crni kožni kofer pored nogu.Kofer je toliko odudarao od njega,nikako ih nisam mogao povezati.Ne znam kakvo mora biti zajedničko putovanje koje ih može složiti u jedno.Nije se niti osvrnuo na moje prisustvo.Odmahnuvši rukom uz jedno duboko ah,naslonio se na zid pored klupe,ispružio noge,prekrižio ruke na prsima i zaklopio oči.On očito točno zna kada vlak dolazi čim se sprema na spavanje.Ja,oduvijek sav ustreptim prije dolaska vlaka,pribojavajući se kako se neću uspjeti ukrcati,tko zna zašto.On je miran i nije kao ja.Mada ne sasvim,spustio je ruku na kofer i zabubnjao prstima po njemu.Zastaje,kreće iznova,imitira udaraljke.Trudim se prepoznati melodiju ali ne uspijevam.Bubnjanje je prestalo,naglo se zgrčio,doista je sličio Rodinovom kipu.Ispružio je ponovno noge,naslonio se,ruke opet na grudima,prepleteni prsti.Tada me je prvi put pogledao,jednostavno je kroz mene prošao pogledom,sudario ga sa zidom,prešao preko tavanice i zadržao ga na svojim cipelama.Ja sam i dalje ostao,iznenađen njegovim pogledom,jednako sjedeći krajnje neudobno na kraju drvene klupe.Ustao sam nakon nekoliko nepodnošljivo dugih sekundi i odšetao do prozora.Na peronu nikoga.Pustinja.Iako me ništa nije vezivalo za prazni prostor,zadržao sam se ispred njega.Osjećao sam se sigurnije.Mladić je mirno,ispružen,sjedio na svojoj strani čekaonice.Zagledao sam se prema peronu,klizeći od tračnice do tračnnice.Slabi,srebrni sjaj metala uspavljivao me je.Spavati,što prije spavati,dokopati se vlaka i utonuti u ravnodušje i bezbrižnost.Izašao sam van i uputio se do ureda otpravnika vlakova.Na žalost,ništa novoga nisam saznao.Vlak kasni,toliko zna,ali koliko,ništa mi ne može pouzdano reći.Vratio sam se u čekaonicu.Mladić je bio okružen grupom muškaraca i žena,poput boksača u kutu između rundi.Svi su govorili,ponekad i zavikali,gotovo istodobno.Ponešto sam mogao i razabrati.Gomila ga je odgovarala od putovanja.Jedni su započeli mrmljati i prijetiti,drugi su plakali i proklinjali.Odjednom ga više nisam vidio.Pritisnut uzbibanom svjetinom nije se niti čuo.Nisam znao kako mu pomoći,ali osjećao sam,moram,ali kako?Kako rastjerati na razne strane sve te povike i suze.Iznenada,čekaonicom se prolomio glas s perona
»Vlak,vlak,evo ga…..»
Masa je zastala u svojim mnogobrojnim pokretima,prosto zaleđena.Mladić ju je razgrnuo manirom najvećeg sportskog asa,prošao pored razmaknutih,sleđenih osoba,polako,savim polako i iašao van.Pošao sam za njim.Odmah sam primjetio,nije ponio svoj crni kožni kofer.Želio sam ga upozoriti…..no preduhitrili sui me.Viknuli su za njim.Osvrnuo se,mahnuo rukom i rekao
»Kupio sam ga na putu do stanice.U njemu nema ništa».
Rekavši to ušao je u najbliži vagon.Odmah za njim i ja.Njegova pratnja stopila se s izlazećom masom putnika,ispraćaja i besposlenih.Oni su još uvijek bili sleđeni,samo su njihove oči perobadale,nisu ga vidjeli.Napokon je vlak krenuo.Cijela se mučna situacija završila.Epizoda je gotova.Epizodisti se gube u drugim malim rolama.Vlak je ubrzavao.Mladića sam posve izgubio iz vida.Ne,eno ga ipak na kraju hodnika,kod drugih vrata.Otvara ih i iskače.Gledajući što čini,pokušavam ga razumjeti.Primjetio me je kroz okno i veselo mi mahnuo.Poskočio je i povikao.Potrčao je i nestao.Očito im se vraćao.Cijeli sam putom razmišljao o neobičnoj gesti.Nešto me je osobito intrigiralo?Kako je uspio pri onolikoj brzini sigurno doskočiti,ne ozlijediti se.Vjerojatno mu nije prvi put.Kolika mu je samo kolekcija tih lijepih crnih kožnih kofera?Spustio sam pogled na svoju putnu torbu.Grozna,stara i ružna.Za dobro putovanje važna je dobra putna torba ili kofer a ne ovako,kao ja.Idućeg dana u robnoj kući kupio sam crni kožni kofer,gotovo istovjetan s mladićevim.Putujući s njime nekako sam se ugodnije osjećao,uvijek se sjećajući mladića koji iskače.Već sam ga pomalo i zaboravljao kada ga iznenada susretnem na ulici.Zastali smo obojica,prepoznali smo se.Kofer je bio pored njega.
«No,napokon ste otišli?»…….»Da,prisilili su me.Bilo im je dosta i mene i moga ponašanja.Kupili su mi uobičajeni crni kožni kofer,iako ih je već bilo bezbroj,napunili ga s nešto mojih stvari i ugurali me u vlak.Sa svake strane vagona čuvali su vrata kako ne bi iskočio.I tako sada sam tu.»…….
Rastali smo se a ništa mi nije bilo jasno.Je li su oni njega stalno tjerali ili je on uvijek bježao pa se predomišljao?Nikada ga više nisam vidio a ni posao me nije više odveo u mali planinski gradić.Pored dileme ostao je sačuvani crni kožni kofer.Nekako sam ga sve manje koristio.

Kapetan

Nisam mogao odbiti i ovaj zadatak. Već sam se bio na vrlo niskim redakcijskim granama i doista malo nedostaje pa da izvisim i s te posljednje grane. Naime, morao sam napraviti priču o lokalnom pomorcu, kažu da je bio i kapetan broda, koji je spasio svojom barkom nekolicinu nespretnih i nesretnih jedrililičara i za taj je poduhvat nagrađen priznanjem za hrabrost. Antun Tonči Franić, taj odvažni pomorac sjajno me je ugostio. Složio sam zgodnu priču i odmah je poslao u redakciju. Urednik je bio vrlo zadovoljan, govoreći mi, to je put kojim morapš ići, iako su mi njegove riječi odnekud zvučale poznato. Za nagradu dobio sam par dana odmora, možda nađem još nešto zanimljivo. Uz dobar odmor uvijek se može dobro raditi, tumačio mi je urednik.
Tonči Franić nije dopustio da odem u hotel, ponudio mi je jednu od soba u velikoj kamenoj kući. Odavna je tu, to je obiteljska kuća, živi sam, neće mi smetati a meni će svakako dobro doći dan, dva odmora u debeloj hladovini kuće. Nisam odbio. Tonči je bio ugodan sugovornik, zašto ne bih ostao. Već navečer, tonči me je poslije dobra objeda pozvao da mi pokaže staru kuću. Upoznao me je s bogatom i prevrtljivom povijesti kuće i obitelji koja je u njoj živjela. Mnogobrojne fotografije tapetirale su zidove, uz poneki očuvani dio skupog pokućstva, nekoliko slika s brodovima na moru. Ispred kuće prostirao se prostrani vrt prepun biljaka sa svih strana svijeta, ponosno ih je pokazivao Tonči.
Uskoro smo se našli i u podrumu kuće, a vino koje smo kušali bilo je izvanredno. Čaša na čašu, riječ za riječ i jedva smo izašli iz rajskog podruma.
Noć sam proveo teško. Ujutro sam se osjećao kao prebijen.
-Navečer će biti bolje- tješio me je Tonči.
I doista, nakon cjelodnevnog ležanja, Tonči me namamio u podrum. Iznova teška noć, još teže jutro.
-Danas nećemo u podrum- rekao sam Tončiju na kome se nisu vidjeli tragovi prethodnih večeri.
Naravno, nisam odolio pozivu jer sutra ću otputovati i tko zna hoće li mi igdje biti ovako ugodno. Uistinu se ne sjećam o čemu smo uopće pričali prve dvije večeri, tek nekako, sasvim iznenada Tonči tiho, gotovo šapćući reče.
-Ja sam ih prevozio.
-Koga-začuđeno ga upitah.
-Njih, njih sam prevozio, tamo-pokaza mi rukom koja se jedva primjetno tresla.
-Tamo-
-Gdje tamo?
-Tamo, tamo na otok.
-Prevozili ste turiste?_
-Ma ne- gnjevno odloži čašu-ma ne, prevozio sam ih s jednim brodom, tamo na
otok.
-Koga?
-Zatvorenike.
-Zatvorenike?
-Da, golootočane. Zapovijedao sam brodom. Ja i nekoliko mornara.
-I?
-I ništa. Pristajao bih, tu nedaleko, uz obalu. Onda su ih počeli dovoditi vezane,
krvave, pretučene, vezani uvijek po dvojica. Teturali su, padali. I tada i tada su ih
jednostavno bacali u potpalublje moga broda. Padali su i jaukali. Ovi što su ih
pratili zatvorili bi poklopce od potpalublja i naredili vozi. Plovili smo do Golog
otoka. Tamo su ih iskrcavali, jedva su izlazili, neke su nosili.Zatim bi se vraćao
natrag i tako ne znam koliko puta.
-Puno ste ljudi prevezli?
-Ne znam, mi nismo smjeli ni pogledati prema zatvorenicima. Opasni su bili ti
koji su pratili zatvorenike. Čovječe kakve su oni poglede imali.
-Kakve poglede- gotovo se smijući upitah ga.
-To je bio pogled koji je zaudarao na patnje, na bol, na smert.
Tonči pognu glavu i zašuti. Promatrao sam ga žaleći ga. On uzdignu glavu i ponosno mi kaže.
-Nemoj me žaliti. Ni ja ne žalim sam sebe. Žalim njih,
-Pa, što ste mogli učiniti?
-Ništa, ništa nisam mogao učiniti ali nisam se ni usuđivao tada misliti, mogu li što
učiniti. Čak tada, nisam ni najmanje sažalijevao te moje putnike, znao sam, dobili
su ono što im i pripada. Njihova kazna njihova je zasluga, tako mi je jednom
rekao netko. A ja, ja sam ih samo prevozio.
U nastavku večeri potpuno je zanijemio.
Po povratku uredniku sam predložio i nastavak priče o Tončiju, no, on se nije s tim prijedlogom složio.
-Ostavimo te događaje po strani. Neka se povjesničari bave time. Mi smo
novinari, nas zanimaju vijesti.
Ipak, vrag mi nije dao mira i postupno sam, teško i dosta naporno počeo prikupljati podatke o tajanstvenom brodu i kapetanu. Nije bilo nikakvih tajni. Zna se koji je brodić za potrebe službe prevozio golootočane i koji su pojedinci bili u pratnji i tko je bio od posade na brodu.
I što s tim?Od svega najtrajniji je otočić na kome se preodgoj odvijao. Ponekad se sjetim priče koju sam za vlastite potrebe izmislio, naime, u tramvaju, u vlaku, u avionu, na brodu, evo pored tebe sjedi netko čiji je otac ili djed zaglavio na otoku, a odmah ispred tebe sjedi sin ili unuk njihovih pratitelja, a tu s desne ili lijeve strane, potomak je nekoga od brodske posade. I opet su svi na okupu, to se jedinstvo ne može raspasti.
Doista, sve je moguće, a oni svoju povezanost ne vide, ne znaju, ne osjećaju, a kako su samo povezani, ta se krvna veza ne može isprati.
Utopljen u kaosu redakcijskih zadataka jedva sam primjetio pismo, pismo kapetana Tončija. Poziva me k sebi. I otišao sam ni sam ne znajući što ću čuti.
Tonči je bio teško bolestan, iscrpljen, očito na kraju svoga puta. Obradovao se je kada me opazio. Podigao se malo u postelji i rekao mi slabim glasom.
-Hvala. Drago mi je što se vidimo. Kao što vidite, ja odlazim, a oni, oni su…-
-Oni?
– Oni su ostali. Sjećam ih se cijeli život. Uvijek sam čuo te tupe zvukove
kada tijelo padne u potpalublje, njihove molbe, jecaje, koliko samo jauka.
Ne mogu si oprostiti što sam u tome sudjelovao. Nikome nisanm mogao reći niti
Riječ. Oni su tamo ostali i patili a ja sam se mirno vraćao brodom i samo pazio
Na morske struje, čekajući iznova novu pošiljku.
-Koliko ih je bilo?
-Dovoljno da se nikada ne zaboravim. Dovoljno da pamtim zauvijek.
-Mogu li vam nekako pomoći?
-Hm, napišite priču o meni, ako želite ne morate spomenuti moje ime, ali
moje riječi, moja sjećanja, bit će spomen na ono što nisam ja, ali tko je mogao
odbiti, tko je mogao ne poslušati, tko je mogao oglušiti se na njihovu
naredbu. Ja sam ih samo vozio i silno sam bio sretan što nisam u potpalublju.
Pozdravio sam se s umirućim čovjekom i zakoračio u noć. Nimalo svježine, visoka temperatura. Možda je Tonči već sada otišao, što će biti kada ih ponovno sretne?

On koji sanja

Kada se napokon Krunoslav Bukač domogao, u poznim godinama, jedne od nagrada za poeziju na državnoj razini, nekako se uspio osloboditi dugovječnog grča, stezanja u želucu i vječnih pitanja, je se li pjesnik uopće?
Umirio se je za trenutak, odahnuo je, ipak, odgovor je pozitivan, ipak je pjesnik i to ne bilo kakav, jedinstven je i iskren, eto si ti K.B.
Već dugo je bio posve uspješno pomiren sa svojom linijom jednolične sudbine, no, na kraju krajeva, to je i stanje kome je odavno težio.
Teški, prozračni okovi dopuštali su mu tek toliko zraka da preživi i svaki idući put ,proživi novi dan, zrak, baš po mjeri samo jednoga dana.
No K.B. je volio iznad svega građansku udobnost i vrlo je pažljivo postupao sa zrakom, višak dana je odvajao za one trenutke kada je želio zapisati tek nekoliko riječi na sivom, iscrtanom papiru.
Često se budio noću s mislima o povremenim iskricama građanskog bivanja, kako je je iznad svega važno platiti prispjele obaveze, no duboko u sebi, temeljito je skrio mračnu misao koja je odisala posvemašnjom promašenošću života.
Danju je sanjao svoj mogući život, svoj i njezin, prepleten, zajednički, zamišljen život i te kako silno osjećajući kako vrijeme protječe nabujalim rijekama koje se ne mogu zaustaviti i kako ni on ne može ništa učiniti da uguši te tokove u sebi, tek može očitati protok i samo ako to zaista i želi, slegnuti ramenima.
No ništa, doista ništa nije spriječavalo K.B. da gotovo svake noći sanja prikladne trenutke u kojima se iznova susreće s njom i čini mu se, mijenja već određenu, za njega pogubnu, izgubljenu, ugašenu sudbinu.
Eh, vrijeme, već mu se i zubi klimaju a snovi mu traju, samoobnavljajući, snovi traju, nepotrošivi.
Jesu li moji zubi znak kako me je Vrijeme ipak uspješno zaustavilo a Očekivanje i dalje živi svoj paralelni život i ne da se nikome, ne predaje se ni snivaču.
Ne znam, klepsidra se stalno okreće i izriče svoju opjesmu, iznova, stalno, iz početka.

Promatrač

Ivan B. posjednik visoke prizemnice i ovećeg vrta u Strmoj ulicu na broju 42, nastojao je uživati u svakom trenutku svoga života, barem su tako neki govorili za njega. Svaki proživljeni trenutak Ivan je racionalno iskoristio. Redovito je vodio dnevnik s posebnim bilješkama što mora učiniti sutra, što u idućem tjednu a što u mjesec dana.
Bez obzira radi li se o posjetu zubaru, premještanju knjiga u biblioteci, uređenju dijela vrta, odgovaranju na prispjela pisma, kupovini namirnica ili odjeće, sve je imalo svoj broj i svoje strogo određeno mjesto u poretku budućih događaja.
Pa i susreti s Verom B. bili su dio poretka predviđenih događaja. No, kod Vere B. nije posve siguran, što ta žena uistinu znači u njegovom životu? Je li ona najprije ljubavnica pa prijatelj? Je li on samo kušač njezinih ukusnih jela? Jedno ga je vrijeme ta sumnja gotovo izjedala a onda ju je jednostavno odagnao i nastavio s Verom bez ikakvih dilema.
Vera je živjela u Ravnoj ulici, na drugoj strani grada, radeći u Muzeju fantastike. Fina, lijepa brineta, dobro se uklapala u njegov životni raspored, zadovoljno je ponekad pomišljao Ivan B.
U toj složenoj organizaciji uopće nije uočio kako s njom sve rjeđe viđa sve dok susreti posve nisu prestali.
Donekle je bio iznenađen, ali ne previše. Vera je jednostavno iskočila, izletjela u
iz rasporeda, na svoj se je način tješio.
Ivan B. se već dugo bavio uvozom i izvozom knjiga, pristojno zarađujući, istodobno ne umarajući se mnogo.
I tada se dogodio nepredvidljivi kaos. Prevrat vlasti, dezorganizacija života, očaj, strah, pucnjevi, bjegovi, zatvori, užas, strah.
U tim je uvjetima zatvorio posao, uostalom ima dovoljno sredstava do kraja života a i tko će njega dirati, običnog trgovca knjigom, on se nikada nije nigdje miješao, nikada politički involviran, on je uvijek bio nevin, posve nevin čovjek.
Zaključao se u svoju kuću, uglavnom boraveći u biblioteci, rijetko osluškujući vijesti na radiju i TV-eu.
Zaledile su ga mnoge grozne vijesti, teško je mogao u njih vjerovati, zar da se ovaj grad srozao tako nisko?
Uskoro ga je odvjetnik Tomas obavijestio da je Vera nestala. Nema je nigdje. Sve su pretražili. Njezina obitelj moli ga za pomoć.
-Ali, ali, ja je nisam vidio već neko vrijeme. Točnije, gotovo dvije godine.
-Možda je jedino vi možete pronaći, nije se dao smesti odvjetnik.
Ipak, mada zbunjen, neodlučan, Ivan B. se bojažljivo raspitao preko nekih znanaca koji su bili u vrhu nove vlasti o Veri B.
Niti jedna služba nije imala informacija o Veri B.
Ivan B. tek sada nije znao što učiniti.
I dalje se povremeno raspitivao, no sve uzalud, bez rezultata.
Čak je i pokrenuta policijska istraga ostala bez ikakvih saznanja.
Ivan. B. se uskoro vratio redovitom poslu s knjigama, nije bilo kao prije, ali išlo je.
I dalje je pomno planirao i pisao što je za obaviti.
Negdje početkom jeseni, odvjetnik Tomas ga je obavijestio kako se Vera B. javila svojoj obitelji, negdje iz Južne Amerike i uskoro se vraća u domovinu.
Ivan B. je teško prepoznao Veru B. kada ju je ugledao na aerodromu. Ponešto smršavjela, druge boje kose, s licem na kojem se zrcalio umor.
Srdačno su se pozdravili i nakon svega nekoliko riječi, Ivan ju je prepustio njezinoj obitelji, gotovo, nekako s neprikrivenim olakšanjem.
Posao je postajao sve bolji, knjige su putovale.
Iznenada ga je posjetio odvjetnik Tomas bez ikakve najave što je Ivana veoma čudilo.
-Znate li što je bilo s Verom?
-Ne.
-Klasična ljubavna priča. Meni je ispričala cijelu priču nedavno. Jednostavno se zasitila vašeg “ljekarničkog” života, vašeg bilježenja i planiranja. Otputovala je u inozemstvo s prvim raspoloženim muškarcem. A zatim je uživala nekoliko godina u Južnoj Americi, pa se vratila da napuni baterije.
-Zašto mi to uopće pričate?
-Zato što je opet otputovala, ne znam s kim, nije ni bitno.
Ivan B. je ustao i zagledao se u precizno složene redove knjiga u biblioteci. To je stvarni red, mislio je, dok je ispraćao odvjetnika, a ne sve ovo što se događa vani. Sutra mora nazvati Verinu majku i upitati je kako je. Zapisat će to odmah.

Slikar

Ivan Petar Horvat odavno nije osjetio miris boje na svojim smežuranim, kvrgavim prstima, mada mu je, činilo se, bila oduvijek nadomak. Najčešće bi sjedio između dva stolića na kojima je precizno rasporedio tube, ispred štafelaja s praznim platnom. Na početku bi nekoliko trenutaka pozorno promatrao izazivačku bjelinu platna, tražeći neravnomjernosti na površini pripremljenoj za slikanje. Ubrzo bi se okretao prema sjevernom prozoru, leđima prema platnu. Tada bi uključivao glazbenu pratnju, kako je sam nazivao višesatno slušanje glazbe u atelijeru. Sjedio je satima, gotovo nepokretan, povremeno paleći cigaretu, pogleda i dalje uperenog prema prozoru. Tako bi prolazilo prijepodne do ručka kada bi nakratko napuštao atelijer. Vraćao se brzo i prepuštao se poslijepodnevnom glazbenom programu. Pri prvoj pojavi tame palio bi diskretnu rasvjetu u kutovima, nastavljajući sa slušanjem. Večerao je redovito oko dvadeset sati kod kuće, stanovao je vrlo blizu atelijera od nekih stotinjak kvadrata na posljednjem katu višekatnice. Iza večere, ponekad bi čitao, ponekad radio.
Sutradan, rano je ustajao, ponešto bi pojeo na brzinu, nije bio osobito izbirljiv i odlazio u atelijer. Horvat je živio u raskošnom stanu prepunom umjetnina, što njegovih najboljih slika, što drugih vrijednih radova. Za života je stekao veliki ugled, podjednako ga je cijenila i publika i kritika. Slike su mu se prodavale po visokim cijenama, doista i često tražene. Cijeli je život njegovao figuraciju koja je nalazila odjeka. Sada, kada je prošao osamdesetu, sam je sebi priznavao, ali sa smiješkom, kako mu nije lako. Prije nekoliko godina supruga mu je poginula u prometnoj nesreći, a znatno prije, njihova jedina kćer Petra, jednostavno je ostavila svoj lijepi, solidni brak s odvjetnikom Tkalčevićem i njihovu djecu Tomislava i Teu i otišla s nekim Hegedušom, bjelosvjetskim hohštaplerom, koji je navodno radio u R.S.A. Bank u Londonu i Singapuru. Petru je Horvat vidio od tada nekoliko puta. Posjećivala bi ih rijetko, no vidjelo se da joj je dobro. Nakon nekoliko godina majci su se pridružili i Tomislav i Tea i trajno se nastanili u Singapuru. Tkalčević je u međuvremenu postao visoki državni dužnosnik, no neka smutnja iz njegove mladosti koštala ga je ubrzo tog časnog položaja. Opet se vratio odvjetništvu ali bez većih slučajeva. Od Petrinog odlaska i praktično nestanka iz njegova života, Ivan Petar Horvat nikada se nije oporavio. Ne, nije stradalo njegovo zdravlje, prestao je slikati. Srećom je do tih trenutaka doista bjesomučno slikao pa je mogao odgovoriti na sve pozive za izlaganjem i pokazati znatiželjnim kupcima pravu sliku za njih u atelijeru. Otkada je Petra otišla, Horvat više nije naslikao ni jednu sliku. Ne može se reći kako se nije trudio, naprotiv, no njegova je ruka bila suha, staro osušeno drvo, nijemo, bezglasno. Svakodnevno je odlazio u atelijer i tako je jednom, posve slučajno uz upaljeni radio aparat, sjedeći nemoćno pred platnom, začuo čarobne spasonosne zvuke, koji su mu nudili svoje društvo za cijelu vječnost. Uz svakodnevni boravak pred štafelajem, okružen glazbom, često je javno nastupao, davao zapažene intervjue, bio član mnogih komisija i žirija, primao nagrade i u javnosti ostavljao utisak čovjeka koji doista zna što je život i kako ga najsvrsishodnije potrošiti.
Petra je otišla prije trideset godina i samo je njegov atelijer znao da je on mrtvi slikar, prazan čovjek. Kolekcija raznih snimaka, ploča, traka, diskova, svaki je dan bila sve veća. Horvat nije posebno kategorizirao pojedina djela za slušanje, kako bi na koje naišao na policama, tako bi mu se i prepuštao.
No, nakon nekih desetak godina, od početka neslikanja, bilo je uočljivo da tržištem ali i po izložbama kolaju manje-više iste slike. U proteklih tridesetak godina umjetničkog posta, Horvatu je organizirano i nekoliko retrospektiva i to je bio kraj, što se tiče izložbi.
U javnosti je postojalo ili prevladavalo mišljenje da Horvat godinama ne izlaže jer vjerojatno priprema“izložbu nad izložbama“ ili“izložbu svih izložbi“. O tome se često pisalo i govorilo, no ta se izložba nikada nije dogodila.
Naravno, slijedilo je razdoblje mira. Mediji su pomalo zaboravili na Horvata, pa i kupci, ali on nije oskudijevao. Nekako se sretno navikao na to tiho razdoblje, iako mu se činilo da je ono bilo nepotrebno prekinuto tragičnom smrću njegove supruge.
Nakon te teške drame, u njegovom je životu postojalo samo prijepodnevno i poslijepodnevno slušanje glazbe u atelijeru, kratkotrajni odlasci na ručak i večeru kući. O njegovu se domu odavno brinula gospođa Ankica, jednostavna i stroga žena.
Jučer je Horvat dobio pismo od Petre, javlja mu da je Tomislav trenutno u Kairu, zbog posla naravno, a Tea je u Londonu. Horvat je na velikoj karti svijeta premjestio zastavice, prva u Singapuru, druga u Kairu a treća u Londonu.
Otkada je dobio pismo Horvat nije niti jednom pogledao prema prozoru, sve mu se više pogled zadržavao na karti svijeta s tri plave zastavice.
Kao da je u ruci osjećao trzaje. Pogledao je na stolić i našao komadić ugljena i ubrzo je u obrisima karta svijeta s tri plave oznake bila na platnu. Ne gledajući tube, otvarao ih je i sa špahtlom nanosio po površini platna. Grozničavo je radio cijelo prijepodne, preskočio je ručak, glazba je odavno prestala. Tijekom poslijepodneva nazvala ga je gospođa Ankica, zabrinuta ga je pitala gdje je.
-Slikam- brzo je odgovorio i spustio slušalicu.
Znao je Horvat kako se je teško vratiti slikanju, svaki je povratak težak. Neprestano je strugao i premazivao novim slojevima boja. Nakon nekoliko nervoznih dana slika je bila gotova. Od karte svijeta nije više bilo traga, osim razigranih površina kolora s tri male plave zastave. Znao je također kako mora nastaviti raditi na seriji slika ili možda ciklusu Plavih zastava. U idućih mjesec dana načinio je još četiri varijacije tri plave zastave s različitim dominantnim bojama. Pomislio je kako bi bilo zgodno pozvati Webera, dragog prijatelja, koga istina odavna nije vidio, uvaženog kritičara, predvodnika moćnog klana povjesničara umjetnosti. Ne, još je rano.
U stalnom, dosta ničim prekinutom radu, Horvat je u idućim mjesecima naslikao dvadesetak slika srednjeg formata, sve ulja na platnu. Bio je istinski zadovoljan jer ruka je slijedila glavu a glavu ruku bez otpora, uzajamno se respektirajući i rezultat je bio pred njim.
Pregledno je posložio sve slike i pozvao Webera koji se je ne malo iznenadio pozivu.
Horvat mu je odmah nestrpljivo pokazao slike.
– I, što kažeš?
Weber je nekoliko trenutaka gledao prvu sliku Tri male plave zastavice. Bez riječi je krenuo dalje. Za nekoliko minuta, nakon potpune šutnje, Weber mu je nekako suho, kruto rekao.
-Ovo si ti? Pa, ovo uopće ne sliči na tebe.
-Weberu, ovo su moje prve slike nakon trideset godina.
-Što?
-Da, ja nisam uopće slikao više od trideset godina. Ovo ispred tebe, naslikao sam u nekoliko posljednjih mjeseci.
-Ali, čekaj, zbunjeno će Weber, uvijek si njegovao figuraciju. Po njoj te pamti kritika i publika. Ovo, ovo ti je posve nepotrebno, ja ovo nikada ne bi izlagao. Uopće, što je to? Naglo probuđena apstrakcija u starcu od osamdeset godina.. koji nam cijeli život priča o prednostima figuracije.

Weber je brzo otišao, razočaran. I Horvat je bio razočaran, Weberom. Ma što Weber zna, mislio je uzrujano.
U idućim je danima pokušao izložiti nove slike u prostorima gdje su ga nekada obožavali. Nakon niza posjeta, svi su ga odbili. Nikome ne treba ovakav Horvat, pa čak ni anonimnim galerijama na rubu grada.
Weber ga je nedavno nazvao i rekao mu, onako prijateljski.
-Ovi se naši žale na tebe, dosadan si, pusti ljude na miru. Ne ljuti, i ti znaš, tvoje je vrijeme prošlo.
Ova Weberova izjava nije Horvatu teško pala. On je i dalje svakodnevno razrađivao i produbljivao svoj ciklus Plavih zastava, koji je postajao sve veći, sve raznolikiji, sve poticajniji.
Uživao je slikati u atelijeru, često je miješao boje i glazbu, okretao se u stolcu radosno i prema štafelaju i prema prozoru i prema karti svijeta ali nije prestajao slikati. Njegova je ruka bila vrela.

Susret

Naravno, nije mogao odbiti ponuđeni zadatak.Uostalom, to je tjedan dana na udaljenom otoku u potrazi za nekoliko ruševina koje treba fotografirati i ukratko opisati njihovo aktualno stanje. Putuje autobusom pa trajektom. Prognoza je najavljivala ugodno vrijeme. Dobro će mu doći malo morskog zraka.
Noćno putovanje autobusom ne pruža osobiti užitak ali nije ni zamorno. Krunoslav Bukač je sjedio u noćnom autobusu posve opušten, gotovo sretan što ga ovaj bučni stroj vozi na more. Ponekad bi na trenutak promotrio mjesečinom obasjane pejzaže koji su brzo promicali jedan za drugim. To bi bilo sasvim zgodno fotografirati, mislio je Krunoslav, razmišljajući kako je možda fotoaparat trebao uzeti sa sobom a ne ga ostaviti u putnoj torbi. Osjetio je stanoviti umor s prvim zrakama svjetla. Trljao je oči, pomalo nervozan, čudeći se kako ga zora umara.
Autobus je na vrijeme stigao u veliki lučki grad i ubrzo se uvezao u veliki trbuh trajekta. S ostalim putnicima Krunoslav je izašao na gornju palubu. Trajekt se polako udaljavao od obale ploveći prema udaljenom otoku. Na palubi je bilo mnoštvo svijeta, doista su svi uživali u suncu i zraku. Naslonio se na ogradu i iz dosade počeo promatrati lica putnika. Mladi, stari, veseli, glasni, šutljivi. Okrenuo se je i zagledao u valove. Pogled mu je jedrio iznad valova do otoka pa se vraćao natrag.
Iznova se okrenuo i pogledavao putnike. Neki su već spavali na ne baš udobnim klupama, omamljeni suncem, drugi su kartali, oni treći i dalje su šutjeli. Na suprotnoj strani učinilo mu se iznenada da je ugledao poznato, davno poznato lice. Protrnuo je. Ne, nema nikakve sumnje, na drugoj strani ugledao je Ivanu Š.,naslonjenu na ogradu leđima, kako gleda prema u njegovom pravcu. Brzo je pogledao i lijevo i desno, bio je posve sam na ovom dijelu palube, drugi su putnici i s lijeva i s desna bili udaljeni nekoliko metara. Podigao je glavu i pogledao na suprotnu stranu. Ograda na drugoj strani bila je posve prazna.
Ne, učinilo mu se. To je od sunca. Možda halucinacija. Ako je bila ona, što bi trebao učiniti? Sjećao se je dobro Krunoslav Bukač davne more. Ivanu Š. je upoznao prije više od trideset godina na fakultetu. Nikada si nije mogao razložno objasniti kako se mogao tako zaljubiti u Ivanu Š. Poslije joj je pisao neka čudna pisma. Ponekad bi je susreo u gradu,no, prolazili su jedno pored drugog poput neznanaca. Ivana Š. bila je s obale, zapravo je bila rođena u blizini lučkog grada iz kojeg je isplovio trajekt.
No ili mu se činilo ili je znao, njegove emocije prema Ivani Š. nikada nisu u cijelosti utrnule. Negdje u dubini njegova uma začahurila se ljubav prema njoj kao mali crv koji bi ga ponekad uznemirio.
Sakupivši hrabrost započeo je iznova pregledavati lica na trajektu. Nema je, pomislio je ne znajući što bi valjalo osjećati, radost ili tugu.
Prošetao je po palubi nekoliko puta. Zacijelo mu se učinilo. Sunce je doista nevjerojatno. Uputio se je na koncu svoje šetnje prema malom restoranu na palubi trajekta. Sjeo je na prvi slobodni stolac i naručio pivo. Izvadio je bilješke pripremljene za ovo putovanje, studiozno ih je proučio. Nije uočavao niti jedan problem.
Sa sobom je ponio i nekoliko kraćih priča koje je napisao u posljednje vrijeme a namjeravao ih je objaviti u časopisu Mogućnosti. Želio ih je još jednom, bez žurbe, mirno pročitati. Listao je stranice bez primjedbi.
Naručio je još jedno pivo, bilo je ukusno, hladno, toplina dana bila je save izraženija. Iznenada se sjetio slikara Ivana Dvorskog, koji mu je uvijek govorio.
-Dragi Bukač, modele najviše volim na slikama, U životu me ne zanimaju. Ovaj, na platnu život, to je ono što me zanima. Svi smo ionako samo statisti u stvarnom životu, najuspješniji eventualno postanu epizodisti.
Trajekt je plovio već nekoliko sati, bio je nadomak cilja. Krunoslav B. i dalje je sjedio u restoranu na palubi hladeći se pivom i odmarajući oči na lijepim krajobrazima . Uskoro su putnici upozoreni da je udaljeni otok posve blizu. Krunoslav B. nije više mislio na susret s Ivanom Š. Razmišljao je o neobičnoj filozofiji promatranja života slikara Ivana Dvorskog. Za njega je pravi život onaj na platnu, a ne ispred ili iza platna, tamo su statisti i poneki epizodist.
Trajekt je pristajao, lijeno se naslonio na obalu. Prvi automobili krenuli su iz njegove utrobe na kopno, putnici pored njih, razgovarajući, veseli što su preplovili toliki put po mirnom i dobrom moru. Krunoslav Bukač lagano je koračao prema izlazu, pivo ga je posve opustilo, osjećao je glad. Čim se smjesti u hotelu, potražiti će restoran na obali o kome se toliko pričalo.
Mora paziti da ne uzme tuđu putnu torbu, danas su one sve iste. Čim je zakoračio na kamenu obalu, nesvjesno, podigao je pogled prema palmama. Ispred najbliže palme ugledao je Ivanu Š. kako se okreće prema njemu podižući kofer. Njihovi su se pogledi susreli u idućem trenutku.
Krunoslavu se učinilo kako se nasmiješio Ivani Š. Ona je podigla svoj kofer i nešto rekla osobi pored nje. Krunoslav je polako prošao pored Ivane, došao do autobusa i uzeo svoju putnu torbu. Vozač ga je uputio u kojem je pravcu njegov hotel i tek se onda okrenuo s nekim čudnim osjećajem zbunjenosti i razdraganosti pogledao prema palmi. Cijeli prostor oko palme bio je prazan.Krenuo je prema hotelu čudno raspoložen. Što je zapravo htio učiniti?
Iznenada u malenoj galeriji na obali, u izlogu, ugledao je jednu od mnogih varijacija Ivana Dvorskog „Model i slikar“. Zastao je i promotrio poznate detalje.Otmjeni manirizam. Život je u slici a ne ispred ili iza nje, rekao bi Dvorski, a što bi ti rekao Kruno Bukač?

Čizme

Roman se s mukom prisjećao kako se našao usred velikog, kvadratnog dvorišta, popločanog bijelim kamenom, tek ponegdje jedva oštećenim. Osvrtao se polako, pa sve brže se okrećuči, zureći u tamne praznine dubine koje su nekada ispunjavali prozori na plohama zgrada koje su jednako svojom visinom zatvarale površinu unutarnjeg prostora. Zastao je zadihan pognuvši glavu. Pogled mu je ostao prikovan na vrhovima trošnih pješačkih čizama. Još su ga uvijek dobro služile, zato ih je i odabrao.
Nasmiješi se i podigne pogled prema krovovima. Prazni, vjerojatno je jako vruće ispod njih, pomisli. Unatoč toplini, misli su lako navirale. Sjetio se kako je stupio u redove Vojske za obranu. Prošao je jedva nekoliko brzih tečajeva, ponešto naučio o oružju i ponašanju, zadužio je odoru i ratnu obuću i već je bio na bojišnici.
Već na početku isticali su se pojedinci koji su vješto baratali oružjem istodobno uvjeravajući sve prisutne kako je doza njihova životna iskustva sasvim dovoljna za završni obračun s onima tamo, prijeko rijeke.
Doista, rijeka je dijelila dvije zaraćene strane, vodeni tijek nije bio ni predubok ni preširok, ali sasvim prikladan za razgraničenje. Ponekad bi zapucali Romanovi suborci, pokatkad ovi drugi, sve bez nekog reda, u rano jutro, noću, usred dana. I opet su se poneki izdvajali svojim preciznim pogotcima iako prave potvrde za njihove tvrdnje nije bilo. Roman je kratio svoje dane dotjerujući opremu, čisteći oružje, odlazeći na različita stražarska mjesta odakle je lijepo mogao razaznati bez ikakve velike opasnosti neprijateljski tabor, mnoštvo ljudi različito opremljenih, obučenih po propisu i onih koji su nosili samo dijelove odora.
Navečer je pored ugodne vatre nevoljko slušao priče onih koji su se uspijevali probiti iza neprijateljskih linija i sretno se vratili nakon obavljenog zadatka. Svemu se tome pomalo čudio jer on nikada nije dobio zadaću probijanja unutar neprijateljske teritorije. Uostalom tko je on, jedva pušku zna držati. Dani su prolazili, pepela je bilo sve više, drva je počelo nedostajati pa su i vatre postale rijeđe. Veće skupine okupljal su se oko jedne vatre. Oni najbliži, ogrijali bi se, dok se to nikako nije moglo reći za nekoliko posljednjih redova. U tim je redovima sjedio i Roman, pomalo skriven od plamena koji je jasno osvijetljavao lica i sve jezovitijih priča s nizom plastičnih detalja kako je netko usmrćen. Nije osjećao hladnoću niti žar pobjednika, gestu snage na nekim licima.
S prvim snijegovima nastupila je i studen. Tlo oko vatri pretvorilo se u blato, krug je postajao širi a plamen se počeo doimati poput davnog žrtvenika.
Pucnjave je svakim danom sve manje, tek rijetko noću zapištao bi pucanj. Nijtko se nije obazirao. Među ljude se uvuklo neko čudno stanje, iščekivanje naredbe o konačnom prijelazu na drugu stranu i obračun s onima tamo, prijeko.
U petak ujutro, vojska je iznenada, naglo okupljena, zapovjednik u skromnoj odori, kratko i odlučno im je rekao.
– Polazite za jedan sat. Morate ovladati prostorom pored rijeke- i otišao praćen nevelikom pratnjom.
Dosta brzo, formacije su složene i prvi redovi su krenuli prema rijeci. Hladnoća im nije smetala, snažno i uporno opirali su se snazi rijeke, gazeći ravnomjerno prema drugoj obali, držeći oružje iznad glave. Nikakav pucanj nije proparao zrak i strelovito se zabio u pluća prvog vojnika koji je već mokar i radostan izlazio na drugu obalu. Sve je više rijeka bila prekrivana pješaštvom, gotovo se i nije vidjel od mnoštva. Rijeka ljudi zaklonila je pravu rijeku. Izviđači su se već vraćali nakon pomnog istraživanja stranog teritorija. Razočarano su izvještavali kako neprijateljske vojske jednostavno nema, tek tragovi davno ugašenih vatri i ponešto odbačene opreme. Subota je donijela nove dileme, nadaleko nikakvoga traga neprijateljske strane. Zapovjednik je s ledenim izrazom lica naložio dublje napredovanje. Raširio je krila i postrojbe su se lagano kretale ne nailazeći i dalje na bilo kakav otpor. Stega je počela opasno popuštati. Strah se posve izgubio. Pobjeda je bila na domaku, očekivana pobjeda se mogla omirisati. Rijeka je bila daleko iza njih a ispred sutrašnjost pobjednika.
Roman se u ovim svim danima dobro držao, držao je korak, nije izgubio ništa od opreme, oružje je bilo spremno. Čizme su se pokazale kao dobar pratitelj vojnika na zahtijevnom terenu. I on se već pomalo opustio, započeo je sve češće razmišljati o licu onoga s kime će se sukobiti i koga će zauvijek ostaviti u blatu, s licem u blatu, nikako drugačije. Uskoro je i grad koga su oni tamo prijeko držali svojim glavnim središtem bio pred njima. Ništa osobito, ali privlačan za osvajanje. Svaka je meta prihvatljiva, mrmljao je Šmalc, suborac s desne strane. Raštrkali su se, ipak iz opreza očekujući podmukli neprijateljski hitac. Puzajući jedan za drugim, utrčavali su u kuće pucajući, rušeći, vičući, ne nalazeći nikoga. Negdje pred glavnim trgom Romanovu je postrojbu zasula smrtonosna kiša granata, metaka svih kalibara, sasvim iznenada, ničim najavljena. Eksplozije su se vezivale u nisku odjeka neprestano. Navučeni su vješto, razmišljali su mnogi štiteći rukama glavu. Roman se tek tada okrenuo i na svoj užas uspio prebrojati tek nekolicinu suboraca. Bilo je dosta i ranjenih.
-A ostali?-
Glavati mladić do njegovih nogu odmahnu rukom i pokaže prema nebu.
Odjek borbi nije posustajao. Roman se odluči povući s preživjelom nekolicinom. Pri povratku susretali su užasnuta lica, iznenađena s onim što im se nedavno dogodilo.
Večer je donijela varljivo zatišje, teška zlokobna tišina rezana hicima, poneka detonacija. Romanovi suborci pretrpjeli su teške gubitke. Zapovjedništvo je izdalo naredbu o hitnom povlačenju do rijeke. Za nekoliko dana raspršena se vojska domogla rijeke, ali to više nije bila ona pitoma voda, vidljivo je narasla i nije se mogla prijeći. Osdlučeno je, ispred nabujale rijeke dočekat će neprijatelja i s njim se sukobiti. Ustrojene su nove postrojbe, odabrana je ispravna oprema i oružje. Dani su prolazili, vodostaj rijeke nije padao, neprijateljska se vojska nije pojavljivala. Bolesti, rane, oskudna prehrana uskoro su gotovo prepolovili vojsku pored rijeke, zamjena jednostavno nije bilo. Teško se doista moglo ustvrditi koliko je sposobnih vojnika. Postavljen je i novi zapovjednik. Najveći dio vremena vojska pored rijeke trošila je na ukop umrlih, obilježavajući njihova mjesta kako se već moglo. No, ono što nikada ne dolazi, jednom ipak dođe. Neprijateljska vojska lagano se kretala prema njihovim položajima. Ubrzo su se začuli i pucnji, pomiješani s rijetkim eksplozijama. Bitka je trajala kratko. Neprijateljska strana s malo oružja i još manje streljiva strmoglavo se raspala i razbježala na sve strane, odbacujući u bezglavom trku dijelove opreme i naoružanja.
– Rat je gotov- povikao je glavati i zapucao još jednom u zrak.
– Krenimo prema njihovom gradu- naredi novi zapovjednik i sam krenu prvi.
Nailazili su putom na mrtve, licima okrenutih prema zemlji. Roman se sjeti i osjeti kako mu iz želuca kulja muka.
Njihov je grad izgledao prazan, bez traga života. Nebranjen. Ulazili su jedan po jedan.
-Niti psa- šapnu Šmalc iza Romana.
-Ne treba se ovdje zadržavati, slutim opasnost- dometnu mu Roman.
Tek su tada uočili kako se prvi redovi brzo povlače unatrag. Svi su osjećali užasnu težinu opasnosti.
-Brzo natrag- naredi Romanu i Šmalcu riđokosi narednik.
Hitro su se povlačili, oprezno, korak po korak, sasvim pognuti. Na samom izlasku iz grada odjeknu prva a za njom i serija eksplozija, uzvise se stupovi dima.
-Ipak su tu- jeknu netko.
Trčali su sada bez ikakva opreza, znali su, samo ih brzina može spasiti i samo malo sreće.
Sasvim na domaku spasa glavatog pokosi precizni hitac. Šmalc se bojažljivo osvrne, držeći se rukom za prsa. Nijemo se sruši. Roman se dokopao prvih ledina izvan grada. Sruši se iscrpljen na zemlju, ne vjerujući da je ostao živ. Zaklopio je oči, samo što nije usnuo. Trgne ga grubi hod, cijev na zatiljku.
– Ovaj je preostao. Vezuj ga.-
Roman se uskoro nađe ispred mlađeg čovjeka, srednje visine, bez posebne izražajnosti, ali i bez ikakva oružja.
-Samo si ti preostao- tiho mu se obrati.
Povede ga prema dvorištu okruženog zgradama s rupama umjesto prozora. Dvorište je bilo popločano bijelim kamenom.
-Oprema ti više neće trebati. Oslobodi se je.-
Roman ga pogleda, skine kaput, odbaci prazne spremnike za streljivo, sve remenje i stane na sredinu dvorišta promatrajući rupe u zidovima. Za nekoliko minuta pojavio se muškarac srednje visine. Na licu mu se lijepo odražavao kiseli smiješak.
-Pogledaj se. Posljednji koji je preostao, polovica je vojnika. Bez oružja, opreme, jedino što vrijedi na tebi ove su čizme.-
Muškarac mahnu rukom i istrči skupina naoružanih ljudi s uperenim puškama.
– Je li bi mijenjao čizme za život?- jedva začuje Roman podrugljivo pitanje.
Zbunjen, zagleda se u čizme, zaželi nešto izustiti, nešto pametno, nešto dobro ali zamuknu, Nije mogao izgovoriti ni glasa. Odjednom je postao svjestan strahote i bezizlaznosti situacije. Zanijemio je od straha. Pogleda prema čovjeku i nemoćno spusti glavu. Roman nije čuo naredbu, nije osjetio šiljastu bol koja ga je počela parati, već je bio mrtav.

Kipar

Leo Markon, kipar iznimna ugleda, za mnoge se je sasvim iznenada, odlučio za radikalni potez ili preokret u svom mirnom životu s nataloženih gotovo šezdeset godina. Postigao je sve što je mogao, naravno, ne i ono što je želio ili sanjao povjeravajući se tek nekima. Niz njegovih skulptura zauzimalo je dominantne položaje u gotovo svim važnijim gradovima zemlje, nedvojbeno ga preporučujući svima kojima je do umjetnosti stalo. U njegovom atelijeru, u otmjenoj Sjevernoj ulici, uvijek je vladala gužva. Tek neki najavljeni odabirali su za sebe ili svoje tajne klijente ponešto iz prisutnog, izloženog materijala, uglavnom iz serija manjih plastika (njih je Leo rado nazivao kućnim kiparstvom), dok su oni drugi, nenajavljeni, pokušavali također ugrabiti ponešto iz atelijera ne pitajući za cijenu. Leo nikoga nije odbijao, poslije kraćeg razgovora, stranke su odnosile dragocjeni komad obrađenog kamena ili metala. Popodne su dolazili raznoliki predstavnici medija. Negdje pred samu večer, Leo bi zatvarao atelijer za posjetitelje i prepuštao se, napokon, najvećem, neiscrpnom zadovoljstvu, uranjao je u zamršene kompozicije skica zamišljajući nerođene skulpture. Do duboko u noć čuli se udarci čekića. Pred jutro, iscijeđen, ozbiljno umoran, napuštao je zadovoljan atelijer i vraćao se u svoj nedaleki dom, koji se također nalazio u Sjevernoj ulici.
Od samoga početka njihove veze i braka, njegova supruga Lana prihvatila je njegov neobični raspored. Iako i sama kiparica, nakon Akademije nije krenula u surove predjele umjetnosti, ona se brinula u njihovom domu. To i nije bila tako teška zadaća, Leo je oduvijek dobro zarađivao a njemu je trebalo tek nešto novca za novi materijal i održavanje atelijera, ništa više. Rijetko su izlazili, njegovali su prijateljske odnose s nizom obitelji, većinom umjetnika. Kako se Leo uzdizao kao umjetnik tako su se i prijateljstva polako ali neminovno gasila no Lea to nije smetalo a ni Lanu, ona ima na brizi njihov dom.
Nažalost nisu imali djece. Dok su bili mlađi iskušali su sve mogućnosti, no bez rezultata. Vremenom su se pomirili s tom spoznajom.
Nakon kratkog sna, Leo je već oko deset sati bio u atelijeru, za početak je raspremio nered od jučerašnjih posjeta i rada. Važno je reći kako je Leo svaki dan provodio u atelijeru, bez obzira je li nedjelja, blagdan ili svakodnevni radni dan. Ta odanost atelijeru trajala je nepomućena niz desetljeća. Ništa nije moglo zaustaviti takvo, jednolično i ravnomjerno odvijanje nizova dana njihovih života.
Leo je od samoga početka ostao vjeran klasičnoj skulpturi, stvarnom stanju, kako je sam govorio, unatoč ponekom tonu koji je govorio o njegovoj nemodernoj, neaktualnoj umjetnosti. On se nije obazirao na te glasove, nastavljao je po svome, jasno osjećajući snagu osobnog viđenje umjetničke kreacije.
Prije nekih desetak dana upoznao je Petru, mladu,.šarmantnu damu, koja je na preporuke mnogih započela rad na izradi doktorata o njegovom velikom opusu.
Ovih dana nije mogao odagnati ideju kako mu samo Petrino iskustvo predstavlja svojevrsni užitak. Rado je odgovarao na njezina, često i provokativna i osobna pitanja, prisjećajući se muka i dilema koje su ga pratile.
Njezini posjeti iz povremenih prerasli su u svakodnevno druženje. Leo je otvoreno, bez ustezanja govorio o svojim vizijama, ponekad je diskretno korigirao misli u rečenicama Petrina doktorata.

Zima je nekako brzo zamijenila jesen, zahladilo je. Leo nije volio zimsko vrijeme, posebice kratkoću dana i slabo svjetlo, no sjaj i vatra koji je unijela Petra u njegov atelijer bili su jači.
U proteklih šest ili sedam mjeseci Leo nije nekoliko puta izjutra došao kući, opravdao se ženi hitrošću isporuke, naime, nije uspio u predviđenom roku završiti skulpturu a kupac je nestrpljivo čekao.
Leova supruga Lana nije na njemu primjećivala bilo kakve promjene, često se kasnije prisjećala u raznim razgovorima, no Leo je dobro znao, Petra je silovito uzdrmala njegov smireni i usporeni život, postao ovisan o njoj, dopadao mu se njezin akcent, njezine geste, nježnost puti, čarobna zanesenost njezinih godina.
Početkom proljeća, u nekoliko riječi najavio je supruzi odlazak u Pariz s Petrom, mogu odmah pokrenuti brakorazvodnu parnicu, stan i sve u njemu je njezino, atelijer ostaje njemu.
Javnost nije bila osobito šokirana ljubavnom pričom Lea i Petre. Pa, on je umjetnik, traži u njenoj mladosti inspiraciju.
Leo je brzo rasprodao praktično cijeli sadržaj atelijera, do zadnje skice jer Pariz je skup.
Leo je otišao u Pariz živjeti svoj novi život. Njegova bivša supruga povukla se u intimnost stana, rijetko komunicirajući kako s poznanicima tako i s medijima, koji su povremeno čeprkali po njihovom životu, no ne nalazeći ništa posebno u proteklom razdoblju njihova zajednička života, puštali bi je na miru, do neke nove glasine.
O Leu se nakon pustolovnog odlaska u Pariz ništa nije čulo. Neki su smatrali kako on, tamo, radi na velikoj izložbi s kojom će zasjati na nebu Francuske, dok su drugi vjerovali kako ga samo Petrino tijelo drži na pariškoj adresi.
Kao i uvijek u takvim nevjerojatnim zbivanjima, Jaroslav Krištof, novinar izvjestitelj Dnevnog lista, sasvim je slučajno, tog lipanjskog jutra u Sjevernoj ulici, susreo pogrbljenu osobu kako stoji na kolniku. Izgledalo je kao da ne zna kamo će. Jaroslav se bolje zagledao, ne, nemoguće. Pogrbljeni starac bio je na Krištofovo veliko iznenađenje, Leo Markon, veliki Leo Markon, kod koga si morao čekati, ne tako davno, na red, da te primi u svom atelijeru, ne tako davno. Krištof se dobro sjećao, od kada je otišao u Pariz, o Markonu nije objavljena niti jedna vijest., o njemu se izgubio svaki trag.
Jaroslav pristupi čovjeku.
-Oprostite, Vi ste Leo Markon?
Starac se okrene, doista, to je on, Leo Markon.
-Da, da, ja sam Leo Markon.
-Dugo se o vama ništa nije čulo, radoznalo će Krištof.
Leo odmahne rukom.
-I nema se što čuti.
-Pričalo se da pripremate veliku izložbu u Parizu, nastavi Krištof.
-Čujte, vi ste zacijelo novinar, da , naravno. Čujte, od kada sam napustio ovaj atelijer, ispred koga sada tako nemoćno stojim, nisam povukao niti jednu crtu na papiru niti zamahnuo čekićem.
-Da?. Začudi se novinar.
-Da, da, rezignirano će kipar, godinama ništa ne radim. Ugasio sam se. Sve što sam sačuvao od svojih djela, prodao sam, često i u bescjenje, kako bih mogao još malo poživjeti u Parizu. A sada, ovdje, opraštam se samo od svoga atelijera jer i njega sam na kraju prodao.
-Oprostite, ne tiče me se, ali vi ste otišli u Pariz s Petrom, doktorandicom, ona se bavila vama, mislim vašim opusom.
-Da, dobro ste to rekli, ona se bavila sa mnom, manje mojim djelom. Ah Petra, nakon dva mjeseca raja u Parizu ona me je ostavila i otišla, trebali su joj širi horizonti jer ja sam je sputavao. Tako mi je rekla, mada sam ja znao o čemu je riječ.
-O čemu je riječ, upita Krištof.

-Našla je boljeg i korisnijeg. A ja, kamo sam se ja mogao vratiti. Veliki kipar i veliki zavodnik. Kamo se stara budala može vratiti?
Starac se naglo okrene, zastane i onako polu okrenut kaže:
-Ja sam daleka prošlost mladiću, i ode niz ulicu.
Mnogi su se iznenadili kada je u vijestima objavljeno da je Leo Markon, jedno od najznačajnijih imena suvremene umjetnosti preminuo u Parizu. Mediji su iz poštovanja prema umjetniku izostavili dio vijesti kako je Markon umro u nekoj ubožnici.
Te su večeri i Lana i Krištof i mnogi drugi gledali autorsku emisiju Petre La Ville o djelu Lea Markona. S mnogo simpatija i emocija Petra La Ville predstavljena je kao najbolja, najstručnija poznavateljica opusa poznatoga umjetnika. Gospođa La Ville odužila se javnosti pričajući toplo o Leu čovjeku, o Leu umjetniku, posebice se osvrćući na njegov plodonosno razdoblje u zemlji te vrijeme kontemplacije u Parizu.
Javnost je visokom gledanošću pratila emisiju o Leu Markonu, misleći kako je prava sreća što Leo Markon ima u ovim trenucima iskrenu prijateljicu i spasiteljicu djela od zaborava.

Otto

Ivan Ferin, zvani Otto, dugo je živio, u reklo bi se, ravnomjerno raspoređenim etapama niza decenija svoga života, mijenjajući mjesta rada i življenja diljem države, najprije educirajući mlade generacije u različitim školama, da bi se na kraju radnog vijeka ipak domogao mjesta profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u glavnom gradu.
Čim je diplomirao na Visokoj umjetničkoj školi, oženio se s Marijom, prvom i jedinom ljubavi, kako je često, ne baš pjesnički izricao.
Njihova bračna zajednica u cijelosti se uklapala u građanske sredine, nisu privlačili bilo kakvu pozornost svojim ponašanjem, više nečujni no čujni, odgajali su svoju jedinu kćer Marinu, te se svakih nekoliko godina selili u nešto veći provincijski grad.
Otto je uz svakodnevne obaveze u školi, redovito, gotovo polovicu dana, provodio u iznajmljenim prostorima, koji su mu, iako često skučeni i nepodesni, ipak korisno poslužili kao atelijeri, u kojima je grčevito, ali i nesputano, mukotrpni radio na formiranju vlastitog likovnog rukopisa.
Rad na započetim ciklusima prekidao je samo kada bi dobio narudžbu, bilo za portret lokalnog tvorničara ili njegove nakitom prekrivene žene ili kada bi morao, onako umjetnički, urediti dio školskog prostora u prigodi proslava.
Otto nije bio nimalo zadovoljan ostvarenim dosezima iako mu se činilo da pojedini crteži ponešto i obećavaju, no s uljima nije niti naznačio temeljnu ideju na platnu,
U tom istom razdoblju načinio je i nekoliko grafika u dubokom tisku, većinom s motivima pejzaža iz okolice.
Tvorničar Lemaus bio je istinski sretan kada je prvu put ugledao dovršeni portret supruge, izrađen u velikom formatu. Naime, Otto je one posve prirodne nedostatke na licu i tijelu sredovječne žene pomalo sakrio, umanjio i pred Lemausom otkrio, možda žuđeni lik.
Lemaus ga je uskoro upoznao s nekoliko svojih kolega koji su po izrečenoj preporuci, naručili pojedinačne i grupne, obiteljske portrete kod Otta.
Otto je u tim situacijama morao moliti od direktora škole slobodne dane, na što mu je ovaj sa širokim osmijehom odgovarao.
-Koliko god trebate, dragi Otto, ako dopuštate da vas tako zovem.
U idućim mjesecima Otto se koncentrirao na portrete tvorničara i njihovih, često brojnih obitelji, izrađujući velike uljane slike, opremajući ih teškim, impozantnim okvirima.
S ponekim od tih portreta, Otto je bio donekle zadovoljan jer na njima je postigao pravu mjeru, naime, mislio kako je na nekim slikama ipak uspješnije spojio u jedno, prirodni, stvarni izgled i onaj portretni, željeni izgled modela od strane naručitelja.
Kako bi mu se dodatno odužio, plus dobra novčana nadoknada, Lemaus je organizirao izložbu Ottovih portreta u prestižnoj Nacionalnoj galeriji u glavnom gradu, u dobrom jesenskom terminu. Lemaus je pomišljao kako bi dobar odjek ove izložbe bio dovoljan da se Ottu otvore vrata Akademije likovnih umjetnosti, znajući koliko to Otto želi.
Nekako s otvaranjem izložbe portreta u Nacionalnoj galeriji, Otto je pronašao i stan u koji bi se uselila njegova malobrojna obitelj ako uspije prijeći na Akademiju.
Istodobno, u vrijeme opsežnih priprema za izložbu portreta Otto je dobio poziv od kolege Feliksa da izloži u njegovoj galeriji Krug, dio ciklus pejzaža u ulju na kojima tako dugo i odano radi.
Isprva se Otto malo dvoumio, no dobro, i galerija Krug nalazi se u glavnom gradu, iako je na periferiji, pa dobro, rijetko se dešava ali može proći, jedan autor u isto vrijeme izlaže na dvije samostalne izložbe.
Otto je razmišljao kako s pravom očekuje sasvim solidne rezultate izložbe portreta, dok o pejzažima nije mnogo mislio, ta je izložba više za dušu.
Otvaranje u Nacionalnoj galeriji privuklo je mnogo posjetitelja, od tvorničara, preko umjetnika i kritičara do radoznale publike.
Već idućeg dana u jutarnjem izdanju Gradskih novina, najugledniji kritičar Maks T. anatomski precizno razlagao je otrovne misli o grozotama izloženih portreta. Nešto kasnije i u drugim tiskovinama pojavili su se slični napisi većinom negativno intonirani.
Jedino je Nezavisni tjednik objavio kratki osvrt iz pera K. Bukača o zanimljivoj izložbi pejzaža u galeriji Krug, uz opasku kako je to ipak samo jedan skromniji rezultat za onoga tko očekuje da uđe među predavače na Akademiji likovnih umjetnosti.
Čak su i tvorničari bili zgranuti volumenom negativnih kritika. Pokušali su preko svojih veza i dobro plaćenih tekstova u istim novinama i ponešto dobro objaviti o slikama Otta Ferina, pa nisu valjda oni toliko ružni i ogavni.
No ukupni se dojam nije mogao popraviti. Izložba portreta Otta Ferina proglašena je gotovo jednoglasno, najgorom izložbom desetljeća.
Otto se vratio sa svojom tužnom obitelji u mali grad na jugu, snužden, bez ikakve umjetničke perspektive.
Otto se u idućim mjesecima, pa zapravo, točnije godinama, zatvorio gotovo hermetički u atelijer, mučeći se i hrvajući sa svojim nijemim pejzažima.
Zahvaljujući honorarima od prije, njegova je obitelj nastavila s pristojnim i ugodnim ali tihim životom. Otto više nije dobio niti jednu narudžbu za izradu portreta.
Otto i njegova obitelj sjajno su bili uklopljeni u svakodnevnu satnicu, on je uobičajeno prijepodne provodio u školi, popodneva i večeri u atelijeru i tako svaki dan, bez promjene.
Bilo je i nekih poziva za izlaganje ciklusa pejzaža no Otto ih je sve otklanjao, ne, ne, još nije vrijeme, hvala.
Nekako, posve iznenada došao je i veliki rat, okupacija, strana vojska, odjeci krvavih bitaka u daljini, kolone ustrašenih lica kako bauljaju gradom u potrazi za hranom i skloništem.
Otto se nije dao smesti. Redovno je bez iznimke obavljao svoju nastavničku obavezu prijepodne, dok je svako poslijepodne bio u atelijeru.
Volio je slikati uz otvorene prozore, pa i zimi, no čim bi začuo udaljeni tutanj, žurno bi ih zatvarao i iznova zaranjao u magične labirinte zavodljivih pejzaža.
Gotovo neopazice Marina je izrasla u lijepu, povučenu djevojku, majka se pobrinulo za njezino otmjeno ponašanje.
Otto se iskreno čudio tako brzom protoku vremena, djeteta je nestalo a pred njim je djevojka, dok se on i dalje hrve s pejzažima, koji su svakim danom u atelijeru sve dalje od njega, on ih sve teže prepoznaje, zapravo, pejzaži su sada za njega potpuna nepoznanica,no, od njih se sada ne može odvojiti , ne može ih od svoga kista otkinuti, oni su srasli dio njegova tijela.
Jednog, tihog, mračnog dana saznao je, rat je gotov. Rekao je ;-Dobro. i opet se vratio u atelijer, u čisti prostor iza zatvorenih prozora.
Odmah po svršetku rata, Marina je otišla na studij u glavni grad. Stanovati će kod majčine rođakinje, kod nje će se i hraniti, a i fakultet je srećom blizu.
No, ono što se tada dogodilo Ottu, nikada do kraja nije razjašnjeno.Naime, Otto je dobio godišnju državnu stipendiju, za boravak u Londonu, u pravom slikarskom atelijeru.
Obitelj se razdvojila. Otto je otputovao, donekle zbunjen, zašto baš on?, dakle u London, supruga mu je ostala u malom gradu na jugu a kćer je započela studij u glavnom gradu.
Otto se veoma brzo prilagodio novom životu. London mu je, osjećao je, izvanredno odgovarao, od klime pa do šutljivih ljudi. Umjesto škole prijepodneva je provodio u zadivljujućim galerijama i muzejima dok bi popopdne slikao u dodijeljenom mu atelijeru.
U sklopu velikog atelijera nalazio se i jednosobni, skromno namješteni stan, za njega posve dovoljan.
Redovito je obilazio knjižare s nizovima knjiga posvećenih umjetnosti, poneku, jeftiniju, znao bi i kupiti.
Uskoro je upoznao i Dagmar, švedsku kiparicu koja je stanovala i radila u atelijeru do njegovog.
Kada ju je upoznao, Otto se samo nasmijao, Dagmar je bila zgodna crnka, nimalo plava, kako mi već zamišljamo Šveđanke.
Dagmar je bila vrlo neposredna, bez imalo ustručavanja komentirala je Ottove slike, uglavnom ga je ocrnjivala, gore nego Maks T.
Nekako mu je takvo njezino ponašanje sve više išlo na živce, no posve se zbunio, kada je shvatio da mu se dopadaju njezine geste, boja glasa.
Uvažio je djelomice njezine savjete, uspio se opustiti i kao da je grča u rukama i tijelu nestalo.
Dagmar se uglavnom bavila drvom, tesala ga je neprestano, proizvodeći nejasne oblike. Otto nije komentirao njezine radove, oni mu se jednostavno nisu sviđali, ali Dagmar, Dagmar mu se opako dopadala, opasno ga je privlačila.
Počeli su sve više vremena, bez posebnog dogovaranja, provoditi zajedno, istražujući udaljene galerije, proučavali izloške. Uglavnom je Dagmar komentirala viđeno, Otto je većinom šutio i gledao u njezine zacakljene oči.
Tada ju je, u jednoj takvoj prigodi, kratko poljubio, tek samo dodirnuo po usnama. Ona je za trenutak ostala začuđena a zatim mu uzvratila jače i strasnije.
Otto je te noći, u njezinom atelijeru dugo i činilo mu se neuspješno, razmišljao, on ima obitelj i četrdeset i četiri godine, dok je ona slobodna u trideset i drugoj godini i vraški je lijepa, a on, nikada nije osjećao ovakvu uzbuđenost, razdraženost u njezinom zagrljaju.
Ottu je ta londonska godina proletjela poput vihora, ostavljajući ga omamljenog i sretnog. Pred kraj boravka dovršio je portret Dagmar kako sjedi u zelenom naslonjaču.
Dagmar nije bila oduševljena slikom i nije je htjela uzeti.
-Ružna sam, to nisam ja. Otto, to je Dagmar kako je ti vidiš, zaljubljena budalo.
Otto je samo odmahnuo rukom jer znao više nego dobro, ovaj je portret zaista dobar, uravnotežen, jasan, dubok.
Rastali su se nekako suzdržano, istina izmijenili su adrese, ali bez obeveze kontakta.
Otto je pospremio svoje umrtvljene pejzaže i živi portret pa se vratio u domovinu, poput osušenog lista na vjetru.
I kćer i supruga nisu krili svoju sreću što se Otto napokon vratio dok je on vješto krio svoje potisnute osjećaje, naslućujući kretanju svoga srca u stopu s Dagmar.
Ubrzo se sasvim vratio u mirnu svakodnevnicu , prijepodne škola, popodne i večer, atelijer. Znao je danima detaljno promatrati londonske radove, sve dok ih nije sve zajedno zamotao i pospremio u kut atelijera.
Ne, nije posve gurnuo u kut drage motive, iznova ih je začeo slikati, sjećajući se pojedinih engleskih krajobraza. Ponegdje bi umetnuo malu žensku figuru u sjenovitom dijelu parka.
Za nekoliko mjeseci načinio je tridesetak slika, uglavnom srednjih formata u ulju i zamolio Feliksa, ako ih može izložiti u galeriji Krug.
Izložba Engleskih krajobraza izazvala je uglavnom vrlo dobre dojmove, kritike su ponegdje tiho veličale neobuzdani talent Otta Ferina dok su opet druge upozoravale, nedvosmisleno, na zastrašujući utjecaj strane umjetničke prakse.
U vremenima koja su se dovukla Otto nije kontaktirao, niti se susreo s Dagmar, dapače, nikada nije čuo i jednu riječ o njoj, ali isto tako, nikada nije zaboravio na vrijeme nježne ljubavi u londonskim atelijerima.
Ustrajno je nastavljao slikati, sada odabrane pejzaže iz okolice, i dalje ih promatrajući londonskim iskustvom, pogledom iz njihovih atelijera.
Otto se u međuvremenu preselio u glavni grad, no ALU je bila još uvijek daleko, priznavali su mu kvalitetu ali ona nije bila dovoljna za profesoru na Akademiji.
Otto je mnogo slikao, redovno izlagao, dosta je i prodavao, pa se odlučio prijeći u samostalne umjetnike, doista je mogao živjeti od svoga slikarstva.
Kritika ga je cijenila no publika ga je neizmjerno voljela.
Već je imao šezdeset godina kada je ALU raspisala novi natječaj za profesore, uz uvjet da svaki kandidat donese pred komisiju samo jedan, neizlagani rad.
Otto se prijavio i uzeo sa sobom portret Dagmar.
Otto je ušao, stavio portret na štafelaj, sjeo na ponuđeni stolac, te sporo i tiho rekao.
-To je portret Dagmar, nastao prije petnaestak godina. Nakon onih portreta, načinio sam još samo ovaj.
Već idućeg dana, Otto je imenovan novim profesorom na ALU.
Umjesto škole, ALU prijepodne, popodne i navečer atelijer u Strmoj ulici i sve tako danima do sedamdesete godine. Ostao je i dalje vjeran pejzažima s tajanstvenim likom, jedva pokatkad vidljivim.
Obitelj je vrlo ugodno živjela, kćer se uglavnom bavila prodajom Ottovih slika, dok se Ottova žena bavila kućanstvom i unucima.
Negdje na kraju svibnja Otto je dobio pismo s Islanda.
“Vidjela sam Tvoju parišku izložbu. Lijepo. Imam obitelj na Islandu. Dagmar”
Otto se nekako oporo nasmijao i bacio zgužvano pismo u koš. On se sjećao samo sjajnih, crnih očiju švedske kiparice i njezinih živahnih gesti, drage melodije glasa. To je njegova Dagmar a ne ova osoba s Islanda.
Sve do kraja svog dugog života Otto je na svoje slike umetao ili kako bi on rekao, ugrađivao mali, nježni lik, sada posve zadovoljan proživljenim životom.

Putnik

Često je u Grozd
navraćao trgovački putnik Albert Nemec, već pomalo istrošeni čovjek srednjih godina, šarmantan na svoj način, zastupnik tvornice tekstilnih proizvoda. Obilazio je ovaj teren ustrajno prodajući robu malim trgovcima, nudeći, kako je sam govorio, određene modne novitete.
Putovao je sa svojom odanom, starom Škodom, prepunom robe, od mjesta do mjesta, rijetko se igdje duže zadržavajući.
O Nemecu se malo znalo, tek da živi u gradu, uglavnom je na putu i radi posao koji voli. Navodno u gradu ima i ženu a ona se bavi nekim svojim poslom i tako im prolaze dani. Neki su pričali kako Nemec više voli Škodu od svoje žene.
Pristupio je našem stolu, vrlo ljubazno sve pozdravio i naručio rundu.
-Kako ide Nemec?, upita ga Novak.
-Tako, tako, zlovoljno odmahne rukom Nemec, sve je više konkurencije a sve manje novca.
-A i žene su sve gore, dometne Rendić.
-Ne samo to, ni same ne znaju što hoće. No, živjeli, živjeli.
-Čuj Nemec, priča se kako silno zarađuješ, nastavi Novak.
-A čuj, zaradi se. Ali zaboravljaš da sam ja proveo više vremena na putovanjima nego kod kuće. Sve ima svoju cijenu. Međutim, lagao bih ako ne bi priznao, lijepo zaradim.
-Što ćeš s tim novcem? Nemaš djecu, žena vodi svoj život.
Nemec se nasmije od srca, popije gutljaj.
-Stvar je jednostavna, vrlo jednostavna. Sada, u ovim godinama imam sve što mi treba. Prije, da se ne hvalim, poznavao sam mnoge žene. bilo je svega, i ljubavi i bjegova kroz prozor, svega. I tada, kada sam i opet skakao kroz prozor, pomislio sam, što ćeš činiti u vremenima kada ti prozori budu previsoki? Odmah sam se dosjetio, kao da je ta misao odavno čučala u meni. Kada dođe ono vrijeme, sav ću novac potrošiti na grandioznu grobnicu od mramora s anđelom iznad, sve od istog materijala, sve izvedeno u crvenkastom mramoru a na ploči piše- ALBERT NEMEC. Znam da još nije nastupio taj trenutak, no već sam odabrao lokaciju. Sjećate se onog lijepog, malog proplanka na Glavnom gradskom groblju, s čempresima uokolo. Otkupiti ću cijeli proplanak i sve čemprese i izgraditi ću grobnicu s anđelom za sebe i tamo ću onda počivati za vječnost.
Dok je govorio oči su mu se zažarile, a obrazi zacrvenjeli, čelo mu je orosio znoj.
Nemec se toliko uzbudio, teško je disao.
-Sve što si zaradio potrošiti ćeš na grobnicu?
-Sve, sve, jedva je promrsio Nemec. To će biti jedini trag, jedini dokaz moga života.
-A žena?
-Ona kako hoće, tamo će biti dovoljno mjesta. Kako želi.

Kasnije smo rjeđe sretali Nemeca. Pričalo se, bolestan je, sve teže podnosi putovanja.
Ponekad bi navratio u Grozd, već je vidno smršavio, blijed je.
-Ma sve je u redu, liječnici kažu da sam samo umoran, iscrpljen, to je sve, ali evo dokle sam stigao. Otkupio sam cijeli proplanak, arhitekt Bolzano kreirat će grobnicu a anđela čuveni kipar Tardi. Sve sam već naručio, radovi samo što nisu počeli.

Zadnji put smo vidjeli Nemeca prošli tjedan. već je na ulazu u grozd glasno uskliknuo.
-Sve je gotovo. Spremno je. Evo i fotografija, molim lijepo, izvolite pogledati.
-Doista, pravi mauzolej, zapanjeno će Novak.
-Nema što, impresivno posljednje počivalište za čovjeka, pohvalio sam viđeno na fotografijama.
-Ali pogledajte i natpis sam stavio, baš kako sam i rekao, samo ALBERT NEMEC.

-Život je čudna kombinacija, kaže mi danas Novak. Čuo sam da se prije nekoliko dana Nemec utopio u Primorskom gradu. Tijelo mu do danas nije nađeno, nagađa se da i neće, na žalost, grobnica će ostati prazna, tek ime.

Jednom smo posjetili groblje u gradu i položili nekoliko ruža na praznu Nemecovu grobnicu, bez i jedne riječi, s mislima, baš je život čudan a o smrti da se i ne govori.

Slike

Dalibor Beks nije potjecao niti iz obitelji antikvara a niti je ona pripadala umjetničkom okruženju a nije se ni spremao za slično zvanje, no, najradije se bavio prodajom umjetnina, većinom slika a manje sa skulptura, uglavnom živih umjetnika, koji su uglavnom bili smješteni negdje na sredini ljestvice popularnosti ili priznatosti, između onih najboljih i traženih i onih nepriznatih i nezanimljivih publici.
Beks je posjedovao manji prodajni salon pri vrhu Strme ulice. U izlogu je većinom izlagao novitete bez posebnog promišljanja, kako što novo nabavio, stavio bi umjetninu na najvidljivije mjesto, odmah iza stakla, u samo središte.
Njegovi su klijenti većinom bili pripadnici srednjeg staleža, sasvim iskreni u svojim porivima, s ponešto slobodnog novca. Redovito su navraćali u salon, promatrali najprije a onda i dugo držali slike u rukama, a kada bi se Beks okrenuo, prstima isprva nježno a onda i čvršće, prelazili preko namaza ulja, nastojeći odgovoriti vlastitoj sumnji kako je pred njima ipak prava tvorevina, originalna, jedinstvena slika.
Tek poslije bi je omirisali jer znalo se ulje ima svoj specifični miris, toliko različit od svega drugoga.
Beksova je galerijica donosila redovni mjesečni prihod od koga je njegova obitelj mogla pristojno živjeti.
Kada nije bio u Strmoj ulici, Beks se nalazio u potrazi za novim radovima, mada su mu mnogi donosili svježe učinjene slike na ogled, on se tada vrlo rijetko odlučivao za posao. Nekako mu se više sviđalo da on otkrije sliku, da on prvi dođe do nje a ne obratno. Prihvaćao je i sasvim mlade autore, naravno uz uvjet da je on prvi došao do određene slike, koju je poslije pomalo gurao, preporučujući je svojoj stalnoj klijenteli.
No, spomenimo i jedino pravilo koga se se Beks slijepo držao a ono je bilo, slika koja jednom ode bilo kojem kupcu, ni pod kakvim uvjetima ne može se vratiti natrag u galeriju, nikada, pa i kada je mogao sasvim lijepo zaraditi na preprodaji, dakle ni tada, doista nikada. Duboko je vjerovao da bi takvim činom izazvao zlu kob, ne samo za sebe i galeriju, nego i za obitelj.
Već rano ujutro Beks bi dolazio u galeriju, očistio je, pregledao izloške, poravnao ih i tada u devet ujutro otvarao.
Oko podneva bi nakratko zatvarao i brzo ručao u obližnjoj zalogajnici, također u Strmoj ulici.
Oko pola jedan, galerija bi bila opet otvorena i izvan propisanog radnog vremena, ukoliko Beks nije bio u potrazi za novim.
I tako svaki dan, osim nedjeljom ali i ponekad nedjeljom, Beks je ordinirao u prodajnom salonu zbog dogovorenih susreta. U tim nedjeljnim poslovima Beks je najbolje trgovao jer doista, ti nedjeljni kupci bili su i najbolji kupci.
Godine su lagano odmicale, gotovo nikako, po tom bi se pitanju oglasila Strma ulica, no kalendar je govorio drugačije.
Protekle sezone donijele su i lijep prihod, no Beks nije investirao u skupe i tražene autore ili u novi galerijski prostor, ostao je u Strmoj ulici s istim autorima.
Nedavno je naišao na zanimljivu ostavštinu Maksa Bulića, dobroga slikara ali još bez prave valorizacije. Stupio je u kontakt s njegovom udovicom koja je rado prodala nekoliko preostalih slika, naime, Bulić nije puno radio, to je bilo poznato.
Ubrzo je Beks, četiri od pet nabavljenih Bulićevih slika lako prodao, ostala je samo jedna slika, “Mrtva priroda”, relativno novija slika, no ništa osobito, mrmljao je Beks.
Beks je Bulićevu sliku držao nekoliko tjedana u izlogu, no nikako se nije mogla prodati. Beksu se činilo da je bio nekoliko puta vrlo blizu, no ništa. Napokon ju je izvadio iz izloga, objesio na vidno mjesto na sjevernom galerijskom zidu, pa opet ništa, pa na južni bijeli zid, svejedno ništa, sve dok je nije pospremio u podrum jer shvatio je, ova slika nema svoga kupca a prostora za izlaganje je malo.
Idući ponedjeljak iznjedrio je prvi požar uopće u dugoj povijesti galerije. Na vrijeme uočena vatra sretno je zaustavljena.
Za nekoliko dana, u nedjelju ujutro, iznenadni, snažni požar zahvatio je galeriju i posve je uništio, no srećom, prvi kat zgrade i ostali objekti u ulici bili su sasvim neoštećeni.
Od svega je na zgarištu pronađena, sa zanemarivim oštećenjima, Bulićeva “Mrtva priroda”, nedavno ostavljena i nađena u podrumu.
Beks je bio materijalno uništen, nepovratno skrhane psihe.
Znao je, svima je govorio, neka se slika vratila i izazvala zlu kob. Nitko mu naravno nije vjerovao, smatralo da je Beks poludio od tuge i žalosti, što nikoga nije čudilo.
Galerija se više nikada nije obnovila. Beksova se obitelj raselila, nestala iz života grada.

Sasvim slučajno muzealci su rendgenom otkrili, neimajući druga, pametnija posla, kako se ispod Bulićeve “Mrtve prirode” krije, premazana davna slika istoga autora.
Da je Beks živ, prepoznao bi “Dječaka s gitarom”, tu je sliku davno prodao krojaču Lemausu, koji je kasnije postao veliki tvorničar.
Naime, pretpostavlja se da je Lemaus jednostavno vratio sliku Buliću jer ovaj nije bio zadovoljan s njom kada ju je ugledao u salonu vile, a zna se da je Lemaus bio slab na umjetnike.
-Eto, što sam Vam rekao, uzviknuo bi iz groba Beks.

Šum mora

-No, napokon sam pronašao nešto i za tebe. Lijepa, očuvana, opremljena, naravno posjeduje stanoviti komfor. Dakle, kamena, stara kamena kuća, poviše mola.. Ona bi ti svakako morala odgovarati. Da, ona se nalazi na sjevernoj strani Valovitog otočića, okrenuta je prema kopnu. Nema jaka vjetra, jednostavno, ugodno mjesto.-
Krunoslav B. je nekoliko mjeseci tražio dovoljno osamljeno mjesto, kako bi u nekoliko tjedana završio scenarij za Plavu TV. Producenti su mu već pili krv, nezadovoljni predloženim razvojem scenarija.
Krunoslav je znao da će ga tajanstveno, osamljeno mjesto spasiti i omogućiti mu uspješni završetak televizijske priče. Dobro prihvaćanje scenarija otvaralo bi, reklo bi se bezbrojne mogućnosti daljnje suradnje s Plavom TV, a možda bi se ukazala prigoda i za rad na pravom, cjelovečernjem filmu.
U gradu se nikako nije uspijevao dovoljno koncentrirati i raskid suradnje nedvojbeno se nazirao.
Vito, taj prefrigani agent nekretninama, njegov stari znanac ipak mu je pronašao dio edenskog vrta. Već sutradan, u dogovoru s producentima zaputio se Krunoslav u pravcu Valovitog otočića. Autobus je bio najbolja opcija. Autobus je uz pomoć trajekta dolazio do Zvonigrada, mjesta na Visokom otoku, nekoliko milja je bio udaljen od Valovitog otočića. Od Zvonigrada do mola na otočiću, Vito je sve uredio, prevesti će ga Bili sa svojom brodicom i u sve ga uputiti.
Tako je i bilo. Put je bio ugodan, osim jednog kraćeg zastoja zbog prometne nesreće, u kojoj je skoro i autobus sudjelovao, more mirno a kamena kuća sasvim prihvatljiva. Ona se sastojala od četiri nevelike prostorije, sobe, kuhinje, ostave i kupaonice. Skromno, minimalistički namještena, bez struje ali s dovoljno rezerve petroleja.
Bili je nosio i hranu, koja bi po Vitovom računu trebala trajati nekoliko tjedana. Uostalom, Bili je obećao svakih nekoliko dana navratiti sa svježim namirnicama.
Već to prvo poslijepodne na otočiću, Krunoslav se primio posla. Ostao je uistinu iznenađen, kako mu je pisanje dobro krenulo. Sve one zamršene odnose između likova lako je rješavao, bez mnogo ustezanja i odvagivanja. Večer je podastrla svu ljepotu mora, zvjezdanog neba, uz posebno istaknuti, jednolični šum mora.
Uz pomoć petrolejke nastavio je raditi do duboko u noć. Ako ovako nastavi, biti će gotov za tjedan dana, no svejedno će ostati do kraja na ovom rajskom mjestu.
Idućih je dana žustro radio na scenariju povremeno prekidajući rad, kako bi u kratkim šetnjama po otočiću isfiltrirao ideje. Otočić je doista bio malen, nekoliko stotina koraka lijevo ili desno, bez prevelike razlike u visini, prošaran kržljavim grmovima, s ponešto trave između kamenja, bez staza sa samo jednom kućom.
Odjednom se dosjeti, on je jedini čovjek ovdje, vjerojatno ne i jedino živo biće, ako se ne računaju rijetke ptice i poneki gušter.
Začudio se sam sebi, kako nije upitao Vitu, čija je to kuća, tko ju je izgradio, kada i to? No, dobro, nema veze. Scenarij sjajno napreduje, a to je jedino važno.
Krunoslav se lijepo uklopio u pustinjački život, vrijeme je nezamjetno protjecalo. Jučer ga je ponovno posjetio Bili noseći svježu hranu, novine i pismo od Vite.
Vito mu želi ugodan boravak na otočiću i šalje mu upozorenje, neka ne pliva daleko jer je voda duboka a struje jake. Tek je sada shvatio kako se niti jednom nije okupao, čak niti zamočio prst u more. Sutra će.
Odmah izjutra zaputio se na mol i žustro ušao u vodu. Doista predivno. Osušio se na molu, no valjalo bi se istuširati. Bili mu je pokazao mjesto gdje se nalazi puna cisterna.
Mlaka kišnica sprala je sol. Baš je lijepo ovdje.
Idućih je dana gotovo upoznao cijeli Valoviti otočić, već je prepoznavao svoje staze.
Mali gušteri dolazili su sve bliže kući i nisu ga se bojali.
Scenarij je bio gotovo. Eto u desetak dana složio je cijelu priču.
Kupanje izjutra donosilo mu je novu energiju. Mir otočića upijao je žestoko svakim danom.
Te večeri, bijela, gusta magla spustila se oko otočića, nalegla je na kamen. Krunoslav se oprezno spusti do mola, bliže magli. Tišina, potpuna tišina uz jednolični šum mora..Šetao je po molu, gledao prema moru, samo bijela koprena, cijelo vrijeme osjećajući nervozu. Iznenada mu se učini da je u daljini ugledao svjetlu točku.
Doista, pomalo se ukazivao čamac s veslačem, ispred koga je svijetlio fenjer.
U jednom trenutku veslač odloži vesla te podigne fenjer do visine glave. Mahne s njim nekoliko puta, sjedne i odvesla natrag u maglu. Koještarije, halucinacija, to je od umora, pomisli nehajno Krunoslav.
U idućim se danima prepustio se moru, sunčanju, šetanju, razgovaranju s gušterima, sve svjesniji skorog odlaska.
Te posljednje večeri na otočiću, magla se iznova spustila a Krunoslav kao da ju je očekivao, nije bio iznenađen. Vrlo radoznao, uputi se na mol. Tražio je pogledom maleno svijetlo, no ništa nije ugledao a i magla je polako počela nestajati. Cijelu je noć čekao veslača uzalud. Tek tada primijeti da jednolični šum mora remete zvuci vesala. Okrenu se i ugleda vrlo blizu, veslača s fenjerom, okruženog prvog zracima sunca.
Čamac je pristao uz mol, potpuno logično pomislio je Robert. Veslač je odložio vesla i podigao fenjer, pokazujući mu da se približi.
Krunoslav nije biuo iznenađen što vidi veslača.
-Dođi, tvoje je vrijeme.-
Ne opirući se i ne pomišljajući na bilo kakvi otpor Krunoslav se spusti u čamac. Veslač zavesla i ubrzo su nestali u posljednjim pramenovima magle.

Idući dan, Bili je s Vitom doplovio do Valovitog otočića. Naime, Vito je želio vidjeti kamenu kuću u koju se trebao smjestiti Krunoslav B.,kako bi završio scenarij za Plavu TV.
-Doista , šteta je velika.Nakon one teške prometne nesreće s autobusom, Krunoslav je jučer preminuo poslije petnaest dana kome.
-Toliko je trebao biti ovdje?, zapita Bili.
-Da, bio bi ovdje dva tjedna i mučio se sa scenarijem.-
Gušteri oko kuće nisu bježali ispred Bilog i Vite, njima ljudi nisu bili nepoznati, nisu ih se bojali.
Veslač, negdje u magli, čekao je znak kada će upaliti fenjer i pristati uz mol, dajući znak, vrijeme je.

Dan kada sam ostavio srce razuma

Danas, u ovim vremenima stanovitog iskustva, većinom protkanog razočaranjem, teško mogu opravdati svoje pretpovijesne geste, pa i samome sebi.
Sve mi se čini i suviše složeno ali i suvišno, nepotrebno zbivanje u danima koji to nisu tražili, ti pokreti nikako ne pripadaju prirodnom, logičnom protoku srebrnih zrnaca u klepsidri, koju neprestano okrećem, očekujući iznenadnu promjenu zbivanja u svoju korist, mada nisam bilježio niti promjene na vlastitu štetu.
Davno, u dubinama već pomalo izbrisanih vremenskih slojeva, zbilo se nekoliko događaja koji su na svoj, tajnoviti način, izmijenili do tada zamišljenu liniju.
Ne, nisu bitne slike koje putuju i žive svoje fantastične živote pored osoba koje to tek rijetko zavrjeđuju ili uz one koji ih uopće i ne primjećuju.
Ne, nisu bitni rukopisi, napisani u grčevitom hipu i svjesno uništeni, već nakon prvih čitanja i tako prepušteni temeljitom zaboravu.
Ne, važno je samo ono što nismo učinili, a valjalo je.
Da, to je ono ključno za svakog pojedinca što razumno i čini mu se odgovorno proživljava svoj jednolični život, to, to što nije učinio a tako je pomno planirao, pa i u nekim uvjetima pribilježio, a ako nije, znao je naizust prioritete, redoslijed svega esencijalnog što mora, bez ustezanja pokrenuti jer promišljeno je dobro, dovoljno se duboko zavukao u sebe i iščupao tih nekoliko korijena na svjetlo dana, zagledao se u njih i prepoznao, da, važno se je prepoznati kada te i7zvuku iz nutrine, kada se sjediniš sa svojim tamnim nepoznatim, no istim ili u lošijim odnosima, manje više vjerojatnim odrazom.
Doista, čime se rukovodio moj uznemireni sustav kada se odlučio za posve jednostavnu gestu sa svega nekoliko mišića vrata zgčenih u čvor i okrenuti glavu u drugom, tada se činilo oslobađajućem ali i nejasnom slijedu zbivanja?
Čini se, bez obzira koliko sam dugo i upotno istraživao, kako pravog i cjelovitog odgovora nema.
Dapače, sve sam više uvjeren kako takav odgovor i ne egzistira, on je jednostavno neopostojeća kategorija. Istodobno, sve sam više uvjeren kako taj jedinstveni odgovor uopće nije bio ucrtan u karte križanja individua, nije bio predviđen, pa ni kao rezervno rješenje za malo moguće varijante.
Ta simplificirana gesta zbunjenog pojedinca u trenucima kada mu sklona ili nesklona sudbina nametnuta kao logični potez, urodi odbijanjem i prvim, čvrstim korakom u neizvjesnost, u vremenske tijekove koji nisu bili ni očekivani a niti predviđani, pa nekako sliče slučajnom ulovu osamljena lovca na pustoj zemlji,
Što se moglo dogoditi da je izostala ta gesta nekoliko nesamostalnih mišića?
Teško je pretpostavljati, no vjerojatno tek blijedi sadržaj loše postavljenog kazališnog komada za tri glumca, sdvije muške role i jednu žensku, kobnog karaktera. Komad bez značenja i bez dužeg zadržavanja na repertoaru, bez i jedne ozbiljnije kritike.
Možda se negdje u dnu mozga krije nekoliko svjetlucavih točaka koje rasvijetljuju buduće, moguće buduće događaje.
No, niti se ne trudim zaroniti u ta moguća dnevna odvijanja, iako općenito nisam optimist. mTamo čeka tek teško crnilo, mutna tama budućnosti, eto, to je sadržaj onoga što je izazvalo gestu tih nekoliko spasonosnih mišića.
Nekoliko mišića vrata u spasonosnom potezu mijenja cijeli život i usmjerava ga kroz sivilo neistraženih pokrajina u kojima teško odjekuju moji umorni koraci, kročeći prema susretu s lutnjistom.
Lutnjist unosi ali samo ponekad dovoljno žestine svjetla svojom glazbom u zamoj zamoreni, zamućeni svijet i tješi me, govoreći, glazba je iznad svega.
No, ta oslobađajuća spasonosna gesta nikada me nije mogla umiriti, obuzdati, uvijek ostajući zadivljen, zatravljen plamtećim odrazima boja te druge magične opcije u kojoj bi i sam, bio vjerojatno netko drugi, zacijelo leptir, moćnih, veličanstvenih krila što izgara na teturavom plamenu, nepovratno, tonući spiralno.
Pomalo sam već iscrpljen razmišljanjima o mogućnostima opcija, no instinktivni grč nekoliko mišića vrata usmjerio me prema drugim tjesnacima na drugim brodovima.

Kraj

Tihomir Files pripadao je malobrojnom krugu cijenjenih novinara s respektabilnim opusima, čovjek još u dobroj formi, sposoban, kako je sam često isticao i za nove izazove koji se kriju već iza prvoga zavoja i znaju biti iznimno opasni i zapravo uvijek nepredvidljivi, držao je u znojnoj ruci, grčevito, nesvjesno stiskajući omotnicu u kojoj se ugnijezdio otrov neslućene moći, rješenje o prestanku radnog odnosa.Glavni urednik mu je bez mnogo riječi predao bijelu omotnicu, tiho mu rekavši.
-Žao mi je Files. Znate i sami, list je prodan novom vlasniku.
Files je od samoga početka imao provjerenu informaciju kako on nije na listi želja novoga vlasnika.
Njega, novoustrojenog medijskog magnata Files nije znao od prije. Zapravo, nikada i nije čuo za njega. S druge strane, dobro pamteći imena koja je spominjao u svojim kolumnama, Files je bio siguran kako nikada nije niti spomenuo novoga dirigenta. No svejedno, očito je bilo kako Files nije glazbenik koji je nužan u ovom orkestru.
Files se pomalo tješio kako najvjerojatnije neće imati ozbiljnijih teškoća u pronalaženju adekvatnog zaposlenja, jer ipak je on Files.
On je decenijima surađivao s nizom urednika, djelujući osim u novinama, često i na radijskim i TV postajama.
Nešto će se već naći, iako je s neugodom slutio narastanje olujnih oblaka u budućim danima.
No da, on je veliko ime, ali mediji se neprestano razvijaju, grče se, šire, producirajući u svakom dobu niz novih imena koja baš ne drže mnogo do uglednika kao što je on.
Ipak, Files je logično zaključivao kako će negdje, bilo gdje, biti mjesta i za njega.
Povrh toga, unatoč tridesetak godina novinarskog rada, Files se zamjerio tek nekolicini i to više slučajno no namjerno.
Zadrhtao je kada se prisjetio slučaja s M.S,supruge listu važne osobe, omaklo mu se s njom na nekom novinarskom skupu. Afera je pukla i on se jedva oprao, naime, suprug od M,S, bio je iznimno važni marketinški klijent. Ipak M.S. je sve primirila i spasila mu tada glavu.
Susretao se poslije s tim neobičnim parom, no kao da se ništa nije dogodilo, uljudno bi se ali hladno pozdravljali.
Sada u ovim gorkim trenucima, prvo mu je na pamet pao suprug od M.S., on ga je vjerojatno, napokon sredio i naplatio mu dobro svoju sramotu.
List mu je isto popodne isplatio i pristojnu otpremninu, ne onakvu kakva se mogla očekivati, ali što je tu je, razmišljao je pomalo ojađen Tihomir Files.
Doista, nikada se bjednije nije osjećao. Na samom izlasku iz zgrade, gotovo se sudario s novim vlasnikom koji je sa skupinom nepoznatih ljudi glasno razgovarao, bahato se razmećući riječima.
Pogledao je u novoga vlasnika, bez riječi, namjeravajući samo proći.
-Fej, hej Files, ako se ne varam.
Files je stao, gledajući u mladog čovjeka.
-Svima nam je žao što odlazite, no znate i sami, konkurencija je neumoljiva, započne vlasnik.
-Znam, znam, suho odvrati Files.
-Ponavljam kako mi je silno žao što neću moći računati na vaše pero, no vi to svakako razumijete.
-Naravno gospodine, odgovara Files i čudi se čovjeku koji ga maltretira sa svojim glupim pričama.
-Vi ste doista ostvarili impresivnu karijeru i vjerujem kako se želite odmoriti.
-Naravno gospodine, naravno.
-Pozdravljam vas Files.
-I ja vas gospodine.

Koja budala, mislim zgrožen riječima mladoga čovjeka, Files i napokon izlazi van, žedno udiše zrak, razmišljajući kako bi se sigurno srušio na mjestu da je ostao unutra još samo jedan trenutak.

Idući tjedni, crni dani njegova života, samo su produbili Filesovo razočaranje. Gdje god se pojavio, uz mnogo obzira bio je rezolutno odbijen, Uvijek su se isticali njemu neprihvatljivi razlozi i naravno ne, hvala na ponudi ali ne.

Doista, cijela je država bila uzdrmana krizom ali i šira regija. Naklade su svakodnevno padale, oglašavanje je bilo sve manje.
Kasnije je Files čuo kako je njegov primjer slijedio niz dobrih novinara, ovaj novi je doveo neke svoje, većinom anonimce, no te ga vijesti nisu nimalo tješile jer, evo, preko tri mjeseca pokušava naći, sada već bilo što, no posve bezuspješno.
Počeo je razmišljati o mogućnosti mirovine, ali je ubrzo saznao kako nema uvjete, ni staž ni godine. Okruglo mu je nedostajalo po pet godina sa svake strane.
Sva sreća što nikada nije zasnovao obitelj. Cijeli je život proveo u ovom malenom jedno i pol sobnom stanu, naslijeđenom od djeda, koristeći gotovo isti namještaj.
Sve što je zaradio trošio je na raznovrsna putovanja i dubinska upoznavanja psihologije znatnog broja žena a to nije jeftini sport.
Neka, provodio se ludo, ugađajući isključivo svome tijelu i njegovim prohtjevima. Nije ga brinulo što praktično nema ni jednoga prijatelja, nije zapravo ni imao vremena za njegovanje prijateljstava.
Možda bi mu oni sada pomogli ili bi mu već visjeli oko vrata, ali tko je mogao misliti još i na to, na ta druženja.
On je radio i sve svoje moći i vrijeme je ugrađivao u britke tekstove, no, a sada od toga nema ništa. Taj niz članaka predstavlja u ovim nemoćnim trenucima tek naznaku, obris nadgrobnog spomenika. Zapravo, odjednom je Files spoznao kako bi bilo najbolje za sve kada bi on jednostavno umro, s još uvijek uglednim imenom i bez promišljanja što će biti sutra.
No, na žalost ili na sreću, nije bolestan, osjeća se dobro a i ne mogao dignuti ruku na sebe, on koji je toliko ugađao svome tijelu, ne može mu naškoditi.
Možda, kada bi se dogodila neka brza nesreća s finom, bezbolnom smrti, bilo bi dobro i primjereno.

Jednoga je dana nazvao svoga glavnog urednika i predložio mu.
-Pa ja mogu raditi i kao korektor u noćnoj smjeni, zašto ne?
-Dajte molim vas Files, što bi ljudi mislili o nama?Kako se mi to ponašamo prema zaslužnim novinarima?

Proteklo je u trenu pola godine u mračnom raspoloženju. Ponekad se toliko ponižavao da je neskriveno moljakao, ali ništa. Očito je bilo, Files je napisao svoje. Zapravo, nije uopće svrbjela ruka, u ove pola godine nije napisao niti retka, dapače, uopće nije ni pomislio na pisanje.

Otpremnina se lagano trošila a Files je sve grozničavije panično razmišljao što će biti s njim?
Ništa, morati će prodavati jednu po jednu stvar iz stana, a onda će se riješiti i stana i završiti će u podstanarstvu,.sada u ovim godinama.
Valjda će mu taj novac trajati do kraja ove bijede od života. Srećom, obiteljska grobnica ima dovoljno mjesta i čeka ga, barem to.

Nije ni opazio kada se prestao brijati, nosio je danima istu odjeću, ne primjećujući i najmanje promjene u svom ponašanju jer on je pazio na sebe.
Nije se mogao sjetiti kada je prestao izlaziti iz stana, zapravo, tek jednom tjedno bi na kratko izlazio da bi nabavio nešto namirnica, on nije bio proždrljiv i nije mu trebalo puno da bi m,u kasnije donosili naručenu robu iz trgovine.
Sve ove mjesece nije ni pomišljao na pisanje, ta nekadašnja, dnevna nasušna potreba posve je izbljedila i netragom isparila.
Ponekad po cijeli dan nije ustajao iz kreveta, zakratko se samo prepuštajući snu. Zašto će ustajati?On nema nikakvih obaveza, ostaje u udobnom i toplom krevetu, na sigurnom, posve udaljen od svijeta, sama, izdvojena jedinka.
Rijetko je slušao radio program i to samo onda kada bi davali klasičnu glazbu, televizija ga uopće nije zanimala, kao ni novine, one su mu se posebno gadile.
Iznenada je osjetio oštar, neugodni miris danima neoprana tijela i ipak se nekako odlučio za odlazak pod tuš.
Zarasle brade, podbuhlo, propalo lice gledalo ga je iz zrcala.
Files se zapanjio.
-Jesi li ti to Files, mrcino stara?
-Da, ja sam, odgovara tiho sam sebi, ja sam, tko bi drugi bio. Ti sigurno pamtiš onog namirisanog, otmjenog gospodina, otputovao je, nema ga više, gleda Files svoje lice i nekako mu se s podsmijehom obraća.
Gotovo tjedan dana nije se Files dizao iz svog već pomalo usmrdjelog kreveta, tek povremena glad ili potreba za toaletom, natjerali bi ga zakorači izvan sigurnosti ležaja.
Danas ujutro s tugom je shvatio kako se otpremnina sasvim istopila, sve je potrošio.

Da, mora se pribrati, urediti i nekako pokrenuti prodaju namještaja, komad po komad ili sve odjednom. Srećom mu je djed ostavio i nekoliko finih komada stilskog namještaja, ali nije puno dobio za njih, kriza je bila sve dublja, puno se nudilo a malo kupovalo.
Antikvar Carek bio je jednako nemilosrdan kao i drugi, platio mu je tek zanemarivi dio od stvarne vrijednosti.
Uskoro je stan bio sasvim prazan, Files je prodao sve osim ležaja, njega neće nikada prodati, on je njegovo posljednje utočište na ovome svijetu u ovome životu.
S mukom se pokušao prisjetiti kada je netko, bilo tko, uopće nazvao.
On, Files, bio je odavno mrtav za sve, misli bivši novinar i gleda u brojne plakete, u medijske nagrade, koje nije mogao prodati jer tržišno ne vrijede ništa.
Uskoro mu je antikvar Carek dao ponudu za stan.
Što će mu tako lijepi stan?, rekao mu je Carek, kada može dobiti lijepe novce za njega.
Koliko već dzugo ne radi?Ne zna, no bit će da je duže od tri godine, sigurno, ako ne i više.
Nevoljko prodaje stan Careku, pronalazi neuglednu garsonjericu na periferiji, u kući na kraju ceste. Kakva simbolika, opaža Files.
Dobro mu je ovdje, samo neka ga ostave na miru.
Novca ima dovoljno, gazdi je platio cijelu godinu unaprijed.
Dobro mu je doista, uvjerava se Files.
I tada, toga jutra, luksuzni automobil dokliže kroz vodu i blato u dvorište kuće u kojoj obitava Files.
Files prepoznaje novoga vlasnika, koji ga iznimno srdačno pozdravlja.
-Znate Files, prvo vas pozdravljam. Ukratko, kladio sam se s Markonijem, TV magnatom. Zanimalo nas koliko će novinara propasti kao ljudi nakon što im se uruči otkaz i bez mogućnosti bilo kakvoga zaposlenja?
-I?, muca Files..
-I to je sve. Vi ste se najdublje srozali. Naime, ja sam dobio okladu, tvrdeći, da što je čovjek sposobniji u svome poslu, što je istaknutiji, što se više popeo, to će dublje pasti, a vi ste pravi primjer za to.
-I što sada?, muca i dalje Files.
-Imate tjedan dana vremena da se sredite, ja vas osmi dan očekujem na vašem starom poslu komentatora, naravno uz nešto beneficija za proživljeno.
Files ga gleda i vidi ga nekako mutno i osjeća jasno, podmuklo probadanje i stezanje na lijevoj strani i kao da mu nedostaje zraka.
Vlasnik ga tapše po ramenu, okreće se svojim pratiocima i govori im.
-Pomozite mu, mora preuzeti svoje obaveze za sedam dana. No, idemo, pred njim je mnogo posla, imati će o čemu pisati.

Pjesnik

Dan je polako uzmicao kada je Rudolf Dvorak pokucao na vrata poznatog i popularnog pjesnika Josipa Pudara. Kuću Josipa Pudara okružio je mali, lijepo uređeni vrt s nekoliko prepletenih staza. Zelenilo je pružalo dovoljno hlada za boravka u vrtu, istodobno omogućujući i stanovitu privatnost, zaklanjajući posjetitelje svojim granama.
Rudolf nije bio oduševljen svojom zadaćom. Naime, kao uvjet kod njegovog magisterija nametnula se i ideja o određenoj skrbi za Josipa Pudara. Pudar je bio u kasnim osamdesetima, živio je sam, supruga mu je dosta davno umrla. Nakon njezine smrti mnoštvo spremačica izmijenilo se kod staroga pjesnika. Težak, netrpeljiv, dostatan sam sebi, kako su ga najčešće opisivali oni koji su ga malo bolje poznavali,gnjavio je neprestano nadležne službe zahtjevima za novim spremačicama. Ne, nije bio kompliciran niti kod hrane, niti odjeće ili čišćenja kuće, jednostavno su mu te žene išle na živce nakon nekoliko dana. Pokušalo se i s muškim osobljem, no ubrzo isti rezultati. Pudar nije podnosio ljude općenito. U posljednje vrijeme ponekad bi netko uspio nešto i pospremiti po kući, s mnogo volje, s iznimnim naporima.
Pjesnik se pojavio na vratima, pomalo savijen.
-Što je?
-Poslali su me k Vama- brzo obrazloži svoju misiju Rudolf.
-Ah, da, uđite, ali nemojte tratiti moje vrijeme. Ono što mi je preostalo želim
posvetiti umjetnosti.
Pudar ga je uveo u rafinirano namješteni sdnevni boravak, police s knjigama, uokvirene povelje, fotografije, nekoliko ulja. Lijepo, baš lijepo, mislio je Rudolf.
-Čujte, o mojoj se poeziji sve zna. Što možete dodatno otkriti, moj mladiću?
Ja sam Vam pročitana knjiga. A Vaša pomoć, pa oprostite, Vi mi izgledate kao
da ne možete pomoći sami sebi.
Rudolf ga je mirno gledao znajući kako je Pudar u pravu. Ubrzo se je Rudolf pozdravio s gnjevnim pjesnikom i kao da je odbacio golemi teret lako hodao ulicom.
Nakon nekoliko dana, točnije bilo je rano jutro, Rudolfa je probudio telefon.
-Halo, ovdje Pudar. Gospodin Rudolf. Oprostite na smetnji, mi pjesnici u ovo doba radimo pa sam bio slobodan nazvati.
-Da, dobro, recite- jedva prozbori Rudolf.
-Našao sam nešto pjesama starijeg datuma. Možda bi mi mogli pomoći, mislim u sređivanju, u prepisivanju.
-U redu, vidimo se danas.
Tako je otpočela suradnja Rudolfa i pudara. Pjesnik je izvlačio iz svakog kuta kuće snopove zapisa, pisama, izrezaka, časopisa, knjiga s posvetama. Pudar nije želio ništa baciti, samo je želio složiti svoj život. To je objašnjenje zadovoljavalo Rudolfa koji je trošio cijele dane u pretraživanju tamnih zakutaka kuće u potrazi za još neotkrivenim materijalima.
Pjesnik je malo govorio a Rudolf je samo slušao, čudeći se jedino sve većoj gomili nesređenoga materijala. Jednom mu je Pudar u prolazu rekao
-Od moga su života napravili izmišljenu priču. Ta osoba o kojoj se govori
uopće nisam ja.
-A tko ste Vi?- upita ga brzo Rudolf.
-Ne znam. Sliježući ramenima odgovorori stari pjesnik- ne znam.
Neometani, pjesnik i istražitelj nstavljali su svoje nijemo druženje. Hrpa raznoga materijala lagano se smanjivala, rukopisi su bili u cjelosti arhivirani. Rudolf se jedne večeri spremao otići kada mu pudar reče.
-Cijeloga sam života bio sam. I kada sam počeo pisati, onajko potajno, bio sam posve sam, ja, olovka i papir. Poslije, kada su došle knjige i priznanja, pjesničke večeri i svečana primanja, uvijek sam bio sam poput otočića u ogromnom moru. Moja je supruga vodila svoj život, samo za sebe. Ja sam vam dragi moj Rudolfe cijelo vrijeme bio prestrašeno, osamljeno dijete, posve samo i izolirano.
Nisu me zbunile Pudarove riječi jer osamljenost je bila njegov ključni element i po mome mišljenju.
Rudolf Dvorak dovršio je rad na magisteriju i objavio monografiju o Pudaru s nekoliko posve novih činjenica. Prijem je bio mlak, gotovo hladan.
Kada je Rudolf donio knjigu pudaru, ovaj je nije ni pogledao.
-Još nešto za hrpu.
Uskoro je Pudar otišao zauvijek, ostavljajući Rudolfu desetak pisama nepoznatoj ženi. Naravno, Rudolf nije mogao iz njih otkriti o kome se radi. Pisma su bila neobična. Pudar se na svoj način ljutio na tu ženu, na njezino ponašanje, na nešto što je učinila ili što nije učinila. Datumi su bili izbrisani kao i ime, no vidljivo je bilo kako su pisma vrlo stara.
Tko je nepoznata žena? Ona nije sigurno njegova pokojna supruga. Tko je ona? Rudolf je samo mogao pretpostaviti koliko je možda ta nepoznata žena značila Pudaru. Uostalom svojom je gestom pjesnik to i rekao.
Rudolf je zahvaljujući Pudaru objavio u par godina nekoliko knjiga o njegovom radu, postao je ugledni kritik, no ništa nije otkrio o nepoznatoj ženi ali nikada nigdje nije navijestio njezino postojanje, njezino značenje za Pudarovu poeziju. Doista, samo ponekad Rudolfu se samo za trenutak pričinjalo da između dva retka Pudarove poezije nazire lice nepoznate žene i ona mu se osmjehuje. No, privid je uvijek iznimno kratko trajao i osmijeh bi nepovratno nestajao u labirintima pjesnikovih snoviđenja.
Vremenom, Rudolf je sve manje mislio na Pudara, moglo bi se reći kako ga je gotovo zaboravio, pojavljivala su se nova imena i nove interpretacije, sve dok nije upoznao Svena, koji se snažno zanimao za starog pjesnika, tvrdeći već pri prvom susretu kako dojam što postoji o Pudaru uopće nije točan.
-Kako nije točan- uznemiri se Rudolf.
-Vi ste gospodine Rudolfe bili opčinjeni pjesništvom. U njemu nikada niste vidjeli
samo čovjeka, on je za Vas bio jedino pjesnik bez ljudskih svojstava.
-Koješta- jetko promrsi Rudolf.
-Pudar je vodio dvostruki, trostruki život, tko zna zapravo koliko je bilo Josipa
Pudara. No, molim lijepo, sve u tajnosti, uglavnom bez posljedica po njegov javni
Život. Vidite, on je javnosti podržavao tu i takvu sliku o sebi, sliku osamljenika, a
u stvarnosti je on emocionalno santa leda.
-Slučajno, posjedujem neka pisma . Ta ga pisma pokazuju u jednom sasvim
drugom svjetlu. U njima ga vidim kao snažno emocijama uznemirenu osobnost.
Sven ih pročita na brzinu i podsmješljivo mi kaže.
-Ja sam pronašao nekoliko takvih skupina pisama. Razne žene, razne priče.
-Pa dobro, gdje je istina o njemu?
-Bojim se da ni on to nije znao- sasvim tiho će Sven.
Rudolf se više nije ni na bilo koji način bavio Pudarom. Preuzeo ga je Sven i na opću radost javnosti poput vješta anatoma razrezivao ga je sve više. Na kraju, nakon burnih polemika, isključivo za ili protiv, kada se cijela javnost smirila, od velikoga pjesnika ostalo je tek nekoliko pjesama, a on sam je srozan na razinu trećerazredna pjesnika a koji je tajno vodio nevjerojatni višestruki život.
Svejedno, Rudolf nije bio nezadovoljan, znao je dobro, i on sam pokušao je i ponešto otkrio o Pudaru, mada nikada nije saznao ništa o nepoznatoj ženi. Rudolf je bio svjestan kako su ta pisma ključ Pudarove poezije , ta je žena bila ishodište njegove inspiracije, izvor neuzvraćene ljubavi. Znao je Rudolf i to, ta pisma koja je Pudaru vratila nepoznata žena valja zaboraviti a Pudara ostaviti na miru.

Rastanak

Odvjetnik Mario Černi, doista jedan od najboljih, skup kao najgori porok, jučer je proslavio sedamdeseti rođendan. U toj je prigodi njegova obitelj priredila svečani ručak s mnogo važnih uzvanika, bio je tu i ministar policije, bivši predsjednik države, niz kolega, suci, ali i neki njegovi klijenti.
Malo je pretjerao as bijelim vinom, pa je danas samo odmarao, razmišljajući o proteklih sedamdeset godina, prisjećajući se godina rada, muke, borbe, uspjeha.
Davno je svršio pravo, imao je sreću naukovati kod talentiranih odvjetnika, strelovitom je brzinom učio, upijao, da bi ubrzo počeo s redovitim djelovanjem na sudu. Počeo se isticati, odbio je i mnoštvo poziva da prijeđe u državnu službu, preuzimao je sve složenije slučajeve pa i najteža nedjela, naplaćujući bezobrazno skupo svoje dragocjene usluge.
Vremenom je stvorio, izgradio kvalitetnu mrežu doušnika, dojavljivača, upozoravatelja, signalizatora, u svim segmentima društva, obilno nagrađujući donositelje pravih informacija.
U svom je poslu upoznao mnoge korisne osobe i znao ih je dobro iskoristiti. poznata je bila i priča o njemu, kako on bolje od policije poznaje podzemlje.
Zbunilo ga je iznenadno i sasvim neočekivano pojavljivanje čudnog nemira koji je naglo navirao iz njegove uznemirene nutrine, posegnuo je za još malo bijelog vina, pa još malo i još samo malo.
Cijelog dana nije izlazio iz kabineta, niti je javljao ukućanima da mu nešto donesu kao što je to radio ponekad.
Zapravo Mario Černi se silno čudio kako se tih nekoliko boca finog bijelog vina zateklo u kabinetu nakon jučerašnje proslave jer on se uvijek držao pravila, samo bistra glava može praktično djelovati u kabinetu i stoga za ovim stolom niti kapi alkohola. Isto je tako dobro znao, nitko, nikada nije smio ulaziti u kabinet, pa ni supruga jer tu su ležale mnoge tajne, uredno arhivirane, nespremne za javnost.
Dakle, samo je on mogao unijeti vino u kabinet, ali kada? I kako je to uspio napraviti, neprimijećen pored svih brojnih gostiju.
Do večeri je ispraznio tri boce, ne osjećajući baš nikakvo pijanstvo, Sjedio je u kožnoj fotelji za radnim stolom i pušio, ispijajući jednu čašu za drugom u potpunoj tišini.
Sada je već jasno osjećao nakupljeno, nabujalu loptu nezadovoljstva u plućima, sastavljenu od različitih tkiva.
Točno je znao dokle se u grlu popela nabubrjela kugla i koja će se sasvim uskoro nezaustavljivo iskliznuti iz njegova ždrijela i posve ga poplaviti, pretvarajući ga u tko zna što.
Zašto je toliko i tako beskrajno nezadovoljan samim sobom, svojim tako dičnim životom? Bio je odavno svjestan kako u njegovoj nutrini raste nešto nepoznato i postaje sve veće, bolnije.
Otvorio je s mukom četvrtu bocu, jedva da je osjećao okus vina. Zapalio je novu cigaretu i snažno povukao dim.
Što se sa mnom zbiva? uplašeno je mislio odvjetnik. On koji je uvijek sve tako dobro kontrolirao sada je sasvim nemoćan.
Čemu sada taj prokleti strah, ta prokleta neugoda, čemu to opterećujuće osjećanje kako se gadi sam sebi.
Postupno je Mario Černi shvatio, iz njega je kuljao strah, izlazio, klizio, puzao, na sve otvore, sada kada je alkohol izbrisao sve kočnice i uklonio ograde razuma, duboko potisnuti i skoro zaboravljeni događaji i izrečene riječi pretvarale se u sluz koja je i dalje nadirala iz njegova onemoćala tijela i i posve smočila košulju i hlače, donje rublje, čarape, već je i koža na zelenoj fotelji bila vidljivo vlažno. Strah se u trenutku pretvorio u paniku kada je Černi otkrio kako postoji realna mogućnost da se utopi u vlastitim izlučevinama, znajući kako slijedi novi još brži rast koji obične strahove umnožava u kaos kome ništa ne može stati na put pa ni najbolja odvjetnička praksa.
Shvatio je Mario Černi odjednom, što se događa, što mu se dogodilo.
Svi oni, sitni, ničim zamijećeni, parcijalizirani strahovi dana, prepleli su se, sljubili, postali jedno a to jedno izjesti će ga iznutra, do kostiju.
Sada ili nikada, pomislio je odvjetnik i s teškoćama ustao, bio je gotovo zalijepljen za fotelju, ponovno je sjeo te otvorio donju desnu ladicu u stolu. Izvukao ju je iz stola te pritisnuo gumb sa strane. Drhtavim je prstima napipao skriveni revolver. Oprezno ga je stavio na stol. Revolver je bio napunjen. Nekoliko ga je puta dodirnuo, lagano prešao prstima po hladnom metalu. Zatvorio je oči, teško, teško i mučno je disao, srce je urlalo, a kada je ugledao ruke kako se bespomoćno u grču tresu i izvijaju, nije mogao vjerovati, za trenutak je pomislio da halucinira, ali ne, svjestan i još razuman.
pogledao je bojažljivo prema crnoj sjeni, znao je dobro, oružje je strpljivo, ima vremena na pretek, njegov trenutak uvijek dođe.
Taj silni strah već mu je sada istjecao obilato kroz očne duplje, na usta, osjećao ga je u ušima, jedva je uvlačio zrak koji se mučno probijao pored bujice iz tijela.
Koliko je to istjecanje iz tijela trajalo, Mario Černi nije znao.
Revolver je i dalje bio na sredini stola kada je Černi otvorio oči i pogledao po navici na zidni sat. Bilo je 5 sati i trideset minuta, mrkli mrak.
Ustao je, osjećajući i dalje vlažnost svuda oko sebe i spremio oružje u pretinac.
Bio je posve lagan, olakšan , oslobođen.
Pogledao je prema praznim bocama, punoj pepeljari, no nije bio pijan.
Pospremio je boce u ormarić te otvorio prozor zadimljenog kabineta.
Vrelina i vlaga. činilo se, u trenu su izlijetale iz kabineta.
Tuširanje ga je posve osvježilo.
Supruga ga je samo upitala kada se opružio pored nje,.
-Dugo si radio?
-Da, morao sam se jednom i s time suočiti, ali vjeruj mi, vrijedilo je, svake minute.
U idućem trenutku odvjetnik je mirno spavao a strah se u sitnim kapljicama razljevao i dalje kroz prozor kabineta.

Slučaj

Antun Tuna Pavić nemarno je odložio novine pored fotelje, njegovog omiljenog mjesta za odmor u nevelikoj sobi s ponešto namještaja. Tuna bi uvijek govorio kako ova soba ništa ne govori o njemu, kao da netko drugi obitava u ovom prostoru, kao da se pravi korisnik negdje skriva. Zapravo ga to uopće nije smetalo, dapače bilo mu je i drago. U sobi je rijetko boravio, tek ponekad sjeo bi u staru fotelju, prekrižio ruke na prsima i zagledao se kroz prozor. U sobi do ove samo bi prespavao, dok je ostalo vrijeme dana pa i noći posvećivao poslu. Više od trideset godina radio je kao komercijalni predstavnik u Plavim jezerima, firmi koja je dosta uspješno kupovala i prodavala na domaćem tržištu. Bio je zadovoljan svojim poslom, nikada se nije pretjerano isticao ali nikada nije ni potonuo do dna. Njegova poslovna aktivnost pripadala je kontinuirano zlatnoj sredini. Lakonog, brz na riječima. Dobar sa svima, uspješno je odolijevao konkurenciji. Uspio je bez većih potresa preživjeti i tranziciju, provukao se kroz ratna zbivanja noseći odoru i oružje onoliko koliko se to tražilo od njega , ali ne na bojišnici nego u skladištima vojne opreme.
Primicalo se i vrijeme umirovljenja. Sam je sebi nerado priznavao kako ga ta budućnost pomalo plaši. Naime, nastojao je cijeli svoj život složiti i živjeti bez velikih promjena. Uistinu, promjene bilo koje brste mrzio je iz dna duše. Jednoličnost življenja, zanemariv ili najniži stupanj promjenljivosti ocrtavale su u cijelosti njegov karakter.
Tuna nije dopustio ni da mu žene kvare ugodnu monotoniju. Ne, ne može se reći, volio je jako žene, no čim bi one pokazale i najmanju želju da utječu i na njegov osobni život, odmicao bi se bez mnogo oklijevanja.
Ipak, jednoj je navici bio vjeran cijeli svoj život. Iako nije imao glazbeno obrazovanje, rado se prepuštao užicima koje mu je samo glazba mogla donijeti. Glazba je samo pružala, omogućavala neslućene radosti a tražila je od njega samo povremenu prisutnost. Čim bi se ukazala prigoda kupovao je, mijenjao se, posuđivao i presnimavao. Njegova fonoteka bila je golema, Tuna bi rekao moćna.
Stan je odavno posjedovao, dobio ga je od poduzeća a poslije i otkupio. Opremio ga je najnužnijim namještajem. Imao je svoju slobodu, moglo bi se reći da je Tuna bio sretan čovjek. K vragu i mirovina, i to ću preživjeti, pomišljao je ponekad.
Iznova posegnu za novinama i započne ih nehajno listati. Pozornost mu privuče članak u dnu stranice o revitalizaciji otoka, bivše kažnjeničke kolonije. Ne, ne, da ne bi bilo zabune, Tuna se nikada nije pačao u politiku. Klasično apolitičan, zadovoljno bi mrmljao. I sada će oni od zatvora napraviti ljetovalište. Svašta.
Približavalo se vrijeme počinka i Tuna nije mnogo dvojio. Na spavanje. Usnuo je lako, tako mi pravednici sanjamo, smješkao se u polusnu.
Iduće jutro donijelo je stanoviti nemir, Razdražio ga je san u kojem je jasno vidio mršavu ruku kako leži na kamenu. Opazio je samo ruku bez tijela. Tijekom dana pokušao se je nevoljko prisjetiti bilo kakvog događaja s pojavljivanjem neke nepoznate ruke , događaja u kojem je i on sudjelovao. Ništa, bez traga.
Već je i zaboravio na bizarni san kada ga opet usne. Ovaj je put vidio i rame i ruku kako pokušavaju izaći iz vode, čini se iz mora. Naravno, tuna je bio ljut. Što hoće ta ruka i to rame u njegovom životu? Što oni rade u njegovom snu?
Idućih se dana poprilično namučio s inventurom zbivanja u svom životu. Prelistao je albume sa starim fotografijama iznenada se prisjećajući nekih doživljaja. Susretao se s likovima koje je već zaboravio ili su pak oni zaboravili na njega. Zahvatilo ga je neko čudno raspoloženje, živi nemir počeo je izvirati iz unutarnjosti. Preolavljen takvim dojmovima ugledao je već dobro izblijedjelu fotografiju. Oh, kako je bio mlad tada. Mlad, poletan s nevjerojatnim planovima. Da, ta je fotografija načinjena neposredno nakon odsluženja vojnog roka. Da, toga se dana skinuo i čekao je na polazak autobusa. Lokalni fotograf, koji je ordinirao po peronima, ponudio mu je fotografiranje za uspomenu. Tuna je pristao, platio je uslugu i ubrzo je poštom dobio fotografiju.
Tuna se vrlo koncentrirano zagleda u lice na fotografiji. Da, mladi Tuna, nekako ukočen, baš nije bio trenutak za fotografiranje. Da, da, bila je skoro večr, zato je i slika pomalo mutna.
I tada ga probije užasna bol, od glave naniže, niz kičmu se strijela spusti prema petama. Znoj počne izbijati kroz svaku poru. Tuna osjeti drhtavicu, slabost, hoće li se onesvijestiti, uplašeno pomisli.
Sasvim je jasno vidio stazu uz more, običnu stazu koju je lokalno stanovništvo zvalo šetnica. Bilo je kasno popodne, sunce je i dalje pržilo, no Tunu vrućina nije smetala. Koračao je polako, s noge na nogu, iščekujući vrijeme polaska autobusa. Koliko je Tuna hodao gore, dolje, nije se mogao sjetiti. Tek, odjednom, na metar, dva ispred njega, Tuna je opazio koščatu ruku kako proviruje iz mora, rame koje vuče tijelo van, van iz vode. Stao je kao ukopan, zapanjeno je motrio ruku kako se pokušava prihvatiti za stijenu. Tek je sada primjetio ne malu valovitost mora. I dalje je umrtvljen stajao gledajući borbu ruke i ramena s valovima. More ih je njihalo, zabacivalo, odmicalo i primicalo obali. Ipak, nekako, ruka se grčevito još držala za stijenu, izronilo je i rame i Tuna je tek sada ugledao užasnute oči. Čovjek je pokušavao izaći iz vode i zamalo je u tome uspio. Tuna je vidio samo silno mršava leđa, odrpane kratke hlače. Čovjek je uperio molećivi pogled prema tuni, podigao ruku, mahnuo jedva. Tuni se tada činilo da je brzo pristupio čovjeku i da ga je hitro izvukao na obalu. Ne, Tuna je samo stajao i izbezumljeno ga gledao. Čovjek se pokušao još jednom izvući se na stijenu, njegov pogled bio je potpuno prazan. Znao je tuna, bio je sasvim siguran, čovjek je doplivao oid tamo, prijeko, s one sive hridi i dalje ga netreemice promatrajući širom otvorenih očiju, nemoćan da se pomakne. Nemoćan da pobjegne s ove proklete šetnice i od ovog nesretnika s pruženom rukom.
Tuna ne zna koliko već ovo traje, nijemi dijalog dva pogrešna glumca na sceni kada dan ustupa mjesto noći. Čovjek se jedva drži za stijenu, valovi ga pomiču gore, dolje sve dok ga posve nisu povukli. Nije izronio. More ga je sasvim prigrlilo.
Tek tada, kao probuđen, Tuna se pokrenu. Učini nekoliko nespretnih koraka i pogleda prema valovima. Ništa, samo tiho valjanje i zapljuskivanje.
U tom trenutku potpuno ga razbudi zvuk trčanja, teškog disanja i grubo pitanja.
-Je si li koga vidio?
-Je li netko izašao iz sada iz mora?
Tuna odmahnu zureći u dvojicu uniformiranih u plavo.
-Ne, nikoga nisam vidio.
-Što ti radiš ovdje?
-Šetam. Čekam autobus- govorio je nekako čudno mirno Tuna pružajući im dokumente. Samo su ih kratko pogledali i otrčali dalje. Iznova se Tuna okrene prema valovima, nekako ipak očekujući da tamo dalje ugleda glavu i rame i ruku kako proviruju iz mora i mašu mu. No, ništa.
Nikada više Tuna nije dopustio da se nađe u situaciji koju nije mogao kontrolirati i nikada Tuna nije bio više u ovakvoj situaciji.
Prisjetio se Tuna svojih čestih razmišljanja nakon susreta s rukom. Da mu je pomogao, tko zna što bi bilo s tunom? Zaglavio bi, to je sigurno. Stradali bi obojica. Ovako je stradao samo jedan, a možda i nije, možda se i spasio.
Gleda Tuna staru izblijedjelu fotografiju iz davnih dana idalje znojan, prepun muke koja nikako ne prestaje. Gleda fotografiju i zna da je ona jedini dokaz njegove krivice, njegove upletenosti u slučaj s rukom. Zna Tuna da fotografija govori više od riječi a njegov pogled sve odaje. Tunina krivica više je nego očita i to se ne može sakriti. Njegovo sudjelovanje u slučaju s rukom nedvopjbeno je.
Pažljivo odlijepi fotografiju sa stranice albuma i potrga je na komadiće.
-Eto, sada višo nitko ne zna.
Gleda Tuna sitne, iskidane komadiće fotografije i čini mu se, nekako mu je lakše. Mirnije diše a i znoj je prestao. Zna Tuna, tek sada je slobodan i ne ide u mirovinu, ne ide.
Ponekad, istina vrlo rijetko, Tuna bi se bez pravog povoda prisjetio slučaja s rukom, no samo bi odmahnuo i još dublje potiskivao tih nekoliko trenutaka na šetnici uz more dugih kao vječnost.

Tama noći

Tko zna koliko dugo, ovako nepomičan, sjedi pored okruglog stola prekrivenog čipkom, okružen svjetlom svijeća dvaju svijećnjaka na rubovima stola, s odavna pročitanim rukopisom?
Kada je iščitao posljednju riječ, vratio je brojne stranice ispisane nalivperom, natrag u spremište u sklonište, u plavi fascikl, oslonio se leđima na visoki naslon stolice i zagledao u nasuprotnu plohu zida na kome su lelujale sjene u maštovitoj koreografiji, djeca magične igre svijeća i žuto crvenih plamenova.
Što uopće radi u ovom mračnom apartmanu, u staroj jezgri primorskoga grada, u kome večeras nema električne energije?
Nije li odmah mogao predati naručeni rukopis TV kući?
Urednik je već odavno znao kako je završio novu storiju za potrebe televizije, naime, sam mu je to rekao.
Ali ne, uprava kuće ga je po svim propisima poslala u ovaj gradić, u ovaj otmjeni apartman, kako bi formalno završio rukopis, u ovu tamu na deset dana, uz plaćene dnevnice i predviđene bonuse.
Zapravo, Denisu Doležalu je uistinu odgovaralo boraviti u tihom primorskom gradiću, u obamrloj jezgri u posvemašnjoj tišini vrta. Svijeće su pucketale i uznemiravale svečanu tamu velike sobe lomeći za trenutak blistavi niz pokreta na zidovima.
Odmaknuo se od naslova i položio obje ruke na rukopis u omotu. Spustio je pogled prema teško prepoznatljivoj plavoj boji korica.
No dobro, gotovo je.
Ustao je i krenuo prema mračnom vrtu. Nekoliko je trenutaka sjedio na klupici u vrtu, posve nevidljiv u mraku, pušeći.
Ponekad bi zašuštao list, čuo se udaljeni lavež a Denis bi pomislio, doista, koliko pasa živi u starom gradu?
Vratio se polako i nekako nesigurno u sobu osvijetljenu svijećama, iznova sjeo za okrugli stol, razmišljajući, ima li svrhe još jednom pregledati rukopis,
Nema.
Odmah je odbacio misao o ponovnom čitanju.
pogledao je na sat. Još je daleko od jutra, daleko, dugo do nedohvatnog jutra.
Nastavio je zuriti u kadrove na zidu, nastojeći prepoznati skrivenu logiku zbivanja, možda uoči svrhu postojanja noćnog igrokaza.
Iznenadio se kada je svrnuo pogled na svijećnjak s lijeve strane a odmah zatim i na svijećnjak na desnoj strani. Svijeće su se skratile za nekoliko centimetara a kada pogledao prema vrtu, začudio se blijedom sivilu koje je prekrivalo raslinje poput fine maglice.
Sat je potvrđivao, jutro samo što nije svanulo,
Doista, kakva noć. Proveo je nekoliko sati sjedeći i promatrajući odraze plamenova svijeća na zidovima, ne mareći za vrijeme, kao začaran, nepokretan, poput uznika tame noći.
Ah, umorilo ga je sve ovo. Vrijeme je za definitivno odlaganje rukopisa u putnu torbu.
No, tek tada je uočio kako rukopisa u plavom fasciklu nema na stolu.
Na stolu su bila samo dva svijećnjaka s već dogorjelim svijećama.
Pretražio je cijelu sobu, zatim i onu drugu u kojoj je samo spavao, pa kuhinju i kupaonicu. Uslijedilo je pozorno pretraživanje vrta, no nigdje ni traga plavom omotu.
Primijetio je samo kako se u pepeljari, na kamenom podu, pored klupice u vrtu, nalazi mnogo opušaka. Svi su pripadali istoj vrsti cigareta, njegovoj.
Kada je uspio toliko popušiti?
Zar je moguće toliko popušiti u jednoj noći?
Denis je vjerovao kako je rukopis negdje jednostavno ostavio a sada se ne može sjetiti.
Iznova je pregledao, polako i pomno cijeli apartman, zavirio je u svaki kutak, pa se opet provlačio vrtom između probuđenog raslinja u već sunčanom jutru.
No plavi se omot nigdje nije ukazivao, ispario je, nestao, postao proziran kao dan.
Srećom je jednu radnu kopiju ostavio u stanu, u ormaru gdje uobičajeno pohranjuje sve rukopise.
Šteta vremena i truda oko dopuna i ispravaka.
Što se dogodilo s plavim omotom?, razbijao je glavu Denis Doležal dok se spremao za odlazak.

Nikada Denis nije saznao, niti je odgonetnuo što se zbilo s plavim omotom pri svjetlosti svijeća?
Onaj odloženi radni primjerak lako je pronašao u arhivi i nekako ga redigirao po sjećanju i predao ga uredniku.
Nikome nije pričao o dugoj noći s mnogo popušenih cigareta, kada je nestao bez traga plavi fascikl s pripremljenim rukopisom.
Nitko ga nije, kasnije, obavijestio da je nešto zaboravio u apartmanu s vrtom,
Često se Denis pitao što se događalo u tih nekoliko sati noći do jutra kada je često ili stalno boravio u vrtu i neprestano pušio.
Je li onda, bez traga, uništio cjelokupni sadržaj plavog fascikla a zatim i fascikl, nezadovoljan rukopisom?
Čudno, doista čudno jer nikada se Denis nije uspio prisjetiti ni najmanjeg detalja te druge polovice duge noći na potezu od apartmana do vrta.
No znao je, nešto se dogodilo, nešto neobjašnjivo, nešto što su izazvale razigrane sjene na zidu.

Graditelj

Često sam posjećivao slikara Berislava Kratofila u njegovom starinskom atelijeru u Strmoj ulici. Napravili smo nekoliko dobrih razgovora o umjetnosti, o njegovom opusu. Tjednik za koji sam radio sjajko je prezentirao moj trud. U nekoliko navrata predstavio sam gotovo cijeli opus Berislava Kratofila s nizom pomno odabranih ilustracija. Urednik je bio vrlo zadovoljan razgovorima, Berislav također, pa mi je u tim prigodama poklonio nekoliko slika, ulja.
Kada bih odlazio do Berislava, penjući se uskim, zavojitim stepenicama, poneki bi put susreo vrlo starog čovjeka kako sjedi na stolcu ispred stana, na drugom katu.
Jednom sam upitao Berislava, tko je to?
-Ah, stari Rainer. Ja sam star ali on je sigurno preko devedeset. August Rainer.
-Graditeljska obitelj, nastavio je Berislav, -ovu je kuću on izgradio za sebe. Poslije onoga rata pripao mu je stan na drugom katu. Rainera susrećem redovito zadnjih tridesetak godina, od kada koristim ovaj atelijer.
-Zašto sjedi vani?
-Ne znam. Samo se pozdravimo, s dobar dan ili laku noć. Nikada nismo razgovarali. No, zna se, on je bio veliki graditelj, čitav niz zgrada je napravio u gradu.
Doista, ime Augusta Rainera u povijesti grada nije bilo nepoznato, često je bio hvaljen, nazivali su čovjekom ispred svoga vremena.
Predložio sam uredniku razgovor s Rainerom.
-Ako budeš mogao što korisno izvući iz njega, u redu.
Nazvao sam Rainera isto popodne. Nije bio oduševljen.
-Čujte, što vam ja mogu reći. Ja sam svoje rekao ili govorio kada sam gradio.
Inzistirao sam na razgovoru i on je nekako pristao. Sutra popodne.
Nije me dočekao na stolcu ispred stana.
Pozvonio sam nestrpljivo.
Vrata su se polako otvorila i na njima se ukazao August Rainer. Pozornije sam ga pogledao, gotovo mumificirano lice s dva mutna oka.
Uveo me je u prostrani, zamračeni stan. Prozori zakriljeni teškim, gotovo neprozirnim zavjesama. Kretali smo se oprezno kroz polumrak zasićen mirisima starine i ustajalog zraka. Kao da me je nešto posve nepoznato počelo gušiti. Došli smo do velike kuhinje s više svjetlosti i zraka. Razgovor je kratko trajao. Rainer se dobro sjećao svih zgrada koje je gradio pa i problema koje je imao. Pokazao mi je niz nacrta nerealiziranih projekata.
Doista, grad bi izgledao sasvim drugačije da je Rainer mogao sve svoje nacrte pretvoriti u zgrade.
No, cijeli je razgovor bio suhoparan i dosadan, od priče o materijalima, o nezahvalnim radnicima, o njegovoj tuzi kada se kasnilo s rokovima. Ipak, srdačno sam mu se zahvalio. Krenuli smo kroz tunele soba prema izlaznim vratima.
-Zašto je ovdje tako tamno?
-Pst, pst, -brzo će Rainer i uhvati me za ruku, vukući me prema vratima- pst, pst, tiho, molim vas.
Izašao sam zbunjen van, Rainer je hitro zatvorio vrata. Stajao sam potpuno smeten nekoliko trenutaka. Vrata su se otvorila i izvirio je Rainer. Spretno je izašao van i gotovo se srušio na stolac.
-Dobro je da ih niste probudili, soptao je Rainer.
-Koga?
-Samo tiho, molim vas, zavapi Rainer.
-Njih, dobro da ih niste probudili.
Zapanjeno sam gledao u starčevo lice. Dolazio je do daha.
-Ovdje u tim sobama, tamo borave moji preci. Od svakog od njih, sačuvano je ponešto.Slika, sat, svjetiljka, sag, odijelo, štap, suncobran, klavir, violina, pištolj, olovka, britva, cilindar…..Kada smo sve izgubili i ostao nam je samo ovaj stan, ….,sakupio sam što sam mogao i u tim, tihim, tamnim sobama čuvam uspomene na njih.
-Hm, nekako sam se čudno nasmijao,-dobro, čuvate uspomene. Jasno mi je, sobe predstavljaju svojevrsni hram vaše obitelji, vaših predaka.
-Da, hram, to ste lijepo rekli.
-Dobro, ipak me zanima, zašto sjedite često vani, ovdje, na ovom stolcu?
-Pa to je posve logično, nasmiješi se Rainer, -ponekad mi kažu da žele biti sami i ja izađem van.
-Kako znate jada možete ući u stan?
-Vrata se otvore, strogo mi odgovori Rainer.
-U redu, a što bi se dogodilo da smo ih sada probudili?
-Ne bi mi dali mira danima, morao bi im stalno, neprestano pričati što su radili, što su izgradili, kako su se ponašali, voljeli, mrzili. Tada, tada, vidite, kada im pričam, u sobama se čuje zveket suđa, kuckanje porculanskih šalica, odjekne zvuk s klavira. Kada zvukovi utihnu, opet sam miran, slobodan.
Otišao sam potpuno zbunjen. Predao sam razgovor uredniku koji mi je pred izlazak tjednika rekao.
-Tja, baš dosadno, ali u redu, ide u ovom broju. Baš dosadni starac.

Nakon nekoliko mjeseci susreo sam se ponovno s Berislavom na izložbi mladih slikara.
Upitao sam ga , ima li kakvih novosti vezanih za Rainera.
-Nisam niti ja često išao u atelijer, no nedavno sam čuo od stanara da je Rainer nedavno preminuo, ne zna nitko ni kada je bila sahrana ni gdje je sahranjen.
-Ostavio je zacijelo stan prepun vrijednosti?
-Koliko sam čuo, osim nešto nacrta i to samo projekti koji nisu izgrađeni.
-Ništa drugo?
-Ne. A h da, Vi mislite na sadržaje onih mračnih soba?
-Da, baš na njih.
-Potpuno prazne, ništa, samo teške, neprozirne zavjese i neprovjetrene prostorije.
-Niti jedne porculanske šalice?
-Ničega, osim nešto sitnica u polunamještenoj kuhinji i malog ležaja sa strane, ispod prozora.
Nemoguće, nemoguće.
Berislav mi je također rekao da Matija iz prizemlja ima ključ od stana, zbog mogućeg iznajmljivanja. Pozvonio sam na Matijina vrata i zamolio ga da mi pokaže Rainerov stan još jednom, čisto me novinarski zanima. Pratio me je i Berislav..
Stan je ovoga puta bio pun svjetlosti, ali i dalje ispunjen teškim ,gotovo smrdljivim zrakom.
-Lijep stan, započne Matija.
-Znači, stari Rainer je ostavio dalekim nasljednicima gotovo prazan stan.
Ne, u stanu su bile i ove zavjese, evo ih u kutu. Onda i nešto nacrta u kuhinji. Da, našli smo i jedan stolac ispred stana. Svi mi znamo da je Rainer na njemu sjedio.
-Što se dogodilo Raineru?
-Ništa, mirno će Matija, stanari ga danima nisu vidjeli, pozvali smo policiju. Oni su ga našli mrtvog u kuhinji. Nema misterije. Obdukcija je ukazala na niz bolesti sa smrtonosnim ishodom.
Nakon Rainerove smrti više sam puta posjetio Berislava u atelijeru.
Poslije naših tema, uvijek bi ga upitao što je s Rainerovim stanom-
-Koliko znam, promijenilo se puno stanara. Budu kratko pa odu, Ne znam, kažu, nikome stan ne odgovara.

Koordinator

Naravno da nije bilo ni malo lako pronaći fascinantne ili barem zanimljive teme koje bi tisak obradio i od napravio prihvatljivu priču u nekoliko nastavaka. Jednostavno dođu takva vremena kada ništa nije čudo a prava čuda ne impresioniraju odviše.
Urednik me je poslao, ne znajući što bi sa mnom, u klasičnu novinarsku potragu za čudom, duboko osjećajući moju neugodu kada mi je priopćio radni zadatak, onako nehajno, jedva razgovijetno. Nekako se čudno smješkao, davno mi je rekao kako od mene novinara nikada neće biti jer posve je jasno, vidljivo i slijepcu da ja za to nemam žicu. Obično bi se tada prisjetio priče o njegovom dolasku u veliki grad iz primorskog mjesta koje se ukopalo u sivi planinski masiv. On je kao iskusni stranački kadar, kažu i sjajan političar na lokalnoj razini, premješten na bolje i važnije radno mjesto. No, kako dobrih slobodnih mjesta u politici i gospodarstvu trenutno nije bilo, morao se je zadovoljiti ulogom urednika u centralnom dnevnom listu. Nije maltretirao novinare, no tražio je od svakoga od nas javno pokazivanje respekta prema njemu. Ja mu nisam dobro sjeo od samoga početka, nije me mogao probaviti. Što je to bilo tako odiozno na meni, nisam mogao pogoditi, U redu, nisam bio jedini. Razlika između prihvaćenih i odbačenih, kako smo se bez mnogo uviđavnosti titulirali, vidljiva je ponajprije bila na plaći.
Doista, u ovih nekoliko proteklih godina nekoliko je njegovih pulena dobilo godišnje novinarske nagrade, a i dosta su se visoko popeli u hijerarhiji lista.
Mi ostali, boravili smo na dnu društvene ljestvice redakcije lista, uglavnom očekujući novog urednika koji bi nas više simpatizirao.
I tako, posve neočekivano, krenuo sam u potragu za čudom. Naime, nije bila tajna, naklada lista dugo je stagnirala unatoč mnogim akcijama i snažnom marketinškom istupu, no ništa, naklada je mirovala, dapače poneki su pričali kako je i pala za nekoliko postotaka.
Urednik mi je na odlasku rekao:
-Ne zaboravi, u središtu zanimanja je čovjek.
Posjetio sam nekoliko lokalnih festivala, ali uvijek isto, red autohtonog plesa i običaja, red domaće hrane, red pića i opet isto. Nadao sam se susresti barem istaknute pojedince, ne znam, spasitelje, sam spasio brod i posadu i putnike, ugasio požar, ali ništa.
Potpuno razočaran, već sam skoro odustao, kada sam slučajno doznao za umirovljenički dom koji ima «jaku» cvjetnu grupu. Tu se pak doista nije imalo što vidjeti. Nekoliko je starčića skakutalo ili se provlačilo između nekoliko biljaka u najmanjem vrtu na svijetu, sakupljajući otpalo lišće, dodirujući cvijetove sa zabrinutim izrazima lica. Doista, što se može o ovome napisati?
Upraviteljica doma me je upoznala sa simpatičnim starcima, posebno me upozoravajući na gospodina Morovića.
-On je mozak ove grupe. Sve ih nekako veže. Cijeli su dan aktivni na tih par
kvadrata.-
Morović uopće nije pokazao da ga zanima razgovor, samo je odmahnuo rukom i suho mi rekao:
-Vidite i sami da imam posla.-
Ali, ja sam morao donijeti bilokakvu priču o bilokome ili o biločemu, nekako je moram istrgnuti iz starca. Nakon silnih odugovlačenja Morović je pristao govoreći mi:
-Reći ću vam samo par riječi. Ja sam u ovom domu već godinama. Srećom,
aktivan sam i fizički i mentalno. Puno čitam, pišem pisma, igram šah, ne kartam,
ponekak nešto popijem potajno, upraviteljica ne dopušta, kaže kućni red. Koliko
god nešto želio osjećate limit, nešto zamislite a ruke slabe li obrnuto. Onda sam
se sjetio, iako nikada nisam imao takva iskustva, mislim iskustva sa cvijećem,
osnovali smo cvjetnu skupinu, zasadili neko bilje, niti sada ne razlikujem baš
nešto. Netko je donio cvijet u lončanici pa ga ostavio u vrtu. Brinemo se o tom
bilju po cjeli dan. Ako posla nema mi ga izmislimo. Zamislite, svaka biljka ima
svoje osobno ime i to se strogo poštuje. Nema promjene imena ili davanje
nadimaka.
Samozadovoljno je izgovarao posljednje rečenice ne uputivši mi niti jedan pogled.
-Znači, sbvaki dan ste tu._
-Svaki dan, osim za vrijeme objeda i spavanja. Tu su lijepo na suncu, na
zraku su, nisu u zagušljivim sobama s nepodnošljivim cimerima. Uvijek
se nešto radi, brže prođe dan, ne padaju im na pamet nikakve gluposti.
Tada su nam se pogledi susreli i ja sam osjetio blagu uznemirenost, znao sam, moje tijelo želi pobjeći s ovoga mjesta. Morović me je uporno fiksirao. Do vraga što želi pronaći u mome mozgu? Nisam više izdržao, ustao sam, gotovo sam poskočio.
-Što se dešava kada pada kiša?- jedva prozborih.
-Imaju kišobrane, kabanice, gumene čizme. Cvijeće se mora njegovati
svaki dan.
-Dobro, akada je netko bolestan?
-Oni nemaju vremena biti bolesni. Nije im preostalo mnogo, razumijete li?
A kada stvarno obole, onda je to i kraj. Jedan manje u ovoj zajednici.
-Ne obnavljate se novim članstvom?
-Zapravo, imali smo tek jedan smrtni slučaj, pa i nisam previše razmišljao
o nadomjestku. Vidite, ljudi i žene su se puno bolje međusobno upoznali.
Uvažavaju se. Sada žive u znatno boljem okruženju, vesele se svakom
Novom danu. Psihički su stabilniji. Mi smo vam pravi mali kolektiv,
Gotovo zatvorenog tipa.
-Avi ste vođa?- ne odolih ga bocnuti.
-Ne, ja sam samo koordinator, samo obični koordinator. Ja ih samo
potičem na rad, recimo da ih malo usmjeravam.
-Vi ste gospodine Moroviću radili u prosvjeti?-
-Ne, u gospodarstvu uglavnom. Neobično volim i cijenim organizaciju.
Organizacija je bit života. Bez nje se ne bi moglo živjeti ni u kakvim
Uvjetima.
Pozdravio sam se s Morovićem i upraviteljicom i odlučio krenuti u hotel. Morao sam složiti priču s temom koja zapravo nije ni postojala. No, spriječila me je kiša. Nagla i neobuzdana kiša sručila se na nas. Najprije sam pogledao prema vrtu. Starci su već, kako tko, navlačili kabanice i gumene čizme, neki su otvorili kišobrane, sjurujući se natrag u tih nekoliko kvadrata.
Morović se nije preodjenuo. Kiša je padala, kapi su mu se slijevale na glavu, po vratu, niz jaknu, do cipela, no on kišu nije primjećivao. Promatrao je pozorno rad ekipe u vrtu, ne pomičući se.
Po povratku urednik me nije ismijao već je ozbiljno rekao:
-Daj malo više istraži. Posjeti Morovića opet.-
Morović me nije odušvljeno dočekao.
-Što Vam mogu više reći. Sve ste vidjeli. Nekoliko staraca opire se godinama, prkosi
životu.
Mislim, ne razumijem. Rekli ste da je organizacija najvažnija. Što znači skupina organi-
ziranih staraca koja plijevi po vrtu?
-Znaju da pripadaju malom sustavu u kojem i oni nešto vrijede. Nisu samo bezimena
i bezglava tijela u smrdljivim sobama- uzbuđeno mi je Morović odgovorio.
-I onda ih tako, u radnom okružju dovučete ravno u ralje smrti.-
-Ma ne- s osmijehom će Morović- dođu uspravni, s dostojanstvom.
-Na kraju je svejedno-nisam mu vjerovao.
-Nije, nije- odlućno će Morović.
-Dobro, koja je ukupna dobit od nekoliko organiziranih staraca?
-Za društvo nikakvo, za njih pojedinačno, vrlo je velika dobit. Jednostavno,
nisu samo objekti već subjekti.

Poslije svega izrečenog napisao sam samo osrednji reportažni prikaz, dodao mu nekoliko fotografija i nastojao zavboraviti Morovića i njegove starce.
Povremeno mi je urednik počeo davati neke manje zadatke, kao da sam se ipak uspio otrgnuti redakcijskom dnu.
Tako sam iznenada saznao da se po domovima za stare i nemoćne uglavnom širi Morovićeva škola za održanje osobnosti, kako se i zvala. Morovićeve aktivnosti bile su već i zabilježene u tisku, spominjali su ga na radio postajama, citiran je u jednom broju TV emisija. Morović je u kratkom vremenu gotovo postao zvijezda, prava zvijezda, smijuljio sam se u sebi. Naravno, nije teško pogoditi, urednik me je neposredno nakon tih događaja odmah poslao u potragu za Morovićem, naime ovih je dana trebala biti promovirana njegova prva knjiga KAKO ŽIVJETI ŽIVOT. Morovića je bilo teško locirati. Nije bio više u domu. Živio je i djelovao na nepoznatoj adresi, organizirajući mnogobrojne skupine.
Nekako sam se ipak provukao do njega, netom poslije sjajno posjećene promocije. Zapravo, on je mene našao. Pod vidnim utjecajem alkohola, otežano je govorio.
-Vidite li, vidite, mladi gospodine….što sve može volja- ponosno je pokazivao mnoštvo fotografija s nasmiješenim starcima između cvijetova.
-Vidite, jasno je, ja sam samo koordinirao….sve te…nesretne ljude.
Učinio sam ih sretnim.-
-Što imate od svega toga?-nervozno sam mu proturiječio.
-Popularnostmi u ovim godinama ništa ne znači.Novac? Prvi novac
pristigao je tek od nekoliko gostovanja u medijima. Ništa osobito. Dobro,
tu i tamo, poneko mi je ostavio nešto, evo sve je to u testamentima.
Eto, to je to. Ja sam obični starčić koji uživa u svojih pet minuta napokom
Dočekane slave.
-I što dalje- bezvoljno ga upitam.
-Mogao bih organizirane grupe starih ljudi jednostavno kvalitetnijim
programima dignuti na višu razinu. Recimo, mogli bi postati prava
organizirana skupina. Jednom možda postanemo i sekta.
-A cvijeće, vrtovi?
-Pa sve to vodi k višem cilju- uzdignute glave mi je odgovorio, netremice me promatrajući.
Otišao sam od Morovića zbunjen, osjećao sam se prevarenim. Morović je zapravo obični prevarant, varalica u poznim godinama.
Uredniku sam kratko rekao da Morovića nisam našao i da nemam ništa i da to uostalom nije ni tema za prave novine. Jednako kratko mi je odgovorio kako više ne moram dolaziti u redakciju, zapravo, moje je vrijeme prošlo.
Pa dobro, nolje i to, nego pomagati Moroviću u prerastanju u sektu. Svratio sam do neuglednog lokala blizu redakcije. Tu je uvijek bilo tiho. Okrenuo sam leđa šanku i pogledao na ulicu. Jedan plakat s Morovićem koji srdačno širi ruke.
Na njemu sam mogao napraviti karijeru. Prvi sam ga otkrio. Ah, što mi to vrijedi, može li još jedno pivo. Uostalom, morović je u pravu, sve treba dignuti na višu razinu.

Portret

Adam Mack odavno je završio Akademiju u klasi legendarnog profesora Rainera. Od njega je naučio malo, osim ” važno je svaki dan uprljati prste bojom”, mada tada kao student nikada nije opazio tragove boje na profesorovim rukama.
Rainer je bio iznimno cijenjen, skup slikar za otmjene, kako se najčešće za njega govorilo. Kao pedagog bio je bez nekog većeg značaja. Studenti su se većinom sami mučili u prestižnoj klasi, dok bi Rainer povremeno ili rijetko komentirao slike studenata na slijedeći način. Zastao bi raširenih nogu, poput spomenika ispred štafelaja u neposrednoj blizini istodobno zastrašenog i radoznalog studenta te nakon nekoliko trenutaka, rukom pokazao na dio slike i rekao.
-Da, da, može i ovako. Da, da….. i nakon toga se okrenuo te nastavio šetati između štafelaja i umazanih kuta, gledajući u pod, misleći o nečemu što je posve prikladno za profesora i umjetnika njegova ranga.
Jednom je Rainer tako promotrio i Mackov rad u klasi te nakon stanovite stanke, kratko prokomentirao viđeno.
-Da,da.
Studenti su takvu gestu i govor protumačili kao snažnu profesorovu podršku njegovom trudu.
Nakon nekoliko dana, Rainer je pozvao Macka u svoj atelijer na Akademiji te ga odmah upitao.
-Na završnoj ste godini. Jeste li razmišljali o poslu na Akademiji?
-Ne, spremno odgovori Mack, ali ako se pruži prigoda, rado ću je prihvatiti.
-Dobro, osmjehne se profesor.
Mack se vratio u klasu a Rainer je ostao u prostranom atelijeru, stojeći pored štafelaja, gledajući kroz prozor.

Poslije diplome, Mack se natjecao za mjesto Mackova asistenta i bio takoreći već sutra primljen.
Godine, desetljeća, prohujali su kroz hodnike, predavaonice i atelijere Akademije, mijenjajući jedino natpise s imenima, sve drugo bilo je uglavnom nepromjenljivo. Vrijedne klase i mučaljivi profesori, lažna nadanja, često surova zbilja te nemogućnost privikavanja na nevolje stvarnosti.
A on, Mack, sve je Scile i Haribde izdržao i održao se na vrhu, cijenjen i priznat, baš kao i Rainer.

Jučer je njegovu tišinu razbio službeni poziv iz Predsjedničke palače. pozvan je portretirati novoga šefa države. Naime, Mack je bio ponajprije uvažavan kao majstor portreta.
Nadoknada za učinjeni trud neće biti simbolična, neformalno je obaviješten.

U idućih nekoliko dana započeo je s opsežnim pripremama. Upoznao se je s novim predsjednikom i zaključio nakon kratkog proučavanje predsjednikovog lica, kako po svemu sudeći neće biti teško izvesti naručeni portret.
U prvom tjednu, nekoliko sati dnevno ( kada je predsjednik bio nešto slobodniji) Mack je počeo slikati. Predsjednik je mirno sjedio u fotelji, netremice promatrajući slikara i ne progovarajući niti riječ, osim pozdrava i rukovanja na dolasku i odlasku.
No, nakon potrošenih sedam dana na platnu se nije niti naziralo predsjednikovo lice, tek neki nejasni obrisi i dosta precizno naslikana zelena fotelja.
Mack je zamolio predsjednika za još jedan tjedan poziranja.
-Može, odgovori predsjednik-dok vam poziram, na miru mogu razmišljati. U redu, još tjedan dana.
Ali, naravno, niti drugih sedam dana nije iznjedrilo konkretni rezultat predsjednikova poziranja, njegovo lice nikako nije moglo izroniti, i dalje je ostalo u dubini, prekriveno fatalnom bijelom paučinom.
Slikar nikako nije uspijevao uloviti te uobičajene karakteristične crte lica u zelenoj fotelji.
Mack je sve jasnije osjećao kako mu se to lice nasuprot opire i ne dopušta mu ukrasti njegove osobne crte. Što je Mack pozornije upijao, pamtio te neuhvatljive crte, lice mu je bilo sve dalje, sve nepoznatije, nedokučivo.
Na kraju drugoga tjedna, tiho je i skrušeno rekao predsjedniku.
-Oprostite gospodine predsjedniče, u ovom trenutku, nisam u mogućnosti završiti vaš portret. Molio bi da me oslobodite obaveze. Ispričavam se još jednom.
Predsjednik ga je samo za trenutak začuđeno pogledao da bi mu za čas osmijeh prekrio neuhvatljivo lice.
-U redu. Uzmite vremena koliko želite. Kada portret bude gotov, donesite mi da ga zajedno pogledamo.
Ustao je hitro i odlučno napustio prostoriju.

Što bi Rainer sada učinio?, grozničavo je razmišljao Mack.
On bi svakako završio sliku a tek onda se udubio u problem koji se otvorio.
Nedovršen, predsjednikov portret stršio je usred tihog atelijera. Mack ga je nemoćan promatrao s raznih strana, šutljivo, bez ikakve geste. Stajao je poput spomenika ispred štafelaja, kao nekada Rainer, osjećajući svu besmislenost.
Večeras će ostati u atelijeru, biti će bliže slici. Ležaj na gornjem katu biti će mu baš po mjeri.
Te je duge i teške noći, sanjao prazno predsjednikovo lice , lice bez ikakvih osobnih oznaka, lice koje pokušava izroniti iz maternice platna, stalno se kloneći njegovih dodira, otimajući se, cerilo se i durilo, stalno se izrugujući, ali nikako nije uspjelo probiti bijelu opnu platna.
Cijelu se noć borio ne bi li nekako lice izvukao van, ono se odupiralo, razbješnjeno.
Jutro ga je zateklo posve nespremnog, bio je umoran, iscrpljen, pamteći pouku grozne noći, mora se suočiti s tim prokletim licem i zaliti ga bojom.
Prisjetio se Rainerove spasonosne statističke metode, on je najčešće započinjao sliku u gornjem desnom kvadrantu, stoga je i Mack promotrio mogućnosti na svom platnu,
Pustio je ruku neka se kreće neposredno iznad platna i u zraku crta, islikava buduće poteze i nanose boje. Dok se ruka nesmetano kretala fizionomija predsjednikova lica na trenutak bi se ukazivala, napokon ,pomišljao je Mack.
Međutim niti nakon nekoliko sati rada, Mack nije spustio crte iz zraka na površinu platna, one su i dalje ostale lebdjeti iznad slike.
Popravio je nekoliko mrljica na fotelji, koja je zapravo bila posve gotova.
Odmaknuo se i vidio ono što je kristalno jasno u sebi naslutio i vidio. Lica nema, nerođeno, bijela maska pritisnula je prostor očiju, nosa, brade, bezimenih usana..
Gotovo se zatrčao prema sjevernim prozorima i umalo pao, pokliznuo se ali se uspio održati. Za šlapu se zalijepila fotografija, podigao ju je i i s iznenađenjem prepoznao lice.
Držao je službenu fotografiju novoga predsjednika.
Gledao ju je netremice, proždirao ju je pogledom i odlučio se, jednostavno će prenijeti ovo lice na platno, jednostavno će iskopirati predsjednikovo lice.
Za dva dana, točnije dvije noći i dan, portret predsjednika ugledao je svjetlost dana.
Portret je napokon bio završen. Snažan je, izražajan, cjelovit, pripada njegovim boljim portretima.
Mack se najavio predsjedniku.
Predsjednik je bio nestrpljiv poput dječačića, no kada je ugledao svoj odraz na platnu, na njegovo se lice navukla tamna, narogušena maska,
-Zar sam to ja, profesore?
-Da, ponosno će Mack, to ste vi gospodine predsjedniče. To ste vi.

Predsjednik je držao sliku u rukama, sve dok ga ljutina nije posve obuzela. Spustio je sliku.
-Javite se mojoj glavnoj tajnici zbog honorara. Uzmite i sliku sa sobom. Zbogom.
Predsjednik je izjurio iz salona a Mack se pomalo čudio njegovom ponašanju.

Poslije se pričalo kako je Mack napravio dobru sliku mada predsjednik nije ispao dobro.
Također se pojavilo i dosta novih predsjednikovih portreta s kojima je naručitelj bio zadovoljniji no nikada nije uspio shvatiti kako jedan talentirani slikar poput Macka ne može napraviti banalni, ali pošteni portret.

Razgovor

Dalibor Kralik nije njegovao nikakvu nadu. Susret s glavnim urednikom nije obećavao ništa dobro. Duboko u sebi, stisnutog želuca, Dalibor je osjećao samo nemoć, prokletu nemoć koja se poput maligne bolesti strelovito raširila po cijelom tijelu i sada mu naposljetku izjeda i glavu.
Zastao je zdvojan ispred urednikovih vrata, prisjećajući se načas odsudnih bitaka iz davnine, na štitu ili sa štitom. Pokucao je dva puta kratko, iščekujući s vidljivim strahom odgovor iz zmajeve špilje.
-Da, uđite.
Dalibor je polaganim koracima prišao stolu i sasvim nevoljko susreo s urednikovim pogledom. On ga je nekako nezainteresirano promotrio i posve tihim glasom mu rekao.
-Što ćemo s vama mladi gospodine? Kada ste došli u ovu redakciju, ne, nisam od vas očekivao čuda, očekivao sam samo profesionalni pristup i naravno s vremenom stanovite rezultate.No, što se u međuvremenu dogodilo? Mijenjate rubrike, pišete o svemu i svačemu, ali bez jasnih pomaka. I što sada?Vi znate koliko je mnogo aspiranata na vaše radne mjesto. Ne moram ni izgovarati njihova imena. No, dobro. Sjedite već jednom.
Dalibor je mirno slušao urednikove riječi ne pomaknuvši se. Sjeo je jednako mirno.
-Mišljenja sam, nastavio je urednik, da se morate probuditi iz te vaše pjesničke letargije, morate se jednostavno trgnuti ako želite živjeti od novinarske plaće, a, ako ne, sretno vam bilo. U redu, to smo riješili. Vi vjerojatno znate tko je Ivan Matijević Beli?
-Ne, gospodine uredniče.
-Matijević Beli je sada vrlo star čovjek. Uglavnom, uvijek je bio nedostupan za medije, nekada je doista bio politički pojam, čovjek bez mrlje, tako su govorili za njega, no vrijeme i zaborav pomalo su prekrili njegovo ime. Bavio se raznim stvarima, ilegalnim radom na početku, bio je u onom velikom ratu, učio, rukovodio, visoko pozicioniran u hijerarhiji žice na Kamenu, poslije samo politika i naravno umirovljenje. Ne postoje nikakve pikanterije iz njegova života. Koliko je poznato, žena mu je odavno umrla a sin je otišao u inozemstvo. On je sada u Domu za nemoćne, u posebnom apartmanu. Ne voli društvo, potpuno se izolirao. No, mislim da bi vi mogli pokušati razgovarati s njim. Možda bi vam nešto zgodno mogao izreći i objavili bi vaš doprinos, recimo kao razgovor ili reportažu.
Od očekivane bure ništa, samo neki pritajeni povjetarac, zbrajao je svoje misli Dalibor izlazeći iz zmajeve špilje.
Bez mnogo ustezanja ali i oduševljenja, Dalibor se bacio u istraživanje. Otkrio je tek nekoliko skromnih podataka o Ivanu Matijeviću Belom. Nazvati prvo, telefonom ili odmah otići tamo? Hm, hm, idem odmah u Dom.
Bijela zgrada Doma za nemoćne naslonila se pažljivo na padinu brijega, uronjena u izdašno zelenilo, prepuno drveća.
-Tražite gospodina Matijevića? On nikoga ne prima. To je glasno i jasno rekao čim se smjestio kod nas, a i do sada ga nitko nije tražio. Vi ste mu rođak?
-Moglo bi se tako reći.
-Apartman 2 B. Piše Matijević na vratima. Znate, sva su vrata bezimena osim njegovih, to mu je bila jedina želja.
Dalibor je ubrzo pronašao apartman 2 B. Pokucao je jednom, dvaput, tri puta, četvrti i peti put. Ništa.
-Koga vi tražite?,odjeknu glas u dnu hodnika.
-Gospodina Matijevića. Ja sam Dalibor Kralik.
-Ja sam Matijević ali ne znam tko ste vi?
-Ja sam novinar. Radim u Dnevnim novinama. Urednik mi je naložio da razgovaram s vama.
-Sa mnom, glas je bio sve bliži.
Dalibor je ugledao zbrčkano lice starca, čiji je glas vješto prikrivao starost.
-Sa mnom. Što ću vam ja? Vidite i sami, ja sam ljudska ruina, skupina ostataka u staroj koži. Pa ja imam osamdeset šest godina, ne, lažem ,imam osamdeset sedam godina.
Matijević je sporo, klimavo prošao pored Dalibora, otključao bravu i ušao u apartman, zatvorivši vrata ispred zbunjenog novinara.
I to smo obavili, gotovo sretno okrenu se Dalibor i krene prema izlazu.
-Zar vi nećete ući?
Dalibor se okrene, zastane i pogleda u Matijevića i uđe u apartman. Osim veličine, apartman nije impresionirao Dalibora. Tek ležaj, ormar, TV, stolić i dvije fotelje.
-Sjedite u koju hoćete, ponudi ga Matijević pokazujući na fotelje. Kada je sjeo, Dalibor je postao grozno svjestan, kako uopće ne zna o čemu bi razgovarao s Matijevićem, koji je već pripremao čaj.
-No, doista, nakon potpune tišine, započne Matijević, mogu vam samo pričati kako je teško biti star i sam.
-Star i sam, ponovi Dalibor.
-Rekao sam vam koliko imam godina. To se jasno vidi. Sam ovdje živim, sam kao duh.
-Koliko znam, odmah uskoči Dalibor, vi imate sina. On je u inozemstvu.
Matijević ponese dvije šalice s čajem, jednu stavu na stolić ispred Dalibora a drugu ispred sebe. Sjedne smrknuto u fotelju, posegnu za šalicom, otpije dva gutljaja pa je vrati.
-Da, imam sina negdje u inozemstvu. Slabo kontaktiramo. Ponekad mi napiše kratko pismo. On, Marko, radi na naftnim platformama. Uglavnom se seli . Pisao mi je da se više puta vezao s nekim ženama no ima li djece, ne znam. Vidjeli smo se zadnji put prije nekih dvadesetak godina. Da, tada sam otišao u mirovinu a i te godine umrla je nažalost i moja žena, Markova majka. Brzo, nakon sprovoda našao sam smještaj ovdje i tu sam u ovom apartmanu već dvadeset godina. Eto, to je već dio povijesti a ona nije osobito zanimljiva, je li? Takvo što new zanima novine.
-Rekli ste da bi mogli govoriti o starosti.
-Da, nasmiješi se Matijević, živim ovdje cijelu vječnost i svi su dani potpuno isti, bez ikakvih događaja. To bi bio zgodan motiv za scenario ovih modernih filmova, zar ne?
-Zašto vas zovu Beli?
-Hm, sada se to naravno ne vidi, započne govoriti Matijević provlačeći prste kroz bijelu kosu, imao sam lijepu crnu kosu, ah, znate mlade ljude. Od crnoga Beli. Ja sam rođen tu, i pokaže prstom, tu u Južnom kvartu. Mnogo kuća, djece, radnika, sreće i nesreće. Ali lijepo je bilo. I od svega toga ostao je samo moj nadimak Beli, Ivan Matijević Beli.
-Dolazi rat?
-Ma dobro, to su poznate činjenice. Djelovali smo u ilegali, slijedio je krvavi rat. Koliko je samo ljudi stradalo, mnoge sam osobno poznavao.
-I s jedne i s druge strane?
-I s jedne i s druge strane, naravno. No, poslije rata obnova, škole, moralo se učiti. Ja sam u politici bio silno neiskusan, ali tako su odredili i politika je ušla u moj život i stvarno postala dio mene.
-Jedno vrijeme bili ste, kako se kaže, među glavnima u žici na Kamenu?
-Da, obavljao sam tamo kraće vrijeme administrativne poslove.
-Samo administracija?
-Da, puko administriranje. Ispunjavanje raznih obrazaca, razgovori s onima unutar, kako vi kažete žice. Nakon nekog vremena određeni su mi novi radni zadaci.
-U to vrijeme kada ste bili u žici, ništa posebno se nije događalo?
-Znam na što ciljate, ali ja nisam bio u neposrednom kontaktu na taj način s osobama unutar žice, rekao sam vam, povremeno sam s nekima razgovarao. To što su rekli, zabilježio sam i proslijedio dalje. Nikada nisam bio sklon kažnjavanju.
-Kažu izvori da je bilo puno mrtvih, osakaćenih, bolesnih, osoba na kojima su se čuvari iživljavali?
-Svašta se priča, odmahne rukom Matijević, ja sam bio tamo i znam. Uostalom znate, to u žici samo je epizoda u životu jedne države.
-Što je bilo poslije?
-Dobro sam se uklopio u život, sve podatke o tome imate, i o meni i o mojoj obitelji i o pojedincima s kojima sam radio. Ali za kraj, evo prijedloga za razgovor ili reportažu u vašim novinama. Samo nekoliko riječi s kime se razgovara i onda dvije potpuno, bijele, prazne stranice staračkog života Ivana Matijevića Belog.
Dalibor je pomalo rezignirano izvijestio glavnog urednika o posjeti Matijeviću.
-Ne dajte se zbuniti, niti odustajati. Zna on puno toga, samo se pravi naivan. Sutra ga opet posjetite. On je živo svjedočanstvo prošlih vremena. Ne odustajte, to nikako.
Idućih dana, Dalibor je nekoliko puta posjetio Matijevića, obrazlažući mu vješto ideju o praznim, bijelim stranicama razgovora, s time da bi se takav materijal objavio na stranicama kulturne rubrike, kao dobar spoj različitih umjetničkih viđenja suvremenog artističkog izražavanja. Naravno, nakon par dana i neobaveznih razgovora Matijević je pomalo uvrijeđeno rekao Daliboru.
-To vam je bila, doista naivna ideja. Kakva suvremena umjetnost?Vas zapravo zanima samo žica.
-Da, samo žica, bez okolišanja i spuštanja pogleda odgovori Dalibor.
-Dobro, što vas zanima, upita?upita Matijević.
-Sve, sve me zanima, polako je govorio Dalibor vadeći diktafon iz džepa.
-Kako sam došao tamo?Ne sjećam se baš svega. Toga se stvarno ne sjećam. Jednostavno su me odredili za taj posao. Tko. Zna se tko, nisam valjda sam otišao tamo. Za prijevoz ljudi u žicu koristili smo brod Punat. Ja, ja sam na Kamen došao jedne večeri. Otočić, samo kamenje. Slabo svjetlo. Dočekali su me odgovorni. Izvijestili su me, strogo, sve po propisu. I počeo sam raditi. Pregledavao sam dokumentaciju, počeo sam upoznavati stanovnike Kamena i s jedne i s druge strane žice. Sada mogu reći, onda nisam bio oduševljen tim poslom, no trebalo je slomiti kičmu otpadnicima, govorim samo figurativno, naravno. Oni, oni u rupi, nastavi Matijević, gledajući u daljinu, oni su bili najgori. Znao sam odmah da će s njima biti najteže. Kod njih su primjenjivane nešto ozbiljnije metode.
-A drugi?
-Drugi su bili raznoliki, neke nisi mogao nikako slomiti ili nagovoriti na suradnju, a neki, neki su bili razgovorljiviji i mnogo toga izricali.
-A batine, žeđ, glad, teški fizički rad, sakaćenje, smrtni slučajevi?
-A čujte, svega je bilo, mada sada svi pretjeruje. Pa na kraju , na Kamenu nije bilo ljetovalište, to je bio prostor za preodgoj.
-Jeste li vi osobno sudjelovali u batinanju?
-Ne, nikada nisam nikoga udario. Oni su se sami tukli, međusobno. Mnogi su u tome nadmašivali i naše čuvare, a oni nisu bili anđeli. Nadmašivali su ih svojom žestinom, snagom, mržnjom pa i domoljubljem. Tako su prolazili moji dani. Rijetko sam odlazio na kopno, osim kada sam morao nadređenom podnijeti izvještaj o učinjenom. Vidite, taj boravak na Kamenu, to je svega nekoliko godina moga života. Ništa osobito.
-Jeste li poslije razmišljali o događajima u žici na Kamenu?
-Ne previše. Bilo je, mi ili oni, jednostavno zar ne?
-Sanjate li ponekad nekog od njih?
Ne, ustvari da. Ponekad sanjam svoj dolazak i uvijek mi se čini da je to neki drugi otok, neka druga luka, neko drugo vrijeme, čak mi se ponekad čini da to nisam ja već netko drugi.
-Jeste li ponekad, negdje, sretali ponekog iz žice.
-O da, no to su bili samo profesionalni kontakti, ja se privatno nisam niti mogao viđati ili komunicirati s nekima od njih. Mi smo bili dva svijeta, oni su bili za mene zauvijek otpadnici. Ne, ja im nisam branio pravo na goli život, ali ne više od toga. Mi smo stvarno bili pripadnici različitih svjetova. Ja sam bio pripadnik prave, ispravne strane za razliku od njih, ja sam pravilno ocijenio povijesni trenutak.

Glavni urednik nije bio nezadovoljan razgovorom.
-Ipak, neka ga Matijević autorizira. Ivan Matijević Beli prihvatio je snimljen i pretiskani razgovor u cijelosti.
-Stojim iza svake riječi, rekao je Daliboru, odlučno ga gledajući u oči.

U subotnjem revijalnom broju objavljen je razgovor s Matijevićem Belim, na jednoj cijeloj stranici s nekoliko fotografija iz arhive.
-Odnesite jedan primjerak novina Matijeviću, možda vam još nešto kaže, poruči telefonom glavni urednik Daliboru.

Ivan Matijević Beli već je pročitao prilog i s neskrivenom radošću pozdravi Dalibora.
-Lijepo je to ispalo. Zadovoljan sam. Jednom kada budete slobodni dođite na ručak u Dom, da malo neobavezno popričamo. Mada, znam, nemojte ništa očekivati, sve bitno sam vam ispričao, ali najljepša epizoda iz moga života je način kako sam upoznao moju suprugu. To ću samo vama ispričati, ne za novine, da se malo nasmijemo obojica.

Sutradan, ohrabren, Dalibor je došao u redakciju očekujući nove zadatke. I doista, čim je došao pozove ga glavni urednik.
-Matijević je nestao. Traže ga na sve strane. Hitno, trkom u dom.
Dalibor je grozničavo razmišljao. Razgovor u novinama sigurno je nekako povezan s Matijevićevim nestankom, ali kako? Možda je nekome ostao dužan. Dug iz prošlih vremena sada je došao na naplatu. Policija mu je dopustila da pregleda sobu. Sve je bilo na svome mjestu kao i prošlih dana. Ispričao je policajcima o svojim nedavnim susretima s Matijevićem. Oni su to brižno zapisali i otišli.
Dalibor je prošetao po Domu, nekako dječački, naivno, očekujući pronalazak ključnog traga. No, ništa nije našao ni u Domu ni oko njega. Sjeo je na klupu ispred zgrade. Ugodna toplina popodneva. Mir. Baš lijepo. Koliko je vremena proteklo Dalibor nije znao, no jasno je vidio kako mu u susret dolazi Ivan Matijević Beli. Kada mu se približio Dalibor je opazio bljedilo Matijevićevog lica.
-Pa gdje ste vi. Svi vas traže.
Matijević odmahne rukom i sjedne do Dalibora. Šutjeli su neko vrijeme i tada Matijević vrlo tiho prozbori.
-Lijepo ste to u novinama napravili. Objavljeni razgovor baš mi je popravio raspoloženje. Uistinu sam bio zadovoljan i svojim doprinosom i vašim. Otišao sam zatim na večeru. Nisam puno pojeo, jedem kao ptica. Vratio sam se u apartman i kao i obično zaspao ispred televizora. Probudio sam se u neko doba noći,. Ugasio televizor i legao u krevet. No, sam nikako nije dolazio. Odjednom, a to nije bio san, vidio sam, kao u snu, svoj dolazak one prve večeri na Kamen. Vidio sam jasno lica koja su me pozdravila. A zatim, našao sam se u onoj mojoj sobi i vidio sam, kao sada vas, kako sjedim, ja kako sjedim, u iscijepanoj odjeći nasuprot moga smeđeg stola i vidio sam kako ja Ivan Matijević Beli počinje ispitivanje Ivana Matijevića Belog bez mnogo sentimenta, zapravo, bez ikakve obzirnosti, ali s osjećajem za pravdu. Ispitivanje traje dugo a on, ovaj drugi se ne da, neće se slomiti, ja ga ne mogu slomiti. Zovem čuvare i oni ga tuku, prvo po leđima, onda po glavi, on pada, oni ga tuku i dalje. Podižu ga sva krvava na stolac nasuprot meni, ali on neće priznati, on ne želi, kaže, ne može priznati krivicu jer nje nema. Oni ga na moj znak opet počinju tući, sve dok nije pao u nesvijest, odvlače ga.
Tada sam došao k sebi. Odlučio sam otići, napustiti ovo tužno krvavo mjesto. Cijelu sam noć lutao. Ne, dobro sam se osjećao. Ništa me ne boli, vjerujem da nisam bolestan, ali u svakom zvuku koji sam čuo prepoznao bi udarce po leđima i glavi onog drugog Ivana Matijevića Belog.
Ostavio sam Matijevića, već umoran. Glavnom uredniku nisam ispričao za noćni događaj u Matijevićevom apartmanu. Matijevića više nikada nisam sreo.
Sada već kao iskusni novinar, urednik sam gradske rubrike, živim glupo i strmoglavo, bez pravog privatnog života, stalno u potrazi za vrijednim zanimljivim novostima, neprestano jureći bez prava povoda.

Ne znam zbog čega sam prelistavao stare brojeve naših novina. Sasvim sam slučajno primijetio noticu o nestanku starca, za kojim se već traga neko vrijeme, a o njemu ni traga ni glasa. Ima oko devedeset godina i zove se Ivan Matijević Beli. Možda je sada uspio pobjeći.

S n o v i

Petrus, nadzornik 4. stupnja, ni po čemu se nije isticao. Redovit u obavljanju posla, točan i pravovremen, s adekvatnim brojem prijava. Petrus je bio pozicioniran u zlatnu sredinu. Istina je i to da su ga promaknuća u viši stupanj uglavnom preskakala, no povremeno se i na njegovo rame spuštala palmina grančica ( temeljna oznaka čina) i evo, nakon gotovo trideset godina, od početnog 7. stupnja, uspeo do 4. 4. stupanj nosio je određene beneficije. Osim plaće i radne odjeće (najlošija je bila u 7. stpnju), dobivao je i nekoliko slobodnih dana u mjesecu. Točnije, nakon šest radnih dana imao je pravo na jedan slobodni dan (7., 6. i 5. stupanj nisu imali prava na slobodne dane). 4. stupanj donosio je povlasticu samostalnog stanovanja. Tako je Petrus živio u jednosobnom stanu u zgradi u kojoj su živjeli isključivo pripadnici njegovog ranga. Nadzornici istog stupnja mogli su razvijati međusobne prijateljske ili poznaničke odnose ukoliko su to željeli, mada su te pojave bile razmjerno rijetke. Svi stupnjevi nadzornika imali su pravo na konzumaciju braka iako su i te pojave bile rijetke. Vlast je tolerirala veze neformalne ili slobodne veze muškarca i žene, naravno isključivo u istom stupnju. Tako se i petrus družio s Hanom, no o njoj ćemo poslije.
Petrus, nadzornik 4.stupnja djelovao je u Ministarstvu za kontrolu snova. Za snove je znanost odavno utvrdila da su nepotrebni relikt iz prošlih vremena te da je njihova pojava samo smetnja u zdravom životu pripadnika suvremene zajednice. Svi žitelji Petrusova društva djelovali su iskreno, bez tajnih, prikrivenih misli ili zlomisli. Vlast se brinula doista o svemu. Svi su bili zbrinuti radnim mjestom i plaćom, smještajem koji odgovara pojedinom stupnju, zdrastvenom zaštitom, preciznim školskim sustavom, raznovrsnim aktivnostima koje nudi slobodno vrijeme. Prije rođenja djeteta već je bilo određeno šte će u budućnosti raditi ( zapravo vrlo niska stopa nataliteta ipak je počela zabrinjavati sam vrh vlasti), pa se i gotovo moglo predodrediti na temelju različitih pokazatelja do kojeg će stupnja se popeti. Doista, nitko se nije morao ni za što brinuti, svi su bili naranjeni i siti. Bolesti gotovo da i nije bilo.
Prevencije radi, vlast je jedino vrlo pozorno nadzirala snove jer oni su se (tako se često u arhivama moglo pročitati)pojavljivali bez prava razloga izazivajući nemir a to nije dobro za suvremenu zajednicu. Naime, ponekad se čulo od nadzornika 1. stupnja kako snovi mogu probuditi u čovjeku neka neobjašnjiva stanja a tada taj pojedinac nije više funkcionalan. Petrus je radio u tri različite smjene, dva dana prijepodne, dva dana popodne, dvije noćne smjene, a zatim jedan slobodni dan. Smjene su se sastojale od osam sati rada. Petrus je nadgledao rad niže pozicioniranih nadzornika i izvješćivao višega u rangu, nadzornika 3. stupnja o učinjenom.
Nadzornici su promatrali odvijanje spavanja onih pojedinaca za koje su bili zaduženi. Najvećim dijelom svi su spavali i to desetljećima bez ikakva prisustva snova, samo ravna crta noći. Ukoliko bi se nešto sumnjivo i pojavilo, uređaj za kontrolu probudio bi spavača i zaduženi nadzornik bi upozorio prekršitelja, ističući u prvi plan drakonske kazne, gubitak posla, smještaja, zdrastvene zaštite, možebitni izgon, mada se to nikada nije dogodilo, tako se barem pričalo. Razbuđeni spavač spremno se ispričao i odmah počeo primjenjivati metodu očišćenja, noći bez spavanja. Ta se metoda smatrala vrlo kvalitetnim odgovorom na pojavu snova. Nakon nekoliko dana, očišćenik je imao pravo na san, na noć s ravnom crtom. Najčešći snovi su bile pojave davno umrlih bliskih rođaka ili jednostavno nepoznati pejzaži. Pojave umrlih u snu smatrale su se blažim prekršajem a pojave nepoznatih krajobraza težim.
Za san s mrtvima moralo se čistiti tri dana a za drugi san šest dana. Suvremen znanost nije zabilježila druge motive u snovima.
Petrus se nekoliko puta susreo s prekršiteljima, hladno i razumno je reagirao, upozorio je spavača prekršitelja, kasnije je samo kontrolirao očišćenje te podnio pismenu prijavu i izvješće. Nadzornik koji je imao više sreće u lovu na prestupnike brže je napredovao, dobijajući istodobno i neke dodatne beneficije o kojima se nije puno znalo.
No, Petrus je bio zadovoljan svojim položajem, još uvijek je bio u krugu perspektivnih iako je već bio blizu šezdesete. Naime, znalo se, nadzornici najdulje traju, dugo žive.
Posljednjih nekoliko godina, Petrusu gotovo da je počelo smetati Hanino prisustvo. Dugo su se poznavali, možda i predugo. U mladosti nisu imali uvjeta za brak, vrijeme ih je polako gazilo i sada su živjeli u nevjenčanoj zajednici poput dva svjetioničara na osamljenom otoku. Trpjeli su se. Ipak, Petrus je snažno osjećao Hanino neprisustvo kada juu je posao obvezivao. Tada mu je silno nedostajala. Doista, sve je češće razmišljao kako vrlo ugodno živi, sve potrebno posjeduje, cijenjen je, bez ijedne negativne ocjene u svom dosijeu. Pa dobro, ni s Hanom nije tako loše. Što bi sam?
Počeo je razmišljati o mirovini. To je značilo preseljenje izvan grada u okolna mala mjesta, život u potpunom miru i tišini, život oslobođen svih obaveza.
Pri kraju popodnevne smjene, iznenada ga pozove nadzornik 3. stupnja, Dominik, njegov izravni šef.
-Petrus, Vi znate što ja mislim o Vama.
-Znam, odgovori mirno Petrus.
-Jako vas cijenim, nadoveza Dominik.
-Da, suglasi se Petrus.
-Vidite, dobili smo dojavu na višem stupnju od Vašeg o pojavi neprimjerenih
snova.
Petrus je šutio dok ga je Dominik pozorno promatrao.
-Vi, Petrus, morate istražiti tu ojavu.
-O čemu se radi? Zar uobičajene mjere nisu dovoljne?
-Ne, nikako. Stvar je vrlo delikatna. Dobit ćete sve potrebne obavijesti idućih
dana. Možete ići.
Petrus je bio vidno uzdrman. Dominikove riječi naviještale su prijetnju koja mu može srušiti njegov cijeli svijet brižno građen tolike godine. Sutradan se nije dogodilo ništa. Dominik ga nije zvao. Dan tipične procedure. Slični dani slijedili su jedan drugi. Ni jedne riječi od Dominika. Da ga sam upita, rang mu nije dopuštao. Može samo čekati. Zamijetio je kako s nelagodom odlazi spavati. Započeo je s metopdom očišćenja, iako pravih razloga nije bilo, no to je bila mjera koju je vlas rado poticala. Unaprijed suzbiti djelovanje sna. Niti nakon očišćenja Hani ništa nije rekao iako je ona sasvim očito mogla opaziti promjene u njegovom ponašanju. Sreo je Dominika dva puta u prolazu, po pravilima službe pozdravio, no ovaj ga nije ni pogledao.
Sitni crv koji se u začetku nije mogao ni opaziti, sada je prerastao u jasnu, duboku i tešku muku u Petrusovom tijelu Petrus se gotovo mogao zakleti kako ga niže rangirani nadzornici potajno pogledavaju, nastojeći otkriti što se događa s njim. Istodobno Petrus je opazio kako su mu hlače postale prevelike, košulja preširoka. Da, naočigled je gubio na težini. I tada se dogodila ta sudbonosna noć. Petrus je sanjao. Vidio je u snu svog oca, kako stoji na rubu žitnog polja s dva konja uz njega. Otac je podigao glavu i pogledao ga. U istom se trenutku Petrus probudio. Ne, nije začuo glas nadzornika. Ništa se nije čulo. Hana je mirno disala i spavala. Petrus je znao što mora učiniti. Mora sam sebe odmah ujutro prijaviti, podnijeti izvjkešće, otići na prijavak kod Dominika. Da, tu se ništa drugo ne može učiniti.
Kada je ispričao sadržaj sna Dominiku, ovaj mu razrogačenih očiju odgovori.
-Ovo je po prvi puta da su se pomiješali mrtvi i pejzaž. To prelazi moje moći.
Pođite za mnom.
Tako su krenuli do nadzornika 2. stupnja koji ih je bez mnogo riječi odveo do nadzornika 1. stupnja.
Nadzornik 1. stupnja primio je izvješće podređenih i suho progovorio.
-Petrusov san nije samo presedan, on je i vrlo opasna pojava. Ali, naša
suvremena znanost ne daje odgovore na ova pitanja. Naš cijeli sustav ne poznaje
takve prekršitelje zakona. Što možemo učiniti? Da, i to je vrlo čudno. Nadzornik
zadužen za Petrusa nije opazio njegov san. Možda je kontrolni uređaj zakazao.
Jednom se i to moralo dogoditi. Dakle, Petrusov nadzornik nije opazio njegov
San. Formalno, ne znamo ni mi jer prijave kontreolnog uređaja nema. No,
Petrusa moramo izolirati.
Tako je Petrus otišao iz grada praćen jakom pratnjom. Zaustavili su se u obližnjem manjem mjestu i Petreusa zatvorili u neveliku kuću na osami. Petrus je bio neprestance nadziran.
Nekako se Petrus opustio, uz dobru hranu vraćao je polako staru težinu i nikada više nije ništa sanjao. Obične noći sa ravnom crtom.
Godine su proilazile, a Petrus je živio vrlo monotono u svojoj izolaciji, sve dok jednog dana nije primjetio kako ga više nitko ne nadzire. U kući je bio posve sam. Po prv i je put izašao u dvorište, ružno, kvadratno. U daljini se vidio njegov grad.
Bez oklijevanja krenuo je prema gradu. Na putui nikoga. Grad je bio sve bliži. Gotovo je došao do prvih kuća kada ga zaustavi grubi glas.
-Stani. Kamo si krenuo? Tko si ti?
-Ja sam Petrus, nadzornik 4. stupnja.
-Nema više nadzornika.
-Nema?
-Nema. Nema nikoga u gradu.
-Što se dogodilo-uplašeno će Petrus.
-Epidemija, nezaustavljiva epidemija. Svi su pomrli.
-Ali, kako si ti ostao živ?
-I ja sam kao i ti krenuo grad, nakon izolacije.
Glas se napokon pretvori u figuru u čovjeka i Petrus ugleda Dominika.
-Dominik?
-Da, ja sam Petruse.
-Kako, što radiš ovdje?
-Nakon tvoga sna, svi koji smo imali bilo kakva kontakta s tobom upućeni smo
u kuće za izolaciju.
-Svi? I Hana i nadzornici?
-I Hana i svi nadzornici i ja.
-A epidemija?
-Ne znam, to sam čuo od jednoga, također izoliranog, epidemija ih je sve
pokosila.
-Kakva epidemija?
-Epidemija užasnih snova-smijući se kaza Dominik-svi su počeli masovno
sanjati, prijavljivali su jedni druge, došlo je do prvih ubojstava, pa zavjera,
a snovi su bujali, rasli su sve više. Tako nsu se sami istrijebili, sve zbog
epidemije snova.
-Ali otkuda toliki snovi?
– Kažu da su znanstvenici ipak na kraju rekli, snovi su se morali pojaviti
kad tad, toliko su dugo bili zabranjivani i potiskivani, a oni su se potajno
množili i evo eksplozije snova, smrtonosnih snova.
-I što sada, snuždeno će Petrus.
-Sada sanjaj, bivši nadzorniče 4. stupnja, sanjaj.
Prije nego li je krenuo svatko na svoju stranu, Dominik se okrene Petrusu i brzo mu izgovori nekoliko riječi.
-Još samo ovo Petrus. Ja sam vas prije mnogo godina pozvao zbog samoga
sebe. Ja sam sanjao. Ja sam se želio prijaviti ali nisam imao snage. A znate
zašto nije probudio kontrolni uređaj? Ja sam ga jednostavno isključio a Vi ste
ste se sami prijavili i sada smo tu gdje jesmo.

Ulaz

Ivan Z. s neugodom je otresao mokre cipele prije ulaska u čuvarski paviljon broj 1 u veličanstvenom holu ustanove i ušao u kvadratnu prostoriju, tri puta tri metra s velikom staklenom površinom na sjevernoj strani koju je nekako nespretno unakazio manji otvor, tunel kako su ga čuvari zvali, tunel za komunikaciju s onima vani.
Čuvar iz prethodne, noćne smjene, pristojno ga je pozdravio i prepustio mu mjesto pored otvora. Lijevo od prozora nalazile su se komande za otvaranje i zatvaranje glavnih vrata i desno, mjesto za Knjigu upisa u kojoj su se bilježili svi ulazi i izlazi.
Čuvari su kontinuirano zapisivali sve pojave za koje su mislili da su važne ( uostalom tako je govorio i Naputak broj 2 – Zabilježiti sve što se čini neuobičajeno) na primjer.
“Dr. Haberle otišao iz ustanove vrlo uzbuđen”, ili ” Asistent Marko S. nije pozdravio pri dolasku, samo je pokazavši identifikacijsku karticu produžio” ili ” Zamjenik direktora Sektora 6 Dalibor K. netremice gleda u gospođu S. Matek, pomoćnicu direktora Sektora 6 pri odlasku, srdačno sve pozdravio” i tako dalje.
Svaki je dan ispunjenu listu s utiscima čuvara, Šef čuvara gospodin Milin odnosio u Upravu ustanove na za to predviđeno mjesto.
Cipele Ivana Z. doista su bile vlažne, no nije ih smio niti mogao promijeniti jer su u pitanju bile službene cipele, dio propisane čuvarske odore.
Nema veze, osušit će se, mislio je spokojno Ivan Z.
Čuvar iz noćne smjene napustio je po svim propisima radno mjesto i otišao kući.
Iznenada se Ivan Z. prisjetio, koliko je već dugo ovdje?Znao je točno. Trideset četiri godine, šest mjeseci i dva dana. Uskoro će navršiti punih šezdeset godina i po svemu sudeći biti će promoviran u novog Šefa čuvara i zamijeniti će sadašnjega koji ide u zasluženu mirovinu s navršenih sedamdeset godina života.
Skoro tri i pol desetljeća Ivan Z. se odlučno penje prema vrhu svoje struke. Kao i svim nakon mnoštva preporuka započeo je raditi kao čuvar 7. razreda, a sada je hvala Bogu, čuvar 1. razreda s nadom u još snažnije napredovanje.
Svakih pet godina, po Naputku broj 4, čuvari su napredovali za jedan razred, no, ne i svi, neki su čekali i duže od deset godina za promaknuće.
On je bio vrijedan i odan, marljivo sve bilježeći i po predviđenim propisima napredovao.
Čuvari su bili posve apolitični ( to je određivao Naputak broj 17), pa gotovo nisu ni primjećivali, osim kada su bili službeno obavještavani, određene promjene u zajednici. Nisu osobito ni zapažali, bolje je reći, nisu vidjeli ni barikade ni krv jer su žurili na posao, nisu uočavali ni velike zastave kako se vijore ispred okupljene mase jer vraćali su se s posla umorni, želeći se što bolje odmoriti i pripremiti za iduću smjenu. Nisu se zagledali u vojsku koja je posljednjim snagama branila smeđe zgrade a nisu ni čuli eksplozije neposredno iza njih.
Zamislio se duboko Ivan.Z., koliko su se puta dogodile barikade? Barem pet puta, nesigurno je pomislio, mada je znao da je bilo pet promjena lista zaposlenih u ustanovi. Sve se mijenjalo osim čuvarske službe jer znalo se, oni se ne miješaju u politiku, oni su potrebni svakoj garnituri na vlasti, posebice ovdje u ustanovi.
Iako je ovdje proveo trećinu svakog dano proteklih trideset i pet godina, Ivana Z. ali ni druge čuvare nije zanimalo čime se bavi ustanova. Znali su da je ustanova u svakoj vlasti od osobite važnosti.
U tom kontinuiranom služenju ustanovi, Ivan Z. nije imao vremena za ljubav. Ne može se reći da se nije trudio, jest ,želio je osjetiti ljubav no nije išlo, kao da se uvijek i jedino ispriječila čuvarska služba. Ili te žene nisu bile sklone vlasti, a s takvim ponašanjem nisu pokazivale dovoljno respekta prema njegovoj službenoj odori ili su bile naklonjene vlasti ali su pripadale razini iznad njegovog službenog razreda što po Naputku broj 12 nije bio pravilno ispunjen preduvjet za sretnu zajednicu dvoje ljudi.
Sada ili već odavno, u ovim godinama, u pitanjima ljubavi, bilo mu je sasvim svejedno.
Njegov mali službeni stan u kvartu državnih djelatnika istoga razreda pružao mu je potpuni komfor a i novca je imao dovoljno.
Moglo bi se reći da je Ivan Z. bio sretan čovjek a posebno u ovim trenucima očekivanja promaknuća u Šefa čuvara.
Cipele su mu i dalje bile posve vlažne, da bar smije samo čarape promijeniti, no, niti to nije dopušteno. Dobro, do večeri sam suh, samozadovoljno se osmjehivao Ivan Z. i bilježio u Knjigu upisa “Dr. Maks razgovara sam sa sobom, glasno, uposlenici ga gledaju pri izlasku i odmiču se od njega. Uredno se odjavio i srdačno pozdravio.”
Toga je dana upisao još i ovo.
“U 17, 45 Tajna služba odvela je dr. Haberlea. Uredno su se predstavili na dolasku. Jednako sam službeno uzvratio.”
I opet se Ivan Z. dosjetio pet slučajeva barikada, osjećajući dim u čuvarskom paviljonu. Pregledao je svaki kutak paviljona, ali, sve je bilo u redu. Ipak je zapisao u Knjigu upisa.”Osjetio dim u 19,23. Pregledao prostor. Sve u redu.”
Do dvadeset i dva sata miris dima se postupno pojačavao, postajao je sve izrazitiji, gotovo ga je Ivan Z. mogao nazrijeti, tako mu se učinio blizu.
Iznova je zabilježio svoja zapažanja.
Sasvim iznenada, izvan predviđena protokola u paviljon je ušao Šef čuvara, vidno uznemiren i jedva promucao.
-U gradu su užasni neredi. Vojska i policija jurišaju na barikade.
Ivan Z. se nije mogao načuditi slabosti Šefa čuvara, ta se vanjska zbivanja njih nimalo ne tiču.
Ipak, pribilježio je riječi Šefa čuvara i vrijeme njegova izvan protokolarnoga posjeta.
Međutim u dvadeset i tri sata kada započinje noćna čuvarska smjena nitko se nije pojavio. Ivan Z. nije bio nimalo zabrinut, iako se takvo što do sada nije nikada dogodilo.
I to je zabilježio, ali i sasvim nagle strmoglave odlaske uz uredno odjavljivanje niza istaknutih djelatnika ustanove ali i onih nižih razreda, kako poslije dvadeset i tri sata gotovo panično napuštaju ustanovu.
Nastojao je precizno zapisati uz ime i vrijeme odlaska ali i opisati stanje odlazeće osobe.
Noć je prošla sasvim mirno, u ustanovi je vladao savršeni mir, nitko više nije niti dolazio ali niti ni odlazio.
Miris dima ostao je na istoj razini, vrlo prisutan.
U sedam ujutro, novi se čuvar nije pojavio. Ne previše iznenađen, Ivan Z. je i to zabilježio.
Srećom čuvarski paviljon imao je stanovite rezerve hrane i pića, predviđeno po Naputku 84., pa je Ivan Z. mogao nesmetano nastaviti obavljati svoj posao.
U miru, s mirisom dima, protekao je prvi tjedan . Ivan Z. tek je rijetko napuštao paviljon, jedino u slučajevima vrlo kratkog odlaska do toaleta, nastojeći tijekom cijeloga tjedna sačuvati predviđeni izgled službene odore,
Učinilo mu se da je drugi tjedan prošao u hipu. Hrane i vode više nije bilo i što sada?
Strpjeti će se još neko vrijeme. Neće umrijeti od gladi i žeđi, netko će već doći, netko mora doći. U protekla dva tjedna samo je redovno bilježio kako ne slabi miris dima.
Nakon gotovo osamnaest dana, Ivan Z. je onemoćao napokon izašao iz čuvarskog paviljona, gotovo bešumno krećući se holom i otvorio velika vrata ustanove.
Zapanjen, ugledao je zgarište umjesto grada i guste pramenove dima kako se izvijaju iznad spaljenih zgrada, mnoštvo nepomičnih tijela na glavnom trgu i ponekog kako se šepavo vuče.
Okrenuo se i sa zadovoljstvom utvrdio kako je ustanova nedirnuta, no posve tiha, nijema.
Polako se spuštao niz mramorne stepenice, zastao uplašen gledajući u skvrčena mrtva tijela.
-Eno, eno još jednoga-, samo je to začuo prije nego li ga je teška kamenica pogodila u glavu,
Dok je padao, mrmljao je.
-Ja sam čuvar 1. razreda, ja sam čuvar…..