I
Da je ideja bila odlična u to niko nije sumnjao, ali da će se sve završiti tolikim sunovratom, nismo ni sanjali. Sad možemo samo da razmišljamo gde smo grešili i kad se desio onaj trenutak posle kojeg spasa našoj kampanji nije bilo. I naravno, da se međusobno okrivljujemo- to nam, zasad, najbolje uspeva. U ovom ogledu ( ili eseju, ili pripoveci, kako god da je nazovem ) ću biti onoliko objektivan koliko to moj ego neposrednog učesnika može dozvoliti- dakle, malo. Međutim, takve su pripovetke ovog sveta, pa ni ova ne može biti drugačija; bar u tom pogledu mogu biti miran i to mi retki čitatelji sigurno neće zameriti. Jedino ću biti nesrećan ako se ovo shvati kao neka moja odbrana, kao neka moja završna ispovest pred presudu. Ne, naprotiv, pokušaću, a i biću iskren i više nego sto će to zahtevati pripovedanje, i to na svoju štetu.
Stigao sam u kompaniju koja se oduvek bavila igrama na sreću pre dve godine, kao neko ko bi trebalo i mogao znatnije da unapredi poslovanje, a sve na bazi novih “svetskih dostignuća” u oblasti proučavanja ljudskih slabosti, zapravo gluposti. S obzirom da sam bio potpuno zelen i nedonešen, nije mi bilo jasno koji su bili motivi mojih tadašnjih poslodavaca i da me zaposle, a naročito
da imaju toliko poverenja u jednog nedokazanog žutokljunca kakav sam zapravo bio. Ali… godilo mi je. I nisam mnogo razmišljao o nekoj pozadini.
Bio sam svršeni student organizacionih nauka i tražio posao. Lutrija je raspisala konkurs za “naprednog referenta prodaje” za koga se podrazumevala završena ekonomska visoka škola, međutim to me nije obeshrabrio da priložim svoj cv, kao i još oko 300 osoba koje su se, uostalom kao i ja, nadale uhljeblju na državnim jaslama. Napisao sam da sam upravo izašao sa fakulteta, pun sam snage i ideja, i da mi treba posao. Takve molbe sam tih aprilskih dana upućivao na svaku adresu sa koje je na ekspilicitan ili bilo koji drugi način tražen izvršilac nekog posla. Jer, posao mi je stvarno trebao, love nisam imao, a povremeni sezonski i poslovi šljakanja po građevinama su mi izašli na onu stvar, a osim toga sam smatrao da mi ne doliće, naročito sada, kad sam intelektualac sadiplomom. Roditelji su mi bili, a i sada su, siromašni i jedva su za sebe imali, tako da na njihovu potporu nisam mogao nikako da računam. Retko sam ih posećivao, naročito sa ocem nisam imao nikakav kontakt. Jednostavno, nismo se posvađali ali se nismo dobro osećali kad smo bili primorani da udišemo isti vazduh. Konačno, bilo je i vreme da se staram o sebi, punih mi je 26 godina. Zapravo, o sebi sam se starao i sve vreme studiranja, uzimao kredite, pozajmice, bivao ilegalac, radio sve što je bilo moguće, ničega se nisam stideo. Ali, nakon diplomiranja sam se ponadao da je tom fizikalisanju i životu od danas do sutra došao kraj. I posrećilo mi se. Bar je tako izgledalo u tom trenutku.
Smestili su me u jednu posebnu prostoriju. Sve je bilo tu, radni sto, stolica, telefon, kompjuter, zatim veliki sto za sastanke i prijem poslovnih gostiju sa šest stolica, kao i mali stočić čiju funkciju nisam uspevao da odgonetnem – tek sam kasnije prokljuvio da je to bio zapravo daktilo sto sa električnom mašinom za kucanje i daktilo stolica. Naravno, pogled na glavnu ulicu. Da ne pominjem koliko sam bio zbunjen. Nisam imao pojma o čemu se radi, konačno ja nisam nikakav ekspert za Lutriju, studirao sam organizaciju, to sa ovim baš nema veze. Posle nekih pola sata pojavi se direktor filijale, Manojlo, da mi poželi dobrodošlicu i uspešan početak rada.
– Zovi me Manjo, nisam baš toliko stariji i siguran sam da ćemo biti više nego kolege.
To me je tek ošamutilo, otkuda sad tolika familijarnost. Ništa, moraću da pitam gospo’n Manojla, iliti Manju, konačno on je direktor pa bi trebalo da zna neke odgovore. Ali… baš nije zgodno da otkrijem da sam potpuno zaprepašćen ovakvim prijemom. Samo da budem dovoljno učtiv, ali i dovoljno samosvestan. Kako li to da izvedem?
– Izgleda da sam imao sreće, tek sam počeo da se javljam na konkurse, znam da se u proseku mnogo duže čeka, i već pun pogodak. I da vam kažem, direktore, to sam onako, popunio prijavu bez nekih posebnih očekivanja. Znate, od lutrije poznajem jedino sportsku prognozu, to sam povremeno upražnjavao, doduše bez većih uspeha. Ali ipak.. voleo bih da znam ko je odlučio u moju korist, mislim bilo je tu, koliko znam, preko tri stotine prijava.
– Vidiš, Svetozare… je li bre, kako te zovu, Sveta ili Toza, da skratimo sebi te muke…
– Uglavnom Sveta..
– Dobro, Sveto. U jednom si u pravu, tvoje kvalifikacije nisu baš idealne za rad u Lutriji. Kao ni bilo čije od drugih kandidata kojih je bilo, kao što znaš, na stotine. Jednostavno, ne postoji u ovoj našoj zemlji odgovarajuća škola za ovaj posao. Sta bi bilo najbliže, mozda matematika ili psihologija…pojma nemam, a i ne želim oko toga da lomim moždane ganglije. Osim toga, nismo te mi birali, mislim mi iz ove filijale…. ma kakvi. Mi smo samo pokupili prijave i prosledili u centralu i, što je zanimljivo, vrlo brzo dobili nalog da baš tebe zaposlimo kao referenta Naprednih igara na sreću. Ako me pitas sta je to, odmah ću ti reći- pojma nemam. Čekam da mi neko to saopšti , pa ću ti preneti. Sveto, ovde ti je tako, zna se hijerarhija i nema ljutiš. S druge strane, sigurna državna firma, nema šanse da propadne jer glup narod voli taj osećaj iščekivanja sreće. i to hoće da plati, šta da ti kažem.
– Dobro, i šta sad ja treba da radim kao napredni referent? Ipak ste vi tu prvi da mi saopštite šta mi je posao.
– Sveto, momče, zasad uživaj, upoznaj kolege, upoznaj organizaciju, distribuciju, uopšte kako funkcionišemo. Mogu ti ja to sve ispričati, ali bolje ćeš ti o tome sam da stvoriš neku sliku. Dobio si lepu kancelariju, u onoj prostoriji za kolegijume ćeš naći i neku literaturu, da kažem, stručnu, to kad se budeš baš previše dosađivao. Ali… ne očekuj da ćeš u dokonim satima da provedeš radni vek. Istovremeno sa odlukom da baš ti budeš primljen dobili smo i pismo sa uputstvom da budemo posebno pažljivi i ljubazni s tobom, i da ćemo nas dvojica vrlo brzo biti pozvani u centralu i tamo će nas direktno upoznati sa najnovijim planovima firme. Kao, nešto revolucionarno se sprema… Videćemo. Ako baš želiš da znaš šta ja mislim o takvim “revolucionarnim” gibanjima, naročito ako dolaze sa Zapada- ovde to nikad nije uspevalo. Mi smo dobra firma, nikom ne smetamo, niko nama ne smeta, rekao bih da ne treba ništa menjati, samo može biti gore. Tako ti je to. Ali… ko mene pita?
Dakle, tako. Nešto sam i doznao, ali su se otvorila neka dodatna pitanja. Ja sam Njihov izbor. Ko su Oni? I šta očekuju od mene; i uopšte kako su saznali za mene? Dobro, na ta ću pitanja dobiti odgovor kad nas pozovu… tamo.. gore….u centralu… to njihovo Zmajevo gnezdo, bar tako mi je to izgledalo tada. A dok se to ne desi imam prava da zamišljam i uživam. Pre svega u samome sebi. Sveto, baš si frajer. “Oni” su prepoznali u tebi snagu kojom možeš da upravljaš životima. Da, da, tuđim životima. I sad žele da te iskoriste, ili da te ubace u svoj tim, nebitno, u svemu tome ti ćeš imati značajno mesto. I privilegije, naravno. Nema više gazda i gazdarica, i njihovih sumnjičavih pogleda. To je sve iza tebe. A kad se pojaviš u kafeu…pa da, to će tek biti pobednički. Već mogu da čitam njihove poglede- oho, pa ovo je nešto drugo, ajde Sveto, sedi s nama da popričamo, šta piješ… Dosada su mi drugovi okretali leđa, kao nisu me primetili, pa nemaju ni obavezu da se druže sa mnom.
Ali, ipak me nervira to što ne znam ko su Oni? Da li me neka partija progurala? Čudno, nisam ni za koga glasao do sada, a i nemam nameru da se aktiviram u tom smeru. Opet, čuo sam da bez njih ne može niko da se zaposli, maltene ni u sopstvenoj firmi. Zamišljao sam ih kao ljude koje se nikada ne smeju, što proizlazi iz nihove ogromne brige za državu. Nemaju lica, jer su nevidljivi, nikad ne spavaju, i zbog toga mi možemo bezbrižno da spavamo. Sve što nam se dešava ima veze s njima, jer oni su naši pravi Gospodari. Smatralo da je nekada Služba bila efikasnija. I nekako tajnovitija, i svi smo imali mnogo više strahopoštovanja prema tim nekima, koje nikad niko nije video, a svi znaju sve o njima. Sada imamo demokratiju, je l’ , sve je pod kontrolom, svi smo jednaki pred Sudom i zakonom….ha,ha,ha,ha….nekako sam imao osećaj da je Služba ukinuta….ha,ha,ha,ha….
Bio sam vrlo zadovoljan položajem u koji sam, ničim izazvan, doveden. Nešto mi je govorilo da me čekaju jos neka lepa iznenađenja. Konačno, ja sam u Lutriji, pa i to nešto govori. Nekako sam rešio da ne razmišljam o mojim kvalitetima koje su Njih opredelili da baš ja budem taj. Jednom ću doznati, a možda i sam suviše potcenjujem sebe.
Sve to vreme sam nosio u sebi neki teret. Promašaj u pokušaju da se nabacim jednoj Miri. U suštini bio je to blam, bar tako sam ga ja doživeo, jer me je otkačila pred svima sa kojima sam se sastajao tog ranog proleća. Polagao sam nadu u tu vezu i činilo mi se da dobijam neke pozitivne signale sa njene strane. Bila je dugonoga mršava plavuša, uvek u centru pažnje, nasmejana. Završila je master studije na geografiji i odmah se zaposlila na fakultetu. Trebalo je da procenim, da znam, da ću teško proći kod nje, ja sam ipak provincijalac iz seljačke porodice, bez kinte i ta činjenica me svakako i svrstava u donji deo hijerarhije poželjnih udvarača. Realno, nisam imao šanse, čak ni drugarski. Ipak, nešto me je nateralo da pokušam, da li su to bili njeni povremeni pogledi koje sam protumačio kao poziv, ili prosto želja da se oprobam u višoj ligi, tek proveo sam se k’o bos po trnju, usput i osramoćen. Bilo nas je osmoro za tim stolom kada sam joj, ne previše diskretno pozvao da odemo u drugi kafić.
– Ne bi to bila dobra ideja, ostajem s društvom…- skresala mi je u lice, kao iznenađena što mi uopšte pada na pamet da je pomeram i da dozvoljavam sebi da joj predložim neplanirani izlazak sa osobom koja svakako nije njena mera.
Da je bar razmislila, procenjivala, ma ne… Odgovorila mi je s naročitom namerom da i drugi to čuju.Kao da je naslućivala da bih mogao tako nešto da joj predložim. Kao da je bila spremna. Šta sam mogao, pozdravio sam se sa svima i kao posranko, sav išamaran i popljuvan, napustio sto.
Razmišljao sam posle te večeri o tome. Jedini ko je znao za moje namere prema njoj je bio Nebojša, najbolji drug, kolega sa fakulteta od brucoških dana. Zajedno smo učili, polagali ispite, igrali fubal i startovali devojke. Bio je iz grada, mangup i meni, onako povučenom, sa sela, potpuno odgovarao. Bio sam bolji student, više učio i često i njega šlepao. Svejedno, imponovalo mi je to druženje sa njim. Preko njega sam upoznao momke i devojke koji su s njim išli u gimnaziju i povremeno se satajali. On mi je i davao ohrabrenje da se nabacujem Miri. Kao, šta ima veze, sad si ti svoj čovek, šta ti fali, ma nema da brineš…Ribe vole takva iznenađenja, sigurno joj se dopadaš. Već sledeće večeri su se njih dvoje držali za ruke. Osetio sam propadanje jedinog prijateljstva koje sam stekao na fakultetu. Ne mogu da ga krivim ni za šta, ja nisam prošao, on jeste i tako to biva…Ali, zašto? Zašto je on bolji od mene? Mislim da nije ni zgodniji od mene. Pa šta onda? Jednostavno, on je na ceni, uvek i bio i što god je naumio to je uspevao. Ubijalo me je to. I šta sad? Da li još možemo biti prijatelji? Da li me je izdao? Verovatno. Imao sam gorak ukus u ustima, ali sam odlučio da ne rušim mostove iza sebe zbog tog neuspeha.
Ne mogu da kažem da nisam osetio devojačke topline, ali…Imao sam osećaj da sam nečija uteha, moneta za potkusurivanje i, ne znajuci, ponekad je trebalo nekoga da napravim ljubomornim. Osim sa Natašom, devojkom iz komšiluka jedne od mojih potstanarskih soba. Bila je dve godine mlađa od mene, studirala turizam. Ona me je volela, u to sam siguran. Ali… nisam ja nju, jednostavno, nije imala te mere koje bi je približile pravim ribama kakve sam ja priželjkivao.Nekako sam se stidio što sam s njom, mislio sam da mi pripada bolja cura. I tako, dok nekom ne smrkne, drugom ne svane, uglavnom sam stalno bio u raskoraku između mogućnosti i želja i to sam posmatrao kao zlu kob, ali sam bio uveren da će i mene jednom krenuti karta. Da li je došlo to vreme? Nadam se, šta nadam se, siguran sam, došlo je moje vreme. Nemam nameru da ga propustim.
U firmi se sve odvijalo usporeno i vremena sam imao na pretek. Čekao sam poziv iz Beograda, iz centrale, koji bi trebalo da me lansira u tim za nove poduhvate, bar tako sam ja tada razmišljao. Nekoliko puta sam u prolazu sreo direktora Manju i upitno ga pogledao, ali on me je, opet pogledom umirivao da je sve u redu, i da treba još malo strpljenja. Ok, mislio sam, nikud ja ne žurim, mada me je malo probadala misao, da su možda, Oni tamo, od svega odustali ili jednostavno, promenili plan, ili, što je najgore, pronašli neki drugi lik, a meni će samo poručiti da je sve to bila samo administrativna greška, uostalom ni struka nije podobna. Samopouzdanje mi je bilo na klackalici, pa sam počeo da tražim neku novu temu za dokazivanje.
Lutajući internetom sam došao do zapanjujućih podataka o lutriji kao svetskom trendu, kao instituciji u skoro svakoj državi na Svetu, o poslu starijem i od prostitucije. U poslednje četiri decenije joj televizija pravi konkurenciju, ali čisto kao novi fenomen na društvenom planu. Na duži rok nema šanse u odnosu na svemoguće Igre na sreću. Naravno, to znaju i sve vlade i upravljači Sveta, pa shodno tome, lutriju, kao i televiziju i policiju, koriste kao polugu manipulacije svojim pukom. Tada sam se setio raznih predizbornih mitinga , govorancija i debata. Svi političari, bez obzira na veru, boju kože, rod ili seksualno usmerenje govore da je narod pametan, da narod ne možeš prevariti i da će narod uvek dobro odlučiti. A sama suština posla političara- a to je vlast i vršenje vlasti se upravo zasniva na suprotnom- na svekolikoj narodnoj gluposti. O tome su pisali i Orvel i Dostojevski.
Iz toga bi se lako mogao izvesti zaključak da su vlastodršci sloj pametnih. U suštini ne previše, ali lukavi sto posto. Pa i ne moraju da budu pametni, ono malo pameti što im treba će da kupe za sitne pare od nepoštene inteligencije koja mora da se proda da bi platila svoje dugove.
A ja sam se našao u instituciji koja direktno živi od gluposti svojih klijenata, a nasi klijenti su svi, ili skoro svi, rezidenti Srbije. Pa sam koristeći najelementarnije znanje iz srednjoškolske logike, povezujući pojmove narod, vlast, strah, sreća, pamet, glupost sa onim sto mi je Manojlo govorio pri upoznavanju, počeo nešto da nazirem. Upravljanje glupošću i njeno usmeravanje, što bi u savremenom govoru ( ili novogovoru po Orvelu) zvučalo
kao managing of stupidity, je jedna od mogućih opcija mojeg budućeg angažovanja. Ili sam se zaneo u dokonom razmišljanju i silnim kombinacijama koje mi nadolaze dok pokušavam da spoznam suštinu svog bitisanja u Lutriji. Naravno da sam počeo sam sa sobom da se svađam i sam sebi postavljam zadatke i dajem rešenja koja nisu sasvim po meri onih od kojih očekujem poziv. Setio sam se da, iako je novac svemogući magnet, ipak treba ponudu lutrijskih dobitaka proširiti i na nematerijalne premije. Na primer – jedan dan u društvu sa predsednikom Opštine, ili , što da ne, i sa ministrom vera. Pre toga mi je palo na pamet da bi pravi mamac bio – jedan dan u društvu sa izabranom lepoticom ili lepotanom – već po ukusu i opredeljenju, ali to još uvek nije realno, ne ovde kod nas, ali ko zna, u ovoj poplavi reality -ja nije daleko dan kad ćemo moći posmatrati dobitnika kako se namešta i upucava svom dobitku. Sve u svemu, radno vreme nikako da se završi i što je najgore po mene bilo, nisam nikako uspevao da napravim privid sopstvene uposlenosti. To je na primer ono što smo svi doživeli čekajući ispred šaltera da nešto uplatimo ili predamo neka dokumenta. Situacija je krajnje ozbiljna, niko od onih koji su u redu ne progovora u strahu da na sebe ne navuče neki odijum, a šalterski radnik, očigledno ceneći urednost kao jednu od najlepših ljudskih vrednosti, svrstava papire od prethodnih klijenata. Za svaku vrstu postoji odgovarajuća fascikla, i svaki papir ima svoje mesto. I na kraju se sve to evidentira na poseban formular, valjda je to neki dokumenat o radnom učinku šalterskog službenika. Napetost dostiže vrhunac, i disanje je svedeno na minimum, svi, a ne samo onaj jadnik koji je neposredno pred vratima raja, čekaju da se na stolu iza prozorčeta sve dovede u apsolutnu harmoniju i da se pažnja onog koji tog prepodneva odlučuje o našoj sudbini usredsredi na “sledećeg”. Drhtavim rukama osoba koja je dočekala svoj red predaje papire stavljajući ih na obrtni tanjir koji će ih u sledećih nekoliko sekundi preneti u vidokrug šalteriste. I onda počinje seansa. Publika, smeštena iza leđa osobe koja je upravo, puna nade, predala svoju porciju dokumenata upotpunjenu propisanim taksama, očekuje suprotno – da se nakon što šalterista osmotri ono što nedostaje, a uvek nešto nedostaje, vrati na obrtni tanjir taj svežanj i promrmlja nešto kao razlog svoje nemogućnosti da obavi posao za stranku. Dakle, “sledeći”. Pre toga ovaj siromah koji je potrošio uzaludno vreme čekajući svojih pet šalterskih minuta, i takođe se radujući kad su nekome pre njega vratili sve papire uz izgovor da nešto veoma važno nedostaje, na primer pečat udaren malo više levo nego što to zakon propisuje, još se batrga postavljajući, sada već malo smelije neka dodatna i potpuno nepotrebna pitanja, koja se mogu protumačiti kao molba, ali nemaju šanse da promene sudbinu, barem ne za taj nastup. Polako biva izguran od strane nestrpljivog “ sledećeg”, kojeg ,opet, naguravaju ovi iza njega ne dopuštajući ni pomisao da se ovaj prethodni koji je sad već bivši, nekom čudesnom promenom ili volšebnim nalaženjem krunskog dokumenta, vrati u igru. Šalterski službenik uzima papire od novog pacijenta i proučava…To prati apsolutni tajac, ne smemo ni jednim nesmotrenim pomakom da proizvedemo zvuk koji bu uticao na koncentraciju građanina iza šaltera. Posle jednog minuta proučavanja, čovek uzima drugi, pa treći papir. Ima nade za stvora ispred šaltera da mu se danas posreći. Ali, još nije gotovo, nije gotovo sve dok gospodar ne uzme u ruke penkala i pečate i počne da lupa po papirima i nešto upisuje u njih.
U stvari, radi se o jednoj prastaroj prevari. Šalterskim radnicima treba dvostruko manje vremena da “odrade” prosečnog klijenta. Da li bi onda bili bolje nagrađeni? Naravno da ne bi. Da li bi imali manje posla. Ni govora, dobili bi više klijenata. Tako da su oni rešili koristeći uvreženi strah malog čoveka od šalterskog prozorčeta i spodobe koja se smestila iza i da odglume svoju posvećenost poslu i ozbiljnost koju državni službenik unosi u razmatranje svakog pojedinog zahteva svake pojedine stranke. A da bi se ta ozbiljnost i predanost ovaplotila potrebno je da se posao uradi savesno i tačno. Malo će duže da potraje, ali će biti konačan. A ako se i pored toga desi neki promašaj, greška, bože moj, svi grešimo pa i državni činovnici. I zato kad god vidimo smrknutu i ozbiljnu facu s one strane prozorčeta, znajmo da je u pitanju prevara i lažno i nepotrebno odugovlačenje. Ali, ne budimo previše strogi. Da li bismo se mi ponašali drugačije?
Isto ponašanje su preuzeli i državni uposlenici koji nisu direktno vezani za poslove sa strankama. Pa tako i ovi u našoj filijali. Lako ćemo ih prepoznati: nagnuti su nad nekim papirom na kojem nešto piše ili je nacrtano, ili je potpuno prazan, namestili facu za rešavanje ozbiljnog i teškog pitanja; to je na ivici mogućeg, ali će oni, kao savesni službenici, sve učiniti što je u njihovim moćima, pa i više od toga, da obave zadatak. U podtekstu još treba da stoji da im je zapalo da ispravljaju nečije brljotine i da će ih to koštati i vremena i živaca, a niko to danas ne ceni. Dakle, ja sam, umesto da se bavim nekom sopstvenom obukom, i bivao ozbiljno zauzet tim poslom, igrao nešto na kompjuteru, obično neke igre koje zahtevaju posebnu koncentraciju i koje možeš da igraš dogod ti je i pažnja usmerena na njih. Shodno tome, nisam ni dizao pogled kad je neko, a to je bilo izuzetno retko- možda jednom u dva dana, ušao u moj ofis. Posto je to uglavnom bio Manjo, sve je bivalo neukusno, ali mi se činilo da mi ne zamera, bar to nije pokazivao.
Zaposlenih u našoj filijali, razbacanih po raznim kancelarijama, je bilo 36. Naravno, svi su oni bili zaposleni “preko veze”- drugačije se i nije moglo u tako poželjnu ustanovu, pa su smatrali da i iza mene stoji neko važan. Međutim, vladalo je neko nepisano pravilo da se o tim vezama ne priča u firmi. Bar ne dok se bolje ne zbližimo. Ta okolnost mi je pomogla da po direktorovom uputstvu krenem u upoznavanje poslova koji se obavljaju tu, u našoj kuci, a da istovremeno ne budem pod kanonadom razno raznih pitanja koje se svode na jedno jedino- preko koga si ti ovde došao?
Knjigovodstvena služba je, izgleda, jedina bila realno zaposlena, jer su žene ( sve su bile žene) zaista sve vreme upoređivale papire koje su dobijale sa terena, sa nekim karticama i kompjuterskim izveštajima. Međutim, osim njih postojale su službe evidentiranja dobitaka, odnosa sa humanitarnim organizacijama i onima koje traže sponzore. Ljudi koji su radili u njima su bili pravi đavoli. Uvek spremni na razgovor o bilo čemu, na svakojake kombinacije i naročito su obožavali razmenu informacija o svemu u gradu i to onih površinskih, kao i dubinskih. U međuvremenu su bili “ zadubljeni” u svoje papire i nisu dozvoljavali da se stekne utisak o njihovom nepotrebnom boravku u prostorijama lutrije.
Kad sam, nakon nekih mesec dana u firmi, povezao neke konce, a koristeći i nešto što sam naučio na fakultetu, računao koliko je zaista potrebno personala za jednu ovakvu poslovnu jedinicu, došao sam do broja osam. I to da rade lagano i bez pritiska. A bilo ih je 36, sa mnom 37. I svi su nešto vrlo važno i prilježno radili.
II
Stjepan je bio siva eminencija naše filijale. Neodređenih godina, bliže pedesetim nego četrdesetim, uvek obučen u fazonu ” ja ne trpim autoritete”, brijao se samo ponedeljkom i pio kafu bez šećera. Prilicno mršav, razveden, ipak je važio za frajera koji nikad nije bez ženske osobe u svojoj blizini. Od prvih dana mi je bio simpatičan, iz prostog razloga što mi je jedini prišao i pozdravio se sa mnom bez nekog obaveznog i kurtoaznog dela dobrodošlice. Njegov odnos sa Manjom je bio uzdržan i hladan, i mogao se okarakterisati parolom ” …ne diram ja tebe, ne diraj ti mene..”. Jednom davno, pre nekih dvadesetak godina je bio član neke avangardne grupe, koja je pokusavala svojim performansima da razdrma učmalu javnost u osvit naših ratova. Kad god je bilo lepo vreme pozivao me je da sednemo u obližnji kafić i da popijemo po pivo. Uglavnom smo ćutali. Mada sam pokušavao da zapodenem neku priču- fudbal, Đoković, politika, tajkuni, šta god, samo da prekinem neprijatnu tisinu, nije vredelo, učtivo je odgovorao, hladno, tek da me ne uvredi, istovremeno pokazujući želju da posmatra svet koji prolazi i da se opusti na taj način. Da je Đokovic čudo i da su političari najveća govna, pa to smo već hiljadu puta prežvakali i ne možemo ništa naročito novo dodati tim činjenicama. Nakon pola sata gluvarenja smo se vraćali u Lutriju, svako na svoje mesto.
Ipak, osećao sam se prijatno s Stjepanom. Nije bio naporan, niti zahtevao neku proceduru u ophođenju koja bi, opet, zahtevala od mene da se posebno koncentrišem, s njim je bilo opušteno skroz. On je mene prihvatio kao mlađu osobu s kojom se odavno zna, ali se sticajem okolnosti nismo upoznali- onako, licem u lice. Bio je ubeđen da smo istomišljenici, iako smo stvarno malo razgovarali; jednostavno on je to tako zacrtao i nije odstupao i svaka, kako rekoh, retka, konverzacija je i započinjala i završavala se njegovim potvrdnim pogledom, koji je tražio odraz u mojoj mimici, i ne očekujuci da ja mogu da budem na drugoj strani. Na primer, kad momak i devojka sede u istom kafiću u kojem smo mi ispijali pivo, govorio je:
– Vidi njih dvoje, šteta, od toga neće biti ništa. Oboje su se zadubili u svoj mobilni i nesto traže. Sreću, to valjda ne očekuju jedno od drugog.
Značajno ispijajući svoje pivo, istovremeno daje znak da o tome ne želi više da troši reči. Ja sam se nasmešio u znak potvrde njegove tvrdnje, istovremeno osećajući da je to, možda, i usmereno na mene. Ipak, Stjepan me nikad nije pitao o devojkama. Znao je da bih mu pričao o tome, da je bilo šta da se govori.
Tog dana, kad smo se Stjepan i ja nonšalantno vratili sa svog pića, Manojlo me je čekao u kancelariji i prvi put sam osetio u njegovom glasu i pogledu nervozu i prekor.
– Gde si bre ti, ovi iz Beograda su već tri puta zvali, ne znam šta da im kažem…
– Izvinite direktore, samo smo na kratko izašli…
– Ma znam ja to vaše na kratko. Radi kako hoćeš, ali Stjepan ti nije par, ali to ostavljam tebi. Što se mene tiče, treba da se javiš kad god izlaziš, to je neki osnovni red, je l’ smo se razumeli?
– Svakako,…mislio sam….
– Šta si mislio Sveto, šta si mislio? Računaš ako je Stjepan nedokazan da možeš i ti? E, pa ne ide to tako.
– U redu, shvatio sam…
– Nadam se. A sad se javi gazdama u centrali. Pre toga smisli razlog zašto se nisi javljao ni na mobilni?
– U jebote, tri propuštena – sad sam već i ja primetio da je stvar ozbiljna. Naročito kad sam video da je broj sa kojeg sam imao poziv sastavljen od 4 četvorke i tri trojke, ravnomerno raspoređenih. Pa… je l’ ovaj broj da pozovem?
– Naravno,taj… ne boj se neće te ubiti preko telefona.
Manojlo je ostao da sedi što me je dodatno sekiralo. I, naravno, unervozilo. Šta je tu je, mislio sam , moralo je i to da se desi, pa neka bude šta mora i pozvao sam te trojke i cetvorke.
– Da…- čujem umiljati ženski glas.
– Dobar dan, ja sam Svetozar iz filijale u Novom Sadu.
– ?
– Mislim da ste me zvali, imam propuštene pozive…
– Aaa, da, da , sačekajte sad ću da vas prebacim u kabinet…momenat…
Čuje se neka muzička tema, a mene probija hladan znoj, šta da kažem, jebote, šta da kažem…
– Halo, je l’ to Svetozar?
– Da, ja sam, izvolite….
I sam se čudim koliko smireno sam odgvorio. Jednostavno, ovaj poziv čekam već dva meseca, a sad sam potpuno nespreman i još imam neki osećaj krivice. A ovaj, Manjo, sedi li sedi, ne mrda.
– Sačekajte trenutak, treba vas gospo’ n predsednik…
Opet muzička tema, ali nekako sam se smirio, ovo višestruko povezivanje me opustilo. Jedno je sigurno, nije ” gospo’n ” predsednik okretao moj broj, što mi je bilo olakšavajuce u ovom trenutku. Sad samo da nešto ne zaserem, samo mirno.
– Halo, je l’ to Svetozar?
– Da, ja sam, izvolite…
– Svetozar Milanović?
– Da, ja sam, izvolite predesedniče…
– Da, nisam se predstavio, ja sam Ilija Mirković, predsednik kompanije…
– Drago mi je, ja sam Svetozar…
Sad kad smo se ispozdravljali i razmenili imena, bilo mi je lakše. Ništa od izliva besa koji je Manojlo nagoveštavao. Sve u svemu, prijatan glas gospodina od nekih pedesetak, do pedeset pet, ne više, po mojoj “stručnoj” proceni “iskusnog” telefoniste.
– E slušaj me Svetozare, nas dvojica treba da se nađemo i porazgovaramo.
– Da, kad god kažete predsedniče…
Prosto sam sebe iznenadio koliko sam bio skoncentrisan i nisam nervozno upadao u reč, nego sačekao kratku pauzu kod sagovornika, tek da se javim da sam tu, ne samo fizički nego i duhom.
– Naravno, kad ja kažem…u četvrtak u jedanaest u mom kabinetu te čekam…
– U redu, to je prekosutra… Doći ćemo na vreme…
– Kako to misliš- doći ćemo? Ti sinko sam sebi persiraš, ili?
– Moj direktor Manojlo Petrić i ja…
– Sinko, ja sam tebe zvao, a kad mi bude trebao direktor Petrić, zvaću njega. Je l’ ima nešto nejasno oko toga?
– Ne, ne, sve je jasno, samo sam mislio….
– To je dobro što si mislio, ali ono o čemu treba da misliš ćemo se tu dogovoriti. Dakle, čekam te, nemoj da kasniš jer sam pun obaveza. Doviđenja Svetozare.
– Doviđenja predsedniče.
Uf, i to je prošlo. Mirno sam spustio slušalicu, sve osećajuci nestrpljiv i probijajući Manojlov pogled na svom licu. Polako sam podigao pogled i susreo se s njegovim. Izražavao je pitanje, malu zabrinutost i veliko iščekivanje. Ipak, nije prozborio ništa, čekao je da sve od mene čuje. Naravno, on je slušao razgovor, ili bar onaj deo koji sam ja izgovarao, ali nije bio siguran. Da li je još uvek u igri? I to sad treba da mu saopšti jedan novopečeni pripravnik koji,ničim izazvan, stiće neke važne pozicije, razgovara sa predsednikom kompanije, zakazuje sastanke… Kako da mu saopštim? Nekako moram…
– Dobro, nije bilo tako strašno- pokušavam da opustim situaciju.
– Znači, u cetvrtak u jedanaest, ako sam dobro razumeo- prelazi Manjo na stvar, predosećajući da nije sve onako kako bi njemu godilo.
– Da, tako je, baš me zanima kako su opremljeni oni u centrali. Vi ih sigurno sve dobro poznajete, a meni deluju nekako nestvarno, i predsednik i sva njegova svita, uključujući i telefoniste i sekretarice – ja i dalje izbegavam glavni tok razgovora.
– Da, ja ih poznajem, a i ti ćeš ih, koliko mi se čini, uskoro upoznati. Deluju uglađeno, ali u suštini sve su to ljudi slični nama, samo treba da se uspostavi kontakt i onda smo svoji. Dobro, rezervisaću kola za cetvrtak, i to je to; obuci nešto pristojnije.
– Odlično, već sam pomislio da treba da se lomatam po autobusima…- ovo mi je izletelo, ali je nekako i dobrodošlo, jer se jednom to mora izgovoriti. Konačno, nisam ja tako odlučio već Ilija Mirković.
Manojlu je u momentu sve bilo jasno. Spustio je pogled i čekao presudu. Mene jeste iznenadilo što je njemu toliko stalo da zajedno odemo na taj sastanak. Tek kasnije ću razumeti tu strepnju. Ljudi u nekim godinama, koje mi zovemo srednjim, žive u stalnoj neizvesnosti oko svog položaja. Pokušavaju da uoče svaki pokret, mig, pozdrav od drugih osoba oko njih, iz kojih ce moći da zaključe da li su još uvek u timu ili na nizbrdici. To je strah kao proizvod nepoverenja u samog sebe i svojih mogućnosti. I naravno…svi me mrze, svima smetam, svi hoće da mi napakoste.
– Gospodin Ilija je rekao da će s vama posebno da se sastane i da će vas zvati…- opet sam zadivio sam sebe. Kako sam samo u trenutku uspeo da sve upakujem, a pri tome ništa nisam slagao. Manojlov pogled se opet usmerio prema mom, hoteći da izvuče još nešto. Da li će ga sigurno zvati? Znači…njegov položaj nije upitan? E, gospo’ n direktore to ćeš morati sam da saznaš, tu ti ja neću i ne mogu pomoći.
– Naravno Sveto, ideš na sastanak sa Predsednikom, a ne sa nekim knjigovođom. Kola ti pripadaju, tako to ide kod nas. Okej, pričaćes mi kako si prošao. Zdravo.
Bilo mi je žao, zapravo nisam znao kako da se postavim. Ispada da sam ja, običan žutokljunac, važniji od njega, direktora filijale. Šta sada da radim? Odmah sam pomislio na Stjepana, on će me već nekako uputiti. Makar u delu kako da se nadalje odnosim prema Manojlu.
Sve ostalo je bilo super. Smatrao sam da sam položio prvi nezvanični ispit u kompaniji, ostavljajući dobar utisak na predsednika. Imao sam dobar osećaj i nagoveštaj da mi se polako otvaraju sva vrata. Naravno, još uvek nisam imao pojma o čemu će se razgovorati u četvrtak, ko će, osim nas dvojice, još biti na razgovoru i na kraju, i najvažnije, šta će mi biti zadatak. Jedino sam sebe umirio da na to uopšte ne mogu da utičem i da, konačno, ništa loše ne može da mi se desi, bar ne tamo, na tom sastanku.
Stjepana sam uhvatio kad je već ulazio u gradski i pošao sa njim, bez veze, jer uopšte nisam u tom pravcu stanovao, ali nije me bilo briga, a naravno hteo sam da predstavim svoju novu situaciju; ustvari, hteo sam da se pohvalim. Prvo nije razumeo o čemu govorim, da li je bila galama u autobusu ili je bio odlutao negde, tek morao sam i da izađem iz vozila zajedno sa njim, skroz na periferiji, da mu na miru objasnim svoje “brige” . Rekao mi je da je čuo da sam primljen po posebnom zadatku, ali se nije naročito raspitivao o čemu se radi. Što se Manojla tiče ne treba da budem zabrinut, jer on nema svoje mišljenje, zapravo ga uvek zaboravlja negde pre nego što dođe na posao, tako da on sam ništa ne čini po svom nahođenju. A one iz Beograda ne poznaje lično, jedino zna da se radi o ljudima iz politike, privremeno sklonjenim u Lutriju ili obrnuto, što ne čini neku razliku. Na kraju me je pozvao kod sebe na ručak, da na miru sagledamo novonastalu situaciju. Naravno, napomenuo je da za ručak ima foliju pasulja sa kobasicom koju će upravo da kupi u samoposluzi, pa ništa lakše da kupi dve.
Osetio sam da je polaskan što sam se upravo njemu poverio i uopšte, prijalo mu je moje društvo. Kao da se nadao da će, kao moj savetnik, na mala vrata ući na poprište donošenje važnih odluka. Nisam se opirao, naprotiv ja sam tražio nekog da me uputi, nekoga kome bih verovao. Polako sam, dok se ručak spremao, pričao o prvom razgovoru sa Manojlom, pa sve do današnjeg telefonskog upoznavanja sa predsednikom i predstojećem sastanku. Pokušavao je da bude skoncentrisan, povremeno me prekidao želeći da stvori utisak da hvata konce i stvara sliku o namerama rukovodstva Lutrije.
– Stvar je interesentna u svakom slučaju. Ne mogu da potrefim koja je tvoja buduća uloga. Sigurno je da se nešto sprema i moj ti je savet, zasada da budeš zatvoren i oprezan. Znaš ono, bez nekog oduševljavanja, kao da se sve odigrava
u normalnim okolnostima po tebe. Znam da je to meni lako govoriti, a ti si mlad i teško ćeš izdržati njihov pritisak. Naime, dečko da se ne lažemo, oni su maheri i lakše ce te provaliti nego ti njih – govorio je polako, između zalogaja i upotrebe kasike i hleba da se “ocisti” tanjir.
– Nisi me okuražio- odgovorio sam, tek da ne prisustvujem Stjepanovom monologu.
– Nema šta da te kuražim, ne ideš na streljanje niti na neku tajnu misiju. To je možda uobičajen razgovor sa novim pripravnicima, možda uvode novu praksu u firmu.
– Moguće, ali ne verujem. Ipak se i Manojlo zainteresovao, a i ja očigledno nisam “običan” pripravnik. Ne znam koliko dugo ti radiš ovde, ali moju kancelariju si mogao samo da sanjaš.
– Biće da si u pravu, ali tim pre ne treba da se bojiš. Očigledno su te odabrali iz nekih, samo njima poznatih razloga, a to ćeš saznati u četvrtak. Ili nećeš saznati, ali ćeš znati nešto bliže.
Pojeli smo pasulj i zavalili se u fotelje i obojicu je uhvatio dremež, pa smo ćutali i razmišljali nešto svoje. Baš je ovde ugodno, pomislio sam. Jednostavan stan, dve sobe, kuhinja i kupatilo, nameštaj već davno punoletan, zreo za zamenu, ali ipak funkcionalan i po merama prostorija. Stjepan nije robovao posedovanju nekih sofisticiranih uređaja, niti je umirao u redu i čistoći. Živeo je svoj život, čitao knjige nesvakidašnjih naslova i izgradio neku svoju životnu filozofiju, koju je prilagodio svojim mogućnostima. Pokušavao je, i izgleda uspevao, da uživa u nekom svom miru, što dalje od svakodnevnih briga. Mada, čovek je društveno biće i ne može duže vreme da bude sam, pa sam tako osećao da mu je drago što sam ovde, što mu se poveravam i što mu verujem.
Kad je naše ćutanje polako počelo da prelazi u nelagodu, polako sam ustao, proteglio se, zahvalio na ručku i krenuo prema vratima. Stjepan mi je, onako usput, pomalo u dremežu, još jednom ponovio da ne brinem, i da me neće ispratiti, nego samo da zatvorim vrata sa sobom.
III
Baš mi je prijala šetnja po gradu sve do stadiona. U blizini sam iznajmio mali stančić, naravno namešten, nije bio previše skup – 100 evra sam mogao sebi da priuštim bez problema. Bio je lep dan i nije mi se odlazilo kući. Šta ću tamo? Da slušam radio, ili buljim u TV, nešto da čitam? Produžio sam na šetalište, sretao neke poznate likove, pozdravljao se, bio sam jednostavno dobro raspoložen. Sve dok nisam sreo Natašu. Mislim, ni onda se nisam oneraspoložio samo me je neka trema spopala. Naime, naš odnos nikad nije bio jasan i čist. Da li smo drugari, da li se zabavljamo, ili smo prijatelji? Srećom, nije bila sama – naravno, pomislio sam da je ironija biti srećan što nije sama,nego sa drugaricom Vesnom; često su zajedno u periodima kad nemaju frajere. Godinu dana kasnije ću shvatiti da ovo nije bio slučajan susret.
– Pa zdravo vas dve, nekuda ste krenule!? – i sebe sam iznenadio ovom srdačnošću, ali bio sam u tom fazonu, sve mi je bilo potaman i bio sam pun pozitivne energije.
– Zdravo!
– Zdravo Svetozare!- naglasi Vesna da je situacija među “nama”u fazi zvaničnog, ali ipak dobronamerno.
– Pošto ste u većini prihvatam da se okrenem i nastavim put s vama.
– To je dobro, samo što mi sad imamo neke planove u koje ne možemo tebe da uklopimo- preuzme Vesna ulogu Natašinog PR-a.
– Kako je to moguće, pa znate da sam ja prilagodljiv na svaku situaciju. Ništa mi ne govori, znam. Idete da pljackate banku…
– Pa…… nešto slično svakako- nastavi igru Vesna, a Nata je samo mirno stajala, smeškala se i vrebala neki momenat kako bi se i ona uključila u ovo ispipavanje.
– Dobro, prihvatam, čuvaću vam stražu. Idemo devojke.
– Šta kažeš na to Natalija? – pozove Vesna svoju prijateljicu – da li ga želimo za danas?
– Dobro, može. Ionako nam ne može smetati.
– Naravno da ne mogu. Još ćemo nekoga napraviti i ljubomornim. A zato što ste ljubazne sa mnom, vodim vas na piće.
– To jeste ključna rečenica- “…ljubazne smo s tobom…” . A pitanje je da li zato postoji razlog- sad je već Vesna, uzaludno čekajući da se i Nata uključi u razgovor, preuzela i njenu ulogu odbačene devojke. – Vidiš, drugar, ja nemam nijedan razlog da budem ljubazna s likom koji nas je uvredio. Jednostavno si nas napustio bez najave i obrazloženja. Bar da si muško pa da si skupio hrabrost i rekao nam što imaš…Ovako, ni na nebu ni na zemlji. E, neće da može. Kao nema te , a kad se pojaviš, ajmo devojke, idem s vama, vodim vas na piće. Ne, ne, od mene dobijaš dvojku.
Bilo je nešto duhovito u tom nastupu jer je svoje bodlje Vesna usmerila više prema drugarici nego prema meni. Nataša je ćutala kao da nije znala kojem zlu da se privoli. Kako sam samo bio naivan. Pomislio sam da razmišlja da li da podrži Vesnu i da nikad ne sazna da li je još imala priliku sa mnom. S druge strane, ako me primi u društvo da li će to značiti uvod u novu promašenu nadu i novi poraz za nju. Trebalo je nešto da odluči, a ona se niti pomerala niti progovarala. Nisam imao pojma da je odluka pala mnogo ranije i da je sad sve to trebalo “ uglazbiti” na način da meni izgleda kao da ja vodim igru. Da bih razbio neprijatnu i napetu situaciju, rešio sam da pomognem Nati da se odluči za moju stranu.
– Ipak devojke, imam jednu ponudu koju nećete moći da odbijete.
– Ha, ha.. da čujemo- odbrusi Vesna.
– Ne može ovde i ne može sada, idemo na piće.
Pogledaše se i krenusmo prema jednoj kafani u koju smo nas dvoje često navraćali, a koja je bila dovoljno daleko da hodajući do tamo smislim ” ponudu,
koju neće moći da odbiju ..”. Išao sam pored Nataše, namerno izbegavši mesto medju njima, jer sam hteo da joj se i na taj način ulagujem. Govor tela, govor očiju to su ti univerzalni instrumenti, uvek pri ruci i moćniji od bilo kojih reči. Uglavnom smo ćutali, samo je Vesna povremeno svojim piskavim glasom prekidala naše zanose i vračala nas na zemlju. Da, bio sam dobro raspoložen i osećao sam da bih mogao nešto i da obnovim sa Natom. Nije loša ona, nije ni ružna, a sad je baš odlično izgledala u uskim farmericama. Ipak, da li bi to bilo pošteno? Posle izvesnog vremena bih se ponovo ohladio, to sam znao. Ne želim da budem surov s njom, ni sa bilo kojom drugom. Ne mogu njoj da se svetim za neuspeh sa Mirom. Jedino, nisam znao odgovor na pitanje šta bi bilo da je obrnuto. Da ja nju volim, a ona da me ima kad poželi. Devojke su surovije, to je poznato. Njima nije teško da izgovore reči koje znače kraj. Mnogo čvršće stoje na zemlji. Samo, da li je to surovo? Ili je surovo kad se te reči nikad ne izgovore, a veza se razvlači sve do potpunog besmisla. I dok me držala ta filozofska tema stigosmo do naseg odredišta – konobari su bas iznosili stolove i stolice u improvizovanu baštu. Naravno, kao i svi ostali kafici u gradu ta “bašta” je bila zapravo deo pločnika, oduzet prostor šetacima i prolaznicima. Zauzeli smo busiju kod jednog stola koji je imao pogled na sve ostale , a naravno i na ulicu. Pošto smo poručili piće, u vazduhu je visila ona moja nedovršena rečenica koju su obe s nestrpljenjem očekivale.
– Pa da vam kažem, zaposlio sam se u Lutriji.
– To smo čule- konacno je i Nata progovorila.
– A ovo piće je ta ponuda? Pa, Milanoviću, totalno si me razočarao- ubaci se i Vesna.
– Ne, to je samo za uvod.
– O kej, pretvorile smo se u uvo. Znaš, Sveto, uvek si bio mnogo usporen tip, i to ti je kao neki osoben znak. Meni je to uvek išlo na neki živac i da budem iskrena , nikad mi nije bilo jasno šta je to Nata nalazila u tebi, neka to ostane među vama. Možda si dobar ljubavnik, iznenađenja su moguća, ali je ne bih da te probam.
Refleksno sam pogledao u Natu, a njoj je lice dobilo neko rumenilo i zbunjenost. Ipak, nije ništa komentraisala.
– Vidiš Vesna, za razliku od tebe, ja ti ne bih oprostio…
– Znači, ja sam ovde višak- odvrati Nata, glasom koji je jasno ukazivao na početak uvređenosti. Ipak, znao sam da se to više odnosilo na drugaricu nego na mene.
– Dosta podjebavanja devojke, niko nije višak. Da li ste za jednu pljačku? Mislim na nas troje. Da opljackamo Lutriju.
Nata me je iznenađeno pogledala i pokušavala da odgonetne koliko sam ozbiljan. Nikad me nije do kraja upoznala, iz prostog razloga što se pred njom nisam potpuno otvarao. Verovatno je stvorila neku sliku o svom dečku Svetozaru u koji se ovaj predlog o pljački nikako nije uklapao. Zadržao sam ozbiljno lice i pogledom prelazio sa jedne na drugu devojku, kao da očekujem neku reakciju. Zapravo sam i sam bio iznenađen ovim predlogom. Naravno, to sam u momentu smislio, želeci da odrzim neku tenziju u našem susretu i kad sam to izrekao bio sam zadovoljan reakcijom. Naime, reakcije nije ni bilo, više kao neka neverica, i ispitivački pogledi koji su tražili kvaku u tom ludom predlogu. Konacno je Vesna progovorila:
– Nastavi Sveto, slušam te.
Umeša se i Nata, ali negodovanjem prema Vesni.
– Vesna molim te, i ja sam tu. Troje nas je ako nisi primetila.
– Da, da, troje nas je, u redu, na to sam i mislila- malo se zbunila Vesna, ne očekujuci takvu reakciju. Ona je uvek bila jača od Nate i to nikad nije želela da se zanemari. Nata nije bila srećna zbog toga, ali bolju prijateljicu nije imala. Često mi se žalila na njene hirove, dolazila je kod nje kad god bi bila loše raspoložena i ostajala do ponoći, ne pitajući da li smeta ili ima li možda Nata neke planove, ili možda smeta ukućanima. Nata je živela sa mamom i njenim mužem u dvosobnom stanu, i često je govorila da jedva čeka da se odseli čim se zaposli. To bas i nije bilo izvesno jer je trebalo završiti fakultet, a za agronomima baš i nije bila neka jagma. Zapravo, malo je bilo struka koje su bile, štono se kaže, in. Šteta za nju, mislim bila je ok cura. Na kraju će se udati za prvog koji joj to predloži uz uslov da je džuvegija useljiv. I završiće kao uzorna prostitutka, ili kao jedna od mnogih koja se kurva sa svojim zakonitim mužem i rađa sa njim lepu decu. Razmišljao sam šta je njoj nedostajalo pa da se ja u nju zaljubim. Nije imala inicijativu, uvek je čekala da ja odlučim da li ćemo u kafić ili kod mene u sobicu. Neko zajedničko društvo nismo imali, osim Vesne. I to samo onda kad je ona bila bez momka. Nikad nas nije htela upoznati sa svojim Lazom, a predlog da zajednički izađemo je glatko odbila, rekavši da njega ne zanimaju sport i muzika, dakle teme koje su nama dostupne, da on piše pesme i da bi samo upropastili veče jedni drugima. Njihova idila se završila onog dana kad se pesnik toliko naroljao u jednoj kafani da je išao od stola do stola i tražio od svake ribe onu stvar, dok nije naleteo na nečiju pesnicu i sav krvav prebačen u Hitnu.
U suštini, problem veze sa Natom jeste bio u meni i nekoj odbojnosti koju sam od samog upoznavanja imao prema njoj. I ta je odbojnost rasla sa svakim njenim pokušajem da me odobrovolji, da mi učini po volji. Osećao sam njen strah i to mi je još više išlo na živce. Naravno, razlog je bio taj što nisam uspevao da dođem do devojaka koje bi meni, po nekoj mojoj proceni, odgovarale, pa mi je Nata dolazila kao neka utešna nagrada.
Međutim, danas sam bio dobro raspoložen, pa sam bio i tolerantan više nego uobičajeno. Animozitet prema Nati, a pogotovo prema Vesni je nestao.
– Dovoljno sam upoznao sistem rada u Lutriji, i mislim da sam našao šta im je slaba tačka…
– Je l’ to neki novi reality show? – upade mi Nata u rečenicu, što je ranije vrlo retko činila.
– Pa…može i tako da se shvati…da,da, jeste neka vrsta reality-ja. – počeo sam da ih uvlačim u svoju igru, čija pravila još uvek nisam do kraja ni sebi razjasnio.
– I šta ćemo ti nas dve, zašto ne obaviš to sam? – nastavi Nata sa ispitivanjem.
– Pa gde si videla reality sa jednim učesnikom?- odgovorim pitanjem, tek da dobijem na vremenu, jer nisam znao šta da odgovorim.
– Vidi Sveto, mi smo se danas slučajno sreli i nemoj da nas farbaš. A i sumnjam da smo ti nas dve društvo za pljačku. Pogotovo sumnjam da si ti Milanoviću tip koji će da opljačka svoju firmu. Ajde, počni ispočetka, kao, upravo smo se sreli, ovo što si dosada lupetao ćemo da zaboravimo, umeš ti to i bolje- rece Vesna i pomeri se unazad u stolici, zauzimajući pomalo nadmoćnu i pomalo uvređenu pozu.
– Mogao sam da pretpostavim da ćeš toliko ziheraški da reaguješ. To si ti, Vesna. Pa šta? Pa šta ako smo se slučajno sreli? Zapravo, pitanje je da li je u ovim našim životima bilo šta slučajno.( Nisam ni sanjao koliko sam bio u pravu baš za ovaj susret). Zašto ne posmatraš to sa neke druge strane? Na primer, mogla si pomisliti, da, ovo je na brzaka izmislio, tek da napravi neki utisak, ali ajde da prihvatimo igru. Pljačka Lutrije, pa to može biti zabavno iako nije sasvim istinito i sasvim moguće. Ionako nam se ništa uzbudljivo ne dešava, možda ovo da nas prodrma. Ne, ti ćeš zauzeti pozu nedodirljive kraljice i prekinuti bilo koju igru za koju sa dovoljnom sigurnošću ne umeš da utvrdiš kako će se završiti. Koliko poznajem Natašu i ona se slaže s tobom, mada će me možda poštedeti zvižduka na otvorenoj sceni. Devojke, ajde da budemo iskreni. Kad smo se pre pola sata sreli rekli ste da idete na mesto koje nije za mene. Čista laž. Onda sam ja rekao da imam ponudu za vas dve koju nećete moći da odbijete. U redu, i to je laž. Ali, zašto ne prihvatite igru, pa neka je i laž. Zašto ne pomislite, ajde da učinimo nešto sa ovim našim životima, ajde da ih pomerimo iz učmalosti. Ajde da nam se nešto desi. Baš tako , da nam se nešto desi, a ne da samo pazimo da nam se ništa ne desi i da prođemo neoštećeni, a u duši prazni.
– Sveto, ovo je nefer što sada pričaš, bar je nefer u odnosu na mene.- reče Nata i nastavi. – Ako je nešto istina među ovim lažima je to da sam uvek pristajala na sve tvoje ideje i igre. Nisam dobro prolazila, ali te ne krivim. To je bio moj izbor. I sad te slušam, tačno je da ti ne verujem, ali te slušam.
– Nato ako Boga znaš, ne daj da te opet smuva, please!- zavapi Vesna videći da se naša romansa možda i obnavlja.
– E pa, možda ne mogu da se oduprem. Zapravo, mislim da je Sveta delimično u pravu. Šta bi nas koštala jedna neobavezna igra.
– Ništa nas ne bi koštala, ali zašto baš s njim da se igramo. Shvatila sam da je on istorija za tebe. Moja greška, u redu…loša procena.
Nastala je neugodna tišina, i samo sam molio Boga da se Vesna ne pokupi i ostavi me nasamo sa Natom, kao da nam ne smeta, ako između nas još ima neke hemije ili bilo čega drugog. Za tako nešto još uvek nisam bio spreman. Srećom, to se nije dešavalo pre svega zahvaljujući njenom stavu da ona nikad nije suvišna, ma kakvo da je društvo ili razbrojavanje.
– Devojke, slušajte me, radim u toj Lutriji već skoro tri meseca i nešto sam i naučio. O samoj Lutriji kao pojmu, zašto ona postoji, šta je suština igara na sreću. Treba posmatrati žene, pa i muškarce, ali žene su u tome mnogo prepoznatljivije kad se iz nedelje u nedelju bingo povećava, kad već i novine među udarne naslove svrstavaju iznose koji će biti u opticaju pri narednom izvlačenju, jednostavno težište svih naših interesovanja se pomera na fikcije i nemoguću misiju-kako doći do čarobnog broja. Nema osobe koja nema nadu da će je konačno sreća pogledati. Što je najvažnije tih dana ne postoji ništa osim iščekivanje izvlačenja- a onda, ipak, ne bude ništa nego se sve pomera za nedelju dana, uz naravno veći iznos glavne nagrade. I tačno se zna dokle to treba da raste, kad je trenutak da crveno usijanje dostigne svoj vrhunac, i kad bi svako dalje pomeranje bilo potpuno kontraproduktivno, i kad će ipak taj magični broj biti izvučen i neko postati bogat.
– Ti si siguran u ovo što pričaš? Moja mama smatra da je to jedino pošteno što se dešava u ovoj državi i zato je to veče posebno, sa mnogo priprema i izbegavanja baksuziranja – reče Nata i pogleda prema Vesni, ali ona nije menjala izraz lica, kao da je to već negde slušala ili joj je sve bilo doasadno i zamorno.
– Pa sad, nije lako voditi ovoliki svet, a skoro su svi iz nekog razloga nezadovoljni. Nakon što je glavna premija nekom dodeljena cela ta atmosfera se relaksira i potrebno je pod hitno naći neku novu temu. Da li je Šiptar pucao na Srbina negde na Kosovu, ili je neki novopečeni vlasnik ostavio radnike bez plate, svejedno, narod se mora zabavljati nečim da ne misli na svoj jad.
– I šta? Ovo smo znali i bez da nam ti držiš predavanje. Joj što volim tipove koji smatraju da samim tim što rade u nekoj instituciji, za kratko vreme proniknu u sve tajne njenog funkcionisanja. Takvi kao ti, Sveto, su i svi portiri u Skupštini. Tačno znaju kakva se državna politika vodi, ko je skim, ko se s kim, ko se kad napio, sve im je poznato… i naravno gade se toga, ali, je l’ , od nečega se mora živeti. Kakve veze to ima sa istinitom ili lažnom pljačkom Lutrije? – zavapi Vesna, vidno iznervirana.
– Naravno da ima veze. Treba misliti malo unapred. Uskoro će Bingo biti izraubovan. Više neće privlačiti ni domaćice, ni intelektualce, ni radničku klasu ni ostale gubitnike. Treba pripremiti nešto novo.
Njih dve su me gledale iznenadjeno, ne shvatajući ništa. I dok je Vesnin pogled bio izraz njene zbunjenosti, Nata je raširila oči i gledala me u čudu. Ko mi je kiv što tada nisam znao da protumačim taj izraz lica. Bio sam toliko uveren u svoju originalnost da mi na pamet nije padala mogućnost da i neko drugi u isto vreme, na osnovu istih činjenica razmišlja na isti način. U njihovim pogledima samo sam video da nije jasno šta se pripremam, i koliko unapred. I naravno, za koga ja sebe satram da bih o tome razglabao?
– Koliko vidim ne razumete ništa. Pa u tome neka bude igra. Prvo igra, a posle može da se prometne u nešto ozbiljno. Da vi, svaka posebno, dakle i ti Vesna i ti Nato, naravno i ja , da pokušamo da smislimo neki novi način zamlačivanje ovog glupog naroda. I da to bude naš patent. I da na kraju to prodamo mojoj Lutriji, kao ideju. Šta kažete?
– Šta kažemo? Prvo, da li si siguran da je Lutrija za nešto tako zainteresovana? Čekaj bre, da te nisu već imenovali za neko drmalo tamo? Ne verujem. Svakojaka čuda su moguća ali….Ne, ne. I da li je već neko prodao nešto Lutriji, jer koliko znam, Bingo se igra skoro u svakoj državi, a za neke srećke ili Loto više niko i ne pita.- reče Vesna odsečno.
– O tome vam govorim, treba misliti unapred, biti jedan korak ispred.
– Sveto, ni ja ne verujem u tu tvoju priču baš kao ni Vesna. Ali…ideja je zanimljiva, šta kažeš drugarice moja, umesto što rešavaš ukrštene reči, pokušaj da smisliš neki novi mamac za pučanstvo. Ima nešto u tome. Mislim, kao gimnastika za sive ćelije, a ne kao neka prilika za laku zaradu.
– A ja samo gledam predstavu ovog tipa i kako te uvlači u svoju mrežu. Dobro, imaš osamnaest, nisam ti ja tutor.
– Da biste dobro obavili zadatak – nastavljam ja kao da sam ih već naveo da razmišljaju o novom lutijskom projektu- preporućio bih vam pomoć Dostojevskog, ali ne samo njega; ima još dosta literature o kockarskim motivima, što se ne može poistovetiti sa lutrijom, ali nije ni daleko.
– Garant ćemo još i biblioteku da zaglavimo zbog tvojih besmislica – nasmeja se Vesna, sad već bolje raspoložena. Očito je bes prošao, jer je u prvi mah smatrala da je izdana od prijateljice, a sad joj je sinulo da će se Nata uvek između mene i nje opredeljivati za ono što joj više pri srcu, i da će to teško moći da se promeni. Osim toga, po onoj, ako ne možeš da ih pobediš… smatrala je da nema potrebe više da zateže sa mnom. Mi se zapravo nikad nismo svađali, a istine radi, ni previše otimali oko Nataše.
Ostatak vremena smo već bili mnogo opušteniji, čak smo i prešli u drugi kafić, pričali viceve, ogovarali, smejali se. Na kraju smo se izljubili, ali se nismo obavezali za neki sledeći susret, osim ako bude ovako spontan, što da ne. Mada sam imao neki neodređeni predosećaj da će me Nata spontano zvati već sutra, najkasnije prekosutra. Dobro, na to sam već bio navikao i znam da ću do tada već imati neki spreman odgovor, i što je meni najvažnije znaću kako sam prošao na satanku sa Lutrijskim bosovima u Beogradu.
IV
Konačno je svanulo to jutro koje sam nestrpljivo očekivao, ne znajući da li da se radujem ili strepim; u svakom slučaju osećao sam da će se nešto desiti što će značiti neki novi početak u mom životu. Po čemu? Prvo predosećaj, nešto je visilo u vazduhu, a onda i mnogo događanja koje nisam umeo smisleno da objasnim. Počev od prijema na posao, odnosa prema meni, pa sve do nenadanog odstranjivanja mog pretpostavljenog Manojla iz glavnog toka. I kako je to već red, umio sam se, obrijao, lepo doterao, namirisao i na posao. Manojlo je bio veštački ljubazan, malo me je čak i hrabrio, pokušavao da bude duhovit- sad ćeš ti njima pokazati ko smo mi iz provincije, pa sam i ja morao da budem pritvorno ljubazan i da se kiselo nasmešim. Stjepan mi je namignuo sa svog stola, i pokazao palac podrške i tako sam krenuo prateći vozača Miloša do kola. Bio je peugeot 307, udoban, kakav valjda i dolikuje jednoj ustanovi kao što je Lutrija. Srećom se juče igrala utakmica kupa izmedju Partizana i Vojvodine u kojoj je sudija unakazio Novosadjane pa smo imali o čemu pričati, inače bi u kolima bila neprijatna tišina sve vreme. Naime, osećao sam da je Miloš privržen Manojlu, što je normalno, a sada u situaciji u kojoj sam mogao sebe smatrati kao nekog koga lokalni Lutrijaši vide kao uljeza, nisam znao kako da se postavim. Ne smem biti nadmen, a ni previše odsutan, dakle potrebna je neka prirodna poza nezainteresovanosti i nepridavanja značaja odlasku na sastanak sa bosovima. Bar tako sam ja stvarao sliku o sebi i mom odnosu prema hijerarhijski nižim službenicima. A to je ponašanje koje mi je bilo strano, mada sam i to vrlo brzo savladao i ne sanjajući koliko će mi to biti korisno. Sva sreća pa sam našao temu u fudbalskoj utakmici u kojoj je jedna ekipa toliko oštećena i čak su pred kraj igrači napustili utakmicu; to je bila odlična tema da se popuni vreme putovanja do naše prestolnice. Pa se na to nadovezala priča o našem fudbalu uopšte, na kakve je grane spao, ko je za to kriv, i slična nagvaždanja; u suštini sam se trudio da budem na strani malih klubova jer je to naravno za lokalnu upotrebu jer je bilo belodano jasno da ce Miloš sve verno preneti Manojlu. I to su bili moji prvi koraci u politici iako sa politikom još uvek nisam imao veze. Instinktivno sam podilazio ljudima iz naroda, to je jedna floskula koju sam još ranije naučio, naravno gledajući tv program za selo.
Zapravo sve vreme sam razmišljao o onome šta će me sačekati u Centrali. Da li ću se pri povratku kući osećati dobro ili razočarano i prazno kao što se to često dešava pri velikim očekivanjima. Malo me je nerviralo što baš nikakvu ideju nisam imao o predstojećem razgovoru. Još više to što nisam imao pojma o čoveku ili ljudima s kojima ću se tamo sresti; i na kraju ono krucijalno pitanje- da li ću danas saznati zašto su baš mene odabrali za taj neki projekat ili već šta je.
U stvarnost me je vratila kratka Miloševa rečenica: Stigli smo. Uterao je vozilo u njemu dobro poznato dvorište, ležerno mahnuo obezbeđenju i parkirao na unapred određeno mesto. To mi je i bio prvi utisak, sve je bilo isplanirano ili se meni samo tako činilo, uglavnom kao da je neko hteo da prikaže Lutriju kao neki savršeni organizam. Prosto, svi tu znaju šta im je činiti i ne samo to, sve što se radi ima nekog svog smisla i razloga. Čim sam izašao iz kola pozvao me je jedan momak, savršeno očešljan i obučen u odelu za
koje baš nisam mogao biti siguran da li je njegovo lično ili neka vrsta uniforme. Poveo me je uz stepenice, pa niz hodnik, sve do jedne sale u koju me je uveo, pokazao stolicu na koje da sednem i rekao da pričekam i da će poslati devojku da me posluži. Za par minuta se pojavila jedna stvarno atraktivna maca u štiklama i miniću do pupka, ljubazno i mazno me upitala da li sam za obični ili produzeni, vodu ili sok. Pošto sam bio zbunjen njenom pojavom i skoro prečuo njeno pitanje, ponovila je ponudu i tek tada sam nešto promrljao, što valjda ni ja nisam razumeo, ali je bilo bitno da ona jeste, nasmešila se i izašla. Da li je ova garderoba njen izbor ili joj je neko odavde sugerisao ovakvo smelo prikazivanje kad već raspolaže takvim atributima, o tome sam razmišljao jer sam još uvek pomalo konzervativan bar po pitanju pristojnosti na poslu, onako kako sam je ja zamišljao, a ovako sigurno ne. Mada, priznajem, nije mi zasmetalo, više sam bio iznenađen.
Taman dok sam se nameštao na stolici ili fotelji, ne znajući ni sam da tačno odredim vrstu nameštaja na kojoj sedim, kvaka na vratima se zatrese i u salu uđe gospodin u pedesetim, sa zaliscima i sedim zulufima, istovremeno me pozdravljajući i objasnjavajući svoju situaciju:
– Zdravo mladi gospodine, eto konačno sam se odlepio od onih stenica, stalno jedno te isto ponavljaju…pa dobrodošao kod nas, nadam se da su te ponudili…
Kako beše ono, Svetozar, je li…Toza ili Sveta?
– Dobar dan. Može Sveta, tako me češće zovu.
– Super, Sveto. E pa ja sam, kao što već i pretpostavljaš, predsednik kompanije, mi smo se pre neki dan čuli telefonom i baš mi je drago što ispred sebe vidim mladu, energičnu osobu. I da ti kažem, oko mene su…
Devojka, unoseći kafu i neko piće, ga prekine, a zatim, čim ona zatvori vrata za sobom, nastavi:
– … sve neki mrtvi tipovi, gde ih ostaviš tu ćeš ih pronaći, niko ništa neće da mrdne, ali zato i niko neće da pravi greške i rizike. Najvažnije je da se zadrži položaj i radno mesto.
– Naravno, Lutrija se smatra premijom, ako me razumete gospo’n predsedniče.
-Sveto, za tebe nisam predsednik, s tobom želim neki drugačiji odnos, manje zvaničan.
Napravim začuđenu facu, ali to njega ne poremeti.
– Zvaćeš me Ilija, kako mi je i ime, i neka ostane tako.
– Slažem se, ali sam potpuno zbunjen, ne znam na osnovu čega sam zaslužio takvu čast, prvo da budem primljen u firmu, a posle i da imam tako privilegovan položaj, priznaćete, to nije baš uobičajeno u ovo vreme.
– Da, možda to tebi tako izgleda, ali to jeste uobičajen rad u razvijenijim društvima. Kandidat se prati mnogo pre nego što se raspiše formalni konkurs.
– Što znači da ste me “pratili”. I tu sam baš ljubopitljiv, kako ste me to pratili? -Najjednostavnije da ti kažem, mi ne pecamo na udicu, mi bacamo mrežu. Raširimo je po našim mlađanim generacijama i pratimo vas sve. Jednu generaciju čini jedna petoletka – to je naš stari dobri izraz za petogodišnje planove, koje nikad nismo ostvarivali , ali smo se uvek kleli u sledeći. Pa vas
razvrstavamo po moralno političkim podobnostima- sto je opet naš, komunjarski izraz, za moguće vaspitanje koje ćete usisati od svojih roditelja. Ranije smo vas grupisali na one koji su uz vlast i koji su protiv nje, bez obzira na suštinu same vlasti i tu nismo imali mnogo glavobolje, ili si za nas ili protiv nas. Medjutim, danas su tu u opticaju i razne nijanse: vernik- ateista, nacionalista- globalista, radikal- demokrata. Pa smo nedavno rešili da se ipak vratimo staroj našoj oprobanoj kategorizaciji: za nas ili protiv nas.
– Da, da, treba pojednostaviti stvari kad god je ta opcija upotrebljiva, ali…gospo’n Ilija, ko smo to mi, a ko ste vi, ili smo svi mi, malo sa zbunjen, nisam vas sasvim razumeo – sačekao sam trenutak kad je sipao sebi vodu i prekinuo njegov monolog.
– Tako je, pitanje ti je na mestu, ali idemo redom, pitao si za tvoj odabir, pa ću to da ti objasnim, a samim tim ćeš ukapirati i ceo naš sistem.
– U redu, slažem se- pokušao sam da ublažim svoje nepotrebno uskakanje, koristeći svoj pomirljiv ton koji je označavao da sam u njegovoj vlasti i da mu potpuno prepuštam inicijativu.
– Dalje, razvrstavamo vas po inteligenciji, naravno, to ne možemo u dve kategorije, mada je bilo i takvih pokušaja. Znam, znam… tvoje pitanje koje ne izgovaraš je, kako to uspevamo bez organizovanog testa inteligencije, saradnje sa Mensom i školom, i koliko je to merodavno. Zasad ti neću odgovoriti, samo ću ti reći da imamo ljude u svim važnijim ustanovama. I prilično smo sigurni u podatke koje upisujemo u vaše dosijee.
Zastao je za trenutak, udahnuo i ocekivao neku moju reakciju. Da li sam trebao da budem začuđen ili iznenađen ili oduševljen, ili sve to zajedno, nemam pojma? Međutim, o tim nekim i takvim državnim službama sam slušao priče i legende i nešto sam verovao, ali sam smatrao da se to mene ne dotiće. Dakle, taj mehanizam postoji. To je bila jedina misao koja me je zaokupljala tog momenta. Nisam ništa progovorio, čekao sam da nastavi.
– Dalje, razvrstani ste po, to smo nazvali, socijalnoj prilagodljivosti, jednostavno da li ste društveni ili asocijalni, paničari ili pribrani, obrazovani i do kog nivoa, pri čemu se u ovoj kategoriji nismo držali strogo neke dostignute školske spreme, nego smo više vodili računa o našim saznanjima koliko se ko bavi sobom, koliko ko radi na sopstvenom usavršavanju i koliko raspolaže znanjem mimo školskih programa.
– Divno…upečatljivo, gospo’n Ilija. Pa pretpostavljam kad nas tako obeležite i ubacite u dobro programirane kompjutere možete da izvučete osobe za bilo koje namene, po potrebi. I ako budem dalje analizirao ovo što ste mi pričali, svakako ću doći do zaključka da se prava vlast nalazi negde ovde, a ne tamo gde svi očekujemo da jeste.
– A ne, to ne. Mi sarađujemo i pružamo usluge svima koju su na vlasti, a njihovo opredeljenje nas ne interesuje. Bez obzira ko dobije vlast, najviše je
zainteresovan za naše usluge. Jer čak i najnaivnija vlast, koja je ubeđena u postojanje minimalnog ljudskog morala i minimalnog civilizacijskog nivoa saobraćanja među ljudima, vrlo brzo shvati gde je stigla. I onda potraži nas.
– Da, i to mogu da razumem. E sad ostaje još uvek ono pitanje na koje čekam odgovor od dana kada sam primljen u Lutriju. Zašto ja? Čime sam vam privukao pažnju, kako sam izvučen iz bubnja ili iz kompjutera ili odakle već?
– E da, dobro mladiću. Mislim da ću nešto od toga da ti odgovorim. Veći deo ćeš sam da skontaš. Dakle, privukao si nas svojom inteligencijom, ali nju imaju i drugi momci. Kažem momci, jer za ovaj posao smo devojke izuzeli. Ono što ti imaš je upornost da u traženju rešenja za probleme koji nas svaki dan susreću, ili mi njih- što se svodi na isto, tražiš neka neuobičajena rešenja, za većinu nerazumljiva, pa čak i neprihvatljiva.
– Na šta mislite?- sad sam već otvoreno reagovao, jer mi je bilo nezamislivo da sam sve vreme bio pod nečijom prismotrom.
– Ništa značajno, ne uzbuđuj se – pokušao je predsednik odmah da loptu primiri. – Pratimo ljude kako se ponašaju u saobraćaju, kako, gde i kada prelaze ulicu, ulaze u autobus, voze kola, kako se oblače , šta nose sa sobom. To su te sitnice koje čine život, a koje nas i razotkrivaju, naš karakter se najbolje ispoljava u tim svakodnevnim situacijama.
– S tim se slažem, ali gde su tu genijalna rešenja koje ja koristim u tim svakodnevnim situacijama?
– Dakle, nisam rekao genijalna, nego neuobičajena. Sveto, da se razumemo, mi radimo svoj posao posmatranja ljudi i to radimo dobro. U tvom slučaju je bilo bitno da smo uočili da ti svaku situaciju promišljaš, sagledavaš mogućnosti, rečju- razmisljaš kako sebi da ugodiš.
– Da, pa?
– Pa ništa, to je takođe jedna kategorija po kojoj vas razvrstavamo. Sve u svemu, ti si bio “dobar” u skoro svim aspektima, osim što si prilično asocijalan, ali nam za ovo što bi trebalo da radiš čak to i odgovara.
– Dobro, sve ovo što ste ispričali i jos više što niste, je prilično zbunjujuće i obeshrabrujuće.
– To je tačno, ali samo ako se posmatra površno.
– Na primer, prvo što mi pada na pamet je kolika je brojnost vaše ekipe koja se bavi posmatranjem i regrutovanjem budućih kadrova.
– Iznenadio bi se, nije prevelika. Mislim na posao koji obavljamo. Naravno, mnogi od njih su spavači, koje probudimo kad za to ima potrebe. Ali, rekao sam ti Sveto, mi ne pecamo na udicu, mi to radimo mrežom. I efikasno koristimo sva sredstva koja nam pružaju savremene tehnologije. I kad se sve to sabere, dobijamo savršen pregled svih mladih, a i onih manje mladih, kadrova koji se mogu kupiti za veće ili manje novce. A naš budžet ipak nije ni mali, ni previše pod nadzorom.
– Fantastično gospo’ n Ilija. Baš sam impresioniran. Ozbiljno. Da budem iskren, očekivao sam da sam bio na nekom posmatranju. Odnosno da me je neko zapazio, ali sam to više vezivao za neki slučajni sklop okolnosti. Ovako sistemsko obuhvatanje… ne, na to nisam pomišljao, svaka čast.
– Pa eto, sve to izgleda jednostavno kad se posmatraju ostvareni rezultati, ali nije uvek lako. Na primer, nije tajna da si i ti na posebnom režimu otkako si u Lutriji. Naravno, to nam je olakšano jer si “nam” pred očima; ipak, nismo baš blagonakloni prema tvom odnosu sa onim nezavisnim misliocem Stjepanom. Jednostavno, smatramo da je on pre svega lenština, samim tim i bezopasan, ali pomalo štetan tip. Držimo ga u firmi kao neki uzorak za prikazivanje, kako smo, eto, otvoreni i za takve elemente.
– Da li to znači….
– Da to bi moglo to da znači, da ti ne objašnjavam…
Zastao je i značajno me pogledao, što je trebalo da znači- momče, sa tvojom pameću trebalo bi dalje sam da zaključuješ, i po pitanju Stjepana, a takođe i mog direktora koji nije ni spomenut. Izdržao sam pogled, što je trebalo da znači- da, razumeo sam šta očekujete od mene.
I šta sad? Šta dalje? Kao da smo završili jednu temu, i trebalo bi da pređemo na ono glavno, na ono zbog čega sam došao. Predsednik je i dalje ćutao i gledao me prodorno, koristeći nastalu tišinu kao neki dodatni pritisak- taj metod mi je bio poznat iz filmova. Na kraju sam ipak ja bio taj koji je prekinuo ćutanje.
– Dobro, uglavnom sam razumeo, a ono što nisam o tome ću da razmišljam kasnije pa će se upaliti svetiljka i za to. Naravno, čekam da mi kažete, kad ste sagledali sve moje pozitivne i negativne strane- šta je kompjuter izbacio? Za šta ću vam najviše moći biti od koristi?
– Baš si nestrpljiv momče. Moram prvo da te uvedem u priču. Nisam siguran kako da počnem, ali… nebitno, na kraju ti moram reći o čemu se radi.
– Vidite, gospo’ n Ilija , ja sam došao ovde kod vas da saslušam sve što treba, drugog posla nemam niti me čekaju danas neke obaveze. I strpljiv sam, ali i radoznao.
– Da….vidiš ne znam koliko ti je tvoj direktor, onaj iz vaše filijale, Manojlo, pričao o Lutriji, verovatno samo ono što sme ili što on smatra da može bez opasnosti da ti saopšti. Mi smo, na ovaj ili onaj način, uvek bili oslonac vlastima. I to veoma važan i stabilan oslonac. Pre svega finansijski, uvek je tu bila neka para, a njih nikad dosta.
– To sam brzo shvatio i o tome mi je i Manojlo nešto nagovestio. Što mislim da je u redu, jer vi, dobro mi, smo ipak neka državna firma.
– Dobro rečeno, državna firma, ali ne kao Elektrodistrubucija, koja samo uzima, bar tako se čini svakog meseca kad treba da platimo pristigle račune. Lutriju niko ne mora da upražnjava. Od volje ti je. Ipak, mnogi vole da se igraju. I žive za taj trenutak istine. Posle se ispražnjeni vraćaju u životnu kolotečinu, naravno nezadovoljni. Ne zbog toga što nisu dobili ništa, nego što su im životi promašeni.
– Da gospo’n Ilija, to je opšte poznato… i šta da se radi… kad bismo bili dovoljno bogati, pa da svi dobiju, ha,ha,ha – pokušao sam da se sam nasmejem svojoj neuspeloj dosetki.
– Pa i da smo toliko bogati da građanima obezbedimo siguran dobitak… ne bi to ništa značajno promenilo njihovu situaciju. Svi smo u suštini nezadovoljni samim sobom, ali za to nezadovoljstvo volimo da okrivimo druge, državu, sistem, neuspešne i nesposobne političare… Naime,poznato je da onoga trenutka kad mladi ljudi dovoljno odrastu i shvate da su im životi promašeni i nepopravljivo gurnuti u isti smer, uokviren sopstevnim dosadnim porodičnim likovima, počinju da se bune. Bune se protiv svega, sistema, države, direktora, policije, političara, šalterskih službenika, fudbalera, sve im smeta.
– Slušam vas gospo’ n predsedniče, i čekam da poentirate. Pomalo i sebe nalazim u mladim ljudima, onako kako ste nas opisali, sa svim našim frustracijama. Da li imate neki blagotvorni recept za to, kako svekolikom narodu učiniti život lepšim. Da… mogu da zamislim da je to jedan od Lutrijskih poslova.
– Nemam nameru da, kako kažeš, svekolikom narodu činim život lepšim i sadržajnijim. To ostavljam Stjepanu i njemu sličnim sanjarima i večitim buntovnicima i nezadovoljnicima. To iskustvo nam je poznato; čak i ako bi se u tome uspelo, ako bi postojao neki recept za opštu sreću, narodni gnev bi se sručio na nas baš zbog te “iznenadne promene”. Da li si nekad čuo za Antu
Markovića. Nisi? Jesi? Nešto, malo. Dobro, ostavljam ti da proučiš njegovo vreme. Sad je naše vreme.
– Da, naše vreme. I šta nam je činiti?
– Odlično me pratiš. Šta nam je činiti? Treba nešto smisliti da se ono malo mozga što je narodu ostalo, da im se i to uzme, pa da smo svi mirni. I srećni.
– Da… da…što bi rekao jedan moj zastavnik…”…dosad smo se zajebavali, al’ ovo ide na vojni sud…” kad je hteo vojnike da upozori da njihovo ponašanje ne može više biti predmet njegove tolerancije i prikrivanja; da, ali mi smo bili jedna od poslednjih vojnih klasa, pa se od nas i nije mogao očekivati neki primereni entuzijazam po pitanju izvršavanja vojničkih obaveza i držanja kolike- tolike discipline. Izvinite gospo’n Ilija, malo sam odlutao. Odlutao sam u neka bezbrižnija vremena. Ali… ako kažete da im treba oduzeti i ono malo mozga što im je ostalo, onda…cenim da je stvar dogorela. Baš dogorela.
– Vidiš, Sveto, jedan od razloga zbog kojeg si moj favorit je što se tvoje razmišljanje zasniva na nekim prethodnim iskustvima, prethodnim događajima. Nisi opčinjen nekom originalnošću, ne tragaš za novim rešenjima. Dakle, kažeš, dogorelo… taman tako…dogorelo. Prošli put kad je dogorelo, kad smo kretali u svete ratove da oslobodimo sve Srbe ovog Sveta, rekli smo podanicima da od danas više nemaju ni jedan prebijeni dinar u bankama, a naročito nemaju ozloglašene marke i da moraju biti strpljivi jer se do pravde mora stići ratom koji nije nimalo jeftin. Pa smo dodali da bi bilo poželjno da svojoj matici uplate neki zajam, jer je baš sad potrebno, a kasnije ćemo svi da ubiremo plodove, ali će se znati ko je bio dovoljno rodoljub da se odrekne u korist države. A ko se buni taj je izdajnik, strani plaćenik i treba ga odmah po kratkom postupku. Ti si onda bio sasvim mali, ne znam da li su ti roditelji nešto spominjali, uglavnom, poneko se bunio, ne previše, mi smo poslali ljude na teren da kontrolišu situaciju, naročito one koje nisu razumeli ili hteli da razumeju tešku situaciju koja je zadesila našu zemlju. I nekako se to smirilo. Ali…ratovi potrajali, svi traže svoje.
I onda nas je obasjalo Sunce. Ispostavilo se da nezahvalni građani nisu baš sve svoje novce držali na jedinom za to ovlašćenom mestu – u državnim bankama. Oni novci, koje smo nazvali “stara devizna štednja” su potrošeni, a džebane nema. I tu smo se dosetili. Ajde još jednom da ih izujemo. Pa smo izmislili privatne banke, koje rade fantastične poslove. Dafina i Jezda su naslovi koje i ti pamtiš, zar ne Sveto? Ostalo znaš. Ali ovoga puta smo imali fantastičan izgovor. Što ste, ljudi, davali novce u privatne ruke, sami ste krivi.
Tako smo kupili još dve tri godine, dalje se nije moglo…bombardovanje nam je dalo još jednu godinicu, i ništa…Sad smo opet tu.
– Mi?
– Da, malo sam ovo konfuzno ispričao, ali samo će ti se razjasniti. Mi, koji sve to radimo, igramo igre, smišljamo dogadjaje, varamo na izborima, mi smo uvek tu. I na nama je odgovornost.
– Pa pitao sam vas da li je prava vlast tu, vi rekoste da poštujete državu i njenu vlast, a sad ispada da i nije baš tako.
– Da, mi poštujemo državu i izabranu vlast, ali shvati Sveto, oni su prolazni…mi smo tu za sve. Osim toga, oni su toliko isti, sreća sto im se stranke različito zovu, inače bismo se često zbunjivali. Žele lovu, slikanje, dobre ženske i tu među njima nema izuzetaka.
Nastade tišina, i to potraja nekih dvadesetak sekundi; Ilija se zamislio, kao da je proveravao da li mi je rekao sve što je trebalo, i da li je to rekao na primeren način. Ja sam razmišljao da li sam ostavio utisak koje me zadržava u igri. Uglavnom sam bio zadovoljan, naročito zbog činjenice da se Ilija možda i previše otvorio za prvi susret, i kao da ima bezgranično poverenje u mene,
pričao i više i detaljnije od onog potrebnog, onog neophodnog da mi razjasni gde se nalazim i sta se očekuje od mene.
– Dakle, uzeti narodu još i ono malo pameti što mu je ostalo -rezimirao sam sa nepritajenim podsmehom svrhu novog lutrijskog projekta.
– Upravo tako. Sveto, očekujem da razmisliš o mogućnostima i da mi se javiš sa nekim idejama, varijantama. I da budemo načisto. Ja sam Ilija, i ti me zoveš direktno.
– Razumeo sam g…razumeo sam Ilija. I hvala vam na vremenu. Nadam se da ću vam biti od koristi.
– I ja se nadam Sveto. Bilo mi je drago da razgovaram sa mladim pametnim momkom, to me uvek nekako vrati u neka moja vremena. A sad se vraćam svom sivilu, lažnim likovima i pokvarenim i izveštačenim osmesima. Zdravo momče.
Tu se nas dvojica rukovasmo i on izađe. Još sam malo posedeo, tek da popijem piće do kraja i da razmislim da li ću odmah kući ili da se prošetam još malo po Beogradu.
V
Stigao sam u stan predveče, pomalo umoram, i potpuno ispražnjen. Uključio sam tv i tamo je neko nešto govorio, pa se neko drugi pojavljivao i nešto odgovarao, bio je prilično ljutit, kao da govori o nekoj kosmičkoj nepravdi, pa se kamera opet usmeravala na ovog prvog koji je smireno pričao svoju priču. I tako su njih dvojica nešto raspravljali, očigledno sa suprotstavljenih pozicija; često sam voleo da isključim ton i pratim emisije u kojima su učesnici nešto blebetali, ironično se obraćali sagovornicima i gledalištu, a ja sam sebe proveravao u pogađanju teme i stavova pojedinih učesnika diskusije. Da li sam bio uspešan proveravao sam nakon nekog vremena uključujući ton i prekidajući misteriju koja je pratila takav način praćenja naših čuvenih talk- show zabava. Uglavnom sam pogađao, pri čemu priznajem da sam poznavao te narcise koji izuzetno vole svoje pojavljivanje pred kamerama u živim emisijama, a posebno uživaju u svojim mudrolijama i poentiranju svojim zaključcima, a sve na osnovu nekih čudnih premisa, prethodno pripremljenih i sročenih kao neke opšte prihvaćene istine.
Na primer: – Tačno se zna o čemu su razgovarali Obama i Putin, prema tome moramo biti spremni i diplomatski reagovati….ili – Svima nam je dobro poznato o kom tajkunu je reč i kome se promena poreske stope neće dopasti. I tačno se zna čiji je dotični tajkun sponzor.
Ponekad sam se čudio kako se to “zna” o čemu su Putin i Obama razgovarali, iako je očito da oni baš nisu hteli to da razglase; ili kako se to zna, da ovaj ili onaj bogatun daje novce ovima ili nekim drugima.Dugo sam sebe ubeđivao da uvek postoje ljudi koji su u toku, jer su jednostavno dobro obavešteni, ili što bi se reklo, u pravo vreme su na pravom mestu. Pa sam se pitao kako se do toga dolazi, i da li ću nekad i ja znati nešto pre svih drugih, i moći da se predstavljam kao neko ko ima veze i dobro je obavešten. Imao sam osećaj da je upravo došlo to vreme. Dakle, ja ću biti onaj koji je dobro obavešten i ja ću znati o čemu se zapravo radi, a ovi tipovi po televizijama će i dalje pipati u mraku i pokušavati da prodaju neku svoju konstrukciju, koja će , doduše, posle nekoliko dana pasti u vodu, ali …narod je tako dobar i glup. Sve će da oprosti, a ionako se ne može setiti šta je neko rekao pre dva, tri dana. Mada, to i nije najvažnije u sadašnjem trenutku.
Još uvek mi je u glavi vibrirala misao predsednika Lutrije, Ilije, da narodu treba uzeti još ono malo pameti što im je ostalo. Kako? Nisam imao pojma kako. Jedino sto sam znao je da postoji način da se to učini. I rešio sam da baš ja to izvedem. Osećao sam da je to prilika, mojih pet minuta. Osećao sam se dobro i umorno, i sa nestrpljenjem čekao sutrašnji dan, kada ću onako naspavan, moći da postavljam konture za projekat lišavanja zaostale mudrosti ljudi s kojima delim ovaj prostor- poznat po imenu Srbija. Ni na tren nisam pomislio da li sve to ima smisla, da li je to, u krajnjoj liniji, moralno. Zapravo, jesam, ali samo kao nedostojnu ideju, jer u našem društvu se više i ne pamti kad je neko postavio pitanje poštenja, jedino se poštuju materijalne vrednosti, i iz njih su se dalje izvlačile vrednote koje su smatrane prihvatljivim za današnje vreme- pretnje, ucene, otimačine. I tako u krug. Ili si elita ili ćeš da paseš travu i da glođeš otpatke sa njihovog stola; naravno ako ti dopuste.
Te misli su me uspavale. Ne znam šta sam sanjao, ali sam se probudio negde pred zoru sa nekim čudnim idejama. Lutrija….nagrada….kazna…moji roditelji. Šta kazna? kakva kazna? Pokušavao sam da se vratim u san, ali kako mi to nije polazilo za rukom, skroz sam se razbudio. Ostalo je još tri sata do odlaska na posao. Sta ću do tada? Rešio sam nešto da čitam, uzeo Borhesove pripovetke, ali mi je misao stalno nekud lebdela. Da li me je otac tukao? Možda jedanput, najviše dvaput. Zašto? Da li me je kažnjavao? Ponekad, ali ne znam zašto? Da li me je nagrađivao? E, toga ne mogu da se setim. Ali jeste mama. Od nje sam dobijao neku ekstra lovu, za što stari nije imao pojma. Da, tako je bilo, nagrada od mame, kazna od tate. Čekaj, čekaj. Da li je to baš tako bilo? Nagrada od mame, a kazna od tate. Da li su to oni radili po dogovoru, ili… Ili šta? Tata me nije voleo, a mama jeste. Kakve sad to veze ima?
Ponovo sam se potrudio da se setim šta sam to zapravo sanjao i video sam mamu kako, sa osmehom i malim zavežljajem, prolazi kroz kapiju zatvora. Tata nije bio u blizini. Nekako s njim nikad nisam uspeo da uspostavim neki kontakt. Prvo što se sećam, je da je nekih godina kriznih, uporno odlazio svako jutro na posao, a nikad nije donosio odatle ništa. To sam čuo od mame, koja je napustila posao i počela da se bavi izradama nekih sklopivih ramova i to prodavala knjižarama i galerijama. Nisam imao predstavu šta se zapravo dešava, jedino mi
je bilo čudno sto se njih dvoje ili svađaju ili ne govore. Otac je psovao državu, i govorio kako jednom ovoj bedi mora doći kraj i da je sad najgore vreme da se napušta posao i radi nešto “privatno” – to je trebalo da označava izradu tih ramova. Osećao sam da se mama više bori za porodicu, i zato sam bio prisniji s njom. Više sam joj verovao, i to mi otac nikad nije oprostio.
Kasnije sam razumeo da je njihov brak davno potrošen, ako je ikad i postojao. Medjutim, to je bila opšta slika svih porodica u ona smutna vremena, pa sam zaključio da neke uhodane, skladne zajednice i ne postoje. Kasnije je bilo nešto bolje, ali se ta slika supružnika večito natmurenih i neljubaznih jedno prema drugome, nije promenila. Moji roditelji i sad žive zajedno, a razlog tome je, pretpostavljam, finansijska nemogućnost da se rastave. Sve u svemu, nisam mogao da “rastumačim” taj svoj san, da li je taj odlazak u zatvor moje mame moja ili njena kazna i šta znači taj osmeh. Da li je to neko njeno “oslobađanje” , koliko god to cinično zvučalo.
Ono što sa sigurnošću mogu da tvrdim je da se tada kod mene prvi put promolila ideja da svaka nagrada, ili dobitak, treba da bude, ili jeste, praćen i kaznom. Doduše, prilično u magli, ipak sam se grčevito držao za tu ravnomernost. Naravno, rano je bilo za bilo kakvo ozbiljnije razmatranje i zato sam došavši na posao malo ranije, ušao u svoj ofis i otvorio teku u koju sam zapisivao neke stvari iz dnevnih događanja, ništa bitno, i počeo da navodim taksativno i hronološki šta mi se događalo juče, od ulaska u centralu Lutrije.
Prvo je ušla sekretarica i s naročitim osmehom, nameštenim za one koji napreduju, čije vreme dolazi, poslužila me kafom i bez reči se povukla. Očekivao sam sledećeg posetitelja znajući da će to biti neprijatan susret kako za njega tako i za mene, ali bio sam spreman da to progutam i da idem dalje. Pretpostavljam da je Manojlu bilo još i gore. Ušao je bez kucanja ( ne znam zašto sam primetio taj detalj, pa skoro je normalno da direktor ulazi u kancelarije svojih službenika bez kucanja, ali sam ja već tada sebe video drugačijim očima, na prilično visokom mestu, a to je bilo prepotentno sa moje strane i bez ikakvih osnova) i namestivši širok osmeh, zapitao:
– Zdravo momče, pa kako je bilo?
– Nije loše, direktore, svi su bili vrlo ljubazni prema meni.
– Pa, jesi se sreo sa predsednikom, strašnim Ilijom?
– Da, naravno, uglavnom sam s njim i bio, zašto mislite da je strašan? Meni nije delovao tako. Naprotiv, fino smo se ispričali.
– Ne mislim samo ja, on je strah i trepet cele firme, tako ga svi doživljavaju. Super ako je s tobom bio ljubazan. Možda se menja, a možda te i posebno ceni.
– Možda…nema veze, rekao mi je da vas pozdravim i da će vas zvati vezano za nove projekte.
– Pa je l’ i s tobom pričao o “novim projektima”? – konačno nije više mogao da izdrži neizvesnost. Prosto mi se uneo u lice izgovarajući ovo pitanje.
Potpitanje koje nije izgovoreno je glasilo: ” Želim da doznam sve šta se tamo dešavalo između vas dvojice.”
– Pričali smo o mogućnostima Lutrije kao institucije- dao sam Manojlu do znanja da se njegove želje neće ispuniti, bar ne sa moje strane. U trenutku sam pomislio da “prekomerno koristim” situaciju u kojoj sam se našao, ali sam sebi odgovorio da je to jedini način i da se pobednici ne zaustavljaju narićući nad sudbinama onih koji nisu uspeli, naprotiv, idu dalje gazeći sve pred sobom, bez ikakvih skrupula. Takva su pravila koje nisam ja postavio, jedino nisam uspevao da vidim sebe u toj postavci. Ponadao sam se da to dolazi s vremenom; to postajanje debelokošcem i gubitkom solidarnosti, saučečća i svega ljudskog o čemu su nam svojevremeno naši nastavnici – gubitnici govorili, spuštenim pogledom, ni sami ne verujući u te floskule. Manojlo je sve razumeo i samo kurtoazno upitao:
– Dobro, ali da li te je Ilija upoznao sa ostalim šefovima, jesi li obišao centralu?
– Zapravo su me smestili u jednu kancelariju i sve vreme sam bio samo s njim – laknulo je i meni što nisam morao da izbegavam odgovor.
– U redu, Sveto, znaš gde ćeš me naći ako ti budem potreban- završio je Manojlo ovaj neugodan, nategnut i kratak razgovor. Malo mi je laknulo, ali sam ipak osetio gorak ukus u ustima, jer kao da se to sve dešavalo nekom drugom, a ne meni. Idemo dalje, rekao sam sebi onu uzrečicu iz jednog naseg filma.
Kuda dalje? Zadatak sam dobio, treba naći neki sadržaj, nešto novo u lutrijskoj ponudi, nešto što bi bila prava bomba. Sve vreme mi se vrzma po glavi kazna, kao institucija, kao za neplaćanje struje ili tv preplate. Da se uvede kazna za sve one koji ne učestvuju ni u jednoj lutrijskoj aktivnosti, a zauzvrat da se povećaju nagrade, uvedu specijalni bonusi, jer će, je li, na taj način da se poveća nagradni fond. Ne, ne….to je suviše….diktatorski i nemaštovito. Ali, šta znači onaj san o odlasku moje mame u zatvor, uz njen zagonetan osmeh. Naravno da nisam verovao u snove i njihova predskazanja, ali sam hteo da proniknem u poruku, u neku ideju koja bi se mogla iz toga roditi. Ništa…. da pozovem Natu, možda ona nešto ima u glavi, ako je uopšte o tome razmišljala. Bio sam siguran da jeste, uvek je želela da mi čini po volji. Mada, pre dva dana kad sam njoj i Vesni o tome pričao, nisam imao pojma da se traži nešto tako radikalno. Brzo se javila.
– Zdravo Nato, ja sam Sveta, sta činiš?
– E zdravo, ništa, ništa narocito, nešto čitam i tražim konkurse.
– Znači, kod kuće si?
– Da, kod kuće…
– Pa, je l’ misliš na mene?
– Ajde Sveto, budi ozbiljan, neću o tome da pričam.
– Dobro, mislio sam na onu priču o Lutriji.
-Aha, pa nešto sam razmišljala na tu temu.
– I? – najednom sam osetio da ona ima nešto da mi kaže.
– Pa, kako da ti kažem, postoje neke ideje koje sam izguglovala.
– Vidi Nato, ako je nešto sto već postoji, to nas ne interesuje – opet sam vratio zvaničan ton koliko god je to bilo moguće, uz nagoveštaj da zapravo od nje nisam nešto više ni očekivao nego da pretabači sa mreže neku glupost.
– Nas? Ko ste to vi, Sveto? Mislila sam da …
Zastala je osetivši izvesnu uzdržanost kod mene. Mogao sam da je ohrabrim, da joj kažem da sam nestrpljiv da čujem njenu ideju, ali me je držao osećaj nadmenosti koji sam ispoljio i prema svom direktoru i za koji sam smatrao da mi dobro stoji i da treba da se što više navikavam da ga koristim. Namerno sam pustio da tišina potraje, nisam hteo da prekinem neprijatnu situaciju u kojoj Nata nije znala na čemu je, da li ima čemu da se nada od mene, ili je to još jedan njen poraz…
– Reci, Nato…- ipak ja nisam izdržao.
– Mislila sam da ćemo ti i ja biti kao neki tim, ja spolja, ti unutar Lutrije. Izgleda da to baš i nije tako.
– Pa sad si i mene zbunila…
– Sveto, govorio si da možemo da sredimo Lutriju, jel’ si sve zaboravio?
– Nisam ništa zaboravio, zato sam te i zvao, a kako si ti shvatila moje objašnjenje, prepuštam tebi.
– Dobro, neću da raspravljam s tobom, znam kako to završava. Dakle, želiš li ili ne da čuješ šta imam?
– Naravno. Pozivaš me na kafu, ili?
– Recimo…
– Oko 7 sam kod tebe, ćaos.
– Zdravo, Sveto.
Tako se ovaj razgovor završio neutralno, uz obostranu nadu. Moju da ću ćuti od nje nešto korisno i upotrebljivo, i njenu da se među nama može nešto desiti. Krenuo sam sa prelistavanjem internet stranica, ali sam bio potpuno odsutan. Znam samo da sam stigao do rimskih gladijatora i njihovu “lutriju” za jedan dan života, ali mi je sve to bivalo daleko i nekako neprimenljivo za ovu našu demokratiju. Očekivao sam da se nešto na tom tragu desi, da se pročisti kao jasna ideja, ali…to se nije ostvarilo.
Kad sam kretao kod nje, imao sam osećaj da je to nešto što treba učiniti, “odraditi”, jer sam obećao ovu posetu. Međutim, kako sam se približavao njenoj zgradi, javljao mi se neki znak, kao neka nejasna nervoza, da se možda ova poseta neće završiti bez rezultata. Naročito u onom delu koji mene zanima. Malo sam zastao pred ulaznim vratima, kao da još jednom razmislim da li bi možda bilo pametnije jednostavno se okrenuti, otići, ali to je bilo samo u trenutku, deliću sekunde, misao koju sam istom brzinom i odbacio.
Moj desni kažiprst je odmah pronašao njeno zvonce na onoj ogromnoj tabli sa sitno ispisanim prezimenima i brojevima. Poslednji put sam bio kod Nate pre nekih osam meseci. Da li je i to neki predznak?
– Ko je? – javlja se njen prilično izobličen glas iz interfona.
– Ja sam, Svetislav – hteo sam još nešto da dodam ali je baš prolazio neki stariji bračni par, pa nije bilo zgodno. Ružan zvuk daljinskog otključavanja me uvek preseče, ali sam brzo viknuo da sam ušao pa je škripa prestala.
– Pomislila sam da si zaboravio gde stanujem…uđi, znaš gde mi je bila soba, i sad je tamo.
– Gde ti je keva?
– Poslala sam je u bioskop – reče Nata sa zagonetnim osmehom, i gledajući me u oči, očekivala neku reakciju. Mogla je samo da primeti čuđenje, jer sam je doživljavao kao mnogo povučeniju osobu. Izgleda da je dobila instrukcije ( od Vesna, a od koga drugog). U svakom slučaju nisam imao ništa protiv ovog nastupa, šta više, razmišljao sam kako da održim naboj, da se opet sve ne završi u tišini, mrtvilu i iščekivanju da prođe vreme i da se rastanemo, hoćemo se videti sutra? i još poljubac i ćaos. Zapravo…ovo i nije neki randes, spoj ili šta već, pre svega treba da razgovaramo o našoj temi. E da, ali kako sad to da razdvojim. Pa da priznam, počela je i da me privlači. Pokušavao sam da sam se skoncentrišem- kako je ono govorio Bond, prvo posao, a onda zadovoljstvo, pre nego što je povalio neku dobru ribu u savršenom apartmanu. Da, da, ali niti sam ja Bond, niti je Nata riba sa savršenim merama, a i ovaj njen krevet je daleko od onih širokih u filmovima o savršenim ubicama i još boljim ljubavnicima. Ipak, poslužiće. Krenuo sam rukama prema njenom licu i spuštao ih očekujući da ih skloni, ali se to nije desilo. Čekala me je dugo- zašto sam baš ja bio njen izbor?
Ljubav se završila bez mnogo priće i uz mali dodir neprijatnosti. Jednostavno, preovladavala je fizika i biologija, a hemija je zakazala. Bar sa moje strane. S njene strane sam osećao napetost i strah da učini bilo šta, što bih ja mogao loše da prihvatim ili protumačim. Morao sam nekako da olakšam i njoj i sebi, pa sam joj rekao da pauza u našem odnosu ništa nije umanjila doživljaj, a da će svaki sledeći put biti sve interesantnije. Zašto sam upotrebio tu reč, ne znam ni sam, hteo sam da izbegnem trivijalnost ili da malu laž zamotam u ogromnu ambalažu. Nata se stidljivo osmehnula, i odlazeći do kupatila samo mi je preko ramena dobacila da se sam poslužim, jer znam gde se šta nalazi.
Kafu je, ipak, ona skuvala, a ja sam sve više bivao nestrpljiv. Da li me je samo namamila, a da zapravo ništa nema da mi kaže u vezi lutrije? To mi ne bi ličilo na nju, ali, šta znam, možda se promenila.
– Dobro, sad pošto smo se namestili, da pređemo na stvar- rekao sam ujednačenim tonom, želeći da joj dam do znanja da seks nije promenio nameru mog dolaska.
– Dakle, dobro. Osnovna je ideja omasoviti igranje lutrije, vezati to za patriotizam.
– Patriotizam? Znači, ko ne kupi loz nije patriota?
– Da, ali da to bude mnogo spontanije.
– Zasada se slažem s tobom, samo još ne vidim poentu. Način kako to da izvedemo?
– Ej, derane, što si nervozan, polako, je l’ žuriš nekuda?
– Jao Nato, u igri su mnogo veliki ulozi, uozbilji se, skoncentriši i kaži šta imaš.
– Znaš šta Sveto, to što si ti iz moje priče ne znači da sam potpuno poblesavila i da ću da se prostrem pod tebe kad god to zamisliš i poželiš. O čemu ti pričaš, kakvi ulozi, kakva igra?
Sad je došao na mene red da sklonim pogled. Bio sam svestan da imam odlične pozicije u firmi, da sam lepo primljen kod predsednika i da mi je poklonio poverenje, ali sam takođe znao da sve to može nestati za pola sata, ako ne donesem nešto opipljivo, nešto primenljivo za potpuno novu lutrijsku igru. U suštini, nisam znao da li Nata ima nešto ili samo blefira, želeći da me zadrži još neko vreme. A ako nema ništa u toj svojoj ženskoj glavi, nemam razloga da joj bilo šta govorim o svom boravku u Beogradu i zadatku koji sam dobio od glavnog lika Lutrije.
Zapravo, ne. Postao sam neiskren i prema sebi samom. Najprostije, išla mi je na živce. Šta god da uradi to se neće promeniti. Zašto, zašto te Sveto ona toliko nervira? Je l’ učinila nešto loše, pa da ne možeš da joj oprostiš? Ništa od toga, jednostavno to je tako i to je jače od mene. Kao što ja nikad neću moći da dođem do Mire, tako će uzaludni biti svi napori Natini da mi se dodvori. Razlika je samo u tome što meni Mira nikad nije davala ni šanse ni povoda da se nešto nadam, a ja sam često bio sa Natom više nego ljubazan.
Dobro, sad sam već otišao predaleko. Treba razrešiti ovu situaciju i izvući iz nje šta ima, pa onda ceniti da li je to nešto korisno.
– Nikakvi ulozi, Nato. Prosto, mislim, imam osećaj, da se u Lutriji spremaju neke novine i da se to može dobro iskoristiti, ako budemo pametni – ovo sam rekao mnogo smirenije, izdržavši njen pogled. – Reci šta ti je sinulo?
– Reći ću ti, Sveto. Ali, prvo ti meni reci – jesmo li mi, nas dvoje, tim?
– Kako to misliš – tim? Kakav tim?
– Mislim, da li smo u ovom zajedno?
– Da,da…. naravno, zajedno smo, nego kako.
– Nisi baš uverljiv.
– Nato, ako smo tim, kao što kažeš, onda treba jedno drugom da verujemo valjda. Ili?
– Dobro, dobro, verujem ti…
– Pa onda, da čujem šta ti je u glavici?
-Ukratko: dobitnici neće moći da raspolažu celokupnim iznosom, već će deo morati da prilože u neke fondove, dobrotvorne svrhe ili slične lopovske ostave.
– Dobro, to je u redu, ali nije nešto spektakularno jer se i sada deo lutrijske zarade ostavlja za te stvari – rekoh joj pomalo razočaran.
– Čekaj, nisam završila. Osim toga dobitnici će imati prava da odrede i druge osobe koji će morati da se odreknu dela svojih prihoda u te iste svrhe.
– Ovo molim na srpskom.
– Jednostavno. Ja dobijem 100 dinara , 50 uzmem za sebe, 50 se odreknem za bolje sutra i iz patriotskih pobuda i još dam nalog da se i ti, druže moj, pridodaš toj humanoj akciji. I to takođe sa 50 dinara.
– Zašto ja? Pa ja nisam dobio premiju – ovo sam rekao malo u neverici, a malo u prihvatanju ideje koja mi je polako ulazila u sivu masu i činilo mi se da nije loša. Da, uopšte nije loša, samo još malo da mi se objasni.
– Patriota i dobar gradjanin treba da budeš i kad dobijaš i kad ne dobijaš.
– Da, ali… kako ćeš me naterati?
– Da li treba da te nateram da činiš dobra i državi blagougodna dela. Dobro, za početak ce Lutrija odrediti koji su to ljudi ili firme koje jedva čekaju da pokažu svoje humano lice i da udele od svog bogatstva onima koji nemaju, ili onima kojima treba više nego njima.
– Znači, nešto kao uterivanje socijalne pravde…nije loše Nato, mislim da smo na dobrom putu. Samo da se malo sve to pročisti i jasnije ustanovi.
– Dakle, mi smo tim, je l’ tako Sveto?
– Pa da, pa da…što pitaš? Mislim, čini mi se, ovo je baš… Kad bolje promislim, baš mi se sviđa. Kako si došla do toga, Nato?
– E pa, prestani da me potcenjuješ pa ti neće biti čudno. Nije važno kako sam došla do toga. Kako da sve to upakujemo kao neku novu igru i, konačno, kome da to predložimo?
– Tu ja nastupam, ne brini.
– To sam i mislila, jer tu ne mogu da pomognem.
Zavalio sam se na trosedu, sastavio dlanove iza glave, a osmeh mi nije silazio sa lica. Razmišljao sam o samoj ideji, da li tu postoji neka rupa ili sve može da se namesti baš tako. Jer i ja sam razmišljao o nekoj nagradi i kazni, samo nisam mogao da to osmislim ovako kao što je Nata uradila. Sad mi je jasniji i onaj moj san ili magnovenje, šta god, o maminom osmehu i odlasku iza rešetaka. Otkud ta koincidencija. Kako je moguće da smo i Nata i ja imali, u suštini, istu ideju. Doduše, Natina je potpuno razrađena, a moja je u naznakama, maglovita i u snovima, ali ipak je postojala. Da li je to slučajnost ili nečija igra? Naravno, odmah sam pomislio na moćnog Iliju, koji će, ako mu se stvar dopadne, da potegne sve moguće poluge i mehanizme vlasti da otelotvori Novu lutriju. Već vidim rastrčale i zajapurene reportere i tv anketare koji saleću ljude na ulicama i pitaju ih da li smatraju da je pravedno da bogatiji više učestvuju u donacijama i novčanim prilozima u korist dobrotvornih društava, ustanova i
državnih fondova od opšteg značaja, uopšte, da li smatraju da li bi i uvođenje nekih obaveza po tom osnovu bilo legalno- uz dodatno objašnjenje da su se ti
ljudi u ovoj državi obogatili, pa valjda njoj nešto i duguju. I da li bi država imala više šansi da ekonomski preživi ove krizne godine ako bogatuni budu šire ruke. Pa onda vidim svakovečernje okrugle tv stolove, na kojima neki ozbiljni likovi razgovaraju, zabrinuto, ali dostojanstveno i sa novom nadom o projektu nametnutog patriotizma i svi se slažu da je ideja odlična ali, da kao i sve druge ideje koje smo uspešno upropastili, i ova nosi određene zamke i mogućnosti zloupotrebe. Pa se neki predstavnik vlasti, obavezno prisutan na tim sesijama, javi za reč i autoritarno objasni kako je ovo zamišljeno da funkcioniše kao švajcarski sat i neće biti moguće sistemski da se ruinira projekat. Pa na nečiju primedbu da smo slično govorili i kad smo raspisivali Zajam za Srbiju, taj isti lik se kratko osvrne na to vreme uz uveravanje, podržano i od voditelja i drugih objektivnih učesnika razgovora, da greške više nećemo ponavljati. Novine neće moći biti štampane ako na nekoliko prvih stranica ne budu bili naslovi o opštem oduševljenju u državi i ogromnom nestrpljenju naroda pred početak prodaje Nove lutrije. Dobro, biće i suprotnih mišljenja, ali i to će biti u funkciji demokratskih namera vlastodržaca, koji se, eto, ne boje nikakve kritike. Uostalom, uveriće se svekoliki Srbi vrlo brzo da je za prosperitet potrebno samo malo sloge i vere.
– Ej, Sveto, gde si?- probudi me Nata iz sanjarenja.
– Tu sam, razmišljam kako da se to sve uobliči, predstavi i na kraju, “pusti u pogon” – popio sam jos malo piva, obliznuo se i zapitao je:
– Nego, Nato, ti reče da imaš još koju ideju.
– Pa da, ali ova je nekako vodeća, mislim da je najbolja.
– Svejedno, reci šta još imaš.
– Dobro, bila je ideja da učesnici Lutrije mogu dobijati nagrade, kao i do sada, ali mogu bivati i kažnjeni, ako im se tako potrefi.
– Kažnjeni čime?
– Na primer, novčano ili dobrovoljnim radom.
– Dobrovoljnim radom, misliš po domovima staraca ili bolnicama?
– Ne, to je trivijalno. Na primer, da umesto nekoga stojiš u redu za dokumenta. Mislila sam da kazna zaista bude zapamćena.
– Da, da…vidi ti Nate, koliko je ona surova. Bravo curo, ima u tebi nekog štofa. Pa nije ti ni ovo loše, nije, nije… novčana kazna, kako bi ona izgledala?
– Mislila sam da preuzmeš umesto nekog da plaćaš porez ili telefon.
– Zašto? Mislim, zašto porez ili telefon?
– Suština je u neizvesnosti, nikad nećeš biti siguran koliko treba da platiš i kad je kraj, kad si izašao na zelenu granu.
– Pa to je divno. Narod će biti potpuno izbezumljen. Toliko zlobe na tako malom prostoru, joj Nato, žmarci me prolaze, upišaću se. Mislim da će šefovi biti oduševljeni. Definitivno.
– Koji šefovi, ne razumem, mislila sam da će to kao ići kovertirano.
– Dobro je Nato, sve je pod kontrolom, ništa ne brini.
Ucinilo mi se da ni ova druga ideja nije za odbacivanje i mada ima sličnosti sa prvom, to može biti samo prednost. Naravno da sam se setio Ilijine rečenice da narodu treba uzeti i ovo malo mozga što im je ostalo. Šta će im to, samo prave nevolje i nama i sebi.
Sve u svemu, sa osećajem da mi se sve karte otvaraju pošao sam ka stanu. Bio sam toliko zamišljen i odsutan da nisam primetio da mi u susret dolazi Stjepan. Blago mi je mahnuo ispred nosa, i tek sam onda shvatio da sam nekud odlutao, a da je stavrnost ovde a ne negde drugde.
– Zdravo mlađani gospodine- reče Stjepan i stane ispred mene sa osmehom i izrazom zadovoljostva što me je konačno ulovio.
– O zdravo, Stjepane, otkud ti u ovo doba, što ne spavaš? – zapravo, nisam baš bio oduševljen ovim susretom, sećajući se upozorenja dobijenih od predsednika firme, a i znajući da ću sad biti pod pritiskom da mu pričam o događajima iz proteklih dana, naročito o beogradskoj ekskurziji. Nekako on na to ima pravo jer sam od njega i tražio savet kako da se ponašam tamo pred onim glavešinama. Naime, znam ja da mogu da eskiviram svaki direktan odgovor, ali zna to i Stjepan, i ne bih voleo da oseti kako želim da se udaljim od njega.
– Vidim ja da ti treba neko piće da se vratis među nas smrtnike – reče Štef i uzme me pod ruku i dovede do stola u jednom od obližnjih kafića.
Čim smo seli, rešio sam da mu kažem istinu. To jest da mu kažem da mu ništa ne mogu reći.
– Pogodio si, baš će me pivo povratiti. I naravno neki tvoj komentar ili dosetka – hteo sam da temu prebacim na drugi kolosek.
– U redu, ali prvo želim da čujem tvoj izveštaj. Pojma nemaš šta se dešava kod nas u filijali. Svi su poludeli, prave se razne kombinacije, ispituju vozača Miloša, sve ih zanima, koliko si dugo bio, s kim si bio, šta kažu kolege vozači. Ja im povremeno ubacim neku poluvest, tek da im ne dozvolim da im splasne entuzijazam. Svi su me nekako popreko pogledavali misleći da znam mnogo više nego što otkrivam. E pa, Sveto, pucaj, očekujem da ja ekskluzivno saznam šta se dešava i šta se sprema u Lutriji.
– Stjepane, sve ćeš saznati kad dođe vreme. Ne mogu ti sad ništa reći. Nadam se da me razumeš – gledao sam ga u oči dok sam ovo izgovarao, nisam ni trepnuo, on je, očigledno razočaran, skrenuo pogled.
– Naravno, Sveto. Znam da si u takvoj situaciji i to je dobro. Dobro za tebe, za tvoju perspektivu u Lutriji. A mi ostali ćemo saznati kad to bude bilo moguće. U redu, nema ljutiš.
– Mogu ti samo reći da sam se video sa najvažnijim, predsednikom Ilijom Mirkovićem i da smo prilično dugo razgovarali. Deluje mi sasvim prirodno i nisam osetio neko nipodaštavanje ili potcenjivanje. razgovarali smo skoro kao ti i ja. Dobro, ne baš tako, ali bilo je ok. Skoro i da nisam imao treme.
– Ali to što ne možeš ništa da kažeš o temi razgovora, znači da ćeš se još susretati s njim. Ili?
– Da, trebalo bi početkom naredne nedelje.
– Vi baš ne gubite vreme. Ipak, Sveto, samo da ti kažem. Budi oprezan, s njima nikad nije dovoljno pažnje. Nemoj mu baš sve verovati, ni njemu ni njemu sličnima .
– Zašto Stjepane? Kao da si ti imao neko loše iskustvo s njim.
– E, da. Ali o tome ti ja ne mogu pričati.
– Super, onda smo egal – nasmejao sam se jer mi je laknulo. Baš je super lik ovaj Štef.
VI
Te noći sam prvi put imao košmarne snove. Sanjao sam ljude u ritama kako obilaze kontejnere, nešto vade iz njih i netremice me posmatraju. Bilo ih je mnogo u grupi, možda tridesetak ili i više, svih uzrasta i svi su bili mršavi i oči su im bile ogromne. Bilo je toplo, ali su ipak ti ljudi nosili kapute i neke teške cipele, na rukama rukavice, koje su predstavljale radnu opremu. Stajao sam na ulici, posmatrao ih i nisam mogao da se odvojim od njih. Poneki su kretali prema meni i pokazivali prstima prema svojim ustima. Pokušavao sam da se okrenem, da odem suprotno od njih, ali su se oni počeli pojavljivati i sa druge strane, i odasvud. Bio sam opkoljen, teško disao, pokušavao da potrčim, da pobegnem, ali sam shvatio da sam sve vreme na isom mestu i da su oni sve bliže. Probudio sam se u znoju, teško disao, pogledao na sat, bilo je 3. Pokušavao sam ponovo da zaspem, ali su mi se stalno vraćale košmarne slike tih prljavih ljudi. Tek pred svitanje sam zadremao, zaboravljujući na noćašnje muke.
Čim sam ustao, seo sam za komp da napišem neku skicu ili prvu verziju plana Nove lutrijske igre. Ispočetka je išlo teže jer sam još osećao psoledice noćašnjih muka. Osim toga bio sam potpuno neuk po pitanju tehnologije lutrijskih igara, strašno mi je nedostajao jedan Stjepan i njegova uputstva. Međutim, na njega u ovom slučaju nisam mogao da računam. Najvažnije je da se zadovolji forma, to su nas još nastavnici u srednjoj školi naučili, upola priznajući da skoro i ne čitaju zadatke i radove koje im učenici dostave. U ovom slučaju, biće bitna i forma i sadržaj. Osim toga, gospodin Ilija tačno zna ko sam ja i moraće malo da mi progleda kroz prste ako i ne pogodim potrebne redoslede upisivanja detalja igre na sreću. Vraćalo mi se samopouzdanje pa sam počeo kao da je stvar već gotova, a ne da pišem samo jedan predlog, jednu ideju za lutrijsku igru.
Uvodni deo.
Ova lutrijska igra je namenjena novom naraštaju naših korisnika, onima koji znaju da dobijaju , ali i da gube. Ovo je početak novog , šireg načina razmišljanja učesnika u lutriji. Povećava se motivacija- osim zarade treba pokazati i da smo društveno svesni gradjani, spremni da učestvujemo u izgradnji naše države putem finansiranja fondova i dobrotvornih akcija. Na kraju, treba pokazati hrabrost i zahtevati od onih koji stvarno imaju i mogu, da se ne libe i da, osim zadovoljavanja potreba svoje porodice, bliže i dalje rodbine potroše koji dinar i za opštu stvar.
Ovaj uvod sam namerno napisao u stilu komunisticke propagande. Naime, i posle dvadeset i pet godina od pada svih komunističkih režima, još se i ne nazire neki efikasniji oblik podizanja radnog i psihološkog elana ljudi nego ovakvi pozivi na zajedničke napore i uspehe. Jednostavno, ljudi vole da su deo nekog čopora, da nekome pripadaju, da neko o njima vodi računa, a naročito je važno – vole da
nema mnogo ili još bolje, da nema uopšte boljih i uspešnijih nego što su oni sami.
Da li ima išta lepše u našim životima, nego kad smo u mogućnosti da pomognemo onima kojima je zaista to potrebno. Nova lutrija ide u susret ostvarivanju tih najplemenitijih težnji naših ljudi. Dobitnici će osim novčanog iznosa biti nagrađeni učestvovanjem u dobrotvornim akcijama usmerenim ka našim građanima koji nisu u prilici da sebi i svojim ukućanima obezbede srećne trenutke, našoj siromašnoj populaciji. Za to će se postarati najviši lutrijski organi i dragi budući dobitnici, budite bez brige, svaki novčani iznos biće uplaćen na račun neke od proverenih dobrotvornih oragnizacija, tako da je svaka zloupotreba isključena.
I to nije kraj u novotarijama u našoj Novoj lutriji. Svaki dobitnik će imati diskreciono pravo da odredi još jednog davaoca pomoći tim istim dobrotvornim organizacijama. Iznos te pomoći ne sme biti manji od iznosa koji uplaćuje naš dobitnik. Naravno, vodiće se računa da ti davaoci budu odabrani sa liste bogatijih članova našeg društva, kojima takvo odricanje neće ugroziti uobičajeni način života. Naime, Lutrija nije organizacija koja želi da izvrši socijalnu nivelaciju naših ljudi. Ona ovom igrom želi da pokrene novi humanizam naših građana, koji zapravo, čući u svima nama, samo ga treba iznedriti.
Sve vreme sam zamišljao Ilijino lice dok bude čitao ovaj pamflet. Prosto sam bio ubeđen da će mu se prvo pojaviti osmejak, koji će se širiti i na kraju će se naš predsednik iskreno zasmejati, ali ne nečemu smešnom, nego odlično smišljenom načinu da se još jednom, kako se on to izrazio, uzme narodu još ovo malo pameti koje mu je ostalo.
Razrada.
Nakon što će na sva zvona biti oglašena Nova lutrija, kao nešto revolucionarno u igrama na sreću uopšte i nakon što se po svim televizijama i novinama ukrste stavovi večitih optimista i onih drugih, večitih zakerala, pristupiće se tehničkim pripremama, spremanju logistike i utvrđivanju distributivnih centara u svim opštinskim središtima. Najvažnija stvar u ovom pripremnom delu je timing- ne objavljivati vreme početka lutrije sve dok se skoro svi gradjani ne upoznaju sa pravilima i detaljima i dok se u vazduhu ne bude osećala napetost dovedena do usijanja. Bez adrenalina smo propali. Drugim rečima, ne smemo dozvoliti narodu da razmišlja glavom, jedino i isključivo polnim organima. Mada mislim da je suvišno, ali ću ipak da napomenem da bi vrlo korisno bilo ubaciti naše ljude na sva mesta – novine, tv, kafane i sl. na kojima će moći da poguraju Novu lutriju kad god, i ako to bude bilo potrebno, svojim upadicama, nevericama i dosetkama o mogućim budućim scenarijima.
Pravila i način igre moraju biti vrlo jednostavni, da su dostupni i onima sa nižim IQ; suština je da se svi osećaju korisnim članovima našeg, sto se ne pohvaliti, humanog društva. Dakle, koristiti bingo kao osnovu, jer je već ušao u pore našim vrlim ljudima, očevima i majkama, tetkama i ujacima. Takođe, prodaju organizovati na internetu, kako naši ljudi ne bi morali stojati u redu pred kioscima, buticima i radnjama koji nude lutriju, već fino i elegantno, na miru ispuniti i poslati kombinaciju.
Razlike od dosadašnjeg lota skoro i da neće biti, osim sto će se povećati broj brojeva koje treba pogoditi, naravno i opseg brojeva. Na primer, može da bude 12 od 84 ili tako nešto. Bitna razlika je što naša država vodi računa o svojim građanima pa će zaštititi maloletna i lica koja imaju probleme sa kockom i alkoholom od učestvovanja u ovoj lutriji. Kako? Pa jednostavno. Učestvovanje u igri je moguće samo uz ličnu kartu. Svi koji iz bilo kojih razloga nisu podobni, a to će se utvrditi brzom kompjuterskom proverom, neće moći da kupe listić.
Cena kombinacije će biti – balansirana. To je fantastičan izraz naših političara kad žele da nam saopšte da smo u čabru, ali da je to u suštini dobro za nas. Bitno je da ne bude jeftina u meri da se to i ne oseća kao neki trošak. Naravno, i ne nedostižna za većinu ljudi. Na taj način bismo postigli da se i oni siromašniji bolje osećaju, a njih je oko 95%, i konačno , zbog njih sve ovo radimo i mučimo se. Nama je dobro i sada, ali to ne spada u ovaj deo priprema za događaj godine…..
Dodao sam još neke detalje, ne direktno vezane za lutriju, više se to odnosilo na „ Organizacionu logistiku“, iliti – neposredno praćenje odvijanja događanja, iliti – efikasno otklanjanje svih mogućih smetnji u radu, iliti- kontraobaveštajna delatnost. Time sam hteo dodatno da se dopadnem Iliji i drugim šefovim koje nisam ni upoznao i da predstavim sebe kao igrača koji je u stanju da drži pravac i sprovede brod sreće do zamišljenog kraja.
Na kraju sam sve još jedanput pročitao, pa još jednom i tako još desetak puta. I svaki put pomalo ispravljao, doterivao, gladio i milovao tekst. Na kraju mi se sve ogadilo, pa sam pritisnuo „enter“ i onako iscrpljen, pokrio se ćebetom na otomanu i pokušavao da zaspim. U čemu sam i uspeo nakon nekoliko minuta, valjda sam bio i umoran i ispražnjen.
U neko doba se probudih jer mi se učinilo da nisam sam u sobi. Čuo sam neke korake, zapravo mešavinu dečjih, sitnih i odraslih, koji su izazavali škripu parketa. Dakle, lopovi. Stan je bio mali, jednosoban, sa posebnom kuhinjicom i kupatilom, plus mali hodnik i terasica. Pošto sam bio na četvrtom spratu, osećao sam se potpuno bezbedan. A sad šta se dešava, čujem korake iz pravca terase, a ne vidim nikoga. Učinilo mi se da se zavesa pomerila, pokušavam da uključim svetlo, ali ne mogu da nađem prekidač iz prve. Konačno, je sijalica zasvetlela, ali nisam video nikoga. Dobro je, nešto sam sanjao, nešto mi se učinilo.
Proslo je nekoliko dana iščekivanja nekog odgovora. Iz centrale nema abera. Na poslu su svi zvanični, niko ni da se našali. Čak se i Stjepan uozbiljio, ne provocira, pokušava da bude neprimetan; meni ponekad mahne, ali me više ne poziva na piće, odlazi sam. Razmišljam da li da mu se priključim; ipak ne, nešto će se rešiti vrlo brzo, ne treba da vučem mačka za rep, a Stjepan će to razumeti. Direktor često pogledava u mom pravcu, pokušavajući da odgonetne stanje mojih akcija u Beogradu. Ja sam se “povukao u miran život“ , odnosno u svoju kancelariju, izbegavajući da budem u vidokrugu ostalih koji tu upražnjavaju vreme do 4 posle podne. Uprkos tako naelektrisanoj atmosferi, ili baš zbog nje, osećala se neka radna mobilnost. Po stolovima su se pojavljivali stari, zaboravljeni predmeti i svi službenici su bili vredni i disciplinovani, zadubljeni u posao koji ih je čekao u nekim trošnim fasciklama. Nakon nekoliko dana predanog rada, kao da je svanulo. Sve se više oblikovao red, sve više se ocrtavao sistem koji bi poželeo svaki upravnik neke državne ustanove. Svaka fascikla je bila uredno numerisana i vraćena u orman po nekom redu. Na kraju je čak i meni bilo jasno gde se šta nalazi , na kojoj strani su dobavljači, a gde su srećni dobitnici.
Jedino sam se ja osećao suvišan i potpuno besposlen. Teško je provesti 8 sati bez cilja i obaveza. A ne mogu ni samo buljiti u monitor. Po ko zna koji put sam pročitao svoju skicu Nove lutrije, razmišljao šta bi se moglo menjati, dopuniti, popraviti. Na kraju više ni sam nisam imao pojma šta sam napisao, sve mi je bilo sivo, jednoliko; u jednom trenutku mi se sve smučilo, naročito ta neizvesnost, čekanje; požalio sam što sam uopšte započinjao celu priču, zaboravljajući pri tome da to nije bila samo moja volja. Šta više, nije bila uopšte moja volja, ali sam s mnogo entuzijazma prihvatio ponuđeni zadatak. Ali… zašto se niko ne javlja da mi kaže bilo šta, da je sve to potpuno krivo, da su članovi Upravnog odbora razočarani i zbunjeni, i ne znaju da li da mi saopšte da sve to popravim ili da se manem ćorava posla, jer očigledno nisam sposoban za takve domete.
– Da li je to Svetozar Milanović? – čuo sam poznati glas sekretarice iz Beograda.
– Da, ja sam – brzo sam odgovorio, sav ustreptao, kao da očekujem presudu prekog suda.
– Momenat, prebaciću vas kod predsednika.
Opet poznata muzička tema i konačno , Njegov glas:
– Ti li si, Sveto?
– Da, ja sam gospo’n predsedniče.
– Mmm…da. Pre svega, momak, ti i ja smo se već dogovorili da nisam predsednik, nego Ilija. A drugo…onaj tekst što si ma ga poslao – malo je razvukao, kao da još nije siguran šta da mi kaže i kako to što će mi reći, da kaže. To sve nije bio dobar znak, jedino mi je neki oslonac pružalo njegovo insistiranje da ga zovem Ilija, znači ostajemo u istim relacijama. Nastade tišina, koja je odzvanjala u mojim ušima, jezivo i teško. On je očekivao od mene neki glas, neki uvod, a ja se nisam oglašavao, jednostavno, bio sam sasečen. Na kraju, morao sam da progovorim:
– Je l’ baš tako loše?
– Ne, ne bih rekao da je loše,.. nego,kako da ti kažem… zahteva dosta pojašnjenja.
– Znam, ja sam to samo kao ideju, kao skicu za razradu…razumete…- to je više bilo beznadežno, jer ako to gospoda nisu razumela ili im se ne sviđa iz bilo kog razloga, onda je cela priča završena. Usta su mi bila suva, reči sam jedva pronalazio, a još teže izgovarao, nisam bio siguran ni da li me Ilija čuje.
– Pa…razumeću ako mi objasniš – odgovori Ilija, tonom u kojem sam, na trenutak, osetio prizvuk šeretskog smeha.
– Pa dobro, mogu da vam objasnim – postao sam malo hrabriji – trebalo bi mi nekih dvadesetak minuta; Ilija, hoćete imati toliko vremena za mene?
– Naravno, dečko šta si se stisao – sad se već smeh jasno čuo – malo sam te zezao…ha,ha,ha…. sve je u redu, ideja ti je valjana i ići ce u postupak. Šta kažeš na to?
– Uuuuuf….. baš ste me nagazili.
– Pa vidi, momak, treba da te proverim u raznim situacijama. Ovako: za dva dana dolaziš ovde, čeka te kancelarija i započinješ posao. Imaš sve na raspolaganju, nema novčane oskudacije, svi tvoji zahtevi će biti ispunjeni, biraš ljude s kojima ćeš da sarađuješ, niko i ništa ti neće biti nedostupno. Jedino meni odgovaraš. Da li si zasad zadovoljan?
– Uh, čekajte da se malo priberem….
– Pa potrudi se što pre, jer jedino što nemaš je vreme. Za dva meseca, dakle pčcetkom oktobra , startujemo. I o tome se više ne možemo dogovarati.
VII
Bio sam ošamućen. Ali, pozitivno. Sveto – „svet ti je“ pod nogama. Ovo je tvoje vreme i iskoristićeš ga. Konačno si na vrhu. I, kako reče Ilija, dobro, gospo’n Ilija, sve ti je raspolaganju. A šta je to sve, to ću ja da kažem. Prvo čega sam se setio je holivudski glumac gangstera, izvesni Robinson, koji u jednom filmu završava tako što mu cisterna benzina eksplodira u lice – ali to je, na kraju krajeva, bilo finale koji je taj lik nosio sve vreme filma u sebi – da konačno ceo svet vidi ko je kralj zločina. Osmehnuo sam se, sebi. Kako ti sad to pada na pamet? Kako bi dobro došla jedna cigareta. Ili ljubav. Sve mi se može.
Pozvao sam Natu uveče, rekavši da još nemam nikavih vesti iz Lutrije, ali da bih voleo da dođe do mene – ionako nikad nije bila u ovom stanu. Stigla je oko šest posle podne, i čim sam joj otvorio vrata, poveo sam je u sobu i uz poljupce, počeo da je svlačim. Malo se otimala, malo bila začuđena, ali je, naravno, sve to prihvatila kao neku novu priliku. Tražila je moj pogled, da li da udovolji nekoj svojoj želji ili da potvrdi ili odbaci svoje sumnje. I naravno, završio sam i pre nego što je ona uopšte i mogla da počne da razmišlja o nečem lepom, uzbudljivom. Kao da joj to nije bilo najvažnije, tražila je samo neku nežnost sa moje strane, obećanje ili bar nadu da ćemo biti par, kako je više puta tražila.. A pošto sam bio
divno raspoložen, pružio sam ruke prema njenom licu i blago je milovao…čak sam se i osmehivao, pokušavajući, maksimalnim glumačkim naporima, da to predstavim kao nešto, koliko toliko, pristojno s moje strane. Nije mi poverovala, ali je bila zahvalna i na tom pokušaju glume. Znala je da su odnosi među nama, kao i kod bilo kog drugog para, mešavina laži i kompromisa, neprekidni pokušaji nametanja svog ega – i sve to lepo zapakovano u nešto sto se zove ljubav. A ljubav ima hiljadu definicija i bar dve hiljade objasnjenja, i zato se pojavljuje niotkuda i nestaje u vremenu, ostavljajući nas zatečene i prevarene.
– I…šta kažu? – konačno je prozborila o stvari koja nas je najviše zanimala.
Bio sam spreman za to pitanje jer sam sve vreme razmišljao šta da joj kažem. Zapravo, ne šta da joj kažem, nego kako da joj kažem. Da mogu da pređem preko svega što smo se dogovorili prošli put kod nje, da smo tim, da smo zajedno u ovom ako se ispostavi da stvar pije vodu, to sam rešio čim sam onomad, pre nedelju dan izašao iz njene zgrade. Sad je došao trenutak da joj prospem svu svoju pokvarenost u lice, saopštavajući joj da je Ilija samo mene zvao u Beograd i da će se tamo dalje rešavati pitanje Nove lutrije. Naravno, prećutao sam da mi je isti Ilija ostavio mogućnost – kako se to lepo pravnički kaže – da sam pozovem ljude s kojima ću da realizujem celu ideju. Jer…šta će mi Nata? Ona je svoj deo obavila, saopštila šta ima i to se pokazalo prihvatljivim za šefove, a dalje je suvišna. Zar da nosim drva u šumu?
– Mislim da je stvar ok, pozvao me glavni i rekao da me čeka u Beogradu.
– Pa to jer super. Sveto, je l’ zbilja tako?
– Da, naravno… ne veruješ?
– Pa to je divno. I kako ćemo dalje?
– Na sta misliš?
– Pa to… na nas dvoje, rekli smo da smo tim, sećaš se Sveto?
– A…da, rekli smo… Ne kažem da nismo, ali sad se i drugi pitaju, zapravo ne samo da se pitaju nego i odlučuju.
– Na šta ciljaš?
– Vidiš Nato, stvari u ustanovama i državnim institucijama se odvijaju drugačije, postoji neki red, postupci. Svi se moramo toga pridržavati, ne možemo mimo sveta.
Gledala me je svojim crnim očima u kojima su se stvarale suze, ne verujući, a istovremeno i shvatajući šta joj govorim. Ponovo je izigrana. Da li to ona dobro čuje šta joj ja pričam. Da li se možda samo šalim? Ne, zna ona dobro s kim ima posla. U tim trenucima sam je žalio. Kako da joj objasnim da drugi put ne postoji, ni za mene ni za nju. Ona je znala da mi je dala bombu i očekivala je da će joj to biti ulaznica i za moje društvo i za moje srce. Na njenu žalost, to ne biva tako.
– Pa Sveto, ti si najveće govno koje …
– Čekaj Nato, ne zaleći se, čekaj da ti objasnim…
– Sta da mi objasniš…šta? … da si me opet zajeb’o? Koji si ti nitkov. Ali, znaj Sveto, nikome nije gorela do zore, pa neće ni tebi…okrene se to – Nata je tražila i reči i svoje stv
– veruj mi.
– Ukljuci svog ćaću, mene zaboravi. – Pogledala je po sobi da slučajno nije nešto njeno ostalo i onda je, već otvarajuci ulazna vrata dodala – sledeći put, Svetozare Milanoviću, kad se sretnemo, biće to pod drugačijim okolnostima.
Zalupila je vratima i strčala niz stepenice. Dobro, i to se završilo. Žao mi je, ali takav je svet. Nema više milosti za slabije, samo jaki opstaju. Naravno, ovo je samo korak koji se morao obaviti i koji treba zaboraviti. Dolaze novi, pravi izazovi. Pre svega, kako osmisliti funkcionisanje sistema i načine privlačenja naroda… o tome Sveto treba da razmišljaš, a ne o Nati…ona je prošlost, samo jedna etapa, koju si pravilno iskoristio i ne postoje razlozi zbog kojih treba da se osvrćeš. To neka rade slabići. Tebe čekaju drugi igrači, budući saradnici,majstori svog posla, koje ćeš pazljivo i polako da biraš i još laganije da ih uključuješ u priču. Još jednom – svet ti je pod nogama Svetozare Milanoviću.
Mnogo kasnije ću postati svestan svojih zabluda, i prizemljiću se ili ću biti prizemljen onako kako sam i zaslužio.
VIII
U moju beogradsku kancelariju je prvo ušla Slavica, devojka ili žena, tada još nisam znao, nekih desetak godina starija od mene i posle dobrodošlice me obavestila da će mi stalno biti na raspolaganju, bar u prvo vreme dok se ne snađem, a nada se i kasnije, kad se stvori tim. Upoznata je sa mojim planovima, smatra ih zanimljivim i provokativnim i naravno, želi da pomogne u ostvarenju te ideje. Rekao sam joj da će nam biti neophodni jaki igrači, naročito za medije, za organizovanje prodajne mreže, za logistiku, za pravne aspekte, psihologiju, političku podršku i finansije. I da bih cenio da u naredna dva dana obavimo koliko god je moguće više razgovora sa ljudima za koje ona smatra da mogu biti dovoljno pouzdani i kvalitetni da sprovedemo naum u delu. Sa smeškom mi je odgovorila da je očekivala takav početak, pa je unapred, na svoju ruku, pozvala neke od, po njenom skromnom sudu, a ispostaviće se vrlo značajnom u svemu, dobre i pouzdane kadrove, delom iz naše kuće, a neke iz nekih drugih državnih institucija, pa i privatnih agencija. Naravno, Ilija je obavešten o svemu. I još je predložila da danas iskoristim dan za upoznavanje sa njihovim radnim biografijama ili kako se to moderno kaže sa cv-ima i da od sutra, po mom izboru, započnu razgovori. Nisam imao razloga da se ne složim, mada sam osetio neku neravninu u svemu tome. Naime, ni sam ne znajući zbog
čega, osetio sam nelagodu što ova mlada dama pokušava od početka da preuzme vođenje igre, sve vreme ostavljajući utisak da samo izvršava moje naloge. Mada sam bio svestan da u početku bez njene pomoći neću uspeti ni do toaleta da stignem i da zasad to mora tako da funkcioniše, bojao sam se njene lukavštine i očiglednih sposobnosti da proturi svoje ljude i ideje i to na način kao da je to upravo moj izbor.
Koliko god se i Slavica i ostali službenici prema meni ophodili ljubazno i sa dovoljnom dozom predusretljivosti, ja sam tamo, u suštini, bio strano telo. Kao takav ću nekad ređe, nekad češće dolaziti u sukob ili bar u napetost prema ostalim člnaovima kolektiva. Naime, iza mene niko nije stajao, stigao sam u Lutriju, a sad i u orgnizaciju ove najnovije igre pravo niotkuda, nemam blage veze s poslom, a pokušavam da uspostavim sistem kao neki iskusan menadžer. Nisam bio svestan koliko je to neprirodno stanje u kojem ću ja, potpuni analfabeta lutrijskog posla svima oko mene izdavati naređenja i zajedno s njima sprovoditi neku koncepciju nove igre na sreću u koju se polažu ogromne nade. Jednostavno, kao mali provincijalac, bio sam uvreda za sve njih koje ću sam ili po Slavičinoj sugestiji, odabrati u tim. Ja sam sve ovo, na svoju sreću, tek mnogo kasnije skontao. Zato sam i uspevao da ostanem u sedlu i ponašam se kao debelokožac iako nisam imao predstavu sa koliko omalovažavanja sam dočekan u lutrijskoj centrali.
– Dobro, Slavice poređaj mi njihove fascikle po strukama i da počnemo; na primer sa marketinškim igračima. I poruči neke kafe…
Za minut se vratila sa šest fascikli, stavila ih ispred sebe i započela predstavljanje. Počela je da čita sve što piše u tim dokumentima, što bi bilo vrlo naporno i potpuno nekorisno, jer ništa nisam mogao da upamtim. Pa sam pomislio na trenutak da bi možda bilo bolje da mi sve to pošalje na mail, ali sam se na vreme zaustavio, jer bih u tom slučaju sve to morao sam da razvrstavam.
– Čekaj malo, Slavice. Ovako nećemo daleko stići. Ja te ljude ne poznajem, niti mi nešto govori to što ti čitaš njihove biografije. S druge strane, vremena nemamo da se previše nameštamo i organizujemo. Izbor ćeš, zasad, obaviti ti. Po svojim nekim kriterijumima. Pri čemu, zadržavam pravo – obožavam ovaj izraz, da neke ljude promenim kad stvar zaživi.
– Ako tako mislite….
– Misliš…mislim da sam mlađi od tebe, i Slavice, jedno pitanje…kako si znala da ću tražiti da se angazuju ljudi određenih profila? – trudio sam se koliko god sam bio u stanju da zadržim autoritet i da se nikako ne pozivam na Iliju. – Naime, ti imaš uvek spreman odgovor, kao da sam ti telefonirao ranije šta ću zahtevati prvog dana.
– Pa vidite… vidiš, Sveto.. i ja želim da se nađem u tvom timu. Jednostavno pokušavam da preduhitrim va..tvoje zahteve i da budem efikasna.
– A ti ljudi? Je l’ oni znaju da su „kandidati“ za posao u Novoj lutriji, mislim, jesi li ih pitala, ili će to za njih biti iznenađenje?
– Uglavnom sam im nešto nagovestila, svi su zainteresovani.
– Dakle, svi ovi iz tih fascikli znaju o čemu se radi?- hteo sam da joj malo nabijem krivicu odavanja poslovnih tajni, tek da ponovo uspostavim svoju nadmoć.
– Ne…naravno.. samo sam im nagovestila da se radi na nekom novom projektu, da se detalji još ne znaju, kao što se i ne znaju, je l’ Sveto? Pa znaš kako je, koga god da pozovem, svi su nešto zauzeti, morala sam nečim da ih zagolicam. Sveto, da se razumemo, ovo su najbolji ljudi u gradu, i oni ne sede besposleni čekajući nečiji poziv.
– To je dobro, nego reci mi, osim tebe, je l ’ ima nekog iz kuće?
– Ima, njih dvoje, pravnica i osoba za logistiku. Oni su stvarno ekstra, a kao i ti, tek su nedavno došli kod nas – hoću da kažem, neiskvareni i svoji.
– Da li su svoji? – pomislio sam na način zapošljavanja, koji nije nikad bez nečijih upliva.
– Da, sasvim svoji, ne brini; i vrlo inteligentni.
– Odlično, to cenim. Dakle, za sutra, počev od devet, na svakih sat vremena zakaži sastanke sa pojedinim grupama. Dotle ću pripremiti neke skice, pa ćemo ih prodiskutovati na samim sastancima.
Slavica je sve zapisivala i samo me, ustajući, priupitala da li Iliju da ukljućujemo u ovu fazu, na šta sam joj rekao da ću biti u kontaktu s njim.
Kad je zatvorila vrata, osećao sam kao da je neka furija prošla kroz mene i ovu prostoriju. Gde sam ja to stigao? Kako ću se sa ovim i ovima nositi? Ima da me pojedu. Gde će da bude moj oslonac? Da pozovem Natu u tim? Možda bi trebalo, ali još ne. Pokušaću sam, pa ako vidim da me gaze, onda… možda. Jer, šta mi ona može pomoći. Tu su druga pravila. Ovde, nema milosti- ko pogreši ispada. Šta ja mogu njima da kažem, kad sve bolje znaju od mene. Mogu samo da ih pitam, zapitkujem dok ne postanem sasvim nebitan. Mogu da kažem Slavici da odustajem od svih njih- stručnjaka i da ću sam da stvorim tim od početnika, meni sličnih. I onda da čekam da se pojavi Ilija i da me pita kako sam zamislio da će to da funkcioniše, pa da mi objašnjava da je cela stvar dignuta znatno iznad pojedinačnih sujeta i da je sve otišlo predaleko da se može amaterima prepusiti izvođenje. I bio bi u pravu. I šta mi ostaje? Treba da smislim neke adute koje ću povremeno izbacivati, tako da što duže ostanem u sedlu. Nato… pomagaj. Ti si uvek imala ideja. Na nju se više ne mogu osloniti. Da li ću sam uspeti nešto da smislim? Moraću. Osećao sam se kao da su mi dali da upravljam nekim boingom, a ja nemam ni dozvolu za automobil. Pa, Svetozare Milanoviću, dobio si šta si hteo, sad se snalazi kako znaš i umeš.
Slavica je tu glavni igrač, ona drži sve konce. I ne mogu očekivati da je na mojoj strani. A pošto sam njoj prepustio da stvori tim, naravno da će svi oni biti njeni ljudi. Jedino mi preostaje da što duže zadržim položaj rukovodećeg u projektu i da postepeno upoznajem neke ljude koje bi mi mogli biti korisni i kao delovi tima i kao osobe koje će biti na mojoj strani. To je sve što sam uspeo da skontam, pa sam se prepustio pisanju nekih prioriteta, nekih predradnji koje ću sutra na sastancima da predstavim tim ljudima. Pri tome ću se truditi da budem što uopšteniji i da sve detalje taktike prepustim ekspertima za marketing, logistiku, distribuciju, hakovanje i slične moderne discipline koje danas diktiraju način života. Uz sve to, najmanje ću govoriti o samoj igri, praveći se da bi oni o tome već mogli da budu odnekud obavešteni, istovremeno stavljajući Slavicu na iskušenje kako da zadrži curenje ( ili moderno leaking) tajnovitih planova, a da pri tome učinak ekipa bude veliki. Koliko je taj moj plan bio glupav i neodrživ postalo mi je jasno odmah sutradan na prvom sastanku sa marketinškim delatnicima.
Još sa hodnika se čuo neki glasniji razgovor i onda, istovremeno sa kucanjem, ulazi Slavica i maltene čineći vozić, njih šestoro, četiri momka i dve devojke, dobro raspoloženi s kezom na licu, svi mi prilaze, sledi predstavljanje i rukovanje, pokušavam da namestim izraz zadovoljstva , kao i da bar nekog zapamtim po imenu. Sve su to mlađi ljudi, mada stariji od mene, osim jedne žene koja je bliže pedesetoj nego četrdesetpetoj, po mojoj stručnoj proceni. Odeveni ne naročito zvanično, uglavnom u farmericama i neobaveznom sakou i posedali su, bez nekog naročitog protokola, kao da su došli na neku dodelu godišnje nagrade. I dalje su završavali započete razgovore iz hodnika, a kad su primetili da želim započeti zvaničan razgovor, postepeno su stišavali raspravu, uz konspirativne napomene da će njihove teme biti nastavljene, čim završimo ovu formalnost. Očekivao sam malo više smernosti pri prvom susretu, mada mi je i ovaj način upoznavanja odgovarao. Jer, ja sam bio taj koji je imao veću tremu od svih njih. Meni je bila potrebna relaksacija više nego njima, koji su napravili pozu – naši smo, daj da ovo obavimo, pa idemo dalje.
– Da se još jednom predstavim, ja sam Svetozar Milanović, dolazim iz jedne filijale iz unutrašnjosti, ili provincije, kako god, i vodiću projekat Nove lutrije, koja treba da se ustanovi za dva ili tri meseca. Neka vaša imena sam zapamtio, a ostala ću da naučim tokom saradnje. Imam dojavu da ste, ako ne najbolji, onda sigurno najozbiljniji u svom poslu pa i to neka vam bude vrednosni pokazatelj važnosti koji naša ustanova pridaje ovoj igri – počeo sam prilično zbunjeno, ipak sam uspeo da nekako održim nivo, pa se onda Slavica brzo uključila, da bi mi pomogla i naglasila svoj značaj u svemu ovome.
– Pre nego što nam šef objasni o kakvom je projektu reč, ja ću samo da napomenem da Upravni odbor, na čelu sa predsednikom Ilijom, zdušno podržava uvođenje Nove lutrije u našu ponudu igara na sreću. Kao što ćete uskoro ćuti, radi se o sasvim novom vidu igre i koliko je meni poznato, to će biti i svetska premijera, jer je nepoznata u međunarodnoj praksi. Dakle, radi se o izazovu i odgovornosti – da ne zabrljamo.
Dakle, to je trebalo ja da kažem, ali nisam …Međutim, šef… Otkud sam ja šef? Dobro, to ću raspraviti s njom kasnije, ali šta sada da radim, gospođica je fino prebacila vruć krompir meni u ruke, da ja prvi otvorim karte, a baš sam se upinjao da ja njoj to smestim. Toliko o mojim sposobnostima kontrolisanja situacije. Bio sam toliko zbunjen da nisam znao da li uopšte smem o tome da govorim.
– Mislio sam da su ljudi već upoznati sa suštinom… – počeo sam oprezno, i nakon što niko nije odgovorio, samo je poneko napravio začuđujući izraz na faci, nastavio sam – dakle, već duže vreme se razmišlja kako da se razdrma društveni život u zemlji. Naime, ako se gradjani i dalje budu bavili svinjarijama političara ili njihovim ljubavnicama i njihovim svađama i netrpeljivostima i to budu glavne teme u novinama i na društvenim mrežama, mi ćemo lagano da tonemo u živo blato našeg užasa i u tome nalaziti uživanje. – Tu sam malo zastao, pogledao prisutne, očekujući neku reakcije, zadovoljan sobom što sam, ako ništa drugo, uspeo da ih umirim i privolim na pažnju.
Koliko sam samo bio smešan i žalostan. Nisam imao pojma da je situacija u našoj sali bila groteskna. Mlad i nadobudan momak, koji je ko zna kojim putem i kakvim vezama seo za komandni pult, pokušava da vodi sastanak o početku neke velike lutrijske igre. Ljudi koji sede za stolom znaju skoro sve, jedino nemaju pojma ko sam ja, šta ću da radim i ko me je postavio na mesto koje mi ni po čemu ne pripada. To da je moja ideja – a zapravo, nije čak ni to, nema nikakve veze sa postavljanjem i vođenjem projekta koji ima ambicije da nadmaši sve dosad organizovane državne igre na sreću. Srećom, ja sebe nisam smatrao bespomoćnim, još manje nekompetentnim i to mi je davalo snage da otrpim poglede sažaljenja koje sam prepoznao kod svojih sagovornika. Nekoliko meseci kasnije ću saznati zašto sam tu gde jesam i šta treba da bude moja uloga u ovom cirkusu. Tada je to sve bilo daleko od mene, i ja sam bio ubeđen da sam “izabran” u oštroj konkurenciji mladih genijalaca koji svojom pojavom i učešćem u projektima treba da razmrdaju sveopštu učaurenost našeg društva. Verovao sam da sva ta nelagoda koja prati ovaj sastanak potiće isključivo od besa i zavisti beogradskih likova koji vide seljobera na mestu kao poručenom za nekog od njih. Ali, to je druga priča.
– Izvinite, jesmo li na osnivačkom sastanku neke stranke ili na poslu? Gospodine Sveto, ovakve parole slušamo bar jednom nedeljno, upravo od onih koji nas, kako kažete, guraju u blato. Da li vi nudite nešto drugo, ili? Mi se bavimo marketingom i baš ne vidimo neku vezu sa prodajom lutrijskih lozova, i čekamo da nas upoznate sa suštinom. A ako je to tajna, onda ćemo mi doći kad se skine oznaka sa predmeta… – to je rekao Milan, koga sam upamtio po kravati i još malo mi skratio prostor i vreme za izbegavanje otvaranja sadržaja Nove lutrije, koje sam, tada sam već postajao svestan toga, bespotrebno čuvao. Zaista ne možeš nekog da angažuješ za neki posao ako mu ne saopštiš šta očekuješ od njega i o čemu se u poslu radi. Ujedno mi je stavio do znanja da činjenicu što sam, kako reče Slavica, šef , ne smatra nekom barijerom u komunikaciji.
– Ne, nije tajna, sad više nije, ako je i bila. Samo nisam hteo tako bez uvoda…dakle, gospodo, pokušaćemo da pokrenemo lutriju u kojoj osim dobitnika, ima i gubitnika – konačno sam izbacio iz sebe tu nepodobštinu i pogledao u sagovornike, tražeći neku afirmaciju te ideje, ili potpuno nerazumevanje. A hteo sam i da proverim da li im je to već poznato ili će da glume iznenađenje. Svi su ćutali i gledali u mom pravcu, tražeći neko dodatno objašnjenje.
– Dakle to je ideja, a ja bih vas zamolio za diskreciju sve dok se, a to će upravo biti vaš zadatak, gospodo, to ne pusti u eter.
– Zanimljivo – reče Milena, kojoj još tada nisam zapamtio ime – je l’ možemo čuti neke detalje; i konačno, šta je naša uloga u ovome, kako rekoste, projektu?
– Da, naravno, zato smo vas i pozvali. Zamišljeno je da se dobitnici premija odreknu dela svojih nagrada i, takođe, da imenuju sa liste bogatih jedno ime koje će biti obavezno da uplati isti iznos kojeg se dobitnik odrekao, na ime neke humanitarne akcije ili fonda. To bi bilo u prvom delu.
– Samo polako…pa Lutrija se time i bavi, ona svakako pomaže te dobrotvorne i humanitarne saveze, ne razumem šta bi ovo sad promenilo? – upita ponovo onaj lik sa kravatom.
– Upravo o tome se i radi. Sadašnja ponuda igara na sreću nije dovoljno atraktivna, pa je i novca manje od potreba. Zato ćemo stvoriti igru sa imenima i prezimenima dobitnika i, zasad, dobrovoljnih gubitnika.
– Je l’ može to na srpskom? – javi se još jedan lik i potseti me na istovetno pitanje koje sam postavio Nati kad me je upućivala u osnove ideje. Ni meni nije bila jasno, kao ni stručnjaku za marketing i to me je umirilo, barem na sumnju o mojoj nedovoljnoj sposobnosti.
– Najjednostavnije: dobitnici premija će deo svog dobitka da poklone nekoj ustanovi i istovremeno će da nalože nekom od naših bogatuna da urade to isto u istom iznosu, dakle 50% od nagrade- koristio sam Natina objašnjenja.
– A zašto bi to ovi učinili? Mislim, nisu blesavi, a ne postoji način da ih se natera da rasipaju svoju lovu, kako god da su je stekli – nastavlja tip da dosađuje, ali su i ostali, svojim stavom, očigledno na njegovoj strani. I na moje zadovoljstvo se nastavlja i razgovor skoro identičan onom imeđu Nate i mene.
– Pa da, u suštini to jeste tako. Zato angažujemo vas da ih ubedite u patriotske namere Nove lutrije.
Nastao je muk. Drugovi i drugarice, marketinški stručnjaci, počinju da razumeju da se ne radi o prostoj igri, da je reč o državnom poslu ogromnih razmera i da je cilj da se nešto pokrene iz temelja. Što je po njih najgore, navikli su da deluju iz drugog plana, najčešće kao neki savetnici, protokol majstori za kojekakve reklamne i političke kampanje, dakle uvek iz senke, bez neke naročite odgovornosti, a sada će njihov učinak biti itekako merljiv. Nakon dva minuta ćutanja, javi se Milan kravata:
– Kažete – „patriotske namere“ – držao je odstojanje iako po svemu nije bilo razloga da mi persira. -Ako sam dobro razumeo, mi ćemo imati zadatak da uverimo tajkune da spas njihovih duša leži upravo u otvaranju tajnih računa za potrebe svenarodne lutrije.
– Da, i svenarodnog oporavka koji će biti neminovan rezultat ovog projekta.
Konačno sam i ja došao „na svoje“. Osećao sam da kontrolišem situaciju, prosto zato što marketinški prvaci nisu očekivali da postoji nešto u ovoj državi što može njih da iznenadi. A dešava se da im jedan provincijski klinac, do juče seljačić, govori o budućim društvenim tokovima. Jasno im je bilo da ne pričam o svojim željama, nego da će uskoro sva javnost da se ustalasa u istom smeru – smeru novih odlučnih koraka prema opstenarodnoj sreći. Ili ćeš učestvovati u tome, ili ćeš biti zgažen, to smo već nekoliko puta prošli, ali nikako da naučimo lekciju pa nas stalno vraćaju na tu temu. Desilo se to jednostavno i spontano, jer sam samo pokušavao da se suprotstavim njihovom cinizmu i omalovažavanju i u tom batrganju ostvario mnogo jači efekat od potrebnog da bih se održao iznad nivoa davljenja.
Naime, postoji kod nas neki iskonski strah od vremena jednoumlja, koja se smenjuju, kao plima i oseka, sa labavijim periodima, karakterističnim po slobodnijim prodorima novih ideja. Znam da me niko nije ovlastio da dajem nagoveštaj o ko zna kojem preporodu naše lepe zemlje. Nekako sam razgovor je doveo do toga i sad nisam hteo da se povlačim.
– O čemu se radi gospodo, kao da ste iznenađeni? – upitah ih, pun samopouzdanja.- Ovo treba da bude kampanja kao i svaka druga, kao i mnoge koje ste osmislili , sproveli i sad već zaboravili.
– Naravno, političke kampanje su kao neki cirkus i to niko ne shvata previše ozbiljno – reče jedini plavokosi među njima. – Međutim, ako se ovo bude ostvarivalo, neće biti nimalo naivno ni veselo.
– Gospodo, ponavljam, odluka o Novoj lutriji je donešena i mi je ne možemo zaobići. Na vama je da smislite način da je što bolje plasiramo u javnost. Nije na vama da razmišljate o budućim rezultatima same lutrije, ili o posledicama koje će, eventualno, imati na društveni i javni život u Srbiji. Eto, naterali ste me da se politički izražavam, što ne volim, ali se bojim da ću to često morati da praktikujem u narednim mesecima. Zato mi pomozite. I da se ne lažemo, niste vi gadljivi ni na kakve ideje. Da jeste, ne biste bili među najpozvanijima da radite ovu kampanju.
Tu sam se zaustavio, sve čekajući neku njihovu reakciju, a i dajući vremena izgovorenom da se smesti u njihovim percepcijama. I ne samo to, osećao sam da pritisak raste, što mi je i bio cilj, jer je bilo jasno da u nekoj mirnoj, kontrolisanoj utakmici, nemam šanse.
– Samo nešto da pitam,- reće ona sredovečna žena, Milena – hoćete li nam dati neki tekst, nacrt, ili šta već, te kako kažete, revolucionarne lutrije, ili da vam verujemo na reč?
– Naravno,- javila se Slavica, preduhitrijući me – ovo je samo prvo upoznavanje sa projektom; čekamo vaše mišljenje, konačno i vašu odluku o učestvovanju.
– Da, vi ste naš prvi pik – nadovezao sam se i ja, ne želeći da ispustim inicijativu – i smatramo vas najboljima. Međutim, ne treba da vas potsećam, koliko bi vaše kolege, koje nisu toliko emancipovane, želele tu vrstu dokazivanja. Ovo nije ucena, prosto želim da kažem svoje mišljenje, da ćemo eventualno vašim negativnim odgovorom izgubiti i vi i mi, a dobiće oni manje kvalitetni jer nećemo imati izbora.
– Dobro, mislim da je za prvi susret dovoljno rečeno- javi se kravata.- Kad ćete nam poslati nacrt?
– Dobićete ga još tokom današnjeg dana, a vaš odgovor očekujemo do kraja nedelje. – Ovo je rekla Slavica, upućujući mi pogled koji je tražio potvrdu
ove njene rečenice.
Naime, ja nisam hteo da se kandidatima pošalje baš kompletan nacrt
lutrijske igre, onako kako sam ga ja poslao Iliji, nego neku skraćenu varijantu u
kojoj bi se mogli pročitati samo osnovni delovi Nove lutrije. Čitajući mi misli,
Slavica im nije odmah podelila kopije, nego je sebi dala zadatak da im to
prosledi u odgovarajućem obliku, tokom dana.
Na kraju smo se razišli u drugačijem raspoloženju nego što je bilo pri susretu. Imao sam utisak, ili sam to želeo da se desi, tek svi učesnici su mi čvršče stisli ruku nego pri upoznavanju i gledali u oči s poverenjem. To je bilo dovoljno da se bolje osećam i sa više duhovne snage dočekam naredne grupe kandidata.
Do kraja dana smo razgovorali sa programerima, ljudima zaduženim za logistiku i distribuciju. Ipak, bilo je mnogo lakše jer će oni biti zaduženi za tehničku izvedbu, pa se skoro i nisu upuštali u suštinu ili moralnost cele stvari, ali i mi smo, ja pogotovo, bili mnogo upečatljiviji nego pri prvom susretu sa marketingašima. Ipak, i ovi jesu bili zainteresovani za objašnjenje i upućivanje u bitak Nove lutrije. Neki su izražavali nevericu u ceo tok projekta, a drugi su se pomalo divili ideji i priznavali da će to stvarno biti bum u društvenom životu. Sva njihova imena sam zapisivao mada su me skoro svi počastvovali svojim vizitkama, što je bio samo još jedan pokazatelj mog neiskustva u vođenju poslova. I dalje sam pokušavao nekom, samo meni znanom, memotehnikom da ih zapamtim i pratio sam njihove diskusije označavajući ih simbolima koji su trebali da me upozore na dovitljivost, analitičnost ili jednostavno na inteligenciju dotične osobe.
Tako sam upamtio lik Marije, omanje devojke ili žene, vrlo zgodne, sa visokim čelom koje je isticala, nekih trideset i pet godina po mojoj slobodnoj proceni, programera po struci, koja je postavljala vrlo konkretna pitanja. Koliko se očekuje da bude premija i koliko će se premija na opisani način „oporezovati“. A šta ako se vremenom, zbog porasta interesovanja, bude i premija povećavala, ili premije, da li ćemo doći do tačke kada tajkuni budu finansijski iscrpljeni i neće više biti u mogućnosti da prate patriotske obaveze. Odgovorio sam da sve situacije još nisu pretresene, ali da će finasijski plan lutrije biti pažljivo sagledan.
Milun Stanković je bio jedan od retkih izabranih „iz kuće“ i bavio se, navodno vrlo uspešno, logistikom. Drugim rečima bio je neka vrsta dispečera ili centrale, koji je imao pregled svih dostavnih i ostalih vozila i upućivao ih na predviđene destinacije, davao im nove zadatke, vodio računa o radnom vremenu svih vozača i prodavaca. Sve informacije, o prodatoj lutriji, o interesovanju građana, o vremenu najvećih kupovina i sličnim podacima potrebnim za poslovanje su se mogle dobiti kod njega, i to su bile pouzdane činjenice, bez greške. On je na sastanku uglavnom ćutao, kao da je smatrao da su drugi kompetentniji da pitaju, komentarišu, daju predloge, ali se posle nekih dvadesetak minuta oslobodio rekavši da on poslednjih deset godina samo to radi i da za njega neće biti ova lutrija neko novo iskustvo. Kad sam ga pitao da li se susretao sa ovakvom lutrijom, rekao je da ga manje interesuje kakva su pravila lutrije, on samo zna da posao koji njega čeka ne zavisi od vrste igre, nego od ekipe koja to radi. Vreme će pokazati da će mi on biti jedan od najbližih ljudi, jedno od dvoje ili troje kojima sam mogao verovati. Ali, tada, na samom upoznavanju sam ga smatrao pomalo nedoraslim za tako ozbiljnu igru, valjda sam očekivao više entuzijazma za samu koncepciju i novost u igrama na sreću.
Na kraju dana, kada smo završili sve sastanke i ispratili poslednju grupu, Slavica i ja smo se spustili u fotelje i zaćutali, procenjujući da li je sve dobro ispalo. Uglavnom smo bili zadovoljni obavljenim, pogotovo ja, osećajući da sam se baš dobro držao i da ni u jednom trenutku nisam popuštao u vođenju sastanaka, da sam sve vreme davao tok i ton razgovoru i bio za korak ispred ostalih, bez obzira na mladost i neiskustvo. Učinilo mi se da sam nadmašio sam sebe. Slavica je bila umorna, jer je ona, konačno, sve to organizovala, pozivala,
objašnjavala i na kraju dovela društvo za koje je smatrala da su najbolji za ovaj posao. Ćutali smo nekih pet minuta, ispijajući ostatke neke vode i onda sam prozborio da bi sad trebalo obavestiti Iliju o urađenom. Rekla je da sačekam još pet minuta, da malo dodje k sebi, pa će ga pozvati. Pitao sam je šta misli o današnjem danu, da li smo bliži cilju, makar za cantimetar.
– Mislim da si bio fenemenalan. Prosto si ih oduvao. Svaka čast Sveto, stvarno sam se bojala kako će sve to ispasti, ti si ipak previše mlad za ove majstore, namazane i premazane svim mogućim mastima i pomadama. Ko bi to očekivao, ali super je ispalo.
Bio sam oduševljen ovom njenom reakcijom. Tim više što sam i ja sam sebe tako nekako ocenio. Ali nisam očekivao da ću sa njene strane dobiti takvo priznanje. Možda Slavica i nije toliko protiv mene.
– I šta misliš, ’oće li se odazvati? Mislim, znam da hoće, uglavnom, ali koliko njih, ipak, neće?- nastavio sam razgovor pitanjem i prešao preko njenih pohvala, kao da su normalna stvar ili me ne dotiću i, čini mi se, napravio grešku. Bila je to prilika da i ja nju pohvalim i da se malo približimo.
– Ne brini. Svi, ili će samo jedan odustati. Pre svega jer znaju da ako ovo prođe bez njih, onda ni oni više neće imati neku cenu u svom fahu. A posle, to je ipak državni, dakle, veoma siguran posao, je l’ o tome pričamo, Sveto.
– A šta misliš… i tebe da pitam, da li je ideja dobra? Mislim kao osnova za neku opšte narodnu igru, onako kako je to zamišljeno?
– Da, konačno si me i to pitao. Ispočetka baš i nisam razumevala o čemu se zapravo radi, pa i nisam previše obraćala pažnju na suštinu. Onda mi je Ilija rekao da ću morati aktivno da se uključim, pa me je to nateralo da razmislim malo dublje. Mislim, Sveto, da stvar ima štofa, ali da je oštra kao ivica žileta.
– Da, biće da je tako. Ali, Slavice, gledajući te, ličiš mi na ženu željnu izazova i dokazivanja… hoću da kažem, da mi se čini da ti ovako nešto baš leži.
– Je li? Tako ti delujem? Mada, ja o sebi mnogo skromnije mislim. Ali, dobro… prihvatam, ako ti tako misliš… šefe!- Slavica je postala potpuno opuštena i prvi put sam je video u tom neobaveznom nastupu.
– Šefe… e to mi se ne sviđa, ali nema veze. Nego da čujemo šta pravi šef ima da nam kaže.
IX
Ilija se upravo vratio sa neke promocije i pozvao nas u svoj kabinet. Prvi put sam ušao u taj ofis i zinuo sam. Dugačka prostorija nekih petnaestak metara i široka osam, sva u belom. I zidovi i nameštaj, čak i aparati kojih je pun njegov radni sto- telefoni, fax, lap top, skener i sve što čini kompletnu opremu savremenog menadžera. Tu je i sto za sastanke, razvučen po celoj dužini prostorije. Zidovi su zaklonjeni plakarima i umetničkim slikama. Vide se i vrata koja vode, pretpostavljam, do kupatila. U pozadini su dva frižidera i jedna sudopera, sa stalkom za čaše, sve u tonu, sve vrlo ukusno.
Nasmešio se kad nas je ugledao i očima uputio da sednemo za veliki sto I tu nam se pridružio.
– Šta ima? Je l’ smo napredovali?
Slavica i ja smo se zgledali, ne znajući ko da progovori, a onda se, ipak, ona objavila.
– Pa…predsedniče, mogu da vas obavestim da je baš dosta urađeno. Samo danas smo imali 4 sastanka sa kandidatima, upoznati su sa suštinom Nove lutrije, svi su zainteresovani, tako da ja mislim da ćemo za nekoliko dana stvoriti timove.
– To je dobra vest. A…kako su reagovali na samu lutriju? Jesu li komentarisali mogućnosti, predviđali uspeh ili potop?
– Pa, i nisu. Samo su nešto bili sumnjičavi prema učešću ovih, bogatih… u smislu da će tu doći do opstrukcije.
– I?
– Pa to, uglavnom je to bila primedba.
– Da, ali jeste li im odgovorili?
– Da, – sad sam se i ja uključio u priču- rečeno im je da će njihov biti zadatak da ih ubede o sveopštoj korisnosti takve lutrije.
– Je l’ da…e pa super, odlično si im rekao… pa,da… normalno, to je njihov posao…ha,ha,ha…i šta je još bilo?
– Pa ništa naročito – produži Slavica da odgovara – svako se zanimao za neke svoje uslove, šta će imati od opreme, da li će imati kola na raspolaganju i tako neke detalje. Imala sam osećaj da su ljudi bili iznenađeni, ali prosto nisu ni znali šta bi da pitaju…
– Da, da… – Ilija se namesti u fotelji, zabaci glavu unazad, prekrsti ruke na način da nam da do znanja da se nešto presabira, pa nastavi – I ja sam danas bio vredan. Bio sam kod onih gore – i palcem pokaza na gore, jasno aludirajući na sam politički vrh. – Predočio sam im ideju Nove lutrije, prvi put, i očekivao sam teške razgovore, pokušaje miniranja, apriori odbijanja. Znate, uvek su tamo ti tipovi, neki savetnici premijera, ministara, koji te mrko gledaju kao da želiš da im zauzmeš posao. Ranije je bilo slučajeva kad sam odlazio neobavljena posla, a da nisam stizao ni da saopštim zbog čega sam došao. Međutim, danas sam se pripremio. Baš mi je stalo do ovoga i nisam hteo da sve završi kod nekih isfrustriranih apsolvenata pravnog fakulteta. U prvoj rečenici sam im spomenuo zaradu i povećane prihode budžeta. I to sam ponovio i u drugoj.
– Odlicna taktika, predsedniče – priskoči Slavica u trenutku kad je ovaj ispijao vodu.
– Da znaš da je dobra. Čim sam to saopštio ja sam bio glavni i uzalud su savetnici pokušavali da me izbace iz koloseka, da ospore prvo priču , a onda i mene; gazde su namirisale lovu i od tada su čule i slušale samo ono što im je bilo milo čuju i slušaju.
– A kod koga ste zapravo bili, ako sme da se zna- osmeli se Slavica da ga priupita, što sam i ja prihvatio govorom tela, primićući se stolu.
– Kod samog predsednika… da, da… a bio tamo i onaj njegov potrčko Marko. Da se razumemo, nije ovo bilo moje vatreno krštenje, mnoge sam predsednike i premijere ja preživeo. Sa svima je slično. Kad im spomeneš lovu, oči im se zacakle, ukoče se, pretvore se u uvo, a na licu im se pojavi blagi osmejak.
– I? – sad sam ja izgubio strpljenje.
– I…ništa, dao sam im naznake, ništa detaljno, i samo sam povremeno ubacivao milione evra moguće zarade, što je kod njih izazivalo još jače zanimanje. Na kraju smo se dogovorili da ih obaveštavam kako napreduje projekat, a da će to oni , svakako, podržati, jer je to, je l’ , u opštenacionalnom interesu, a oni su baš zato i izabrani da se brinu o takvim stvarima.
Svi smo zaćutali, zadovoljni razvojem dešavanja tog dana i svesni da nam je sve otvoreno. Kao kad bi najbrži čovek Husein Bolt kao četvrti član štafete Jamajke dobio palicu od svog trkača sa nekih pet metara prednosti. Ostaje mu samo da trijumfalno, bez nekog stresa ili neizvesnosti druge vrste, završi trku podignutih ruku. Zaista, ko ili šta nam je moglo stati na put?
Sutradan sam započeo posao na razradi pravila igre zajedno sa našom pravnicom. Nisam bio svestan koliko raznih situacija treba predvideti, tim pre što je mnogo novina u odnosu na klasične igre. Pre svega treba utvrditi način kako zaštititi dobitnike. Ako i dalje budemo insistirali na anonimnosti, cela stvar će izgubiti šarm. A ako ih budemo predstavljali imenom, prezimenom i adresom, dovodimo ih u razumljivu opasnost. Na kraju smo se složili da to ostavmo na volju samim dobitnicima. Uz preporuku da budu što otvoreniji je rće na taj način uveriti sve građani da se ništa ne mulja, da je sve čisto i “transparentno”. Naime, korišćenje lažnog imena menja svrhu i ideju; svi mi imamo lice i odgovorni smo domovini, ma kako to zvučalo u našim ušima i našim srcima. Što znači da ne treba da se stidimo ni svojih postupaka, ni svoga dobitka, ni svoje odluke, a još manje da se sakrivamo iza tuđe lične karte. Jasno je da živimo u vremenu kada smo potpuno pokriveni milionima kamera i kad se nalazimo imenom, prezimenom i svim potrebnim i nepotrebnim podacima u svim državnim insitucijama na, što se kaže, ko voli nek’ izvoli. Tako da je naša pravnica dobili zadatak da to uobliči u odgovarajuće postupke, i da spremi tekst s kojim će „ javnost“ biti upoznata na vreme, dakle, dve do tri nedelje pre otpočinjanja predstave.
Dok sam iščitavao mail-ove, upala je Slavica i razdragano javila da su skoro svi marketingaši prihvatili angažman, a i da su programeri na putu da budu kompletni.
– Da li se i Kravata prijavio?
– Pogodio si. On jedini nije.
Sećam se iz neke knjige, valjda je to bio Markes ili Tomas Man, ili obojica, da se ljudi često povode za nekom dobro plasiranom idejom, koju možda i ne razumeju do kraja ili je ne razumeju uopšte, ali je smatraju ujediniteljskom, i nekako, zaštitničkom i potpuno se predaju pokretu koji je nosi. Ko je, svojevremeno, razumeo šta znači reč diferencijacija ili Zajam za Srbiju? Malo njih, a milioni su ih nosili na usnama i glasno izgovarali… i što ne reći, žestoko sprovodili. Nisu imali pojma o čemu se radi.To je bio način da se kompenzira neupućenost i neznanje i da se stave na raspolaganje svojim mogućim gazdama. Naslućivali su da se sprema neka tarapana i da će u nastaloj gunguli moći znatnije da poboljšaju svoj ukupni životni status. Skoro istovetni scenario se dešavao i nakon 5 oktobra. Tada su demokratiju propovedali bivši dokazani fašisti. I ne samo to. Neprestano se pozivali na nju i potsećali na svoju privrženost naprednim idejama i stradanjima u prethodnom nenarodnom režimu.
Međutim, uvek se nađe neko kao Kravata, koji baš ne želi da učestvuje u takvim masovnim orgijama. U dubini duše sam osećao neku simpatiju prema njemu, jer konačno, on razmišlja svojom glavom i baš nije na prodaju za male pare. Bez obzira na pravilo koje kaže – ako se problem ne može rešiti novcem, može da se reši sa mnogo novaca, imao sam želju da još jednom razgovaram s njim. Čisto sam hteo da čujem njegovo viđenje i da se uverim da ne mogu da ga usmerim drugačije. Malo nadobudno s moje strane, ja njega da usmeravam, žutokljunac jednog ozbiljnog dokazanog i zrelog čoveka. I ne samo to; hteo sam da proverim da li će, eventualno, on mene, kao stariji, pokušati da skrene sa krivog puta. Mada, da budem iskren, hteo sam da pričam s nekim ko je bolji i od mene i od većine pravovernih; naime, osećao sam strah, strah od nedostatka ideja i rešenja koja će Nova lutrija zahtevati, a sve oči, kako mojih saradnika tako i nalogodavaca će biti uprte baš u mene.
– Ipak bih hteo da pričam s njim.
– Šta će ti to? On se ne smatra nekim kapacitetom, više sam ga zvala zbog iskustva; on dugo traje, ako me razumeš, ali ništa impozantno nije odradio – objašnjavala je Slavica, istovremeno ređajući ispred mene neke materijale, koje je trebalo potpisati ili samo da se upoznam s njima.
– Ok ako ne zeliš da ga zoveš, daj mi njegov broj… – bio sam uporan.
– U redu, poslaću ti ga, mada mislim da je to čist gubitak vremena; poznajem ga , on neće promeniti stav.
– Dobro, ali šta je rekao, koji je razlog odustajanja?
– On nikad ne navodi razloge za svoje odluke, ali ih nikad i ne menja. Zato ga smatraju teškim za bilo kakav timski rad. Mislim da je hteo da bude glavni.
– Dobro, proveriću – rekao sam naglašavajući da zasad više o Kravati ne želim da pričam. – Kad ćemo imati grafičko rešenje ili bar idejno?
– Da, izgleda da tu malo kasnimo, ostavila sam Dušanu da iskontaktira dizajnere, on nije smatrao da je to toliko hitno, tek im je juče poslao neki materijal o lutriji; mislim da ćemo tek za dva dana dobiti prva rešenja.
– Dušanu? Ko je Dušan?
– Da, ne poznaješ ga, on je referent nabavke, čovek starijeg kova i, kako da ti kažem, malo komotniji, ako me razumeš.
– Slavice, sve te razumem, samo si trebala da ga potsetiš, baš zato što znaš da je malo usporeniji; dobro, idemo dalje, šta se dešava sa logistikom?
– Mislili smo, za početak, da koristimo postojeće veze i kombije…
– Da ti kažem, meni je rečeno da ne treba da vodim računa o troškovima. Mada, slažem se, ne treba ni bez veze da se razbacujemo, ali ipak ćeš tražiti ponude za desetak kombija i dvadesetak kioska za prodaju lutrije; tek da vidimo o čemu se radi.
– Izvini molim te, ali to će biti potpuno nepotrebno, jer za kioske treba da dobijemo dozvolu za postavljanje… znaš, mi smo državna firma, ne možemo baš siledžijski da se ponašamo..
– Ne brini, ti samo traži ponude. Jer ako se stvari budu razvijale onako kako zamišljamo, dozvole nam neće ni biti potrebne.
Slavica je skrenula pogled, pokupila ona dokumenta što sam ih potpisao i izašla. Malo se, kao, uvredila, jer je osetila da ne može da računa na moje povlađivanje, bez obzira sto se savršeno brinula o svim tehničkim detaljima Nove lutrije. Očekivala je da će s moje strane poteći neki nagoveštaj mogućeg ortakluka, ali to se nije dešavalo. Znao sam da je najbolje da je držim na nekom odstojanju, da se jasno uspostavi linija razgraničenja između nas dvoje. Jedino nisam znao dokle ću moći da održavam taj odnos. Dokle ću moći da ne primetim da je promenila frizuru ili haljinu i da je dobro raspoložena, a da za to mora da postoje neki posebni razlozi. Dokle ću moći da ne pričam s njom o Ilijinom temperamentu, ili o šansama da ova Lutrija bude uspešna. A kad se to desi, kad dopustim da mi se približi, počeću da gubim snagu autoriteta i sve će mi biti teže da je kontrolišem u poslu. Možda će me tada više simpatisati, ali je sigurno da će me manje ceniti.
X
Narednih dana su se stvari sve više i više uhodavale. Stvoreni su „timovi“ koji su dobijali su konkretne zadatke. Marketingaši su po novinama i na internetu počeli da nagoveštavaju pojavu neke nove igre na sreću, koja neće ličiti na bilo koju dosad poznatu. Pa su onda ublažavali stav pišući da će Nova lutrija formalno ličiti na sadašnji Bingo ili nekadašnji Loto, ali da će suština biti okrenuta za 180 stepeni i predstavljaće potpuno iznenađenje. Knjigovođe su računale koliko novca može da se ostvari i kako da se efekat „ kažnjavanja“ što više uspostavi kao efikasno sredstvo povrata isplaćenih nagrada. Logističari su uspostavljali komunikacije na posebnim „ neprobojnim“ frekvencijama. Prodavci su uvežbavali način legitimisanja i brzog upisivanja učesnika lutrije.
Sa Ilijom sam se sastajao dva tri puta nedeljno. Uglavnom je slušao moje izveštaje, bez nekih značajnijih komentara, bilo pozitivnih ili onih drugih, povremeno je nešto upisivao u svoju beležnicu i na kraju pitao da li imam nekih ličnih problema. Odgovarao sam da je sve pod kontrolom, mada jesam bivao usamljen tih dana i nedelja. Sve sam češće imao neka priviđenja u vidu nezvanih gostiju. Nisu ništa govorili, samo su se zaklanjali iza zavese i posmatrali me. Najčešće je to bila neka familija, otac, majka i dete, svi su bili mršavi, sa velikim uvučenim očima. Plašio sam ih se, iako nisam bio siguran da li postoje. Nisu bili agresivni i to me je posebno čudilo. Kome da se žalim, svi bi popreko pogledali misleći da sam popustio sa živcima zbog velikih pritisaka kojima sam izložen poslednjih dana. Nadao sam se da ću ih se osloboditi, da će otići kod nekog drugog, kao što su došli, da će jednbostavno nestati i da ću shvatiti da je sve bilo neko priviđenje.
Međutim, dogod sam bio u firmi bilo je zanimljivo, uvek se nešto dešavalo, neko je dolazio, neko je pozivao, panično saopštavajući da je naišao na nepremostive teškoće – neki provincijski ćata nije hteo da izda dozvolu za privremenu lokaciju prodajnog mesta za Novu lutriju, jer u njegovom registru dozvoljenih delatnosti ne može da nađe takvo ime. Ili su prodavci tražili veće nadnice. Ipak, čoveka savlada neko zadovoljstvo kad se takvi problemi počnu rešavati, bilo ubeđivanjem, bilo autoritetom ili nekim veštim zaobilaženjem, odnosno gimnastikom.
Ono što sam saznao preko treće ruke je postupak omekšavanja i ubeđivanja tajkuna, naših nasušnih. Naime, iz nekih razloga me je Ilija oslobodio obaveze učestvovanja u tim pregovorima; prosto zato što su osim njega i još jednog direktora iz Lutrije, Slavice i angažovanih marketingaša, u tome učestvovali i neki likovi iz političkog sveta, a naravno neizostavni dekor su predstavljali policajci u civilu. Oni su samo ćutali i nešto beležili. Koliko su moja obaveštenja o tim sastancima – bilo ih je četiri- govorila, priča se razvijala na temu složenog trenutka u Srbiji i kako joj pomoći. Pa su marketing stručnjaci objašnjavali da tajkuni treba da posmatraju svoje učešće u lutriji kao kombinaciju investicionog i propagandnog ulaganja. Jer, govorili su da nema bolje reklame nego kad se slika ispisivanja čeka na velikodušan iznos bude emitovala svekolikom i zahvalnom Srpstvu. Osim toga, treba da se zna da će novac biti prosleđen onima kojima je preko potreban, što znači da ce biti u funkciji prometa, te će se vrlo brzo naći u prihodu tih istih dobrotvora – industrijalaca. Ova floskula „dobrotvor- industrijalac“ je naročito naglašavana da bi se podilazilo njihovoj sujeti.
Tajkuni su rekli da im je ideja prihvatljiva i da su srećni što ih, eto, njihova majčica Srbija nije zaboravila i da žele da pokažu kako nisu samo hladni kapitalisti. Ipak su tražili da im se te „dobrovoljne i dobrotvorne“ uplate odbiju od poreskih davanja, kao i da budu oslobođeni inspekcijskih poseta u narednih tri do četiri godine, jer, kažu, i njima je teško, a nemoguće je stvarati novu vrednost u uslovima stalne prismotre.
Vreme posle radnog dana u Beogradu mi je prolazilo usporeno i dosadno. Boravio sam u iznajmljenom stanu na Zvezdari, što bi se reklo opremljenom u full-u, ali je meni delovao prazno. Čitao sam novine, sva moguća izdanja, rešavao ukrštenice i sudoku. Ali, sve me je to više iscrpljivalo nego što je umirivalo. Osećao sam neku neispunjenost, nešto kao promašaj; nisam mogao sebe da smestim i pronađem u ovom gradu. Sva lica koje sam sretao po gradu su mi bila strana. Što je najgore, ja sam nisam imao nikakvu želju za društvom, čak ni za ženskim. Nemam pojma zašto, možda zbog osećaja lojalnosti prema firmi i podsvesne bojazni da bi moglo nešto procuriti. Ili jednostavno nisam znao kako da se uključim u neko drustvo. Uglavnom sam se predveče prošetao do Albanije i nazad, procenio sam da bi to moglo biti oko pet ili šest kilometara, što znači sat i po bezbrižnog gluvarenja. Zamišljao sam kako će se odvijati lutrija, kako ću se ja snalaziti na početku, upozoravao sam sebe gde ne smem da pokleknem, pravio neki potsetnik o merama koje treba preduzeti u određenim situacijama. U svemu tome sam imao pred očima neke najgore opcije koje su se obavezno završavale prekorima od strane Ilije. Bio sam u nekoj košmarnoj fazi, prosto nisam mogao da sagledam odvijanje jedne takve lutrijske igre, sebe kao nosioca posla i konačnog uspeha ili pada po svim osnovama.
Konačno, u sredu, 18-tog oktobra, nas je Ilija sazvao odmah ujutro, što je značilo da nam želi nešto važno saopštiti. Osim mene i Slavice, bila su tu ona dva pravnika i finansijski direktor Dule Komadinić, ozbiljan lik, po mojoj proceni, nekih pedesetak godina.
– Ljudi, startujemo za dve nedelje – izgovarajući to pogledom je prešao preko svih nas, kao da proverava da li smo tu informaciju primili sa dovoljnom dozom ozbiljnosti – što će reći, ono što je bilo daleko, došlo blizu. Sveto, kakva je situacija… kako je ti vidiš, da li smo spremni, da li još nešto treba doraditi, da li ti treba neko pojačanje…?
– Predsedniče, smatram da smo spremni i da će, uz malo početničke sreće, sve funkcionisati. Poslednjih dana sa terena su neprestalno ljudi pitali kad se kreće, šta još nedostaje, zašto se čeka. Konačno mogu da im odgovorim. Osećam da smo napravili tim koji će srčano raditi i s te strane ne očekujem nevolje.
– Ajde Sveto, možeš ti to bolje, ne učlanjujemo se u Savez pionira…šta te muči?
– Ali stvarno – bio sam uporan – mislim da smo spremni.
– Ipak, …na šta sumnjaš, od čega strahuješ?- bio je uporan i Ilija.
– Pa…ničeg konkretno…onako, šta ako pođe po zlu…kako ću reagovati u nekim situacijama…
– Na primer?- insistirao je Ilija.
– Na primer, ako ne bude odziva u očekivanoj meri… ako se sve utopi u neku rutinu… jednostavno ako ne bude senzacije – izgovorio sam ovo posmatrajući društvo za stolom, očekujući, nadajući se, da će me grupno razuveriti i naterati da odbacim oblake neverice u ono što nam predstoji.
Međutim, solidarnost se nije desila. Naprotiv, svi su redom sklanjali pogled, ali ga nisu spuštali već su ga usmeravali u stranu. Što je značilo da niti prihvataju moju malodušnost, a još manje žele da me ohrabre. Tu se završila priča o našem nesebičnom timskom radu, u koju sam samo ja, izgleda, poverovao. Zapravo, zašto bi me „oni“ drugačije i tretirali, osim kao što su i dosad, kao strano telo, kao neku privremenost koju treba preživeti, kao neki vrtlog koji se povremeno pojavljuje pre nego što se sve ponovo umiri u poznatu nam kolotečinu.
Neprijatnu tišinu je prekinuo Ilija rečenicom da je, konačno, sve to lutrija, pa i sam uspeh kampanje nam niko ne može zajemčiti. Nakon što su pravnici ispričali svojim poslovično nerazumljivim jezikom kako su „…sve smetnje otklonjene i sistem uspostavljen …“, i nakon što je finansijski izveštaj obznanio da su još neke „rupe u konstrukciji otvorene, ali na doborm putu da se zatvore“ red je stigao na Slavicu, koja je već od početka nagovestila da njena priča neće biti kratka.
Uspela je da vezući po događajima koji su se odigrali poslednja dva meseca u Lutriji, ispostavi sebe kao osobu, koja možda nije osmislila projekat, ali je svojom kohezionom aktivnošću i beskrajnim ličnim požrtvovanjem, strpljivošću i verom u firmu, povezala sve ljude potrebne da se ostvari cilj. Što je najinteresantnije, Slavica u toj svojoj logoreji sebe nije naročito apostrofirala. Sve vreme joj je pogled bio usmeren ka Iliji, skoro da nije ni treptala tokom tih najmanje sat vremena izlaganja, tako da sam stekao utisak da prisustvujem erotskom monologu koji će se završiti seksualnim činom tu na ovom stolu. Ilija je slušao i povremeno nešto zapisivao; sve mu je to godilo i nije želeo da je prekida, mada sam bio uveren da će se tako završiti Slavičin izveštaj. Naime, gospođa nije pokazivala ni umorni nedostatak materijala o kojem će govoriti.
Uglavnom, sve je, zahvaljujući njoj, spremno. U svim mestima su postavljeni kiosci, primljeni su i obučeni ljudi za prodaju, gde god se smatralo da postojeća prodajna struktura neće biti dovoljno kvalitetna, da li po pitanju ljubaznosti ili po pitanju sposobnosti širenja istine o novom lutrijskom dobu. U većim mestima su obrazovani sabirni centri preko kojih će se distribuirati lutrijski materijal na sve prodajne punktove. Nabavljena su dostavna vozila, veza sa policijom nije bila nikad bolja.
Propagandna kampanja u svim medijima daje rezultate. Telefoni ostavljeni za dodatne informacije svima koji smatraju sebe dovoljno mudrim da pitaju nešto što nije rečeno ili da nas posavetuju kako bi celu stvar moglo još mnogo bolje organizovati, ili jednostavno da nam daju podršku i da nas obaveste kako je u njihovom kraju sve stalo u iščekivanju početka, su bez prestanka zvrjali.
I dok je ona opširno opisivala sve naše – njene – trudove da porodimo organizaciju Nove lutrije, razmišljao sam koliko se ona, sirota, sve vreme mučila da sakrije svoje ambicije, koliko joj je bilo teško da trpi mene kao šefa. Dočekala je trenutak moje slabosti, mog prvog opuštanja, kada sam pomislio da smo blizu cilja, šta god taj cilj trebalo da znači, pa sam se poverio ljudima sa kojima sam provodio sate i dane i naivno ih prepoznao kao svoje. U sebi sam znao da ona jeste u pravu. Ja sam došao u Beograd donoseći projekat Nove
lutrije kao svoj (istinu o tome koliko je bio moj sam smatrao pouzdano zapečaćenom) i postavljen da sve to sprovedem u delu. O tome zašto je scenarista postavljen za režisera nisam hteo da naprežem vijuge, jednostavno -tako je odlučeno, da li je to inicirao Ilija ili neko drugi na toj ravni, nije menjalo na stvari. Proći će još nekoliko meseci da saznam sve detalje, a dotle ću uživati u blaženom neznanju. Slavica jeste sve organizovala. Od ljudstva do logistike i infrastrukture. Ja to ne bih umeo. Pre svega, ne tako davno sam još o lutriji razmišljao kao o jednom velikom bubnju koji se obrće i iz kojeg ispadaju neke kuglice sa brojevima. O kontaktima sa beogradskim facama da ne govorimo. Jednostavno, sve zasluge njoj pripadaju. I pošto je to tako, a niko da je pohvali, odlučila je samu sebe da promoviše. Naravno, znao sam da mi predstoji razgovor neugodni i da ga treba upriličiti što pre. Još uvek sam bio šef projekta i taj autoritet ne želim da joj prepustim, ni formalno ni suštinski.
Ilija je završavajući sastanak ponovio da sav lutrijski materijal mora da se nađe na prodajnim mestima za tri do četiri dana, da se reklamna kampanja dovede do vrhunca i da je na nama da se dogovorima sa svim medijskim kućama o svojim nastupima – vrata su nam širom otvorena. Upravo sam taj detalj iskoristio pozivajući Slavicu da se dogovorimo o našem pojavljivanju u važnijim medijima na koje sam planirao da idemo zajedno. Ustajući, pogledala me je pogledom koji je mogao da se protumaći – šta sad hoćeš od mene?- i bez reči otišla u svoju kancelariju. Znao sam da nema potrebe još jednom je pozivati jer ona, ipak, neće rizikovati neki veći sukob sa mnom, svesna je da zasad mora da me prihvati takvog kakav jesam. Razmišljao sam šta nas sve čeka u ovom periodu do pucnja startnog pištolja i stampeda kojem se nadamo, ili tihog bojkota od kojeg strepimo. U mislima sam ponavljao redosled poteza koji će se preduzimati narednih dana, pokušavajući da se usredsredim na neke moguće slabe tačke. Nisam bio ubeđen u marketinške rezultate, iako su svi u Lutriji tvrdili da se oseća onaj potrebni pozitivni naboj iščekivanja nečeg novog. Jednostavno, ja bih to drugačije uradio. Smatrao sam da je predstavljanje projekta trebalo podići na neki viši nivo od osnovnoškolskog. Naime, sva novinska izdanja su bila puna poziva na učešće u Novoj lutriji sa elementima pravednosti i hriščanskog praštanja i solidarnosti. U udarnim televizijskim terminima su se kao na pokretnoj traci menjali „ugledni“ sociolozi, psiholozi i ostali …lozi koji su se oduševljavali rešenjima iz budućeg svenarodnog posla. Nijednog glasa protiv, čak ni sumnje plasirane između redova. To me je plašilo… suviše je sve glatko i nekako bez otpora.
U tom meditiranju me prekinulo kucanje na vratima, i tek na moje „da„ ušla je Slavica, vrlo zvanično mi saopštavajući da dolazi po pozivu i ostala da stoji pored stola za kojim sam ja malo previše ležerno i opušteno sedeo.
– Pa….hoćeš da sedneš? – pokušao sam da spustim loptu na zemlju.
– Mogu – rekla je sedajući i glumeći uvređenost.
– Nešto se dešava?- pitam je nevešto.
– Na šta misliš?- odgovara Slavica pitanjem.
– Na to što ti misliš da ja mislim. Ne voliš što sam tu?
Pogledala me je kao da ju je pitanje začudilo.
– Tu smo se našli… ne razumem zašto bih ja trebalo to da volim ili ne volim.
– Slavice, da se ne farbamo. Ja sam tu postavljen mimo tvoje ili volje tvojih kolega iz Lutrije. I vi svi smatrate – nezasluženo. Verovatno ste u pravu. Osećate me kao nekog tuđeg i kao prepreku za sopstveno napredovanje i dokazivanje. Slažem se i sa tim. Možeš da misliš šta god želiš, ali ni sam ne znam koji me je mehanizam doveo da vodim ovaj projekat. Jeste da sam ideju ja obelodanio, ali nisam zahtevao niti na bilo koji način tražio da budem šef tima.
– Čekaj samo malo – prekinula me je- kažeš „obelodanio“…pa zar ideja nije tvoja?
– U suštini jeste moja, ali ne nalazim da je to sad bitno.
– Pa je l ’ tvoja ili nije tvoja?
– Kažem ti… moja je…ja sam je stavio na papir. Ja sam je obelodanio i elaborirao kad je trebalo. Bilo je i drugih ideja, ali sad nemam nameru da ti naširoko pričam o svim dešavanjima pre našeg upoznavanja.
– Tako sam i mislila – reće i skrene pogled uz potvrdno pomeranje glave, što je trebalo da govori o tome kako me je davno prozrela.
– U redu. Idemo dalje – pokušavao sam da je vratim na temu oko koje sam želeo da se dogovorimo.
– Idemo dalje? Kaži …
– Ovo što će se dešavati narednih meseci daleko prevazilazi naše lične interese i netrpeljivosti. U pravu si. Bez tebe ne bismo ovo postigli. Ja nisam vičan ovome, ali sad ni da želim ne bih mogao da se povučem iz projekta i da tebi prepustim dalje vođenje posla. A ne želim. Prosto, osećam da mi je ovo prilika koju neću da propustim, a verujem da ni ti ne želiš svoju da upropastiš i da se tu slažemo. Što će reći- upućeni smo jedno na drugo.
– Da… Sveto, što bi se reklo, pametno zboriš. Šteta što svu pamet trošiš na sporedne stvari i što samo misliš na svoju korist.
– Mislim da nisam jedini u tome, ali to je opet neka treća tema. Mada, sve se svodi na to. U svakom slučaju, priliku imamo oboje i, čini mi se, samo ćemo je zajedno iskoristiti ili zajedno upropastiti.
– Nažalost, opet si u pravu.
– Pa ćemo večeras otići na RTS i zajedno, s osmehom i optimizmom ispričati naciji da je sreća svačija, samo je treba zaželeti.
Uspeo sam da joj razvučem kiseli osmeh odobravanja, koji je mogao da znači samo privremeno sklapanje krhkog mira.
XI
Do tada sam dao dva intervjua za novine, pa sam nastup na televiziji doživljavao kao neku misteriju. Naravno, u tehničkom smislu- kamere, osvetljenje, uglovi snimanja, jer sam znao da oko 50 % publike samo gleda, a druga polovina i sluša i vidi. Sto se tiče teme, a to je skori početak Nove lutrije, osećao sam se spokojno. To niko nije mogao bolje da razume od mene. I ne samo to, na planu predstavljanja projekta nije postojala nijedna nepoznanica. Bar je tako izgledalo. Da bi sigurnost bila potpuna, i sam voditelj je bio instruisan šta, kada, koga i kako da pita.
Osim Slavice i mene u studio je bio pozvan i jedan „ nezavisan“ analitičar sociolog, koji je trebalo da predstavlja glas razuma i da smanji opštu navalu oduševljenja koja se polako primicala i preuzimala poželjni način ponašanja i razmišljanja našeg građanstva. Mi smo predstavljeni kao autori Nove lutrije i to je, čini mi se, povoljno uticalo na Slavićinu sujetu. Ipak sam ja dobio čast da uvodnim rečenicama predstavim osnovne postavke lutrije. Trudio sam se da to
učinim sto jezgrovitije, naglašavajuci socijalni elemenat lutrije. Naravno, nisam propustio priliku da kažem da će svi dobitnici imati prilike da aktivno dejstvuju u baš tom- pravičnom aspektu igre. Voditelj nije propustio da me upita da li je ideja originalna, naša srpska, ili smo odnekud prepisali. Odgovorio sam da je u Starom veku u Babiloniji postojala neka slična lutrija, ali da se to ipak ne može porediti sa ovom koju smo mi spremili i pri tome sam značajno pogledao Slavicu, koja mi je uzvratila jedva primetnim osmejkom. Međutim, gospodin “nezavisni“ me je upitao – ničim izazvan, da li smatram da je u pozadini ove lutrije dodatno oporezivanje zaogrnuto u plast domoljublja i samim tim nepošten pokušaj vlasti da popune budžetske manjkove. Srećom što je svoje pitanje dopunio sumnjom u namere vlasti, te mi je dao priliku da egzaltirano odgovorim kako je lutrija nezavisna i da je jedina namera organizatora da se popune budžeti dobrotvornih ustanova, i da će baš, suprotno od optužbi iz pitanja, biti tačno navedeni iznosi koji se uplaćuju. Naravno, sa imenom i prezimenom onoga ko vrši plaćanje. Dobivši izrežirani aplauz, nisam ni morao da odgovorim na pitanje o dodatnom zavlačenju prstiju u džepove bogatih. Slavica se, osetivši se pomalo zapostavljenom, ubacila u diskusiju govoreći da smo strogo vodili računa o zakonskom pokriću celog projekta i da smo dobili uveravanja najviših pravničkih autoriteta, nemam pojma na koga je konkretno mislila, da smo potpuno u okvirima, kako se to kaže, pozitivnih zakonskih propisa.
Time smo osvojili sve simpatije u studiju, tako da je sociologu ostalo da zaključi kako jeste u tradiciji našeg naroda da visoko ceni pravednost kao društveni cilj koji treba dosegnuti upravo onako kako to želi predstaviti i postići Nova lutrija i da će uspeh kampanje biti uspeh svih nas.
Suviše se sve odigravalo glatko, nije bilo sumnje niti nekog drugačijeg mišljenja. To me je zbunjivalo, konačno i opterećivalo. Oko svega se u našem društvu lome koplja, dokazuje pamet. Prethodna i naknadna. A zašto je sad sve tako mirno, kao da cela Srbija odlazi na ferije i razmišlja samo o aktivnom odmoru. Nešto nije u redu. Definitivno. Ali šta? S nekim sam morao da razgovaram o tome. Stjepana nema, ali će mi, možda, Kravata reći nešto na tu temu. Potražio sam broj koji mi je dala Slavica, tip se javio, iznenađen sto ga baš ja zovem, ali pristao je da se nađemo za dva dana.
Pošto sam tražio diskreciju, našli smo se u jednom tržnom centru, a odatle otišli u neki Mc Donalds na Novom Beogradu. Mada sam znao, ako me bude neko pratio neću mu zadavati previše glavobolje. Milan je došao raspoložen i ljubazan, kao da je baš čekao da s nekim porazgovara na temu Nove lutrije. Pošto smo poručili piće, pitao sam ga, onako za uvod:
– Pa, Milane, jeste li zažalili što niste s nama u ekipi?
– Ne, nipošto. Posla imam i ovako, ne bih stigao sve da postignem.
– To je dobro; mislim to što ima posla. Ali… Milane, hteo sam da vas pitam da li je to bio razlog što niste s nama… što ste procenili da imate previše drugih obaveza?
Malo se uzvrpoljio i nasmešio. Skrenuo je pogled i rekao:
– Dakle, da budem iskren… ne , nije bio to razlog.
– To sam i ja pomislio. Zato sam vas i pozvao da porazgovaramo. Šta vam se to ne dopada; i drugi su imali primedbe, ali ste samo vi odustali.
– Pa da… ali pre nego što odgovorim, želim i ja vas nešto da pitam. Naime, šta je motiv vašeg poziva na današnji razgovor? Čini mi se da ni vi nešto niste ubeđeni u celu stvar. U suprotnom, ne biste bili zainteresovani za moje mišljenje, ili?
Sad je red dosao na mene da se uzvrpoljim.
– Zapravo, suprotno. Previše je sve lako, sve se odigrava kao samo od sebe, to me i brine. Tačno je da sam mlad, previše mlad za ovakav posao, ali i ono malo iskustva što imam mi govori da to ne može baš da bude bezbolno. Ipak, tu će biti ogroman novac u igri. Pozvao sam da mi kažete da li ima tu nečega što nam promiće, što je tu pored nas, a mi smo slepi ili…ili je sve u redu?
– Da, to i nije tako lako pitanje. Zapravo, to nije jedno pitanje.
– Ipak, pretpostavljam da ste već razmišljali o tome, čim ste doneli odluku da ne učestvujete. Sigurno imate mišljenje, i to ne najlepše o našem projektu.
– Da. U pravu ste. Sve me navodi na pomisao o velikoj prevari.
Naravno da se radi o prevari, pomislio sam, to je ideja vodilja. Ali, kako je to Kravata otkrio u ovoj, da kažem, pripremnoj fazi.
– Kako to mislite, pa ipak, radi se o lutriji, dakle igri na sreću, ko želi učestvuje, ko ne želi ostaje kod kuće. Nikoga ne primoravamo…
– To je ključna rečenica: Nikoga ne primoravamo…Da li je baš tako?
– Stvarno Milane, čak ni tajkuni koji su ključni igrači…nisu bili protiv, kad im je rasvetljena njihova uloga i uslovi pod kojima će se njihovi ulozi tretirati.
– Sveto, vi ste mlad čovek, mnogo toga ne pamtite. Sličnih državnih poduhvata je već bilo u prošlosti. Zajedničko im je jedno: sve je počelo velikom euforijom, silnom medijskom mobilizacijom, velikim rečima i pozivima za žrtvovanje radi srećne budućnosti koja je evo tu, samo treba pružiti ruku. Sve je propalo, i stara štednja, i nove banke i završilo se u rekordnoj inflaciji i opštem padu svih mogućih vrednosti. Što je najlepše, niko za to nije krivio vladajuću strukturu, krivi su bili strani elementi i domaći izdajnici. I čim je stvar legla, malo se zaboravilo, malo prašina pokrila, eto ti opet novih ideja. Poslednji preporod nam se desio petog oktobra, i nikako da se kao društvo od toga oporavimo. Ali, toga se i vi sećate, je l’ tako Sveto?
– U redu razumem, na osnovu analogije smatrate da će i ovaj projekat završiti loše. Da li možete da pretpostavite na kom mestu će se slomiti kola?
– Ne, to ne mogu. Ali… gledajući vas, ili tebe Sveto, ne moram da ti persiram, vidim sebe u nekim godinama. I ja sam kao i ti bio pun entuzijazma i učestvovao u nekim kampanjama koje sad po zlu spominjemo, a u koje smo se zaklinjali. Danas se stidim što sam to radio.
– Milane, stvarno mi je žao što imate tako loša iskustva. I uopšte, žao mi je što niste s nama.
– Meni nije. Jedino mi je žao što ste vi , oprosti, ti , kao mlad i pametan momak skroz u tome. Suština je sledeća: novac na gomili prosto izaziva da ga se ukrade. Jer, s novcem si moćan, a ne lopov.
– Da…pravo da vam kažem, nikad ga nisam imao previše, ali verovatno ste u pravu. Razmisliću o tome.
– Sveto, drago mi je što si me zvao, zapravo ja sam hteo tebe da zovem, ali mi je bilo nekako neprijatno da ti solim pamet, onako sa strane. Sad si me pitao i ja sam ti odgovorio.
– Odlično. Još nešto Milane… da li bih mogao opet da vas pozovem, onako, za neki savet ili slično?
– Svakako. Sveto, bila bi mi čast, što da ne.
– U redu, onda… čujemo se Milane.
– Zdravo Sveto.
Ostao sam zbunjen. Kao da nas je sve prozreo. Ali, saznao sam gde bi mogla biti slaba tačka cele priče. Dobro… pripaziću. Mada, ni sam nisam mogao da razumem zašto sam baš ja toliko skeptičan. Još igra nije ni počela. Još nismo ni postigli ništa opipljivo. Jer, koliko sam shvatio Kravatu, nevolje će otpočeti tek kad se nagomila lova, a to znači, tek kad postignemo neki uspeh. Dobro… opet sam se hrabrio… dotad ima vremena, a i da hoću, ja ovo više ne mogu da zaustavim.
XII
Konačno, 30-og oktobra smo otvorili Novu lutriju. Pokušali smo da to bude sinhronizovano u svim mestima, i na taj način da istaknemo da je Lutrija jednako dostupna u svim delovima Srbije, i da su svi učesnici jednako važni. Naravno, ispalo je kako je moglo, što znači da su u Beogradu i još nekim većim gradovima prodajna mesta otvorena , po dogovoru, tačno u 8 , dok su, kao po nekom pravilu, mesta udaljenija od centara srazmerno svom položaju kasnila. Zanimljivi su bili i razlozi kašnjenja. Neki prodavci su čekali neki nalog za otpočinjanje, kako su rekli, niko ih zvanično nije obavestio. Kad smo im rekli da to ne stoji jer su prethodnih dana dobili sav materijal sa pravilima i uputstvima pa tako i radnim vremenom, odgovorili su da to jeste tako, ali da su ipak očekivali neki poseban fax, sms, šta god, jer su, kažu, već mnogo puta uradili nešto na svoju ruku, po nekom prethodnom dogovoru, pa je sve ispalo naopako i uvek su oni, sitni prodavci bili krivi i kažnjavani. Drugi su rekli da od silne treme i uzbuđenja jednostavno nisu mogli da zaspu sve do svitanja, a onda baš pred ustajanje ih je san savladao. Treći su pomešali datume. Dobro, pomislio sam, neka se sve dečje bolesti potroše na početku, da bi posle sve išlo kao po loju.
Ekipa koju su činili Ilija, Slavica, marketinški dvojac Milena I Steva, logističar Miuni, pravnica Ana i ja se sastala u jednoj svečanoj sali, u koju do tada nisam zalazio, niti sam ikoga pitao šta se krije u toj prostoriji. Ipak, to je bila prava soba Velikog brata. Po svim zidovima postavljeni monitori, raznih vrsta i veličina. I ispod svakog piše koju lokaciju trenutno pokriva. U sredini sale ogroman sto, u obliku produžene elipse, a sa spoljne strane stola su poređane daktilo stolice. Naravno, po stolu ispred svake stolice je otvoren lap top i mikrofon. To su naša mesta sa kojih ćemo narednih meseci voditi igru. Da li sam mogao da se požalim na nešto? Da poželim nešto bolje? Ni u snu. Ili, da budem sasvim iskren – bilo je to ispunjenje mojih snova. Još malo pa na krovu sveta.
Jedino što u tom trenutku ushićenosti svojim položajem nisam zapravo znao šta mi je činiti. Šta je moj zadatak na ovom poslu? Šta se očekuje od mene? Zato sam, posle nekih pola sata blaženosti, počeo da posmatram prisutne u ovoj sali. Prvi utisak je bio da su se skoro svi, zapravo može se reći, kompletna družina, osećala kao riba u vodi. Iako pouzdano znam da smo zajedno početnici, bar u ovakvom projektu; jesu oni svi već bili deo tima u nekim drugim igrama na sreću, ali ono što nas ovde čeka je bila potpuna nepoznanica za njih, kao, naravno, i za mene. Dakle, svi su oni tražili neke podatke u kompjuterima, nešto ispisivali, rečju, bili uposleni u potpunosti. Kako sam to već susretao u svojoj filijali u provinciji, potpuno sam razumeo ponašanje svojih ovdašnjih kolega.
Formalno, ja sam bio šef parade, dakle nadređeni svim prisutnima u sali, pošto Ilije nije bilo. Trebalo je nešto da im saopštim, neka pravila, neka uputstva. Medjutim, bio sam blokiran. Što god bi mi palo na pamet, činilo mi se glupo ili nedovoljno.Pomislih, Slavica bi znala kako započeti radni dan. Naravno, tek nju nisam hteo da pitam za savet. Uključio sam kompjuter i počeo i sam da tražim nešto.
Na monitoru su se pojavili neki ljudi, neobrijani, neočešljani, odeveni u neku staru odeću, sedeli su za kafanskim stolovima i posmatrali neku tačku ispred sebe. Da, to su bili moji poznanici iz košmarnih snova. Mogao sam da primetim i nekolicinu žena, takodje loše odevenih i ne više u cvetu mladosti. Svako od njih je držao u rukama neke zgužvane papire i povremeno pogledavao u njih. Pomislio sam da se radi o nekoj tomboli, ali nije se čuo nikakav glas koji bi objavljivao izvučene brojeve, niti su učesnici precrtavali nešto na tim svojim papirićima. Samo su piljili u neku tačku, koja je bila van mog dometa, pa mi pade na pamet da je reč o nekoj kladionici i da posmatraju neku utakmicu. Komunikacija medju njima nije postojala, uopšte, stekao sam utisak nekog velikog iščekivanja.
Sledeće što sam pomislio je da se radi o animaciji naše Nove lutrije i iščekivanje učesnika prilikom izvlačenja dobitničke kombinacije. Vrlo brzo sam odbacio i to objašnjenje. Pre svega, ne očekuje se da ljudi prate izvlačenje u nekim zajedničkim prostorima, nego će se to dešavati ispred televizijskih ekrana u domovima učesnika Lutrije. Drugo, ovi likovi koji su se pojavili na monitoru mog kompjutera ne asociraju na učesnike neke nagradne igre, na neke buduće srećne dobitnike. To su sve mračni tipovi čiji izrazi lica govore da su mnogo toga prošli, da su sve iluzije izgubljene i da su se okupili da dobiju neke odgovore, na ovaj ili onaj način. Na monitoru se slika pomerila otvarajući mnogo širi plan na kojem se moglo uočiti da u toj ulici postoji pet takvih sala u kojima likovi sede za drvenim kafanskim stolovima posmatrajući neki sadržaj koji nije bio vidljiv. Takvih ulica u kvartu je bilo osam, a u gradu je bilo dvadeset kvartova. Na brzinu sam izračunao da u tom gradu, koji me nije podsećao na neki meni poznat, može biti oko osamstotina prostorija u kojima ljudi i žene sede, nešto posmatraju i iščekuju.
Njihova lica su se povremeno udaljavala i onda ponovo približavala. Njihove godine su bile neodređene. Mogli su da imaju i trideset i pedeset. Sva lica su bila zatamnjena i naborana. Dlanovi i prsti veliki, nokti prljavi. Žene su bile za nijansu čistije, ali i na njihovim licima se uočavalo prerano starenje, razmazana šminka i vreme provedeno napolju pod svim mogućim vremenskim uslovima. Oči su izgubile sjaj, ali je ostao neki prkos u njima. Ko su bili ti ljudi? Zašto sede tu i otkud su se pojavili na mom kompjuteru? I kako to da nisam imao snage da pređem na neki drugi sadržaj? Konačno, u kakvoj su vezi sa našom Novom lutrijom?
Znao sam odgovore na ova pitanja. Samo nisam bio siguran da li mogu da ih pogledam u oči. To su sve ljudi koji žive sa nama i medju nama i koje uporno pokušavamo da zaboravimo, da im ne dopustimo da uđu u naš svet. Jednostavno, nisu imali sreće. Rođeni su u nekim selima, u siromašnim porodicama i retko kad i gde su dočekani na ovom svetu sa radošću. Najčešće sa brigom kako nahraniti još jedna usta. Više gladna nego sita, takve bebe, kasnije i deca, su u zdravstvenim i školskim knjigama vodjena kao neuhranjena. U nekim vremenima bi dobijala dodatak na užinu, ali ta vremena su bila za neku drugu decu. Kao što rekoh, nisu imali sreće. Od obrazovanja su dostigli polupismenost, znaju se potpisati i pročitati neke naslove.
Njihovi domovi su od cigala nabijača, sa plafonima od zemlje i trske i krovovima pokrivenim polukružnim crepovima. Bez vode, wc u dvorištu nad septičkom jamom. Pranje u lavoru. U kuhinji je neki stari štednjak na drva, koji služi i za grejanje i za kuvanje. Tamo su i dva otomana, sa nekim starim otrcanim ćebadima. Druga prostorija je soba, koju možemo označiti kao spavaća za sve ukućane. Retko kad je postojala i još neka prostorija. U dvorištu su se hranile koke, zajedno sa mačkama i jednim psom. Starija deca su čuvala mladju, a roditelji su tražili posao. Trebalo je preživeti do narednog jutra. Naročito je beznadežno zimi kad niko ne traži radnike. Više gladni nego siti, ipak su preživljavali. Poslove nikad nisu birali, a ni odbijali. Dešavalo se da voze stari bicikl ranom zimskom zorom, po potpunom mraku i žestokom mrazu, samo da bi stigli na neki bedno plaćeni posao, toliko bedno da s tom nadnicom neće moći da kupe hranu ni za jedan dan. Osećali su da sebi ne mogu dozvoliti da propuste i jedan dan ako je bilo kakva zarada moguća. Ukoliko baš nikakvog posla nema, odlazili su na deponiju da potraže neku bačenu stvar ili stari hleb…
Poznavao sam takve porodice iz svog sela. Ni sa kim se nisu družili, jednostavno, to bi bio luksuz za njih i nenadoknadiv gubitak vremena. Osećao sam da se prema njima svi odnosimo nedolično, odbojno, prosto smo ih izbegavali. Nigde i nikome nisu bili dobrodošli, ni na prigodnim proslavama, pa ni na sahranama. Osećali su to i oni, pa su nas oslobađali svog prisustva.
Da, oni su sada tu kao sušta suprotnost svom sjaju koji ova Lutrija želi da pokaže. Oni posmatraju neku tačku na platnu ili ekranu i ne govore ništa. Pitanje koje ne postavljaju, a koje im se ogleda u njihovim pogledima je: “ … a gde smo tu mi?…”. Isto pitanje postavljaju i naši funkcioneri kad su na pragu dobro obavljenog posla za neke skorojeviće. Sticajem po njih srećnih okolnosti, mnogi ljudi su sebi obezbedili, ničim zaslužen i ničim izazvan, položaj koji im omogućuje da odlučuju o sudbinama drugih i da jednim potezom svojih pečata nekome donesu , a drugima odnesu bogatstva. I znaju to da naplate. Jer vađenje pečata iz fijoke kojim se potvrdjuje nečija dobra kupovina ili zakup, ima svoju cenu.
I od ove lutrije ta kasta bogomdanih grebatora će da se naplati. Kako, na koji način, nemam pojma. Saznaću kasnije, kad se sve bude bližilo svom kraju, svojoj propasti. Ono što znam je da sistem postoji i da će se ljudi iz crnih državnih automobila, u crnim odelima i ružnim kravatama najbolje snaći. Njih je teško. gotovo nemoguće odbiti. Iz prostog razloga što svi živimo u permanentnom strahu da će nam kad tad oni zatrebati, da ih ne treba ljutiti, naprotiv, treba prema njima biti što blagonakloniji.
Za razliku od njih, ucveljeni ljudi sa mog monitora ne odlučuju ni o čemu. Njih se stranački prvaci sete pred izbore, časte ih nekim lanč paketima i čokoladama. Onda ovi, u strahu, glasaju za njih. Posle izbora se ne pominju, sve do narednih za nekoliko godina. Oni jesu siromašni i bedni, ali nisu odlepili. Jasno je njima da nisu rodjeni pod srećnim zvezdama, ali im nije jasno kako se uvek istima posreći. To su došli da pitaju. Zapravo, još nisu nikud pošli, ali poruka sa monitora može samo to da znači. Ako oni moraju svaki dan da se bore i rintaju za hleb, a predveče da ne znaju kako će im proteći sutrašnji dan i da li će imati bilo šta uveče da stave na sto, onda ne žele još dugo da posmatraju tipove koji sve teže i teže zakopčavaju dugmad na sakoima i pantalonama, usput kradući državu koja im je omogućila lagodan i siguran život. Sledeće pitanje koje postavljaju je upravo u vezi lutrije. Da li će se i njima poboljšati i prolepšati život? Odgovor znaju- neće ni malo. I dalje će morati u nadnicu, raditi najprljavije i najteže poslove za sitan novac. A oni drugi , koji nisu pametniji, ali su veštiji i lukaviji, će i dalje da uživaju u svom poslu koji nikome ništa ne doprinosi niti donosi, ali se itekako isplati.
Pa šta onda sve to znači? Ako je sve poznato, i ako se zna kako je sada i kako će biti, čemu onda njihovi likovi na monitoru? Da ne bih ni na trenutak imao utisak da je posao koji radim pošten. Ili, da još nije kasno da spasim svoju dušu. Dobro, mogu da odustanem, da pozovem Iliju i da mu kažem kako je to preveliki zalogaj za mene. Pa šta? Barem još desetorica čekaju takav rasplet, i odmah su spremni da uskoče u moju ulogu.
Setih se Njegoševih stihova:
“Čašu meda jošt niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagrči,
čaša žuči ište čašu meda.”
Dakle, to je to. Neću moći da uživam u svojim dometima, brzom napretku, uspehu. Oni ljudi će me podsećati da je mnogo toga trulo u sistemu i državi, ako se ova Srbija tako može nazivati i da oni neće i ne žele da jednostavno nestanu, ili da ih nema više. Upravo obrnuto, podsećaće nas na sebe i svoje muke, tek da nam ne bude previše lepo u obavljanju “odgovornog” i posla koji je proglašen za državni prioritet.
Uostalom, oni nisu naša “ciljna grupa”. Taj lumpenproletarijat nema nikakav finansijski potencijal, samim tim ni mogućnost da bude ikakav remetilački faktor u sprovodjenju Nove lutrije. Tako sam ja to zamislio da bih sebe ubedio da je i dalje sve pod kontrolom i da ne treba da se obazirem na njih. Ostatak dana sam proveravao vidljivost prodajnih mesta po najvažnijim gradovima Srbije. Bio sam oduševljen, kamere su bile poslednji krik i davale su savršenu
sliku, koju sam , po potrebi, zumirao, skretao, menjao orijentaciju, okretao za 180 stepeni i posmatrao ljude okrenute naglavce.
U nekom trenutku je ušla Ilijina sekretarica Dana, vidno raspoložena i pozvala nas u njegov kabinet. Nije rekla o čemu se radi samo nije skidala osmeh sa lica. U kabinetu je na dugačkom masivnom stolu postavljeno posluženje, grickalice, flaše kisele vode, odabranog vina, sokova i južno voće. Naravno i gomila tanjira sa svakojakim priborom za jelo medju kojima su bile i posebno zakrivljeni noževi za pomorandje i grejp. Ilija je sedeo na svom “prestolu” i još nešto se dogovarao sa finansijskim direktorom Jovanom Adamovićem. Medjutim, čim smo mi naišli u punom broju, okrenuo se prema nama i rekao da se prihvatimo ića i pića, jer nas čekaju naporne nedelje i meseci i da jednostavno nećemo imati vremena za opuštanje na ovaj način i da je ovo, možda, poslednja prilika da se svi zajedno nađemo i malo proćaskamo u opuštenoj atmosferi. Još nije ni završio svoju rečenicu, vrata su se otvorila i konobari, za ovu priliku posebno angažovani, su počeli da unose na ovalnim tacnama razne vrste roštilja, salate i leskovačkih vozova. Bilo je tu hrane za ceo puk. Niko se nije stideo, punili smo glave kao da nam je to poslednji obrok ili kao da nismo danima ništa stavili u usta. Povremeno bi neko, naravno punih ustiju, nešto prokomentarisao, što bi trebalo da bude smešno, ali je malo ko obraćao pažnju na sadržaj takvih dosetki. Slavica je iskoristila priliku pa se namestila blizu Ilije i otpočela neki razgovor koji je često prekidan smehom, mada se činilo po njenoj gestikulaciji kao da je želela da unese i malo ozbiljnosti u ovo krkanje.
I tako je trajalo, odnekud se pojavilo i neko oštrije piće, tek da se popravi štimung, na to sam ja prokomentarisao da je to trebalo poslužiti pre gozbe, da bi nam popravilo tek koji je bio i ovako više nego dobar. Pa su se momci polako oslobađali i stega i svojih uštogljenih sakoa i mašni, raskopčavana su gornja dugmeta, a jedna ruka je obavezno visila preko naslona stolica koje su bile poređane oko stola.
Posle nekoliko vrlo ukusnih zalogaja setio sam se posete koju sam imao na svom monitoru pre nekih sat i kusur vremena. Da li je moguće da se to dešava na istom mestu i u isto vreme? Da li je moguće da smo rođeni na istom prostoru i sa jednakim šansama? I da li je umesno, moralno da se ja, i sve moje kolege, ovde dobro osećamo uživajući u izobilju i svemu lepom što nas tek čeka kad se igra razmahne? Zapravo, znao sam da su to bezvezna pitanja i da će trajati samo onoliko vremena koliko mi je potrebno da ih smislim, jer ja nisam nikakav Robin Hud ili majka Tereza, pa da iskreno saosećam sa siromašnima. Osim toga, do pre nekoliko meseci je moj položaj bio mnogo bliži njihovom i često sam sa strahom razmišljao o svojoj budućnosti. Pa je rešenje bilo otići iz zemlje. Da, ali to je tek neizvesnost. Kuda, kome sam ja potreban, moja diploma nikoga ne bi impresionirala. I onda me je Bog pogledao i sve mi je krenulo, počev od onog zapošljavanja u Lutriji. A oni? Koliko njih će pobeći iz bede? U ovoj državi ćemo ih izbrojati na prste jedne ruke. Ali…šta im ja mogu. Nisam kriv za njihov jad.
XIII
Narednih dana se Nova lutrija zahuktavala. Počela su izvlačenja, javna proglašenja pobednika i gubitnika. Nepoznati ljudi su postajali junaci dana, jer su od svog dela “donirali” nekim socijalnim ustanovama ogromna sredstva; tajkuni su, opet, sa zaleđenim smeškom, postajali humanisti. I cela stvar je dobijala na ubrzanju i na entuzijazmu. Svako novo lutrijsko kolo je bilo uspešnije od prethodnog. Naši telefoni su brujali najmanje18 sati dnevno. Cela naša ekipa je bila ushićena, radila sa velikim žarom i niko nije pitao za radno vreme. Na televizijskim stanicama je svaki dan prikazivano “trošenje novca”
ostvarenog od rezultata Nove lutrije. Cela nacija je bila pozitivna.
Ipak, ja se nisam najbolje osećao u svemu tome, iako sam, formalno, bio na čelu te kampanje. Mene su proganjale moje vizije. Često sam sanjao roditeljsku kuću i ogradu na kojoj su se poređali – oni. Prljavi, loše odeveni, i stariji i mlađi i muško i žensko. Nalaktili su se na vrh niskog bedema i posmatrali me. Nisu ništa tražili, nisu ulazili u kuću. Onda sam se okretao prema bašti, ali i tamo su stojali isti ljudi. Poneke sam prepoznavao, pokušavao da uspostavim s njima neki kontakt, ali nailazao sam na ćutanje. Pokušavao sam da uđem u kuću, ali sam redovno nailazio na zaključana vrata.
Snovi i slike na monitoru su mi vidno kvarile raspoloženje. Bivao sam otsutan, u nekim svojim razmišljanjima. Dobro, sve je to u mojoj glavi, i to će proći kao što je i došlo. Međutim, trajalo je već dva meseca, i slike nisu nestajale. Sad se javljao strah da mi se ne desi susret s njima uživo, negde na beogradskom asfaltu. Na poslu sam pokušavao da odagnam crne misli i da budem skoncentrisan na svakodnevne događaje, na zadatke koje nam je Ilija postavljao i na pitanja mojih saradnika. Ipak, često sam se zagledao u neku tačku i jasno je bilo da su moje misli odlutale.
Naravno, prva je Slavica primetila da nešto nije u redu sa mnom. Pokušavala je da se našali sa mnom prolazeći svojom šakom ispred mog lica i povremeno izmamljujući moj kiseo osmeh.
– Šefe, je l’ sve u redu?
– Da, da, nešto sam se zamislio – odgovarao sam, kao da sam utonuo u neku svoju kombinaciju, pa me je sad prekinula.
– Često si zamišljen u poslednje vreme, je l’ se nešto dešava što bih trebalo da znam? – postavljala se pokroviteljski i pomalo prijateljski, ali nisam bio siguran da li su joj namere čiste.
– Sve je u redu, čak je suviše dobro krenulo, to me pomalo brine, da nas kasnije sreća ne napusti.
– Pa znaš kako je šefe, ovo je lutrija, ili dobijaš ili gubiš, zasad dobijamo i zašto da se opterećujemo nekim lošim prognozama – to je izgovorila dok mi je na sto ostavljala neki izveštaj sa prethodnog izvlačenja, na kojem su već potcrtani pokazatelji rasta prodaje iz nedelje u nedelju, kao i rast zarade iz izvlačenja do izvlačenja.
– Dobro, ako je tako, a tako je, onda ništa da ne menjamo, neka sve ide po ustaljenoj šemi, što se kaže – tim koji dobija se ne menja.
– Da. šefe, upravo tako, mi ostajemo tim koji dobija i dok je tako ne želim da te vidim zabrinutog i zamišljenog – ovo je izgovorila kad je već bila kod Milutina našeg vrlog stručnjaka za marketing.
– Trudiću se – odgovorio sam joj kurtoazno i pogledao šta ima na monitoru.
Opet oni, u istom stavu, u istim prostorijama, ovaj put su im pogledi više usmereni prema meni. Nisam bio siguran da li to samo ja vidim, da li se oni pojavljuju i na drugim monitorima, i da li da dižem paniku zbog mojih priviđenja. Ako su priviđenja.
Osećao sam neko grebanje u grlu, to je bio znak neke upale, koje su mi se dešavale jednom godišnje, najčešće prilikom sezonskih promena. Imao sam oprobani recept za to, vrući napitak, mnogo limuna, aspirini i preznojavanje. Otišao sam ranije sa posla, našao u stanu sve čime mogu da se pokrijem, skuvao neki voćni čaj legao u krevet i potpuno se ušuškao. Osećao sam kako se znoj sliva sa mene i znao da mi to dobro čini.
Probudio sam se u neko doba, već je bio mrak i osetio da nisam sam u sobi. Čuo sam neko komešanje, neke kretnje u sobi, naglo sam se okrenuo, zbacio sa sebe sve jorgane i pogledao u mračni deo sobe. Video sam neke senke koje su zastale i polako postojale obrisi ljudi u stojećem položaju. Bilo ih je petoro ili šestoro, po mojoj prvoj proceni. Premro sam od straha, nisam smeo da prozborim ni reč, a još manje da zovem pomoć. Kroz glavu mi je prolazilo sve loše što mi se može dogoditi. Došli su da me opljačkaju ili još nešto gore. Kako su ušli? Da li sam zaključao vrata kad sam ulazio? Da li su me pratili? Zašto samo stoje? Možda su i oni iznenađeni time što stan nije prazan. Šta mogu da odnesu, para nemam previše, možda lap top, mobilni? Trajalo je ta zamrznuta slika nekoliko minuta i onda sam čuo nečiji glas:
– Mi smo došli.
Otkad se lopovi tako najavljuju? Malo sam se umirio, jer je bilo očigledno da me bar neće skratiti za glavu.
– Mi? – pre nego što sam izgovorio ovu reč savladao sam preostali strah.
Opet se niko ne odaziva niti se pomera.
– Ko smo to mi? Da uključim svetla?
– Ne treba, mi smo naučili na mrak – začuo se odgovor na moje pitanje.
Dabome, pomislio sam. Oni su več duže vreme tu, posmatraju me tako u mraku i oči su im se privikle. Kad ću početi da ih razaznajem?
– Dobro, kako god hoćete. Da li se mi poznajemo? – pokušao sam da bar malo opustim situaciju.
– Da, poznajemo se, ti si jedan od nas – ovo je bio ženski glas i dolazio je sa prozorske strane, odvojen od grupe.
Nju dosad nisam ni primetio, pa sam okrenuo pogled prema delu sobe u kojem je mogla biti. Video sam da je niska žena, devojka sa dugom kosom.
– Jedan od vas? Kako sad, jedan od vas? Pa, ja se ne šunjam po tuđim stanovima. Kako misliš – jedan od nas?
– Upala ti je sekira u med. I zato si ti tu, a mi ovde, u mraku – objašnjavala mi je ženska prilika.
– Pa dobro, imao sam sreće, je l’ sam ja za to kriv? – pokušavao sam da se odbranim.- Ako ste vi u mraku, kao što kažete, zašto ste došli kod mene? Ja sam beznačajan sitan igrač, šta ja tu mogu?
Poslednju rečenicu sam izgovorio gledajući u tepih ispred kreveta na kom sam sedeo. Kad sam podigao glavu, više nije bilo nikoga. Nisam čuo ni kad ni kako su izašli. A nisam više ni bio siguran da li je bio neko u mojoj sobi. Sledeće čega se sećam je melodija iz telefona. Naravno, Slavica.
– Alo, Sveto, nema te ceo dan, šta se dešava?
Pogledao sam na sat, pokazivao je jedan, koliko li sam spavao.
– Nešto sam ufitiljio. Ne osećam se dobro. Valjda je neki virus – rekao sam koleginici namučenim glasom, pokušavajući u njoj da izazovem simpatije.
– Pa dobro, ako je tako. Ovde svaki dan imamo neku frku. Danas su bili ljudi iz PIO fonda, tek da se nešto ogrebu, a onda ih je Ilija preuzeo. On je i pitao za tebe, šta da mu kažem kad dolaziš?
– Pa kad? Čim se malo okuražim. Ne bi bilo zgodno ovako rovit da se tamo pojavim i da nekoga još i zarazim. Nadam se da ću u petak biti ok – ne znam zašto sam spomenuo petak, jer nisam imao pojma koji je dan.
– U petak, kažeš? Danas je petak.
– Au, već petak, dobro, onda ću u ponedeljak biti na poslu – pokušavao sam da skratim ovaj neugodni razgovor. Međutim, Slavica je htela da sazna još detalja o mom bolovanju.
– Sveto, jesi dobro?
– Da, da, sad se već oporavljam, uskoro ću biti sasvim kako treba.
– Gde si, Sveto?
– Kako gde, pa u svom stanu, gde bih bio.
– Dobro, dobro, izgleda kao da si malo ošamućen. Je l’ ti treba nešto? Kad si jeo poslednji put?
Ovo je već bilo ulaženje u privatnost više nego što sam mislio da je potrebno. Inače, hranio sam se po restoranima brze hrane ili sam poručivao da mi donesu. Uostalom, kuhinja u tom stanu se sastojala od dve ringle bez rerne, frižidera i malog radnog stola, koji mi je služio kao trpezarijski sto. Samo sam ponekad ispekao palačinke, valjda zato što za neku drugu kulinarsku veštinu nisam ni bio osposobljen.
– Sve je u redu, ne brini Slavice, neću umreti od gladi – a zapravo jesam bio gladan i jedva čekao da se ovaj razgovor završi pa da nešto poručim.
– Ok Sveto. Ako ti nešto zatreba, znaš kome da se obratiš.
– Naravno, hvala. I pozdravi društvo, neka me ne otpisuju još.
Popio sam kafu i pokušao da razmišljam o onome što mi se sinoć desilo. Da li se uopšte nešto desilo? Ili je sve to posledica moje slabosti. Ustao sam, pregledao sobu detaljno, tražeći dokaz nečijeg prisustva, ali sam brzo odustao, jer niti sam mogao da se setim kako je soba izgledala pre nego što sam zaspao, niti znam šta da tražim. Neki trag cipela, neki deo odeće koji su zaboravili, možda zgužvani jastuk na stolici. Na kraju sam odustao, uključio tv, na nekom kanalu sam našao prilog o predatorima sa najjačim otrovima u sebi. Mada, nisam mogao da se skoncentrišem ni na šta, pa sam prvo poručio klopu i rešio da na miru odgonetnem košmar u koji sam upadao. Da li su sinoć došli oni isti koje viđam na svom monitoru u Lutriji i koji mi redovno posećuju snove, ili je to samo još jedan više san, koji mi se učinio mnogo realističan. I dok sam pokušavao da razlučim šta je java, a šta san, osećao sam da ponovo padam u dremež i prosto sam bio svestan da mi sledi još jedan susret sa ljudima sa dna. Razbudilo me neko komešanje u dnu sobe, naravno, moji “prijatelji”.
– Već sam se uplašio što vas nema – ovoga puta sam pokušao da odagnam i strah i neprijatnost i da sve prevedem na neku šalu.
– Gladni smo…- čuo sam neki dečji glas.
Kako sad ovo da razumem? Da li da dopunim porudžbinu ili da vidim da li ima nekih ostataka u frižideru. Našao sam parče kobasice, nešto sira i mleka, bilo je tu i hleba ne previše starog, sve sam to stavio na tacnu i stavio na sto pred njih. Naravno da sam iskoristio priliku da ih osmotrim iz blizine. Bilo ih je petoro, moguće da su porodica i videlo se da su gladni. Njihova nevolja je bila u tome što nisu samo sad gladni nego je to njihovo redovno stanje. Muškarac prljavih ruku i sav u zakrpljenoj vesti i nekim starim farmericama je počeo da deli hranu, koje je očigledno bilo nedovoljno za sve njih. Rešio sam da im na ovo sledovanje dodam i klopu koja će mi stići iz kineskog restorana i tog trenutka je pozvonilo na spikerfonu – dostava, čulo se jasno, pritisnuo sam taster, na zvučniku se čuje otvaranje vratiju na zgradi, ja se upućujem prema vratima stana, otvaram ih da sačekam momka. Unosim dve kese sa piletinom i rižom sa jajima u kuhinju, mojom omiljenom porudžbinom, stavljam na tacnu, dodajem tanjire i pribor i sve to odnosim u sobu. Stavljam tacnu sa klopom na sto i očekujem da društvo prione na novi zadatak.
Mom iznenađenju nema kraja kad shvatim da nema nikog, nikakvog društva, jednostavno sam sam u stanu. Međutim, sad sam siguran da su do malopre gosti tu bili i za to imam i dokaze. Tacna sa hranom iz frižidera. Razočarenje se nastavlja, nema tacne sa kobasicom i sirom, samo je na stolu ona druga na koju sam stavio kinesku brzu hranu. Dobro, pomislio sam, ali frižider je prazan, a i hleba nemam jer sam im sve poslužio. I ta nada se ugasila posle nekoliko sekundi – u frižideru je sve kao što je bilo, ništa ne nedostaje, a i stari hleb je u svojoj kutiji.
Odmah sam izgubio apetit, jer je bilo očigledno da imam velik problem. Sav sam u košmaru i gubim osećaj za stavrnost. Zavalio sam se u fotelju pokušavajući da se saberem. Da se javim psihijatru? I šta da mu kažem? Da sam rastrojen, da mi se prikazuju neke prilike, da ne mogu da ih se otarasim, da me svuda prate. Ne, to ne bi bilo pametno. Dao bi mi neke bezvezne lekove za smirenje i zakazao novo viđenje za nedelju dana. A šta bi bilo s poslom? Mogao bih da odem kod Ilije i da mu kažem da se gubim, da očigledno nisam ovome dorastao, da je to veliki pritisak za mene. I on bi me razumeo. Ali, više ne bih bio ja taj, koji makar na papiru, makar formalno, vodi najuspešniju Lutriju u poslednjih pedeset godina. Toga još definitivno nisam spreman da se odreknem. Ne, još ne.
Pozvao sam Stjepana. Znao sam da razgovor s njim me nekako uvek smiruje.
– Zdravo, stari. Ne javljaš se, možda smo u svadji ili te više ne zanimam.
– A ti si, Sveto. Pa čuj, ne smem da te zovem, ne znam u kakvim si velikim poslovima, a ne bih da te ometam.
– Ma je li? Ti da me ometaš? Baš si smešan Stjepane. Šta ima u našem gradu? Je l’ se otvorila koja nova pekara?
– Pa, da ti pravo rečem, pekare ne pratim, ali vas pratim.
– Nas? Kako misliš nas? Pa i ti si naš.
– Znaš kako se kaže, o tome ne bih preko telefona. Uglavnom, ovde se priča da ste na dobrom putu da napravite revoluciju. Pa da ne ostane ni kamen na kamenu.
– Auu! Na osnovu čega? Baš me iznenađuješ, Stjepane. Mi se maksimalno trudimo da sve ostane u tradicionalnim lutrijskim okvirima. Ha, šta kažeš, ovo sam dobro rekao.
– Odlično. Mali, da ti kažem, vežbaj takve rečenice, možda ti i ustrebaju, jednoga dana.
– Ma o čemu ti to, Stjepane. Ja,… mi ovde nemamo pojma ni o kakvoj revoluciji, trudimo se da svima ugodimo. Nešto se dešava što bih trebalo da znam?
– Čuj Sveto, još uvek mislim da si ti mali igrač, ali…u gradu se pojavljuju neki čudni likovi, uglavnom smo takve vidjali oko kontejnera, ali sad su nekako ujedinjeni.
– I ćute?
– Da, ćute, otkud znaš, je li ih ima i u velikom gradu?
– Pa…tu i tamo. A zašto misliš da bi oni mogli da naprave revoluciju?
– Ne, Sveto, ja sam rekao da biste vi mogli da napravite revoluciju.
– Da napravimo ili izazovemo?
– Čuj, drugar ako do toga dođe, mislim da će biti najmanje važno ko je napravio, a ko je izazvao.
– Da, Stjepane, pravo kažeš. Volim što si uvek tako razložan. I nikad posle razgovora sa tobom ne mogu da se opustim. A da ti priznam, zbog toga sam te zvao.
– Žao mi je drugar, mada možda sad grešim, možda je sve u najboljem redu. Ipak, više volim da te upozorim makar i bez veze, nego da ti se nešto desi u tom svetu ajkula.
– Hvala ti i pozdravljam te. Valjda ćemo se uskoro i sresti.
– Zdravo mali, i čuvaj se.
Naravno, šta sam mogao od Stjepana i da očekujem. Ok , bar je dobronameran prema meni. I šta sad, šta mi je sad činiti? I šta mi se to dešava? Rešio sam da odem u pozorište, ne znam ni šta se daje, ali mi je to bilo potrebno. Pozvao sam Voju, našeg informatičara koji održava sve sisteme u Lutriji. On je često pričao o predstavama pa sam pomislio da bih mogao da mu se prišljamčim večeras. Bio je oduševljen mojim predlogom, rekao je da će doći sa devojkom i da mu je baš milo što će jednog provincijalca povesti na kulturno uzdizanje. Uskoro mi je javio u koje pozorište i na koju predstavu idemo.
Radilo se o nekim bankarima prevarantima koji jedno drugom otimaju devojke. Na kraju svi stradaju. Baš mi je bilo po volji, ništa teško, zabavno bez nekih visokoumetničkih ambicija. Bilo je lepo veče pa sam se šetao sa Nevenom i Vojom, na kraju su me dopratili do zgrade i dogovorili za narednu predstavu.
Narednih nekoliko dana i noći moji prijatelji nisu dolazili, niti se pojavljivali u snovima. To sam iskoristio da se malo saberem, da se povratim, konačno i da se naspavam i osvežim.
XIV
Nakon novogodišnjih praznika i svih božića i kraljeva osetila se neka stagnacija u lutriji. Nismo više rasli, ali još uvek je to bila izuzetna prodaja iz nedelje u nedelju, prihodi su se slivali i spolja gledano, sve je bilo u najboljem redu. Iskusniji radnici su mi govorili da je vreme oko Nove godine najlošije, da se ljudi isprazne na dočeke i silne kupovine, pa se i emocionalno zasite, ali da već početkom februara možemo očekivati ponovni porast u prodaji Nove lutrije. Još su mi rekli da će i letnje vreme doneti oseku u uspešnosti prodaje, a da su najbolji meseci maj i septembar. Valjda oni znaju, pomislio sam, mada je mene tištalo nešto drugo. Pre svega, svi smo poslu pristupali rutinski kao nečemu što treba otaljati, završiti na ovaj ili onaj način, načiniti izveštaj i sve to proslediti na određene adrese. I terenski radnici su nam redovno slali svoju dokumentaciju, trebovanja i izveštaje, tako da se moglo pomisliti da je sve u najboljem redu, da smo svi koji vodimo ovu igru postali iskusniji, odgovorniji i jači.
S druge strane, ili valjda to ide jedno s drugim, gubila se motivacija, nismo više “grizli” da ostvarimo sve zadatke i pokrijemo i poslednje prodajno mesto nekim rešenjima za pospešivanje posla. Nismo više izmišljali nagrade za najbolje ulične prodavače, poklončiće – žvake i šibice, za sve učesnike koji svoj tiket kupe do 8 ujutro, nismo ostajali satima duže da saznamo sve dnevne rezultate sa najudaljenijih lokacija. Nismo se međusobno bodrili i hrabrili da uspemo svake nedelje da poboljšamo prodaju. Jednostavno, izgubila se ona pozitivna energija sa početka kamapanje, pozitivna trema koja nas je nosila tih prvih dana.
Šta je bio uzrok toj promeni raspoloženja u našem timu nisam mogao da dokučim. Da li sam ja, kao formalni rukovodilac ponovo izazivao zavist i čuđenje kod saradnika? Da li sam iscrpeo sve svoje adute, ako sam ih i imao, kojima sam dizao radnu atmosferu, i sve sveo na dosadnu proceduru. Mene su svakodnevno proganjali moji noćni posetioci, koji se nisu libili da se pokažu i na kompjuterskom monitoru, doduše samo meni vidljivom. I to me je činilo ranjivim i umornim, dekoncentrisanim većim delom radnog vremena.
Moj odnos sa Slavicom nije bio definisan. Ne mogu da kažem da nije bila lojalna, da je potkopavala moj položaj, ali je sigurno da je mogla mnogo više da učini da se atmosfera u komandoj sobi poboljša, da se vrati izgubljeni entuzijazam, ali nije htela time da se zamara. Jednostavno, nije ona bila rukovodilac Nove lutrije i nije smatrala da treba da spasava moju guzicu. Pošteno je radila svoj deo posla koordinacije među službama i ažuriranja dokumentacije i rezultata, sprovođenje lutrijskih nagrada i kazni; radila je savesno i ništa više od toga. Nisam mogao da se požalim na nju, nikad nije kasnila, nikad nije grešila. Meni je trebalo više od toga, a da bih to dobio, morao sam nešto i da joj ponudim.
Za početak sam pomislio da bi ona cenila da se konsultujem s njom, kao sa osobom koja je najkompetentnija za probleme koji nas dotiću. Sačekao sam da izađe iz sale i posle nekoliko trenutaka krenuo za njom; nisam hteo pred drugima da otvaram temu o zastoju u našem poslu, za koji se govorilo da je pravi hit i da će samo da raste. Poručio sam joj da dođe u Ilijin kabinet na kratak dogovor. Seo sam za dugački sto, rekao Ilijinoj sekretarici da imam važan dogovor za Slavicom i da mi je najzgodnije ovde pošto je Ilija van zgrade i da se ne brine jer nam je gazda napomenuo da možemo koristiti njegov kabinet kad god nam zatreba. To sam izmislio, mada sam smatrao da mi Ilija ne bi zamerio ovu malu zloupotrebu.
Slavica je sela naspram mene, nalaktila se i pomalo uvređenog lica rekla:
– Tu sam.
– Da, vidim. Hteo sam da te pitam… da popričamo, da li i ti vidiš isto što i ja, da smo malo posustali, da nam nešto nedostaje?
– Ne znam na šta misliš, Sveto, reci konkretno šta ti je na umu da ne mora da pogađam – odsečno je odgovorila, dajući mi do znanja da ću prvo ja morati da otvorim karte.
– Mislim na ukupnu atmosferu, nema više žara u nama kao na početku. Ne znam šta je tome uzrok, da li smo se zasitili? Da li nam je dosadilo, sećaš se kad smo počinjali mislili smo da nam je nebo granica, bar prvih nedelja. Sad nas već stižu i slabiji rezultati.
– Misliš da sam ja tome uzrok? Slobodno me isključi iz igre. Jedva čekam da radim nešto mirnije.
Nije bilo fer sa njene strane da postavi sebe na pijedestal rešenja naših muka, ali jeste bila u situaciji da se duri, oseća zapostavljenom i da obavlja samo svoje poslove bez upinjanja za opštu stvar, u ovom slučaju to bi bio uspeh naše lutrije. Bila je svesna svojih kvaliteta i svesna posledica njenog povlačenja iz ekipe. To jednostavno nije dolazilo u obzir. Ali, kako da je privolim na jače, srčanije angažovanje?
– Šta misliš o maloj dopuni, o dodatku nekog začina u Novu lutriju? – nisam bio siguran da li će možda ženska radoznalost pobediti njen ponos i dovesti do relaksacije naših zategnutih pozicija.
Ćutala je, gledala me je u oči, pokušavala da dozna šta pokušavam. Tako smo se posmatrali neki minut kad nas je prekinulo naglo otvaranje vrata kabineta na kojima se su se istovremeno pojavila dva čoveka, različita po gabaritima, ali jednako opremljena kožnim aktovkama i odevena u crno. Iza njih je sekretarica Dana pokušavala da ih zaustavi, upinjući da im objasni da je Ilija van zgrade, na važnom sastanku i da danas nema ništa zakazano u Lutriji. Iza nje je treći lik stojao i čekao rasplet ove scene, ostavljajući utisak da drži situaciju pod kontrolom.
– Rekla sam vam da nema Ilije, molim vas …ne možete ovde ući – zapomagala je Dana pokušavajući da se umetne između njih i nas dvoje koji smo bili zatečeni u svojim razmišljanjima o sudbini posla koji je mnogo obećavao, ali je upao u neku neobjašnjivu letargiju. Da li će nas, možda, ovi tipovi razmrdati?
– A ko su ovi? Je l’ i oni čekaju Iliju? – zapita jedan od njih što je zaglavio na vratima.
– To su naši, nemaju oni veze…- pokušavala je Dana da nas odbrani.
– Zašto tu sede? – nije odustajao lik.
– Mogu gde hoće – odvrati Nata i nekako ih izgura pošto su se oni već i sami povukli uvidevši da Ilije zaiste nema u kabinetu.
Odlična izolovana vrata kabineta su sprečila da čujemo nastavak razgovora koji se odvijao ispred njih. Oboje smo ćutali, kao da smo dobili neke odgovore, potpuno neočekivano i od ljudi za koje smo smatrali da su sasvim drugi svet, pa nam se shodno tome, putevi nikad neće ukrstiti. Doduše, nismo bili slepi i gluvi dosad, naročito ne Slavica, viđali smo slične igrače kako tutnje prema Ilijinom ofisu, ali smo smatrali da su to neki “njegovi” i da zaista, dogod nam ide po planu, ne treba da su mnogo interesujemo za aranžmane u koje nismo uključeni niti smo pozvani da o njima sudimo. Očigledno nije kako se nama to činilo, to nisu Ilijini ađutanti koji ponekad obave neki prljavi posao za šefa i koji gaje mnogo poštovanja za njega. Niti su oni došli tražeći Iliju da s njim popiju pićence i prokomentarišu jutrošnje vesti. Prvi put mi je palo na pamet da Ilija nije toliko moćan kakvim sam ga zamišljao. I da njegova sve veća odsustvovanja iz Lutrije imaju veze sa namerom da se ne sretne sa svojim obožavaocima.
– Ovo je neverovatno – govorila je Dana ulazeći ponovo kod nas, pošto je ispratila “goste”. – Svaki bogovetni dan dolaze, nemam pojma ko su ti ljudi, otkud im pravo da tako upadaju. – Niti su se najavili, samo dođu, traže Iliju, i odmah na vrata. Ja ću poludeti, i ranije se dešavalo da poneki nepoznati ljudi u tamnim odelima i smrknutih pogleda dolaze i ulaze ne čekajući da ih najavim, ali retko. Ovih dana je svet poludeo, a i ja ću s njima zajedno, o bože šta sam dočekala – odeklamovala je Dana, verovatno primorana da nam pruži neko objašnjenje iz kojeg mi još uvek ne možemo mnogo da zaključimo o kome se radi, ali dovoljno da nas spreči da dodatno zapitkujemo.
Dana je bila u najboljim srednjim godinama i skoro sav radni vek je provela na mestu sekretarice predsednika. Pre Ilije, bila su još dvojica. S obzirom da je lutrija državna preduzeće to se i na to mesto dolazilo političkim preporukama i nalozima. Isto tako i odlazilo. Međutim, Ilija je koristeći svoje lukavstvo i široku mrežu poznanstava uspeo da se dodvori svima. Ubrzo ih je sve kupio i o svima imao dosta kompromitujućeg materijala što mu je omogućilo da nesmetano vlada lutrijom bez straha za svoju fotelju. Tako da je i Dana, razumevajući razliku između Ilije i prethodnika pokušavala da mu se što više ulaguje i potčinjava jer je to smatrala kao obavezu prema samoj sebi. Bilo je govorkanja da su odnosi između njih dvoje prevazilazili službene, iako je Dana bila udata preko dvadeset godina, za dobrostojećeg muža tako da joj materijalna dobra nisu bila posebna motivacija da se maksimalno zalaže za Ilijine poslove. Smatrala je sebe veoma važnom osobom u lutrijinoj postavci jer je saznavala neke stvari pre svih drugih i takve informacije je ljubomorno sve dok nisu postala javna tajna, a i onda je naglašavala da preko nje ništa nije procurilo. U svakom slučaju bila je iskrena kad je rekla da je ovakvi upadi pogađaju, jer je i ona razumela da su poremećaji mnogo snažniji od ranijih trzavica koje je Ilija rešavao jednim ili sa dva telefonska poziva.
Pokupila je prazne čaše ispred nas i ostavila nas da sami izvedemo neke zaključke. Ja sam gledao u Slavicu, ona u mene i ćutali smo. Sve ono što sam ja pokušavao da joj kažem, da je navedem pre ovog događaja je izgubilo svaki smisao. Jednostavno, situacija se promenila i naše buduće odnose će uslovljavati sama dešavanja sa Novom lutrijom, koja će sve manje biti zavisna od nas iz kontolne sobe, a sve više od nekih ljudi iza paravana, za koje znamo da postoje, ali ih nismo upoznali niti imamo pojma ko bi to mogli biti i konačno, da li je Ilija još uvek neprikosnoveni vođa Lutrije. Međutim, nešto se ipak desilo među nama. Bez da smo to sebi objavili postali smo, na neki uvrnuti način, saveznici, jer smo osećali da će nas događaji koji slede primorati da se dogovaramo i radimo mnogo iskrenije nego što smo dotada imali potrebe.
XV
Jedne srede, krajem marta, stigao sam na posao i krenuo sa svakodnevnom rutinom. Još ni prvu kafu nisam popio kad me je pozvala Ilijina sekretarica rekavši da me gazda čeka. Mi smo ga zvali gazda, ali više iz poštovanja, priznajući mu apsolutni autoritet i bespogovorno prihvatanje svih njegovih oduka i rešenja.
– Ajde, Sveto, spremaj prnje, idemo nas dvojica malo da obiđemo teren.
Bio sam potpuno iznenađen, jer sam imao nameru da otputujem negde u provinciju, ali ne sa njim. Ilija mi nije nalikovao kao neko ko voli da obilazi zabačena prodajna mesta, da razgovara sa “malim” ljudima, koji ga ne poznaju, da propagira lutriju na licu mesta. Naime, ja sam zamišljao da se nenajavljeni pojavljujemo kod prodavaca, da ih ispitujemo ne izazivajući sumnju, a sve u cilju da upoznamo rad terenaca i prodavaca onakav kakav jeste, a ne sagledavajući ga kroz prizmu ostvarenih rezultata, koji su do tada bili više nego dobri.
– Šefe, mislite, danas? – uspeo sam da postavim pitanje, sve sedajući u jednu od fotelja koje su bile naslagane oko stola.
– Da, da, danas, nego kad? Ostaćemo nekoliko dana, da vidimo šta se dešava na ulicama naših gradova, pa i manjih mesta. Idemo zapadno, preko Šapca, Valjeva, Loznice, Bajine Bašte, Užica, pa ćemo do Čačka, Kraljeva, Kruševca , doći do Niša, spustiti se do Leskovca, i vratiti se preko Pirota sve istočnim putem. Spavamo tamo gde nas noć zatekne, kao dva momka u provodu. Šta kažeš?
– Nemam šta da kažem, i sam sam razmišljao o tako nekoj turneji, da se lično upoznam sa uličnim radnicima… e, pa dobro, onda da odem do stana da se spremim.
– Čekaj, polako, ima vremena. Prvo da završiš sve obaveze koje imaš tu, da podeliš ljudima zadatke, da sve ima nekog smisla.
– Da, da, naravno, pa to se podrazumeva, sve će biti organizovano, kao da smo i samo prisutni – bio sam radostan što sa šefom idem na službeno putovanje, to sam osetio kao neko priznanje, ali sam se nadao i nekim novim događajima, poznanstvima, uzbuđenjima, jer sam Iliju doživljavao kao nekog svetskog čoveka, bar u rangu likova koji se tako predstavljaju na ovim našim prostorima. Sve u svemu, obuzelo me je neko prijatno uzbuđenje, slično onom koje osećamo kad odlazimo na ljubavni sastanak. A možda se tako nešto i desi, nikad nisi siguran kad si sa Ilijom u društvu. Naravno, slušao sam tu i tamo, po hodnicima, kako je Ilija dobrodošao u visokom društvu, šta više, smatra se da je poznanastvo s njim odlična preporuka, za poslovne, ali i za ljubavne akcije. Zato nisam bio iznenađen što se na službeni put vozimo njegovim džipom, dakle bez vozača, samo nas dvojica, kao dva mangupa kad kreću dobrim kolima u provod.
Prvo mesto koje smo posetili je bila Mitrovica. Očekivao sam da ćemo se parkirati negde u centru, potražiti kiosk sa lutrijom i proćaskati sa prodavcem. Ilija nije imao takvu nameru. Vozili smo se pored Save, nisam se usudio da pitam kuda se vozimo, Ilija je pričao o svojim prvim iskustvima sa Mitrovčanima koji datiraju još iz osamdesetih godina; nikad nije bio siguran u njihove dobre namere i zna samo da su svaki dogovor izvrdavali bar malo u svoju korist. Bilo im je značajno da ne bude sve po volji onima iz centrale. Mada, to mora da im prizna, rezultate su uvek imali dobre, lutrija je u ovom gradu uvek imala svoje mušterije.
Već smo skoro izašli iz grada kad smo stali pored jedne kuće sa tablom na kojoj sam pročitao da se radi o nekoj čitaonici. Ušli smo u prostoriju, niti malu niti veliku, oko 70 kvadrata, bez grejanja, sa zidovima sa kojih su se ljuštile tapete, sa nekoliko stolova postavljenih bez nekog reda na kojima su stariji ljudi, u kaputima i vunenim kapama, njih 5 ili 6 sedeli i prelistavali štampu. Nekako postrance je postavljen pisaći sto za kojim je sedela žena, očigledno službenica, bibliotekar, šta li i upoređivale neke kartice, a iza nje je bila postavljena stelaža sa knjigama, u vrlo jadnom stanju – i knjige i stelaža. Naš ulazak je , razumljivo, izazvao pažnju prisutnih koji su svi odreda pomerili svoj pogled i pažnju na pridošle, nepoznatog čoveka u društvu sa momkom koji se drži korak iza njega. Svoj pogled na nas je usmerila i gospođa sa “ recepcije”.
– Dobar dan – pozdravio je Ilija glasno, prilazeći improvizovanom pultu iza kojeg su nas osmatrale znatiželjne oči službeničine. – Mi smo iz Lutrije, iz Beograda, ja sam Ilija, a momak je moj saradnik Sveta – pretstavio nas je pružajući gospođi ruku.
– Dobar dan – odgovorila je žena pružajući ruku, ali je zadržala pogled koji je tražio više objašnjenja za nenadanu posetu.
– Da, naravno, izvol’te vizitku – rekao je Ilija, a tada sam se i ja mašio za novčanik i pružio joj i svoju.
– Ja sam Svetlana – odgovorila je iščitavajući naša imena, prezimena i funkcije sa kartica – šta mogu pomoći? Ovde se lutrija ne prodaje, oduvek je bila čitaonica, pa ne razumem…
– Da, da, naravno – ohrabri je Ilija, upućujući joj širok osmeh koji je trebalo da razveje sve sumnje u neke zle slutnje čiji smo mi eventualni najavljivači. – Tako će i da ostane. Mi smo došli da se uverimo u potrebnu pomoć vašoj ustanovi. Da li ste razmišljali o tome, gdja Svetlana, vidim da je ova prostorija prilično načeta. Krečenje, nove tapete, nov nameštaj, možda neki kompjuter, grejanje…da, da, ima tu šta da se popravlja.
– Naravno da ima, ali … nema se novaca, a onda je sve uzalud. Mislim, to nabrajanje šta sve treba…
Ilija je zadržao osmeh na licu kao neko ko još nije ispucao sve svoje adute.
– Gospođo Svetlana, vi ste, ili neko u vaše ime, ili neki vaš nadređeni, popunili prijavu i uputili je nama, Lutriji, u kojoj tražite sredstva, novčana ili u materijalu, da bi ovaj i još dva vaša prostora koji koristite za bibliotekarsku delatnost…
– Da, da, čula sam za to, ali to smo već deset puta tražili pa ništa. Sve je to prazna priča, moj gospodine. Dobro je što se zgrada drži, pa nismo u planu za iseljavanje – prekide ga Svetlana, sa izrazom dosade i izgubljene nade.
– Mislim, draga gospođo, da će ovog puta biti drugačije. Za Novu lutriju ste svakako čuli. Izvrsno nam je krenulo, i zasad, da kucnem u drvo, odlično funkcionišemo. I koliko ja imam saznanja, a ona su obično tačna, kod vas je već stigao neki materijal.
Na ove reči su se i prisutni konzumeri novina promeškoljili, okrenuli su se prema nama, ne skrivajući da ih razgovor zanima. Naravno, i do tada su slušali o čemu je reč, pre svega želeći da saznaju ko su ovi Beograđani, a posle ovih Ilijinih reči su smatrali da više nema svrhe da se prave zadubljeni u štampu koju su ljubomorno držali u svojim rukama. Nisam izdržao da ne proverim koje su novine u pitanju – naravno, na stolu su bile isključivo one koje hvale vlast. Pa dobro, one druge se ionako ne štampaju za ovu publiku. Svetlana je čutala i gledala Iliju ravno u oči. Kao da se nečeg priseća, a Ilijine reči su je potsetile.
– Da…da. Stigao je neki materijal. Neka silna plastična burad, i plastični kontejneri za smeće. Rekla sam da je to greška, da mi nismo prodavnica plastičnih predmeta, ali radnici su sve to istovarili, tražili da potpišem, što sam odbila, jer mi niko nije rekao o čemu se radi. Malo se vozač kamiona bunio, kome on to sad da pravda, zvao nekog telefonom, i na kraju zapalio kamion i odvezao se sa ona dva radnika koja su istovarala te buriće. To je bilo pre dvadesetak dana, zvala sam direktora, samo je rekao da ne brinem, da je sve to pod kontrolom, uskoro treba da dođe neki drugi kamion da sve to odveze. Dakle – tu bibliotekarka spusti pogled na vizitkartu – Ilija, beše, je l’ ste vi došli po te stvari, materijal, šta li je?
– Da, zapravo, ne. Čekajte, kažete plastična burad…
– Da, plastični kontejneri, sve je složeno iza zgrade – odgovori Svetlana spremno.
Na te njene reči se Ilija i ja pogledamo, pa opet Svetlanu, ona je već ustajala i krenula prema stražnjim vratima. Mi za njom, a za nama se uputili i oni čitaoci dnevne štampe. Izašli smo na dvorište i tamo zatekli upravo ono što nam je bibliotekarka i govorila. Plastičnu burad poređanu jedna na drugu, u trima bojama, bile su tu zelene, žute i plave i pored njih i desetak kontejnera za smeće, takođe u raznim bojama. Pogledao sam Iliju i zapazio, valjda prvi put, neku nesigurnost u njegovim pokretima, zbunjenost, iznenađenje koje nije glumio. I on je mene kratko pogledao, slegnuo ramenima i podigao kratko ruke.
– Ovo nije trebalo tu da dođe- samo je kratko rekao – proveriću po čijem je to nalogu poslato i brzo ćemo zameniti. Očekivao sma kreč, boje, tapete, neki nameštaj i slično. Izvinite, gospođo, nesporazum je u pitanju.
– Da, znam, stalno je neki nesporazum. Gospodine, ako imate nekoga ko o tome odlučuje, samo da nas ne izbace odavde, dobro je i ovako, zimi je hladno, ali i to ćemo da trpimo. Tu se skupljaju, uglavnom penzioneri, pa skupimo malo za čaj i tako. Druže se ljudi, razumete, ako nas isele, znate, svašta se priča… kuda ćemo onda?
Ilija je bio zamišljen i nekako odsutan posle slike koja ga je zatekla iza zgrade čitaonice na periferiji Mitrovice. Nešto je premišljao, pokušavao da razume šta se dešava. Video sam senku na njegovom licu i shvatio da postoji problem znatno veći nego što je ova gomila plastike. Nisam imao pojma o čemu se radi, ali mi se učinilo kao da je Ilija osetio da više ne drži sve konce u svojim rukama.
– Ne brinite gospođo, niko vas neće izbaciti – odgovorio sam umesto Ilije koji, to mi je bilo jasno, nije ni čuo šta je Svetlana pitala – vaša čitaonica je na spisku za adaptaciju, ne brinite gospođo.
Ilija više nije progovovarao sve dok nismo izašli iz Mitrovice. Ćutao sam i ja, ne znajući šta da priupitam, sve mi se činilo glupim. Neprijatnu tišinu u kolima je ipak prekinuo Ilija, shvativši da sam mu ja saputnik i saradnik i da, kako god da je loše, mora nešto da mi saopšti.
– Ima ljudi, moj Sveto, koji nemaju meru. Jednostavno, nemaju meru. Smatraju da im je sve dozvoljeno i da su zaštićeni i da su najjači i da im se niko ne može suprotstaviti. Eto, ova džukela, upakovala i poslala plastiku. I šta sad?
Ćutao sam i dalje. Jasno, pitanje nije upućeno meni, iako nikog osim nas dvojice nije bilo u kolima. Očekivao sam da me uvede dublje u posao, valjda je sad bila prilika kad su mu stvari počele izmicati.
– E, da – nastavio je Ilija monolog – kad sam bio tvojih godina i kad sam se tek probijao u Lutriji, dešavalo se da mi kolege, drugovi, pa čak i neki koje sam mogao smatrati odanim prijateljima, podmeću klipove u točkove. Ali, tada se nije radilo o lovi, čisto o mestu na lestvici u lutrijskoj hijerarhiji. Bio sam izuzetno uspešan, sve nove projekte sam uobličavao, davao konačnu formu i starao se da stvorim ambijent u kojem se bez mene jednostavno neće moći.
– Kad je to bilo, još za vreme prethodne države? – uključio sam se tek da Ilija bude siguran da ga slušam i pratim.
– Tako je, za vreme one Jugoslavije i posle kad je sve krenulo naopako. Bio sam u mnogim situacijama, mnogi su hteli da me skrše, već sam bio vidjen kao bivši. Ali… Ilija je uvek našao načina da se odupre, da prozre neprijatelje i da predvidi njihove poteze. Mnogo puta je na tapetu bila tema privatizacije, već su bili i viđeni novi vlasnici. Obično su dolazili u društvu sa političkim prvacima, kao fol, da se interesuju za rad Lutrije u novim uslovima, i uvek postavljali pitanje kako bi mogli da poboljšamo rad ustanove. Da li postoji nešto što nedostaje da bismo bili još bolji, profitabilniji. Šta sam mogao, ljubazno sam se smeškao i odgovarao na glupa pitanja – da budem iskren ti tipovi su bili svesni koliko nemaju pojma o lutriji, pa su se uvek izvinjavali rečima kako, eto, oni nisu upoznati sa celokupnom tehnologijom, pa možda njihova pitanja nisu adekvatna, ali da znaju kako funkcionišu kladionice pa valjda ni lutrija nije daleko.
– Pa… kako ste branili, Ilija? – sad je već i mene zanimalo kako je opstao i preživeo tolike promene država, vlasti i novih faca, kurjaka koji jedva čekaju da unovče svoje političko angažovanje. A Lutrija je uvek bila idealni prostor za tako nešto.
– Pa kako…? Govorio sam da se oseća pad standarda, da je sve manje zagriženih “lutrijaša” koji ne mogu da odole ni jedne nedelje da budu bez tiketa ili loza, a naravno u sve smo morali uključiti i televiziju, pa nam se profit topio, i tako sam im govorio da to i nije više neki isplativ posao, ali da se održavamo jer smo smanjili troškove, manji je i broj zaposlenih, ali da su nam rezultati i pored toga sve tanji.
– I to je bilo dovoljno da ih odbijete?
– Ma jok. Na to su se hvatali, da su eto, baš zbog toga i došli, da pomognu, sa svoje strane, a sigurni su da su kadrovi odlični. Dakle, idealna kombinacija, oni sa svojom lovom i političkim vezama, a mi sa svojom izgrađenom firmom, tradicijom i infrastrukturom, dobitna kombinacija za sve. Jer, kako su govorili, niko ne treba da radi nenagrađen, a šta je to trebalo da znači, valjda je bilo jasno.
– Pa kako ste ih se onda rešavali?
– Pa kako…? U suštini bilo je dve vrste dušebrižnika koji su nas obigravali. Osim ovih koji su nudili svesrdnu pomoć, bilo je onih koji se nisu pojavljivali lično, već su uz pomoć svojih krtica pokušavali da me izbuše, pa da me onako osakaćenog dotuku. E, tu mi je pomogao moj prijatelj Mile, to je valjda jedini u Lutriji u kojeg mogu stopostotno da se pouzdam. Upoznao si ga, je li Sveto?
– Da, da, naravno, pa nisam ja baš kratko vreme kod vas. On vodi kadrovski sektor, koliko znam.
– Da, da, upravo tako. Zapravo, radi sve poslove koje treba da se urade u jednoj takvoj firmi kao što je Lutrija, a to mu je samo zvanično radno mesto. Dakle, Milorad, Mile, me je uvek upozoravao na neke moguće udarce sa strane ili na bilo kakva komešanja unutar Lutrije. Onda smo nas dvojica seli, procenili snagu protivnika i dogovorili odbranu. Da, baš tako. Kao u vojsci, koju ti nisi ni okusio. Nekad smo razgovarali sa ljudima unutar firme koji su podlegli obećanjima skorojevića, a bilo je slučajevima kad smo premeštali ljude na druga radna mesta. Pre dve godine smo pet pravnika proglasili tehnološkim viškovima, pri čemu smo im dali mogućnost da budu naši poverenici po provinciji. Moja je prednost što sam uvek isplaćivao sve obaveze na vreme, pa i plate,one su bile uvek pristojne, tako da neko opravdano nezadovoljstvo u firmi nije ni moglo da postoji. Naravno bile su tu i trinaeste plate, pokloni za 8 mart i slično. Ništa naročito, ali upravo to može da prevagne u napetim situacijama. Kako da ti kažem, ljudi me baš i ne vole, ali me cene, poštuju i ne treba mi ništa više.
Mislio sam o Stjepanu i njegovom konkursu. Valjda je bila prilika da upitam Iliju za taj slučaj, ali baš nisam smeo onako direktno, pa sam počeo izokola.
– Da, to sam i ja osetio, mislim, to da vas poštuju. Nego, da vas pitam, da li ste uvek bili pravedni prema ljudima?
Ilija nije odmah odgovorio, sačekao da prođe jedan minut i onda uputio kontrapitanje.
– A šta ti je to, Sveto, pravedno? Šta podrazumevaš kad kažeš da je nešto pravedno?
Sad ja nisam znao šta da mu kažem.
– Pa šta je pravedno? Valjda, ono kad se oseća da je pravda zadovoljena.
– Da, samo to je isto pitanje, šta je pravda? Da se ne igramo skrivalica, ti misliš na tvog drugara iz vaše filijale, kako ono beše, Stjepan, je ‘ l tako?
– Da, tako je. Trebalo je da bude postavljen za šefa, direktora, šta li, filijale.
– I zašto nije, to je tvoje pitanje, je l tako Sveto?
– Upravo.
– Dobro. Odmah da ti kažem, on jednostavno nije mogao biti šef filijale. On jeste zanimljiv, inteligentan…ali, pre svega lenjština. Obožava da se nadmudruje, tu je prvak sveta, ali od tih njegovih dokazivanja niko nije imao koristi, a ponajmanje Lutrija. Osim toga, nije kooperativan, saradnja, timski rad mu je nepoznat teren. Paradoksalno, da nije radio kod nas, dakle da nije kadar Lutrije, imao bi veće šanse. Ovako, jednostavno nisam mogao to da dozvolim iako je imao sve što se tražilo. E, sad, da li je to pravedno? Pa sa njegove pozicije sigurno nije.
– Ali, Ilija, vi niste pričali s njim o nekoj mogućoj kooperativnosti, bar koliko ja znam.
– Tačno, nisam. A i zašto bi? On bi mi sigurno obećao maksimalnu saradnju, u to ne sumnjam. Ipak, pouzdao sam se u informacije koje sam dobio od saradnika.
Opet smo zaćutali, svako u svojim mislima. Nije me ubedio o razlozima odluke da ne prihvati Stjepana. Bilo je tu još nečega, što se krije. Konačno, nije mogao neki šef filijale da remeti poslove velikog Ilije. Ono što sam zapazio u dosadašnjem, ne tako dugom iskustvu, je da se svako malo žali na svoju sudbinu, nesrećne okolnosti. Bio bogat ili siromah, svako je imao svoje prilike i redovno ih propuštao. Nikako zbog svoje nesposobnosti, to nije dolazilo u obzir da se kaže, već zbog svog poštenja i tuđeg nepoštenja. Ili, da ne bude baš poštenje, nego ispravnost. Koliko priča sam čuo o ortacima koji su odlično krenuli u posao, sve im se otvaralo, lova samo nadolazila, i onda, u nekom trenutku, onaj drugi, počeo da mulja, pojavljivali su se neke nepoznate osobe, vetrovi su se promenili i izdaja je bila definitivna. Pripovedač je uvek ostajao dokraja pošten i “čovek”, nije dao obraz, jedino što bi mu sad dobrodošla pozajmica od nekih petstotinjak evrića, vraća za deset dana, bez brige.
Stigli smo u Valjevo, već je bilo više veče nego poslepodne. Ilija je bio vidno neraspoložen, još nije mogao da dođe k sebi od onih plastičnih komada viđenih u dvorištu čitaonice u Mitrovici. Plan je bio da obiđemo lokalnu gerijatriju, ali je Ilija u jednom trenutku rekao da ćemo to obaviti sutra ujutro, a trenutno je umoran, uzećemo sobe u hotelu, i naći ćemo se kasnije na večeri.
U tom gradu nisam bio nikad, pa sam iskoristio vreme šefove dremke da obiđem centar. Odmah mi je palo u oči da se ovde slabo šta pokreće napred poslednje vreme. Bez savremene arhitekture, prevladava ona četvrtasta nemaštovita, jednolične betonske zgrade sa kojih opada fasada, a nova se ne postavlja. I obavezna slika sušenja veša na balkonima. Ulice su prljave, mnogo prosutog otpada, rasutih najlon kesa i raznih otpadaka. Naravno i kontejneri sa neodnešenim smećem. Po njima čeprkaju isti ljudi koji mi se pojavljuju na monitoru kompjutera ili u mojoj sobi ili ih srećem predveče po beogradskim ulicama. Kad sam prolazio pored njih, zastali su sa poslom i uperili poglede prema meni. Malo sam se uplašio, ali ništa više od toga nisu preduzeli u vidu nekog uspostavljanja govornog ili fizičkog kontakta. Njihovi pogledi, bilo ih je sedmoro, su bili dovoljni da mi pošalju poruku – ti si jedan od nas. U svakom slučaju me je taj ponovni susret sa luzerima opomenuo da će mi stalno biti za petama bez obzira gde se ja nalazim i bez obzira da li su stvarni ili ih samo umišljam.
Vraćajući se u hotel spazio sam Iliju u nervoznoj šetnj i- napred, nazad – ispred glavnog ulaza. S nekim je razgovorao telefonom čvrsto držeći aparat prislonjen na uvo, a drugom rukom je nešto snažno gestikulirao. Kad je završio razgovor pojavio sam se pred njim i započeo Iliji priču o ružnom i pesimističnom Valjevu, ali mi je odmah bilo jasno da je duhom potpuno odsutan. Pogledom je lutao nekud unaokolo, kao da nije bio svestan gde se nalazi, nije mi ništa odgovarao. I ja sam stajao pored njega ne znajući šta da činim, da li me uopšte prepoznaje i da li da ponovim poslednju rečenicu, koju sam ionako zaboravio.
Onda se Ilija nekako pribrao i rekao da se stvari loše odvijaju, ali da to ne znači da ne treba da jedemo.
– Prosto je neverovatno koliko tih ala ima, i šta oni sve ne umišljaju i šta sve dozvoljavaju sebi – započeo je neku svoju priču Ilija, a ja sam osetio da to može biti trenutak njegove ispovesti, i da je sad očigledno dovoljno ranjen da se više ne oseća sigurnim, dovoljno daleko od Beograda da može prirodno da se ponaša i mene smatra doraslim i dovoljno poverljivim za upoznavanje sa njegovim uporednim poslovanjem u sivim okvirima, nedostupnim običnim smrtnicima.
– Ilija, je l’ mogu nekako da pomognem?- kurtoazno sam ponudio svoje usluge. Zaista, kako bih ja ili čime mogao da pomognem velikom Iliji?
– Teško, Sveto, ovo je sve teška kategorija… – nastavio je Ilija svoje jadanje, ali ga je prekinuo konobar pitajući da li smo se odlučili da nešto poručimo.
Taman na vreme, jer se sad Ilija potpuno posvetio jelovniku i piću, kao da je hteo da sve svoje brige utopi u dobru hranu i lepo piće. Započeo je s konobarom priču o jelima koje se pripremaju u restoranu, a i o nekim specijalitetima za koje ja nisam ni čuo, a koji su se u neka ranija vremena služila u valjevskim restoranima. Posle su prešli na vina, pa suva, pa slatka, pa ova berba, crna, bela. Konobar je bio po meri, uspešno odgovarao, i meni se činilo da se Ilija polako vraća u normalu, lice mu je dobijalo uobičajenu boju, a i neki osmeh sam mogao nazreti na njegovom licu.
– Gde smo ono stali? – upita Ilija kad je porudžbina završena.
– Kod teške kategorije – odgovorio sam brzo, nadajući se da ću saznati iz prve ruke mnoge stvari o kojima se moglo samo šuškati.
– Da, da…Sveto, ti si dosad shvatio da je Lutrija vrlo interesantna ustanova. Iz mnogo razloga, a najviše je što donosi dobit, sigurnu dobit. U socijalizmu su kasu držali komunisti, kasnije socijalisti. Znalo se šta je carevo, a šta ostaje nama, uličnim radnicima.
– I sve je bilo po propisu, pokriveno knjigama? – javim se, jer me je zanimalo kako je funkcionisalo pranje novca u neko vreme koje ne pamtim.
– Ma ne, to je isto kao sada, jedan deo je knjižen, jedan deo u dobrotvorne ustanove, ali je uvek bilo i neproknjiženih ostataka. U suštini, treba stalno menjati načine usmeravanja određenih prihoda na neke račune, to smo mi zvali “ …da se Vlasi ne sete…”. Tako da je eventualna kontrola ili provera uvek krenula pogrešnim putem. Baš kada se našao neki vešt inspektor i počeo da čačka tamo gde nije trebalo, onda sam koristio telefonske brojeve nekih VIP osoba…E da, postojao je sistem, sve dok nisu na vlast došle koalicije. I svi goli i bosi, a na vlasti. Pa kako im udovoljiti.
– Da, da, mogu zamisliti kako su novopečeni sirovi vlastodršci otvarali vrata Lutrije, kao obećanog Eldorada.
– Ne, Sveto, ne. Nisu vlastodršci bili problem. S njima se za pola sata dogovorim i furamo dalje. Kolika da je god koalicija njih nema na stotine. Međutim, šta sa onima sitnijima, i sve sitnijima. I oni bi “svoje” i oni znaju kako da se najave i obrazlože razloge zbog kojih je važno da se i njihovi apetiti zadovolje.
– Pa dobro Ilija, ako je tako, što se niste povukli? – upitao sam ne plašeći se da sam prešao granice dozvoljene diskrecije prema svome direktoru.
– E, da, to bi bilo najjednostavnije. da sam samo mogao tek tako da išetam iz zgrade…Ma kakvi, vrlo brzo, još istog dana bih bio iza rešetaka. To mi je više puta nagovešteno, ustvari uvek kad bih ja počinjao tokom nekih “poslovnih” razgovora da odbijam saradnju. Jedino što sam mogao je da detaljno zapisujem sve dogovore koje sam imao sa ljudima iz vlasti, vreme i mesto naših sastanaka, često sam i sam sebe ozvučio. Tako da sad imam dovoljno materijala da mnoge face oteram u zatvor, naravno da im činim društvo. To se zove nametanje uzajamnog straha i svi smo razmišljali isto – neka traje dok može, posle, ko se kako snađe.
Nastala je pauza u njegovoj priči, a ja nisam znao kako da ga podstaknem da se dalje ispoveda. Samo sam osećao da je to prilika koja mi se neće više ukazati i da ću danas, večeras, saznati mnoge tajne, mnoge dogovore o sitnijim i krupnijim malverzacijama, o prevarama, konačno i o toj, običnim ljudima, udaljenoj tehnologiji otimanja tuđeg, čerečenja državne imovine. Jer, večeras je Ilija dovoljno uzdrman da se oslobodi svih stega i obaveza čuvanja tajnih sporazuma sa belosvetskim i novokomponovanim ološem koje je, silom prilika, a i na osnovu svoje pozicije i ovlašćenja, upoznavao u odajama državne lutrije. Oni su dolazili i dolazili, i svi odreda tražili Iliju, neki su zakazivali sastanke, drugi su smatrali da to nije ni potrebno, jer dolaze na svoje i po svoje. Neke sam i ja viđao po hodnicima Lutrije, lako ih je bilo prepoznavati, uvek obučeni u crna odela, sa potpuno neodgovarajućom kravatom i obuveni u crne cipele, sa naglašenim špicevima. U ruci crna aktovka, u kojoj, najverovatnije, nema ništa, čak ni jučerašnjih novina ili oglasa. Uvek su išli trojica, valjda su smatrali da im je to srećan broj koji će im omogućiti da dobiju na lutriji, jedan, valjda glavni, ili šef grupe za korak ispred druge dvojice koji su se skladno rasporedili sa obe strane šefovog zaleđa. I nakon što su ušli u direktorovu kancelariju, kao da se spustila gvozdena zavesa, nismo smeli ni da pitamo, ni da nagađaamo ko su i kojim dobrom su došli. Otprilike smo svi znali, ali i nismo znali. I nekako je zavladalo nepisano pravilo, da se ta tema isključi iz naše zvanične i nezvanične komunikacije.
Sačekao sam da konobar rasporedi poručeno jelo po stolu i da se Ilija posluži, pa sam zapitao:
– Ilija, kad je bilo najteže, kad ste pomislili da je kraj vašeg direktorovanja?
Malo je razmislio pa rekao:
– Često, vrlo često, moj Sveto. Dovodili su me do ludila svojim nezajažljivim zahtevima. I sve sam morao da ispunjavam, nikoga nije bilo briga kako će se Ilija snaći, kako će sve te prohteve dovesti u sklad sa zakonom. Nikoga, moj Sveto. Ok osim Mileta. Njemu svaka čast, nikad me nije ostavio na cedilu. Svi su se u tri lupili po guzici i napuštali Lutriju, a nas dvojica smo ostajali i rešavali probleme, usklađivali dobitke i rashode. I onda sam govorio sebi – Ilija šta će ti ovo, nemaš svoj život zbog ovih kulova.
– A šta je Mile govorio? Je l’ vas hrabrio.
– Naravno, naravno. Zbog toga i nisam odstupio. Govorio mi je da nemam prava da odstupam zbog tih jadnih likova, jer bi to značilo da su me pobedili, da priznajem poraz njima, polusvetu koji je poplava izbacila i koji su koristeći opštu nesreću i zbunjenost u zemlji sebe doveli na mesta sa kojih mogu da odlučuju o našim životima. Sećam se, stalno je govorio, a i sad to često ponavlja: – Je li bre Ilija, zar mi njima treba da smo zahvalni što nas ne diraju, nas koji smo stvarali ovu firmu, nikada nikome ostali dužni nismo, ma ko im jebe mater. Strpljenja Ilija, ničija nije gorela do zore…
Tu je zastao i uputio pogled u daljinu, kao da se seća nečega što se dešavalo, nekih vremena koja su prošla, a koja su ipak, bila bolja nego ova današnja. Nisam smeo da dozvolim da se priča zaustavi.
– Ilija, izgleda da ovima dugo gori njihova sveća.
– Da…to je neka posebna sveća. Ipak, čini mi se da će nam svima u isto vreme da se ugasi. Vidiš, Sveto, ova naša ili Nova lutrija, kako smo je nazvali, je zamišljena kao vrhunac sofisticaranog otimanja novaca od siromašnih. Trebalo je da građani budu u ubeđenju da je njih krenulo, a tajkuni da su se dozvali pameti i učestvuju u pravednijoj raspodeli dohotka.
– Pa da, Ilija, znate da sam ja to…
– Da, da znam – prekide me Ilija – ti si smislio, a ja sam postavio na noge, da tako kažem.
Malo sam se štrecnuo, da li to Ilija nešto sumnja, ili je došao do nekih podataka o stvarnom autoru ideje Nove lutrije. Ma, ne… da je tako, odmah bi me nogirao. Još uvek nisam bio u stanju da saberem dva prosta broja. Trebalo je samo malo da se odmaknem, da postavim sebi nekoliko pitanja, iskreno na njih odgovorim i saznam, zaključim da nema besplatnog ručka, ali zato postoje nameštaljke za naivne i da sam ovde upao jer sam poverovao priči o svojim posebnim sposobnostima uočenim od strane onih koji brinu o nama. Pa čak ni sada kad je Ilija počeo maltene da mi crta sav trulež i svu prljavštinu koju čini ova vlast, nije mi palo na pamet da to nije u saglasju sa pričom koju mi je poklonio prilikom našeg prvog susreta. Još uvek nisam imao snage da pogledam stvarnost, još uvek sam verovao da sam na dobrom putu da postanem elita, da postanem važna faca i da će Ilija uvek pobeđivati. A Nata nikad neće moći da dokaže da sam lažov i da je cela ideja Nove lutrije njena.
– Dalje, izračunao sam da Lutrija može da traje oko 2 godine, pre nego što dođe do zasićenja, gubitka i kolapsa. Ali, ne bismo sačekali takav završetak. Ranije bismo se povukli i to dosta otežani. Seo sam jedno veče sa Miletom, računali smo sve do zore, ponavljali, proveravali i uvek nam je rezultat bio pozitivan. Svi su namireni, naročito tajkuni i poltičari, građani takođe namireni, ali oni prividno. Štaviše, bilo je tu rezervi, što se kaže – za svaki slučaj, za ne daj bože, barem nekih 10 % ukupnog obrta smo planirali za te namene, a to je, mogu ti reći, kalkulacija sa debelo zašiljenom olovkom.
Ilija je stao sa pričom, uzeo nekoliko zalogaja ražnjiča, dopunio zalogajem šopske salate i sve zalio ružicom. Ja sam uživao u dobroj klopi, poručio sam karađorđevu i stvarno je bila po meri i obilna porcija. Više nisam morao da strepim da li će se Ilija zaustaviti u nekom trenutku. Naprotiv, sad priči neće biti kraja.
– I počelo je odlično. Prvih mesec dana se sve odvijalo u najboljem redu, pa i drugi mesec nije bio loš. Prosto sam se uplašio što sve ide onako kako smo zamilsili. Dobitnici zadovoljni, “gubitnici” takođe, nikad lakše se nisu otarasili zaliha koje su ih opterećivale, političari diskretni i puni sebe, pljušte optimističke izjave.
– Da, Ilija, to sam i ja primećivao. Doduše, samo po vama, bili ste nekako sigurni u ono što radite, koncentrisani, sve ste držali pod kontrolom. Najvažnije, bili ste dobro raspoloženi. I onda, posle nekog vremena, ste postajali zamišljeni, pomalo odsutni i blesav bi video da je nešto krenulo loše.
– Ono što sam očekivao da će se događati tek u drugoj godini trajanja Nove lutrije, desilo se u trećem mesecu. Počeli su se pojavljivati neki nepoznati ljudi koji su se pozivali na svoja poznanstva u svetu biznisa i politike i tražili pozajmice. Govorili su da imaju savršene projekte, sigurne dobitke, samo im, eto, treba za početak. I vraćaju sve sa kamatom i to vrlo brzo, najčešće se radilo o tri meseca kredita. pa su opet ponavljali ko stoji iza njih. Prvo su došli neki Kecojevići, iz Petrovca na Mlavi. Pričali su kako imaju transportno preduzeće, pa su hteli da obnove vozni park, sa tri ili četiri nova mercedesa. Govorili su kako imaju osigurane prevoze narednih dve godine, sve sa dozvolama za ino-ture koje im obezbeđuje njihov bratić iz stranke. Delovali su mi nekako zloslutno, kao zmija otrovnica koja se krije ispod kamena. Odgovorio sam jedino što sam mogao. Poslao ih u neku komercijalnu banku da traže kredit. Znao sam da im ne smem popustiti, jer bi usledila lavina sličnih biznismena. Ustali su, bila su dva brata, krenuli prema vratima, i onda se jedan od njih, očigledno stariji, okrenuo i kratko rekao – videćemo se još. Toga sam se i bojao. Bio je u pravu.
– I kad ste se ponovo sreli? – pokazivao sam svoju ljubopitljivost.
– Dosta brzo. Nije prošlo ni desetak dana, pozvali me iz ministarstva. Gospođa se predstavila kao šefica kabineta i zakazala mi sastanak sa ministrom za sutrašnji dan u 8 sati. Kad ti zakažu tako rano, onda je to siguran znak da je nešto loše i treba biti ispravljeno ili ćeš ti biti višak. Hteo sam da je pitam o čemu se radi, ali sam odustao jer sam skoro bio apsolutno siguran da se radi o nezadovoljenim prijateljima, rođacima ili i jednima i drugima i još aktivistima. Nisam mogao ni da otkažem ili da se pozovem na neke svoje ranije preuzete obaveze. Da, bilo je to ministarstvo policije i tu nisam smeo da proveravam svoj autoritet.
Ilija je otpio gutljaj svoje omiljene ružice i nastavio.
– Sutradan u ministrovom kabinetu sede Kecojevići, jedan pored drugog i nemo me gledaju. Ja im se javim, oni ništa, ćute. Ćute i dalje me posmatraju. Posle nekoliko minuta se pojavi sam ministar, pozdravi nas sve, pozove sekretaricu, poruči kafu za sve nas, ponovo nas pogleda i priupita da li se poznajemo. Ja odgovorim da sam imao čast da sa braćom Kecojević budem na razgovoru u Lutriji, a oni i dalje ćute. Ministar reće da su Kecojevići vrlo pouzdane osobe i da im je familija poznata po poštenju, da su vrlo perspektivni poslovni ljudi i još na kraju, da su vrlo značajni za stranku.
Tu je Ilija zastao, počeo da jede i činilo se kao da je završio priču. I ja sam sačekao nekoliko trenutaka i onda ga upitao:
– Dobro, Ilija, je li to sve? Ministar je to rekao i vi ste onda nešto njemu rekli, zar ne ?
– Pa i ne. Kad mi je ministar to saopštio, znao sam da je drugim rečima naredio da se Kecojevićima ispune sve želje. I znao sam da to ja moram da učinim, sa sve uredno potpisanim papirima. I na kraju, znao sam da će njihovi zahtevi biti mogo veći od onih koje su mi prvi put postavili u mom kabinetu.
– Da, da, mislim da sam ih sreo na hodniku kad su dolazili do vas…Onako jedan ogroman, a drugi sa aktovkom, jedan zna da piše, drugi da čita, pre nekih pet ili šest dana, zapamtio sam ih po tome što su bili jedni od retkih vaših gostiju koji su dolazili u paru, mnogo češće su bile trojke, jesam pogodio?
– Da, to su njih dvojica. Prošli su kroz vrata sobe moje sekretarice i bez kucanja upali kod mene, posedali i saopštili: “ Došli smo po svoje, nadamo se da si shvatio šta ti je dužnost.”. Bio sam spreman, sa Miletom sam sačinio jedan ugovor o pozajmici, bez instrumenata obezbeđenja ili obaveze vraćanja i poturio im na potpis. Međutim, bili su spremni i oni:
“Ništa ne potpisujemo”, bio je njihov odgovor. Bio sam zbunjen, jer iako sam prošao kroz sve i svašta i imao iskustva sa najcrnjim likovima ovoga grada, niko nije tražio da mu se izbroji lova bez ikakve overe, makar i nekog kvazi-parafa koji nikoga ne obavezuje. Jedino sam želeo da što pre odu. Upitao sam, maksimalno se uzdržavajući od neke nekontrolisane reakcije: Koliko? Veliki mi je poturio cedulju pod nos: tu piše. Da niste dodali koju nulu, još sam pokušavao da se hrabrim, ali oni nisu reagovali. Otišao sam do sefa…
Ilija je ponovo digao pogled i procenjivao da li je mogao ili trebalo drugačije da postupi. Da li je uopšte mogao da izađe iz te igre bez granica. Ili ga je situacija povukla kao što to čine rečni virovi, pa mu je ostalo samo da se drži svoje funkcije kao svog poslednjeg utočišta, iza kojeg je bezdan.
– Ali…onda je krenula lavina. Kao u nekom domu zdravlja. Samo su se prijavljivali kod sekretarice, ona je pokušavali da me zaštiti, nije tu, na sastanku je, nemate zakazano. Svima je bilo zajedničko da su nosili tamne naočari i da su vrlo malo razgovarali.
– I kažete da se sve to dešavalo u poslednje vreme?
– Da, u poslednja dva meseca.
– Da, da. Rekao sam vam da sam primetio neku razliku u vašem stavu, raspoloženju, ali nisam ni mogao da slutim koliko je duboka vaša nevolja – rekao sam iskreno i zapitao jedino što sam smatrao logičnim: – Pa dobro, ali jeste li pozvali policiju? Bez obzira na sva dotadašnja iskustva, mislim da ste to morali učiniti..
– Verovatno. Verovatno u nekoj drugoj državi. Sveto…sve te ljude je policija slala.
– Baš policija? – pravio sam se nevešt, ustvari hteo sam da dobijem na vremenu i još nešto da izvučem.
– U to nisam imao sumnje. Jedino policijski vrh ima dovoljno argumenata protiv mene.
– Kakvih sad argumenata, Ilija? Slobodno mi recite, meni možete verovati, ja ću uvek biti na vašoj strani.
– Suviše dugo sam na čelu takve ustanove kao što je Lutrija. I nisam radio sve po propisima. Pa ako ćemo iskreno, nije sve bilo ni pošteno. Ali sam najmanje radio u svoju korist.
– Da, to mogu da razumem – odgovorio sam i naslonio se na stolicu, kao da tražim neki drugi odgovor, neko drugo rešenje.
Ostatak večere smo proveli uglavnom zadubljeni u svoje misli. Pretpostavljam da je Ilija odlutao u neko svoje mlađe doba, razmatrao koje je sve šanse propustio, koje je ljude pogrešno procenio, šta je uradio, a nije trebalo, kome je pomogao, ko je njemu pomogao. E, da se vreme može vratiti, da dobijemo drugu šansu na nekom raskršću na kojem smo izabrali stranputicu. Bilo mi ga je pomalo žao, uvek je bio na vrhu, njegova reč je bila poslednja; svaku situaciju je rešavao u svoju korist, bio je neustrašiv i nesavladiv. Sad su ga napali svi odjednom, ratnim rečnikom govoreći bio je opkoljen sa svih strana, a džebane je nestalo. I ako nekog nasilnika i odbije, odmah je tu drugi, svežiji. Saveznika nije bilo, izgleda da su svi prešli na pobedničku stranu. Da li se predati, ili čekati kraj? Kad je prošao onaj momenat koji je označavao gubitak “sposobnosti odlučivanja”. Tada se još, možda, i moglo reagovati, pozvati sam vrh, pa ako i to ne ide, skupiti svu dokumentaciju i pokušati s njom održati se na površini. Ovako, bio je opušten i to ga je ovoga puta koštalo. Bio sam siguran da je imao rešenje za sve pojedinačne napade, ali ne i za sve u isto vreme. Jednostavno je dozvolio da ga izvedu na vetrometinu, pri čemu su se mnogi rođaci i prijatelji važnih gospodara već uveliko ovajdili. Naravno i tajkuni, kao viđeni dobrovoljni gubitnici, su zapravo uveliko sebe namirili.
Pošao je na ovaj put, poveo i mene, valjda tražeći potvrdu za svoje najcrnje slutnje. Da nekako poveže svoje misli, ustanovi taktiku za naredne dane koji će biti sve samo ne bezbrižni i monotoni. Od mene nije očekivao neki savet, bio sam mu potreban za razgovor, društvo, neku vrstu neiskazane podrške, u krajnjoj liniji da izbegne sopstvenu malodušnost, pa i očaj koji može da se javi kao posledica usamljenosti. Ili, moguće je da u tom trenutku nije imao nikoga bližeg, osim naravno kadrovika Milana, ali on mu je bio neophodan kao zaleđina u Lutriji. Nisam siguran da li sam ispunio njegova očekivanja.
U sobi su me čekali moji prijatelji. Sedeli su na krevetu i gledali televiziju. Bilo ih je troje, možda su familija – otac, majka i sin. Kad sam ušao pogledali su me i neko od njih me je zapitao da li je bila dobra večera. Za trenutak sam izašao iz sobe i ponovo ušao, a oni su bili još uvek tu. Ušao sam u kupatilo, otuširao se i ponadao se da me je društvo napustilo. To se ipak nije desilo, jedino su promenili svoje mesto i sad sam ih video kod prozora iza zavese. Iskustvo mi je govorilo da su pred odlaskom, pa me je to smirilo. Bar donekle, jer sam shvatio da me ovo društvo u ovom ili nekom drugom sastavu, u ovom ili nekom drugom mestu ili vremenu neće ostavljati samog. Onda sam filozofski zaključio da je to neka kazna za moje nevere, za moje oholo ponašanje prema roditeljima ili prema Nataši, i da je dobro ako s tim prođem – samo da ne bude gore.
Sledećih dana smo obilazila mesta po Srbiji, i u tim mestima ustanove koje su bile predmet renoviranje, adaptacije, obnove ili bilo kakve druge pomoći proistekle iz donacija obavezanih sponzora Nove lutrije. Upoređivali smo otpremnice i fakture koje smo dobili od preduzeća u vlasništvu naših tajkuna dobrotvora sa stvarnim stanjem. Prosto je neverovatno koliki može da bude bezobrazluk ili samoživost naše elite.
“Prodavali” su nam drvene palete za sto evrića po komadu, iako ne vrede ni pet. Pa smo dobijali neke televizore, prastare po popularnim cenama od 300 i više evra. Bicikle, cipele, odela, saksije, plastične stolice, cigle, flaše i još neku robu čija imena nisam ni poznavao, i sve su to neke cene kao da se radi o suvom zlatu. Pokušavao sam kriomice da uočim Ilijine reakcije jer bi, po nekom mom razmišljanju, o svakom dinaru on morao da bude upoznat. Ili je dogovarao samo ukupne iznose koje su pojedinci imali obavezu da doniraju, u novcu ili stvarima pojedinim korisnicima. Dakle, naši tajkuni ni jedan jedini dinar nisu uplatili. Samo su se oslobađali zaliha iz magacina i to naplaćivali najmanje desetostruko.
U jednoj bolnici smo naišli na ogroman broj buntova kartonskih kutija, uredno povezanih i složenih. Niko nije znao da nam kaže ko je to doneo. Kao, došli kamioni, pojavio se i neki viljuškar, na brzinu sve to istovarili i pokupili se. Pa, ko je sa vaše strane primio, ko je potpisao? Niko. Oni su sve to odradili i ostavili nam neke papire, evo ove tu. Dobro, pa čiji je ovo potpis, ko je tu primio kartone, bilo je sledeće naše pitanje. Pa ovo jeste moj potpis, ali nemam pojma kako se tu našao.
Poslednja stanica naše male turneje je bio jedan gerijatrijski dom na kome je trebalo da bude zamenjena sva stolarija. Dakle, prozori, vrata pa i parketi u pojedinim prostorijama. Kapitalista se obavezao da isporuči sve što je potrebno da se zgrada u potpunosti izoluje i da sve što donese i ugradi, kako bi bio siguran da su poslovi obavljeni kvalitetno i da posle ne bude nekih primedaba na materijal ili rad. I stvarno, kako smo se približavali zgradi, činilo nam se da je, konačno, jedan tajkun ispunio ono što je obećao i na šta se obavezao. Sama zgrada jeste bila stara, oronula, malter se odlepljivao sa zidova koji su već bili napola goli, ali su se prozori i ulazna vrata činila vrlo solidnim. Solidnim da, ali ne i novim i nedavno postavljenim.
– Tome sam se i ja čudio – odgovorio je direktor ustanove na Ilijino pitanje o renoviranju stolarije. – Nije nam to bilo potrebno, jer smo pre dve godine dobili sredstva od ministarstva, zapravo ne sredstva, nego nalog da se prozori i vrata zamene i već sledeći dan su radovi počeli. Malo sam se bunio jer je i postojeća stolarija bila u odličnim stanju, kako i ne bi, kad je postavljena samo dve godine pre toga. Onda je neko telefonirao, naravno da se nije predstavljao, samo je spominjao neke ministre i rekao da naša vlada brine o starima i da im želi najbolje uslove i da je pomalo čudno što ja, kao direktor, unosim zabunu umesto da sam počastvovan tolikom brigom. Pa sam hteo da kažem da naravno podržavam svaku popravku na domu, ali da bi nam više koristila nova kupatila, wc-i jer su postojeći skroz ruinirani i stare cevi svuda cure, samo se javljaju fleke po plafonima a i mirisi koji se šire nisu prijatni. Pa sam na pola rečenice prekinut obećanjem da će doći i to na red i da treba da sam zahvalan na ovolikoj brizi. Znate šta, konačno, ja bih da dočekam penziju bez dodatnih tenzija, vidim i ja da je ovo što se ovde dešava i pogrešno i sumnjivo ali…shvatite me.
– Shvatamo te direktore – odgovorio sam ja nakon što se Ilija zaćutao i u mislima nekud odlutao.
– Naša posla – reče Ilija i dada mi znak da se povlačimo i završavamo put.
Do Beograda je on vozio i ćutao. Ja nisam imao ideju kako da zapodenem neki razgovor i prekinem neugodnu tišinu. Na umu sam imao stotine pitanja. Da li zna ko su ti tajkuni, ko iza njih stoji, šta će da preduzme, da li ja, Sveta, treba nešto da uradim, saznam, nekom telefoniram. Šta će dalje biti sa Novom lutrijom? Da li se razočarao i u mene, da li je više očekivao? Kakva je, konačno moja sudbina, da li ću, ako se Lutrija suspenduje ostati u firmi? I taman kad sam hteo da počnem razgovor nekim pitanjem, učinilo mi se glupo ili da i sam znam odgovor ili da je neprilično za dati trenutak.
Ostavio me je na jednom čošku nedaleko od mog stana, i uz pozdrav rukom nastavio da vozi. Krenuo sam prema svom boravištu uz saznanje da se ništa više u mom životu neće dešavati po dosadašnjim pravilima i navikama. S druge strane ulice su me posmatrali moji prijatelji, i u njihovim pogledima sam mogao da osetim blagi osmeh, kao neko ruganje ili predviđanje mog, našeg pada.
XVI
U stan mi se nije išlo, a nisam znao kuda. Setio sam se Milana Kravate, možda on zna nešto što je meni nepoznato, možda će mi pomoći. Javio se na drugi poziv i kratko saopštio mesto i vreme gde da se nađemo. Bio sam mu zahvalan, taman toliko vremena da se istuširam, malo sredim i odahnem do sastanka s njim.
– Nova lutrija je van kontrole i pitanje je dana kada će biti suspendovana – započeo je Milan svoje izlaganje, odmah pošto smo seli i poručili piće u jednom kafiću u prepunom tržnom centru.
To me nije iznenadilo, ali nisam očekivao da je situacija toliko loša da se, praktično, ne može ni na koji način vratiti u neku normalu.
– Samo se čeka da policija reaguje, a ona će da reaguje odmah po dobijanju nekog odgovorajućeg naloga, zna se od koga. A taj nalog će stići istog trenutka kad se utvrdi da nekih većih okupljanja ili protesta neće biti. Još procenjuju tu opasnost jer nije sporno da je ta zabava za milione imala veliku popularnost. Zasad je to upitno jer se masa okuplja na nekim mestima, pa se raziđe i pojavi na nekim drugim i tako u krug. Vlast ne zna kako i da li treba da reaguje. Situacija je trenutno konfuzna, ali se očekuje brzi upad policije u Lutriju i obustavljanje prodaje tiketa sa brojevima. To je ono što ja znam, a veruj mi, Sveto, ovo je prilično provereno i izvesno.
– Šta sve to meni znači, kako ja da se postavim? – upitao sam ga ono što me je najviše zanimalo. Drugačije rečeno, šta me čeka?
– Ne želim da ti ulivam lažne nade. Treba da si vrlo oprezan, Sveto. Poznate su mi ove situacije. Traži se žrtva koja će biti prinesena gomili da sezadovolji njen bes. Ti nisi ovdašnji, mislim, nisi iz Beograda, ali to je manje važno, jer je malo ko iz glavnog grada, svi su se odnekud sjatili ovde, ali ne pripadaš eliti, ili samozvanoj eliti koja se najviše okoristila na Lutriji. Nisi se s njima družio niti pokušavao da uspostaviš prisniji odnos sa tajkunima i njihovim žbirima. I dobro što nisi, to bi ti bilo najmanje potrebno, a veliko je pitanje da li bi te to obezbedilo od nekih nevolja.
– Au, Milane, pa ti mi ne daješ neke šanse da ovo preživim – pokušao sam da se našalim na svoj račun, ali mi nije bilo do šale jer je moj prijatelj Kravata delovao krajnje ozbiljno.
– Iznosim najgoru varijantu po tebe. Nadam se da će ipak stvari krenuti drugačijim tokom. To sad niko ne može da predvidi, jer će se mnogo toga u narednim danima odvijati stihijski i nepredvidljivo. U takvim situacijama se reaguje “naknadno” ili na osnovui uočenih simptoma, medicinski rečeno, dakle na osnovu kretanja mase, izjavama u medijima, nekim procenama… imali smo to i 91. i 96. i 2000-te pa i posle.
– I, šta mi konačno predlažeš ili šta me savetuješ? – pitao sam ga sa priličnim strahom.
– Zasad ništa. Samo posmatraj, svaki pogled, neka rečenica izgovorena u tvom prisustvu ili način prekidanja razgovora, sve to mogu biti neki znakovi…
– A ako ustanovim da se stvari loše odvijaju po mene…mislim, mogu li da te pozovem?
– Možeš, Sveto, ali ti se neću javiti. Ipak, pokušaću da ti pomognem.
– Pa dobro, Milane. Hvala i na ovome i na mogućem budućem nekom susretu.
– Pozdravljam te Sveto, i čuvaj se.
Sledećeg jutra me probudio telefonski poziv od Slavice. Panično mi je saopštila da je Ilija uhapšen. Pitala me je da li znam nešto o tome, kad smo se tačno vratili s puta, da li je Ilija znao šta ga čeka. Pokušao sam da budem što neodređeniji i uopšteniji; razgovarali smo o svemu, znaš kako, tri puna dana smo bili zajedno, sve teme smo pretresli, ne, nisam mogao da pretpostavim da mu sledi hapšenje. Kad sam joj rekao da odmah dolazim u firmu, upozorila me je da se spremim za odbor za doček na ulaznim vratima.
I stvarno, neka dva ošišana nabijena dvometraša su me “zamolili” da se legitimišem, pa su me malo džeparili i ispipkali, a tek onda me pitali kojim poslom dolazim u Lutriju. Naravno, rekao sam im svojim poslom, pošto tu radim i nisam izdržao da im ne uzvratim pitanjem kojim poslom su oni tu i ko ih je postavio. Nisam dobio nikakav odgovor, samo kratko – sačekaj ovde i onda je usledio neki telefonski razgovor, i onda mi je jedan od dvojice gorila dao znak da mogu da prođem.
U zgradi me je dočekala sablasna atmosfera, po stepeništu i hodnicima nigde nikog. Uvek je bila neka vreva, neko je prolazio, neko protrčavao, a sada – tišina. Ušao sam u naš “komandni toranj” i zatekao sve na svojim mestima. Slavica me je unezvereno gledala kao da čeka neko objašnjenje, pravnik je gledao neke papire, sumnjam da je čitao, a marketing majstor je nešto tražio po internetu. Odmah sam se setio saveta koji mi je dao Milan, da treba da brinem o sebi i da posmatram svačiju reakciju na bilo koji detalj, pozdrav, šušketanje, korake. Ostavio sam torbicu ispred mog lap topa i započeo razgovor jer mi je tišina bila nesnosna. Naime, izgleda da nisam samo ja dobio takav savet.
– Dobar dan. Pa, šta je bilo? – niko ništa ne odgovara, čak niko da pogleda u mom pravcu.
– Pušenje – javi se Slavica posle jedno pola minuta.- Mislili smo da ti nešto više znaš.
– Nemam pojma. Ilija mi se žalio na situaciju u Novoj lutriji, kako je teško uskladiti želje pojedinaca sa mogućnostima, zapravo kako tih pojedinaca ima znatno više nego što ih je ikad ranije bilo, a i ranije ih je bivalo i kako sad sve teže i teže veže kraj s krajem, sve više kasni sa isplatama obaveza…Ali, nisam imao pojma da je pred hapšenjem, a čini mi se ni on. Bar mi nije tako delovao, zapravo otkud ja da znam kako deluje čovek kojeg treba da hapse.
– Po poslednjim informacijama, Iliju nisu uhapsili nego je sam otišao u policiju – reče mi Slavica glasom neke televizijske reporterke.
– Opa. Šta sad to znači? – uzviknuo sam saznavši novost.
– Nemam pojma – odgovori Slavica, pošto se ono dvoje Milena I Milun, nisu uključivala u razgovor. – Kao što ne bih imala pojma ni šta bi značilo da su ga uhapsili. Mislim, šta bi to nama značilo.
– A šta je sa Novom? Je l’ još postoji, je l’ neko još kupuje, uplaćuje? – nastavio sam dalje s pitanjima na koja sam mogao skoro i sam da odgovorim.
– Pa, zvanično još nije suspendovana, ali….očekuje se.
– “Očekuje se”? Od koga se očekuje, ko vam je to rekao? – tražio sam preciznije objašnjenje.
– Dobro, dobro… – umirivala me je Slavica – ima ljudi tu u Lutriji koji znaju, koji su već prolazili takve potrese, kojima je nešto javljeno.
– U redu. Prihvatam. A mi smo sad – šta? Na listi čekanja ili?
– Sveto, nemam pojma šta smo sada mi, i ko smo. I mislim da je to manja briga. Po svemu sudeći, svi ćemo morati da damo iskaz. O tome bismo trebali da razmišljamo – odgovorila mi je Slavica, dajući mi do znanja da je mnogo zrelija od mene koga je već polako hvatala nervoza.
Naše nadmudrivanje je prekinuto glasnim zaustavljanjem lifta koji je prolazio neposredno pored naše kancelarije. Bili smo na prvom spratu i lift se retko tu koristio. Iz lifta je izašlo troje i krenuli su duž hodnika, čvrstim koracima koji su jasno govorili da znaju kuda idu i zašto idu tamo kuda su se uputili. U tim koracima se čula odlučnost da ispune zadatak koji su dobili pre dolaska ovamo, na ovaj ili onaj način. Njih trojica su bili iz policije, u to nije bilo nikakve sumnje; samo oni tako samouvereno nastupaju.
Ispostavilo se da nikada nisu bili u Lutriji, ali su tačno znali raspored prostorija. Bez zaustavljanja i zastajkivanja usled nesigurnosti na koja vrata da pokucaju, banuli su u Ilijin kabinet koji je bio prazan. Sekretarici Dani nisu odgovorili na primedbe da šefa nema i da nema nikog zakazanog danas. Mile, zvanični kadrovik, to se sada zove rukovodilac za ljudske resurse, i Ilijin zvanični zamenik i njegov saborac, iz mnogih ranijih situacija je ušao za njima i uljudno ih upitao ko su, po čijem nalogu dolaze, da li možda imaju neke vesti o Iliji. Odgovorili su da dvojica iz kriminalističke policije, a treći je iz odeljenja za privredni kriminal i da je to njihov poslednji odgovor na pitanje upućeno od strane nekogiz Lutrije, jer su oni došli da pitaju, a ne da odgovoraju. Pa su tražili spisak svih zaposlenih, a spisak onih koji se trenutno nalaze u zgradi su imali kod sebe. Od sekretarice su, ne snebivajući se, tražili neko dobro piće – znamo da imate ono posebno što služite samo njima, i prstom je glavni pokazao na gore, i još su tražili da nikog ne pušta u kabinet, osim onih koje njih trojica budu hteli da ispitaju. Saznavši da je Mile zamenik predsednika odmah su mu zapovedili da im donese sve ugovore vezane za Novu lutriju, kao i izvode svih plaćanja izvršenih sa njenog računa. Na njegovu primedbu da sva ta dokumenta nisu na jednom mestui da treba nekoliko sati da se sve to skupi i sitematizuje, glavni lik – prepoznatljiv po tome što je odmah zauzeo mesto u Ilijinoj fotelji i što je jedini govorio i izdavao naređenja svima, rekao je da razume i da mu daje čitav sat, ali samo zato što za to vreme treba da obavi neke važne telefonske razgovore.
Za to vreme smo nas petoro iz komandnog tornja koji to više nije, bili kao na iglama. Ni traga onom ne previše zainteresovanom blejanju po lap topovima, osim Sanje, pravnice, niko više nije mogao ni da sedi na svom mestu. Šetali smo oko stola, nešto govorili, uglavnom glasno razmišljali. Zanimljivo je bilo da je svako od nas sebe stavljao na visoko mesto budućih stradalnika. Tako sam ja sebe smatrao kao budućeg okrivljenog zato što sam formalno bio vođa parade. Slavica je smatrala da je najviše upoznata sa situacijom u Lutriji i da će to biti dobar razlog policiji da se baš njome posebno pozabavi. Još je dodala da uvek daje sebe više nego što je to potrebno, pa onda strada, mada nismo čuli kad se to prethodno desilo, to njeno stradanje. Možda je mislila na svoj privatan život, koji jeste maglovit, bar za mene, ali je očigledno imala prevelike turbulencije u njemu i ne previše srećnih faza.
Sanja je, opet, razmišljala o silnim ugovorima koje je morala da sastavlja, i sa dobavljačima, donatorima pa i dobitnicima i da svi budu u korist Lutrije i još se jednom preispitivala da li je sve to zakonski održivo, kako da se brani ako joj neki policijski kolega počne nabijati na nos sve te silne članove pisane sitnim slovima i na kraju je optuži za ciljanu prevaru svih učesnika u Novoj lutriji. Marketing specijalista je sebe video optuženog za neprimerenu propagandu igre na sreću koja je na kraju svima donela nesreću, a to se od početka moglo prepoznati.
U nekom trenutku je ušla Ilijina sekretarica, sva zajapurena, i pozvala – mene.
– Sveto, tebe zovu.
S obzirom da niko nije proglasio vanredno stanje, da niko nije proglasio kraj kampanje Nove Lutrije i da niko nije obznanio prisustvo policije u zgradi, a pogotovo nije proglašeno preuzimanje svih ovlasti sa njihove strane, ako se izuzme bliski susret sa trokrilnim ormanima na ulaznim vratima, ali to i nije bilo policijsko obezbeđenje već neko privatno koliko sam mogao da skontam, mada je danas sve isprepleteno i sve se sa svim slaže, počev od boja pa do posla i politike, to sam sa punim pravom iskazao začuđenost prema sekretaričinom nalogu. U situaciji kad se sve zna i ništa se ne zna napravio sam se nevešt i pitao, sasvim legitimno:
– Kako to misliš? Ko me zove?
– Policija, Sveto – odgovorila mi je sa saučešćem u glasu.
– Kako to misliš? Otkud sad oni? – pokušavao sam i dalje situaciju da doživljavam kao sasvim uobičajenu, sa prisustvom nekih neželjenih gostiju koje treba što pre eliminisati iz našeg okruženja.
U suštini nisam bio uplašen. I dalje sam smatrao da sam ja tu doveden igrom slučaja, da treba da odradim neki posao za neke ljude, dakle kao neki spoljni saradnik, a nikako kao učesnik. Ponajmanje ne kao neki lik kojeg treba ispitati ili dovoditi u vezu sa nekim kriminalom koji se, moguće je, čak sasvim izvesno, tu dešava. U suštini malo znam šta se dešava “iza kulisa” ove naše pozornice koju smo nazvali Nova lutrija, nisam u sumnjivim radnjama učestvovao, ni prisustvovao nekim kompromitujućim dogovorima, pa i ne treba da se plašim susreta sa vlastima. Što je najvažnije, toliko malo znam da neću moći ni da naudim “našima” ( ko su naši, a ko su protiv nas??) nekim nesmotrenim odgovorom ili navođenjem mogućih tragova istrage. Zapravo, samo sam se bojao da ne budem doveden u situaciju da nešto Iliju denunciram. Naime, jedino prema njemu sam imao neki zort, neko poštovanje. Nisam bio ubeđen u njegovo poštenje, to ne, ali sam smatrao da je on nešto i gradio, nešto napravio u ovoj Lutriji, a ne samo grabio i otimao. Konačno, on me je tu i doveo, mada je pitanje da li sada treba da sam mu na tome zahvalan.
U Ilijinoj kancelariji, koju smo uvek zvali predsednički kabinet me dočekala zagušljiva atmosfera. Odmah mi je palo na pamet da, budući da je Ilija nepušač, da se uselio u kabinet koji je tada bio adaptiran za njegove potrebe i da je sve dosada bio harizmatičan i neprikosnoven, dakle da su prve cigarete zapaljene u ovoj prostoriji tek danas. Kakvo skrnavljenje od strane narodne policije baš u vreme kad je zakonom zabranjeno pušenje u radnim prostorijama, a i usred sveopšte kampanje protiv pušenja. Opet se kola lome na malom čoveku, na njemu se trenira strogoća i ako će biti kažnjavanja po osnovu kršenja zakona o pušenju to neće osetiti povlašćeni, među njima i naša draga, mila i sve popularnija i verodostojna policija.
Za stolom su sedeli naši šefovi – knjigovodstva, nabavke i prodaje, pravne službe. Među njima su bila i dva policajca koja su ih ispitivala, obojica su imala neku beležnicu ispred sebe i sudeći po izrazu lica, bili vrlo zadovoljni dosad obavljenim poslom. Ispred “naših” je bila gomila nekih papira, dosijea i registratora. I svi su bili zajapureni i smeteni. Niko nije obratio pažnju na mene kad sam ušao, tako da sam jedno vreme stojao iza ulaznih vrata, čekajući da me neko primeti i pozove za sto ili već gde. Glavni policaj je zaseo u Ilijinu fotelju, obrnuo se u njoj 180 stepeni i pokazao nam leđa, cirkao neko lepo piće, i žustro razgovarao sa nekim od očigledno bliskih likova, jer je svaka rečenica sadržavala pominjanje bliske rodbine i polnih organa. Naravno, u pepeljari mu je gorela neka podugačka cigareta, a slična njoj je bila i ispred jednog od ove dvojice narodnih službenika koji su sedeli za dugačkim kabinetskim stolom. Iz konteksta sam shvatio da razgovor glavnog sa tim prijateljem nema nikakve veze sa ovom našom situacijom, kao ni sa zadatkom koji su dobili dolazeći ovamo. Nisam imao pojma šta je to policijska taktika, način na koji oni slamaju svoje sumnjivce i neprijatelje, dakle kriminalce ili one koji su potencijalno krivi i da sve što se odigrava tu, neka unapred postavljena predstava koja za cilj ima da razotkrije sve nepodopštine koje su rađeni pod paravanom Nove lutrije.
Za razliku od policajaca, koji su se ponašali kao da su došli na proveru znanja o upotrebi radara kao oružja u borbi protiv nelojalnih građana, Milka, Jovan i Mile su bili krajnje ozbiljni i prilično unezvereni. Crveni u licu, preturali su po svojim dokumentima, pokazajući uzurpatorima da hoće da sarađuju u svakom pogledu, da će učiniti sve što se od njih traži i, na kraju, da im je izuzetno neprijatno što su uopšte dovedeni u položaj da brane sebe i svoj posao. Milki, šefici računovodstva, su se tresle ruke pri svakom pokušaju da ubode stranicu na kojoj se nalazio traženi komitent i njegova kartica. Organ koji je sedeo pored nje i stavljao je na muke, smešeći se, davao joj je nove zadatke, ona je pokušavala sve to da zapiše, tražila da joj se ponovi ono što nije bila sigurna da je razumela ili što nije stigla da zapiše. Bila je u neprilici. Ipak, prema njoj nisam imao saosećanja, naprotiv, pomalo sam uživao u situaciji. Naime, ne jednom sam bio svedok njenog krajnje surovog odnosa prema saradnicima. Nekako je uvek čekala da se primakne vreme odlasku sa posla i onda knjigovođama zadavala pisanje nekih idiotskih izveštaja, koji nikada nikome ne mogu biti od koristi, tipa: praćenje troškova reprezentacije iz meseca u mesec, a sve to u odnosu na ostvarenje plana prodaje lutrijskih igara. Ljudi nikada nisu znali sa sigurnošću dokle rade, a ona je baš u tome uživala. Naime, živela je sama i nije imala nikakve naklonosti van posla u Lutriji. I na godišnje odmore je retko odlazila, a još ređe se dešavalo da svih 30 dana koliko joj je sledovala, iskoristi . A i tih dana, kada nije bila na radnom mestu je često zvala, proveravala šta se dešava u firmi i zahtevala od svojih knjigovođa da joj šalju dnevne izveštaje o svim promenama na kontima. Takvim stavom je zadobila poverenje rukovodilaca, i oni su joj rado prepuštali prljave poslove koje je povremeno trebalo obaviti da bi se disciplinovalo osoblje nezadovoljno nekim potezima u Lutriji.
Prema meni je uvek bila hladna i zvanična, na sreću nisam bio zadužen za bilo kakve kontakte sa njom ili joj je neko stavio do znanja da mene izbegava u svojim izlivima radoholičarstva i besa. Međutim, Slavica je bila njen čest pacijent i to sam shvatio po kolutanjima očiju kad god je završila razgovor sa Milkom. Sad je situacija bila drugačija, sad je ona ta koja odgovara na nečija glupa pitanja, sad će ona morati da dokazuje svoju nevinost i to u strahu na koji nije navikla. Nisam imao ništa protiv da okusi malo mobing u promenjenim ulogama.
Jovan je mirno sedeo ispred dokumenata o ustrojstvu Lutrije, i povremeno nešto listao, valjda očekujući neki zahtev od strane ispitivača. Pred Miletom je bilo najmanje papira, valjda samo Statut Lutrije i on je prilično mirno govorio o dešavanjima u Lutriji poslednjih godinu dana. Naravno, uopšteno, ali od drugog čoveka firme se detalji, možda, i ne mogu očekivati. Ipak, i kod njega je bila primetna nervoza, lupkanje prstima, iscrtavanje čudnih oblika po beležnici i znoj koji ga je oblivao po licu.
Konačno se glavni okrenuo prema stolu, ugledao mene kako stojim i pokretom lica upitao ko sam.
– Zvali ste me – odgovorio sam na nepostavljeno pitanje.
– A, da, ti si, beše, Sveta, je l’ tako? – rekao je glavni, čitajući sa nekog papira koji je bio pred njim. – Evo, sedi, sad će Mića da te preuzme. Nevene, kako napredujes? – upitao je lice koje se bavilo Milkom.
Dakle, to su Neven i Mića, ovaj drugi će da me ispituje čim završi sa Miletom. Još da saznam kako se zove šef parade pa ću znati sve prisutne.
– Šefe, mislim da smo na pravom putu. Gospođa Milka je razumela šta želimo i ne sumnjam da ćemo uskoro imati odgovore na sva pitanja.
– Nevene, ti nisi ovde došao kao političar i da daješ neke procene o našim putevima, već kao policijac da dođeš do konkretnih odgovora o zakonitosti poslovanja ove firme, a naročito u poslednjoj fazi, dakle, radi se o Novoj lutriji i sve šta se tu i oko toga dešavalo. To govorim svima, jer je svima u interesu da se što pre dođe do istine i pravih podataka. Vi koje smo pozvali ste sada najodgovorniji u firmi, a najodgovormiji ste i nama. Nemate više Iliju da razmišlja i odgovora umesto vas. Ovde su se dešavale grozne stvari, to je nama jasno, a i vama je jasno i gledajte da nam budete od pomoći u rasvetljavanju pljačke. I zapamtite, svi ste sumnjivi, i ovo vam kaže Boža, glavom i bradom, nema izuzetih ili nedodirljivih. I nema načina da se skriju podaci. Na vama je da odlučite da li ste sa nama ili protiv nas, sredina ne postoji.
Konačno sam saznao da je glavni Boža. I da nemamo više Iliju. E sad, to mi baš nije bilo u potpunosti jasno, da li nije s nama, da li jeste s nama, ali na drugom mestu, šta ako nam se iskazi budu razlikovali, kome će da se veruje. Ono što nisam saznao je kako da se izvučem iz ove bede. To ću morati sam da otkrijem, ako to bude bilo uopšte moguće.
– Sad ćemo malo da se raziđemo – nastavio je Boža- da bismo efikasnije radili. Recite sekretarici da oslobodi dve prostorije, a ja ću tu ostati sa šefom za finansije, Jovan beše jel’ I pravnikom odnosno kadrovikom gospodinom Miletom, je l’ tako? Dobro, Nevene ti znaš šta očekujem od tebe, a i ti Mićo. Svima ponovo kažem da očekujem vašu saradnju, ne pravite se heroji, nikome se to neće isplatiti.
Za Miću i mene je oslobodjena arhiva, prostorija sa mnogo stelaža i još više registratora i prašine po njima, bez prozora, mračna, kao da je bogom dana za policijsko ispitivanje.
– Dobro, momak, Sveta, beše, je l’ tako?- progovorio je Mića kad smo seli jedan naspram drugog, a između je bio nizak stočić, na koji je on stavio neku svoju beležnicu. Delovao mi je nekoliko godina stariji od mene, a naglasak je ukazivao na bosansko poreklo. Bio je dosta visok i širokih ramena, a niskog čela i nikako nije hteo da skine kaput, mada je grejanje odlično radilo. Nisam odgovorio na njegovo uvodno pitanje, pa je nastavio.
– Ako si slušao šefa Božu onda znaš da možemo brzo da završimo. Međutim, ako budeš razvlačio sa odgovorima, ispitivanje će da potraje, a veruj mi, imam i više vremena i snage od tebe. Osim toga, treba da znaš da na većinu pitanja koja ću ti postaviti odgovore imamo. Od tebe tražimo samo potvrdu i to će i tebi dobro doći. Zasada, kao što je rekao šef Boža, svi ste sumnjivi. Da li se dosad razumemo, Sveto?
– Da, apsolutno. Pomoći ću vam što god je moguće više – odgovorio sam očekujući pravi početak ispitivanja. Mada je ono zapravo počelo ovim malim ispitivanjem snaga i uterivanjem straha, otprilike kao na svakom boks meču u prvoj uvodnoj rundi.
– Dakle, ponavljam Sveto. Ne treba nama da pomogneš. Više pomaži sebi, razmišljaj o svojoj budućnosti, jer si prilično mlad i pred tobom treba da je život i trudi se da ga ne zaustaviš sada – pokušao je Mića i pesničkim izrazima da me ubedi u potrebu kolaboracije.
– Ok, ok shvatio sam – i dalje sam uporan bio u svojim kratkim odgovorima.
– Nadam se – rekao je Mića i značajno me pogledao. Sledi pravo pitanje. – Kako je moguće da si ti, tako reći pripravnik dobio rukovodeći posao u Lutriji. Ljudi godinama rade neke papirne poslove, da bi se neznatno pomerili, a ti, pravo niotkuda pa za…kako ovde piše…rukovodilac lutrijske igre.
– To je pitanje ili konstatacija? – pokušao sam da relaksiram situaciju, osećao sam se suviše ukrućeno, nisam imao poverenja u Miću niti u njegovu objektivnost. kao da je imao nameru da me rasturi, uništi.
– I da se razumemo Sveto, ovde ja postavljam pitanja, ti odgovaraš. Dakle?
– Konkurisao sam, i to je sve sa moje strane. Moji roditeji su siromašni, žive u jednom malom selu…
– Znamo ko su tvoji roditelji i sve o njima…
– Kako to, zar su i oni sumnjivi?
– Sveto, ponavljam, ovde ja postavljam pitanja. Ponajmanje sam dužan tebi da svodim račune o našim saznanjima.
– Kaže se polažem račune – nisam odoleo da ga ne ispravim.
– Dobro, kako god ti kažeš. Ipak ostaje moje pitanje tebi, da li ti je bilo sumnjivo, mislim, činilo ti se sve regularno što su od tristo molbi baš tvoju odabrali, iako nisi ispunjavao uslove. I da su te onda vrlo brzo doveli u Beograd, u centralu, i to za šefa najnovije igre na sreću. Šta misliš, čime si to zaslužio?
– Pojma nemam, valjda misle da sam mnogo pametan.
– A ti, šta ti misliš? – bio je uporan Mićko.
– Ja mislim da sam imao sreće i da sam dobio dobar posao, bar je dosada bio dobar.
– Ok zapisaću to. I šta si ti radio na tom dobrom poslu, odnosno šta je bilo tvoje zaduženje, kako je izgledao tvoj radni dan?
– Da, pa to je nekoliko pitanja.
Trajalo je to dva sata. Sve ga je zanimalo, i ko je sa mnom radio, kako smo birali saradnike, kako smo proveravali uspešnost prodaje, šta smo smatrali dobrim rezultatom, kako smo komunicirali sa udaljenim punktovima. Nekoliko puta me je pitao da li bih prihvatio da idem na poligraf. Odgovarao sam ono što sam bio siguran i ono što sam procenio da policija zna ili lako može da dozna. A to su bila skoro sva pitanja, tako da nije bilo jasno zašto me toliko davi. I onda, u nekom trećem satu ispitivanja je prešao na temu Ilija Mirković, tajkuni i kakva su moja saznanja.
– Dakle, ovako, da se vratimo na tvoj dolazak u Lutriju. To se dogodilo, tačno kada?
– Pre više od godinu dana, negde u martu prošle godine.
– A primio te je Ilija.
– Da li je to pi…. Dobro, ovde vi postavljate pitanja, Iliju sam prvi put sreo tek nakon nekih dva meseca od svog prvog radnog dana.
– A tako. Jesi li siguran? – sad kao da je Mićko imao pogrešne informacije.
– Da, naravno. A vi imate neka druga saznanja? – opet sam prekoračio svoja ovlašćenja.
– Nema veze – Mićko je prešao preko ovog mog gafa i nastavio.- U svakom slučaju, Ilija te je postavio za šefa Nove lutrije? – Sad se ponovo javio entuzijazam u njegovom ispitivanju, konačno smo došli do ključnih detalja i blizu je da razotkrije celu stvar.
– Da, može se reći da me je on postavio na taj položaj, iako sam zvanično rešenje dobio od Stručne službe.
– E sad – nastavio je Mića prilježno zapisujući moje odgovore – kažeš da ga nisi poznavao pre dolaska u firmu. Šta je bio razlog tvog postavljenja? Šta ti misliš?
– Vrtimo se u krug gospon Mićo, isto pitanje ste mi postavili pre dva sata – prvi put sam reagovao malo nervoznije. Da li je uspeo da me izvuče iz mog bunkera?
– Pa naravno, kad mi nisi odgovorio prošli put. Pitaću te sve dok mi ne kažeš.
– Zašto sam izabran na to mesto ne znam. To ćete pitati Iliju, ako ga već niste pitali. Mogu da vam kažem šta mi je rekao.
– Kaži.
– Rekao mi je da traži novu mladu krv sa novim idejama, da se grozi ustajalih i uvek istih postavki i rešenja. Onda sam mu dao ideju za ovu Lutriju. Svidjalo mu se. I to je to.
– I kao nagradu te je stavio da vodiš Lutriju?
– Izgleda.
– Onako tebe potpuno bez iskustva, kao prvi posao uopšte što radiš u životu?
– Da, baš tako.
– I ti prihvatio?
– A što da ne? Pa i predsednik vlade nije ništa radio pre toga.
Mića je tu zastao sa ispitivanjem, pogledao svoje beleške, nešto dodavao, dopisivao i onda zapitao.
– Da li te je Ilija upoznavao sa svojim poslovnim prijateljima?
– Ne mogu da se setim tako nekog. Uglavnom sam bio u našem ofisu sa kolegama i odatle smo pratili šta se dešava sa Lutrijom iz dana u dan. I o tome smo obaveštavali ljude iz Lutrije, pa i Iliju. Ilija je s nama držao povremene sastanke, otprilike jednom nedeljno…Tako da zapravo i nismo imali neki bliži kontakt sa tajkunima, ako na njih mislite kad spominjete Ilijine poslovne partnere.
– A da li si ipak održavao neki kontakt sa osobama van ove zgrade, na primer sa prodavačima ili sa vozačima.
– Da, dešavalo se, mada smo uglavnom slali mail-ove.
– Pa dobro, jesi li upoznao uopšte nekog za vreme trajanja ove lutrije. Koliko se sećam davao si i neke izjave, pa i bilo je nekih intervjua.
– Da, to sam odradio i gotovo, nisam se nigde posebno zadržavao.
– Dakle, tvoj odnos sa Ilijom je bio čisto poslovni, ništa više od toga? – tokom izgovaranja ovih reči je Mića gledao pravo mene u oči, kao da je znao nešto što sam ja saznao kasnije; ‘ladno sam odgovorio da sa Ilijom nisam imao nikakvih dodira van poslovnog, ne skrećući pogled. Valjda me je spasilo to što sam i bio u tom uverenju, jer nisam bio siguran kako bih reagovao da sam morao nešto slagati.
– Dobro, Sveto, to bi, zasada bilo gotovo. Međutim, siguran sam da ćemo se još sresti, i da ćemo nastaviti ovaj razgovor. Zato nemoj napuštati grad dogod ti neko iz policije ne javi da to možeš činiti. Proveriću sve tvoje odgovore.
XVII
Policajac je skupio svoje papire, polako ih umetnuo u neku fasciklu, povremeno upućujući značajne poglede u mom pravcu, čisto proveravajući da li je njegova pobeda nesporna. Čvrstim korakom je napustio arhivu, što je, valjda, trebalo da znači da je obavio dobar posao. Odnosno, da je od mene izvukao ono što je nameravao. Ja sam ostao u svom sedećem položaju, skoro ležećem i nisam se pomerao nekih desetak minuta. Samo sam povremeno pružao ruku prema čaši vode i pokušavao da se vratim u neku vrstu normale; za početak da ustanem i da izađem iz te tužne kancelarije. I da odem iz te zgrade, da odem bilo kuda. Šetao sam unaokolo, hoteći da odem što dalje, da pokušam da saberem misli, da smislim neki izlaz, kakav god.
Ono što sam skontao je da su neke velike ajkule u igri, da im ja nisam dorastao i da, uostalom, ne znam ni ko su ti ljudi, ko je na čijoj strani, misleći na Iliju i policiju. I dalje nisam ništa smislio, da li što je Sunce bilo jako tog dana, što je saobraćaj bio preglasan pa jednostavno nisam uspevao da čujem ni samog sebe, ili sam prosto bio preumoran da bih bilo šta shvatio od onog što se zbiva. Našao sam se ispred svoje zgrade, polako se okrenuo- opa, je l se to u meni razvila neka paranoja i ušao. Dva puta sam okrenuo ključ i onda zbacio sa sebe odeću i legao. Da mogu da zaspim, da odem nekuda, da me nema… Nije išlo. Čas mi je Ilija pred očima, čas policajac Slavko, pa onda njegov šef i opet Ilija. I ništa da povežem. Zašto sam im ja važan? I opet isto, sve u krug …
Probudio sam se u neko doba, u nekoj tišini i ponovo pokušavao sebi da objasnim šta se dešava. Mnogo je „ ako“ , ali od nečeg se mora krenuti.
Prvo, od sebe. Konačno da i ja sebi postavim pitanje – kako si uopšte ušao u Lutriju? Vezu nisi imao, nisi bio ni u jednoj stranci, struka neodgovarajuća, na stotine kandidata, a ipak si prošao. Čuda se dešavaju, ali … Jedini odgovor mi je dao Ilija na onom upoznavanju – pratili smo te, imaš odlične ideje, mi lovimo mrežom i konačno, ti si naš izbor. „Šta reći“ – progutao sam to kao mladi terpan. Naravno, godilo mi je, pa ko nema o sebi lepo mišljenje. Da, ali… dobio sam i zadatak koji sam perfektno završio. Ideju lutrije, Nove lutrije koja je zapalila ovaj narod -„kome treba uzeti još ono malo pameti što ima“, nju sam Iliji ja doneo.
U trenutku sam bio sav mokar. Nataša, jebote…Da li je to moguće? Ne, ipak ne, to bi bilo previše. Ko će dočekati jutro, koliko je to uopšte sati? Prošlo tri, šta da radim do sedam? A šta i kad otkuca sedam, da li ću smeti da je pozovem i nešto da je pitam? Konačno, ona sigurno nije ništa dužna da mi odgovori, posle svega što sam joj učinio. Šta se dešava sa Ilijom? Ležao sam na ledjima i pokušavao da sklopim mozaik. Nekako sam sve vreme bio usredsredjen na uspeh Lutrije, pod čime sam podrazumevo prodaju kupona. Iz nedelje u nedelju sam pratio rezultate, ukupne, pa po oblastima, po gradovima, sve dok nisam sišao do svakog prodajnog mesta. Crtao sam grafikone, ljutio se ako je neki u silaznoj putanji, prozivao ljude zadužene za mesta koja nisu ispunjavala naša očekivanja. Svadjao sam se marketingašima jer mi se činilo da njihove akcije nisu dovoljno efektne, nije dovoljno naglašen opšte nacionalni interes – dakle, zajednička potreba za rastom Nove lutrije. I bio sam sav srećan ako bi posle nekog pada došlo do oporavka rezultata na prodajnim mestima, smatrajući to i svojom zaslugom. Pa sam o tome ponosno obaveštavao Iliju, očekujući pozitivne poene, šta god oni značili. Naravno, pri tome sam upućivao pobedničke poglede svojim kolegama koji su značili – da, svi u ovome učestvujemo, ali ja ipak malo više od vas. Ilija mi je povladjivao, potvrdno klimajući, ipak bez nekog naročitog oduševljenja kojem sam se nadao, ali sam to razumeo da je on ipak preokupiran mnogo većim obavezama. Drugim rečima, uspeh Nove je svakako doprinosio ukupnom ugledu Lutrije, ali ukupnu organizaciju čine i ostale aktivnosti, nama neznane i nedostupne i tek kad se sve složi i sklopi imamo rezultat. Zaista, ni u jednom trenutku se nisam interesovao za celokupno funkcionisanje Lutrije, kao firme koja objedinjuje nekoliko igara na sreću, da li svaka ima svoju ekipu kao ova naša, ili je sve to jedna rutina koju prate neki administrativci, i konačno, kakvi su rezultati lota, binga ili nekih drugih legalnih državnih otimačina. Štaviše, nisam se interesovao ni za finansijske efekte Nove lutrije, smatrajući da mora sve biti u redu s obzirom na veliku prodaju koja je dostizala i prestizala nedeljnih 500 miliona dinara . I sve do pre nekoliko nedelje – u zao čas, nije mi ni interesovala raspodela, konačno, to i nije bio moj posao.
A trebalo je da me interesuje, itekako.
Ilija je zamislio funkcionisanje Nove Lutrije na sličan način kao što su to činile i piramidalne banke tipa Jezde i Dafine. Pri tome on nije razmišljao o sitnoj raji, koja je u svakom slučaju bila predodredjena da bude žrtva. Brigu su zadavali elitni delovi društva- političari i tajkuni, koji su i dali početnu saglasnost za pljačku, i moralnu i materijalnu, ali su očekivali da im se dogovoreni reket isplaćuje bez zatezanja i shodno dogovoru. Ideja je bila da se tajkuni namiruju nabavkom razno razne robe široke potrošnje preko njihovih firmi, i to po nekontrolisanim, najmanje dvostrukim cenama od uobičajenih. I to ne samo za deo koji su oni, kao, filantropi i lutrijski gubitnici, davali kao svoje učešće u raznim projektima društvenog standarda, nego i za još bar toliki iznos koji nije ulazio u lutrijsku obavezu. Jednostavno, biznismen je imao obavezu po lutrijskoj kazni da isplati 1000 dinara, u deset rata po 100 dinara. Isplatio je 100 dinara, isporučio robu koja je vredela 500 dinara, a fakturisao i naplatio 1000 dinara. Nakon nekoliko dana usledila je ponovna isporuka od iste firme iste robe i ponovno faktura na 1000 dinara. Tako da je naš tajkun – sad već osvedočeni dobrotvor, isporučio robu vrednu 1000 dinara, naplatio je 2000 dinara, i ostao dužan da u nekom narednom periodu vrati tih 1000 dinara. Kad se sve svede, lutrija je beskamatno kreditirala bogatune. Ne treba ni govoriti da su oni koristeći zgodu, praznili svoje magacine od roba koje zapravo nisu imale kupce i samo su ih godinama prebacivali iz jednog u drugi čošak.
Za razliku od njih, politička elita nije imala probleme plasmana svojih roba, njih je jednostavno sledovalo. Konačno, oni su bili kao neki pokrovitelji Nove lutrije.
Sve je to Ilija imao u vidu. Sastavio je, kao svaki dobar privrednik, prihodnu i rashodnu stranu i ustanovio da projekat drži vodu, odnosno da će prihodi biti dovoljni ukoliko se Nova lutrija prodaje na nivou od 40 do 42 miliona evra nedeljno. Uz obavezan uslov da prodaja pomalo raste, i to ne zbog poboljšanog prihodnog udela nego iz psihološko- propagandih razloga i nepisanih pravila koja govore da lutrijske igre traju dok imaju trend rasta. U kom trenutku dolazi do zasićenja ili razočarenja je teško utvrditi. Ipak, Ilija je znao da se to mora desiti i da treba biti pripravan i amortizovati rashode i pripremiti se na lagano gašenje igre. Životno iskustvo ga je naučilo da u rashodnoj strani treba ostaviti rezerve, jer su troškovi uvek, iz nekih volšebnih razloga, veći od realnih.
Ono što Ilija nije mogao da pretpostavi je da te rezerve koje je ostavio, što bi se reklo za svaki slučaj ili za ne daj Bože, ni približno nisu bile dovoljne. Nije mogao ni da sanja koliko ima ala unaokolo. Nije prošao dan da nije spoznavao da u ovoj zemlji ima ljudi bez kojih se jednostavno ne može, bez kojih bi teško bilo moguće i zamisliti održavanje sistema i organizacije države, kakva god da je. Kakvih sve službi ima u Srbiji, agencija, nadleštava i razno raznih kancelarija neophodnih da bdiju nad ovom napaćenom zemljom i njenim narodom, da nas brane od sila mraka, spoljašnjih i unutrašnjih. I koliko duša se tamo vrzma, rizikujući svoju sigurnost, požrtvovano, ali samozatajno pazeći da naši dani, a i noći prodju u blaženom miru. Naime, Ilija nije bio nikad naivan i nije živeo mimo sveta, znao ja da postoje takva mesta na koje se smeštaju zaslužni, a isluženi ili neupotrebljivi stranački kadrovi. Uostalom, i sam je upisivao u takve dembelije neke svoje ljude, koji su se utopili u neostvarenim ambicijama; jednostavno, nisu imali sreće, ili su ostali neshvaćeni, pa svima se to dešava, treba im pružiti drugu priliku.
Formula je bila prosta. Skoro svako prepodne, čim prodje deset sati, neko vrlo važan pozove Iliju.
– Zdravo stari, pa kako si mi? Mića ovde.
– Zdravo Mićo – usledio je pomalo neodlučan Ilijin odgovor. Mići sa druge strane, teško je reći žice jer su se za takve razgovore koristili isključivo mobilni aparati , navodno su teže prepoznatljivi nezvanim slušaocima, je bilo jasno da Ilija ne može da se seti s kim razgovara pa mu osvežava pamćenje.
– Mića, Ilija, znaš bio si sa mnom u Ministarstvu rada, da kod ministra, ja sam te uveo, sećaš se, bila je gužva, ma sećaš se, Ilija…
– Da, da kako da ne, sećam se Mićo, naravno, baš sam se zaglavio tog dana, spasao si me. Šta ima? – pokušava Ilija da sebe malo izdigne, mada se svaki takav razgovor završavao vrlo slično.
– Ma kod nas ništa, znaš kako je, rešavamo probleme iz dana u dan, samo da se preživi, šta da ti kažem. Svako misli, u vlasti je slast, ma daleko je to od toga, novaca nema, a svako traži. Nego, vidim, a bogami i čujem, vama odlično ide.
– Pa vidi da ti kažem – pokušava Ilija da relativizuje uspeh – to su počeci, mnogo još treba da se radi, da se trči, možda nešto i uspemo.
– Da, da, nisam ja nikada sumnjao u vas. Jaki ste vi. Nego, Ilija druže, da te ne zadržavam, imam ovde jednog momka, iz mog sela je, treba da se ženi…
– Pa je l mu treba posao? Bogami, Mićo ovde smo puni k’ o oko – opet Ilija pokušava da bude kooperativan, barem za kratko da odloži presudu.
– Ma ne, Ilija, radi on, radi u agenciji, da, da, onoj Mlađinoj, Sima se zove, je li bre Simo, koja beše agencija? A da, zeleni pokret ili tako nešto…nije to problem Ilija, nego dečko nije pri parama, a devojka, znaš kako je, da ti ne pričam…pa, ako bi mogla da padne neka pozajmica… naši smo, Ilija.
Takvih razgovora je Ilija imao u proseku dva na dan. Niko nije bio,štono se kaže, gadljiv na tudje pare. Apetiti su rasli, likovi kojima je hitno trebala neka sitna, ili malo krupnija lova su se množili. I znao je da te pare nisu namenjene momku koji se ženi, nego baš Mići, ili barem veći deo. I sebi nikad nije oprostio što se prvom dušebrižniku nije suprotstavio, ili bar, uz odgovarajuće izvinjenje, saopštio da je pod velikom prismotrom i da ne može nikome da ispunjava novčane želje. Jer, istina je bila da jeste pod prismotrom – službe uvek rade – i da je kasnije bilo sve teže, pa i nemoguće, zaustaviti apetite raznih moćnika ili kvazimoćnika. Nije uspeo da pohvata konce ko stoji iza koga i gde završava novac po koji dolaze momci po raznim rodjačkim i zemljačkim linijama.
Kasnije je stvar, na Ilijin užas, dobila ubrzanje i ušla u neku svoju nervoznu fazu, kao da su pijavice osetile da se bunar iscrpljuje i treba zahvatati što više i dublje. I tako je Ilija već početkom godine počeo sve više da obećava, a manje da ispunjava želje svojih „nadredjenih“. Naravno da je pri tome morao da kreše i izdatke za tajkune, i njih da moli za strpljenje, urazumljujući ih činjenicom da su sve do tada doznake dobijali na vreme, pa će neka sitna kašnjenja prouzrokovana administrativnim propustima , biti vrlo brzo nadoknadjena. U februaru je lutrija često bivala nelikvidna, što se nije dešavalo ni ratnih devedesetih.
Ono što moram da priznam Iliji je da je na sve načine nas, iz komandne sale, štitio od tih bočnih udara, i da nas je kuražio da Nova lutrija postiže sve bolje rezultate, i da polako smišljamo čime bi je mogli unaprediti, ukoliko dodje do zasićenosti. Medjutim, ponekad i nije mogao da sakrije svoje brige, mada o njima nije govorio ni reč; naknadno se prisećam da je bio povremeno duhom otsutan, i da sam često dva puta ponavljao neke svoje rečenice sve dok se nije vratio iz nekih svojih tumaranja i pažnju usredredjivao na temu koja je bila aktuelna. Smatrajući ga jakom osobom nisam osećao potrebu da ga pitam da li je sve u redu, to je nešto što se dešava ljudima koji imaju previše zaduženja, tako sam razmišljao. Osim toga i nisam sebe smatrao pravom osobom, dovoljno bliskom, s kojom bi Ilija delio neke svoje sumnje i probleme. A i teško da bih mu mogao pomoći, osim što bih bio pažljiv slušalac.
Tokom februara su telefonski pozivi postajali učestaliji, Ilija je sve češće morao da napušta salu kako bi se javljao na neke, očigledno neprijatne pozive. Ipak, Nova je još uvek donosila solidne prihode i šef je mogao nekako da krpi rupe, nešto manjim uplatama, a nešto obećanjima u koje je malo ko od „ poverilaca“ verovao. U martu su učestali dolasci u lutriju nekih ljudi u tamnim odelima, valjda im je to bio znak raspoznavanja, obavezno u pratnji jednog ili čak nekoliko nekih nabildovanih tipova, koji su svojom pojavom i pogledom skidali svaku sumnju o razlozima svojih dolazaka. Pretpostavljam da je to i presudilo da Ilija ode u policiju i saopšti im da smo u potpunom finansijskom rasulu. Time je obezbedio i svoju ličnu zaštitu, bar tako je izgledalo.
Štampa je, konačno, došla na svoje. Počeli su da izlaze članci sa senzacionalnim naslovima tipa: Velika pronevera, Prevara veka, Slede brojna hapšenja, Pozadina patriotizma i tome slično. Negde sitnim slovima je ispisana i izjava zvaničnika Lutrije da se projekat nastavlja a da će, kako se to kaže, nadležni raditi svoj posao i predati sudu sumnjive likove. Baš me zanimalo ko stoji iza te izjave, jer bi po nekoj hijerarhiji to trebalo da sam ja, ali je bilo očigledno da tamo na mene više ne računaju.
Umirujući se tom mišlju olako sam se umirio i utonuo u san. To mi je baš trebalo, osećao sam da ću poludeti ako ne zaspem i barem na kratko ne zaustavim očaj u koji sam sve više upadao. Video sam sebe u marici kako sam na zadnjem sedištu pritešnjen izmedju dve gromade koje ćute i usmereno gledaju pravo ispred sebe. O tome sam dosada čitao u novinama i smatrao da se to dešava drugima, onima koji su izvan zakona, kriminalcima, državnim neprijateljima i sličnim likovima. Da li je stvarnost to što mi se dešava, ili ću se probuditi pa će sve odjednom biti kao i ranije, pojaviće se Ilija, nasmešen, i reći kako je sad sve iza nas, i da se spremimo za nastavak posla, ili će neko reći kako je sve to bila šala, kao neka vežba. Ipak, sve više sam razaznavao da smo pukli, i da je najbolje što može da mi se desi je da nekako svi zaborave na mene. I onda bi mi i ta nada procurila kroz prste jer bih se setio poruke policajca Mite da ćemo još razgovorati.
Spavao sam nekih dva do tri sata, dovoljno da se koliko toliko priberem, ali još uvek nedovoljno da stvorim neki plan kako se ponašati, šta činiti. Pre svega, nisam znao da li smem da napustim Beograd. Ili prethodno treba da se javim policiji, Mići? Kako to, u američkim filmovima policajci uvek ostavljaju vizitke žrtvama svojih sumnji i ispitivanja, uz reči „ … ako se nečega još setiš…“. Osim toga, nisam bio više toliko siguran da treba da pozovem Natu. Jer ako ona stoji iza tog mog angažmana u lutriji i posle svega što se dešavalo medju nama, izvesno je da više nije na mojoj strani. A ako nema veze s tim… tek onda ne valja. Uostalom, kako i zvati bilo nju ili Stjepana, pa čak i Kravatu kad je moj broj, najverovatnije pod prismotrom ili prisluhom, ako je tako pravilnije reći. Onda mi je palo nešto na pamet i pozvao sam Natu. Naime, zaključio sam da je upravo ta okolnost da se moji razgovori snimaju prilika da nekako opravdam sebe, bar pred policijom; njih, verovatno, ne zanima moralno – emotivni aspekt lika mladog Svetozara Mlanovića uklještenog izmedju nedokučivih interesa stubova srpskog društva.
– Zdravo Nato, šta se dešava s tobom? – bila je moja uvodna rečenica sračunata da u začetku relaksira situaciju i prikažem sopstveno stanje što bliže normali.
– O, vidi, vidi, javlja mi se moj partner, pa šta će to da se desi? Pa zdravo Sveto, jesi li ti živ, otišao u Beograd pa ni abera od tebe. Ovde je mrtvo, gde si me ostavio tu ćeš me i naći.
– Ma dobro Nato, znam da mi nećeš verovati, ali poslednjih šest sedam meseci otkada traje ova frka sa Novom lutrijom, ne mogu oka da otvorim.
– A sad možeš? – priupita me Nata ono što, valjda proizlazi iz mog obrazloženja.
– Pa da, sad mogu. Nešto se ovde čudno dešava. Kao da se sve urotilo protiv nas.
– Je l’ tako? A ko ste to vi? – postajala je Nata neprijatnija nego što sam navikao. Imao sam osećaj da ću se loše provesti.
– Ma dobro, Nato, znaš o čemu se radi. Pucamo po šavovima – sve vreme sam morao voditi računa da je još neko, osim nas dvoje, na liniji. – Sigurno si čitala o tome.
– Dobro, i? – i dalje je Nata bila vrlo neprijatna.
– I ništa. Počeo sam da razmišljam.
– O čemu Bože, si ti počeo da razmišljaš? Da nije možda došlo do nekog pokajanja u tvojoj glavi?
– Možda. Ali… nije sad reč o tome. Razmišljam kako sam ja uopšte ušao u ovo. Kako sam se zaposlio u Lutriji. Kako je sve to za mene počelo.
– I? Do kakvog zaključka si došao?
– Pa još ni do kakvog. Pokušavam da sklopim mozaik.
– Je li? To je nešto kao puzzle ili šta?
– Da, nešto tako – bivao sam strpljiv tim više što je ona jače ubadala. – Skontao sam da to ipak nije bila slučajnost, neka moja luda sreća.
– Ne znam o čemu pričaš, koliko se sećam, konkurisao si i… primili te.
– Tačno. Samo, setio sam se nečega…slučajno ili ne baš si mi ti rekla da konkurišem. Došao sam kod tebe, nešto smo ćaskali, a novine su bile otvorene baš na lutrijskom konkursu. Naravno da me je to privuklo, konačno, diplomirao sam, razmišljao o poslu… – zaćutao sam. – Nato, je l’ si tu?
– Da, tu sam i razmišljam kuda te tvoja paranoja odvela. Očekujem nastavak tvoje priče. Da, ja sam ti rekla da konkurišeš i bio si primljen medju stotinama njih, iako nisi čak imao ni odgovarajuću školu. Pa su te premestili u Beograd u onu Novu lutriju, a ideju sam ti ja dala. Je l’ to Sveto, o tome se radi, je li?
– Pa, ovo što si rekla je tačno, … ništa, ja samo konstatujem.
– I da si bio govno i đubre i to si konstatovao, ili?
– Da, Nato, bio sam govno, djubre, bednik. Ali, za to, Nato imam objašnjenje, što me ne opravdava, ali … ako jednom budeš želela da me saslušaš.
– Sumnjam da ću želeti.
– Dobro, ne insistiram. Jedino bih te molio da mi iskreno odgovoriš. Dakle, da li je to što mi se dešavalo ti moji proboji u vrh lutrije, da li je to slučajno?
– Ništa mi nije jasno Sveto. Pa što to ne pitaš tvoje šefove koji su te primili, a posle i promovisali u nekog svog igrača.
– Pitao sam i dobio neki sumanut odgovor da oni imaju kao neke skaute koji posmatraju moguće kadrove dok su ovi još u srednjoj školi, da ih prate, sužavaju krug…Pravo da ti kažem, godila mi je ta priča. Kao da sam nešto natprirodno inteligentan. Primio sam se na to. Medjutim, sad mi to više ne izgleda tako.
– Da, druže moj, poznata mi je ta priča. I ja sam se primila na tebe i tvoje laži, eto vidiš svakom se to dešava, izgleda da su razočarenja jedina zbilja koja se svima dešavaju. Dakle, pošla kola nizbrdo, pa sad da vidimo da li Nata nešto o tome zna. A Nata nema pojma i ne interesuje je.
– U redu. Ja ti više nisam interesantan. Možda neko drugi?
– Možda, ali to se tebe uopšte ne tiče i o tome s tobom neću ni reč progovoriti.
– Naravno da nećeš. Hteo sam da te pitam da li poznaješ još nekog u lutriji, osim mene. Znaš ovih dana je poprilična frka. Da ne okolišam, devojačko prezime tvoje mame je Mirković, koliko se sećam.
– Vidi, vidi genijalca, svašta se seća. I… kakve to veze ima? – odgovorila je Nata, ali mi se učinilo da joj je glas pomalo izgubio na dotadašnjoj sigurnosti.
– I moj šef je Mirković, pa sam pomislio…Ilija Mirković, da li ti to nešto znači?
Oboje smo zaćutali. Ne znam o čemu je ona razmišljala, a ja sam očekivao potvrdu svojih sumnji.
– Nato, stvarno smo u frci. I policija se umešala. Mislim da više nije važno ko je kome nameštao, ko je koga nadmudrio. Stvarno želim da pomognem Iliji.
– Da se ne lažemo, Sveto – odgovorila je odsečno – želiš ti samom sebi da pomogneš, želiš ti da tebi neko pomogne, ne verujem ti da ti sad brineš o nekom drugom. Uostalom, zato si me i zvao. Zasigurno ne zbog nekog Ilije.
– Recimo da je i tako. Hoću samo da kažem da smo sada potrebni jedan drugom – tu sam zastao setivši se da možda i nismo sami, Nata i ja, u ovom razgovoru. – Pa ako poznaješ Iliju…ne treba da dozvolimo…
– Reci Sveto do kraja šta misliš pa da završavamo ovaj mučan razgovor. Ono što ja mislim je da tebi ne dugujem nikakva objašnjenja ni odgovore.
– U svakom slučaju i ovo što si rekla mi nešto govori. Iako definitivno nisam genijalac, uspeo sam da pohvatam neke konce. Barem ti ne odričeš svoje učešće u tom mom slavnom angažovanju u lutriji.
– Tako je, ne poričem ali i ne potvrdjujem, jednostavno gadi mi se. I ti češ iz toga da izvučeš neki zaključak koji ti paše. Pa neka bude tako. Sveto, niti hoću, niti mogu, niti želim da ti bilo kako pomognem ili da ti olakšam frku koju imaš. Gadila bih se same sebe da još jednom popustim.
– U redu, Nato, razumem. Pokušaću da te više ne zovem. I značilo bi mi da me pamtiš po bilo čemu lepom, osim …znaš već čega. Zdravo, Nato. Nekako će i ovo proći, valjda.
Nisam čuo da li je otpozdravila. Ispružio sam se po otomanu i pokušao da ponovim razgovor, da nešto ipak izvučem. Ostala je sumnja da mi je sve namestila, uz pomoć svog ujaka ili već šta joj dodje, ali sve to može biti potpuno krivo, samo u mojoj mašti. Osim toga, ako trezveno razmislim, to da li je Nata imala učešća u mom zapošljavanju, nema nikakve veze sa ovom situacijom u kojoj se nalazim. Ili se bojim da se nalazim. Konačno, mene mogu da terete „samo“ za neko prikrivanje, kao znao si, ali si ćutao. Pa sad ja njima da pričam da nisam znao, teško će da mi prodje. A da im kažem da sam znao, oni će me pitati, a šta si to znao, i opet sam na početku, jer ne bih znao šta da im kažem. Nego da vidim šta ima na internet vestima.
Opa! U Lutriji uvedena prinudna uprava. Pozivaju se svi učesnici koji su kupili kupone za sledeće izvlačenje Nove lutrije da ih vrate i uzmu nazad novac. Setio sam se kako ponekad Mercedes ili Tojota objave svim kupcima vozila oderedjene serije da se jave u najbliže servise kako bi im se otklonila neka fabrička greška – recimo nedovoljna sila kočenja, i to besplatno. Pa dobro, bar smo po nečem se približili velikima. Dakle, gotovo! Nema više Nove lutrije, a izvesno je nema više ni mene u tome, a ni u Lutriji uopšte. Dobro, kako došlo tako i prošlo. Idemo dalje, Ilija Mirković zadržan u policiji. To se valjda sad kaže za hapšenje. Pretpostavlja se da će pregovarati sa tužilaštvom i ponuditi sebe za svedoka saradnika, onoga koji će da otkucava i tako kupiti sebi slobodu; doduše biće mu policija stalno za petama, kao čuvaće ga. Nešto tako je nagovestio njegov advokat.
Odjednom mi je pala na pamet Vesna, Natašina drugarica. S njom sam uvek bio u nekim, manje ili više, zategnutim odnosima, nisam joj bio simpatičan niti sam zasluživao Natu. Naravno, u te složene odnose koji se stvaraju tokom godina medju devojkama nisam ulazio, a nije me to ni zanimalo, dakle , nisam imao pojma koliko su one medjusobno iskrene.
Medjutim, nešto mi je govorilo da bih sad imao prolaz kod nje, bar da dobijem odgovore na pitanja koja me opsedaju. Konačno, dugo se nismo ni čuli ni videli, pa možda ne bi bilo toliko neočekivano da sam se baš zaželeo razgovora s njom. Time bih, smatrao sam, došao blizu odgovora na neka pitanja koje mi je Nata uskratila, pre svega na ono najvažnije, kako sam dospeo u lutriju, odnosno, da li neko ima neke veze s tim.
I sve sam više bivao ubedjen da ću od nje dobiti neke odgovore, možda ne sve, i da samo treba da se pokažem dovoljno preduzimljiv pa da Vesna prihvati razgovor uz pićence u nekom boljem kafiću. Da, ali…preduzimljiv nikad nisam ni bio. U smislu da zračim neku sigurnost, da tačno znam šta hoću, i šta mogu i da sam stalno u nekim planovima koji će, bez sumnje, biti ostavreni. Više sam tip koje čeka da se nešto desi, da ga neko pozove ili prozove, pa da se onda pokrene s mrtve tačke. I sve vreme mog šefovanja u lutriji se to osećalo, ta moja nedovoljna inicijativa. Ali, dobro, sad je to prošlost. I sad više nema Ilije, a ni Stjepana, ni Milana Kravate i oni mi ne mogu pomoći. Konačno, s tim sam raščistio – mora sam da preduzimam korake. I eto, to je prvi – pozvati Vesnu i s puno autoriteta i neupitnosti, pozvati je na drugarsko piće. Pre svega da potražim njen broj…
– Da? – javila se Vesna svojim prepoznatljivim maznim glasom.
– Zdravo Vesna, Sveta ovde – malo zatišje, pa sam morao da pomognem – Sveta, Natin bivši, je l’ me se sećaš?
– Pa da, naravno, samo me je iznenadilo što…
– zovem – uskočio sam joj u rečenicu. – Voleo bih da se sretnemo negde na piću. Ima dosta toga da ti ispričam.
– Je li? Ne mogu da verujem, ti me zoveš na piće i da mi nešto ispričaš. Pa, Sveto, uozbilji se… to neću da kupim. Reci, Sveto, o čemu se radi, možda mi to ispričaš i sada.
Ono što me je zabrinulo je njen ujednačeno neljubazan glas, koji je ukazivao da nije zainteresovana ili bar ne dovoljno za susret sa mnom treće vrste. Morao sam brzo nešto smisliti.
– Najjednostavnije. Znaš kako se završava Kazablanka: možda je ovo početak jednog lepog prijateljstva.
Čekam reakciju, ništa, prolaze sekunde, pola minuta…
– Halo, Vesna, je si li tu? – nisam izdržao pritisak, a u meni se probudila nada da sam pogodio u metu. Malo flerta, malo neizvesnosti i ženska će biti pristupačnija.
– Da, tu sam gde bih bila? – razvukla je Vesna. – Pa dobro, ubedio si me. Reci gde samo nemoj pre devet…
Konačno sam bio zadovoljan sobom, bar u delu preuzimanja inicijative. Izgleda da me je ova služba u Beogradu nešto i naučila. Osim što sam i dalje u škripcu i neizvesnosti, godilo mi je što nisam klonuo duhom i što pokušavam sam da saznam neke stvari koje mi mogu biti od pomoći. Bar to sebi neću moći da prebacim, a i to je nešto.
Službeni auto je još bio kod mene, sam sam ispisivao naloge tako da nisam mnogo razmišljao da li je moralno ili uputno da se provozam do našeg grada. Stigao sam pola sata ranije i prošetao se centralnim uličicama, pokušavajući sebe da sklonim, savremeno rečeno da teleportujem iz beogradskih muka i atmosfere nepoverenja, straha, sumnjičenja i podmetanja. Bio je lep aprilski dan, mnogo šetača, umešao sam se medju njih, i razmišljao o njima na drugačiji način. Nisu više bili kupci lutrijskih lozova, statističke veličine već obični ljudi sa običnim problemima – kirija, plate i kako preživeti sledećih mesec dana. Da, to su upravo oni na koje je Ilija mislio kad mi je objašnjavao da im treba uzeti još ono malo pameti koje imaju. I ja sam to svesrdno i prilježno činio prethodnih nekoliko meseci. Tada su bili brojevi i učesnici u punjenju lutrijskih računa, nikad o njima nisam razmišljao kao o osobama, ljudima, koji će koristeći lepo vreme, izaći da se prošetaju po šetalištu pored reke, tamo će sresti neka poznata lica, slična njima, po zdravstvenim tegobama, propalim brakovima svoje dece ili minusima na karticama.
U kafiću je bila otvorena bašta, malo izvan trotoara, sva obavijena puzavicama, tako da je zadržala neku intimniju atmosferu. Zauzeo sam mesto pored ograde, uzeo neke novine i porucio hladnu nes kafu.Vesna je stigla nakon deset minuta, kasnila je taman koliko treba, ni malo, ni previše. Pomalo sam prezirao osobe koje u svakom trenutku i svakoj situaciji, bilo da se radi o pogrebu, bolesti, žurci ili svadbi znaju šta im je činiti, kako se postaviti, šta reći, a kad ćutati, i koliko bakšiša dati konobaru, a da to ne izazove nelagodu s bilo čije strane. Jednostavno, te osobe tačno znaju šta se od njih očekuje i upravo to i rade. Zakasniti na sastanak (sa mnom)10 minuta je prava mera za Vesnu, a to bi trebalo da i meni bude neki signal sa njene strane, mada nisam imao pojma na šta bi to moglo da ukazuje. Kao što ne bih znao značenje zakašnjenja od 5 ili 15 minuta.
Šta god da je, bio sam zadovoljan što je došla i odmah sam je startovao.
– Opa, mačka se podmladila i udesila – naravno da sam slagao, obukla je jednostavnu haljinu od teksas platna, preko nje lagani pulover, obavezne patike i bele zoknice. Bila je kratko ošišana, što ju je, istina, malo podmladilo, ali je ja pamtim kao takvu, činilo mi se sto godina. U svakom slučaju, nije mogla da sakrije osmejak, i to sam smatrao dobrim početkom.
– Dobro, vidim da si napredovao tamo u belom svetu, naučio si kako se pristupa. Ali, ne verujem da si me zbog toga zvao.
– Naravno da nisam, ali…ponekad se ideja javi potpuno neočekivano. Ko zna…
– Pričaj Tozo, obećao si da neće biti dosadno.
– Da. Vesna ti si Natašina prijateljica, a ja njen bivši dečko. Koliko je zapravo poznajemo?- pogledao sam je, ali nije imala nameru da išta odgovori, očigledbno je smatrala da je to retoričko pitanje. Nastavio sam.
– Prošlo je godinu dana od kako sam se zaposlio u Lutriji, i od tada mi se dešavaju situacije koje nisam uspevao da razjasnim, ali pošto je skoro sve funkcionisalo meni u prilog, nisam ni pokušavao previše da se udubljujem . Prosto sam smatrao da me je sreća pogledala i da je to neka šansa koju svako od nas ponekad dočeka i da treba da uživam u svojih 5 minuta.
– Izvini Sveto, ali kako si počeo to će se nastaviti kao neki filozofski traktat na temu sudbine malih ljudi, ali ja ti nisam dobar sagovornik za to. Molim te predji na stvar.
– Evo…- značajno sam otpio gutljaj kafe- Gotovo sam ubedjen da nisam slučajno, a još manje srećno ušao u Lutriju. Kao što nije tačno ni priča mog direktora da su njegovi operativci pratili razvoj nas nekoliko omladinaca, kasnije studenata, i da sam ušao u neki njihov uži izbor, pa sam tako “kooptiran”. Mislim da sam prosto zaposlen preko veze. A veza je bila naša Nataša.
Nastala je tišina, koja obično nastaje u trenucima kad se tokom razgovora objavi nešto i značajno i pomalo ili mnogo neočekivano, a ipak vrlo moguće. Čekao sam neki njen komentar. Ona je ćutala i povremeno mi upućivala pogled koji sam tumačio kao :” … u redu, prihvatam kao mogućnost, pričaj dalje… “. Tako da je lopta ostala u mom dvorištu pa sam bio primoran da je direktno upitam:
– Pa dobro, Vesna, da li si ti znala za to?
Promeškoljila se, promenila noge koje je ukrstila i rekla:
– Ne direktno, Nataša mi nikad o tome nije govorila na taj način. Vaša veza je bila u padu, a njoj je bilo stalo do tebe. Pokušavala sam da je usmerim, konačno Sveto, ja nikad nisam ni krila da sam smatrala da vi niste par. Ona mi je govorila da i mi devojke treba nekad da imamo inicijativu, da se borimo za “njega” i da će to “on” znati da ceni. Smejala sam joj se, ali je ona očigledno ostala na svom stanovištu. Očigledno, nakon ovoga što si ti upravo ispričao, mada ni ti nemaš nikakve dokaze, kako se to kaže. Dakle, moguće je da je aktivno učestvovala u tvom zapošljavanju, šta više najverovatnije. Samo… otada je prošlo godinu dana… Dobro, zainteresovao si me za celu priču, priznajem. Kako misliš da je mogla da utiče na tvoj posao
– Moj šef se zove Ilija Mirković, imaš prilike poslednjih dana dosta da čitaš i slušaš o njemu. Devojačko ime Natašine mame je Mirković, što ne bi moralo ništa da znači, to je često prezime. Medjutim, jutros sam razgovarao sa Natašom i na moje pitanje o eventualnoj rodjačkoj vezi nije odgovorila ni potvrdno ni odrečno, što sam ja protumačio kao da sam na dobrom tragu.
Malo sam zastao, dajući joj vreme da apsolvira činjenice i donese neki sud.
– Osim toga, ja imam ostarele siromašne roditelje koji preživljavaju na selu, rodjake skoro da i nemam , a i sa onima koje poznajem se ne sastajem, imam nekoliko drugova sa kojima ne znam šta da pričam kad se sretnem, pa više volim i da se ne sretnem. Dakle, za mene niko nije mogao da zalegne, a čuda se ne dešavaju, bar ne u sferi zapošljavanja u državnim firmama. To mi je govorio i Mirković kad me je lagao o mom angažmanu. Tako da sve navodi da je naša Natašica učinila dobro delo …
– Ne razumem, Sveto, čak i da je sve tako, u čemu je stvar, u čemu je poenta, zašto je čudno da se devojka angažuje oko zaposlenja svog momka, pa makar on bio na odlasku. Mislim… šta je tu loše, u čemu je problem?
– Vesna, ti se svakako sećaš našeg prethodnog susreta kad sam tebi i Nataši pričao o mogućnosti da “opljačkamo” lutriju. Već tada sam bio u mašini. Koliko god meni bio potreban posao, toliko je i Mirkoviću bio potreban jedan balavander da mu odradi posao. U svemu tome nisam siguran kolika je Natašina uloga. Da li je znala, naslučivala… svejedno, nije me upozorila…
– Upozorila na šta? Sveto budi malo jasniji, ja baš nisam u toku. Nataša mi o tome ništa nije govorila.
– Prosto, kad sam mislio da imam genijalnu ideju za Novu lutriju, ona je već bila smišljena i samo se čekao neki naivko da je “donese “ na mesto, odnosno unese u Lutriju.
– Polako, Sveto, polako. Ti si imao genijalnu ideju, a ona je već bila smišljena. Kako je to moguće, kako si se ti nečega setio što je već postojalo… ne razumem.
Malo sam zastao tražeći najbolji način da joj saopštim svoju sramotu. Ništa mi nije padalo na pamet pa sam išao direktno:
– Jednostavno, ideja je bila Natašina. Odnosno, ona mi je saopštila, sad više nisam siguran ni da li je uopšte bila i njena, ili je sve kompletna nameštaljka. Ja sam je prihvatio jer sam i sam bio na nekom sličnom tragu, imao sam neke snove ili prividjenja, sad sam već zaboravio; nekako se sve uklopilo…
Tu sam zastao i nastala je neugodna pauza. Vesna ju je prekinula.
– Sveto, želiš još nešto da kažeš, nekako si naglo zastao.
– Da. Prvo mi je javila da se nečeg dobrog setila. Ali je tražila da i ona bude sa mnom u timu, ili sam joj ja nešto slično obečavao želeći da joj iskamčim priču što pre. Poverovala mi je i saopštila kako bismo mogli da zavrnemo ljude, a da to oni i ne osete.
Opet sam zastao, i opet je Vesna prekinula neprijatnu tišinu.
– Zahvalio si joj se i otišao iz njenog života.
– Tako nekako.
– Pa ti si Sveto baš djubre. Svinja. Nemam reči. Ali, dobro, znamo da to danas uspeva. I šta sad? Stvar je propala, i ti osećaš da ni tvoja uloga u toj podvali nije bezazlena ni drugorazredna. Pa bi ti dobro došla nečija izjava, svedočenje, da si ti potpuno nevin, i da su ti sve podmetnuli.
Pogledao sam je pokušavajući da napravim lice deteta koje je uhvaćeno u prestupu ali se nada oprostu.
– Zapravo ne. To sad više i nije važno. Mislim, nije važno čija je ideja, ko se prvi setio i slične pikanterije. Mene je policijski inspektor ispitao, tako da sam, po drugi put za kratko vreme, ušao u mašinu. Čista znatiželja, Vesno, me je terala da pozovem jutros Natašu, a sada i tebe. Da saznam šta mi se desilo, ko je vukao konce. Razumeš Vesna? Ne želim da izigravam nevinašce, ali ni da preuzimam nečije greške.
– To je lepo sa tvoje strane, medjutim… Ja, hvala bogu, pojma nemam o svim tim dogadjanjima izmedju tebe i Nataše, pa ne mogu ni da dodjem u iskušenje da ti nešto kažem, a da za to nisam ovlaščena. Naravno, mogla bih da saznam, onako, kako kažeš iz čiste znatiželje, ali… zašto bih. Koji su moji motivi da se petljam u ta tvoja sranja?
Konačno sam dočekao da Vesna, zaintrigirana celom pričom, pošalje pozitivan signal o mogućoj kolaboraciji.
– Reći ću ti Vesna koji su tvoji motivi. Radi se o prvorazrednom skandalu koji se odvija upravo ovih dana i pruža ti se prilika da doznaš kako je sve to počelo. Drugo, ti nisi nevinašce, ni blizu Natašinog poštenja, to oboje znamo, a važi i za mene. Jednostavno, mi nismo njen svet, ali jesmo naš. Možda i budemo prijatelji, hoću da kažem, slični smo, ili se bar ne razlikujemo previše – spetljao sam se, a ona se osmehivala.
– Da, moguće da si u pravu. Razmisliću. Sad žurim. Imali smo sadržajan razgovor, Sveto i…. razmisliću. Možda ti se i javim sa nekim saznanjima. Ćaos.
Bio sam zadovoljan ishodom ovog razgovora, nekako sam bio ubedjen da ce se Vesna javiti. Pre svega, bio sam siguran da već sada zna mnogo više nego što je htela da kaže, ali i da će, možda još večeras, svratiti do drugarice i pohvaliti se da je izašla sa mnom. Baš tako, ostaviće Nataši da razmišlja da li je to na drugarskoj bazi ili…I pričače joj šta me je zanimalo, i ubedjivaće je da ne treba da popusti pred mojim nagovorima i pitanjima. Naravno, usput će joj govoriti kako joj je ona jedina prava prijateljica i da nikom nije ispričala ono što već zna, nadajući se da još postoji nešto što ne zna u vezi slučaja Sveta vs Lutrija, i da će joj se Nataša poveriti do kraja.
Ali, dobro… treba da mislim o sebi. Uputio sam se natrag za Beograd. Rešio sam da sutra svakako odem u Lutriju, koliko god mi to bilo neprijatno. Moram da vidim na čemu sam, kako dalje da se ponašam, da li sam još zaposlen, da vratim kola i da se razdužim i za sve ostalo što me je sledovalo ako više ne pripadam kolektivu.
Uveče sam pokupovao štampu u nadi da ću saznati neke nove stvari, ili bar da vidim na koju strane vetar nosi. Ilija se prijavio tužilaštvu da pomogne, to se zove zaštićeni svedok, ali još nije doneta odluka da li je ono spremno da obustavi ili značajno smanji postupak prema njemu. Bojao sam se za Iliju jer sam mislio da neki ljudi neće želeti da on propeva, naročito ne kao zvanični državni svedok. Medjutim, Ilija će propevati svakako. To mu je jedina šansa, tim veća što i vlast zna da će se to desiti. Zamišljao sam teške pregovore koji se vode na relaciji Ilija i “oni” i da moj šef ne stoji loše, jer ima mnogo manje da izgubi od nekog situiranog, srednjih godina srećno oženjenog pater familiasa.
– Drugovi, kako god, uz liticu ću mnoge od vas da povućem. Smislite neki izlazno rešenje , u kojem ću i ja da budem – govorio je Ilija, držeći čvrst pogled prema glavnom pregovaraču.
Najednom, oblio me hladan znoj.
– Da, kako se zove onaj mali, znaš kojeg si postavio da vodi Novu lutriju, šta se s njim dešava?
– Ma pusti njega, on je potpuno beznačajna figura, golobradi momak, šta ćeš s njim?
– Ilija, tražio si izlazno rešenje, ja samo razmišljam…
To je ipak moja paranoja, nadao sam se, imaju oni važnije i veće probleme. Jer zaista, kad pomisliš na likove ozbiljnih, pomalo zabrinutih izraza, na kojima se osmeh ne može probiti, večito obuzetih rešavanjima gorućih tema, donošenja važnih zakona i pravila, jednostavno, ljudi koji su s pravom poneli naziv – stubovi društva, ni u jednom momentu ih ne možeš zamisliti kako svoje stranputice i ćorsokake rešavaju preko ledja nas – malih. Umesto moralnih gromada na koje asociraju svakodnevnim pojavljivanjem na televiziji i davanjem prefinjenih intervjua novinarima istraživačima, u kojima pažljivom čitateljstvu ne ostavljaju ni milimetar prostora za sumnju u njihovu večitu ispravnost i privrženost pravdi i državi, koju vrlo elegantno dokumentuju nekim prigodnim primerima iz svakodnevice, pojaviće se gnjide u ljudskom obliku čim osete da su na klizavom ili makar nepoznatom terenu. I neće birati sredstva da sve oko sebe dotuku samo da se njima lično ne može išta spočitavati. Jer oni su bogovi, a ko u to ne veruje treba ga zorno uveriti.
To znam sada, a onda sam još verovao bar u neku dimenziju ljudskosti naših vlastodržaca.
Grupa dobitnika se juče prvi put pojavila ispred Lutrije, tražeći da im neko odgovori šta će se dešavati sa njihovim dobicima, i uopšte kako će se cela stvar peglati. Naglasili su da ne nameravaju da odustanu od svojih dobitaka, i da će pozvati sve oštećene , a takvih ima na stotine, da se udruže, pa ako treba i da presaviju tabak, pa na sud. Naime, i njima je bilo odmah jasno da se nagrade mogu isplaćivati samo iz tekuće prodaje, a ako je to ukinuto, onda, što bi se reklo, mrka kapa.
Negde u dnu nekih novina je pisalo da su predstavnici Lutrije tražili da istraga bude celokupna i fer, odnosno da se ne traže krivci samo kod njih, kad tačno znamo ko je sve imao koristi od projekta. I jos jedna rečenica, za mene veoma značajna, ako ne i ključna, da su snimljeni sva dokumenta o ljudima koji su, na ovaj ili onaj način imali udela u raspodeli plena, i da su ona predana policiji, ali ako ih ona ne bude koristila, onda će i mediji biti upoznati sa istinom, naravno i neki strani, jer je velika sumnja i neverica u hrabrost naših uredništava u pogledu objavljivanja opterećujućih listova.
Prilazeći ulazu u zgradu, pogledao sam ko je u portirnici jer sam zazirao da bih već tu mogao da budem sprečen u nameri da saznam šta se dešava, u kojoj smo fazi. I zaista, neko nepoznato uniformisano lice je izašlo iz njihove prostorije, stalo ispred i bez reči, mimikom i pokretom glave prema gore me upitalo : kuda?
– Ja ovde radim – odogovorio sam, i ne zaustavljajući se, u nameri da prodjem.
– Polako, polako… – reče novopečeni vratar, sa jakim bosanskim naglaskom na prvom slogu, i rukom mi da znak da se zaustavim. – Kako ono reče da se zoveš, momče?
– Nisam ništa rekao, Toza, Svetozar Milanović – glas mi je nevoljno priznavao vlasnost ovog homo mauntinusa da odluči da li mi je mesto u ovoj zgradi ili izvan nje. Držeći me sve vreme u vidokrugu, u najboljoj tradiciji balkanskih režimskih čuvara, nekom je telefonirao, značajno klimao glavom i konačno mi dao znak da mogu da prodjem.
Slučaj je hteo da naletim na Slavicu koja se vukla po hodniku, spuštenog pogleda, nešto zamišljena, ali čim me je ugledala, malo se osmehnula i rukom mi dala znak da je pratim. Prijalo mi je što nisam naišao na neku odbojnu reakciju tipa – samo si još ti nedostajao, ili – tvoje je prošlo. Pošao sam za njom u kancelariju koja je , na prvi pogled, izbegla neke veće premetačine i seo naspram nje, nameštajući izraz – šta nam se ovo dogodilo, na šta je ona saučesnički potvrdila, dižući ruke sa otvorenim šakama u visini lica i izrazom lica u kojem su dominirale čvrsto stisnute usne. Nekako sam shvatio da ćemo nas dvoje, uprkos mnogim neslaganjima u ranijem radu, biti ipak upućeni jedno na drugo, i da je zato najuputnije da se držimo zajedno i da više ne opterećujemo odnose nepotrebnim sujetama.
– Pa Sveto, nismo se videli od onda kad si otišao da daješ izjavu. Opa, pa to je svega tri dana, a meni izgleda kao da je bar sedam prošlo.
– Da, svega tri dana – rekao sam zamišljeno, slažući se da se mnogo toga dogodilo. – Juče sam jednostavno kulirao, otišao malo do rodnog grada i tako. Naravno, pratim vesti, ali pretpostavljam da se mnogo toga dešava i što se ne objavljuje. A ti Slavice? Kako ti doživljavaš ovu raciju? Ili je to već za tebe neka repriza – pokušao sam da budem malo i duhovit.
– Što se ja ne sećam nije ni čudno, nisam toliko matora, ali ni oni pred penzijom se ne sećaju. Bilo je povremeno frke, naročito kad se menja vlast, ali to potraje nekoliko dana dok se i nove ne namire, bar obećanjima i ide dalje.
– Dobro, a šta se sad desilo? I je li Ilija još u zatvoru?
– Koliko sam ja skontala desilo se to da se grupa na vlasti podelila jer se jedan deo uplašio da će ostati kratkih rukava. Pa su, naravno preko svojih botova, „prijavili“ Iliju da nešto muti. Sad je nastala opšta tarapana jer su Novu lutriju privremeno ili stalno ugasili, a hiljade njih ostalo neisplaćeno, što dobitnika, a bogami i tajkuna i političara. I niko ne zna gde je lova.
– Misliš da ni Ilija ne zna?
– Naravno da on zna. I naravno da policija koja ga drži zna da on zna. Tu se sad lome ruke i ko izadje kao pobednik odnosi sve. Tu nema poštenih, čistih, svima su ruke zaprljane i ne radi se o tome kome su, eventualno, manje, a kome više. Dobija onaj koji uspe da objasni da je baš ta opcija najbolja za sve.
– Ovo poslednje nisam razumeo.
– Prosto, u jednom trenutku će usijane glave da se ohlade, osvrnu oko sebe i potražiti neki izlaz. Neko od njih će predložiti neku opciju, obrazlažući je najrazumnijom, u suprotnom, ako dogovora ne bude bilo, svi će da izgube, svako će da trpi štetu, manju ili veću. I tu je kvaka. Onaj koji, po proceni svih, trpi najmanju štetu u slučaju da nema dogovora, može da preuzme komandnu palicu.
Malo mi je trebalo vremena da razumem, zapravo više sam se trudio da sebi predočim kako se to oni dogovoraju, konačno, i gde se taj roces odvija, da li u policiji, u nekim stranačkim prostorijama, po nekim stanovima. I kad nastaje momenat otrežnjenja, u kojem jedan od bosova preuzima komandu i predlaže rešenje, manje ili više prihvatljivo za sve. S druge strane, smatrao sam da se stvar otela, otišla predaleko, previše je ljudi tu uključeno i da se neki širi dogovor ne može postići. Slavica je prozrela o čemu razmišljam pa je nastavila.
– Nemoj ni da razmišljaš o nekom opšte narodnom buntu, revoluciji. Toga nije ni bilo niti će ikad biti. Ljudi, na koje ti misliš, prosti dobitnici, prost narod, nisu oni na koje primenjuješ atribute – naš narod je mudar, narod uvek razaznaje pravdu od nepravde, ljudi su u svojoj suštini dobri. Oni su glupi, lukavi i zlobni. Oni će biti rešeni nekim maglovitim obećanjima povezanim sa obrisima pretnji.
– I tako… na kraju ćemo svi da zaigramo kolce, pa divno. Slavice, nekako mi se ne uklapa.
– Pa naravno da ti se ne uklapa. Neko će ipak morati da bude obeležen kao krivac.
– Pa da, i opet se vraćamo na početak.
– Zašto na početak? Nas dvoje nismo nigde dosad spomenuti.
Odmah sam se setio svojih noćnih mora. Naravno, i onog sna koji mi je nagovestio Novu lutriju, one kazne koju svako od nas mora da plati, a bila je vezana za moju majku. Pokušao sam da zadržim hladnokrvnost.
– Nas dvoje, ha, baš smo mi neki igrači.
– Ako ne bude boljih, dobri ćemo biti i mi.
– Slavice, mislim da preteruješ. Mi nikome nismo interesantni. Ko bi u to poverovao? Da smo mi pronevereili novac dobitnika. Nekako ne stoji.
– Pre svega, a to si već i ti naučio, novinari mogu sve da postave na glavu. Dalje, ako se okome na nas, nema nam spasa.
– Slavice, sve što sam radio, uključujući i našu grupu koja je sedela tamo u onoj komandnoj sali, sam preneo na svoj kompjuter. Skoro svi podaci su tamo i na nekoliko usb-ova – razmislio sam I dodao:skoro svi… Pa sam nastavio:
– Koliko je prodato kupona, koliko je dobijeno od tajkuna, koliko potrošeno na dobitke. Sve je razvrstano po korisnicima i donatorima. I, naravno, šta je dato u novcu a šta u materijalu,u kojem materijalu po kojoj ceni. Ono što nemam, su privatni dogovori Ilijini sa tajkunima i političarima.
– Dobro, to imam i ja. A to ima i policija koja ovih dana vršlja po Lutriji. A ogromna razlika je negde po privatnim džepovima. I ti privatni džepovi se upravo sada dogovaraju kako da izadju siti iz situacije, a da i sve ovce budu na broju, još i namirene.
Nastala je tišina koja je značila da smo oboje u nekim našim turobnim mislima. Razmišljali smo kako da za sebe, bude li potrebno, nadjemo alibi, izgovor, odgovor, neku suvislu odbranu, posle koje bismo bili van svake sumnje oko umešanosti u neke pronevere astronomskih razmera. Kolikoje zapravo bilo nedostajućih pare mi nismo znali, i ne samo što nismo znali, nego nismo imali pojma o redu veličina tih sredstava. Slavica je spominjala neku brojku od 35 miliona evra, ali to je načula u nekoj od Lutrijskih kancelarija i mogla je da to bude glasina bez osnova.
Inače, ona je bila udata za slikara, ali je taj brak bio vrlo krhak i supružnici su se tako i ponašali… Osim tih osnovnih podataka ništa nisam znao o njenom privatnom životu. Niti sam se interesovao, niti je ona nešto spominjala. Očigledno je došlo vreme da će nas prilike ili neprilike naterati da se bolje upoznamo.
– I šta ćeš sada? – prekinuo sam obostranu meditaciju.
– Otkud znam?- odgovorila je pitanjem, ne dižući glavu, kao da je nastavila da smišlja neki plan, ali je i taj imao “rupu”.
– Da pozovemo nekoga? – i dalje sam pokušavao da je uvučem u zajedničku priču.
– Razmišljala sam o tome. Sveto, malo smo u procepu. Još uvek ne znamo sa sigurnošću kako će se situacija razvijati. Da li ćemo uopšte biti na tapetu, u onom smislu koji bismo hteli da izbegnemo?Tako da bi bilo mudro da ne dižemo uzbunu pre potrebe. Ali… ako se tako nešto ipak desi, ako kola podju nizbrdo, onda može biti kasno da tražimo bilo kakvu pomoć.
– Pa to i nije neki izbor – rekao sam razočarano, ali svestan da ona govori razumno. – Ja ću ipak da pozovem Milana, znaš onog tipa koji je bio na razgovoru još kad smo stvarali ekipu, stručnjak za marketing. Čini mi se da je dobto informisan i da će pomoći, ako je iole u mogućnosti.
– Dobro, ali nemoj da se istrčavaš. Samo potraži savet, jer u ovoj situaciji niko nije siguran. A još manje pouzdan.
– Ne brini, zaustaviću se na vreme ako osetim da razgovor kreće onako previše zategnuto. A ti, da li češ se nekom obratiti.
– Da, mislila sam Miletu, našem Miletu iz firme, našem dušebrižniku. Ali, pošto je blizak sa Ilijom, i ja ću biti krajnje oprezna.
Malo smo još pročaskali pre nego što sam krenuo. Nisam imao volje da još sa nekim porazgovaram, ali bi bilo krajnje netaktično da izađem iz Lutrije, a da se ne pozdravim sa kolegama, sadašnjim ili bivšim, pomalo oportunistički sam razmišljao da mi sad svako od njih može biti od pomoći. Namestio sam kez, i prošao kroz hodnike i kancelarije, nekima sam mahnuo u znak pozdrava, a kod nekih malo zastao i razmenio nekoliko kurtoaznih rečenica. Svi su bili uzdržani, što sam i oekivao, ali mogao sam da uočim i neku dozu neizgovorenog saučešća, sve znamo, uz tebe smo, drži se.
XVIII
Tako sam malo ohrabren stigao u stan i razmišljao šta da poručim za klopu kad je zazvonio mobilni, a Nataša je bila označena na displeju. Na nju sam pomalo i zaboravio, više sam očekivao da se Vesna javi sa nekim novostima. Pomalo strepeći sam se javio, ali nije bilo osnova za zebnju. Nataša se javila umilnim i ljubaznim glasom.
– Dakle, tako druže moj stari, izvodiš Vesnu. Pa svemu sam se mogla nadati, ali ti i Vesna… – nije bilo negodovanja u njenom glasu, više kao podsmešljiva konstatacija.
– Nisam je “izveo”, popili smo pićence, malo se ispričali…pa kad ti nisi htela.
– Mene nisi ni zvao – kao bajagi uvredjeno je saopštila Nata.
– Ali sam ti telefonirao. I zažalio zbog toga – sad sam ja pokušao da budem uvredjen.
– Pa si se obratio Vesni, misleći da ćeš kod nje lakše proći.
– Da, to se i dogodilo. Vidi Nato, meni su potrebne neke informacije, stvarno sam u frci. Nemaš nikakve obaveze prema meni, ako ipak želiš da mi kažeš nešto što mi može pomoći, dobrodošla si. Ako ne, opet ću morati da se Vesni obratim – nisam imao više živaca da se nadmudrujem.
Nastala je tišina. Oboje smo bili u svojim rovovima, čvrsto iza svojih stavova. Znam da sam joj dosta lošeg učinio, ali sam ipak smatrao da treba da mi kaže sve što zna o mom uvlačenju u lutrijsku priču.
– Dobro, dakle Nato, da li poznaješ Iliju Mirkovića?
Opet tišina. Što je moglo značiti samo jedno.
– Ok shvatio sam. Pošto je ovde situacija više nego zapaljiva, prelazimo na chat.
” Nato, da li ti zaista znaš ko je Ilija?”
” Moj ujak, ne u prvom kolenu, moj deda i njegov otac, ili tako nešto”
” Tako nešto?”
” O njemu se baš i nije pričalo u porodici, nije dolazio na neka porodična okupljanja, doduše, malo ih je i bilo, znali smo svi za njega ali nekako je bio tajnovit i svi smo ga tako doživjavali”
” I onda se odjednom ipak pojavio”
” Da. Doneo nam je poklone, meni lap top, kevi neki zlatan lanac, rekao je da ranije nije mogao da nam se javlja niti da dolazi, da je radio za službu, ali da je rešio da to prekrati. Kao, nema svoju porodicu, ali ima nas i da ćemo se odsad češće vidjati ..”
” I to se i dešavalo, koliko sam shvatio”.
” Zapravo i nije. Sledeći put je zvao pre nekih dve godine i tražio da se sretne sa mnom, negde u gradu. I onda je započeo priču o Lutriji, o svom angažmanu i o nekoj velikoj igri koja se sprema. Zapravo, to je sve njegova ideja i niko ne zna o tome ništa, ali je siguran da će se o tome pričati godinama.”
” I dalje? Šta je očekivao od tebe? Zašto ti je o tome uopšte i pričao?”
“Na kraju je rekao da hoće moju pomoć u realizaciji tog projekta. Kako? upitala sam ga. Rekao je da ne zna još tačno, samo zna da ne želi više da deli zaradu sa nekim reketašima koji su u nekom trenutku na nekom položaju…”
” Dakle, tako. E pa, Nato, upravo su mu ti reketaši i došli glave. Dalje mogu da pretpostavim. Umesto tebe, ja sam mu bio pomoć u realizaciji projekta, jer si tako ti htela, ili je on hteo da izbegne mogućnost da mu neko zameri familijarnost. Svejedno. Kad je sve to počelo, je l ste bili na vezi? I konačno, kakvo je bilo tvoje učešće, šta je trebalo da dobiješ kao nagradu?”
” Povremeno se javljao, češće nego ti, iako sam se od tebe više nadala.”
” Što i nije bilo teško, jer ti se ja uopšte nisam javljao. Dobro, Nato šta sad ti misliš da li sam ja njemu nešto dužan ili da pokušam svoje dupe da spasavam, bez obzira …Mislim, ako me razumeš, ne znam kako da se postavim, jer je sigurno da ću morati da dajem još kojekakve izjave i da idem na neka saslušanja, i svakako će me pitati i o Iliji.”
” Sveto, ja njemu ne dugujem ništa. Tebi još manje. Ti proceni šta ti je činiti. Ako možeš, nemoj ga previše optuživati, mislim, ipak je on tragičan lik, kako da ti kažem, ne vidim ga kao nekog pokvarenjaka.”
” Naravno. Ipak, šta misliš, da li će on mene optužiti?”
” Ne znam. Nadam se da neće. Mada, ne poznajem ga dovoljno. Ne znam kako će da se ponaša kad ga pritisnu.”
” Hvala ti Nato, verovatno nisam zaslužio ni ove informacije. Šta se dešava sa Vesnom? Je l’ se još družite?”
” Da, često smo zajedno. Mada mi ti praviš konkurenciju,ili?”
” Ne brini za mene. Nekako ću da se izvučem iz ovoga, pa ću te pozvati. Zdravo Nato.”
Nije da sam nešto dramatično saznao, ali ipak sam se osećao bolje. Iz prostog razloga što nije bilo odbojnosti kod Nate. To mi je značilo. Ako ni zbog čega drugog, ono da se mogu skoncentrisati na situaciju koja me je zatekla.
Započeo sam da listam svu dokumentaciju koju sam posedovao u kompjuteru i da je prebacujem na USB. Počev od mog prijema u Lutriju, pa do prvih koraka prema prelasku u Beograd. Otvarajući mail-ove i izveštaje koje sam svakodnevno sastavljao upravo Iliji, potsećao sam se na prošle dane i mesece. Morao sam što brže da sredim i koliko su mi to pružale mogućnosti da sistematizujem podatke koji su mi bili dostupni. Srećom, neke od njih, na primer visinu uplata po svakom odigranom kolu sam imao već sažvakanu, jer sam to redovno upisivao u tabele i prenosio na grafikone. Ono što nisam imao u celosti je novac koji je Lutrija isplaćivala dobitnicima. Nadao sam se da će Slavica biti u tome uspešnija.
Tek sad sam počeo da razmišljam od čega, zapravo, treba da se branim. To što sam se zaposlio na ovaj ili onaj način sigurno neće biti predmet interesovanja neke policijske istrage. Moje prebacivanje iz provincije u Beograd, a u okviru iste firme, takodje nije nešto mnogo neuobičajeno. Pa čak ni ideja i razrada Nove lutrije ne mogu biti stavljani meni na teret jer se pre puštanja u opticaj sa njom upoznali baš svi koji nešto znače u firmi i u državi, a osim njih i sva populacija koja je iole i bila zainteresovana za učešće u igri. Čak su i tajkuni, koji su po default-u trebali da podnesu najveći teret cele priče, prihvatili, neki uz više a neki uz manje entuzijazma, celu stvar.
Onda sam shvatio ono što mi je Slavica govorila juče, ili je to bilo danas, potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Uglavnom, ukoliko budemo dogovorene žrtve neka nam je Bog na pomoći, jer nas neće optužiti ni za šta konkretno i opipljivo. Biće to usaglašen napad u svim sredstvima prenosa informacija, uz obilatu igru reči i nedorečenosti. Malo pomalo, ćemo ostati ogoljeni i usamljeni u svojoj krivici, od svih označeni kao najcelishodniji izlaz iz mučne situacije. Sav bes opštenarodni će se sručiti nama na glavu. Ili samo meni? Ne, to ne verujem, bilo bi suviše naivno čak i za Srbiju.
Nastavio sam da tumaram po mreži igrajući se privatnog detektiva, pokušavao da stignem do ljudi koji je Ilija označavao kao suprotnu stranu, šta god to značilo. Zapravo, tražio sam neku izlaznu strategiju, neki oslonac, neki katapult koji bi me odbacio daleko od Lutrije, policije, prevarenih likova, dvolične Slavice, Ilije … I ko je Ilija? Moj šef i patron Iija Mirković. Ispostavilo se da njega nisam uspeo do kraja da skontam i da oblikujem. Od neprikosnovenog šefa i predsednika Lutrije, koji je imao bar tri rešenja za sve probleme i čije društvo su svi priželjkivali, pa do osobe koja polako gubi oslonac i sposobnost da na svaki udarac odgovara jače i čvršće, pa do čoveka koji, kad zagusti, bukvalno beži u okrilje policije, nudeći informacije potpuno zastarele, nikom interesantne. U svojoj oholosti ne preza da povredjuje sve oko sebe, a kad oseti da više nije u punoj snazi, onda neće prezati od lukavstava i lažnih obećanja, e samo da bi bar malo produžio osećaj nadmoći nad svima oko sebe, jer ga je to pratilo otkad zna za sebe. I šta se sad dešava? Nije mi ništa naudio, ali ako pokaže prstom u mom pravcu prepoznajući pravog krivca za proneveru silnog lutrijskog novca, onda ću da zaboravim i da mi je šef i da mi je omogućio visoki položaj i lagodan život u mesecima kad je Nova lutrija cvetala. Spremiću odgovor kakav dolikuje. Ipak, to neće biti dovoljno. Moraću da se potrudim da u tome bude i neka bomba. Jednostavno ću reći da znam sve račune na koje je Ilija sklanjao godinama pare iz Lutrije. To bi trebalo da promeni situaciju u moju korist, bar sam se tako nadao. Ali, da li će mi poverovati? Jedno je sigurno- Iliji ne veruju, tako da imam šanse.
Razmišljajući o tome, i zamišljajući situaciju u kojoj smo Ilija i ja okruženi nekim policajima, što civilnim, što onih u njihovim odvratnim uniformama, kao i ljudima koji sebe smatraju ključnim igračima na svim mestima gde se o nečemu, naročito o novcu, odlučuje. I ja onako nepristao i nedorastao tipovima koji me prezrivo i s gadjenjem posmatraju, pogledom mi dajući do znanja da im je mrsko što uopšte gube vreme slušajući moje izgovore, izgovaram tu bombu… Sve sam smislio, samo još i da oblikujem naćin na koji ću to izgovoriti.
I onda zazvoni mobilni. Vreme pola četiri ujutro. Nepoznat broj, ipak, posle tri ili četiri takta moje omiljene melodije se javljam.
Čudno je to sa tim telefonskim pozivima.Kad čujemo taj nama poznati zvuk,javlja se neka znatiželja, neka nada i želja. Iako su telefoni, stabilni ili mobilni, samo sprave kojima saopštavamo sagovorniku neke probleme ili loše vesti, ipak se kao kockari uvek nadamo da je baš ova zvonjava nagoveštaj nekih lepih stvari. Konačno, pozivar može biti neka nama draga osoba, koja će predložiti da provedemo zajednički vikend na nekom mestu gde je i Bog rekao laku noć. Ili neki advokat koji nas poziva da potpišemo saglasnost o nasledstvu. Savremeni telefonski displeji su uništili tu magiju iščekivanja da se javi glas sa suprotne strane i saopšti svoje ime i namere. Mladje generacije, naravno ,se ne sećaju telefona koji su jednolično zvonili i skrivali tajnu osobe sa druge strane žice. O tome smo saznavali iz filmova ili priča naših roditelja. Ali, to su bila neka druga vremena.
Ovaj poziv uopšte ne liči na blagonaklon, dobrodošao ili bar malo prijateljski, samim tim što je vreme gluvo. Na displeju je pisalo nešto nerazumljivo, kako se to savremeni jezikom kaže, broj pozivara je bio skremblovan.
– Molim – rekao sam sanjivo.
– Molim- ponovio sam pošto se s druge strane niko nije javljao.
– Neko se zajebava…
– Alo, je l’ to Sveta?- dubok glas se ipak javio, valjda nije hteo da rizikuje da prekinem vezu.
– Da, ja sam – odgovorio sam pribrano koliko je god to bilo u mojoj moći i dodao – a vi ste?
– O tome ćemo kasnije – rekao je glas. – Momče, trebalo bi da razgovaramo.
– Mi već razgovaramo, iako ne znam ni ko ste, ni o čemu je reč.
Nastala je tišina. Očigledno je moj sagovornik profesionalac koji je dobio zadatak da me dovede u stanje u kojem neću pružati nikakav otpor, dakle u kojem ću prihvatiti bezuslovnu predaju i pristajanje na svako rešenje koje bi ličilo na kraj agonije.
– Mislim da ipak znaš – progovorio je posle jednog minuta. – Hoćeš li da sidješ i kreneš s nama ili da razgovor obavimo u tvom stanu?
– Ako zovem policiju?
– Opet ćeš nas dobiti.
– Vi ste policija?
– U svakom slučaju mi postavljamo pitanja. Dakle?
U to gluvo doba nisam bio oduševljen gostima, naročito ne ovakvima, a još manje mi se odlazilo s njima u nepoznatom pravcu na neka njihova odredišta. Treća mogućnost je bila da odbijem bilo kakav susret s tim igračima i to bi bila i najlogičnija i najispravnija, ali ne i najrazumnija s obzirom na kvalitete mojih sagovornika.
– U redu, kakvu kafu pijete?
Došla su dva čoveka srednjih godina, ali vidno utrenirani i pristojno obučeni, dakle ne u patikama i trenericama, što je bilo neko moje očekivanje. Seli su za sto, izvadili neke teftere i pogledom zatražili da im se pridružim.
– Za sada smo nas dvojica Momir i Žuna. To nisu naša prava imena, a ako se dogovorimo tako će i ostati – započeo je razgovor viši od njih dvojice koji je sebe nazvao Žunom.
– Naravno, pretpostavljam da će tako ostati i ako se ne dogovorimo. Ako je vaša poseta vezana za Lutriju… – tu sam zastao da bih nekom od njih dvojice pružio priliku da mi saopšti o čemu se radi.
– Da, u vezi Lutrije i tvog angažovanja i celog slučaja.
– Samo da vam kažem da sam ja dao iskaz….
– Tvoj iskaz je tu, u ovim papirima – sad se Momir javio pokazujući mi neku fasciklu.- Došli smo da se dogovorimo o onom čega nema u tom iskazu. Sveto, mi te ne ispitujemo, nema potrebe za tim, znamo sve.
– Pa ipak, kao što ste rekli, vi postavljate pitanja – prepustio sam inicijativu njima, kako i priliči. i udobno se smestio na moju omiljenu nisku fotelju.
– To su više predlozi – krenuo je Žuna u zvanični deo razgovora – iliti ponude, koje ne bi trebalo olako da propustiš.
– Zapravo, smatraj ih da spadaju u grupu onih koje ne mogu da se odbiju – dopunio ga je Momir.
– Naravno, od tako dve uverljive osobe, očekujem nešto primamljivo, što neću moći da odbijem – nespretno pokušavam da se našalim. Nisam izazvao efekat opuštanja, očigledno se radi o profesionalcima koji znaju svoj posao.
– Stvari stoje loše , Sveto – opet je Žuna preuzeo inicijativu. – Tvoja lutrija, odnosno Nova lutrija u kojoj si bio rukovodilac, je iznedrila ogromne gubitke i pronevere. Pošto ju je pratila ogromna pompa i interesovanje, sad je naišlo razočaranje. Gore nego kod Dafine i Jezde. Ljudi se, s pravom, osećaju prevarenim, mnogima su dobici ostali neisplaćeni, a malo se šta i uradilo po pitanju humanitarnih akcija, poboljšanju opšteg standarda naših ustanova za stare i bolnica, i škola i vrtića, dakle sve ono što je obećavano ostalo je neispunjeno, a novca, jednostavno nema. Samo se, Sveto, priseti, kako ste se šepurili prilikom predstavljanja, pa su došla prva izvlačenja…sve je šljaštilo, svi su bili nasmejani, pucalo se od uspeha, nacija je krenula uzlaznom putanjom..
– Da, apsolutno je sve tačno, gospodine Žuna. Sve što ste rekli je istina. I pošto sam ja bio rukovodilac te lutrijske igre, ili kako se sad to kaže, lutrijskog proizvoda, jednostavno me uhapsite i predajte – licu pravde. Jer, sve je poznato; zločin, kradja i pronevera novca namenjenog dobitnicima i korisnicima dobitaka, žrtva, to su učesnici ove igre na sreću, i konačno zločinac, to sam ja, glavom i bradom.
– Naravno, može i tako da se desi..
– Ali…vi ste došli nešto da mi ponudite, ako sam vas ispravno razumeo.
– Sveto, ne očekuj ništa povoljno za sebe – ubacio se Momir u priču – u pravu si, možemo jednostavno da te uhapsimo i predamo tužilaštvu. To je opcija za slučaj da se ne dogovorimo, odnosno ako ne prihvatiš ponudu.
– A ponuda je… – pravio sam se nestrpljiv.
Oni su se medjusobno pogledali, i onda je Žuna dao znak Momiru da krene s pričom.
– Sveto, pametan si momak, jasno ti je da ti kao rukovodilac Lutrije koja je završila u skandalu ne možeš jeftino da se izvučeš. Čak i da si radio sve što je bilo bolje moguće,firma je kolabirala, dugovi ostali neizmireni, ti si krivac. U timokolnostima niti možemo ,niti hoćemo da ti pomognemo.
– Gospodo, počinjemo da se vrtimo u krug – iskoristio sam momenat kad je Momir zastao. – Govorite mi da sam zreo za zatvor, i to onaj dugogodišnji, a opet imam osećaj kao da sam ja vama više potreban nego vi meni . Ili grešim…?
Opet su se zgledali kao da ne znaju na koji način da mi saopšte ili predlože to što već imaju da mi kažu. Osećala se u sobi neka atmosfera iščekivanja, kao da nas trojica ne umemo jedno drugome da saopštimo neke notorne stvari , kao da rešavamo neki težak problem, i stalno se vrtimo oko početka bez želje i snage da krenemo dublje u suštinu.
– Sveto, ne tražimo od tebe da svedočiš protiv nekoga – Žuna je preuzeo inicijativu, valjda smatrajući da će on to bolje da obavi , odnosno da mi najjednostavnije saopšti moj budući status.
– Odlično, to je već neki napredak, neki iskorak – počeo sam malo da se sprdam s njima jer je očigledno bilo da oni imaju veliki problem. Nešto je trebalo meni reći, saopštiti , predložiti, a to nije išlo. Zastalo im je u grlu. Na osnovu toga sam i zaključio da njihov plan ima neke nejasnoće, pre svega za njih. Naravno, znao sam o čemu se radi, znao sam šta će zahtevati od mene. To mi je i Slavica nagovestila, to bi trebalo da bude neka žrtva, ali žrtva sa zvezdicom. Žrtva koja bi istovremeno donela i neko , barem prividno, razrešenje za mene. Sve to začinjeno nekim pretnjama posle kojih bi ja svakako popustio, ne želeći sebi veće zlo, a i nemajući snage da procenjujem šta bi mi koja loša varijanta donela, odnosno uzela.
Ono što je meni davalo snage u tim trenucima u ranim jutarnjim satima tog aprilskog dana je osećaj da, posle dužeg vremena, nisam sam.
Prethodnog popodneva u dremci izmedju čitanja nekih dokumenata i novina me je probudilo zvono , meni nepoznato, jer se nije radilo ni o interfonu, ni o kućnom zvonu, ni o jednom od mojih mobilnih. Onako razbudjen tek sam posle nekoliko grubih tonova shvatio da se radi o fiksnom telefonu koji nije zazvonio ni jednom prethodnih 7 ili 8 meseci, otkako sam se ja tu uselio. Bila je to Slavica i odmah mi saopštila da ništa ne odgovaram jer je stan ozvučen – što me je podsetilo na neku komičnu seriju, i da ona zove sa uličnog telefona, saopštavajući mi da ću imati ranojutarnju posetu, iliti bliski susret sa nekim tipovima koji su dobili zadatak da me obrade. Još je samo rekla da ih pustim u stan i nakon što oni pregledaju prostorije i sednu u sobu, da se vratim do ulaznih vrata i polako ih otključam, i naravno zatvorim sobna vrata koja izlaze na hodnik. Sve je to trajalo manje od minuta, nisam se ni sasvim razbudio i osvestio, niti shvatio sve što mi je govorila. Sve dok nisam čuo ujednačeni ponavljajući ton iz slušalice koji me je upozoravao da je veza prekinuta i da ne mogu više ništa da je pitam. Ko su ti tipovi koji će me posetiti noćas ili u ranim jutarnjim satima, za koga da ostavim otvorena vrata, zašto me je zvala na fiksni. Svejedno. Rešio sam da joj poverujem. Nekako nisam imao izbora, kao ni mnogo puta do tada u mom kratkom radnom veku. Ipak, javila se nada, jer ako je to sve tačno, to znači da ću imati neku podršku. S mnogo treme i nervoze, počeo sam da se pripremam za noćašnju seansu. Najteže su mi pale tehničke upute, odnosno kako da se pripremim za ostavljanje otvorenih ulaznih vrata, a da to moji gosti, iskusni u tim stvarima ne primete. Odlučio sam da je u tome ne poslušam jer sam smatrao da bi moje vraćanje hodnik i “lagano“ otvaranje vratiju nakon njihovog ulaska bilo lako provaljeno. Rešio sam da dva puta obrnem ključ u bravi, pa kad njima budem otvarao – uz dva škljoca, tako budem i zatvarao, pri čemu će drugi škljoc biti vraćanje brave u otvoreno. I to sam uvežbavao nekih dvadesetak minuta, sve dok se i druga komšinica nije pojavila na vratima. Samo sam im mahnuo – sve je u redu, nova brava, pa da se razradi… Nisam bio siguran da će mi uspeti, više respektujući te kasne posetioce kao previše iskusne u tim stvarima. Ipak, sve je prošlo kako treba, vrata su ostala otkjučana za slobodan ulaz mojih zaštitnika.
– Mislim da si nas razumeo Sveto. Ti si kriv, što se kaže, po komandnoj odgovornosti, taman da nisi ni jednu banku sklonio. Ukupnu proneveru još ne znamo, ali to će se vrlo brzo ustanoviti, za koji dan. Više desetina miliona – evra, a moguće je da se doguralo i preko sto miliona. Pri tome je Lutrija, iza koje stoji država, ostala dužna za neisplaćene dobitke. I to će svi gradjani da plate. Kad tad – završio je Momir svoje kratko izlaganje i naslonio se na naslon stolice.
– Razumeo sam. Šta se očekuje od mene? Koliko mogu da dobijem.
– O tome se radi, Sveto – nastavio je Žuna – da se desio propast neke klanice, pohapsili bismo Upravni odbor, jednog ili dvojicu oslobodili, a ostali – zna se. Ovde je problem Upravni odbor. Ne možemo njih da pohapsimo. Oni su svi iz vrha vlasti, naši poslodavci.
– Zašto? – kao ja se pobunio – pa dužnost vam je da hapsite po zakonu, a ne po babu i stričevima. A za Svetu vam je lako. Niko ne stoji iza mene…
– Sveto znaš gde živiš – reče Momir.
– Šta će biti sa Ilijom? – pokušavao sam da promenim temu i da dobijem na vremenu, ne znajući da li su ovi moji uopšte došli, ako jesu u kojoj su prostoriji, da li će samo da upadnu, ili im treba malo vremena da se pripreme.
– Ilija ima jak alibi, a nijedan dokumenat nije potpisao. Znamo da je on do guše umešan, ali ćemo teško bilo šta da mu stavimo na teret. Mada će izgubiti posao, to je sigurno.
– Vi onda znate da se bez njega nije moglo ništa desiti u Lutriji. Da je sve vreme kontrolisao Novu lutriju, naročito novčane tokove. Bolje od svih nas je znao koliko ide dobitnicima, koliko ostaje Lutriji i drugim fondovima. Rekao nam je da to nije naš posao, da mi samo treba da vodimo računa da se taloni što bolje i više prodaju, a da će se on starati da sve to funkcioniše što duže – govorio sam im ono što oni sigurno znaju, a opet sam hteo da me prihvate kao konstruktivnog.
– Da, to znamo, ali su na papirima uglavnom tvoji potpisi, Sveto – reče Žuna.
– Pa dobro, a ako bih vam se ponudio kao svedok, kako se to zove -“ zaštićeni svedok”?
– Ne bi moglo, Sveto – javio se Žuna odmah – jedino da svedočiš sam protiv sebe.
– Pa dobro. Još uvek čekam tu vašu ponudu, koja mi, kako kažete, neće doneti ništa lepo.
– Ok. Stalno se vrtimo u krug – reče Žuna. – Sveto, imaš dve mogućnosti. Jedna je da se braniš u redovnom postupku, gde bi te tužilac teretio za veliku proneveru i nastale gubitke u poslovanje, usled nesavesnog rada na rukovodećem mestu. Ili tako nešto, a rezultat bi bio tvoja dugogodišnja apstinencija iz slobodnog života.
– Dobro, to pretpostavljam, ali vi niste došli u tri ujutro da me o tome obavestite.
– Stvarno nismo – prihvati Žuna i nastavi istim tonom – tvoja perspektiva i ne mora da bude tako crna ukoliko prihvatiš da budeš jedini….
– Šta jedini ? – pravio sam se malo nevešt.
– Jedini krivac. Organizator i izvodjač velike otimačine.
– Ja? Ja sam? Ljudi to je nemoguće , pa ispašćemo svi smešni – u momentu sam se setio da sam pre nekoliko sati takvu mogučnost odbacio. I bi mi smešno, što sam im i pokazao širokim osmehom.
– O tome ti ne treba da brineš – ponovo se Momir javio – za to postoji naša organizacija i razradjeni sistem pranja…
– Pranja? – opet sam se začudio.
– Da, pranja pameti, to bar znamo- završi Momir.
– Pa čak i da prihvatim to vaše, ne znam kako bih to nazvao, uostalom, zašto bih ja to prihvatio? Kao jedini krivac sleduje mi mnogo veća kazna , nego ako to podelim s nekim. Bar tako mislim.
– Da, u teoriji je tako- reče Žuna- ali ćemo mi napraviti da prodješ mnogo bolje.
– Čekajte ljudi, ništa mi nije jasno, vi možete da manipulišete našom pameću, možete sve da sredite i organizujete. Pa što uopšte mene pitate za mišljenje.
– Zato što nam je u interesu da cela halabuka prodje što pre i koliko god je moguće laganije. Ideja je sledeća: Narednih nekoliko dana se stidljivo, a posle sve glasnije, sa raznih strana doturaju informacije o bliskom hapšenju odgovornih – obavezno se koristi množina, i razrešenju slučaja Nove lutrije. Kad se stvori dovoljno očekivanje i radoznalost publike,kad se svi mediji ispucaju sa svojim kandidatima za prevaranta stoleća, kad ona količina novca koja je nestala i mogućnost njenog povratka budu aut, onda se u jutarnjim vestima pojavljuju zaduženi ministri, i sa osmehom na licu, obaveštavaju naciju, na posebno sazvanoj konferenciji za štampu, da je još jednom država pokazala kako je moćna i jača od svakog pojedinca koji pokuša da mimoidje zakone i napravi štetu drugim gradjanima, i da se zločin i lopovluk više u Srbiji ne isplate. Zločinac je iza rešetaka. Još jedan slučaj je stavljem ad akta. Nekoliko dana nakon toga će bar dve agencije za ispitivanje javnog mnjenja objaviti rezultate i konstatovati novi rast popularnosti vodeće stranke. A onda će dinar početi da pada, ili će Djoković osvojiti Austarliju, ili će Putin doći u posetu. U svakom slučaju neka sledeća senzacija će potpuno da baci u zaborav ovo sadašnje sranje.
– Pa lepo – skoro sam bio oduševljen – to znači da ću i ja onda moći da se oslobodim tamnice- upitah naivno.
– Nisam baš siguran u to – nastavi Žuna – ali….
– Ali… – pogledao sam ga očekujući presudu.
– Možda par godina, konačno o tome ne odlučujem ja. U svakom slučaju dosta kraće ..
– Čekajte ljudi, je l’ sam ja nekog ubio? – pogledao sam Žunu, a onda i Momira, koji su polako skrenuli pogled – šta vi meni nudite? Da primim svu krivicu na sebe, a da mi kazna bude kraća od zatvora koji bih fasovao da sam stvarno sam izvršio ta čišćenja i pronevere. Nije nego. Ispada da vi meni ne nudite ništa. Bar tako ja osećam.
– Vidi Sveto – nastavio je Žuna – ja sam ti rekao da ne možeš previše da očekuješ od ovog razgovora. Osim toga, nama je bitno da saznamo da li si uopšte zainteresovan za neku saradnju …
– Jesam, ljudi, jesam – raširio sam ruke da podastrem dokaz svoje
“ oduševljenosti” – ali ovde ne vidim nikakvu saradnju. Ja sam uvek na istom. Dajte mi neki motiv, neku mrvicu.
Usledila je kratka pauza, Žuna i Momir su se pogledali, pa su se njihovi pogledi usmerili prema podu, kao da traže neki izlaz, neko rešenje koje bi bilo moguće, a zadovoljilo bi i moje očekivanje. Naravno da nisu imali pojma da meni ne pada ni na pamet da se s njima dogovoram o bilo čemu, da ceo ovaj razgovor vodim kako bih dobio još neko vreme,i eventualno od njih saznam nešto što mi se sprema na teret. Osećao sam se slobodno, čak bezbrižno, nisam bio ugrožen, konačno, smatrao sam da koliku god zaveru pravili protiv mene, neće biti uverljiva ni za sud, ni za novinare. Naravno, imao sam u vidu da su moji drugari blizu,tu u susednoj prostoriji, i da tek oni nisu rekli poslednju reč u vezi s ovim slučajem.
– Mi svakako nemamo moć da ti sudimo, a ni da presudimo. Jedino što mogu da ti kažem je daćeš bolje proći, konkretno kraće, znatno kraće biti u zatvoru. Na tebi je, Sveto, da li ćeš da nam poveruješ i povinuješ se našim uputstvima – završio je Momir i pogledom prema Žuni tražio saglasnost i njegovo odobravanje za ovo što je upravo izrekao.
Kvaka na vratima se pomerila i u sobu je ušlo novo društvo. Slavica prva, a iza nje Milan, zvani Kravata, i posle njega i Stjepan, koga uopšte nisam očekivao. Žuna i Momir su naglo ustali sa svojih stolica, rukama krenuli pod svoje sakoe tražeći oružje. I to je bilo izvedeno, bar sam ja stekao takav utisak, stravičnom brzinom, profesionalno i bez greške.
– Nema potrebe za tim – dočekao ih je Milan. – Mi smo nenaoružani i nemamo nameru da se s vama prepucavamo. Zato vratite to u futrole.
Jedno vreme su svi stajali kao ukopani, osim mene koji sam i dalje sedeo čekajući rasplet. Žuna i Momir su se pomerili prema zidu, valjda u nameri da čuvaju sebi leđa, bojeći se da su u stanu prisutni još neki likovi.
– Koliko vas ima?- oštro je upitao Žuna posle kraće tišine.
– Ovoliko koliko nas vidite – odgovorio je učtivo Milan.
– I, kojim dobrom? – nastavio je Žuna policijskim tonom, sve vreme držeći pištolj uperen u nezvane goste.
– Kojim dobrom? Vi nas pitate kojim dobrom. Pre svega, mi smo Svetini drugari i ne treba nam poseban razlog da dodjemo kod njega. Pravo pitanje je kojim ste vi dobrom? – nije se Milan dao.
– Sveti sam objasnio, sad ću i vama da ponovim. Ovde smo mi koji postavljamo pitanja – nastavio je Žuna da održava inicijativu.
– Shvatio sam, a i vidim imate argumenata za takav vaš stav. Dajem reč Slavici, ona će vam reći kojim dobrom smo došli – okrenuo se Milan prema Slavici koja se držala malo pozadi, valjda prepuštajući muškarcima da reše pitanje prioriteta i terena.
– Dobro, mada nemam iskustvo sa uperenim pištoljima – razvukla je Slavica dvosmisleno rečenicu, na što su i Žuna i Momir, sklonili svoje argumente. – Jednostavno rečeno, provaljeni ste. Imamo snimljen ovaj razgovor, ali to je najmanje. Tačno znamo sve vaše razgovore i dogovore, naravno i planove. Dakle, gospodo, mi imamo sve argumente, vi imate samo gole pištolje. Možete da ih upotrebite i time presudite i sebi i nama. Ili… da se dogovorimo. Ali, pod našim uslovima. Da ne mislite da blefiramo… Stjepane, uključi taj snimak.
Stjepan je iz drugog plana napravio nekoliko koraka, teatralno izvukao mobilni iz futrole, ispritiskao neke tastere po njemu i ton je bio uključen:
“ … da. to bi moglo biti zeznuto, to ne smemo dozvoliti…”
“ .. Marko, lako je tebi reći.. ne smemo dozvoliti ovo, ne smemo dozvoliti ono..ali kako, pitam ja tebe kako… kako kad se sve zna, jebote, ne mogu proći pored komšija, podsmevaju se, ćute, ništa ne govore, to je najgore… poludeću..”
“To je sad najmanje važno. Neću više da čujem priče o tome ko je kriv, ko nije uradio svoj deo posla, ni to nam neće pomoći.Zapamtite… dalje više ne sme da bude greške – nijedne…”
“ I, ko će da obradjuje malog?”
“ Rekli smo, Žuna i Momir, oni već imaju iskustva u tome.”
– Dobro, dosta – javio se Žuna – lepo ste se pripremili, samo ne znam šta vam to može koristiti. Valjda ste shvatili da mi kontrolišemo sve u ovoj zemlji, i policiju, i informisanje. Tek kad mi dozvolimo, neka vest se objavljuje. Ili se ne objavljuje. Ne možeš ni umreti dok vlast ne kaže da je to u redu sa tvoje strane. Tako da taj audio snimak može da nam naudi kao neki ujed komarca… – završio je priču Žuna, sa podsmehom. Ipak, jasno je bilo da se sam hrabri, ali da mu nije baš lagodno, imajući u vidu i naredbu njegovog šefa da više ne sme da se greši.
– Odlično – prihvatio je Milan igru- u tom slučaju i ne treba da vam pokazujemo kopije dokumenata koja su u našem posedu, a za koja smo mislili da vam mogu nešto više značiti od ujeda komarca. Pošto vi držite situaciju…
– Kopije kakvih dokumenata? – odjednom se zainteresovao Momir.
– Finansijskih, ali to je sad nebitno. Dakle, ako vi smatrate da mi, odnosno Sveta u ovom slučaju, nema ništa vredno u svojoj ponudi, a to su snimci i dokumenta, onda u redu, vi radite svoj posao,a mi ćemo svoj. U svakom slučaju, Sveta ne prihvata vaše uslove predaje i ne prihvata da preuzme krivicu na sebe, ni delimično, a još manje potpuno – ovo je rekao Stjepan, onako u svom stilu, uvek spreman za neko dokazivanje , isterivanje pravde, ne priznavanje autoriteta.
– Pa… prilično hrabro sa njegove strane. A i sa vaše. Znate li vi s kim ste se upustili, s kim se nadgornjavate? Jer sad ste i vi u priči. Dakle, mi možemo da najebemo, ali ste vi u tom slučaju otpisani.
Otkad su moji drugovi istrčali na teren, ja sam se zavalio u fotelju i posmatrao društvo, kao da posmatram neku pozorišni komad. Sad sam osetio da i ja treba nešto da kažem, konačno, o meni se radi. A i bilo je baš kasno, odnosno rano, u svakom slučaju vreme da svi odu iz ovog stana.
– Slušajte ljudi. Mislim da je za ovaj susret sve rečeno. I previše. Vreme je da se razilazite, i vi koji me branite, a i vi koji me, tobož, uvažavate i nudite neko poravnanje , jer bi to bilo u mom najboljem interesu. Samo da vam kažem, niste najbolje odradili poveren vam posao. I to ne zbog toga štio su vam ovi hakeri maznuli dokumenta za koja ste bili sigurni da su po kontrolom, ili ubacili bubu u vaše tajne prostorije. Ne, tu je neko drugi zakazao. Vaš problem je ostao što smatrate sebe bogom danim i smatrate da je dovoljno da se negde pojavite pa da svi prisutni padnu na dupe, polože oružje i prihvate sve vaše razloge. Ne ide to tako. Obavestitie gazdu. Marko beše, je l ,‘ da, da su pregovori prekinuti, da ja stvarno imam dosta toga da ponudim, osim ovog što vam je tu rečeno, nadje se i nešto još značajnije…I vrednije… A ako vi odbijete, možda nadjemo nekog ko je više zainteresovan.
– Dobro, momci … i devojko. Mislim da ćemo se još sresti, ali tada ne očekujte da vidite neke rukavice, doći ćemo bez njih. Dovidjenja – završio je Žuna ovaj sastanak u sitne sate, a Momir je već bio na vratima.
Tek tada sam pogledao svoje posetioce, i od srca smo se nasmejali. Naravno, Slavicu i Milana sam očekivao, ali je dolazak Stjepanov bio iznenadjujući. Umor je nestao, konačno, posle dužeg vremena neke strepnje, lutanja, pa zašto ne reći i straha, osetio sam potpuno olakšanje. Moje društvo je posedalo, opustili smo se, i blagi osmeh je ukazivao kod svih da je nešto postignuto. Prvi put su “oni” uzmakli. Nekih 5 minuta smo bili u svojevrsnoj nirvani, a onda sam se probudio, počeo da skupljam pepeljare sa stola, prozor je ionako bio otvoren pa je vazduh bio svež,ali se i dalje osećao kiseli ukus lošeg duvana koji su drugovi policajci konzumirali, paleći cigaretu jednu za drugom. To će me narednih dana potsećati na njihovo društvo u ranim jutarnjim satima ovog aprilskog dana, ali je to najmanja cena koju sam spreman da platim samo da pobegnem od nevolje. Osim toga, nakon ovog obrta u mom stanu, apetiti su mi se i povećali, osetio sam se bezbedan, pa sam hteo da se još malo poigram sa nedodirljivima.
– Pa, društvo, ne znam kako da vam zahvalim, da li je po volji jedna kafa u ove sitne sate? Stjepane, ti bi sigurno pivo, ali ne verujem da imam to u ponudi – pitao sam ih, onako sanjive, uz jedan svoj zev i teglenje.
– Kafu sanjam već od 8 uveče, jedva gledam, spasavaj šefe – oglasila se Slavica.
Miris kafe je delovao otrežnjujuće. Stjepan je tražio pepeljaru, što je značilo dozvolu za pušenje, sastavio je dlanove i pokazao na kutiju cigareta da pojača svoju molbu. Naravno, ništa mi više nije smetalo.
– Ovo je ispalo odlično- krenula je Slavica u pobedničku analizu. – Rat je objavljen, a mi smo puni naoružanja i municije. Još smo i elemenat iznenadjenja iskoristili.
– Koleginice, vaš rečnik vojnog komentatora je potpun. Ja sam iznenadjen – nasmešio se Stjepan.
– Pa, ne treba da budete, ja sam iz oficirske familije.
– To dosta objašnjava – ubacio se i Milan u razgovor. – Ipak, posle neprospavane noći nećemo se baviti ni analizama učinjenog, ni planovima za buduće delovanje. Rukavicu smo im bacili u lice, i to je zasad sve što smo mogli da uradimo. Mislim da imamo dobru pregovaračku poziciju, i treba samo da čekamo njihov poziv koji će vrlo brzo uslediti. Da… samo da znate, ovaj stan je ozvučen tako da oni mogu da čuju sve naše dogovore. Prate se i naši telefonski razgovori… – tu je Milan uzeo papir, izvadio iz unutrašnjeg džepa hemijsku i počeo da piše. Bila su to kratka uputstva za način našeg komuniciranja i mesto i vreme našeg sutrašnjeg sastanka.
Gosti su popili kafu, ustali, još jednom se proteglili i krenuli prema izlaznim vratima. Zadržao sam Stjepana da ostane da prespava kod mene; ionako nije imao kuda, jer da vozi preko 100 km do kuće nije dolazilo u obzir. Osim toga, strašno sam želeo da se ispričam s njim, makar šapatom, da nas ne bi čuli. Slavica i Milan su zajedno otišli, uz zagonetan osmeh koji je mogao da bude znak neke nove romanse.
XIX
I započeo je priču Stjepan, o čemu drugom nego o događanjima u našoj maloj filijali u provinciji, počev od dana kad je pukla Nova lutrija. Bila je to priča o frustraciji, zavisti i zlobi. Koliko je neskrivenog zadovoljstva iskazano tog dana kad su sve novine izašle sa uniformisanom naslovnom stranom : Propast Lutrije. Manojlo je prosto plesao po svim kancelarijama. “ .. konačno i njima je došao kraj, a tako su se osilili, niko nije mogao s njima… e pa, sad da vidimo, ko će to nama da polaže račune… i onaj mali, neću ni imena da mu pominjem… došla cica na vratašca… sve ima svoj kraj… dočekao Manjo da vam vidi ledja…” prosto je pevao, a skoro svi su pravili neke dosetke da pokažu privrženost direktoru, i da podele s njim sreću neopisivu. Stjepan je, kao i uvek, bio sa strane i govorio im je da razume njihovo dobro raspoloženje, ali i upozoravao da će takva katastrofa neminovno uticati na status svih zaposlenih. Naravno, niko ga nije razumeo; konačno oni rade u državnoj firmi i smatraju da posao mogu izgubiti samo ako ga dobrovoljno napuste. Čak i onda uz lepu otpremninu.
Setio sam se kako sam na početku kampanje Nove lutrije hteo da ukjlučim i ljude iz naše filijale, ali me je Ilija sprečio u tome govoreći da je to suviše krupna i ozbiljna stvar da se da u ruke potpunim amaterima i mediokritetima, i da ne brinem, on već ima spremnu ekipu za taj rejon. Naravno da je takav pristup dodatno ubio u pojam moje bivše kolege sa posla, naročito direktora Manojla. Paradoksalno, dešavala se promocija velike Nove lutrije, o kojoj je pričala cela zemlja, a oni koji bi po svakoj logici trebalo da je sprovode, niti su bili uključeni u posao, niti su imali pojma šta se zapravo dešava. Pa su me koleginice, po nalogu Manjinom, povremeno pozivale izgovarajući se na nepotpunu dokumentaciju u mom dosijeu ( koji je, eto, ostao kod njih) i tražile neke nebulozne podatke o mojim prethodnim adresama, i onda prešli na nezvanični deo, pitajući me kako sam se snašao u velikom gradu, a treći deo razgovora, zapravo onaj zbog kojeg su i zvale, se odnosio na tok i stanje Nove lutrije, sa obaveznim potpitanjima o osobama sa kojima radim, koliko često viđam Iliju i slične ljubopitljive indiskrecije. Odgovarao sam ljubazno i saopštavao im stvari koje su mogli da pročitaju u dnevnoj štampi.
I dok smo nas dvojica razgovarali o zajedničkim kolegama, i pomalo ih ismejavali, u glavnom štabu policijske uprave su razmatrali novonastalu situaciju. Žuna i Momir su podnosili raport Marku, koji ih je čas gledao, a čas sa nevericom odmahivao glavom, kao da im je govorio: “ Šta ste vi radili tamo, ne mogu da verujem..”. Bilo je tu još nekoliko glavonja i naravno Ilija.
– I šta sad da radim, jedino da ih sve ubijem i smislim neko lepo obrazloženje … Kakve neznalice, diletanti…Ako u roku od dva dana malog ne proglasimo krivim, mi ćemo svi da popušimo
– Pa to možeš da uradiš odmah. Samo… – pokušao je jedan tip u kariranoj košulji sa kratkim rukavima da sagleda posledice brzog rešenja.
– Samo šta? Samo šta, Savo? – unervozio se Marko. – Gde smo sad? Kakve su nam opcije? Da se predamo onim amaterima što su zaskočili naše najiskusnije operativce? Čuvene Žunu i Momira.
Ovo poslednje je izgovorio dosta visokim tonom, tako da je iza toga nastala neprijatna tišina. Svi su nešto proračunavali u sebi, ali, očigledno, niko nije smeo da izadje sa nekim novim predlogom. Još juče je sve bilo tako jednostavno i lako. Pominjući preostalo vreme od dva dana, Marko je imao u vidu policijske procene o mogućim većim nemirima u Beogradu, ako se ne ponude žrtve. Narod je žedan krvi, ako već mora da živi u nemaštini. I ta se žeđ mora utoliti prinošenjem neke žrtve. Što se više bude odugovlačilo sa tom obavezom, koja je i zvanično preuzeta od strane policije, cena će da bude veća i na žrtvenoj tacni će morati da leži neka kapitalna divljač. U suprotnom, će stvari potpuno izmaći kontroli, i vratiće se na stanje kao što je bilo onomad, 5 oktobra. Posle su trebale godine da se situacija normalizuje i upravljačka kasta vrati na svoje mesto. Marko je osećao ogromno breme odgovornosti, pre svega zbog svog položaja šefa policijske uprave, osim toga ogroman novac je u pitanju, svota od koje se vrti u glavi i koju ni u kom slučaju ne treba deliti sa skorojevićima ili samozvanim Robin Hudovima. Ono što ga je iznurivalo je činjenica da među svojima nema ni jednu osobu koja bi mogla da reši neku, pa i najmanju situaciju. Svi su tu kad ih pozoveš, na broju, tačni i potpuno neupotrebljivi.
– Ilija, šta se dešava, ti ih valjda poznaješ, kako da rešimo ovo? – kao da je Ilija bila poslednja nada, kao da ima neki ključ koji će da otvori vrata kroz koja će svi trijumfalno da izađu, sa punim bisagama nečije muke, uostalom tako su se stvari rešavale poslednjih 200 godina. Uvek se znalo ko kosi, a ko vodu nosi.
Ilija je stajao sa strane, malo povučeno kao da je hteo da ostane izvan ovog razgovora. Ipak, znao je da se problem nastao neuspelim dogovorom sa dojučerašnjim amaterima, mora rešiti i da je to u njegovom interesu. Bio je zamišljen i skoro da i nije čuo pitanje njemu upućeno.
– Molim?- zbunjeno je reagovao.
– Ilija, ne spavaj. Pitanje je šta da radimo, ti si ovo najviše zakuvao – ponovio je Marko.
– Tako misliš, Marko. Da sam ja zakuvao. To što ste svi mastili brkove se ne smatra. Je li tako Marko? Tako misliš?
– Ilija nemoj još više da dižeš nervozu , ionako smo u bedaku. Dobro, ti si bio izložen, i nisi baš morao svima da izlaziš u susret. Mislim, i onima koji nisu naši. Ali, dobro, sad šta je tu je. Nemoj kukati, ako imaš rešenje… da čujemo.
Ilija je gledao prema dole, i onda snažno gestikulirajući rukama rekao:
– Pozovi ih da se dogovorimo. Možda ima nade, možda su dovoljno razumni. A ako ne bude dogovora, onda će biti situacija svako protiv svakoga, pa neka nam je Bog na pomoći.
– Pa, moraću, posle svega. Samo… šta da im kažem? Da im kažem da mi više vredimo, pa je bolje neka se oni uzdrže, neka se žrtvuju za opštu stvar, a onda… kad sve legne i pokrene se neka druga ujdurma… – više je razmišljao na glas Marko.
– Pa da, to bi trebalo da im se kaže, inače će mnogi da stradaju – odjednom se i Žuna javio, kao da je osetio da se njegova brljotina može zataškati.
– A šta ako…- zaustio je Ilija, ali je onda presečen pogledima svih prisutnih zastao.
Za to vreme smo Stjepan i ja čekali u stanu. Po dogovoru, nismo nikuda izlazili, Slavica i Milan su preuzeli u svoje ruke organizaciju eventualnog susreta sa policijskim vrhom. I u slučaju da toga ne bude, dobićemo instrukcije.
Odlično sam se osećao. Kao deo nečega, vrlo značajnog jer osim što sam lično ugrožen, pa treba da se borim, postao sam deo tima koji se usprotivio sistemu. Dakle, sve je dobijalo neki drugi, viši, značajniji smisao. Nije pusto spasavanje guzice, nego raskrinkavanje zla. Setio sam se jedne naučno dokumentarne reportaže o snažnim ciklonima u Americi. Naučnici su ušli u samo jezgro, na mesto gde nastaje vrtlog koji nosi sve sa sobom. U sredini tog vrtloga je apsolutni mir, i ako se pravilno krećeš zadržavajući jednaku udaljenost od oboda tornada, vetar te neće dotaći. Razmišljao sam kako to da primenim za ovu priliku. Ako su oni ciklon, slaba tačka im je negde u središtu. O čemu je Stjepan razmišljao nisam znao, jer nismo razgovarali. Čak ni šapatom, jednostavno nismo imali predstavu gde sve mogu da budu mikrofoni namešteni. Pomalo smo se dopisivali, i uglavnom čitali, surfovali, i čekali. Medjutim, to čekanje mi nije teško padalo. U društvu sa Stjepanom, kome sam bezrezervno verovao, i u rukama Milana, pa i Slavice, samo sam punio baterije. Milan je bio faca za sebe, sad je to dolazilo do punog izražaja; uopšte se nije ustručavao pred onim drotovima. Intelektualno superioran, lako je preuzimao inicijativu. Od svih nas, on je najmanje bio upleten u ova događanja oko Lutrije. Međutim, sigurno je imao nekih ličnih motiva da se tako angažuje na “našoj “ strani. Šta god da je posredi, znao sam da je profesionalac, i da ću s njim u timu dobiti najbolje.
Dok smo nas dvojica tako kulirali u stanu i čekali neki poziv, znak, bilo šta, od našeg dvojca, a pomalo i strahovali od policijske racije, koja je bila sasvim realna opcija, dotle su Slavica i Milan vodili pregovore o sastanku, zapravo o vremenu i mestu. Kao prepisano iz Kuma, Slavica i Milan nisu bili u situaciji da odrede mesto susreta, ali su mogli da odbiju sve policijske predloge koji bi nas doveli na neke, eksluzivno, policijske adrese, na kojima bi se odnos snaga debelo pomerio na njihovu stranu. Vreme je nama takodje bilo značajno – što udarnije vreme, to bolje.
Nisam nikad čuo za taj klub, ljubitelji golfa su ga vodili i zvao se Teren. Smešten blizu hipodroma, bila je odgovarajuće mesto za susret koji ne bi bio naročito sumnjiv, a ni opasno mesto za naivčine poput nas. Uvek je bilo dovoljno posetilaca u vremenu od 7 do 10 uveče. Milan je sve proverio i dao pristanak da se tamo nadjemo svi mi koji smo pozvani i smatramo sebe dovoljno uvučenim u propast Lutrije.
Pa smo se nazočili, redom, Marko, Ilija , Sava, Žuna , Momir i još dva lika koje nisam poznavao, sa njihove strane, i nas četvoro što smo ličili na neke kibicere u svojoj neobaveznoj garderobi. Dobili smo poseban odeljak, tzv salu za sastanke. Posedali smo uz dugačak, malo zaobljen sto, mi sa jedne, oni sa druge strane. Usledilo je otvaranje flaša sa kiselom vodom, razmena sumnjičavih pogleda. Naravno, svako se nameštao na svom mestu, kao da nas je uhvatio neki nesnosan svrabež. I to je potrajalo neko vreme, sve očekujući da neko prekine tu neugodnu tišinu i započne razgovor. Prema očekivanju, Marko je krenuo, netremice gledajući u Milana.
– Danas nam je poslednji rok da se nešto dogovorimo, masa samo što nije provalila, skoro je nemoguće kontrolisati situaciju – bio je prilično rastresen, ali smo svi bili zahvalni na tim rečima. Pre svega što je muk prekinut i što nije krenuo u napad od prve.
– Naravno, zato smo i došli – dočekao je Milan svoj red i nastavio- treba da upotrebimo svoju mudrost, a frustracije i međusobnu netrpeljivost da zaboravimo .
– Imate neki predlog?- pokušavao je Sava da ga izvuče na brisani prostor.
– Pretpostavljam da ga imate vi, ipak ste vi jača strana, konačno vi ste vlast – nije se dao Milan zbuniti.
Opet je nastala tišina, više ne tako neugodna, jer je led je probijen, sad je samo pitanje ko će da govori, a ko da prati razgovor. Pogledao sam prema Iliji. Neki notes je bio ispred njega na stolu, skupa hemijska olovka pored notesa, kao da je bio spreman da vodi neki zapisnik. Spuštene glave, oči su mu bile usmerene u prema stolu, ispod oka mi je nakratko uzvratio pogled i opet se vratio posmatranju notesa. Kao da je njemu bilo najteže, kao da je osećao da će se sve slomiti preko njegovih leđa. Naravno, nije se predao, svi smo znali da on ima dovoljno informacija i dokumenata da sa sobom u ponor odvuče još najmanje tuce njih. Ono što nisam znao je koliko je izmučen poslednjih dana, koliko su mu još živci elastični, da li je blizu pucanja. To na njegovom licu nisam mogao da otkrijem.
– Naš predlog je bio da nekog okrivimo, prividno ga osudimo, i sačekamo sledeću senzaciju ili aferu i opštenarodni zaborav, i uz nova dokumenta, lični opis pustimo u novi život. Mislili smo da bi Svetozar mogao da to podnese… – Marko je pogledao mene , pa u Milana, očekujući neku reakciju.
– Ni luk jeo ni luk mirisao – iskoristio sam priliku da se upišem u razgovor.
– Vidi momak, nisi oženjen, nemaš porodičnih obaveza – nastavio je Marko da obrazlaže svoj predlog.
– Nisam baš oduševljen, a i niste baš uverljivi – odgovorio sam, tražeći pogledom Iliju, kao da je od njegovog stava zavisila moja “kooperativnost”. Da li je sad moment da ispalim svoju pripremljenu bombu? Grozničavo sam razmišljao, već mi je bilo na vrh jezika da provalim Iliju, a on je i dalje gledao ispred sebe, u sto i svoj notes, u koji još ništa nije zapisao. Na kraju nisam imao snage, a I nisam bio siguran da li bi to nešto promenilo.
– Ne znam kako da te uverimo, ozbiljni smo ljudi… – reče Marko i pogleda okolo po svima, tražeći neku podršku ovom što je rekao. Oni “njegovi” su uglavnom ćutali i gledali tupo u sto ispred sebe, a “moji” su držali pogled.
– Šta nudite, konkretno? – prozborio sam posle nekoliko trenutaka, na šta me je Milan u neverici pogledao i odmah reagovao.
– Sveto, nije bilo reči o tome, treba da odustanu od te svoje sulude ideje da tebe okrive. Okej, šta vam je varijanta B.
– Varijanta B je da vas sve pohapsimo i optužimo, a posle da se čupamo kako ko stigne. Što nije dobro ni za koga, ali ako se ne dogovorimo…
– U redu- rekao sam- slažem se da se dogovorimo. Na primer, prebacite svakom od nas po milion na neki račun u inostranstvu. Na nova imena, nove pasoše, nove adrese. Organizujete spektakularno hapšenje, sa sve prisutnim kamerama i stranim novinarima. Uhapsite neke tipove, koji su vama od ranije poznati, predstavite ih našim imenima i nazovite nas četvoročlanom bandom. Sve ostalo je vaše. Mislim, i dobit i slava.
– Ne može. Svi vas već i previše poznaju.
Pogledao sam sve prisutne, kao da očekujem da se još neko uključi, da da neki predlog, neku ideju.
– Dobro… Uhapsite samo mene.
– Sveto, polako, ne treba gubiti živce…Sad smo i mi u igri, svi se pitamo – Stjepan je imao odlučan glas, i onda uputio pogled prema Marku. – Nemate ništa, plašite mečku sa rešetom.
Marko se uspravio u stolici, kao da je malo popravio svoj položaj pregovarača.
– Dobro. Možda mi nemamo ništa opipljivo. A vi ? Šta vi imate? Ko vam je branio da to što imate i dosad na sva zvona objavite?
– Dobro, baš toliki nismo amateri – Milan se čak i nasmejao. – Svi rade za vas.
– Pa ako je tako… oni će i posle ovoga biti naši. Gospodo, kao da su nam svima puške prazne – zaključivši tako, Marko je ispio čašu vode, i sve nas opet pogledao. – Bez obzira na to, prazne ili pune, mi ćemo odavde izaći sa nekim rezultatom.
Nakon toga su se stvari brzo odvijale. Insistirao sam da mene uhapse, ali da cela naša ekipa bude obeštećena, i to na nekom sigurnom mestu. Ja ću provesti izvesno vreme u apsani, ne više od dva meseca i onda će me pojesti mrak, i ja ću, kao neko drugi, biti u nekom inostranstvu. Marko je rekao da nije siguran da li može sve to da sprovede, pogledavao je u Iliju, ovaj i dalje nije davo glasa od sebe, i onda je šef rekao da on jedino može da obeća da će se potruditi . Ovo troje mojih je skočilo tražeći da se svi prisutni obavežu, a ne da se trude, i da u suprotnom od dogovora nema ništa. Slavica je još dodala da njoj nije jasno zašto se ja žrtvujem, ali ako je to moja volja, neka bude, ali sve što sam tražio mora biti ispunjeno, i da nju nije briga kako i ko će se za to postarati. Konačno se i Ilija javio. Rekao je da je njemu ova najgore veče u životu, da oseća veliku krivicu što me je u sve ovo uvukao, ali da je sad u prilici da potvrdi dogovor, bar onaj finansijski deo, a za tehničku izvedbu neka se postara policija jer, konačno, znamo da su se i šefovi dobro očešali.
Milan je, opet izrazivši čuđenje zbog moje odluke, rekao da se “privodjenje” dotičnog Svetozara, može obaviti tek posle “prezentacije” dokaza o prenosu novca, a to treba da se desi u toku sutrašnjeg dana, nakon toga dogovor ne važi pa makar svi završili u doživotnoj ćorci, i to bez ijednog dinara. Na kraju sam dodao da se osećam delimično krivim za sve što se dogodilo sa Novom lutrijom, i da zbog toga prihvatam kaznu, koja jeste simbolična i, ako se budu stvari dešavale po dogovoru, nemam za čim da žalim. Osim toga, shvatio sam da od dogovora neće biti ništa jer svaka strana samo ponavlja svoje rečenice i ništa se ne menja. Marko mi je rekao da sam mlad i da se pregovori zapravo tako i vode, da svako ostaje pri svojim stavovima i onda neko popusti, iz razloga što ne može da podnese pritisak, ili je izgubio živce ili samo želi da ode sa mesta pregovora, uglavnom svaki pregovori se završe pobedom jače strane, a da za ove ne može da kaže kako su se završili
XX
Nas četvoro smo se odvezli kod mene, da još jednom “ remiziramo” sve što se izdešavalo i što nas još čeka. Milan je govorio o tome da su se on i Stjepan tu našli kao neka vrste kolateralne štete, i da će, ako se dogovor ispoštuje, ničim izazvani, postati bogati ljudi. Rekao sam da su mi njih dvojica jedini prijatelji, ako tako mogu da ih nazovem, u svakom slučaju jedini u koje imam poverenja, i da će mi biti drago ako se ova lutrijska kalvarija završi njihovim bogaćenjem. Osim toga očekujem da ćemo nas četvoro biti i dalje prijatelji i naći se u nekom drugom, možda legalnom poslu. Stjepan je govorio da ne može da veruje da će se sve završiti hepiendom, jednostavno, u životu mu se nije mnogo toga lepog dešavalo, i da ga je iskustvo naučilo da sumnja u sve što se može dobro po njega završiti. Slavica je rekla da je srećna na kraju, da se mnogo trudila da lutrija uspe, tu je uputila jedan upitan pogled prema meni, i da se nada da će joj današnji dan biti preloman. Pri tome je pogledala Milana, koji joj se zaverenički osmehnuo. Još smo neko vreme tako časkali, pijuckali kad se odjednom Stjepan seti da upita Milana kakvo on to ima obezbedjenje dokaznog materijala; nije da mu ne veruje, ali pita iz čiste radoznalosti. Naravno, i iz straha. Milan se nasmejao, i rekao da je malo duža priča i da nam verovatno imena ljudi koji su preuzeli delove tog materijala ništa neće značiti, ali da jednostavno sada nemamo drugu opciju nego da se nadamo da nam sve to neće ni biti potrebno.
Ispostavilo da je to bila jedna od njegovih retkih, ali ipak, zabluda. I Milanova i naša. Naime, sve vreme dok smo razgovoarali u opuštenoj atmosferi niko se nije setio da pogleda neke vesti ili da dozna bilo šta o dešavanjima u Beogradu. A dešavalo se. Ogromna masa se skupljala po centralnim trgovima. I nije izgledalo kao da će lako da se raziđe. Hodali su u talasima, u svim smerovima, ukrštali se . Bile su to nepregledne kolone ljudi, loše odevenih, još gore obuvenih. Na čelu svake grupe koje su formirali kolone su bili muškarci u iznošenim sakoima i pantalonama. Iza njih, na pristojnom rastojanju su ih pratile žene, u šarenim pohabanim puloverima. Izgledalo je da svaka kolona ima svoju putanju i da je sve dobro organizovano i isplanirano. Kolone su se medjusobno dopunjavale, uveličavale i onda i razdvajale. Širi centar, od Slavije do Kalemegdana, od Balkanske do botaničke bašte, je bio krcat hodačima. Sporo su se kretali, nisu imali transparente niti su išta uzvikivali.
To su bile prilike iz mojih košmarnih noći. Ali, ovo nisu košmari, ovo se stvarno dešava. Kako se to desilo, ko je uspeo da ih sastavi, da ih dovede dovde i da ih navede da krenu u šetnju. Po svoj prilici , niko. Imaju oni neki svoj način sporazumevanja, jezik samo njima razumljiv koji se osim vrlo siromašnih reči sastoji od pogleda i gestikulacija. Najviše su oči služile kao organ za sporazumevanje. Nebrojeni ljudi su hodali, kao na nekom mimohodu, bila je savršena tišina. Jeziva tišina, posle koje se očekuju gromovi.
Mi smo iznenađeno posmatrali ovaj hepenning na nekom kablovskom kanalu, dok se nacionalne televizije nisu javljale sa ulica Beograda, čak i one koje su sebe smatrale relativno nezavisnim. Čestitka vlastima – uspeli su sve da stave pod svoje šinjele. Pogledao sam društvo oko sebe, sve troje su opčinjeno posmatrali prizor sa ulica i svima nama je jedna nedoumica prolazila kroz glavu: kako je to moguće? Naime, ono što je bilo jasno je da ova masa ljudi nije bila organizovana preko društvenih mreža, iz prostog razloga što je kompjuter za njih nedostižan pojam. Onda? Kako drugačije, ko stoji iza njih? Pretpostavljjam da je to zavereničko uverenje, da u ovakvim situacijama neka sila koju ne vidimo, ali je osećamo, mora da postoji, da dozvoli, osmisli, organizuje i izvede mase na ulice. Ali…ta sila je nama sad dobro poznata, i ona stvarno ima druge brige nego da postrojava gladne i bedne ljude u rat protiv same sebe. Utom smo začuli zvonjavu na vratima uz istovremeno lupanje po njima i urlanje: Otvaraj, policija!! Provalili su u stan i sve nas pohapsili. Bez mnogo formalnosti, objašnjavanja, koga, čega, zašto, imamo dogovor sa vašima, stavili su nam lisice na ruke, izveli iz stana, spustili u prizemlje, ubacili u dve marice koje su čekale i uz pun gas odveli nekuda. Stali su ispred jedne velike zgrade, valjda je to bio zatvor, sve nas zajedno izveli i ubacili u jednu prostoriju. Posle su došli po Slavicu i nekud je odveli, verovatno u ženski deo.
Situacija je za nas bila potpuno nejasna. Naime, našim hapšenjem je vlast, posebno policija, htela da smiri masu, dobije na vremenu i razvodni priču. Dakle, našli smo lopove, oni su uhapšeni, u zatvoru su, u našim rukama i ekspresno će im se suditi i presuditi. Kasnije sam saznao da su policijski vrhovi smatrali ovaj narodni protest dobrodošao, samo ga treba usmeriti na pravi način. Za razliku od petog oktobra, u ovoj buni zaista nije bilo vođa, siromasi su se možda prvi put spontano ujedinili i digli glas protiv najnovije državne prevare zvane Nova lutrija.
E sad, ponovo nedoumica. Naime, ti ljudi, koje smo, dok nas nisu pohapsili, videli na ekranima, nemaju nikakve veze sa Novom lutrijom. Niti su je upražnjavali, niti su bila nekakakva ciljna grupa, pa makar i u perspektivi, niti su pratili tok kampanje, a još manje ulazili u njenu dubinu i moguće prevare. Međutim, u nekom trenutku će tih preko sto hiljada ljudi koji su se povlačili centrom Beograda morati da progovore. Čak i ako krenu da ruše, pa i ako se sadašnja vlast povuče, mora doći momenat razrešenja. I mora se, koliko god to izgledalo tada nepojmljivo, neko predstaviti kao zastupnik interesa narodnih. Naime, očigledno je bilo da se bunt neće sam po sebi raspasti i da neće ljudi, jednostavno otići kući i prepustiti vlasti da se konsoliduje i vrate na svoje pozicije.
U trenutku našeg hapšenja svi su imali dobra očekivanja: vlast se nadala da će buna početi da jenjava i da će, ubacivanjem svojih ljudi, kako već to samo oni znaju, polako preuzeti konce u svoje ruke, obradovati pučanstvo otkrićem pravih i jedinih lopova i, kao i uvek, izaći kao pobednica iz ove krize.
Masa narodna je imala svoje ideje. Konačno su ti ljudi, koji sebe zovu običnim, a mi, koji sebe smatramo da smo iznad njih, ih zovemo sirotinjom, dočekali svojih pet minuta nesputanog besa. Za njih smo znali da ih nijedna statitistika ne spominje, niti su među zaposlenima, a nisu ni među nezaposlenima, jer vlast kaže da se bave sekundarnim sirovinama. Ta odrednica je za divljenje i duboko poštovanje: ljudi koji svoj opstanak i preživljavanje traže u sadržajima kontejnera su izvršioci na poslovima skupljanja sekundarnih sirovina. To su oni od kojih sklanjamo poglede jer prosto ne želimo da ih sretnemo, to su ljudi koji nam omogućuju da se bolje osećamo kad im u najlon kesi zakačenoj za poklopce metalnih spremnika ostavimo nešto hrane koju smatramo da je višak, a još je upotrebljiva ili garderobu koju ne nameravam više da nosimo. Sad je to potpuno nova situacija za vlast. Treba prići ogromnoj masi ljudi koja je prosto zauzela ulice glavnog grada, a ništa ne traži niti progovara. Ogromno iskustvo stečeno u borbi protiv kvazi političke opozicije, protiv sezonskih štrajkača, belih mantila ili prosvetara je u ovom slučaju potpuno neprimenljivo. Prosto, ne znamo koga treba podmazati, a koga ocrniti, koga je žena prevarila, kad i s kim, na šta su osetljivi, koja im je slaba tačka. I šta zapravo hoće? Koliko ih ima? Na šta su sve spremni? Koliko mogu izdržati u pobuni? Da li je to uopšte pobuna ili protest ili šta već?
Dosadašnja praksa je učila da se ljudi okupljaju na jednom mestu, puni naboja, uglavnom besa, rešeni da ovaj put ne popuste, da, kako kažu, idu do kraja do ispunjenja svojih zahteva, i da se ne razilaze dok im se svi ne ispune. Vlast procenjuje koliko ih je, ko ih vodi, da li su složni, ako jesu, kako im ubaciti crv smutnje, porućuje da su spremni za razgovor, ali da se zakon mora poštovati. Pa protestanti, sada već oslabljeni i bez početne doze entuzijazma, odgovaraju da neće nasesti kao ranije, neka vlast izađe sa konkretnim predlozima, procentima povećanja plata na primer, u suprotnom ostaju tu, već gde jesu, do daljnjeg i radikalizuju proteste.
Interesantan je taj izraz – radikalizovati proteste. Masa se osipa, ljudi pritisnuti i fiziološkim mukama, gladni, žedni, neumiveni, neredovnog pražnjenja, gube snagu i strpljenje i, najvažnije, veru, da će uspeti. Vođe štrajka se osećaju odbačenim i izneverenim od svojih, pokušavaju da nađu dodatnu formulu, a to je radikalizacija štrajka. To se svakako ne odnosi na vlast, jer oni tačno znaju šta će i kako se dešava procedura, to je poziv svojima da ne odlaze, da još ima nade, kao i poziv novinarima da ih i dalje oglašavaju po naslovnim stranicama.
Onda im vlast, pritisnuta nekm drugim problemima ponudi neke mrvice, ili čak ni to, nego pusto obećanje, i štrajkači to oberučke prihvate jer su nešto dobili, čist im je obraz i mogu svi da budu zadovoljni.
U večernjim satima se sva policija povukla sa ulica. Grad je bio prepušten ovom lumpenproletarijatu, a na ulicama skoro da i nije bilo saobraćaja. Gradski prevoz nije već satima funkcionisao. Po ulicama mnogo ljudi, a sablasna tišina. Samo se čuju koraci mase šetača, koji su se našli u centru zbivanja, potpuno nezvani i zbunjeni, ali koji svakako osećaju da, možda prvi put, nešto znače. Da imaju neku moć. Da su ih zapazili oni koji su dosad kroz njih gledali kao kroz staklo. Oni kojima su se sklanjali jer su se stideli svog siromaštva.
Oko pola noći se masa mala povukla prema gradskim parkovima, pripremajući se za počinak, ali je jedan veliki deo ostao, kao neka mrtva straža po obodima šetališta, kako bi, u slučaju pokušaja vlasti da se domognu kontrole na ulicama, pozvala drugove da krenu u novo pešačenje. Policija i vrhovnici su većali tokom te noći i rešili da neće silom protetati te ljude iz Beograda, jer su se bojali izliva nove količine besa na koji ne bi imali odgovor. Rešili su, naprotiv da izađu u susret ljudima spremajući im obilan zajednički doručak sa gomilama hleba, kifli, suhomesnatih delikatesa i raznih sireva, kajmaka i roštilja, kobasica i ćevapa na tone, naravno i drugih đakonija. Barem u glavnom gradu za to nije nikad bilo oskudice. To je trebalo da izazove dobru volju kod protestanata, da se u potpunosti relaksira situacija, da saslušaju jedni druge, i da se sve lepo završi, kao i uvek dosad dogovorom i obećanjima. Međutim, nije bilo lako. Siromasi jesu bili gladni, uostalom to je njihovo redovno stanje, pa su oberučke prihvatili ponuđenu hranu, kakvu oni samo mogu da vide na tuđim trpezama. Bio je to veličanstven prizor kolektivnog i masovnog ždranja po ulicama glavnog grada. Dostavna vozila, posebno za tu namenu obezbeđena, što iz policijskog i gradskog voznog parka, a delom su se tu videla i kombi vozila privatnih pekarskih i mesarskih radnji. Trajalo je to nekih 2 sata i izgledalo je da se raspoloženje podiže u smislu da će se raja posle klope razići i sve vratiti u početno stanje. Policija je započela pregovore, ili je to bila samo namera jer ljudi nisu odgovarali na njihova pitanja o zahtevima, vođama ,odakle dolaze. Samo su ćutali i polako se odmicali prema parkovima, koje su smatrali nekom svojom sigurnom kućom.
Kasnije tokom dana, nove mase su dolazile i dizale ionako ogroman broj štrajkača. Niko nije mogao da kaže na koji način se oni drže u čvrstoj vezi, raštrkani po celom gradu bez logistike, telefona ili kompjutera. Definitvno su unosili zebnju u postojeći sistem, jer vlast očigledno nije umela da ih uvede u poznate tokove. Još jednom su organizovali masovnu podelu hrane, ali to je toliko iscrplo policijske snage koje su direktno učestvovale u akciji, da su nakon te večere odustali od budućih filantropskih poteza, jer je rezultat bio samo povećanje broja učesnika protesta – možda su bili privučeni i delikatesnom hranom koja se delila po trgovima. Tim više što je jadnika bilo, ipak, mnogo više od mogućnosti grada da ih prehranjuje. To bi izazvalo samo dodatni bes onih koji ostaju bez obroka u svakoj novoj podeli. A to je policiji najmanje trebalo.
Protestima su se polako priključivali i Beograđani, donoseći sad oni siromašnima hranu i piće i iskazujući im poštovanje. Međutim, i njima se dešavalo isto kad su, smatrajući da su razbili led, pokušali sa tim ljudima da uspostave verbalnu komunikaciju. Na pitanja nisu dobijali odgovore, samo bezizražajne poglede koji su odslikavali nepoverenje prema svima. Jednostavno, lumpenproletarijat je znao, zapravo, više osećao, da je sad došlo njihovo vreme koje mogu da čuvaju jedino tako što neće ulaziti ni u kakvu komunikaciju sa sugrađanima, a pogotovu sa vlašću. I dogod ih je mnogo, i dogod ne uzmiču, oni jesu sila.
Ipak, takvo stanje nije mogla da se održava beskonačno. Ili će policija da izgubi nerve i krene u obračun sa masom siromašnih i neuhranjenih ljudi, ili će ovi početi mnogo agresivnije da se ponašaju, pogotovo ako uvide da im se niko ne suprotstavlja. Da bi lakše došlo do razrešenja pobrinuli su se gubitnici Nove lutrije, koji su se privremeno povukli, nadajući se da će lumpenproleteri da obave za njih prljav posao obračuna sa policijom. Kako se to nije dešavalo jer su obe strane i protestanti i policija zadržavali svoje položaje, to su živce prvo izgubili prevareni učesnici igre na sreću i prišli siromašnima iza leđa i prosto ih pogurali prema policijskom kordonu. Ogromna ujedinjena masa gubitaša je pokuljala sa svih strana. Policija se, videvši da je vrag odneo šalu, ponovo povukla na, kako su se izjasnili, rezervni položaj, a to su bili viši delovi grada.
Bez obzira na prividan poraz, policija se bolje osećala na novim mestima sa kojih su se mnogo bolje razaznavale namere i kretanja mase nezadovoljnika, I ne samo to, ta masa više nije bila homogena, našli su se ljudi na istom mestu i u isto vreme, ali potpuno različitih motiva, ciljeva, socijalnog statusa i, konačno, fizičkih mogućnosti za otpor policiji. Haos među pobunjenicima je bio potpun, u jednom trenutku se videlo po njihovim unezverenim pogledima da su i gladni i gubitnici tražili svoje, da im je bilo stalo do neke organizacije, prosto su čekali da neko preuzme kormilo protesta, da im se izda neka komanda, kuda da se krene. Ali, očigledno, niko se nije usuđivao da sebe proizvede u vođu pobune.
Mi, pritvorenici smo bili pušteni oko 8 uveče narednog dana, kad je ugasla i poslednja nada da će se stvari moći vratiti pod kontrolu. Slavica i Milan su otišli svojim putem,a Stjepan i ja smo se vratili kod mene u stan. Na sreću zgrada nije bila ni zapaljena ni provaljena, tako da smo nas dvojica bezbrižno ušli u stan, rešeni da, ukoliko to bude moguće, tamo dočekamo završetak ovog belaja.
Sledećeg dana je u gradu bila jeziva slika. Nema saobraćaja, sve je zatvoreno, ne rade prodavnice, banke, škole. Poneki ljudi pokušavaju da dođu do svojih kola i da ih prevezu na neke bezbednije lokacije. Međutim, samo malo njih uspeva u tome. Naime, masa se kreće po kolovoznim trakama, ne dopuštajući slobodnim strelcima da se provuku pored njih. Jedino što još donekle funkcioniše su bolnice i hitna pomoć. S vremena na vreme se čuju njihove sirene i šetači jedino njih propuštaju. Ljudi na ulicama je sve više i njihovo nastupanje je u sve gušćim formacijama. Jedno pored drugih koračaju siromašni u ritama, u nekim starim patikama koje su u fazi raspadanja i njih je znatno više, ali i ljudi i žene koje po nekim našim merilima pripadaju srednjoj klasi, ili nižoj srednjoj klasi, ali koji još uvek mogu sebe da obuju i odenu u relativno pristojne cipele i farmerice ili pantalone i neke teksas košulje koje se izgledaju čisto i potpuno. To su lutrijski gubitnici koji nisu stigli na red da budu srećne ruke ili jesu, ali do očekivane i zajamčene nagrade nisu stigli. Ili ne u potpunosti. Sad su svi u istoj koloni, koračaju nekuda, vrte se okole po beogradskim ulicama, naizgled bez plana i cilja. Ne nose nikakve transparente, ne poručuju nikom ništa, samo šetaju. U tišini. I to je ono što najviše uznemiruje.
Nasilja nema, šetači ne lupaju po parkiranim automobilima niti pokušavaju da uđu u prodavnice i iznesu robu iz njih. Ali, samo je pitanje sata kad će se to desiti. Prvo kao izolovan slučaj, a posle kao stampedo. Jer tu se niko ne oseća kao pobednik, i svi će, u jednom trenutku, poželeti da naplate svoje muke, besove, frustracije, nemoć i doživljene nepravde. Sav život pojedinca i svi njihovi životi su kondenzovani u ovom trenutku kad mogu da se osećaju kao ljudi. I svest da je to samo trenutak i da će otrežnjenje doći uskoro i da će biti mučno, kao kad se bolesnik budi iz anestezije. Svest da ništa ne mogu promeniti u svom položaju, u položaju siromašnih i pokorenih, koji će vrlo brzo morati da napuste glavni grad i vrate se nekud u siromaštvo, večitu bedu i neizvesnost za sutrašnji dan. Svest da su danas nešto postigli, naterali su sugrađane da ih pogledaju, vlast da se povuće u strahu i da svi priznaju da živimo u sistemu koji je zasnovan na silnim nepravdama, otimačinama, licemerju, lažima i iskorištavanju slabih.
Pa će pre nego što ih šetnja izmori i pre nego što počnu da se osipaju i pre nego što ih policiju u tome spreči, oni krenuti u juriš. Stradaće sve u gradu što im bude na dohvat ruke. Najpre prodavnice prehrambenom robom jer glad ne pita, ona traži svoje. Ostaće samo prazne gondole. Sledeće na udaru će biti prodavnice konfekcije i obuće. Mnogo je lepih odevnih predmeta, brendiranih patika, luksuznih tašni u izlozima koji prosto mame da ih se uzme. Teško da će i zlatarske radnje ostati bez “mušterija”. Jer samo danas je sve naše i sve na izvol’te. Masa u protestu će sebi dati za pravo da obija stanove i odatle iznosi umetničke slike, novac i nakit. Jer i njih je neko pokrao pa su zato ostali siromašni, toliko jadni da se i od svoje dece stide. Nastaće potpuni haos.
Nas dvojica, Stjepan i ja smo se uvukli u šetače i krenuli prema izlazu iz grada. Dok se to još može učiniti bezbolno i bez naročite opasnosti. Pokušavao sam da se saberem, da shvatim šta se dešava i da li sam i ja dao svoj doprinos ovoj katastrofi. Ili sam se samo našao u pogrešno vreme na pogrešnom mestu, a ova anarhija, agonija i pad sistema je samo rezultat dugogodišnjeg ugnjetavanja od strane samozvane elite koja je sve vreme imala monopol na istinu i vršenje vlasti. Verovatno bi se sve ovo desilo i bez Nove lutrije, možda malo kasnije. Mogu da zaključim da su Ilija i njegovi drugari ovoga puta loše odigrali, i da ih je njihova nezajažljivost koštala gubitka dugogodišnjih pozicija koje su uživali u kontinuitetu prethodnih sijaset godina. Ponovo će se uspostaviti vlast, ponovo će na čelu države i društva da se stvori elita, ali to neće biti ovi dosadašnji. Neki novi će se pojaviti, sa mnogo nade i očekivanja, počeće da rašćešljavaju prethodne otimačine i krađe, za trenutak će izgledati kao da smo na dobrom putu. Ali i ti novi su samo ljudi željni vlasti, bogatstva i lepog života na tuđ račun. Pa će se sve ponovo vratiti u stari sistem u kojem se zna ko je vlast, ko je bogat, a svi ostali će da se bore da prežive do sutra.
I to je valjda najbolji sistem koji postoji. Zato toliko dugo i traje.