Kad uzmem olovku u ruku riječima stvaram svoj svijet. Tragovima koje ostavljam na papiru kreiram svoje snove i živim ono sto sam oduvijek željela. Tu počinju moje želje, osjećam kao da ne postoji nemoguće. Kao da mogu sve sto poželim, da budem sve što hoću. Sve to dugujem tebi, jer si me učila da budem ponosna na sebe uvijek. Ti si uvijek bila moj uzor i razlog sto pišem, i ovu priču ću posvetiti tebi majko.
Prvi dio: 20. novembar 2017.
Najviše volim kad me pitaju zasto pišem, pa dozvolite mi da na ovaj način pokušam objasniti. Počeću ispočetka, da opišem sebe i svoj život. Moje ime je Darija Tatjanović, rođena sam kao jedinica bogatog I uglednog čovjeka, Danijela Tatjanovića. Iz Sarajeva sam rodom, tu sam i odrasla. Mnogo me lijepih uspomena veže za taj grad. Svaka ulica ima svoju priču. Moj otac je, rekla bih mnogo težak čovjek. Veoma je tvrdoglav i tvrdi da je uvijek u pravu. Ne voli da mu se protivrječuje jer time mu ukazujemo nepoštovanje.
Drugi dio: Decembar, 1992.
Bio je major vojske, tu je i upoznao moju majku. Visok, crn čovjek ozbiljnog lica ja lako osvojio srce nježne djevojke blijedog lica i svijetlo zelenih očiju. Svoj položan je shvatao veoma ozbiljno. Vojnici su ga se bojali, ali su ga i poštovali. Njeno ime je Marija, bila je medicinska sestra u bolnici, tu je upoznala mog oca. Mlada djevojka od 22 godine, uplašenog pogleda a opet tako vesela i mila. Ona mu je previjala ranu dva mjeseca. “Ti si Marija mnogo lijepa, sve bih dao da si moja”, pričala bi mi majka krišom da se tako njoj otac udvarao. “Hvala Vam majore”, govorila bi mu ona postiđeno rumenih obraza, skrivajući pogled. “Nemoj da me persiras, za tim nema potrebe.” “Da li bi ti htjela da budeš moja djevojka?”, pitao bi je. Mnogo joj se dopadao, kao i drugim djevojkama tada, te je pristala. 22. maja 1993. je pitao da se vjenčaju, tako su i učinili. U junu su se uzeli, bilo je to skormno vjencanje, jer moja mama nije voljela velika slavlja i okupljanja. Rat, spoji tako različite ljude. Zavoljeli su se brzo, te su se tako i vjenčali.
20. novembar 2017.
Nakon nekog vremena na svijet sam došla ja. Sad sam djevojka od 23 godine, majčinih zelenih očiju i temepramenta. Volim vjerovati da imam njenu dušu, njenu iskrenost i skromnost. Imam očevu kosu i malu dozu tvrdoglavosti. Jedino što volim što sam naslijedila od njega je upornost da ostavarim svoje ciljeve. Inače, nismo imali neki otac- kćerka odnos. Moj otac je hladan čovjek i teško ga je zainteresovati i za šta. Ponekad pomislim da mrzi cijeli svijet, a ipak majka govori da je to samo njegova površina i da ima dobru dušu. Ali, bojim se da ona lagala. Jer ako govori istinu, i taj čovjek ima dušu, zašto ona svake noći plače? Njihov brak nije uvijek bio takav, sjećam se vremena kad’ su se skupa smijali i razgovarali o svemu. Sjećam se, otac bi svaki petak majci kupovao cvijeće, i to crvene ruže. Njih je najvise voljela, volim ih i ja. Nijedan 8. mart ne bi prošao a da mama ne dobije nešto od nakita, za svaku godišnjicu bi putovali negdje, a mene bi čuvala komšinica Nada. Teta Nada je bila krupnija ženica vedrih očiju i lijepog lica pomalo naboranog od starosti. Spremala bi mi čupavce svaki put kad bih boravila kod nje. Nikad se nije udavala, govorila bi mi često da ljubav ne postoji, da je samo iluzija. A ja sam se opet ugledala na svoje roditelje i vjerovala da i mene negdje ljubav čeka.Kad sam imala, nekih pet ili šest godina, svaki vikend bismo ručali svi zajedno kao porodica. Otac je mnogo radio, te je vikend bilo jedino njegovo slobodno vrijeme. Majka bi tad’ pravila najljepši ručak poslije kojeg bi njih dvoje popili po času vina i razgovarali. A ja sam im se divila iz prikrajka svoje sobe i u sebi mislila kako želim takav brak jednog dana. Gledala bih njih zagrljene i nasmijane, i vidjela savršenu sliku braka. Kako sam odrastala počela sam uviđati da njihov brak nije savršen, da otac nešto krije. Primijetila sam da majku više ne gleda isto, da nema one čeznje u njgovim očima. Često sam kao mala plakala i molila tatu da ne ide na posao, a on bi mi obećavao da će doći što prije bude mogao te da ćemo se igrati. Lagao je. Majka bi me ušuškavala i ljubila me za laku noć.
“Mama, tata ni večeras nije došao da se igra sa mnom, Zašto?”
“Dušo, tata radi puno, sad spavaj pa ćete se ujutru igrati.” I ona je lagala. Ujutru bih ga samo vidjela na vratima kako odlazi na posao i hladno majku ljubi u obraz. Ona bi se nasmijala da ja ne primijetim da nešto nije u redu. Kad bi njega ispratila na posao postavila bi meni doručak, te me poljubila za školu i rekla mi da slusam učiteljicu. Trudila sam se da budem što bolji đak, zbog svoje mame. Jedva sam čekala da dođem kući da joj ispričam kako sam dobila peticu, kako sam bila vrijedna. Majka bi me slušala te mi govorila: “Pemtna moja curica, mama je ponosna na tebe.” Ja sam i sad samo njena curica, ta žena je moj uzor u svemu bila i ostaće. Jedne večeri dugo nisam mogla zaspati, otišla sam do mamine i tatine sobe da ih pitam da spavam s njima, tad sam čula njen plač. Grcala je u suzama i ponavljala sebi: “Dozovi se više Marija, taj čovjek te više ne voli, ne čekaj ga. Znaš da će opet doći kasno, ko zna s kojom je bio.” “Proklet da je!”
Jun, 2006.
Vremenom se stvari nisu mijenjale, godine su prolazile a njihov odnos je bio sve hladniji. Čak se sjećam, da je jedne godine bio otišao na mjesec dana. Imala sam 11 godina i mislila sam da je otišao poslom, barem me je mama u to ubijedila. Sa mnom bi razgovarala i govorila: “Ne brini se dušo, tata je otišao poslom u Ameriku, vratiće se brzo.” Nakon toga bi zastala, spustila pogled, pa nastavila: “Obećavam ti, doći će sa mnogo poklona i slatkiša, a do tad moraš biti dobra i slušati me.”
Nisam više bila toliko mala, tako da ne znam zašto sam joj vjerovala. Da li zbog sebe ili da bi njoj bilo lakše, da je ne bi jos više povrijedila sva moja pitanja. Znala sam da ih ne bi mogla odgovoriti, te sam ćutala. Majka je plakala svako veče i proklinjala ga, a onda ga je ipak raširenih ruku dočekala.
2 dio Jul, 2006.
Bila je to srijeda, rano ujutru kada je neko pozvonio na vrata. Mama je otvorila i ugledala njega. Mog oca. Nasmijanog sa torbom u rukama govoreci joj: “Ljubavi, vratio sam se.” Ona se samo nasmijala i zagrlila ga jako. Jos uvijek ne znam zašto je to uradila. Ja sam se naravno obradovala svom ocu koji zbog nas radi tako naporno. O, kako sam samo bila naivna. Bila sam dijete, mislila sam da tako treba biti. Sad tek vidim da je to bilo pogrešno. Tad nisam shvatala kako je majci bilo u tom trenutku, nisam ni mislila o tome. Jer šta bi bilo i da ga je istjerala, da ga je opsovala i najurila? Kako bi meni objasnila sve? Šta ako bih i nju tad zamrzila, kao što sad mrzim njega?!
Sutradan je sve bilo normalno, čak je to bio prvi dan da me je otac odvezao u školu. Prije nego sto sam izašla iz kola rekao mi je: “Tata te voli, znaš to je l’ da?” Ja sam klimnula glavom, poljubila ga i otrčala u školu. Ako me je volio, zašto je to radio mojoj majci, meni? Dani su prolazili i čak mi se činilo da je njihov odnos opet onaj isti i da je opet voli. Kupovao joj je opet ruže svakog petka i ljubio je, govorio joj da je voli i da mu je žao. Nisam razumjela zbog čega mu treba biti žao, a nisam to ni mogla pročitati iz maminog tužng pogleda. Ali opet, kad bi vidjela kako ih ja gledam nasmijala bi se te mu rekla: “Volim i ja tebe Danijele, u redu je”, potapšala bi ga po ramenu, te ustala od stola s isprikom da ima puno suđa da opere. Moja majka više nije bila ista. Činilo mi se da je to neki drugi čovjek, neko ko voli svoju porodicu kao prije. Čak je tad i sa mnom počeo pričati kao sa kćerkom, koliko je mogao naravno. I u tim razgovorima se trudio da zadrži distancu, ali sam jedino tad osjetila da mu je stalo. Ona ledena santa od čovjeka se malo otopila. Primijetila sam da se takođe mnogo trudio da majci olakša, da joj ugodi, da je usreći. Ali opet se činilo da je to sve lažno, čak toliko da bi svakog ubijedilo u neistinu, ali ja sam samo željela vjerovati da je moj otac dobar čovjek i muž. A nikad nije bio. Znate, uvijek sam zamišljala savršenog muškarca kao svog oca, hladnog na izgled a opet tako topao i dobroćudan, iako je samo u mojoj glavi bio takav. U to vrijeme nije radio do kasno, čak je i poprilično rano dolazio s posla, pa znao napraviti večeru da nas iznenadi. A majka, ne znate vi kakva je to divna žena. Majka bi se obradovala njegovim gestovima, te ga grlila pomalo udaljeno, mada meni je to tad izgledalo sve kako treba. I vjerovala sam da se njih dvoje neizmjerno vole. A kako i ne bih, šta su sve zajedno prošli pomislim samo.
Januar, 2003.
Moja majka je imala jako rizičnu trudnoću. Naravno da me je voljela od trenutka kad je saznala da postojim, kao i svaka majka, a otac je bio poprilično razočaran kada je saznao da nosi curicu.
“Ti si kriva Marija, umjesto da dobijem sina, svog nasljednika, ti ćes neku djevojčicu da mi rodiš. Pa ja trebam još i o njoj da brinem je li?!”
Kad bi se posvadjali, sjećam da mu je majka te riječi uvijek prebacivala te nastavljala “Nikad je nisi ni htio, Darija je samo moja kćerka”. “Ako ti smetamo, otićemo odmah iz ove kuće!”
Govorila bi tako moja majka, te suze brisala s lica, i skrivala osmijeh kad’ bi joj on rekao da ne želi da odemo. Govorio bi i da mu je žao sto je to ikad rekao, da nije tako mislio, mada ja mu to ne zamjeram. Barem tad’ nisam. A sad, kao da je i važno…
Maj, 2007.
Sjećam se dobro, 4. maja me je mama ranije probudila da odemo da kupimo šta mi treba od garderobe. Mnogo sam voljela da nosim suknjice kao djevojčica i da se sređujem. Sjećam se dobro, jer mi je sutradan bio rođendan.
“Hajde sunce majkino, 9 je sati” rekla mi je, te nastavila: “Hoces li sa mnom da ti idemo kupiti nekih finih suknjica, i koju košuljicu da imas za školu?”
Pitala me, kao da nije znala odogovor. Čim sam to čula, skočila sam iz kreveta i zagrlila je jako. Dugo smo šetale i razgledale po buticima stvari, i ona je ponešto sebi gledala. Taj dan smo baš razgovarale, uglanom sam joj ja pricala o svojoj tadašnjoj simpatiji Vuku, a ona me je pomno slušala i smiješila mi se. Tad mi se to činila kao velika ljubav, čak sam i vjerovala da ja njega volim. A to je sve valjda dio odrastanja.
5. maj 2007.
Bio je moj 13ti rodjendan, kao i svako dijete bila sam poprilično uzbuđena. Dan je počeo sasvim obično, išla sam u školu gdje su me drugarice grlile i čestitale mi rođendan. To jutro tatu nisam vidjela, ali mi je zato majka dala njihov rođendanski poklon. Dobila sam parfem o kojem sam mami pričala već pola godine. Naravno, nakon škole sam odvela svoje dvije najbolje drugarice Tijanu i Dajanu na kolač. Kad sam došla kući čula sam galamu na spratu. Popela sam se užurbanim korakom gore i vidjela mamu kako plače i drži ruku na obrazu. Odmah se počela da plačem i da je grlim, iako nisam bila najbolje svjesna šta se desilo.
I sad se sjećam tatinih riječi: “Dosta mi je više i tebe i ovog života”, i otišao je iz kuće. Mama je brzo obrisala suze i nasmijala mi se: “Sve je u redu Darija, tati je nešto iskrslo na poslu zato je ovako brzo otišao.”
Opet me je slagala.
Klimnula sam glavom i tiho joj rekla: Mama, nemoj da plačes ja te volim najvise”, i snažno je zagrlila.
“Znam dušo moja, i ja tebe volim.”
Tu veče otac nije došao kući. Opet sam čula jecaje iz mamine sobe, dugo sam se dvoumila da li da odem do nje. Na kraju sam ipak odustala jer nisam znala šta bih joj rekla. Brzo sam zaspala. Usred noci me je probudilo lupanje na vratima, i uporni pokušaji nasilnog ulaska. Skočila sam iz kreveta i u hodniku vidjela mamu zabrinutog izraza lica.
Rekla mi je: “Ne boj se srce, idi u sobu i zakljičaj se!”
Nisam je poslušala. Sačekala sam da siđe dole, te sam gledala odozgo šta se dešava. Otvorila je vrata i ugledala sam oca koji se teturao i nešto nepovezano pričao. “Dodjavola Danijele, šta si to sa sebe uradio?” “Hoćes da te dijete vidi, rekla je majka, zatim je ućutala. On je samo stajao ma vratima i nije progovarao.
“Dolazi ovamo, vodim te u sobu da odspavaš!”, bijesno mu je rekla, te ga uzela ispod ruke. Brzo sam ušla u sobu i pravila se da spavam da je i ja ne bih sikirala. Nisam ni bila svjesna da će taj dan biti početak njihovog kraja.
22. jun 2009
Završila sam prvi razred gimnazije kao najbolja učenica u rezredu. Otac je dobar koliko može biti. Opet mnogo radi pa ga rijetko viđam. Stalno sa mamom idem negdje. Volim da provodim vrijeme sa mamom i da pričamo o svemu. Često je tužna, pogled joj odluta i uopšte ne sluša šta joj pričam. Ali neka, razumijem da i ona imam mnogo briga. Nikad joj to nisam zamjerala. Pokušavala bih da je nasmijem, nekad bih i uspjela. Tih par mjeseci sam spavala sa njom, otac nije noću dolazio kući.
U tom periodu sam napisala i svoj prvi tekst, posvećen mojoj majci. Na času engleskog smo imali temu da pišemo o svom uzoru, ja sam pisala o njoj.
Žao mi je sto ne mogu da obrišem tugu iz tvojih očiju. Ti misliš da ja ne vidim da je svaki tvoj osmijeh laž, i da samo tako sakrivaš bol. Ali ja znam. Znam da se boriš zbog mene sa svim što ti život zadaje. Žao mi je sto ne mogu da otklonim sve brige koje te more. Žao mi je što ne mogu neke stvari promijeniti i što sam tako malena naspram svega. Žao mi je i sto plačes svako veče, a ja ne znam kako da te utješim. Jednostavnom ne znam te riječi koje bi te ne trenutak smirile, ne znam toliko jako da zagrlim da smirim sve tvoje strhove. Ne znam kako da ti vratim krila, pomognem ti da poletiš. Previše si tu na zemlji, čak si i zaboravila da si anđeo. Ali ću te uvijek slušati, pokušaću da razumijem i ono sto prećutiš. Pokušaću da shvatim sve što ti osjećas. Učiniću te ponosnom jednog dana, obećavam.
Zbog svoje sramežljivosti, nikom nisam pročitala taj tekst. Na času sam brzo napisala nesto kratko i to pročitala. Ovaj papir idalje imam kod sebe. Čuvam ga kao uspomenu.
Treći dio: jesen, 2010.
Kasno je, budi me galama. Idem do stepenjica da vidim šta se dešava i čujem mamu: “Kakvih 20 hiljada, poBogu Danijele, o čemu ti pričaš?” “Gdje si ih izgubio, i zašto si opet pijan?” “Pobogu, nije ti valjda neko ukrao novac, odogovri mi. Ne izluđuj me više!” “Ne, ja…”, zamuckivao je otac.
“Šta ti”?
“Prokockao sam novac”, dreknuo je.
“Šta si uradio, bjedniče jedan”, rekla je majka kroz suze, te počela da udara oca po grudima.
“Ti nisi normalan, gdje ti je bila pamet?” “Šta ti se dešava, reci mi”, uporno ga je ispitivala mama.
“Ništa Marija, malo sam se zapio s društvom i pretjerao sam, i moje su pare mogu da radim šta hoću.” “Ako me pitaš još jednom gdje su moje pare, ima da te izbacim odavde, jesi li me razumijela?”, drsko joj odgovori te krenu prema stepenjicama.
Ušunjala sam se tiho u sobu i počela plakati. Tu noć sam preplakala, što sam tiše mogla da me ne čuju. Nije ni prošlo sedam dana, otac je opet kasno došao kući.
“Gdje si do sad Božiji čovječe, hoćes Dariju da probudiš?”
“Pusti me na miru Marija, gubi se od mene”, viknu i odgurnu majku.
“Probisvijetu jedan, šta si sad uradio?”
“Opet sam prokockao svoj novac ti bezobrazna ženo, i to 300 hiljada.”
“Šta si uradio?”
“To je bio novac za Darijin fakultet, da nam kćerka studira u Beču na najboljem fakultetu.” “Ti manijače jedan, sve si morao uništiti.” “Gadiš mi se, gubi se odavde!”
“Ma koga ti izbacuješ iz čijeg stana, ludačo jedna?” “Ovo je sve moje, gubi se od mene”, reče i ode u gostinjsku sobu.
Majka je tu noć preplakala. Od tada je svaku veče on dolazio pijan i vrijeđao je majku. Nazivao je ludom, nezahvalnom, kurvom, govorio joj da je sa njim samo zbog para. A ona, ona je ćutala. Nije mu čak ni rekla da nije istina, nije se ni branila samo je plakala. Kasnije je samo postajalo gore. Jedno veče je ušao u njenu sobu, bio je ljut i rekao joj da pokupi svoje stvari i ode. Nije htjela, odgovorila mu je. Nakon toga se začuo udarac i jauci. Skamenila sam se, od straha nisam smjela da se pomaknem. Bojala sam se i da dišem. Od tada je svako veče to čudoviste tuklo moju mamu. Tada sam počela sve česce da pisem, o svojim strahovima.
Osjetim da haos opet dolazi i bojim se, ali ne za sebe. Znam da će ona opet biti povrijeđena. Znam da će udariti na moju svetinju, a da ona neće ni glas pustiti. A ja, od straha paralisana samo slušam njen bol. I kakva sam to ja kćerka kad pustam da nju povrijeđuje iznova i iznova?! Kakva sam to ja kćerka kad ce se ona opet sutra našminkati i praviti da nije bilo nista, a ja joj vjerovati?! Do kad neću reći? Do kad ću se toliko bojati? Oprosti mi što sam previse slaba. Oprosti mi što strah čini mene i kontroliše me. Oprosti sto te ne spašavam svega. Oprosti sto ćes zbog mene opet sutra to isto istrpiti. Ne mrzi me, molim te.
Nije prestajalo. Njen pakao je trajao i činilo mi se da nikad neće završiti. Svako jutro mi je izazivalo bol i agoniju jer ne mogu ništa da promijeim. Nemam snage da mu se oduprem, a ne mogu to više slušati. Ona je tako dobro hodala kroz pakao da se činilo kao da je i ne boli. Često bih se zapitala sta daje snagu toj ženi da sve to trpi.
Zima, 2010.
Mama i ja večeramo.
“Je li sve u redu mama, nešto si mi zamišljenja?”
Ne odogovara mi, opet gleda u prazno.
“Mama, čuješ li me”, pokušavam da je dozovem.
“Jesi nešto rekla dušo?”, pita me zbunjeno.
“Ma ne”, rekoh tiho.
Cijelo veče ništa nije progovorila.Samo je nepomično gledala u zid. Čak me ni za laku noć nije poljubila samo je otišla spavati. On je malo nakon toga došao kući ljut i opet pijan. Vec godinu dana se nije trijeznio.
“Tata, mama spava, idem i ja. Laku noć”, rekoh mu.
Samo me je prostrijelio pogledom i uputio se prema sobi. Nekako sam skupila hrabrosti i pošla za njim.
“Marija, znam da ne spavaš, rekao je.
Nije bilo odgovora.
“Marija, rekoh ti da ustaneš”, viknuo je, ali ona idalje nije ništa rekla.
Prišao je krevetu i uhvatio mamu za ruku.
Počeo je vući i govoriti joj “Ustani kurvo jedna, znam da si sakrila pare od mene?” “Gdje su, govori mi ubiću te!”
Mama ga je ljuto gledala i bijesno mu rekla: “Miči te ruke s mene, nisam ti ja ništa sakrila, sve si prokockao i propio propalice jedna.”
Ošamario je. Uhvatila se za obraz i sjela na krevet. Podigao je ruku da je opet udari kad sam povikala: “Ostavi moju mamu na miru!”
Oboje su se okrenuli prema meni. Njegove crne oči su me gledale, pune bijesa I mržnje. Krenuo je prema meni, mama je potrčala za njim.
“Ne diraj je”, povikala je ali već je bilo kasno.
Od udarca sam pala na pod i udarila glavom. Nekoliko minuta sam bila onesvješćena. Sljedece što vidim je mama kako place I govori mi da idemo. “Mila moja, jesi dobro?” “Dođi, sjedni tu”, reče mi i poče pakovati svoje i moje stvari u veliki kofer.
“Mama, gdje ćemo, kasno je”, upitah je idalje ne toliko svjesno.
“Idemo kod bake i deke malena, nećemo više biti ovde.”
Od tog dana ga više nisam vidjela. Do one noći, do te proklete noći pune bola i očajanja…
Mama i ja smo otišle u Tuzlu kod njenih roditelja. Tad sam prvi put upoznala baku i deku. Mama mi je ispričala da ih ni ona skoro nikad nije viđala otkad se udala. Teško nam je bilo da se naviknemo na drugi grad, ljude. Meni pogotovo na novu školu, nove drugare, a prije svega, nama objema na život bez mog oca. Mama je podnijela zahtjev za razvod braka, nije htjela kuću, ni kompaniju. Samo je trazila da plaća alimentaciju za mene. Brzo su se razveli. Tad sam se posvetila pisanju, često bih poslije škole išla u jednu napuštenu kuću nedaleko od škole da bih na miru pisala. Pisala bih o lijepim stvarima, ili bih makar pokušavala. Nekad se desi da ne uspijem da se držim lijepih stvari pa u bijesu pocijepam te papire i krenem ponovo. Mami sam čitala svaki tekst koji bih napisala, tad sam joj pročitala i onaj prvi.
“Dušo moja, kako samo lijepo pišes, jednog dana ćeš mi biti poznata”, govorila bi mi sa ponosom u očima.
Mart, 2011.
“Mama, gdje mi je lančić?”
“Koji dušo?”
“Onaj što sam dobila od tebe i tate za rođendan, nisam ga nosila do sad”..”Htjela sam danas da ga stavim”, rekoh joj pomalo tužno zbog svega sto se desilo.
“Gdje ti je stajao”, upitala me zabrinuto. “Sigurno sam ga zaboravila u svoj žurbi, idi kog oca, samo uzmi lančić i vrati se kući odmah.” “Evo ti rezervni ključ, vrati mu ga usput i ponesi sve naše stvari, i evo ti novac za kartu”.
“U redu mama, ne brini, brzo ću doći”, rekoh da je utješim. A iskreno mnogo sam se bojala da ga vidim. Kad sam stigla pred vrata, počele su mi se ruke tresti od straha pa sam jedva otkljucala. “On je na poslu Darija, ne boj se”, rekoh sama sebi da se smirim. “Nije tu, ne brini”, uporno sam to ponavljala. U kući je bio haos, novac se nalazio po podu, stvari su bile razbacane I pocijepane. Ušla sam u boravak i vidjela polupane čase i flaše, staklo je bilo posvuda, naša slika je stajala na stolu, zgužvana. Čula sam plač odozgo i oduzela sam se. Gledala sam ka ulaznim vratima I premišljala se šta da učinim. Ipak sam krenula gore. Brzim korakom sam krenula uz stepenice.
“Ti si kriv, sve si izgubio”, ne samo novac, nego i porodicu”. “Sad si sam, nemaš nikog”. “Sad svakako nemaš za šta da živiš.”
Ulazim u sobu i vidim oca uplakanog sa pištoljem uperenim u čelo:
“Tata, šta to radiš?”, vrisnuh “molim te spusti to, tatice” molila sam ga jecajući.
“Oprostite mi kćeri, i ti i tvoja mama”, “sve sam uništio, voli te tata najviše.”
Toga se zadnjeg sjećam. Čula sam pucanj, i onda je bio samo muk i tama.. Vidim svog oca kako leži, “Tata molim te nemoj da umres, molim te nemoj”. Pozvala sam hitnu, ali je bilo kasno. Ostala sam bez svog zaštitnika. Sahranile smo ga, bilo je puno ljudi na sahrani. Prodale smo i stan i kompaniju, te pare ja mama ostavila da mogu studirati kasnije gdje želim. Zaposlila se i ona ubrzo, kao medicinska sestra u bolnici u Tuzli. Svaku veče sam ga sanjala od dana kad se ubio, budila bih se vrišteći i moleći ga da to ne uradi. Svako veče sam to prozivljavala, ni u snu ga nisam mogla spriječiti. Ni u snu nisam stigla da spasim svog oca, uvijek bih ga samo gledala i plakala. Iznova sam to proživljavala svake večeri. I onda je odjednom prestalo.
– Vidim te svaku veče, sanjam te. Nasmijan si, skupa smo svi idalje. Ti i mama se smijete, pričate, drzite se za ruke. Ja sam opet ona djevojčica od 5 ili 6 godina koja u vama vidi savršen par i predivnu budućnost. Trčim vam u zagrljaj, vi me milujete po kosi i govorite mi da me volite. Opet je sve kao prije, i nije važno sta je bilo ni šta će biti. Jednostavno smo porodica. U svakom smislu te riječi. I sve samo nestane. Onda vidim tebe krvavih očiju, izgužvane bijele košulje, osjetim smrad alkohola i gušim se. Vidim kako držiš pištolj na sljepočnici i hoćes da sebi oduzmes život, govoriš da me voliš i tu svs prestaje. Ja se gubim, nestajem. Nisam ti stigla reći da i ja tebe volim. Iako si bio hladan, i vise loš nego dobar otac, iako si nam napravio pakao od života i moje djetinstvo pretvorio u noćnu moru voljela sam te. Žao mi je što ti to nisam stigla reći. Bez obzira na sve i zauvijek ću te voljeti, voljecu te zbog onoga što znam da se krilo negdje unutar tebe.
Oktobar, 2012.
Upisala sam srpski jezik i književnost na Palama, jer je pisanje oduvijek bilo moja ljubav i bijeg od stvarnosti. Mamina podrška mi je naravno puno značila, i bez nje ne bih ništa uspjela. Zbog fakulteta sam se preselila na Pale, zajedno sam sa kolegicom i najboljom drugaricom Andreom iznajmljivala stan blizu fakulteta. Bila sam poprilično dobar student, marljivo sam učila. Naravno da nisam prestala pisati. Pomalo manje, i drugačije su teme bile, ali sam idaje pisala. Preko Andree sam upoznala i svoju prvu ljubav Nemanju. On je bio 5 godina medicnskog fakulteta u Sarajevu. Andrea i ja smo svaki dan bile zajedno i za kratko vrijeme mi je postala kao sestra koju nikad nisam imala. Svaki dan sam zvala mamu, pokušavala sam da sto manje primijeti moje odsustvo. Bilo mi je meizmjerno teško da je ostavim samu, pogotovo nakon očeve smrti, ali ona bi mi govorila da je obrazovanje najvažnije a i da nije ona nikad sama. Svaki drugi vikend sam išla u Tuzlu i provodila vrijeme sa njom i bakom i dedom. Ne znam bi li meni ili njoj teže padao moj dolazak ili odlazak, jer smo znale da se opet za dva dana rastajemo. Na svakom odlasku se trudila da ne zaplače, a ja sam plakla u autobusu da me ona ne bi vidjela. Sve smo nekako preživjele, zajedno. Sjećam se, tacno 21. decembra me je Nemanja prvi put pozvao da izađemo. Toliko sam bila nervozna da me je Andrea čitav taj dan smirivala i govorila mi da će sve biti dobro. “Nemanja je divan momak, dopašćeš mu se sigurno, ne brini”, to bi mi ponavljala kroz smijeh a ja bih se onda bunila i ljutila na nju što mi se smije. Nemanja Petrović je visok momak tamne kose i plavih očiju. Svijetle boje kože i mršav, ali za moj ukus savršen. Prvi izlazak je prošao poprilično dobro, onda sam naravno sutradan provela provjeravajući telefon ne bi li mi on poslao poruku. Iako mi se činilo jako dugo, brzo se sve to odigralo i sad sam već vjerena za tog dečka. Volim ga mnogo. Na početku mo je bilo tesko da mu ispricam svu istinu o sebi, ali me je Andrea nagovorila i podržala me. Nekako smo od tog njegovog saznanja postali bliži, i postavio se zaštitnički prema meni.
Ljeto, 2015.
Nemanja i ja smo zajedno vec skoro 3 godine i nakon dugo vremena sam iskreno srećna. Izašli smo na večeru, iako se meni taj 15. jun činio kao sasvim običan izlazak, nije to bio. Nemanja me je zaprosio. Sve je bilo tako romantično i nestvarno. Poslije večere, prisla mi je curica i dala mi buket cvijeća. Ja sam je iznenađeno pitala:”A zašto ovo?”, ona mi je kroz smijeh odgovorila “vidjeceš uskoro”, i otišla. U tom trenutku kreće muzika i iza sebe vidim Nemanju koji kleči sa prstenom u ruci. “Darija, bi li mi učinila tu čast da budes moja žena, i da vječnost provedemo zajedno?”
“Da, naravno” rekla sam kroz suze od uzbuđenja. Prvo saam nazvala mamu da joj kažem, mnogo se obradovala “O dušo moja tako sam srećna zbog tebe”; te je onda i ona počela da plače. Onda sam nazavala Andreu koja je od sreće vrištala, znala sam da ću u njoj uvijek imati iskrenog prijatelja.
Jesen, 2015. Tuzla
Nakon sto smo se vjerili htjela sam da Nemanja konačno upozna moju mamu, baku i deku. Svi su ga lijepo prihvatili, posebno se dopao mojoj mami. Baka je naravno u tu čast napravila specijalan ručak, kao i svoju čokoladnu tortu koju sam ja najvise voljela. Popela sam se gore na sprat da obiđem svoju staru sobu. Gledala sam sliku sebe i roditelja, činilo mi se da je prošla vječnost. Svi izgledamo tako srećno. Tu sliku sam uzela onog dana kad se tata ubio.
Mnogi ljudi su osuđivali moju mamu pitajući se zasto se Marija razvela od njega, imala je novac, ugled, sve. Imala je veliki stan u centru Sarajeva, bogatog muža, savršen život. Bar se njima tako činilo. Nisu znali čitavu priču. Vidjeli su samo spoljašnjost, jednu imućnu porodicu, srećnu i zadovoljnu. A nisu mogli da vide dvoji ljudi koji se odavno već ne vole i koji su slomljeni, i djevojčicu koja pokušava da ih sastavi. Djevojčicu koja je noćima tješila svoju majku, a nije je mogla utješiti. Nisu znali drugu stranu istine. Kažu da je istina samo jedna, po meni nije. Jer svaku ispriča svoju stranu, a ovo je moja strana te priče, ovo je moja istina.
Odgovor na pitanje zašto pišem je moja mama. Znam da se mnogo začude i ne bude im jasno, nadam se da sam vam na ovaj način nekako objasnila. Marija Tatjanović nije bila samo moja majka, i žena bogatog čovjeka. Ona je mnogo više. To je žena koja me je učila da uvije budem ponosna, kao što je ona bila. Žena koja je i kad je prolazila kroz pakao hodala uspravno, uzdinute glave. Žena koja me je naučila da mogu sve, i da sam za sve sposobna. Ona je uvijek bila moj oslonac i moja najveća podrška. Ona je bila, i uvijek će biti moj spisao i najveća inspiracija.