kratka priča
Reći ću ti iskreno, nikad nisam vjerovala u slučajnosti. Mislila sam da je sve sa nekim razlogom, da se nešto desi, bude i prođe, a život nastavlja dalje. Onda si se desio ti i, skroz mi promijenio vjerovanje. Stvorio se neki drugačiji svijet. Svijet novih ljubavi, lijepih rima ispisanih na papiru, romantičnih poruka. Znaš, na trenutak sam poželjela da traje zauvijek. Da mi trajemo zauvijek.
PRVI DIO
Maj, 2012.
Beograd
Zadnji je dan škole i ja sam baš sad našla da kasnim, mislim se u sebi dok trčim prema autobusu. Sreća pa je vozač divan čovjek koji ima razumijevanja i za nas “nove huligane”.
“Pa gdje si ti do sad?”, pita me Azra, inače moja najbolja drugarica još od osnovne škole.
“Znam da kasnim, ništa me ne pitaj”, odgovaram ljutito.
“Je li se nešto desilo Laro?”
“Ma ne, samo sam malo prespavala alarm”, rekoh kroz smijeh, te se obje počesmo smijati. Zadnji dan srednje škole je prošao kao i svaki drugi, nije bilo nikakvog pretjeranog opraštanja, ni nekih velikih emocija. Sreća, nisam baš emotivna osoba. Mada tu je još matura, pa kreće novo poglavlje mog života.
Dok izlazimo iz škole Azra me pita da izađemo večeras.
“Pa znaš, mogle smo.”
“Svakako ja poslije mature idem u Herceg Novi da radim sezonu, falićeš mi nenormalno to znaš”.
“Ma hajde, možda upoznaš nekog finog dečkića tamo, Crnogorci su lijepi.”
“A daj, kao da ne znaš mene, emotivno mrtvu osobu.”
“Onda u 10 večeras da te čekam?”
“Dogovoreno.”
Moje ime je Laura Mihajlić. Mama mi je farmaceutski tehničar, a otac doktor stomatologije, što smatram jednim od razloga da u oktobru krećem na Stomatološki fakultet u Beogradu. Svi mi govore da sam mamina kopija, da imam njenu smeđu kosu i plave oči, blijedo lice, punije obraze i zarazan smijeh. Mada, kažu i da imam očevu upornost. Volim za sebe reći da sam pokupila najbolje od oboje. Moja najbolja drugarica od malena je Azra Hasić. Njena majka, Andrijana se udala za njenog oca uprkos kritikama i ljutnji roditelja. Mnogo se vole. Kad njih vidim, vjerujem da ljubav ne zna ni za godine, ni za vjeru. Vjerujem da iskrena ljubav nema granice. Teta Andrijana se udala za čika Edu 1993. Azra je rođena u Tuzli, ali su po završetku rata došli u Beograd. Azra je fenomenalna. Vesela je djevojka, vedrog duha, uvijek sprema za šalu i zabavu. Ja sam ona tiha, često i ozbiljna koja kvari zabavu. Iako smo tako različite savršeno se razumijemo i bezuslovno podržavamo u svemu.
Kao i očekivano, tačno u 10 sati Azra je bila pred vratima. Obukla sam svoju najdražu kratku crnu haljinu, obula bijele štikle da mi se slažu sa torbicom. Kosu sam pustila za promjenu, stavila malo parfema i izašla iz kuće. Živim sa roditeljima. Majka mi se zove Lana, a otac Vladimir. Nikad nisu bili strogi, niti su me provjeravali i ograničavali mi izlaske, pa mogu reći da sam jedna od srećnijih djevojaka po tom pitanju.
“Hvala vam gospođice Azra što ste došli po mene”,rekoh kroz smijeh.
“Ništa, draga moja, ti znaš da je meni kuća Mihajlića drugi dom.”
Kući sam došla u 5 sati što je očiti pokazatelj kako nam je bilo. Odmah sam nazvala Azru da joj kažem da je sve okej, da me moji nisu čuli kad sam ušla.
“Znači uspjela si pripita tiho da uđeš i da ih ne probudiš?”
“Za neko čudo jesam” odgovorih i rekoh joj da prekidam i idem da spavam.
“Oke, Lara laku noć.
“I tebi.”
Matura je za 4 dana, a ja već razmišljam šta mi treba od stvari za Herceg Novi, 3 mjeseca nisu malo.
“Konačno, malo vremena samo za mene.”
“Još nekoliko dana Laura”, pomislih u sebi.
Iako su me moji odgovarali od toga i mama mi tužnim glasom govorila: “Što ideš mila moja tako daleko, pa kako ćeš ti sama?”, nije me spriječila u naumu. Čak se i otac ljutio i bunio, ali je na kraju prihvatio da kad nešto zacrtam to i uradim.
Došao je i taj 29. maj, dan mature. Ustala sam u 9 sati, a opet sam jedva stigla da se spremim.
“Ti si kriva što sad žurimo, morala si pocijepati haljinu pola sata prije polaska “,rekoh Azri.
“Nije do mene i sad jedva dišem u njoj”.
Ja sam obukla dugu usku kraljevsko plavu haljinu, a Azra crvenu. Probale smo sigurno preko
50 haljina dok smo našle one koja odgovaraju našim zahtjevima i željama. Azrin otac nas je odvezao do salona, a moji su čekali ispred da se zajedno slikamo. Iako nisam baš zadovoljna kako sam ispala na porodičnoj fotografiji, dozvolila sam da je urame.
“Jao Lara, pogledaj lijevo, stigao je”, reći će mi Azra tiho.
“Aaa, sad razumijem, Boris je tu”, odgovorih i gurnuh je naprijed. Boris se Azri sviđa od drugog razreda srednje, a nikad nije skupila hrabrosti da mu priđe.
“Hajde bona, sad mu priđi nemaš šta izgubiti.”
“Nema šanse, glupo je baš.”
“U redu, nemoj onda da mi kukaš što si sama.”
“Izvini gospođice, koliko ja znam tebi se niko i ne sviđa, tako da nisi ništa bolja.”
Veče je završilo, a Azra ni uz moje razne taktike nagovaranja nije prišla Borisu. Ne mogu da vjerujem da nije plakala jer ga više neće vidjeti. Ona planira da upiše ekonomiju u Sarajevu. Tamo ima tetku, pa su je njeni nekako i podržali.
Sutradan smo otišle na kafu, da se pozdravimo jer ja prekosutra putujem.
“Falićeš mi bona, kako ću ja bez tebe?”
“Falićeš i ti meni Azrice moja, a proći će ta tri mjeseca, pa ćeš me voditi u provod po Sarajevu.”
“Hoću obećavam”, reče pa me zagrli tako čvrsto da nisam mogla disati.
“Polako bleso jedna, ubićeš me ovdje, pa neću ni doći do Crne Gore”, rekoh te joj obrisah suze, iako sam se sama jedva suzdržala da ne zaplačem.
Moji su me odvezli do autorske stanice i opet me pitali da li sam sigurna sa želim da idem. Vidjela sam im u očima da očekuju da kažem da sam se predomislila, ali na žalost ili na sreću nisam. Zagrlila sam oboje.
“Javljaću se svaki dan obećavam, volim vas najviše.”
“Čuvaj se jedino mamino, volimo i mi tebe.” reče mama već uplakana.
“Nemoj sad da plačeš, dovoljno joj je teško” naruži otac mamu. “Čuvajte se.”
“Volimo te”, reče otac i mahnu.
Kako je autobus krenulo srce mi se steglo ali rekoh sebi: “Okej Laura, sad moraš biti jaka, biće sve super”.
Nadam se da će mi biti lijepo, ko zna možda se i desi nešto
zanimljivo, utješih samu sebe. Ubrzo sam i zaspala.
Maj, 2012.
Sarajevo
“Brate, spremi se večeras izlazimo!”
“Dobro znaš da sutra imam važan sastanak, ali znam zašto idemo.
“Još bolje, biće i Tara.”
“Ta glupa klinka me ni najmanje ne zanima”, rekoh kroz smijeh.
“Ma hajde, ona je zaluđena tobom, šta više hoćeš?”
“Nije ni bitno, idemo brate.”
“Standardno petak veče, lake djevojke i skupo piće šta više sin biznismena Hodžakovića može poželjeti” pomislih u sebi.
To je ostvarenje snova jednog ženskaroša. Barem me time smatraju, jer ako si bogataš to moraš biti, nema izuzetaka.
“Čekaj Ado, važi li i dalje onaj prijedlog za Herceg Novi početkom jula?”
“Ma je li to hoćeš da ideš?'”
“U stvari, hoću, treba mi odmor od ovog grada.”
“Super brate, to ćemo još dogovoriti, nego za večeras da dođeš kod mene da počnemo cugati?”
“Može, doći ću oko 9, pa ćemo u 11 izaći samo da mi stari ne prigovara zbog sastanka sutra.”
Čitav život su me oslovljavali sa Hodžaković mlađi ili Tarikov sin, nikad nisam bio Emir.
Emir nije bitan. Bio sam mamina kopija, imao sam njene zelene oči, njenu dobrotu i iskren osmijeh. Možda je zato otac bio tako strog prema meni, jer sam bio previše dobar. Adnan je moj ortak, brat i najbolje me poznaje. Mojoj mami nije bilo lako u životu, uvijek nas je otac zapostavljao zbog posla. I eto, sad odjednom želi da ja vodim taj sastanak sutra. Kaže da je spreman mene pustiti da vodim firmu, ako se sutra dokažem, a ja ne volim pritisak. Nikad mi i nije bio neki otac, nije me pitao da li ja želim da vodim firmu. Od mog rođenja se znalo da će i firma i svi poslovi preći na mene čim odrastem. Mama je molila oca hiljadu puta da to ne radi, da me pusti da se bavim nečim drugim, ali on nije htio ni da čuje. Čim sam ušao u kuću poletio sam prema stepenicama. Čujem dobro poznat glas iza sebe.
“Mali, dođi ovamo!”
Okrenem se i vidim njega. Moj otac, ljutito gleda u mene kao i inače. “Slušaj mali, taj sastanak sutra je jako važan za firmu, ako sve prođe kako treba i ti budeš pričao onako kako sam ti rekao, Rusi će finansirati jako važan projekat, ako ne gotov si!”
“Znam sve”, rekoh drsko.
“Mali, ovo ti je jedina šansa, ako ne uspiješ…”
Nisam ga pustio da završi samo sam otišao. Znam kraj te rečenice vrlo dobro. Čuo sam to u zadnjih par mjeseci milion puta.
“Ako ne uspiješ gubi se odavde, više nema novca nema ničega, nisi moj sin.” Kao da sam i htio sve ovo.
Spremim se brzo te izađem iz kuće. Dok se vozim do Ada zazvoni mi telefon. Mama zove. “Halo mama, reci?”
“Gdje si otišao sine, dođi kući molim te, ljutiće ti se otac.”
“Kod Ada sam mama, izaći ćemo, obećao sam mu.”
“Nemoj ljubavi, sutra ti je sastanak.”
“Znam mama, prekidam.”
Nije fer prema njoj, ali sad ne želim da mislim ni o čemu. Da bar jedno veče ne mislim o tom
prokletom sastanku i o svom ocu.
“Iii zabava može da počne, dobro došao brate.”
“Pa šta imaš od pića, treba mi da se ubijem večeras”, rekoh odlučno.
“Počećemo sa votkom.”
“To mi zvuči obećavajuće.”, rekoh kroz smijeh, te otpih čašu votke. Došli smo u klub, prošla je ponoć i već sam pripit, ali me nije briga, nastavljamo da naručujemo ture.
Šamar Ade me osvijesti, malo mi se razbistrilo i vidim ga kako me zabrinuto gleda.
“Okej, kod mene smo, sad ćeš se istuširati i popiti kafu, jer za dva sata imaš sastanak.”
“Šta pričaš ti, kakva dva sata?”
“Idi odmah!”
Kafa mi je pomogla, koliko toliko sam se otrijeznio. Obukao sam plavu košulju i crno odijelo. Ponavljao sam tekst kao dijete koje je napamet naučilo pjesmicu. “Ovo mora uspjeti, mora!”
Ušao sam u salu za sastanke, trema me hvatala, i bilo mi je muka. Htio sam da pobjegnem, da nestanem. Iz mojih misli me trznuo glas očeve asistentice: “Gospodine Emire, rusi će doći za 15 minuta, jeste li spremni?”
“Jesam”, rekoh tako kao da ni sam nisam u to vjerovao.
Završio sam svoje izlaganje, zadovoljno su se smješkali i klimali glavom.
“Dobro je”, pomislih u sebi. Čim je sastanak završio, asistentica je nazvala oca da mu kaže da je sve riješeno.
“Gospodin vam je rekao da dođete odmah kući.”
“U redu, idem.”
Kad sam ušao u dnevni boravak vidio sam oca kako zadovoljno sjedi u svojoj fotelji i čeka me.
“Došao si.” reče.
“Da, ovaj ja…”
“Bravo, od septembra ti vodiš firmu.”
Htio sam mu reći da ne želim,da me ne zanima ništa u vezi s njim, a opet samo jedno “dobro” izustih poslušno. “Čuj, ja idem sa drugovima na jedan duži put početkom juna.”
“Gdje idete?”
“Prvo ćemo u Mostar kod Faruka, pa u Beograd kod Nemanje, onda sva četvorica idemo na more u Adinu vikendicu.”
“Biću tamo do kraja avgusta.”
“U redu, poslije toga ćeš se maksimalno posvetiti poslu.”
Klimnuh glavom i odoh u sobu. Uzeo sam telefon i nazvao Adu. “Pakuj se brate, za 4 dana krećemo na put.”
“Znao sam da ćeš uspjeti na tom sastanku, idemo nego šta.”
Taman kad sam prekinuo mama mi ulazi u sobu.
“Ej mama.”
“Ponosna sam na tebe sine, iako znam da ovo ne želiš drago mi je da si se dokazao ocu.”
“Hvala mama, a snaći ću se valjda, moram.”
“Ni ne sumnjam, firma će biti sigurna s tobom na čelu.”
“Eto konačno sam postao sin dostojan svog oca” pomislih.
“I šta sad, kako ću ja voditi firmu?”
Hiljadu pitanja mi se motalo po glavi, misli su me ubijale.
“O tome ću misliti kad dođem kući, sad ide zasluženi odmor.”
30. maj 2012.
Sarajevo
“Sutra putujemo, to je to”, rekoh zadovoljno. Preturao sam po stvarima i odlučivao šta da ponesem.
Spakovao sam se i nazvao Ada.
“Ej brate, jesi se čuo sa Farukom, zna li da dolazimo sutra?”
“Zna ba, i Nemanja sutra dolazi, sve je dogovoreno.”
“Ljeto može da počne.“
“ Naravno, u koliko sutra da te čekam?”
“U pola 7 budi spreman, nemoj da te čekam.”
“Nikad braco.”
Ujutru sam ustao u 6, mama je već bila budna.
“Nisam mogla da te ne ispratim, falićeš mi sine.”
“I ti ćeš meni, ne brini zvaću te.”
“Čuvaj se, volim te.”
“Hoću mama, i ja tebe”, zagrlih je i izađoh iz kuće. Još je bilo rano, hladan povjetarac je duvao.
“Konačno par mjeseci slobode”. Otišao sam po Ada, te smo krenuli.
“Biće ovo fenomenalno ljeto brate.”, reče. Samo sam se nasmijao.
Drugi dio
1. jul 2012.
Herceg Novi
Prošlo je već mjesec dana otkako sam stigla. Prelijepo je ovdje, čovjek se lako navikne na zvuk talasa i sunčane dane. Nekako uspijevam da uskladim posao i slobodno vrijeme. Čujem se sa sa svojima svaki dan, mnogo mi fale. Dok se spremam za posao stiže mi poruka.
“Dušo kako si? Javi se večeras kad završiš sa poslom. Volimo te.”
“Mama naravno, ko bi drugi bio”, pomislim u sebi.
“Važi mama, i ja vas volim kratko odgovorim, te izađem iz kuće. Bilo je baš dosta posla, umrla sam.”
Čim sam došla kući zovem mamu.
“Ljubavi, kako si?”
“Ej mama, dobro sam, sad sam došla kući.” “Kasnije idem sa koleginicom na piće, uglavnom nalazim zanimaciju, jeste li vi dobro?”
“Dobro smo, sve je u redu. Poželjeli smo te mnogo.”
“Da te ne zadržavam samo sam ti htjela čuti glas, čujemo se mamino.”
“Važi mama, falite i vi meni i volim vas.”
Obukla sam crvenu široku haljinicu sa tankim bretelama, a kosu sam svezala u visoki rep. Malo sam se našminkala, spakovala torbicu i izašla.
“Pa gdje ćemo?”
“Ima jedan novi kafić, možemo tamo.”
“Mnogo je lijep kafić, prijatna je atmosfera i sve je uređeno. Znaš, isti gazda je otvorio i klub Omniu?”
“Mogle smo izaći sutra?”
“Mogle smo, svakako smo u subotu druga smjena” , rekoh radosno.
Sunce me budi, pogledam telefon, konačno petak. Jedva čekam večeras.
1. jul 2012.
Herceg Novi
Stigli smo u Crnu Goru, konačno. Fenomenalno je bilo u Mostaru i Beogradu. Sve moguće klubove smo obišli, provod je fantastičan. Ni djevojke nisu loše. Svaki petak je bio naš, a subotom se fešta nastavljala. Često smo pravili kućne žurke, a Faruk i Nemanja su zvali mnogo ljudi i lijepih cura.
Pokušaćemo i ovdje da napravimo najbolji provod.
“Znaš da su otvorili novi klub, idemo sutra tamo?” pita me Ado.
“Naravno brate.”
“Pa vi niste još spremni, požurite ja idem na plažu.” reče Nemanja.
“Sačekaj 5 minuta, eto nas.”
Kupali smo se i zezali čitav dan. Faruk je našao neku Ruskinju i mnogo mu se dopala. Problem je što on ne govori ruski.
“Hajde druže idemo na kafu, pa ću ti ja pomoći da osvojiš onu malu.”
“Hoćeš stvarno?”
“Naravno, znaš da sam zbog firme morao i ruski učiti.”
Sjeli smo u neki kafić odmah do plaže, fino je.
2. jul 2012.
Herceg Novi
Sunce me budi, pogledam telefon, konačno petak. Jedva čekam večeras. Danas radim prvu smjenu.
“Hej tii.”
“Ej Sandra, biće danas posla?”
“I meni se čini, nek nam je srećno.”
Druga smjena je teža od prve, ima više posla, ali sam makar odmorna.
“Možeš li ti poslužiti onaj tamo sto, ne mogu da stignem?”, upita me Sandra i pokazuje na sto za kojim sjede četvorica momaka.
Klimnem glavom.
“Ako baš moram”, rekoh prilazeći im.
“Dobar dan, izvolite”, kazah ljubazno.
“Ohoo, ćao mala, mi ćemo produženu kafu.”
“Okej, nije koliko loše prošlo”, pomislim.
Taman da odem, počinje smijeh i jedan od njih govori: “Ček, ček sekundu lutko, daj mi svoj broj.”
Svi se počnu cerekati, samo iskuliram. Kakvi debili Bože dragi.
Sandra je spremila kafe. Odnijela sam im kafe.
“Dobro i ovo sam preživjela.”
Sandra se smije i govori: “Ma pusti budale, ja ću im naplatiti, ti operi ono suđa.”
Klimnem glavom. U 3 smo završile i predale smjenu. “Onda te u 10 čekam ovdje?”
“Dogovoreno.”
Dugo sam razmišljala šta da obučem. Imala sam par kombinacija, ali mi nijedna nije bila savršena. Ipak se odlučim za bež suknjicu i bijelu košulju. Završavala sam šminkanje kad mi je zazvonio telefon.
Sandra zove.
“Dokle si?”
“Evo još kosu namjestim i obujem se, desetak minuta najviše.”
“Dobro, krećem je polako, čekaću te.”
“Važi, brzo ću i ja.”
Ušle smo u klub, ogromno je. Radi neki Sandrin drug pa nam je sredio super sto. Iako je tek deset sati skoro je puno. Proguramo se do stola i naručimo flašu jegera. Pile smo i plesale. Vrijeme je brzo prolazilo. Vidjela sam da imam pet propuštenih poziva od mame. Zaboravila sam im javiti da izlazim. “Sandra, idem ispred da nazovem mamu umrijeće od brige.”
“Doći ću za 5 minuta.”
Pogledala sam na sat, 12 sati. Okej, još nije puno kasno. Prošetala sam malo dalje od kluba da čujem mamu.
Nedostupna je. “Spava sigurno”, pretpostavih.
Poslala sam poruku da je sve okej, da sam izašla.
2. jul,
Herceg Novi
Čim smo sjeli za sto, došla je mnogo slatka konobarica. Faruk je naravno počeo da joj se nabacuje, primijetio sam da je djevojci nezgodno.
“Brate prestani, nije smiješno.”
“Šta je s tobom?” , reče ljutito.
“Bez veze uznemiravaš curu, prekini s tim.”
“Dobro gospodine ozbiljni, odoh odavde.” reče i ustade od stola.
Ado je krenuo za njim da ga smiri. Nemanja je gledao mene pomalo zbunjeno. Znam i njemu je čudno da je ne podržavam Farukove fore. Kad smo se obojica smirili popričali smo i opet smo bili normala. Dogovorili smo se da izađemo u Omniju. Bilo je prepuno. Faruk je samo naručivao flaše, već smo bili poprilično pijani. Počelo mi se mantati pa sam odlučio da izađem vani.
“Ado, idem malo vani.”
On je samo klimnuo glavom.
“Dobro, Ado će se brzo komirati” pomislih. “Samo da udahnem malo zraka, pa ću njega voditi kući.”
Sjedim na obali i čujem korake iza sebe. Okrenem se i ugledam onu djevojku od danas. Nekako se saberem i krenem prema klubu.
“Ej ćao.”
Ona me je samo pogledala i krenula da uđe.
“Čekaj, izvini za ono danas moj drug je kreten.”
I dalje je ćutala.
“Zovem se Emir, ti?”
“Laura.” reče i uđe unutra. Potrčao sa za njom ali već se izgubila u gužvi.
14. jul 2012.
Završavale smo smjenu, Sandra je raspremala posljednji sto, dok sam ja slagala suđe.
“I za danas smo završile, jedva čekam da dođem kući.”
“I ja, mrtva sam.”
“Mogla si kod mene večeras da noćiš, gledaćemo filmove svakako smo ujutru prva?”
“Može, sviđa mi se ideja.”
Zaključale smo i uputile se ka Sandrinom stanu. Stan je opremljen sa novim namještajem bijele boje i sve je bilo savršeno usklađeno.
“Ovo je stan moje tetke, ona je ovo sređivala.” , rekla je Sandra.
“Gdje je ona sad?”
“Baš ima ukusa.”
“Trenutno je u Španiji sa vjerenikom, vraćaju se u septembru.”
“Lijepo baš, ti si dotad ovdje, zar ne?”
“Da, u septembru idem kući.”
Sandra je inače iz Kragujevca, došla je kao i ja da radi sezonu.
“Šta misliš da prije filmova kupimo po
pivo i sjedimo kraj obale malo, da se bolje upoznamo?”
“Može, hajdemo.”
Kupile smo piva i sjele. Pričale smo o djetinjstvu i roditeljima. Sandra je upisala arhitekturu u Sarajevu, tamo ima baku pa će kod nje stanovati. Njeni su rodom iz Sarajeva. Pričala sam joj zašto ja upisujem stomatologiju i koliko mi je žao što ću biti daleko od Azre.
“Izvini, zaboravila sam da nazovem sestru, doći ću brzo.”
“Okej, čekam te.”
Taman što je Sandra otišla čula sam korake iza sebe. Neko je sjeo do mene. Ugledala sam onog dečka od sinoć.
“Ćao.”
“Ćao.”
“I ti sama sjediš ovdje?”
“U stvari ne, čekam drugaricu.”
“Gdje su tebi drugovi?”
“Izašli su, ja nisam baš bio raspoložen za izlazak.” “Smetam li ti?”
“Ne, samo kad mi drugarica dođe ja odoh.”
“Kako te mogu naći?”
“Daš mi svoj broj telefona?”
Ne znam šta mi je bilo, upisala sam mu svoj broj i pobjegla odatle.
“Šta ako je i on kreten kao i drug, možda je sve ovo neka igra da bi mi se smijali.” , pomislih.
“Otkud ti?”
“Idemo kod tebe, sve ti pričam.”
“Ja opet mislim da se možda dopadaš momku, ako te pozove vani izađi, šta gubiš?”
“Vidjećemo Sandra, vidjećemo.”
Sutradan nije bilo puno posla, otišla sam da pospremim sto, kad vidim Sandru da mi maše. “Stigla ti je poruka.”
“Je li od njega?”
Stvarno je bila od njega. Pitao me da se nađemo večeras u 8 na plaži, na Sandrino nagovaranje pristanem.
“Pomoću ti da izabereš nešto lijepo za obući, ne brini.”, reče Sandra sa osmijehom.
Do 3 smo radile, pa smo imale dosta vremena da skontamo šta da obučem, iako je nisam htjela da idem. Obećala sam Sandri da ću joj javiti kako stvari budu tekle. Pogledala sam na sat. Bilo je 10 do 8. Spakovala sam stvari u torbu i obula starke. Došla sam do plaže ranije pa sam ga čekala, molila sam se u sebi da ne dođe. Ali naravno i prije 8 se pojavio ispred mene. Pričali smo o svemu, on je u Sarajevu, tamo radi, ovdje je došao sa drugovima na odmor. Pričao mi je o svom djetinjstvu, odnosu sa roditeljima, kako ima jako strogo oca koji mu kontroliše život.
“Ko bi rekao da je tako bogat momak ovako fin?”, zapitah se.
Pričala sam mu o svojim roditeljima. On je kao i ja jedinac. Došla sam oko ponoći kod Sandre. Prepričavala sam joj utiske, stvarno mi se dopao dečko.
“Sad čekamo da ti se javi” reče Sanda kroz smijeh.
Javio se sutra naravno, izašli smo opet. Odveo me na večeru, to veče se desio moj prvi poljubac. Sve mi se nekako činilo previše savršeno da bi bila istina. Viđali smo se svaki dan, upoznala sam mu i drugove. U stvari nisu tako loši, samo previše djetinjasti. Vrijeme je sa njim brzo prolazilo, nisam ni primijetila da se ovom ljetu bliži kraj.
Sredina jula 2012.
Neprestano mislim na onu djevojku. Samo joj znam ime, Laura. Nikom je nisam ni pominjao, Faruk bi odmah htio da se zeza sa njom. Dogovarali su izlazak večeras, a ja nisam baš raspoložen. Čuo sam se sa mamom juče, rekla mi je da je otac već svima rekao da od septembra ja vodim firmu.
“Siguran si da nećeš s nama?”, upita me Ado.
“Neću brate, izaći ću kasnije malo da prošetam.” “Hoćeš da ostanem s tobom?”
“Ma jok, samo ti idi, popij i za mene.” rekoh kroz smijeh.
Nikad mi nije smetalo da budem sam, od malena vučem tu naviku da kad sam neraspoložen budem sam, šetam ili se vozim po gradu. Odlučio sam da odem do plaže, razmislim malo o svemu. Prilazim i ugledam nju. Sjedi sama. Čekala je drugaricu ,i ni sam ne znam zašto, ali mi je dala svoj broj telefona i pobjegla. Ili je stidna ili mi ne vjeruje. Vjerovatno oboje. Poslao sam joj poruku sutradan, pristala je da se nađemo. Rekao sam samo Adi. Bilo mu je drago. Djevojka je mnogo fina, dosta povučena ali mi nekako odgovara. Upoznao sam je sa društvom, a Faruk je obećao da će biti fin. Lako sam se navikao na nju, stalno smo se viđali. Savršeno je razumjela sve moje probleme, ideje. Pričali smo o budućnosti, oboma je bilo jasno da od nas nema ništa. Previše smo daleko, a ja od septembra moram biti posvećen samo poslu. Govorio sam joj sve svoje strahove, ohrabrivala me, iako me nije dugo znala, savršeno me je poznavala. Znao sam da će se sve ovo brzo završiti, a opet sam se nadao da je ovo sve samo početak, a ne kraj.
Kraj avgusta 2012.
Herceg Novi
Ne mogu da vjerujem da je već ljeto pri kraju. Sutra idem kući. Više ga nikada neću vidjeti. Ne volim rastanke, a moram se oprostiti sa ovim ljetom, Sandrom i na kraju ono najteže, sa Emirom. Sandra i ja smo danas radile posljednji dan. Dobile smo plate i odlučile da večeras izađemo. Spremile smo se i izašle. Popile smo dosta, a opet nismo bile pijane. Sutra ujutru sam ga nazvala.
“Ej, slažem se sa tvojom idejom danas čitav dan budemo zajedno.”
“Dobro, za sat vremena sam pred zgradom.”
Bilo mi je mnogo krivo što večeras idem kući, ali sam znala da moram.
“Slušaj, imaš moj broj ako ikad budeš dolazila u Sarajevo javi mi se.”
“Ne, mislim da je ipak bolje da se ne čujemo, samo će mi biti teže.”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla i otišla po svoje stvari. Sandra me je otpratila do stanice, obećale smo da ćemo se čuti stalno. Ušla sam u autobus i krenula kući. Vraćala sam se svojoj svakodnevici i novim obavezama.
“Ej mama, samo da ti javim da sam krenula.”
“Super dušo, otac i ja te čekamo”, rekla je sa uzbuđenjem.
Kraj avgusta 2012.
Pakovali smo stvari i spremali sve da večeras vozimo kući. Nemanja će krenuti već za par sati, a mi ćemo večeras oko osam. Htio sam sa Laurom provesti posljednji dan ovdje. Vidio sam joj u očima da je tužna, jedva se suzdržavala da ne zaplače. Nisam znao kako da joj kažem da je to to, pa joj nisam ni rekao. Rekao sam joj da ću se truditi da dođem bar ponekad da je vidim, da ćemo ostati u kontaktu, iako sam i sam znao da lažem. Pozdravili smo se, nadao sam se da nam ovo nije naše posljednje viđanje. Došao sam do Ade, pozdravili smo se sa Farukom i krenuli kući. Cijelim putem sam pričao Adi o njoj, kako se nadam da ću je opet negdje vidjeti. Ado se samo smješkao, a i on je znao da sam već zaljubljen.
DRUGI DIO
Novembar 2012.
Beograd
Fakultet je već krenuo, potpuno sam se posvetila spremanju kolokvijuma koji počinju iduće sedmice.
Dugo se nisam čula sa Azrom. Daljina je valjda učinila svoje, nismo se vidjele od maja. U zadnje vrijeme se družim sa koleginicom Tijanom. Zajedno smo na godini, čak i sjedimo jedna do druge. Baš večeras idem kod nje da skupa spremamo anatomiju.
“Idem kod Tijane da učim, vidimo se večeras.”
“Dobro dušo, srećno.”
Došla sam kod nje.
“Hejj, upadaj, sama sam kući možemo na miru da učimo.” “Odlično,ponijela sam ja svoje bilješke pomoći će nam.”
Tijana je listala bilješke, te je spustila knjigu.
“Nadam se da ćemo položiti ove kolokvijume što dolaze, iskreno mnogo je teško.”
“A znale smo da neće biti lako, ali ne vidim što ne bismo položile.”
Tijana i ja smo se upoznale na fakultetu. Ja sam jedno jutro došla 2 minuta prije početka predavanja i bilo je slobodno mjesto do nje. Na pauzama smo više pričale, počele smo piti kafe poslije predavanja, učiti zajedno i postale smo baš dobre prijateljice.
“Nego onaj dečko o kojem si mi pričala, Emir, niste se više nikad čuli?”
“Nismo, u stvari bila sam i zaboravila na njega.” rekoh pomalo tužno.
“Vratimo se mi učenju.”
“Hoćemo, samo ima jedan moj drug sa treće godine, znam ga baš dugo, ako hoćeš da vas upoznam može nam pomoći oko ispita.”
“Što se tiče ispita i pomaganja ja sam za, ali nemoj da to bude neki pokušaj da mi ga nabaciš.”
“Ma ne stvarno, on je najbolji student u svojoj generaciji, dečko ima sve desetke, pa ko zna šta može biti.”
“Učimo Tiko, imamo kolokvijume.”
Samo se nasmijala i počela da ponavlja naglas.
Oko 12 sati sam došla kući.
“Ma super, a ujutru u 6 ustajem baš sam genijalna.” pomislih.
Spremila sam se za spavanje i navila alarm za ujutru. Našla sam sliku sebe i Emira, te sam skupila hrabrosti i obrisala je.
“Ako mislim krenuti dalje, ne trebaju mi stare slike.”
Budi me alarm, teške volje ustanem. Obučem džemper i farmerke, stavim malo šminke i spakujem torbu. Siđem dolje, poljubim svoje i izađem iz kuće. Prvo odem po Tiku, pa odemo skupa na fakultet. Poslije 10 sati predavanja, sa dvije pauze po pola sata vozimo se kući.
“Dogovorila sam sa Bojanom, sutra smo do 2 na faksu pa ćemo sa njim na kafu.”
“On ima do 4 pauzu.”
“Važi, vidimo se ujutru.”
U 6 sati sam došla kući, mama se već bila zabrinula. “Gdje si ti do sad, umrla sam od brige?”
“Znam izvini, imali smo blok časova odsad ćemo tako svaki utorak.”
“Sutra poslije fakulteta idem sa Tikom na kafu, da ne brineš.”
“Dobro sunce, kako ide spremanje kolokvijuma?”
“Nije loše, odoh u sobu da učim.”
Nakon par sati učenja uzmem telefon. Jedanaest je sati, pošaljem Tiki poruku da ću ujutru po nju i legnem spavati. U dva su nam završila predavanja, pakujem stvari i izlazim, dok Tika ide za mnom.
“Dogovorila sam se s njim da se nađemo u dva u ovom kafiću prekoputa.”
“Dobro, mi ćemo sjesti, pa ćemo ga sačekati.”
Prilazi nam visok momak, svijetle kose i zelenih očiju. “Ćao cure.”, reče te meni pruža ruku. “Ja sam Bojan, drago mi je.”
“Laura”, tiho sam izustila.
Tika se izgrli sa njim, vidi se da su baš bliski. Ispitivale smo ga o svemu i svačemu, kako je položio anatomiju. Savjetovao nas je kako i šta da učimo, šta moramo znati, koja su najčešća pitanja na ispitima.
“Čini mi se da si mu se dopala, sve vrijeme nije skidao pogled s tebe.”
“Ma daj, lupaš gluposti.” rekoh kroz smijeh.
Tijana mi je rekla da su njemu roditelji doktori stomatologije, da imaju svoju ordinaciju. Kad sam došla kući, ručala sam i otišla u sobu. Uzela sam sve knjige, poredala ih na krevet da učim. Prvo sam ušla na instagram i vidjela zahtjev. Bojan Marović. Prihvatila sam i uzvratila praćenje. Nazvala sam Tiku.
“Čuj, zapratio me tvoj drug Bojan.”
“Šta sam ti rekla?” “Znala sam, znala sam.”
“Dobro Kupido, smiri se ništa nije sigurno.”
“Vidjećemo hoće li me zvati da izađemo.”
Rekoh joj da idem da učim i da se vidimo ujutru. Iskreno, nije loš Bojan, čak je sladak.
Nakon par dana me je pozvao da izađemo, a Tika je navijala za nas. Nakon par izlazaka postali smo par, Tijana se najviše obradovala. Rekla sam mami, bilo joj je drago. Nisam htjela da žurim sa svim, pa ću tati tek reći ako veza potraje godinu i više.
Januar, 2013.
Sarajevo
Već pet mjeseci sam na čelu firme. Koliko mi je na početku bilo teško, sad sam na sve navikao. Lako vodim sve sastanke, organizujem sve i usklađujem sa svojim obavezama. I dalje svaki petak Ado i ja izlazimo. Mislim da će nam to biti tradicija dok ne ostarimo. Našao je neku curu, studira ekonomiju. Nekako je postao ozbiljniji, više ne ganja ribe sa strane i manje pije. Posvećen je poslu dosta.
“Gdje ćeš sine?”
“Idem sa Adom na kafu mama, ne čekaj me za ručak ješću vani.”
Sad se samo viđamo vikendom, ne stižem baš od posla.
“Pa druže, kako ide posao?”
“Ide brate, već sam sve skontao, dobro je.”
“Znaš, nešto sam razmišljao, hajde u subotu da izađemo na kafu sa Adnom i njenom cimerkom?”
“Ii opet tvoje ideje, koliko ti puta moram reći da to ne želim.”
Svaki dan me je zvao i nagovarao da izađemo. Nakon pet dana moljenja i argumentovanja, popustio sam.
“U redu, u subotu 1 dođi po mene.”
“Znao sam da ćeš pristati na kraju, najbolji si.”
U petak sam imao poslovni ručak sa nekim Francuzima, te sam kasno došao kući. Mama mi je poslala poruku, da me tata čeka u kancelariji. Čim sam došao kući uputio sam se ka istoj. “Slobodno.”
“Oče, mama je rekla da me trebaš.”
“Da, svi su zadivljeni tvojim umijećem vođenja firme.”
“Stalno te neko hvali, drago mi je.”
“Kako je prošao ručak?”
“Odlično, u ponedjeljak će dati novac za taj projekat.”
“U redu, možeš ići, nastavi tako.”
Klimnuo sam glavom i izašao.
Sutradan je Ado prije jedan bio pred kućom. Sjeli smo u neki restoran i sačekali djevojke. Kada su ušle bilo ih je nemoguće ne primijetiti. Lijepe i vitke djevojke su prišle našem stolu. Ado je ustao i zagrlio svoju djevojku, a ja sam drugarici pružio ruku.
“Ćao, ja sam Emir.”
“Azra, drago mi je.”
Onda sam upoznao tu njegovu famoznu Adnu, idu jedno uz drugo. Azra je srednju školu završila u Beogradu, a ovdje je došla da studira. Ona i Adna su cimerke i najbolje drugarice. Lijepo smo proveli vrijeme, smijali se i šalili. Azra je pozitivna i vesela djevojka. Ostavila je lijep utisak na mene. Nisam htio odmah Adi da kažem da mi se Azra dopala. Tek kad smo izašli par puta rekao sam mu. Kao i što sam očekivao počeo je sa pričom kako je znao da će mi se dopasti, kako bih i dalje bio sam da nije njega i ostalo. Samo sam se smijao na sve tu, a u stvari je dijelom bio u pravu. Da nije njega i dalje bih izbjegavao da izlazim sa curama. A Azra je stvarno posebna djevojka, bio sam srećan što je sada moja djevojka.
Zima 2014.
Ko bi rekao da je već prva godina prošla, Tika i ja smo očistile prvu godinu u roku i uveliko spremamo ispite koji uskoro počinju. Bojan i ja smo već godinu dana zajedno, planiram da ga upoznam sa svojima. Ja sam njegovu sestru upoznala, lijepo se slažemo. Planiramo da organizujemo zajednički ručak, da on povede svoje, a ja svoje roditelje pa da se upoznaju. Pakujem stvari, Tika i ja ćemo provesti vikend na Jahorini. Htjele smo malo vremena za nas. Dok tražim svoj najdraži džemper mama mi ulazi u sobu.
“Ljubavi, ovo je došlo za tebe.” i pruža mi neku bijelu kovertu. Otvaram kovertu i vidim pozivnicu.
“Šta je sad ovo?” Zbunjeno gledam u mamu, te otvaram pozivnicu. Azra Hasić i Emir Hodžaković Vas pozivaju na svadbu. 15. maj… “Azra se udaje”, rekoh te pogledah u mamu. “Tvoja Azra, ma za koga?”
“Nekog Emira, 15. maja je svadba moram ići.”
“Emir Hodžaković, ma nije to valjda onaj dečko iz Herceg Novog?”
“Ma nema šanse, tolika slučajnost nije moguća.”
Mada Azra nije znala za njega, nikad joj nisam rekla. Izgubile smo kontakt poslije mature, pa me je pozivnica iznenadila.
“Ipak ću ići, Azra mi je dugo godina bila kao sestra.”
“Ti znaš ljubavi, ali se slažem da trebaš ići.”
Odmah sam ispričala Tiki.
“Znaš li da se Azra udaje se za nekog Emira.”
“Ali zar se onaj tvoj prvi dečko nije isto tako zvao i prezivao?”
“Ma jeste, ali nema šanse da je to on.”
“Ti znaš, ne misli sad o tome idemo da odmorimo prije ispita.”
Stvarno nam je objema trebalo malo odmora od knjige, jedan vikend za nas.
Jun 2014.
Došao je i dan svadbe. Obukla sam kratku plavu haljinu i crne štikle. Kosu sam svezala u nisku punđu i stavila srebrne naušnice.
“I mama, kako ti se čini?”
“Ljubavi moja prelijepa si, čestitaj Azri i od nas.”
“Hoću, ne čekaj me večeras.” rekoh te poljubih mamu i uputih se ka autu.
Morala sam krenuti oko 6 ujutru da bih do 2 stigla. Kad sam došla tamo ugledala sam Azrinu mamu te sam joj prišla. Čestitala sam njenim roditeljima, kao i mladoženjinim. Njega trenutno nije bilo tu, Azrina mama je rekla da će doći kasnije. Ušla sam u salu, prelijepa je. Stolovi su se nalazili po čitavoj sali, a u sredini je bio sto za mladence. Prelijepo je bilo ukrašeno i dekorisano. Vidjela sam dosta koleginica iz srednje, pa sam sjela za taj sto. Pričale smo malo o životu, gdje je koja i čime se bavimo. U tom trenutku su nas zamolili da ustanemo jer dolazi mlada. Azra je stvarno bila kao princeza u dugoj uskoj bijeloj haljini. Haljina je pratila njenu liniju tijela, a pozadi se vukla. Gornji dio haljine je bio od čipke sa cirkonima, sve to je krasio dugi veo. Svi su je gledali oduševljeno, majka joj je sve vrijeme plakala. Okrenula sam se da vidim ko je mladoženja i ugledala njega kako se smije i sa oduševljenjem gleda moju Azru.
“Nemoguće”, rekoh i uhvatih se za sto.
“Jesi dobro?”
“Da,da.”
Nisam bila dobro. Mladoženja je bio moj Emir iz Herceg Novog. Nisam mogla sebi da dođem. Nakon ručka došao je matičar. Došlo je vrijeme da se slikamo se mladencima i da im čestitamo.
Gledala sam kako se čvrsto drže za ruke i smiju, stvarno su bili srećni. Prišla sam Azri i jako je zagrlila.
“Čestitam”, rekoh te se nasmijah.
“Hvala, drago mi je što si ovdje.”
Njemu sam samo pružila ruku i jedva čestitala. Samo se zahvalio i okrenuo se ka Azri. Nadala sam se da me je zaboravio, da me možda nije ni prepoznao.
Odmah sam izašla vani da nazovem Tiku.
“Tiko, ja nisam dobro.” “Šta je bilo?”
“Mladoženja je Emir iz Crne Gore, moj Emir.” rekla sam jedva suzdržavajući suze.
“Ma daj, nije moguće.”
“Jesi li sigurna?”
“Da Tiko, to je sigurno on.”
“O Bože, hoćeš li da dođem tu?”
“Ne, jer ću ja svakako brzo kući.” “Hvala ti.”
“Čuvaj se i zovi kad kreneš kući.”
Bilo je planirano da mi svi iz Beograda tu noćimo, ja naravno nisam mogla. Slagala sam kako sutra imam nešto dogovoreno te moram kući. Taman što sam sjela u auto zazvonio mi je telefon. Bojan zove.
“Halo, ljubavi.”
“Ej srce, reče mi tvoja mama da ćeš doći kući, je li sve okej?”
“Ma da, samo mi je dosadno, a ionako sam došla čisto da ispoštujem, krećem pa ti se javim kad stignem”, rekoh i prekinuh vezu.
Cijelim putem sam plakala. Od svih djevojaka na ovom svijetu on ženi moju najbolju drugaricu iz srednje škole. Moju Azru. I dalje nisam mogla sebi da dođem, nije mi trebalo da ga ugledam.
“Nije trebalo da dolazim”, govorila sam sebi uporno.
Kao da bi mi bilo bolje, opet bih vidjela slike. Pokušavala sam se sabrati da Bojan ne primijeti. Kako sam se bližila kući obrisala sam suze, popravila maskaru i sjaj. Pojačala sam muziku i vozila dalje. Parkirala sam se pred kućom i vidjela da gore svjetla. Ušla sam unutra i vidjela Tiku i mamu kako sjede. “Evo mene.” rekoh i nasmijah se.
“Dušo moja, kako je bilo?”
“Fino mama, Azra je prelijepa bila.”
“Ko joj je muž, kakav je on?”
“Nije loš”, rekla sam ozbiljno.
“Umorna sam, idem gore da se presvučem.”
“U redu, idem ja da spavam, laku noć cure.”
“Tijana, ostani ovdje večeras dušo.”
“Hoću, hvala.”
Kad smo došle u sobu, zagrlila sam Tijanu i opet počela plakati. Raspremila sam se i sjela na krevet. Čitavu noć smo pričale o svemu, plakale i smijale se. Pred zoru smo zaspale. Da mi nije Tike, ne bih ovo mogla podnijeti. Sutra ujutru smo jele i izašle na kafu.
“Kad ćeš se vidjeti sa Bojanom?”
“Večeras.”
“Bolje sam danas, hvala ti za sve.”
“Šta ti je bona, ti si mi kao sestra.”
I stvarno smo to i bile, sestre. Podrška jedna drugoj u svim situacijama.
“Ne govori Bojanu ništa, ljutiće se znaš kakav je.”
“Ma nisam luda da mu kažem.”
Naveče smo Bojan i ja otišli na večeru. Pitao me je kako mi je bilo. Rekla sam da nije bilo loše i ućutala.
“Jesi dobro, ćutljiva si nešto?”
“Ma da, samo sam i dalje umorna.” rekoh kroz smijeh.
Odvezao me je kući i otišao. Čim sam došla odmah sam otišla na spavanje. Voljela sam Bojana, ali sam znala da mu za Emira ne mogu reći. A šta bih mu i rekla. Da je momak sa kojim sam bila mjesec dana, kojeg nisam nešto dugo ni znala oženio moju Azru i da mene duša zbog toga boli? Pomislio bi da nisam normalna. Odlučila sam da to ljeto 2012. ostane moja tajna.
15. maj 2014.
Obukao sam tamnoplavo odijelo i čekao Adu koji je po običaju kasnio.
“Taj dečko ni na svoje vjenčanje neće doći na vrijeme.” pomislih.
Ado mi je bio kum. Kad je stigao skupa smo otišli do sale. Gosti su dolazili i čestitali, pomalo je bilo naporno. Ado mi je rekao da odemo po Nemanju, on ne zna gdje je sala. U međuvremenu je došao i Faruk. Svi su mnogo voljeli Azru. Jedva sam čekao da je vidim u vjenčanici.
“E brate, vidi ona cura u plavoj haljini, ne mogu da skontam odakle je znam.”
“I meni je poznata.” rekoh Adi, i stvarno je bila. Čak i kad je prišla da čestita nisam mogao da shvatim odakle je znam. Pitao sam Azru ko je. Rekla je da je to njena najbolja drugarica od malena Laura, ali se godinama nisu čule.
“Laura… sjetio sam se. ”
“To je ona djevojka s mora.”
Kada sam ispričao Adi samo se smijao. Meni baš i nije bilo do smijeha. Promijenila se, odrasla je postala je prava žena.
“Još je ljepša” pomislih u sebi. “Mnogo.”
Nisam Azri ništa rekao, bilo bi joj neprijatno a i nisam htio da je rastužim.
Par dana nakon svadbe ljudi su prestali da dolaze u kuću. Ja sam išao svaki dan na posao, a Azra je i dalje studirala. Iako mi je otac rekao da je zajednički život težak, jer je veliki korak nama je bilo super. Azra je stvarno fenomenalna. Dobro smo se slagali, nikako se nismo svađali. Iako ja nekad znam da se iznerviram Azra je ta koja je znala kako da smiri situaciju. Mnogo sam je zavolio. A kako je moguće nju da neko ne zavoli?
Mart 2015. Beograd
Prošlo je skoro godinu dana od svadbe.
Krenuo je drugi semestar treće godine. Nekako sam uspjela da uskladim učenje i viđanje sa
Bojanom. Već duže od dvije godine smo skupa, mama ga već uveliko zove zetom. Voljela bih privesti svoj život sa njim, ali prvo da završim fakultet. Još sam mlada. Tijana i ja smo planirale da odemo za 8. mart u Veneciju. Tome smo se radovale jer nijedna od nas nije išla. Moj otac je htio da iznenadi mamu i da je odvede u Milano, to joj je želja. Ja sam mu pomogla i sve smo organizovali, svakako im je 10. marta godišnjica braka.
Došao je 7. mart moji su već otišli, a ja sam zvala Tiku.
“I dalje je nedostupna.”
Nakon 15 minuta mi stiže poruka “Siđi, ispred sam. Tika.”
Uzela sam kofer i izašla. Zaključala sam, ali njenog auta nije bilo. Ugledala sam Bojana.
“Otkud ti ovdje?” “Čekam Tiku, kasni pobudaliću s njom.”
“U stvari ne ideš ti sa Tikom nigdje, ideš sa mnom.” “Šta?”
“Uplatile smo Veneciju…”
Nisam ni stigla da završim prekinuo me. “Sve smo to Tika i ja dogovorili, idemo mi u Pariz.”
“Ali ja..”
“Ne brini, uskladio sam sa tvojim predavanjima, hajde zakasnićemo.”
Zagrlila sam ga i poljubila i krenuli smo.
“Koja je to vještica, da mi nije rekla.”
“Dogovor je dogovor”, reče Bojan kroz smijeh.
8. mart 2015.
Pariz
Pariz je mnogo ljepši nego što sam ga zamišljala. Sve je tako savršeno, ali mi i dalje nije bilo jasno čemu ovo iznenadno putovanje. Bojan je uporno govorio da me je samo htio iznenaditi, ali mu nisam vjerovala. Organizovao je večeru u jednom restoranu sa pogledom na Ajfelov toranj. Kad smo ušli nije bilo nigdje nikoga. Samo je bio jedan sto. Bilo mi je mnogo čudno, ali u redu. Gledala sam Pariz sa balkona i okrenula se da pitam Bojana čemu ovo i ugledala ga sa prstenom.
“Laura ljubavi, želiš li mi učiniti tu čast i biti moja supruga?”
Bila sam iznenađena, počela sam da plačem. Zagrlila sam ga i pristala.
Odmah sam nazvala Tiku da joj javim. Ako se neko obradovao više od mene, to je ona.
Vratili smo se 10. marta ujutru. Tika je odmah došla da nam čestita oboma. Ona će biti kod mene dok se moji ne vrate da nisam sama. Sutra svakako imamo predavanja po čitav dan.
“Čestitam dušo moja, ne mogu da ti opišem koliko mi je drago.”
“Vidi se, treseš se više od mene”, rekoh joj kroz smijeh.
Bojan će otići sa svojim par dana u Banjaluku kod mamine rodbine, tako da se nećemo
vidjeti. To će iskoristiti da kaže svojim da me je vjerio. Ja čekam da se moji vrate kući pa da im kažem. Znam da će se tata ljutiti i pričati kako sam još mlada, ali će se smiriti.
Oktobar 2015.
Sarajevo
Za mjesec dana se Azra treba poroditi. Zakazana je 15. novembra. Već smo sve pripremili za našu princezu. Sobu smo opremili, nakupovali igračke i haljinice. Ima još vremena, ali smo spisak sveli na dva imena između kojih se dvoumimo. Meni se sviđa ime Ajla, a Azri Lejla. Naravno da smo pustili i naše da predlože neka imena, ali nam se nisu baš dopala. Radim svaki dan, pa se ne viđamo baš mnogo. Pauzirala je fakultet. Moj otac je nekako postao posvećeniji porodici, nadam se da ću biti bolji otac nego što je on ikad bio. Čitavu trudnoću sam čitao razne knjige da bih to sve bolje shvatio. Vrijeme brzo prolazi, uskoro ćemo našu kćerkicu držati u rukama.
Novembar 2015.
Sarajevo
Azra i ja smo juče postali roditelji jedne preslatke djevojčice. Zvaće se Lejla. Lejla Hodžaković. Azra je ostala u bolnici još par dana, ali i ona će brzo kući. Moja mama je kod nas, pomaže mi oko Lejle. Uči me kako se šta radi. Ne spavamo noću, a svako jutro moram na posao. Mama pazi Lejlu dok ja planiram sastanke za idući dan. Poseban je odnos između unučadi i baka. Sutra idem po Azru i vodim je kući.
Prošlo je sedam dana od kako je Azra izašla iz bolnice. Nije baš dobro. Žali se na bolove desnog jajnika, sutra idemo kod doktora. Samo se nadam da nije ništa ozbiljno, ne bih podnio da joj nešto bude.
Decembar 2015.
Azra ima karcinom na desnom jajniku, idući mjesec treba da je operišu. Doktori joj ne daju baš neke šanse da preživi. Ja opet vjerujem da će ostati živa, mora živjeti zbog naše kćerke. Nije se ni navikla na nju, stalno smo po bolnicama. Mnogo se bojim, ali to ne pokazujem pred njom. Pred Azrom sam snažan i siguran, bilo bi joj samo gore da i vidi da sam tužan. Svako veče plače, krijući. Znam da neće da me brine, a nije mi svejedno. Znam da se i ona boji. Ne želim da je izgubim. Zvao sam sve moguće stručnjake da je dovedem u neku drugu bolnicu, ali svi kažu isto. Svi mi kažu da će moja Azra umrijeti.
Januar 2016.
Sarajevo
Azra nažalost nije preživjela. Operacija je bila baš teška, nije uspjela. Sahrana je bila juče. Došlo je mnogo ljudi. Najviše mrzim što mi svi izjavljuju saučešće i gledaju me tužno, a jedva su je poznavali. Nisu znali ni ko je bila Azra Hodžaković. Nisu znali njene snove, želje, koliko je bila jaka njena volja za životom. A opet je umrla, tek tako. Kao da ne ostaje ništa za njom, samo je napustila ovaj svijet.
Njeno srce je stalo. A nadao sam se da će zauvijek kucati za Lejlu i mene. Stvarno sam se nadao. Ne mogu da vjerujem da je nema.
Trebalo je da Ado oženi Adnu, ali su pomjerili svadbu za iduću godinu. Adna je stvarno Azri bila kao sestra koju nije imala, čak je u njenim zadnjim danima bila uz nju. Svi smo uvijek bili uz nju, ja nisam išao na posao. Sve vrijeme sam bio uz nju, čitao joj neke knjige, pričao joj o našoj zajedničkoj budućnosti, a ona je samo plakala. Jedan dio mene je znao da će biti ovako, a opet nisam htio da prihvatim da može postojati svijet bez Azre u njemu. Nisam vjerovao da će svanuti jutro a da neću prvo ugledati nju. Ne želim da prihvatim da će život od sad biti takav.
Preselio sam se sa Lejlom kod svojih. Posvetiću se svojoj kćerci. Daću joj svu svoju ljubav, svaki minut svog života. Nadam se da ću biti bolji otac njoj nego što je moj ikad bio meni. Lejla je sad moj jedini razlog za život.
Februar 2016.
Beograd
Čula sam da je Azra umrla, zvala sam njene da im izjavim saučešće. To mi je teško palo, pogotovo što je iza nje ostala mala kćerka. Bojan i ja planiramo dogodine svadbu. Nije nam se žurilo sa svadbom zbog mog fakulteta. Čekamo da mi ostane još par ispita do kraja. Prije toga ne želim da se udam, obećala sam sebi da me ništa neće spriječiti da završim fakultet. Tijana će mi naravno biti kuma.
“Još jedan semestar i četvrta godina završena.”
“Jedva čekam, onda još samo jedna godina.”
” Ja sam planirala poslije fakulteta da se preselim u Novi Sad.”
“Zašto?”
“Mama ima tako neku koleginicu koja će mi lako srediti posao.”
“Znaš da bih voljela da mogu sa tobom, ali ovdje je Bojanov život ne mogu mu to tražiti.”
“Znam, ali viđaćemo se opet i čuti stalno.”
“Hajde da ove godine odemo same ti i ja na odmor.”
“Može, šta si planirala?”
“Pa ispite ćemo završiti do početka jula, možemo otići u Grčku desetak dana.”
“Dopada mi se ta ideja, dogovoreno.”
Jul 2016.
Beograd
“Mama, gdje mi je crvena haljina, ne mogu je naći?”
“Provjeri da nije u donjoj ladici.”
“Našla sam je, hvala.”
Pakujem se za Grčku. Sutra ujutru Tika i ja putujemo. Poslije toga ćemo Bojan i ja planirati svadbu.
“Nemoj pasoš da zaboraviš.”
“Već sam ga spakovala, ne brini.”
Mama me je uporno obilazila i ispitivala jesam li sve spakovala.
“Mama, to je samo desetak dana, brzo će proći.”
“U pravu si, izvini.”
Zagrlila sam je. Majke uvijek brinu, to je normalno. Tika se već spakovala i sve je spremila. I ja pakovanje privodim kraju, kad me zvao Bojan.
“Ej ljubavi, jesi se spakovala?”
“Privodim kraju, šta ti radiš?”
“Hoću mamu da odvučem kod tetke.”
“Neću moći večeras da se vidimo, a svakako ćemo se vidjeti kad se vratite.”
“Ma ne brini ljubavi, nije problem.”
“Pozdravi svoje, evo zove me Tika na fiksni.”
“Volim te. ”
“I ja tebe.”
Naravno Tika je kao uzbuđena kao neko dijete.
“Sve sam spremila, jedva čekam sutra.”
“I ja, mogle smo vani večeras.”
“Ma zar ne ideš sa Bajanom?”
“Ne može on, vozi mamu kod sestre.”
“Okej, onda u 9 dođi po mene.”
Izašle smo negdje da popijemo piće i dogovorimo se za sutra.
“Nemoj da zakasniš.”
“Ujutru u 6 ću ja po tebe.”
“Može, ne brini ustaću na vrijeme.”
“Malo mi je čudno što se nisi pozdravila sa Bojanom ne liči na njega da te ni ne pita da te isprati.”
“Inače kuka mjesec dana ranije.” “Ma šta će, ima i on svojih obaveza.”
Moram priznati, i meni je bilo čudno. Uvijek smo se viđali prije svakog puta. Nema šanse da bi ijedno od nas otišlo igdje da sa se dan ranije nismo pozdravili.
Novembar 2016.
Beograd
Moj odnos sa Bojanom je postao malo hladniji. Ne viđamo se često kao prije, ali mislim da se to dešava svima u dugim vezama. Iako sam mu rekla da večeras izlazim sa Tikom, odlučila sam da ga iznenadim. Svakako nam je sutra četvrta godišnjica veze, pa zašto je ne bi proslavili ranije. Napravila sam njegovu najdražu tortu, kupila mu sat koji je želio i napisala poruku. Spremila sam se i rekla mami da idem do Bojana da ne brine. Tijana mi je rekla da joj javim kako je sve prošlo da me ona ne bi zvala neprestano. Obećala sam da hoću. Pošto imam ključeve od stana odlučila sam da ne zvonim, već samo da uđem. Kad sam ušla u stan hodnik je bio u mraku. Nikoga nije bilo ni u dnevnom boravku, samo flaša vina.
“Sigurno je zaspao”, pomislila sam.
Ostavila sam tortu na stolu, sat stavila pored. Popela sam se gore i ušla u sobu. U
krevetu sam vidjela neku nepoznatu djevojku i Bojana. Upalila sam svjetlo na šta su oboje skočili. On je zaprepašćeno gledao u mene, a djevojka se smijala. Bacila sam mu prsten na pod i istrčala vani. On je naravno pošao za mnom.
“Stani Laura, molim te.”
Trčala sam najbrže što sam mogla, samo sam htjela otići odatle.
“Nije onako kako misliš, sve mogu objasniti.”
Ušla sam u auto i zaključala vrata. Nisam mogla kući ovakva. Parkirala sam se iza neke zgrade i počela plakati.
“Poslije četiri godine to da mi uradi, mrzim ga.”, kroz suze sam govorila.
Nazvala sam Tijanu.
“Nisam dobro, kod tebe sam za 10 minuta.”
“Šta?”
“Ali Laura, Bojan..”
Samo sam prekinula.
Čim sam ugledala Tiku zagrlila sam je i počela još jače da plačem.
“Mila moja, šta se desilo?”
“On..”
Nisam se mogla smiriti, toliko sam bila tužna i ljuta da joj nisam mogla ništa reći.
“U redu, evo popij vodu pa ćeš mi pričati.”
“Pobogu Laura, ti se treseš, ne brini me molim te, reci gdje je Bojan?”
“Ja… ne znam.”
“Kako ne znaš?”
“Nije bio kući?”
“Bio je, ali nije bio sam.”
“S kim je bio Laro, šta mi hoćeš reći?”
“Sa nekom curom.” rekla sam i opet zaplakala.
“Nemoj Laro.” reče Tika, te me zagrli.
“Ne mogu da vjerujem da je to uradio, koji je on debil.”
Samo sam ćutala i plakala.
“Prespavaj ovdje, da te tvoji ne vide takvu.”
“Ujutru ćemo im sve na miru ispričati.”
Klimnula sam glavom i zagrlila je.
“Najbolje je da odeš malo odspavati, pokušaj se smiriti.”
Ujutru je bilo milion propuštenih poziva od njega.
Nazvala sam mamu i rekla joj da ću brzo kući, da im moram reći nešto. Tijana je sa mnom ušla u kuću, mama se zaprepastila kad me je vidjela.
“Dušo, ti si sva blijeda i iscrpljena, je li sve u redu?”
“Nije mama.”
“Molim te idi po tatu,moram vam nešto reći.”
“Zašto Bojan nije s tobom, šta se desilo?” “Mama, samo idi po tatu.”
Tata je došao za mamom i odmah me pitao o čemu se radi.
“Sjedite, važno je.”
“Ja sam raskinula sa Bojanom.”
Mama je odmah vrisnula, a otac ljutito upitao: “Zašto si to uradila?”
“On… prevario me je.”
Mama je počela da plače i da me miluje po kosi. Otac je zaćutao.
Onda je promrmljao: “Kako znaš?”
“Vidjela sam ga sinoć sa drugom curom.”
“Bacila sam mu prsten, ne želim više da znam za njega.”
Oboje su me zagrlili i rekli da su tu za mene i da on naravno u ovu kuću više nikad neće ući.
TREĆI DIO
Jun 2019.
Beograd
Nakon one večeri nisam vidjela Bojana. Završila sam fakultet u septembru 2017. godine. Zaposlila sam se ovdje u domu zdravlja. Tika i ja skupa radimo, zbog toga sam jako srećna. Ona je već par godina u vezi sa Markom, udaje se za par mjeseci. Ja poslije Bojana nisam imala dečka, teško mi je da ikome vjerujem.
“Znam da remetim tradiciju, ali znaš da ove godine idem sa Markom na more.”
“Poslije toga idu pripreme oko svadbe, izvini.”
“Ma šta ti je, svakako sam odlučila da idem sama da se odmorim od svega.”
“Ja sam od kraja juna na odmoru, tad idemo na odmor u Tursku.”
“Uživaj besti, ja ću ići početkom jula u Herceg Novi.”
Jul 2019.
Lejla je već velika curica, ove godine je po prvi put vodim na more. Ići će i moja mama sa nama, jako je vezana za Lejlu. Spakovao sam nam par stvarčica i dokumente.
“Pa jedina, idemo li ujutru na more?”
“Daa”, rekla je kroz smijeh. Vidio sam da je mnogo uzbuđena i srećna zbog toga. Krenuli smo u 6 ujutru, da dođemo ranije. Ostaćemo u Crnoj Gori desetak dana. Čim smo stigli Lejla je istrčala iz auta i sa osmijehom gledala u more.
Smještaj nam je bio odmah do plaže. Moja mama nije pretjerano voljela vrućine, te je odlučila ostati u apartmanu da nas raspakuje i da popije kafu na miru.
Lejla i ja smo odmah otišli na plažu. Stavila je svoj roze šlauf i bez imalo straha ušla u vodu. Nisam je vodio duboko, više smo se držali plićaka. Bila je toliko srećna da sam se zapitao je li moguće da neko toliko voli more.
Oko 1 sat smo otišli po moju mamu i svi smo skupa sjeli na ručak.
Lejla je inače bila mirna djevojčica, pa nije problem bio sa njom ići bilo gdje.
Juli 2019.
Herceg Novi
Rezervisala sam jednokrevetnu sobu u hotelu “Pogled” nedaleko od plaže. Odlučila sam da prvo odem na plažu, a onda ću se raspremiti.
Ušla sam u prodavnicu da kupim vodu i na izlazu ugledala djevojčicu od tri ili četiri godine smeđe kose i zelenih očiju.
“Ćao lutkice.”
“Ona se nasmijala, i kao da mi je taj osmijeh bio poznat.
“Gdje su ti roditelji?”
“Dođi, idemo te vratiti mami.”
Uzela me je za ruku i odvela do visokog dečka crne kose i istih očiju. Kao da sam ga prije vidjela, ali nisam znala gdje.
“Lejla, slatkice nemoj to više da radiš.”
“Moraš biti uz mene uvijek, u redu?”
“Hvala vam gospođice..”
“Laura, drago mi je, preslatku kćerku imate.”
“Emir Hodžaković.”
Nasmijala sam se i otišla da nađem sebi ležaljku. Odmah mi je kroz glavu prošlo ljeto 2012.
“Da li je moguće da se ovdje sretnemo poslije toliko godina?” pitala sam sebe.
Ipak odlučih da ne pretjerujem jer me se on vjerovatno i ne sjeća. Ipak su prošle tolike godine, čudilo bi me da me je prepoznao.
Juli 2019.
Herceg Novi
Ona djevojka mi je bila toliko poznata, ali se nisam mogao sjetiti odakle. Onda mi se pojavila slika sa svadbe pred očima i ta djevojka.
“Azrina drugarica, Laura, naravno.”
Lejla me je samo pogledala.
“Ništa dušo, vidi eto ti bake.”
Odmah su njih dvije otišle po sladoled, a mene su morile misli da je sve ovo sa Laurom sudbina.
“Pozvaću je na piće”, mislio sam u sebi.
Iz misli me trgla mama.
“Šta je bilo sine, o čemu misliš?”
Ispričao sam joj sve o Lauri. Od početka do danas.
“Ako osjećaš nešto prema njoj ne dozvoli da ti ode.”
Naveče smo otišli u šetnju sa Lejlom, naravno njoj je u 9 bilo vrijeme spavanja. Mama je odvela u sobu, a ja sam sjedio na plaži i gledao u more. Razmišljao sam o Azri, da li bi se ona ljutila da budem sa nekom drugom. U tom trenutku sam vidio Lauru da izlazi iz hotela. Potrčao sam ka njoj.
“Ej ćao, ne znam sjećaš li se ti mene?”
Počela se smijati i klimnula glavom.
“Naravno,sjećam se ljeta . Reci.”
“Volio bih da odemo na piće ovih dana kad si slobodna.”
“U redu, sutra u 8 ovdje?”
“Dogovoreno.”
Kad je otišla počeo sam se smijati, bilo mi je drago što je pristala.
“Ova cura će mi biti žena ne zvao se ja Emir.”
Sutra veče sam je sačekao, pojavila se nasmijana u u bordo haljini.
“Pa idemo li?”
“Idemo.”
Otišli smo na večeru, pričali o zajedničkom ljetu, vremenu poslije toga, Azri. Pričala mi je o bivšem
vjereniku, svom poslu, planovima u budućnosti.
Dok smo bili ovdje sve vrijeme smo bili skupa, Lejla je mnogo zavoljela. Mojoj mami se isto dopala.
Otišao sam u zlataru i kupio najljepši prsten.
“Mama, ja ću večeras Lauru da zaprosim.”
“Srećno mili.”
Znao sam da ona sutra ide kući i da ću teško imati bolji trenutak. Bio sam spreman da dolazim u Beograd dok se ne vjenčamo.
Juli 2019.
Poslije večere sa Emirom nisam znala šta da radim. Opet su mi se vratila stara osjećanja, ali sam znala da smo previše daleko. Njegovu kćerku sam zavoljela kao svoju. Zadnje veče ovdje mi je rekao da se spremim, da me vodi u novi restoran. Obukla sam plavu haljinu i crne sandale. Nekako je bio sav
nervozan i smiješan čitavo veče. Onda je sami u jednom trenutku kleknuo i zaprosio me. Iako sam znala da je glupo, pristala sam. Čak sam mu rekla da ću doći u Sarajevo idući mjesec da živim. Bio je presrećan.
Prvo sam javila Tiki i to na ovaj način: “Gospođice Tijana, hoćeš mi biti kuma?”
“Šta?”
“Ko, kako?”
“Naravno da hoću.”
“Emir, a sad sjedi negdje da ti sve ispričam.”
Jedva sam dočekala jutro da krenem kući, da kažem svojim. Iskreno, pomalo sam se bojala reakcije. Pozdravili smo se zasad, svakako ćemo uskoro biti u istom gradu.
Kad sam došla kući, moji su mi priredili iznenađenje. Pozvali su i Tijanu i svi me skupa dočekali.
“Mama, tata, ja sam vjerena.” rekla sam i pokazala prsten.
“Za koga dušo?”
“Sjećaš se Emira, mama?”
“Da, ali on ima kćerku.” “Ima, ali meni ne smeta to.”
Otac se ljutio, prvenstveno što je Emir musliman, još i udovac koji ima kćerku. Rekla sam im da ga ja volim i da ću se udati za njega, da ću se preseliti u Sarajevo idući mjesec. Najviše me je iznenadila Tijana kad mi je rekla da ide i ona sa mnom.
“Ali kako, zar nećeš u Novi Sad?”
“Odgodila si odlazak zbog mene.”
“Pa u stvari, Marko je dobio super poslovnu ponudu u Sarajevu, a ja ću lako naći novi posao.”
“Najbolja si, volim te.” “Znam, i ja tebe bleso.”
Nakon nekog vremena otac je prihvatio moju odluku.
“Ja te ne mogu spriječiti da odeš, niti hoću.”
“Samo te molim da se čuvaš i da nam se stalno javljaš.”
“Hoću, obećavam.”
“Volim te, tata.”
“I ja tebe, dušo moja.”
Oktobar 2019. Sarajevo
Emir i ja već mjesec dan živimo skupa. Sve je predivno. Imali smo vjenčanje prošli mjesec, malu ceremoniju sa kumovima i roditeljima.
Budim se ujutru, vidim da je 8 sati.
“Emir je otišao na neki sastanak iako je subota.”
Malena je kod bake i dede. Mnogo je vole i navikli su da su sa njom stalno, pa smo se dogovorili da će svaki drugi vikend biti kod njih. Protrljala sam oči i ugledala papirić na Emirovom jastuku.
Ti si moja najljepša slučajnost.
Volim te.