Kemal Valjevčić

IZA BESKONAČNOSTI

 

Sejadu i Kimeti, mojim roditeljima

 

“Svi pravi životi su lijepi i teški.”
Ivo Andrić

 

 

1942

Kad u očima nane stare preko osamdeset godina vidiš suze dok priča o svom ocu i majci koja je izgorila sa još sedmero djece daleke ’42., tada znaš da vrijeme ne liječi nijednu ranu, nego je samo otupi, dotle da se navikneš na bol i s vremena na vrijeme prisjetiš onoga što te zaokružilo za cijeli život, čak i ako si tada bila tek curica sa četiri ili pet godina.

Slušam je dok priča jednog sunčanog podneva ispred njene kuće, dok sjedimo u hladu mlade loze, čiji se grozdovi zelene i bubre svakim danom sve više. Od običnog pitanja: „Kad ste nano ti i dedo doselili u Sarajevo?“, do epske priče razmjera grčke tragedije prešli smo u tili čas. Film se odmotavao kao na traci, i tada sam postao najvjerniji slušalac na svijetu.

Upravo te 1942. godine, u malom selu iznad Višegrada, neprijatelji su upali krvoločno, osuli paljbu, bacili bombu i zapalili kuću u kojoj je gorila majka sa osmero djece. Svi su izgorjeli osim najmlađe među njima. Kako kaže, šćućurila se pored velike krušne peći u ćošku, te se i dan danas ne sjeća kako je ostala živa. Misli da su je jedino meleci mogli iznijeti iz ognja i užasa rasplamsale vatre. Samo se sjeća da se preplašena nekoliko dana krila u obližnjem šipražju, dok bi naveče odlazila u štalu podno kuće da prespava. Sjeća se i da su je pronašli. I to čovjek i žena srpske nacionalnosti. Kako nana reče, jasno se sjeća da je žena kad je ugledala, rekla: “Kad je Bog nije uzeo, nećemo ni mi.“

Negdje u plamenu koji se dizao ka nebu, duša majke sa sedmero djece je iščezla na onaj svijet, a ono osmo, malo i krhko se suprostavilo nemanima ovog svijeta.

Zamrznuo sam oči na njenim zjenicama, koje su gorile žalom i sjetom, dok se drhtavim usnama vraćala više od pola stoljeća unazad. U bol koja srce razara oštricom sablje.

Taj čovjek i ta žena, Mile i Grozda, uzeli su je sebi, odnijeli svojoj kući, hranili i čuvali čitave tri sedmice, prije nego su je odlučili odvesti ocu u Višegrad. Otac je znao šta se desilo sa njegovom porodicom. Njega i ostale muškarce iz sela neprijatelji su tražili dugo vremena unazad, pa su se ranije sklonili dok se strasti ne stišaju. Ali strasti se nisu stišale. Tada su neprijatelji tražili i malu djevojčicu duge kose, jer se nekako saznalo da je ostala živa. Njenom ocu su slali habere da dođe po svoju kćer, da su je našli, živu i zdravu, nebili ga namamili „u svoje kolo“ i vjerovatno ubili. Kako kaže nana danas, u toj tuđinskoj kući je imala svoje mjesto pored prozora, i kad bi vidjela da dolaze da je traže, sakrila bi se u mišanu, veliku peć sa sušionicom na vrhu i prostorom za lug u dnu. Tu bi, skupljena, preplašeno sjedila dok je Grozda ne bi pažljivo i s olakšanjem zovnula i rekla da su otišli.

Dok slušam te riječi, zamišljam jedno čeljade, dijete, maksumče od četiri ili pet godina kako u svojoj glavi proživljava golgotu osjećanja i emocija, i zamišljam, kako li je u tim nevinim godinama biti svjestan da te tamo neko traži da te odvede i ubije. Surovost ratne zaluđenosti ne poznaje vrijeme, i u svakom će ratu biti eshilovskih tragedija, ali neke surovosti doista ne poznaju granice. Ostaju fosilizirane na grudima, rukama, u očima. Utisnute navijeke.

Negdje sa neba pružale su se majčinske ruke koje su nosile svoje dijete kroz goli život, štitile ga i milovale.

I tako, jednog jutra, jer je bilo preriskantno ostati i dalje u toj kući, dobri ljudi, Mile i Grozda su je obukli u odjeću njihove kćeri i uputili se s njom pješke prema Višegradu. Da je vrate ocu. Morali su proći pored neprijateljskih kuća, onih neprijatelja koji su je danima tražili. Uspjeli su. Spustili su se u Višegrad i pronašli njenog oca. Sjeća se nana da je otac uzeo u naramak, izgrlio i izljubio svoje čedo. I kako kaže, sve svijeta što je tada bilo u Višegradu se okupilo da vide tu malu Neziru. Napokon ponovo spojenu sa ocem, nakon haosa kojeg je preživjela.

Majčinim suzama je bistrila svoje, majčinom toplinom grijala dušu.

Tu priča, dakako, ne završava. U vremenima koja su uslijedila, moja nana i pra dedo su proživjeli još mnogo toga, ali su se čvrsto i odlučno držali zajedno, jer su na kraju samo jedno drugo i imali. Besprijekorno vjerovanje u bolje sutra je, na sreću, izgradilo neke bolje živote, kad su konačno nesretne sudbine dobile sretne završetke…

 

 

Biti dijete

Kad smo bili djeca sipali smo sok od borovnice u čaše i pravili se da pijemo vino, grisini su nam bile cigare, a Tic Tac tablete.  Jeli smo eurokrem iz tegle kašikom da mama ne vidi. U proljeće se penjali na komšijine trešnje, ljeti krali kukuruze, a zimi pravili bunkere od snijega i grudvali se. I u kuću ulazili promrzli i mokri. Kad bi nam zaštopala igrica, nismo obarali sisteme i reinstalirali programe, već bi samo puhnuli u disketu i ona bi magično proradila. Kad bi se vozili autom po kiši, gledali bi kapljice kako se slijevaju niz prozore i uzbudljivo pratili koja će prva stići do dna stakla. Zatrpavali smo potkošulju, gledali crtane prije Dnevnika, išli spavati s upaljenim svjetlom u sobi. Pili smo hladnu vodu vrući i zadihani, ne flaširanu, već direktno iz šlaufa, jer nismo imali vremena izuvati se i ulaziti u kuću. Radovali smo se kad dobijemo temperaturu, jer ne moramo ići u školu (a ništa nas ne boli). Kupovali su nam šarene laže, strašili nas da će nas pojesti mrak, odnijeti babaroga i ukrasti cigani. Morali smo pojesti i posljednji zalogaj iz tanjira, jer nam je tu sva snaga i nikako nismo smjeli mrviti, jer i mrve plaču. A glavno pitanje nam je bilo: „Imal’ šta slatko?“, na šta bi nerijetko dobili odgovor: „Eto ima jabuka.“ Nismo smjeli zviždati jer prizivamo miševe, niti piti kafu, jer će nam izrasti rep, a da ne spominjem gledanje televizije izbliza.     U tom slučaju će nam ispasti oči. Pare koje smo dobijali za rođendane ili Bajrame su nam „čuvali“ roditelji.

Ali smo bili bezbrižni i zaluđeno sretni. Nismo znali šta znači odrasti. Živjeli smo u trenutku i svijet nam je bio velika bajka gdje se sve moglo zbiti. Lunapark sa izmišljenim strahovima i sa puno zadivljenosti i smijeha. Mirisali smo na nevinost i belaj istovremeno. Uživali smo u jednostavnosti.

Sjećanja na ta bezbrižna vremena danas sa sobom nosimo kroz život, i negdje u sebi svako od nas krije žal za djetinjstvom i suludo dječije pitanje, da li se baš moralo odrasti?

 

 

Prošetati Vilsom

Prošetati Vilsonovim šetalištem, u narodu poznatije, Vilsom, pružiti korak predveče, dok se majsko sunce nevoljko i sporo spušta, naginjući se sve više ne bi li još malo promatralo šetače, najbolja je relaksacija nakon napornog radnog dana. Biti sam ili u ugodnom društvu, svejedno je. Šetajući kraj Miljacke, sa usplahirenim patkama sa glavama vječito zagnjurenim u vodi i slapovima koji prevrću izgubljene lopte kao loto bubanj, čovjek se osjeća umirujuće i uživanje je glagol koji iz pasiva prerasta u aktiv. Galama djece koja ne opterećava, zvona na biciklima, pitomi zvuk vjetra dok šušti nad zelenim krošnjama drvoreda lipe, osjećaju se sa svakim korakom. Na drvenim klupama većinom sjede zaljubljeni, a njima se živo fućka za svijet. Postoje samo njene/njegove usne i njene/njegove oči. Kokičari prodaju kokice, sladoledžije sladolede. Tamno-narandžasto nebo je večernja bojanka pticama pred počinak. Svijaju krila u onim istim krošnjama lipe, dok im onaj isti vjetar češlja gusto perje. Stopala šetača ostaju trajno utisnuta na asfaltu, sa nevidljivim brojačem koraka, koji ih dnevno broji na hiljade. Idila lagane šetnje pokreće bujicu osjećanja. Odjednom se sjetiš djetinjstva, prve simpatije, dana kad si naučio voziti biciklo, onog cuke što te vječito ganjao kad si bio mali, dugih šetnji sa roditeljima…    Ono nekad u sekundi postane sad. Korak za korakom, sjećanje za sjećanjem. I tako stigneš do mosta Suade Dilberović, okreneš se i ispred sebe vidiš onaj isti drvored koji ti je do maloprije pravio hlad. A u hladu još šetača koji razmišljaju o djetinjstvu, o prošlim sjetnim vremenima, o planovima za budućnost, nadama i željama…    U šetalištu koje podjednako šeta i misli i tijela, čiji mir terapeutski djeluje i na dušu i na um, i čije staze rado udome naše bestežinske korake…

 

 

Crveni kružići

Nekada neobjašnjene stvari trebaju ostati – neobjašnjene. Sva razmišljanja, sva naukovanja i možebitna filozofiranja nekada postanu bezvrijedna pred čudom koje se desilo. Samo od sebe, potaknuto silama koje moderni svjetonazor još nije dokučio definisati. Pa neka ga onda tu, nek’ budi maštu, nek’ se prepričava i bude dio paralelnog, misterioznog svijeta u koji sa velikom dozom strahopoštovanja zalazimo. Ili je samo riječ o slučajnosti. Ko će mu znati. Neko će pričati o nadnaravnom, neko tražiti prihvatljivije rješenje za osjetljive glave, neko čekati nauku da upre prstom u najlogičnije, ali istina je obično negdje između. Tako je i ova priča satkana od učinkovitosti starih običaja.

Kad sam imao nepunu godinu dana, na obrasčićima mi se pojavilo crvenilo. S obje strane po jedan crveni kružić. Simetrični i gotovo jednaki. Roditelji su me vodili doktorima. Jedni su govorili kako će crveni kružići nestati sami od sebe, drugi prepisivali kojekakve terapije, kreme i td. Ali crvenilo je i dalje bilo prisutno. Niko nije znao reći odkuda se pojavilo niti na koji način ga ukloniti. Sve do jednom, kada je jedna stara nana rekla mom ocu pomalo nevjerovatnu i sujetnu stvar. Da ode na cigansko ognjište preko vode  i uzme ugarak od ugaslog žara i time pomaže crvenilo na mojim obrazima. Na kraju je roditeljima ostalo još samo to da probaju.    I tako je otac otišao preko vode u kraj gdje su živjeli cigani. Pronašao je jednu staru ciganku i ispričao joj priču. Ciganka ga je saslušala i potom naložila vatru na ognjištu, i s ocem sačekala da vatra izgori, da se žar ugasi, te mu u ruku stavila ugarak da ponese kući. Mama je ugarak potopila u vodu i time nakvasila moje obraze. Crvenilo se povuklo, a kružići nestali kao da nikad nisu ni bili na mojim dječijim obrazima.

Običaj koji seže decenijama, ako ne i stoljećima unazad, utkan u tradiciju, običaje i vjerovanja naših naroda. Vrlo rijedak, baš kao i crveni ožiljak koji se pojavi na jednom od hiljadu djece.    Za sve ima lijeka. U prirodi, u neobjašnjenom, na najmanje očekivanom mjestu, nekad, negdje… Misteriozno, baš kao i ciganski rituali, običaji, životi. I ko bi rekao da baš oni, baš ti ljudi sa margina umiju od ugarka napraviti lijek. Tako jednostavno, a tako nerazumljivo.

Hvala im!

 

 

Sunčani dani

Eto proljeća, prolijeva se po ulicama i avlijama našeg mjesta. Lijepi dani očekuju da budu zapaženi, popraćeni osmijesima i suncem koje ide u oči. Na livadama trava niče kao zubi novorođenčetu,  a svježi mirisi ulaze u kuće kroz širom otvorene prozore. Načičkali se jorgani, dušeci i šliferi po balkonima, da se zrače dok je sunca. Cvijetnjaci čekaju da budu okopani, da ptice imaju gdje odmorit’. Kako fali oblaka, otkriva se ukrštenica na nebu, ocrtana od bijelih tragova aviona. Kao plava karirana košulja sa suncem na reveru. Sve riječi postaju lijepe, a sve priče završavaju dogovorom i stiskom ruke. Kerovi opet laju na sve i svašta, a mačke drijemaju tamo gdje hlad još ne dopire. Još je rano za bosa stopala, ali za sjediti uz sok i kekse pred kućom, u kratkim rukavima, rano nije. A i pravo je vrijeme za probati nove patike, prošetati, jer proljeće i jeste za šetanja. Ruku pod ruku i nogu pred nogu.

Ljudi se vesele proljeću. Smiju se. I to je najljepše vidjeti.    Proljeće, svrati češće…

 

 

Unutrašnji mir

Ranoproljetnu frtutmu je prekinuo neočekivani mir. Zadihana priroda sleti u golema nebeska njedra na još neočekivaniji predah. Osjetio sam to svim čulima. A mir smo bili mi. Oči su nam plesale u odsjajima zjenica, dok nas je iznenadna tišina prekrila staklenim zvonom. Gledali smo se bez treptaja i nije bilo te gravitacije koja bi u tom trenutku oborila naše zaljubljene poglede.

“Poljubi me!” – reče milosnim glasom jedva zvučnijim od vjetra koji nas je milovao. Poljubih je nježnim usnama jedva mekšim od zraka koji nam je punio grla. “Osjećaš li se sretnije?” – gotovo pjevnim glasom upitah. Položila je glavu na moj dlan i kao uplašeno kuče uz kerušu, umirila se ispod mojih bedara. Sve mi je rekla.

Sretna je, pomislih.

U tom je trenutku i svijet mogao stati, ali je jedan zadovoljni osmijeh pažljivo skliznuo s krajeva usana.

Sretan sam, pomislih.

 

 

Pokreni se

Odustati znači ne vjerovati. Ne odustaj, vjeruj! Sve možeš kad čvrsto odlučiš biti na zemlji i sve možeš kad udariš šakom o zamišljeni sto negdje na proplanku sa glavom zabijenom među koljenima, jer si zamalo odustao i osjetio da si nejak. Ali to nisi ti. De pogledaj tog malog leptira što ga krila povazdan nose od cvijeta do cvijeta. On ne razmišlja ima li cvijeća, on cvijeće samo traži, jer zna da je tu negdje. Pogledaj te male laste što s krhkim krilima prelete stotine kilometara da uhvate posljednju zraku toplog sunca. Ne pitaju se hoće li im sunce okupati krila toplotom, jer znaju da je sunce tu. I znaju da će mu doletjeti. Ne odustaju. Nemoj ni ti. Sve tvoje želje neka budu tvoja htjenja. Svaku tvoju misao neka prati pokret ruke. Budi svoj. Vjeruj. Raširi krila i preleti svoje strahove. Podigni tu glavu zagnjurenu među koljenima i isturi je među oblake. Odozgo imaš bolji pogled. Vidi gdje ti fali, gdje zapinje, vidi gdje je put koji trebaš utabati odlučnim koracima. Ti si snaga svoga uma. Ti si pokretač svojih prohtjeva,  ti si materijal za ono što želiš da postaneš. Napravi od tog materijala skulpturu svoga ja, onakvu kakvu želiš sutra vidjeti, savršeno isklesanu kao Mikelanđelova. Jer ti to možeš. Radi nove stvari, smij se više. Neka se svaka tvoja tačka u zarez pretvori, neka se nastavi dobra priča. Ne kompliciraj ionako komplicirani svijet, radije potraži gdje je čvor i odveži ga, a snagu ne traži u obećanjima, nađi je u sebi, jer tu negdje čuči u malom prstu. Živi i budi svoj. Jer samo tako ćeš se jednog dana okrenuti iza sebe i vidjeti da si uspio, prkosio neuspjehu i bio glavni junak priče o jednom neustrašivom heroju svoga doba.

 

 

Branka i Jovo

Devedeset treća. Mi na Pofalićima u jednoj garsonjeri veličine kutije šibica. Monotonija zvukova ispucanih metaka svakodnevno plaši šarenilo mašte jednog petogodišnjaka. Oskudne igračke koje su me već prerasle dobro zabavljaju jednog trogodišnjaka.

Dedo kod familije u nekom podrumu nestrpljivo čeka kraj rata, otac brani još ono što se odbraniti da u ovom našem gradu, gdje je puška lični pribor za održavanje života i gdje su ratne uniforme najbolji odjevni predmeti iz modne kolekcije jesen zima ’93. Mama i nana na Koreji u redu za vodu čekaju svojih pet minuta ispred cisterne. Ruke okićene kanisterima, cupkajući s noge na nogu, razmišljajući kako još jednom prevaliti put do stana pod punim teretom i ostati van dometa snajpera i granata. Petogodišnjaka i trogodišnjaka su ostavile kod tete Branke i čika Jove. Stan do našeg.

Dvoje, u to doba, kasno srednjovječnih ljudi koji su mog brata i mene voljeli kao svoju djecu, svoje unuke. Njihov skroman stan je bio naš drugi dom. Branka bi nam čitala najljepše priče iz najdebljih knjiga koje sam vidio. Svaka je priča bila ocrtana i svaka sa porukom dobra na kraju. To su dječije godine kad se dobro u djecu i usađuje. Dobro unutar četiri zida, soba bez predrasuda, ljudi bez mržnje, puni topline. A izvan četiri zida, tamo iza prozora neko tenkovima usađuje „dobro“, neko jurišima pokušava stvari postaviti na svoje mjesto, neko manire prenosi odobravanjem paljbe na opkoljeni grad. Ali ne meni i bratu. Branka i Jovo su nam ono pravo iskreno dobro usađivali na najbolji mogući način. Dječijom igrom, pjesmom, s puno smijeha, i ne znajući hoće li nam se mama i nana vratiti žive. To je bila snaga, smij se i kad je najteže. Odvajali bi nas od bezbojne stvarnosti, usrećivali, i bar za trenutak i svoje strahove potiskivali u stranu. Jove se sjećam da je uvijek sjedio na svojoj stolici nasuprot kauču gdje je Branka iscrtavala normalan život dvojici dječaka. Bio je nekako ozbiljan, brižno ozbiljan čovjek oštrih crta lica. Odveć sijed. Visok. A Branka uvijek dotjerana i vesela, u inat svima onima koji hoće da vide uplakana i bijedna lica stanovnika ovog neslomljivog grada.

Bila je prava gospođa. Ponekad bi brat i ja dobili i poneki slatkiš, red čokolade pažljivo savijene u pogužvani sjajni papir ili češće nešto od onih stvari iz lanč paketa što se zamute s vodom. Jednostavno, brinuli su o nama dok su mama i nana prtile kanistere čiste i pitke vode između barikada. Bili su naše vodilje, naše komšije, jedna Branka i jedan Jovo. I tako gotovo svaki ratni dan.

Danas je teta Branka vjerovatno starica sa meni nepoznatom adresom stanovanja. Siguran sam da i dalje drži do sebe i da je još uvijek onako ponosna i dostojanstvena gospođa. Puna života, puna elana. Dugo je nisam vidio. Valjda sudbina nekako preusmjeri živote na drugu stranu. Ni čika Jovo više ne sjedi u svojoj omiljenoj stolici, on je prije deceniju i više odšetao sa ovog svijeta.

Sjećanje na dvoje tako divnih ljudi ne jenjava. Bili su ono dobro iz rata. Ona ruka koja te čuva od vanjštine stvarnih događaja, onaj topli glas koji nadjačava sve rafale i ono dvoje ljudi koje komotno mogu nazvati herojima – herojima mog ratnog djetinjstva.

 

 

Lov na snove

Usidren ležim na dobro poznatom krevetu. Kao čadž crna soba skuplja se ispod kapaka mojih očiju. Obrisi prozora ocrtavaju kvadrat na okruglim irisima mojih zjenica. Sitni noćni sati ne sklapaju moje trepavice. Nekada je čovjeku potrebno da sluša kako diše. Da osluškuje svoja pluća kako se šire i skupljaju, da opipa zrak koji ispušta iz grla.

Misli tumbaju mozak. Čas sam u djetinjstvu, čas u dubokoj starosti, čas zamišljam stvari koje se nikad neće desiti, čas protutnjam kroz one koje su mi se desile, čas ovako – čas onako. Nogom tražim tih par sekundi hladne površine jorgana, ruke iznad glave, pa ih pružam niz tijelo. Sve, ali samo neće san na oči. Vrtim se i uzalud osluškujem da li ću čuti riječi neke zalutale uspavanke.

Kazaljke su se davno poklopile. Ona koja pokazuje minute je od tada napravila puna dva kruga. Zatvorim oči, utišam misli i pokrete, jorgan kao mirna voda, ne talasa. Umirim se i čekam san da izađe na vidjelo. Sa repetiranom rukom da ga uhvatim na prepad i progutam u jednom zalogaju, da me uspava kao tableta za spavanje. Da me uljulja u kolijevku mirne noći. Napravio sam mu čeku, žmirim, strpljivo čekam, kad me samo odozgo, iznenada, kao val hladne vode poklopi i ponese ka pučini svih mora koja talasaju iznad svih dubina gdje se kriju sve one pojave koje ti dolaze u snu, pa koju zagrabiš!

 

 

Čovjek i priroda

Prijaju mi lagana i sunčana, ta teška i kišovita jutra, večeri. Prijaju mi ta umirujuća i uznemirujuća svitanja, mirni i nemirni zalasci sunca. U svakoj toj prilici je nešto posebno, rađanje ili umiranje svjetlosti, rađanje ili umiranje mraka, crno bijeli kontrasti puni boja. Šarene crne na sve strane.

A ponekad bi melanholične misli sve preokrenule, pa su večeri pametnije od jutra, predvečerja rude, a zore uspavljuju i snivaju. Pa ko zna na čemu se sve završi. Sve ti zafali, ali sve pretrpiš.   I svaki entuzijazam bude uspješan i sve krive linije ispravljene.   I malo po malo, sretan si bez razloga.

 

 

Ive Andrića 6/9

Pripadam li onim generacijama koje se mogu pohvaliti zdravim i sretnim djetinjstvom? Moram se pohvaliti da pripadam. Iako sam dobar dio djetinjstva proveo u ratnom, a ostale u postratnom Sarajevu, nikada nije manjkalo igre, graje, kreativnosti i maštovitosti, druženja, dječije galame, belaja, poderanih koljena, smijeha, suza i prave raje.

Odrastao sam na Alipašinom Polju, u A fazi. Tu smo se doselili u ljeto ’94.-e sa Pofalića, i godine oporavka koje su uslijedile, koliko god bile teške, za nas djecu su bile prave dječije. Bio raspust, ljetni ili zimski, bilo školsko doba, svaki slobodan trenutak smo provodili napolju. Ljeti bi najviše igrali lopte,    dok smo god na nogama mogli izdržati, i to na livadi ispred zgrade, sa majicama kao stativama i nekom krpenjačom koja svako malo završi na cesti ili na parkingu ispod nekog auta. Pa onako iscrpljeni i žedni, našli bi neku praznu flašu i onda ulazili u haustore i tražili vode od komšija sa prvih spratova, jer je svako od nas, potrefilo se, stanovao na višim spratovima. Nije nas spriječavalo jako julsko i augustovsko sunce niti iznenadni ljetni pljuskovi da čitave dane, od jutra do mraka provodimo ispred zgrade, igrajući se raznoraznih zanimljivih igara i moleći mame kad nas zovu da jedemo da ostanemo „još samo malo“. Ganje, žmire, picigena, skakavaca, ta-ta, aberećke abertude, između dvije vatre, igrali bi se povazdan i to su samo neke od igara koje bi nam okupirale vrijeme i maštu.

Zimi je to bilo sankanje i grudvanje. I naravno opet lopta. Fudbal na snijegu. A sankali bi se na uzbrdici iznad zgrade. Dječiji uzvici bi se prolamali dok bi sankama jurili padinom niz dobro utaban snijeg. Kada bi neko pogledao iz daljine ka toj uzbrdici, vidio bi djecu sa skafanderima jarkih boja i debelim kapama kako se, kao niska šarenih bisera, jedno za drugim spuštaju niz padinu. Svi veseli, svi sretni. I tako cijelu zimu, dok bijelinu snijega ne bi zamijenili zelenilo i svježina ranog proljeća, kada su i školski dani uveliko trajali, a oni su bili jednako zanimljivi kao i dani raspusta.

Zajedno se išlo i vraćalo u školu. Damir, Danijel, Saša i ja, četiri druga iz istog razreda, sa istim ambicijama i istim dječačkim simpatijama. Jedna Minja i jedna Mersiha su lutale usijanim dječačkim glavama, i tada bi većina nas ponosno pokazivala moderne frizure u Nick Carter fazonu. Zaljubljivalo se u iste djevojčice, slavili se rođendani, čuvale se tajne, „prosipali“ se zajednički folovi, nosali se široki džemperi, starke i teksas jakne sa pijace, smijalo se, igralo, veselilo i drugovalo. Prava družina!

A predveče bi se sva djeca iz komšiluka okupila na „koti“, i cijela ulica bi odzvanjala dječijim smijehom i uzvicima. Pa do nekih doba. Sjedili smo i pričali razne priče, prepričavali doživljaje i kojekakve anegdote. Bili smo rasterećeni. Ili nas jednostavno roditelji nisu željeli opterećavati svim problemima i „sklapanjima kraja s krajem“ u tim turbulentnim vremenima. Jer djeci nije smjelo faliti.

Nerijetko se uhvatim u melanholičnom razmišljanju o svom djetinjstvu. Sa blagim osmijehom na licu i sjetom koja topi svu ozbiljnost svakodnevnice, sjećam se tog nevinog doba odrastanja. Puno se razlikuje od ovog današnjeg. Valjda došao takav vakat. Naš virtualni svijet nisu bila čuda tehnologije, imaginarni prijatelji sa displeja i zarazne igrice koje potiču na nasilje. Naš virtualni svijet su bili Super Mario, tenkići i lov na patke,  sa plastičnim pištoljem koji bi se obično pokvario nakon nekoliko dana upotrebe. I znalo se, maksimalno sat vremena igranja dnevno,   i da se nasadiš na glavu, mama nije dozvoljavala više od toga,    jer „ispašće ti oči“. Onda bi se Faruk i ja igrali igračkama, onim malim zelenim vojnicima sa plastičnim postoljem, gumenom loptom ili autićima, ili bi jednostavno otišli u Mambu da kupimo čokoladu ili kesu Kiki bombona i za kusur uzmemo po shock žvaku ili pez. To je bilo vrijeme kad se s pola marke u džepu bilo sretnije nego danas sa punim džepom para.

Sada su neka druga vremena. Kada ponekad autom prođem pored zgrade u ulici Ive Andrića u kojoj smo stanovali, ne vidim rastrčane dječake kako jure za loptom, niti curice kako se igraju lastike. Vidim prazno dvorište, a negdje iz dubine čujem veselu galamu mojih vršnjaka kako me dozivaju sa svojih balkona da ih sačekam da poigramo „na male“. Nostalgija.

I danas kada sretnem te drugove, prvo primijetim ona dječija lica koja pamtim, pa tek onda dobre ljude u koje su izrasli. Svaki od nas je odabrao svoj pravi put. Imali smo podjednake početke i zdrave ciljeve.

Imali smo jedni druge, imali smo neko dobro djetinjstvo…

 

 

Prizvuk zaljubljene noći

Prizvuk prohladnih noći usred proključalog ljeta je osvježenje koje mi naposlijetku ne da zaspati. Umislim da ću zaspati u behutu, da neću promjeniti stotinu poza i da će se san mirno spustiti pod jastuk, ali se prevarim. Sad kad je temperatura u sobi konačno prihvatljiva, temperatura u glavi roji misli i drži me budnim. Svakakvih tu misli ima. Dođe mi da uzmem mobitel i da je nazovem,   da čujem ono pospano halo i kako me pita što je zovem u ovo gluho doba. Da slušam kako pospano trepće i da joj kažem ono istrcano:

Hej, šta radiš?

Spavam budalo.  

I jesam budala, naravno da spava. Neću je ni zvati, iako mi iz glave ne izlazi. Pa razmišljam šta bi sad htjela. Znam da voli da gledamo nebo, a kad je nebo bogatije nego noću? Ima se tu svega za vidjeti. Kroz odškrinut prozor vidim parče tamnoplavog neba poprskanog sa milion svjetlucavih zvijezdica. Možda bih poželio koju i da joj skinem, ali nisu naše zvijezde za skidanja s neba. Neka ih gore,  jer odozgo sijaju najljepše. Dogovorili smo se koje su samo naše, i stvarno smo dobro izabrali.

Možda bi sad htjela da širom otvorim prozore, pa da zagrljeni slušamo tišinu noći, koja se kao glazura fino nanosi po svim čulima, ili bi osluškivali mjesec kako tiho broji Armstrongove korake, ili povjetarac kako pjevuši najfiniju baladu i naposlijetku i sebe uspava. Možda bi poželjela da joj izrecitujem uspavanku. Neku koju u hodu smišljam i puštam zvonke riječi da dopiru do njenog uha. Uspavanku koja završava sa poljupcem i mojom utrnulom rukom ispod njene glave.

I tako zamišljeno ležim dok mi pospanost polagano omotava oči i uši, kad najednom sav taj fini noćni mir poremeti zvono telefona. Na displeju njeno ime i uz njega srce. I najpitomiji šaputavi glas:

Hej, spavaš li?

-Ne, ne spavam, što si ti budna?

Ne mogu zaspati, razmišljam kako bi sad voljela s tobom gledati nebo i sve naše zvijezde, ili da širom otvorimo prozore i slušamo noć i njenu tišinu. Pa da mi izrecituješ uspavanku i poljubiš me za laku noć.

Noć spaja misli, ali samo misli zaljubljenih, budnih u sitne sate. Želje su uvijek iste, tako čiste i probrane. Dok sve spava, naše želje odmotavaju beskonačnu nit i savršeno se pronalaze i spajaju u mrkloj noći. Srca su najprecizniji radari. Na čehri ove noći se vidi da je dobra i smirena. Spajalica naših životnih papira.

 

 

Sevdah

Sevdah opisuje neke idilične, danas neshvatljive vrijednosti ljubavi, radosti, tuge, čežnje i blagostanja. Sevdah je i pjesma i više od pjesme. Sevdah je melanholija bitka, način razmišljanja, naglašena jednostavnost, posebnost u običnim stvarima, ljepota primijećena tamo gdje je nikad niko primijetio nije, a od pamtivjeka postoji. Sevdah je stanje uma s osvrtom na dušu.

Ljepota sevdaha je nekada ležala u romantiziranim pogledima na svijet oko nas, pa je tako bila satkana u stidnom pogledu mlade djeve iz krajička odškrinutog prozora stare kuće, kada bi hrabar i ljubavlju zaluđen momak došao iz daleka, samo da na tren krišom vidi njeno lice, umiljato i stidno, samo za njega čuvano. Ljepota se krila u mirisu ruža, pažljivo njegovanih, suncem obasjanih i izvorskom vodom zalijevanih. Izvorskom vodom, zahvaćenom rukom one iste mlade djeve i prinesene mekim usnama da napoji grlo i osvježi dušu. Ljepota sevdaha se krila u hladu borova, cvrkutu pjevnih ptica, mirisnim sokacima, akšamlucima i meraku i rahatluku. Eto to je sevdah. Opipljiv samo onima koji znaju i u najobičnijim stvarima da ga nađu i osjete, i da merače i sevdišu.

Sevdah je i bol duše, tiha patnja za voljenom osobom. Patnja uz koju se ne može vrištati, već ona koja istiha nagriza srce i dušu, pa te tjera da uzdahneš. On jeca u prsima, a ne da da zaplačeš,    on bohti u grudima, a neće da se rasplamsa. Sevdah je blagostanje pronađeno u najvećoj boli, blagostanje zbog kojeg zavoliš tu svoju bol.

Sevdah je idilična atmosfera sporazumijevanja sa svijetom, on je sloboda, emocija, on je harmonija života…

… i predah i uzdah…

 

 

Srcolika zemlja velikog srca

Ponekad se zapitam zašto putovati po bijelom svijetu, a prvo ne upoznati svoju avliju. Ima tih kutaka koji djeluju kao sa druge planete. Neke koja je postojala prije stotinu, hiljadu, deset hiljada godina, pa nestala, a nama prenijela sve svoje ljepote. Ostavila u amanet. Sva ta mjesta može osjetiti samo domaći čovjek, spoznati svu punoću te ljepote i razumijeti da jedino on srcem doživljava ono što vidi. Svi ti kutci koji smiruju, biserni vodopadi ili zelena jezera, kameni mostovi ili stare kuće, pitomi šumarci ili gorde planine, gradovi i sela, svi su idilični i samo naši. Bosanski.

Ne zalaze turisti u srž onoga što vide. Oni pogledaju, uslikaju i odu. I Vijećnicu i Vrelo Bune i tvrđavu Kastel i Stari most i kanjon Rakitnice. Put ih nosi dalje. Mi ostajemo, mi vidimo srž tih vrednota, tradicije, prirode, bajke sa stvarnim likovima. Naše oči su naši fotoaparati, sa unaprijed izrađenim fotografijama u koje uskočiš jer možeš, jer znaš i osjećaš ono što vidiš, ono što je tu, u našoj zajedničkoj avliji. Živimo obavijeni onim što imamo, ćebadima od ravnoromanijskih poljana, sa resama od hladnog Vrbasa i toplinom hercegovačkog krša. Umotani od glave do pete. Navijeke. Naša nam je avlija najpreća, jer smo baštovani koji je održavaju lijepom i rodnom.

Pa opet se zapitaj, zašto ići negdje tamo daleko, a ne spoznati blizinu, ne spoznati ono što te određuje i što će te određivati, ma gdje bio. Popenji se na vidikovce da jasno vidiš sve što ti se pruža, gdje jednim pokretom oka s lijeva na desno vidiš ono što je tu stoljećima i više, samo za tebe, da se nagledaš i da punim plućima udahneš i spoznaš gdje si i kome pripadaš. Da upoznaš nas same, da posebnom doživiš tisućljetnu grudu svoju i smiriš srce u srcolikoj zemlji velikog srca.

 

 

Obični i posebni

Život kraj sarajevskog aerodroma je kao život pored bilo kojeg drugog aerodroma, samo što je ovaj naš nekako „među kućama“, a jedna od tih kuća je i ona u kojoj stanujem i u kojoj sam proveo dio djetinjstva, kad smo se s Alipašina vratili u Donji Kotorac.    Avioni svakodnevno slijeću i polijeću, a mi smo nekako navikli na taj zvuk mlaznih motora, pa ga više i ne registrujemo. Neko će se našaliti i reći da nam je neobično kad u pozadini ne čujemo zvukove aviona. Kad smo kao djeca igrali lopte u Krugu, znali smo preskakati ogradu koja dijeli aerodrom i naselje, kad bi nam lopta otišla preko. I onda obično onaj kome lopta ode „preko noge“, preskoči ogradu, otrči po loptu skoro do piste, nabije je nazad na betonski teren i brže bolje se ponovo penje po ogradi dok nas ne bi ljudi iz GSS-a „provalili“, pa sa velikim džipovima sa rotacijama došli da vide šta se to dešava. Ali do tada bi igra već uveliko bila nastavljena. Danas iz udobnosti naših dvorišta posmatramo avione kako dovoze putnike u Sarajevo iz cijelog svijeta i kako ih iz Sarajeva odvoze u cijeli svijet. Baš eto odatle iz moje mahale.

Život pored starog butmirskog hipodroma je kao život pored bilo kojeg drugog hipodroma, samo što je ovaj naš bio kudikamo opasniji, kako po konje i džokeje, tako i po gledaoce. Još se jasno sjećam tih „na sve ili ništa“ utrka, kada bi redovno u svakoj utrci po neki konj u punom galopu probio zaštitnu drvenu ogradu i uletio među raju. I to vječito na istom zavoju, koji je bio preuzak za tako brze i istreniranje konje. Mi djeca bi uvijek bili tu negdje blizu,     da imamo bolji pogled na nesvakidašnja dešavanja. Bilo je tu povreda i lomova, ali srećom, nikada nijedan smrtni ishod. Čini mi se, baš zbog veličine i posebno tog dijela trkače staze je hipodrom premješten par kilometara iza. Danas je na mjestu tog nekadašnjeg hipodroma kamp F.K. Sarajeva.

Život pored sarajevskog ratnog tunela, ili poznatijeg kao Tunel spasa je jedinstveno iskustvo. Nije kao život pored drugih ratnih tunela, jer drugih ratnih tunela i nema. Bar ne ovakvih kao ovaj naš. Živjeti tako blizu Tunela spasa znači svakodnevno dolaziti u dodir sa turistima. Kada bi se kao djeca igrali na ulici, autobusi su nam često kvarili merak, jer bi se svako malo morali sklanjati da prođu, a strani turisti bi u nas djecu sa žaljenjem gledali kao u neku drugu rasu, slikajući nas, i misleći da ne znamo ništa drugo osim ratnih dešavanja. Doduše, nakon potresne ture u Tunelu, drugačije nisu mogli ni pomisliti. Prije par minuta bi na ratnim snimcima gledali naše očeve kako hrabro brane grad sa prve linije,  a par minuta poslije bi gledali nas, njihovu djecu kako trče veselo po ulici. Danas su turisti brojniji nego prije petnaestak godina,   i mogu reći da više i ne primjećujem da li nas gledaju drugačije. Danas se u svijetu ratuje više nego prije, i valjda su se nagledali izbjeglica i naroda pogođenih ratom, pa im mi više nismo zanimljivi.

Život pored međuentitetske granice je stabilan i miran. Ima jedan most koji dijeli istu rijeku, ima jedna cesta koja dijeli istu livadu. Iako se još vuku repovi prošlog rata, komšijska situacija je sve bolja. Jedni drugima koliko toliko valjamo. Ima jedan mladić s one strane mosta što dođe na igralište, pa zajedno poigramo basketa.  I drago mi je to vidjeti. Jer tako i treba biti, kao nekad. Inače nam nema naprijed.

Život u blizini NATO baze je valjda kao i život pored bilo   koje druge NATO baze u svijetu. Nemamo baš puno dodira s njima.   Ipak je to vojska. Ozbiljna ekipa. Ograđeni su visokim ogradama sa bodljikavom žicom i stražarnicama, izolirani u svom svijetu u mini gradovima na našoj zemlji. Kao što rekoh, sa njima nismo baš na ti. Ali, sjećam se jedne prilike, kad smo se prije par godina jedne ljetne večeri, mi kotaračka raja družili u blizini baze. Ostali smo tu do kasno u noć, već gladni i žedni, kad Gaga ode do velikih ulaznih vrata baze. Pokuca jako, pa još jednom. Unutra se začu kako neko otvara jedna, pa druga vrata, pa konačno ova zadnja, masivna željezna. Izlazi jedan vojnik stranac sa puškom u ruci, a Gaga onako nonšalantno, na čistom engleskom ga upita: „Do you have to eat?“  (Du ju hev tu it?), na šta se ovaj samo vrati i zamandali ponovo cijeli špil ulaznih vrata. S naše strane smijeh do suza, a s njegove garant ona dobro poznata „gdje ja ovo dođoh majko mila“. Čudni su ti stranci!

Uglavnom, Donji Kotorac je malo poznato, ali po mnogočemu posebno mjesto. Komad zemlje sa historijom. Ovdje se hiljadama godina živi, čemu svjedoči i jedna od ulica koja nosi naziv Katera, po imenu naselja Katera (Kotorac), koga još u X stoljeću spominje car Konstantin Porfirogenit. Ljudi su ovdje pitomi i radni. Sasvim obični, a sasvim posebni.

Ispod nas zemlja koja krije još mnogo komadića daleke historije i raznih ratova, oko nas aerodrom, ratni tunel, NATO baza, granica, a iznad nas nebo, tako veliko za naše malo mjesto, a opet premalo za sve ono što to mjesto jeste.

 

 

Proljeće je 30. u septembru

Proljeće pred sami kraj septembra, onako okrepljujuće zapljuskuje Sarajevo. Ptice krilima zašivaju nebo, krpe sunce da još malo utopli ovaj naš grad, a betonske pločnike masira samo lagana proljetna obuća, baletanke i starke. Sunčane naočale su ponovo na glavama, a majice kratkih rukava će još pričekati prije nego budu posložene u krajnje dijelove ormara. Baščaršija vrvi od turista, a na bilbordima se još mogu naći julske ponude za ljetovanje u Grčkoj i Crnoj Gori. Grad buja kao velika bašta, dok tržni centri kao plastenici sa najboljim urodom mame berače. Neki su radnici tek primili martovsku platu, a studenti položili junske ispite. Zaljubljeni su ponovo okitili parkovske klupe, i ne misle ustati dok ne zahladni. Vozači automobile voze s otvorenim prozorom i izbačenim laktom. Grad je luckasto nemiran potkraj septembra, kao uljuljano dojenče koje se razbudi na povišen glas i upaljeno svjetlo. Ali ga brižna majka  opet vješto uspava. Polagano, sve će se smiriti i doći na svoje.  Samo tiho. Šššš jesen je na pragu…

 

 

Stub mog odrastanja

Od uzbuđenja je mislio da svi znaju da je dobio sina kad se tog   13. jula vozio prema porodilištu Jezero. Toliko je bio ponosan. Ime mi je nadio i prije rođenja, prema ulozi šegrta sahadžije iz filma „Walter brani Sarajevo“.

U ratu nam je pješke iz Kotarca pretovaren i iscrpljen na leđima donosio hranu na Pofaliće. Preko cijelog grada pod granatama i snajperima. I onda nazad na prvu liniju. Četiri godine. U istom tom ratu je u štali otelio kravu, dok su aprilske granate padale kao novembarske kiše. Za novi život pa makar i hajvana, u inat hajvanima na brdima iznad Sarajeva. Bio je borac otadžbine i spasioc ovog grada. Koliko su kilometara njegove vojničke čizme proprtile snijega na Igmanu i Bjelašnici, koliko su njegovi prsti osjetili promrzlina, a njegova ramena prenijela ranjenika i municije, koliko oči vidjele zla, a srce se ohrabrilo biti prsa u prsa sa neprijateljem… Šta je strah do slabost, a slabostima tu nema mjesta.

Poslije rata je porodičnoj kući vratio onaj stari sjaj, nekoć srušenoj haman do temelja, izgorjeloj i granatiranoj stotine puta. Pa na ruševinama, uz nesebičnu pomoć drugih, izgradio novi stari dom. Ni mir nije uvijek znao biti lahak. Ali je bar saburan.

I danas naporno radi. Sve za porodicu. Ali danas više nema pretovarenih rusaka i izgorjelih crijepova. Danas ima jedan malinjak i plastenik za uvijek svježe voće i povrće. Danas ima mir da akšamluči uz kafu sa porodicom ispred kuće. Iste one koja je dvaput pravljena u trideset godina. Danas ima komšije koji rado svrate na jedan fildžan i da prozbore koju pametnu. Danas ima merak za koji  se borio čitav život. Ima poštovanje. I omiljeni je i dajdža i tetak i komšija i prijatelj. U njemu još ima damara za pozitivne stvari.  I unatoč svemu što je proživio, u njegovim očima vidim sjaj i nesebičnost da drugom bude bolje nego njemu. Vidim podršku na   svaki moj neuspjeh. I iskrenu suzu za svaki uspjeh. Vidim ruke   pune ožiljaka, da mekše ne mogu biti, vidim leđa puna tovara, da uspravnija ne mogu biti. Osjetim gordost i svu dobrotu bosanskog čovjeka.

Iako osjeti svaku promjenu vremena na svojim kostima, gotovo  i ne dozvoljava da se to primijeti, jer je za svoje uvijek zdrav i spreman. Nepokolebljiv i jak. Ko’ momak od pedeset i sedam. Uzor nama mlađima i najbolji dokaz da se svako dobro uvijek u životu vrati. Stub mog odrastanja i centar moje sadašnjosti.

Otac.

 

 

Obasjani mjesečinom

Tamo neka klupa, u jednoj aleji beskonačnog drvoreda, u junu tamo neke godine, jedno veče, bijaše zauzeta. Dvoje zaljubljenih tu jedno drugom prepričaše prošlost i poželješe zajedno proživjeti živote.

Očima joj je skidao zvijezde sa neba, a ona upijala njihov sjaj i zračila kosmičkom energijom. Svu pažnju je posvetila njemu i njegovim naumima. On posta sazvježđe za sve njene zvijezde. Posta šapat koji je umiruje, blagostanje koje je podsjeća na sve što je lijepo.

Toplina ljetne večeri mu rastopi srce i on joj reče svoje naume, nimalo oprezno, bez zadrške, otvori priču o njima. Upijala je svaku njegovu riječ i bojažljivo se veselila onom što slijedi. Prvi poljubac. Onaj koji će otvoriti kapiju za još sto, dvjesto, hiljadu.

Sve se činilo savršenim. Kalup njegove ruke je savršeno pristajao uz njenu, usklađeni koraci dok šetaju prema civilizaciji i svjetlima grada, stopostotna želja da sve uspije. Tišina se prelijevala preko njihovih usana dok su uživali u mirnoći šetnje. Riječi su bile suvišne, činilo se da je sve u tom trenutku bilo suvišno osim njih samih. Oni su bili potrebni. Svaki početak je težak, ali ovaj, ovaj je bio mala maca, tako jednostavan i sudbonosan, tako uklopljiv u njihove živote. Da ih je neko gledao s leđa, vidio bi dvije figure kako se pretapaju u jednu, ramena koja ni ritam koraka ne može razdvojiti.

Nestajali su u daljini uzbuđeni novim počecima. Odlazili u mirnu, samo za ove stvari preodređenu noć. Nisu se grane nadvijale nad njima da osluškuju šta im srca govore, mogle su biti kilometrima daleko i opet bi čule te tajanstvene riječi. Toliko su bile glasne i pune ponosa, sve te riječi želje i zadovoljstva. Njene smeđe oči su savršeno pristajale uz njegove zelene. Kao zemlja i trava. Od iskona do beskraja. Zajedno su činili jedinstvo.

Nebo nije odavalo poziciju mjeseca. Zar je to bilo i bitno,  njena unutrašnja, rođenjem utkana mjesečina ih je obasjavala zlatnim  treperećim sjajem, a on je rukom u zraku iscrtao prvo slovo njenog imena i srce, da ostanu utkani u onom očima nevidljivom, ali srcima stvarnom i iskrenom. Sad i zauvijek.

 

 

Idealizam materijalizma

U sjeni vremena starimo. Nosimo svoje uspjehe i neuspjehe kao košaru sa jabukama. Neke su zrele, neke zelene. Svejedno ih grizemo. Te jabuke nas hrane, ti uspjesi i neuspjesi nas čine i upotpunjuju. Svako od nas pokušava postići što više, otkinuti što više od života koji nam nije samo uzaludno dat. Djeca sanjaju, a mladi sanjare.    I onda dođe vrijeme kad se snovi ostvaruju ili odbacuju. Kad se moramo odlučiti kako dalje, pratiti svoju zvijezdu ma šta bilo ili živjeti nametnuto, linijom nižeg otpora. Valjda su to te životne raskrsnice o kojima smo toliko slušali. Pa te naposlijetku i jedan i drugi put povedu nekamo. U život ili životarenje, u tugu ili sreću, u dosanjavanje ili buđenje. Na tom putu ništa nije crno ili bijelo, isprepliću se sve nijanse, iskustva, putevi drugih ljudi, pokušaji, riječi, dijela, energije, logičnosti i emocije, strahovi i slobode.  I tada se u nama stvara čvrstina, otpor. Čovjek mora osjetiti i tugu i sreću da zna da postoji. Ta dva osjećaja nisu suprotnosti, oni su jedan novčić s dva lica, sklad i nesklad, jin i jang.

Tuga i sreća nisu voda i ulje izliveni u čašu, tuga i sreća su voda i vino pomiješani da ublaže naše osjećaje.

I onda shvatiš da živiš. Da se kreće. Taj fluid vremena prožima sve ono što mi jesmo. Sve stane u tu naizgled jednostavnu jednačinu vremena, jednačinu sa dvije nepoznate; ti i sudbina. I uvijek će   se naći neki matematičar života koji će reći kako se te dvije nepoznate ne mogu mijenjati. Ali se varaju, ljudi se mijenjaju,     a promjenom sebe mijenjaju i svoju sudbinu. Pokloniti nekome dragom cvijet, pozvati starog prijatelja na piće, usred napornog rada stati i odišćiliti pola sata uz kafu, nakaniti se i prošetati planinskim stazama ili jednostavno, obradovati sebe osmijehom, naša je odluka, naša volja i naš uticaj na sudbinu, indigo papir za sve što nam slijedi. Pa kako odlučiš, živjeti pod full gasom ili kočiti na svakoj krivini. Jedno nosi opasnost i uzbuđenje, drugo opreznost i limitiranost.

Rizik je živjeti bez rizika.

Ponekad sreća diktira put. Ničim izazvan se nađeš u koštac sa izvandrednim prilikama. Nađe se neki as u rukavu za kojeg nisi ni znao da postoji, a tog asa svi u životu nekad dobiju. I onda treba pametno odigrati, ne dozvoliti okolnostima da preuzmu ulogu faktora odlučivanja, već da taj faktor budu tvoje odluke. Pa sreća koju ta volja iznjedri ne bude samo osjećaj, već i odluka.

Srećom, postoji i tuga. Koliko dugo bi izdržali sjaj radovanja, gdje bi završio put naše sreće, kad u čovjekovoj prirodi ništa nije konačno.

No, satkani smo tako da svoju tugu bolje razumijemo nego svoju sreću. Prema obje treba biti otvoren. Balans dva osjećaja nikad nije izraženiji nego kad podjednako razumijemo značenje i sreće i tuge. Kad razumijemo da jedna bez druge ne idu, i da nas obje prate. I doista moraš poznavati tugu da bi razumio sreću, i moraš poznavati sreću da bi razumio tugu.

To je život. Putovanje. Izazov. Doživljaj.

 

 

Male stvari čine život sretnim

Nije sreća samo završiti školu, zaposliti se, kupiti stan, novi automobil, uploviti u bračne vode i živjeti u miru sa što manje briga i problema. Neću ništa novo reći ukoliko napišem da se sreća krije i u mnogo manjim stvarima, onim jednostavnim i posebnim, koje čine život sretnijim. Upravo nas te male stvari razveseljavaju i neprimjetno oko nas iscrtavaju oreol zadovoljstva. Ono novo što ću reći je da te male stvari mnogi ne prepoznaju kao stimulans za podizanje raspoloženja, već ih prihvataju zdravo za gotovo. A one su svuda oko nas, samo ih treba doživjeti i uživati u njihovoj jednostavnosti.

Ta sreća u malim stvarima može se pronaći u sunčanom danu, pa ti se izmami osmijeh na lice kad u rano proljeće iznenada ugledaš prvi žuti poljski cvijet, onaj koji će najaviti cijelu flotu novog cvijeća, mirišljavog i šarenog.

Sreća se nalazi i u gledanju starih porodičnih fotografija, iz onih velikih i teških albuma koji se otvaraju kad dođu tetke ili dalji rođaci, a zatvaraju se uzdasima za nekim boljim vremenima.

Sreća se krije u mirisu svježe ispečenog domaćeg hljeba, kad ga zamijesi nana po desethiljaditi put, i vrelog, onako u tepsiji ostavi prekrivenog krpom, da uzmiriše kuću kao najbolji parfem.

Sreća je i skype razgovor sa rođacima iz inostranstva, kad se s obje strane kamere porodično okupite i uglas razgovarate o svemu pomalo, dok se roditelji usputno čude svoj toj tehnologiji.

Sreća se krije u relaksirajućem tuširanju nakon napornog dana, u onom prvom mlazu tople vode po tijelu, koja spira sav umor i rasterećuje pore.

Sreća su duge šetnje, od kojih u nogama zaigraju trnci. Šetati kroz prirodu, daleko od gradske vreve, sam ili u ugodnom društvu, najbolji je lijek za tijelo i dušu, kad se čovjek osjeća veselije i rasterećenije.

Male stvari koje život čine sretnijim kriju se i u ranom jutru, kad te probudi zraka sunca koja je proputovala 149.597.870.700 metara i probila se kroz žaluzine na prozorima baš do tvog uspavanog oka. Najprecizniji nišan kojeg poznajem.

Sreća je i plejlista koja ti podigne raspoloženje. Odabrane pjesme koje u dodiru s tvojim ušima postaju melanholija užitka, bilo da si kući, u automobilu ili sa slušalicama u tramvaju. Uz muziku se odmah bolje osjećaš.

Sreća je vidjeti majku da se smije. Taj radosni prizor ti razgali dušu i poželiš je uvijek gledati takvu. Doista se sreća krije u majčinom osmijehu.

Sreća te zatalasa kad osjetiš miris mora rano ujutru. Kad se probudiš s prvim galebovima, prošetaš uspavanom plažom i udišeš more. Pa tom svježinom napuniš pluća, dok ti nemirna voda u pličaku zapljuskuje noge do članaka.

Sreća je selfi sa rajom. U kafiću, automobilu, na planini, rođendanu, koncertu, sijelu, u pozorištu. Bilo gdje. Kad se svi radosno nasmijete i fotografijom zabilježite taj poseban trenutak.       Ptičica!

Još jedna mala stvar koja te čini sretnim je biti prvi u Ne ljuti se čovječe. Kad vas igra ponese, pa to odjednom postane pravi mali rat uz napete živce i pomjeranje pijuna sa strateškim planom, regulisanim nasumičnim brojem na bačenoj kockici.

Sreća je učiniti oca ponosnim. Kad u njegovim očima vidiš da si uspio u onome što je za tebe nanijetio, svaki tvoj uspjeh se dupla. Biti njegova sinčina je ujedno i najnježnija i najjunačnija stvar na svijetu. Jer njegov ponos sinom uzdiže se iznad svakog ponosa.     Pa zar to ne predstavlja sreću?

Sreću osjetiš i kad uđeš u ugrijano auto. Kada s vana, gdje minusi debele jakne čine tankim, a vunene kape lanenim, otvoriš vrata automobila, pa te ugodno zapljusne toplota iz grijača, tad nema boljeg ugođaja za smrznute prste i pocrvenjeli nos.

Sreću čini i spremanje ručka po novom receptu. Nešto čime ćeš obradovati porodicu, prijatelje, ali i sebe. Uz svu nesigurnost da neće izgledati baš kao na slici, taj ručak će biti prste da poližeš i ispuniće pozitivnošću tvoj dan. Ljubav ulazi na usta!

Sreća je kad ti neko, dok sjediš, priđe s leđa i nenadano izmasira ramena, a ti se prepustiš i uživaš tih par minuta ili manje. Besplatna masaža je uvijek dobro došla.

Sreća je nasmijati bebu. Obično nekom grimasom, koju kad bi odrasli vidjeli, pomislili bi da si lud, ili tepanjem, najsigurniji su načini za nasmijati bebu. A beba jednostavno razvuče osmijeh i uskomeša se u svoj toj svojoj simpatičnosti.

Sreća se krije i u mirisu starih knjiga. Stare požutjele stranice, pročitane desetine puta kriju arhaični miris memli papira, koji te nagoni da se zapitaš čijim li su se sve prstima te stranice okretale. Pa te taj isti primamljivi miris tjera da ih i ti što prije pročitaš.

Sreća je otići na koncert omiljene grupe. Još ako je u tvom gradu, tim bolje. Karte kupljene na vrijeme, gužva na ulazu, zarazna atmosfera kad zabljesnu svijetla sa bine, nestrpljivo iščekivanje da završi predgrupa i onda nekoliko sati dobre muzike i čiste sreće.

Sreća se krije i u pucketanju vatre, logorske na planini ili kraj jezera u šumi, ili bilo koje druge. U promatranju vatre uvijek ima nešto magično, što hipnotiše oči, a zvuk tog pucketanja mistično opija čula.

Sreća je i telefonski poziv od mame. Onaj neobavezni da provjeri da te slučajno neko nije ukrao, da te upita da li si gladan i da te napomene da zatrpaš potkošulju. Čisto da se ne brine. I onda znaš da je nekome bezinteresno do tebe zaista stalo.

Sreća je poruka za laku noć sa poljupcem na kraju rečenice od osobe koja ti u sekundi izmami osmijeh i izazove ubrzano lupanje srca. Pa tako nemiran sasvim mirno zaspiš. Pospano sretan.

Ovo su samo neke od malih stvari koje nas razveseljavaju, koje nam poprave dan ili večer i zbog kojih se osjećamo sretnije.         U svijetu velikih problema, male stvari nas uveseljavaju i razgaljuju živote. One su svakodnevne i lako dostupne. Jedna od tih stvari je i čitanje ove priče. Baš sad, u ovom trenutku. Čitaj i osjećaj se sretnije.

 

 

Vlasnik najačeg srca

Daidže se nekako posebno vole, ali ovaj moj još posebnije. I Sarajlija i Pribojac i Višegrađanin, sve u jednom. Još oženjen Hercegovkom, pa mu i tog šmeka ne fali. Veseljak posebnog kova, uvijek spreman za šalu.

Ja sam njegovo ponosno kumče, još otkad mi je za prvi rođendan ošišao kosu. Eno ima slika. Kad smo bili djeca, Faruku i meni bi redovno trpao u džepove pare za čokolade, sladolede i sokove, i mimo Bajrama i rođendana. Uvijek bi neka sića zveketala međ’ našim dječijim prstima. Do prve prodavnice.

Nekidan baš prelistavam prijeratne albume i naiđem na njegove stare fotografije, pa vidim koliki je lafac bio kad je bio mlad. Traperice, kosa preko ušiju, uske teksas jakne i sigurno su sve cure šizile kad bi naišao, onako u prolazu, mangupski.

Veličina tog čovjeka se ogleda na svakom koraku. U ratu je ponosno nosio pušku i branio otadžbinu, spreman i život dati za Bosnu. U miru je vodio neke svoje bitke. Stasit i krupnih ramena, snažan i duhom i tijelom, sa nekom urođenom dobrotom i upornošću za boljim sutra. Taj nije posustao ni na jednoj prepreci u životu. Uporan za sebe, uporan za svoje sinove, suprugu, majku, sestre, prijatelje, i pored svih životnih nedaća koje tu i tamo svakoga pogode, samo na različite načine. Podigao je i na pravi put izveo tri mladića. Prava družba. Tu se ogleda sva snaga najhrabrijeg čovjeka. Inatno, prkosno do cilja.

To je čovjek čije je srce ležalo na operacijskom stolu. Održavalo život mimo tijela, kucalo i ne predavalo se. Baš kao i on u godinama koje su uslijedile. Nije klonuo duhom, čak ni uz šaku tableta koje njegovo tijelo održavaju u ritmu pozitivnog života. Života sa misijom. Života sa puno smijeha i briga, bola i veselja. Ali tako mora. Nema nazad. Njegovo junačko srce kuca hrabrije i jače negoli ova naša obična. Valja se s takvim srcem nositi i krotiti ga. Samo najbolji među nama dobijaju takva životna iskušenja. I gaze naprijed. Ponosni je vlasnik najačeg srca u kategoriji dajidža.

Živi jednim mirnim, nenametljivim životom, u porodičnoj kući punoj enciklopedija i sladunjavog mirisa ukusnih dajdžincinih jela. Sve mi više liči na svog oca, mog dedu, kojeg kroz maglu pamtim. Guste obrve, krupni obrazi i neka posebna energija kojom zrače kad ste u društvu jednog od njih dvojice. Kada tu još dodaš Mulaimu i Kimu, kako od milja zove svoje sestre, i nanu, dobiješ Bajramoviće u punom sjaju, one koji nikad savršenstvu nisu težili, a kalup za savršenstvo su bili.

 

 

Zemljo tisućljetna

Lijepo sam ti rekao da je najljepša,

Srcem sam ti rekao da je najsrčanija,

Brižno sam pomenuo da je najbrižnija,

I mirno spomenuo da je najborbenija.

 

Uz sav korov i vukove, sve strijele i lukove,

Svojatanja i ratove,

Slobodna je.

 

I kad prstom upirem u sve što je nijekaju

I u sve one što po ćoškovima čekaju,

Smijulje se na nepravde

I poriču sve pravde.

Iskrivljuju istine,

A znaju šta istina je

I znaju da Jedinstvena je.

 

Iz tla punog olova izrastaju ljiljani,

Stoljetni i mirisni,

Inatni.

Starija od predaka,

Kažem ti.

Krunjena i cijenjena,

Na vijeke

Ponosna Bosna.

Jedina.

 

 

Sličice

Sakupljanje sličica je bio popularan sport među nama djecom devedesetih godina, tačnije u onoj drugoj polovini tih istih godina. Valjda svako dijete u djetinjstvu ima potrebu nešto sakupljati, neko salavete, neko omote od čokolada i bombona, neko autiće, klikere, časopise, neko ovo, neko ono. A mi smo eto sakupljali sličice fudbalera. I dan danas pamtim France ’98. kao najveću gomilu koju sam ikada uspio skupiti. Mama dadne marku za užinu, a ja kupim dva paketića sličica, i od deset dobijem sedam duplih. To što bih do dolaska kući ostajao gladan, djetetu baš i nije bila najveća briga u tim godinama. I onda sutra ponovo isti đir, nadajući se da ću ovaj put dobiti Rivalda, Zidana, del Pijera ili zlatnu Argentine. Bio sam jedan od rijetkih koji nisu željeli te iste sličice lijepiti u album, iako sam ga čak odnekud i dobio. Nekako mi je draže bilo imati poveću gomilu u ruci, nego lijepiti ih i nosati album. Ovako su mi bile opipljivije, svaka posebna za sebe.

Sakupljanje sličica nije bilo samo puko kupovanje paketića (iako je otvaranje istih bilo jedna posebna vrsta uzbuđenja), ono je nudilo i jednu vrstu razonode, borbe, takmičenja, tzv. peljanja. Jedan od boljih načina da se bez para poveća ona ista gomilica. Ili da se smanji. Mislim da je tu prije svega sreća igrala ključnu ulogu. Pola – cijelo, slike – bijelo; peljalo se na malim odmorima u školi, velikom odmoru, prije škole, poslije škole, peljalo se vikendima, zapravo kad god se našlo vremena. Nerijetko bi se oko onih koji se peljaju skupilo mnoštvo druge djece da gledaju ko koga „dere“, baš kao i danas kad dva penzionera igraju šaha u nekom parku u Sarajevu, ostali gledaju i stručno proračunavaju sljedeće poteze ove dvojice. Igralo se i čize – blize. Tu je sreća nešto manje kumovala, pobjeđivao bi obično onaj spretniji. I svaka ulica je imala svoja pravila. Te kad padne ovako, te kad padne onako… Osmišljavanje novih igara, pamćenje lika i imena fudbalera, druženja koja su se organizirala zbog mijenjanja sličica i mnoge druge stvari su zajednički uticali na razvoj kreativnosti i znanja djece. I dan danas, mnoge zastave država koje prepoznajem, naučio sam sa tih malih samoljepljivih komadića papira.

Iste te sličice me i dan danas podsjete na vrela ljeta, raspuste, bezbrižno djetinjstvo puno modrica i smijeha, kad se nigdje nije išlo bez sličica u ruci, lijepo poredanih po reprezentacijama (na vrhu zlatna, pa zajednička slika ekipe, pa golmani i ostali igrači). Uvijek spreman da mijenjaš duple za neke nove, uvijek spreman za nove igre sa vršnjacima.

Sakupljanje sličica je jedna od stvari koja je moju generaciju i one bliske mojoj uvela u svijet sporta. Dakako da je „igranje lopte“ bila najznačajnija stvar, ali imati u ruci bunt sličica sa fudbalerima je automatski značilo željeti i sam postati fudbaler.  Ta strast sakupljanja sličica je nešto što se dugo pamti i na šta se sa žalom gleda. I danas negdje u natkasni u kutiji od cipela stoje jedan do drugog poredani buntovi svih sličica koje sam kao klinac sakupljao. I danas ih se rado sjetim i otvorim kutiju sa igračima koji su se davno oprostili od aktivnog igranja. Danas menadžeri, treneri, skauti. Povremeno pokoji bunt uzmem i da pregledam,     eto čisto da me želja mine.

 

 

Changes

Život je promjena! Svijet je promjena! Priroda, društvo, sve se mijenja! Dan postaje noć, noć postaje dan, život postaje smrt, nešto se novo rodi; ptice selice mijenjaju staništa, mijenjaju se godine, planovi, vrijeme, ljudi. I tako odvijeka! I dovijeka!

Mijenjam se i ja. Agregatno stanje moje svijesti čas je čvrsto kao led, neumoljivo i nepolomljivo. Onda postane tečno kao voda. Protiću misli mojom glavom i pune je pritoke tuđih misli, riječi. Moje misli budu i kao zrak. Čas su mekane i ugodne, osvježavajuće, čas pune smoga i magle, teške kao zagasiti noćni vazduh u novembru.

No, životna iskustva me mijenjaju. Tako je to valjda. Pogađaju me strijele sudbine. Tuđi jezici me vremenom dotiču. Sve to čovjeka ili ojača ili oslabi. Naučio sam da je bitno postaviti se. Spreman dočekati bilo koji udarac. Okrenuti ga u svoju korist. Spoznao sam tajnu promjene: energiju fokusirati na građenju novog, a ne na borbu o starom! Gledati naprijed, to je bit. Nekada nam treba tako malo da postanemo ono što želimo, da vodu okrenemo na svoj mlin, a često toga nismo ni svjesni. Ljudi imaju tu snagu, ali je teško nalaze u današnjem haotičnom svijetu. Brzina globalnih promjena ne dozvoljava našim individualnim promjenama da teku u pravcu naših potreba. Ali, za sve postoji rješenje. Sjećate se, fokusiranje energije. Neka svaka promjena bude napredak. Neka sinonim za promjenu u velikom rječniku bitnoživotnih riječi bude napredak!

Pomjeri tek zvijezdu i zaokrenut’ ćeš cijeli kosmos.

Mijenjaj sebe. Ne mijenjaj ljude, ne mijenjaj stvari. Svoju bol pretvori u svoju mudrost. Ne vraćaj se na staro. Tek jedno iskustvo više ojačava duh. Budi vispreniji. Budi snažniji. To je bit svake promjene. I nemoj misliti da je kraj ako se bliži nešto novo, nešto drugačije. I gusjenica postane leptir na kraju svoje transformacije. Ružno pače postane prelijep labud. Oluja iznjedri dugu. Stvari se u čas promjene na bolje. Tvoje je da radiš na tome. I da uživaš u zasluženim plodovima svoje životne promjene.

 

 

Spomenici izgubljenih ljubavi

Ova blijedo zelena klupa u parku čuva mnogo uspomena, mnogo slomljenih srca. Mnogo slomljenih srca izrezbareno stoji, još uvijek te volim, vrati mi se, nedostaješ, i neki takvi slični natpisi stoje. Spira ih sunce, griju ih tople kiše, nagriza vrijeme… Koliko li je parova na ovu klupu za dvoje sjelo u trećoj četvrtini noći, koliko li je poljubaca ovdje razmijenjeno, koliko je puta njegova jakna grijala nju, a noć se svijala u krošnjama iznad?

Moj prijatelju, mnogi su na ovu klupu sjedali sami, umorni i slomljeni. Mnogi su na njoj odmarali svoja tijela, a umarali misli. One i jesu napravljene za takve stvari. Da odmore tijela, ali nas nagone da se zamislimo. Svi su na klupama zamišljeni. Razmišljaju o svim običnim stvarima, pticama, vremenu, prolaznicima, zdravlju, novcu, ljubavima, poslu, ručku, djeci, snovima… O životu… A one trpe, upijaju svaku priču, svaku misao. I ćute. Takve su gradske klupe. Razumiju te. Da, razumiju te.

Kada je neka od njih odbila beskućnika u namjeri da prespava na njoj? Nikada moj prijatelju. Na njih sjedaju i bogati i siromašni,  i prosci i prošene, i veliki i mali, i mladi i stari. A ujutro, čekajući nove prolaznike, jedna drugoj prepričavaju priče od jučer i od kasno sinoć. Vjerovatno se i smijulje mnogima.

A one tužne priče ostavljaju za sebe, ćute crtajući još jedno slomljeno srce probodeno strijelom i brišući inicijale onih koji su ih tu ucrtavali sretni. To su ti prijatelju moj gradske klupe. Spomenici izgubljenih ljubavi…

 

 

Utorak

Nosim taj neki osjećaj da su utorci najkišniji dani u godini. Da se kiše najviše ispadaju utorcima. Mada mi ni jedno ni drugo nisu posebno dragi, a tek još kad se spoje… Kao danas, kao nekidan, kao uvijek… Utorak i kiša. Tad se sve kapi teško probijaju kroz gusti zrak i još teže padaju na sumorni asfalt, pognute krošnje i natopljene oranice. Oluci kao slamke ispijaju svu kišnicu sa ucviljenih krovova, kišobrani štite užurbane prolaznike, a ulični čistači se raduju ispod streha što im kiša vješto odrađuje posao.

Utorak je rupa u džepu, kroz njega sve mahom ispada, sve fine emocije i sve volje da ga se učini boljim. Nekako mi nema meraka utorkom, baš kao kad na igralištu pogodim tricu bez kostiju, ali kroz obruč koji nema mrežicu. Jednostavno, nije mi merak. Utorak je tek dan za prespavati, za lijenčariti s jastukom pod glavom, ležeći na stomaku na sredini dobro poznatog kreveta. Ne zove ga džaba Balašević „dan posle ponedeljka“. Ma ni ime da mu spomene.

Utorak je ni tamo ni vamo, uvijek je drugi, uvijek je iza. Uvijek nekako nedefinisan. Neodređeno dosadan. Sumoran. Samo čeka da te izgoni iz samog sebe. I uspijeva mu. Dođavola, uspijeva mu. Utiče na ljude kao leksaurin, smiri te do neke neizdrživosti, pa ti naposlijetku i ta mirnoća smeta. Pa te i ona izgoni iz same sebe. Mirnoća ti ne da mira. Baš kao i utorak, smiri te, pa ti ne da mira.

Nije neobično da se utorkom osjećam baksuzno. Kao da će sva sujevjerija ovog svijeta odjednom oživjeti i rasuti svoje magije. Utorkom ne valja ovo, utorkom ne valja ono. A ja, ja bih ga najrađe  preskočio, prizvao srijedu da se polaktaju, pa ko koga izgura. Ali bi i tu partiju on vješto dobio.

Negdje sam jednom pročitao da španci gaje poslovicu koja kaže: „En martes, ni te cases ni te embarques!“, a slobodnim bi prijevodom na bosanski jezik to značilo: „Utorkom se ne ženi, a ni putovanja ne počinji!“ I kako da se sad ne osjećaš baksuzno? Kako da ga ne izbjegavaš? Čudni su ti utorci, nemalo svojeglavi, podosta svoji i vječito kišoviti.

 

 

Tramvaj

Psihologija sarajevskog tramvaja je umnogočemu priča za sebe. Atmosfera koja vlada na vožnji od Ilidže do Baščaršije opisuje zanimljiv sklop profila ličnosti koje se tu susreću, dijele isti prostor, sjede jedni do drugih i „trpe“ jedni druge. Od galamdžija i svađalica, preko neobuzdanih srednjoškolaca i nadurenih baba, kojima i ljeti kad je tramvaj konzerva na suncu smeta otvoren prozor, jer će ih ubiti promaha, pa sve do onih koji stave slušalice u uši i ništa ih drugo ne interesuje. Ima tu i ozbiljnih ljudi dakako, onih koji dolaze i odlaze s posla, grabeći prvu priliku da sjednu, iako je većina presjedila cijeli dan na nekoj šalterskoj ili kancelarijskoj stolici. Dakle, tu se mogu naći raznorazni profili ljudi koji su primorani da zajedno obitavaju u jednom skučenom prostoru.

Ujutro oko 7 je najveća špica. Đaci u škole, radnici na poslove. Na Ilidži prava jagma ko će prije sjesti. I već na sljedećoj stanici oni koji uđu stoje zbijeni kao sardine. Niko ni s kim ne priča, a svi slušaju onog drugog, niko ništa ne čita, a svi pogledom prelistavaju novine nekog čiče što sjedi odmah ispod. Odjednom i najnezanimljiviji članak postane super zanimljiv. Nikom ne zvoni mobitel, ali i kad se desi da nekome zazvoni, svi se trznu i uhvate za svoj džep, i dakako, koji su blizu, slušaju šta to ovaj priča. Ali sve neprimijetno, diskretno. Kao, ništa me ne zanima, a sve me zanima.

Prvi tramvaji su sarajlije provozali još davne 1885. god., kada su vagone vukli konji po sarajevskim šinama. Sirovu snagu je deset godina kasnije, 1895. zamijenila struja, pa je Sarajevo još u XIX vijeku imalo regulisan tramvajski saobraćaj. I danas se često spomene da smo imali tramvaj prije Beča. Čisto da se zna.

Stariji će se vjerovatno sjetiti koliko si nekada bio u fazonu ako bi se zakačio za tramvaj. Omladina, sarajevski mangupi sa uskim teksas jaknama su to radili svakodnevno. Osamdesete su bile zlatne godine „kačenja“ za tramvaj, kad si bio rado viđen kako sjediš ili stojiš na metalnoj šipki otpozada. Danas se to već smatra papanlukom. Danas je špica sa ekipom stajati u stražnjem dijelu tramvaja i ljuljati ga. Špica je jednim brzim pokretom ruku otvoriti vrata kada tramvaj stoji na semaforu ili možda još impresivnije, to uraditi u vožnji. Iako i te discipline polako izumiru.

Sjećam se, mi, raja iz srednje škole smo toliko često bili nestašni u tramvajima da smo smišljali šta sljedeće napraviti,     pa smo u nekoliko navrata neprimijetno bacali dimne bombe pravljene od loptica za stoni tenis, dakako kućne radinosti, i time pravili pravu pompu ujutro u pola 8 dok se vozimo prema školi. Ostale stvari ću zadržati za sebe, bilo bi previše za tek jednu običnu priču o tramvajima. Nekako, znali smo se zabavljati, koliko god to sada zvučalo zlokobno. Ali, bili smo i učtivi i bez pitanja ustupali mjesto starijim osobama i onima kojima je bilo potrebno da sjednu. Dok današnja omladina ne poznaje, niti principe kreativnog nestašluka, niti principe pristojnosti i poštovanja. No, kakvo nam društvo, takva nam i omladina, sve nekako monotono samo od sebe.

Priča o tramvajima završava tu, dok još jedna „trica“ u nizu pravi puni krug od Ilidže do Baščaršije po milioniti put, odvozeći putnike na svoje destinacije. A čekat’ će ih i sutra u isto vrijeme na istim mjestima. Kome se posreći, proći će bez karte, a ovi drugi, ili će je kupiti ili pokazati mjesečnu ili godišnju, ili jednostavno reći revizorima poznatim sarajevskim slengom: „Majstore, izlazim na sljedećoj!“

 

 

Jedna je majka

Sav teret ovog svijeta stane, eto, na majčina ramena. Spuste se megatone života, teškoća i prepreka, suza i obaveza na dva krhka ramena da ih nose. A one to nose dostojanstveno, sav taj teret koji pleća lomi kao tanak prut, majke trpe, i niko osim njih, čini mi se, to ne bi mogao trpjeti. Majka živi svoj život i život svog djeteta. I kad si nejač, čeljade, nesiguran i nemoćan pred svime što vidiš,  i dok odrastaš, pa ti sve ide na živce i misliš da si svu pamet  ovog svijeta popio, pa odrasteš i naivno vjeruješ da si sve prošao, i da si spreman za život, i dalje je majka figura koja daje smisao svakoj tvojoj odluci, koja te kudi i hvali, zabranjuje i podržava, koja te nesebično voli. Figura koju trebaš. Sad i zauvijek.

Kad se od života stvori novi život, kad još jedna knjiga sudbine pronađe svog pisca, na koricama se ispiše riječ dobrota.   Ona nastaje u trenutku kad se prvi put sretnu majčine i bebine oči. Zaiskri u pogledu ideal ljubavi, rodi se dobrota, koja novi život ljubomorno nosi i čuva. Od žene se rodi majka, rodi se novi život, rodi se majčinska ljubav. A ta ljubav je bez interesa i zadrške.

Kad te majka pokrije pred spavanje, ušuška i poljubi za lijepe snove, nikakva čudovišta tu noć ne iskaču ispod kreveta. Kad te drži za ruku, osjećaš se sigurnije nego da te čuva hiljadu vojnika. Kad te vodi na vakcinu, izmišlja najljepše priče i mjesta na koja  će te voditi, samo da njezino čedo ne strahuje. Kad te nešto boli, ljubi da prođe i bdije nad tobom noćima dok ne ozdraviš. Uči školske pjesmice s tobom, crta najljepše crteže i pomaže u toj komplikovanoj matematici. Svako njeno jelo je tvoje omiljeno, jer mame najbolje kuhaju. Majka ti daje perje sa svojih krila, da bi ti bolje letio.

Pa poletiš, odrasteš, ali majka ne gubi značaj u tvome životu. Samo ti zatreba još više, pa tu pronalaziš svu podršku i sve elane. Ona je nesigurna da li ćeš prepoznati vrline i vrijednosti života koje je godinama utkivala u tebe, ali vjeruje da si sposoban sve to razumjeti i ostati na pravom putu. Ona je vodilja, pokretač i podrška svemu onome čemu te učila. I gdje god bio i šta god radio, na kraju shvatiš da je majka uvijek u pravu. To je fakat.

Toliko krhka, ali čelična i nezamislivo jaka. Svaka njena slabost pred djetetom postaje snaga. Majka nikad ne omane, nikad ne iznevjeri i njene ruke su uvijek spremne da ti daju sve što zaželiš.

U majčinom zagrljaju ponovo postajem dječak. Ponovo osjetim  svu posebnost koju predstavlja, svu skrušenost kojom se kiti. Ona  je dragocjenost svijeta, ideal dobrote koji porodicu čuva na okupu. Na ovom svijetu niko nije Bogom dan, niko osim majki…

 

 

Obrisi sjećanja

Dok iščekujem da vrijeme prospe međ’ prstima malo hrđe po mom sjećanju, da zamuti bistrinu i marinira zaboravom pamet, znam da tren u kojem živim otvara nove latice u mojoj glavi i srcu. Pohranjuje stvarnost u najnovije arhivske knjige i zatura one stare što dalje. Ali to je tako. Samo najači impulsi ostaju upečatljivo zapamćeni, oni koji su se urezali duboko pod kožu, ne pitajući.

Šta je sjećanje do impuls prošlosti?! I sve postaje prošlost, sa većom ili manjom amplitudom ocrtavanja u nama samima. A vrijeme baš i ne igra u korist sjećanja. Gomila ga bez reda. Kao curica salavete, vrijeme sakuplja sjećanja sa različitim motivima i teksturama, i slaže ih u papirne kutije do novog gledanja, do novog prizivanja sjećanja.

I onda iza sebe pronađem sebe. U svim onim slatkim i gorkim situacijama kad prizovem prošlost da se u obrisima vrati i počeše glavu. Koliko puta na dan… na sat… Pa prevarim vrijeme koje me uramljuje u sada i provirim van tih okvira. Provirim unazad.

A vrijeme zna moje naume, pa mi ubrza sadašnjost i onaj tren  u kojem živim, nebili se nemilice gomilala stvarnost u meni. A i ja poznam te njegove naume, pa sam smiren, strpljiv i pravim se otporan na zaborav, odlučan da se sjetim onih samo meni bitnih sjećanja. Mahom lijepih.

 

 

Daleko od očiju, daleko od srca

Po jutru se dan poznaje. On je i ovog jutra ustao u 9, umio se, oprao zube i popio vruć čaj s limunom. Dim sagorijele cigarete je izvodio piruete penjući se prema na kant otvorenom prozoru i nestajao u dodiru sa svježim vazduhom. Napolju je zubato sunce već zapljuskivalo asfalt, ali njemu je to bilo svejedno.

Ona se probudila u 7. Rano. Oduvijek je bila spavalica. No, danas je poseban dan. Tješila se da je valjanje po krevetu svojevrstan vid ranojutarnje gimnastike. Do 9 je spakovala stvari. Dvije kriške crnog hljeba sa marmeladom od šumskog voća bile su dovoljne za doručak. Bez čaše mlijeka. Nije pila mlijeko. Izašla je i uputila se na dobro poznato mjesto. Kofer je ostavila u hodniku.

Spremio se i izašao iz stana. Haustore nikad nije volio. Kao karantena, zatvoreni, mračni i zagušljivi. Koraci su odzvanjali dok je silazio stepenicama s četvrtog sprata. Deset minuta poslije, našao se s njom u obližnjem kafiću na još jednom čaju. Bez limuna. Oboje su iza sebe imali neprespavanu noć. Oboje su ispred sebe imali dugo očekivani trenutak.

Pitanje je bilo da li su se voljeli. Prekratko su bili zajedno za jedan tako razvijen i snažan osjećaj. Ali, bili su zaljubljeni. To zasigurno. A sad je eto došao momenat rastanka. Ni sami nisu znali kakvog. Onog što će ih jednog dana opet spojiti ili onog rastanka koje jedno zbogom praćeno iskrenim zagrljajem dvoje udalji za cijeli život. Previše razmišljanja. Oboje su nekoć mislili da će riječi same teći, da će imati jedno drugom mnogo toga za reći,      a šutjeli su. Nije to bila teška tišina, već ona ispred koje je zid. Šta vrijedi sad išta reći kada neće imati odjeka, kada je suvišna svaka izgovorena riječ. Nema naprijed ili ga bar ne bi trebalo biti. Ili jesi ili nisi.

Ona putuje. Odlazi. Za stalno. Sa sobom odnosi sve zajedničke noći, jutra, osmijehe, uzdahe, planove, želje, suze, sve zagrljaje i budalaštine. On ostaje tu gdje je i bio. Sa sjećanjima.

Možda poneki razgovor preko društvenih mreža, poneka njena slika live iz Berlina na privatnom chatu i njegov šaljiv komentar. Ali sve rjeđe. Dok jednom samo ne nestane. Ona, on, oni… A evo nestaju. Iz veze u bezveze. Valjda to tako mora biti.

Sjedili su još pola sata i tiho razgovarali o najobičnijim stvarima. Sa kratkim odgovorima i pauzama u kojima se tražilo sljedeće pitanje. Još običnije od onog prethodnog. Kao da to nije onaj isti par od prekuće, od prije deset ili mjesec, dva dana. Već su bili stranci u kožama dobro poznatih ljudi.

Ona je morala poći.

Gledao ju je kako odlazi sitnim korakom u crnim starkama. Znao je da bi ga sad najrađe gledala dok ne zamakne iza ugla, ali se nije okretala. Sve što joj je uspio reći je sretan put i javi se kad dođeš. I naravno zagrljaj. Jak, snažan, sa svim onim elementima nedostajanja i želje. Praćen zatvorenim očima i uzdahom. Rastanci su teški, a oni zauvijek još teži. Zapalio je još jednu cigaretu i nervozno vrtio upaljač među prstima. To je bilo to. Nije ih rastavila nevjera, ljubomora, previše različitosti, talasne dužine niti ikakav hir, kao što to obično biva. Rastavila ih je daljina. Nisu bili spremni na čekanje i lutanje. Ovako je bolje, zrelije.

Naći će ona nove puteve sa putokazima koji neće pokazivati prema Bosni, prema Sarajevu. Naći će i on nove staze, ali nikad one na kojima je kredom ispisano njeno ime. Pa ti sad budi pametan i reci zašto sve ovo. Dođeš pa odeš, ima te, pa nema, tu si, pa nisi… Postojiš, ali negdje tamo daleko, tamo dokle pogled ne dopire… Daleko od očiju, daleko od srca…

 

 

Gojanovići

Ima jedno brdo iznad Ivančića poslije Olova i na njemu brdašce, i podno brdašca livada, a i na livadi se našla jedna uzvisina. Na toj uzvisini kućica, a iza kućice se spušta gusta bijelogorična šuma, naginjući prema desnoj strani i protežući se dokle ti pogled može stići. Lijevo od kućice velika padina, koja strmo vodi daleko dole do glavne ceste. Pokoja voćka na onoj istoj ravnici, a ispred ravnice utaban zemljani put koji vodi u šumu. Mala kuća, drveni šadrvan, korito i česma su jedino što odaje prisustvo čovjeka. Prirodni mir i pejzaž vrhunskog slikara su prvo što ti potakne čula kad se nađeš na tom komadu zemlje. Vječiti povjetarac njiše mladu travu i zaneseno ljulja uspavane krošnje, dok se svježi zrak visina svija u plućima.

Nekoć na tim padinama bijaše selo, a danas mu je ostalo samo ime, Gojanovići. Krenuvši niže niz onaj isti utabani put, stigao bi do kuća, danas tek zaraslih zidina, jedva prepoznavajući da se tu odvijao život generacijama. Nekada davno, prije mnogo stoljeća, dobri Bošnjani su tu klesali najbolje stečke, koji i danas odvažno stoje, i čini mi se da su Skender Kulenović i Mak Dizdar baš ove gledali kad su pisali o njima.

Ona kućica na uzvisini je tetkova vikendica. Nekad kuća u kojoj se rodio i odrastao, danas poprište uspomena i zavičajnog mira. Tu se rado okupi naša rodbina da odmorimo tijela i duše, da napunimo baterije i da budemo okruženi prirodom što dalje od gradske vreve. Gotovo svaki 1. maj se slavi u Gojanovićima, kada uživamo daleko od obaveza i svakodnevnice. I ljeti rado odemo gore, rasteretimo se i odmaramo. Tetak nas često provede kroz šumu i spremno odgovara na sva naša pitanja o drveću, kojekakvim biljkama i životinjama koje se tu mogu sresti. A šuma ima neku svoju mistiku, svoj poseban mir. Divlji mir, pristupačan samo onima koji se odvaže zagaziti u njeno krilo. Pa osjetiš koliko si zapravo krhak i nejak naspram prirode. Ali u tom kavezu se osjećaš nikad slobodnije, osuđen na pulsirajuću tišinu prirode. Odemo mi dosta duboko u šumu, gdje rijetko ko zalazi i najednom izađemo na čistinu, netaknutu poljanu sa mirisnom travom i prekrasnim cvijećem. A na sredini poljane ugažena požutjela trava tvori savršen krug. Misterija. Legenda kaže da tu vile noću igraju kolo. I doista izgleda kao da je neko poskakivajući gazio travu,  baš tu, daleko od civilizacije i ljudi. Šume tog kraja su tajnovite, i čini mi se da je Ivana Brlić Mažuranić baš ovu šumu opisivala kao Striborovu.

U augustu beremo mliječnice. Posebno se radujem otići s tetkom u šumu i tražiti najzrelije gljive, pažljivo ih ubirati i jedva čekati da dođemo nazad do vikendice da ih pečemo na žaru. Okusiš slast koja nadraži jezik najljepšim ukusima. Ali ipak, najviše mi prija popeti se na ono brdašce s početka priče i promatrati šumu i poljane koje se pružaju u nedogled. Bojiš se trepnuti da ne izgubiš nit savršenstva kojeg vidiš. Pa najednom postaneš lahor vjetra koji talasa krošnje i osjetiš radost dok na svojim zamišljenim krilima prelijećeš sve te zelene poljane. I bar na tren budeš neraskidiva spona. Između čovjeka i prirode. Između stvarnog i nestvarnog.

 

 

Prva vrata do Tunela

Bila je to gromada od čovjeka. Takvog ga i pamtim. Jatoran, krupan, sa velikim okruglim stomakom, prosjed, grlat i rječit. Bivši radnik „Žice“, „Knjaz Miloša“, vozač kamiona, borac, suprug, otac, brat, dedo, komšija, prijatelj svakog turiste koji bi navratio u njegov kutak da kupi suvenir, a dobije topli ljudski razgovor koji grije srce i zauvijek ga zaveže za Abida. Njegove priče su rasute svuda po svijetu, njegovi časovi historije su prepričani stotine puta kroz riječi svih onih impresioniranih posjetilaca koji su zadivljeno upijali svaku njegovu riječ. I svako od njih ga je smatrao za svog heroja. Drugačije nije moglo ni biti.

Volio je slušati Safeta Isovića, i ja sam mu poklonio dupli cd sa njegovim najboljim pjesmama. A on je, sjećam se, prodavao moju prvu knjigu. Među svim tim suvenirima o sarajevskom ratnom tunelu, brošurama o strahotama devedesetih, magnetima, kartama, slikama i ratnim eksponatima, zelenile su se i moje knjige, zbirka poezije. Jagnje među vukovima. Ali Abid im je baš tu nesebično našao mjesto, a turisti su se sigurno pitali otkud baš zbirka poezije među svim tim ratnim suvenirima.

I sada kao da čujem duboki Abidov glas, kako na sve savršenijem engleskom začuđenoj grupici strastveno priča o ratu, Tunelu, opsadi,  bitkama i ratnim podvizima, i vidjevši mene u prolazu, zaustavi sve, i nekim svojim čudnim naglaskom me glasno pozdravi: „Đesi Moke…“  I otresito i mirno. Iskreno i toplo.

Bio je prijatelj svijeta. To će potvrditi svako onaj ko je bar jednom kročio kroz prva vrata do Tunela, u njegov živopisni kutak sa suvenirima. A najljepši suvenir bio je zapravo on. Magneti se kače na frižidere, Abid za srca. Njegove priče i priče Sarajeva su svi nosili sa sobom u bijeli svijet.

Od starijih sam čuo da je znao i dobro pjevati. Stare pjesme koje dušu trgaju. Vesela su bila sijela i prigode na kojima bi on pustio duboki glas uz harmoniku. Na Farukovoj svadbi je iz bolničkog kreveta telefonom naručivao pjesme. Od Abida i porodice Jašar za mladence. Da je bio na svadbi, ne sumnjam da bi i zapjevao.

Puno je bitaka dobio u životu, puno njih vjerno i ispričao,   ali ovu posljednju nije mogao dobiti. Posljednju bitku nikad niko i ne dobije. Ona zbaci s konja svakog junaka, u galopu ili kasu. I spusti koplje na junakovo srce, zatvori oči tišinom vjetrova. Ali dobri ljudi imaju i veliko srce. Ono nastavi kucati u svima nama pomalo. Da osvježi sjećanje i razgali dušu.

Bio je unikatan i upečatljiv. Kao sunce iznad Igmana, znao je razbiti monotoniju svojom velikodušnošću i vedrinom duha. I teško  da njega možete zaboraviti. U pravu su mnogi stranci koji su ga poznavali kada kažu da im je Abid bio true hero, jer je on to  doista i bio. I to će tako i ostati. Veliki ljudi zaslužuju da ih se s ponosom spomene, a Abidu toga zasigurno neće faliti.

 

 

Jesenji rulet

Najesen nema sredine. Ili si raspoložen ili nisi. Ili voliš tu kišu ili prezireš svaku njenu kap. Vjetar te ili miluje ili šiba. Nikad ništa ravnodušno. Uvijek ovako ili onako. Najesen si ili zaljubljen ili odljubljen. Ili bistar ili zbunjen. Miran ili nemiran. U svom na svom ili u tuđini. Ili ostaneš budan do kasno u noć ili zaspeš kad kazaljka na satu pokaže prvi dvocifreni broj. Takva je jesen. Na svakoga utiče drugačije.

Sa njom si na ti kad voliš svaki njen hir, kad se obraduješ vremenskoj prognozi koja najavljuje padavine i zahlađenje, kad te ta ista jesen ugosti sa nabujalim rijekama od kojih zastaje dah i krošnjama koje mijenjaju boju, a ti je još ljepše udomaćiš u svim svojim čulima. Dok je upijaš u svoju dušu, ona diše stopljena s tobom. Kad ti jesen zamiriše, znaj da ti je „legla“. Pa se nađeš ispred prozora sa vrelom šalicom čaja u rukama, ogrnut dekom i promatraš je kako se odlučno probija u grad sa armijom hladnih i prohladnih dana i nanosi ljetu još jedan očekivan poraz u nizu. Kocka je bačena! A ti uživaš!

Sa njom si na Vi kad ti smeta svaka promjena zelene u tamno-crvenu, kad krdo vunenih oblaka zakloni sunce i iscijedi svu njegovu žutu boju, pomiješa je sa svojim sivilom, pa dobije sve nijanse smeđe i prospe je dokle mu može biti. Jesen ti zasmeta kad sa radija svako malo čuješ „Mokre ulice“, a do jučer si svakodnevno slušao „Djevojke u ljetnim haljinama volim“, i dakako, đuskao. Vedro plavo nebo više nije vedro i plavo, sad je samo… nebo. I ne gledaš gore ako ne moraš. Odozgo sad padaju magle, čuvene sarajevske magle. Padaju po zgradama, dvorištima, rasipaju se po cestama, od svake ulice prave slijepu, uvlače se pod šalove i kapute. Pa te stegnu da naprosto poželiš da si negdje drugo, negdje gdje sunce uveseljava ljude, gdje priroda buja u punom cvatu, a duge šarene slamke vire iz svake čaše osvježavajućeg pića u bašti nekog restorana ili beach bara. Ali džaba, tu si, nikad naviknut na nju.

Jesen svako doživljava na svoj pozitivan ili negativan način, nipošto između, ali nju to baš i ne zanima, ona fura svoj fazon do zime, kad je ispratiš sa sjetom ili s veseljem, kako te prebaci. Ponese sve iscijeđene oblake, low battery vjetrove, pomete ostatke magle, kad konačno nadolazećoj zimi prepusti kormilo i jedra, i nestane prije nego nestrpljive pahulje počnu da izvode svoj prvi ples dobrodošlice decembru.

 

 

Are you sure you want to uninstall hatred from your life?

Kad bi nekako, a evo ne znam ni sam kako, iz vokabulara mogli izbaciti riječ „mrziti“, svijet bi bio puno voljenije i pitomije  mjesto za život. Pitam se da li je to uopće i moguće? Kada bi postojao detektor za mržnju, i kada bi ga jedna od onih skupih svemirskih raketa na nekoj istraživačkoj sondi odnijela u svemir i uperila prema Zemlji, ovaj bi se detektor vjerovatno pregrijao… Nažalost, ali je tako.

Čemu tolika mržnja, ta snažna emocija antipatije prema nekomu i nečemu? Pitam se da li je ona u prirodi čovjekova postojanja utkana u gen, ili smo po prirodi svi ipak dobri? Pitanje jednako interesantno kao ono o kokoški i jajetu. I jednako intrigantno,   jer oduvijek muči ljudski rod. Kultura nas može učiti ljubavi i mržnji, trenutak u vremenu u kojem postojimo nas oblikuje u dobre ili loše ljude, vlastita iskustva isto tako.

Ne voljeti ne znači mrziti…

Kada nam nešto izazove reakciju, možemo odgovoriti pozitivno ili negativno. Što više pozitivnog, to bolje za nas i svijet oko nas, što više negativnog, to gore po nas i svijet oko nas. Zar nam to nešto ne govori? Treba nam što više ljubavi, što više odobravanja dobrih stvari. Ovo je možda jedan od onih utopijskih tekstova o boljem vremenu za nas i buduće generacije, ali ako u jednoj glavi isklijaju ove riječi, on će već imati svoje uporište. Mržnja je korov za naša srca, veže nas i sputava da zrijemo. Zašto da nam srca   budu takva? Isuviše kratko živimo da bi se opterećavali mržnjom, a opterećujemo se. I prilagođavamo se živjeti s njom.

Svaka mržnja guši slobodu, a žrtvovanje guši mržnju zarad slobode…

Sve te mržnje među pojedincima i mržnje među narodima doprinose gubljenju globalnog identiteta ljubavi i razuma. Ono „toplo“ u nama svaki put otkine malo od sebe na svaku pojavu mržnje, bilo da je osjećamo ili čujemo ili čitamo o njoj.

Ona može poništiti samu sebe, i to tek onda kada oprostimo sami sebi što smo dozvolili da uđe u nas. U tome leži sva snaga suzbijanja mržnje, u oprostu sebi. I u nedozvoljavanju nečega tamo da grize naše srce i um, i u spriječavanju svakog pokušaja nečega tamo da nas nagoni da danima, godinama, vjekovima osjećamo mržnju. Treba se okahriti od te mane. Tjerati inat s njom. Oslobađanje od mržnje nije otvaranje nikakvog prolaza u drugu dimenziju, ono je otvaranje srca prema pozitivnom. Uspjeh je kad svu mržnju sumiramo u tačku na kraju rečenice, rečenice koja obećavajuće glasi: „Promijeniću se.“

 

 

Povratak otpisanih

Opet si došla… Znam da sjećanje na lijepa vremena budi želju. Treći put se vraćaš jer misliš da si jaka, ovog puta jača nego prije… Ali…

Čvor na tvom zaokruženom životu je isuviše jak, čak ni moji žilavi prsti koji ga jednom, dvaput odvezaše više ne mogu i ne žele da ga odvezuju… Stegla si se u nešto što ti ne odgovara. Nikad i nije. Kao slatkovodna riba u moru, jedva uzimaš taj oksigen koji te uspavljuje. Tražiš svjetlost kao stijene sa Plutona, ima je, ali je sunce daleko i ne dopire do tebe. Pa bi opet da dišeš moj zrak i da te grije moje sunce. Do kad? Dok te prošla vremena ne povuku nazad u svoje čeljusti. Tebe tako labilnu.

Ali, kad si već tu, sjedi, ispričaj mi o sebi, iako sam sve pročitao u tvom ranjivom pogledu. Reci mi ono što slutim i želim da čujem, i ne pridodaji nadu… Ma šta ta nada na kraju krajeva i znači!? Uzaludna je… Pusti…

Ne valja se vraćati istim putem. Došla si putem želje, zato, daću ti da, naivno, kao i do sad, prođeš kroz put moga srca, i prokleto ne znam što to opet činim…

Samo idi…

 

 

Negdje gore daleko na sjeveru

Evo me u Norčepingu, evo me u gradu za kojeg znam otkada znam i za Sarajevo. Dugo se spominje u našoj kući i sretno je udomio nama drage ljude. I evo prvi put sam tu. Negdje gore daleko na sjeveru.  U gradu iz kojeg sam kao dijete dobivao toliko paketa sa odjećom, fotografijama i slatkišima. Pantalonama, džemperima, jaknama i gumenim bombonama za Faruka i mene, šuškavim kovertama za roditelje, i sa puno nade za sve.

Stojim tu na prozoru sobe u kasno veče, gledam mirni grad   kako odveć spava, niske zgrade kako leže potrbuške, drijemaju, i razmišljam koliko sam kilometara udaljen od svoje domovine. Odande gdje je sve drugačije. Gdje je nebo puno besmislica, apsurda i nemira, dok je ovo puno razumijevanja, jednostavnosti i mirnoće.    A isto je kao i naše. Haman da se radi o istom nebu. O istom nebu, ali i o drugačijim ljudima. Elem, stojim na prozoru i gledam sređen život, ulice bez smeća i pasa lutalica, bez grafita i kladionica, brze vožnje i pijanica, gdje je sve na svom mjestu. Potaman čovjeku i po mjeri života. Gledam grad gdje se vrijeme ne dijeli na prije i poslije rata. Gledam grad sa sretnim ljudima.

U ovom gradu su ljudi koji mi mnogo znače, rodbina koja se ne zaboravlja unatoč hiljadama kilometara. Mnogo dobri ljudi koji donose Bosni više nego mnogi u Bosni. Njihova toplina topi skandinavsku hladnoću. Kad prošetaju Folkparkenom, on se sa svakim novim korakom pretvara u Veliku Aleju, kad prođu centrom grada, on postaje Baščaršija, kad prolaze Drottninggatanom, oni prolaze Ferhadijom i Titovom. Oni žive drugu Bosnu i Hercegovinu, a ulažu srca u obje.

Moji se rođendani godinama slave uz te drage ljude, koji svaku trinaestojulsku večer uljepšaju svojim prisustvom. Okupi se tada rodbina uz roštilj i mezu, uz priče iz Švedske i smijeh do kasno u noć. Sa dekicama preko nogu i ponekim blicem fotoaparata.  Pa se danima poslije priča kako nam je bilo lijepo, osjećajući toplinu porodičnih okupljana.

I tako zamišljen, otkinu mi se smiješak s kraja usana i sjeta me vrati u djetinjstvo i vrele ljetne dane, kada sam nestrpljivo iščekivao da dođu rođaci iz Švedske, da svaki trenutak provodimo u igri, želeći maksimalno iskoristiti kratko vrijeme dok su tu. I nikad nam nije bilo dosta. Zabavi nikad kraja. I onda kad bi došlo vrijeme da se vrate nazad, hiljadu zagrljaja i suza i jedno hejdo do sljedećeg ljeta.

I za mene evo dođe vrijeme spavanja. Opijen hladnim zrakom sjevera spuštam se u krevet. Ima ovaj grad neki šmek, neku rutinu koju ne želiš izbjeći. Opipljivu verziju savršenstva. Tu mi sve prija. Ispunjen gostoprimstvom, udišem Bosnu usred Švedske, udišem Sarajevo usred Norčepinga. Švedska je možda sređena u mojim očima, ali Bosna, onakva kakvu je ja volim i želim, sređena je u mom srcu. Ipak je to samo moje…

God natt!

 

 

Miris cvijeća i baruta

Nije ovaj grad samo grad. Nisu njegove zgrade samo mjesta za stanovanje, niti aleje i parkovi samo za šetanje. Nisu njegovi ljudi samo za životarenje, niti su godine samo za starenje. Nije ovaj grad samo grad, ovaj grad je univerzum sa hiljade planeta koje stanu u njegovu kotlinu, među te planine slavnije od Olimpa. Ovaj grad je beskonačnost svega. Različitost koja graniči s identičnosti. Ovdje je sve drugačije, nikada onako kako vidiš. Ovdje se rađaju osjećaji i ne umiru nade, ovdje se daje sve što se može dati, ne tražeći ništa zauzvrat. A opet se dobije sve. Ovaj grad odnekud dobije sve. Niti sva otimanja dostojanstva i časti, ispaljene granate i ispucani metci, pripajanja i razdvajanja nisu ga poljuljala. Ovaj grad miriše na cvijeće i barut istovremeno. Udiše nemir, izdiše slobodu. Osluhne nevolju, prepriča bajku. Zna sve folove. Odrasta Sarajevo u svakom od nas, postaje dio bića, brat blizanac, pa postajemo slični, isti, žilavi i spremni na sve.

Ima jedan četverocifreni broj u ovom gradu koji i dan danas odjekuje među zidovima i među rajom. Koji se ćutke spominje, a da ne može glasnije. I koji je uvijek popraćen uzdahom. Broj 1601. Broj razigranih dječijih duša koje su svoju igru bezbrižno nastavile na nekom boljem i mirnijem mjestu, sa puno ljepšim loptama, lutkama, klikerima i autićima. Igrališta su za tren ostala pusta, ali nikada bez smijeha i dovikivanja. Ostale su suze. I broj 1601, koji je sve osim broj. Svaka njegova cifra je jedinstven život i nedočekana prilika u ovom gradu, u ovoj zemlji, na ovoj planeti. Ostale su majke i očevi sa polupraznim životima i godinama koje broje unazad. Doba nevinosti i jedne jedine želje, želje za igrom je prekinuto. Bar za naše oči i naše uši. A baš su djeca ovome gradu poklanjala osjećaj mira. Osjećaj da je sve uredu. Bar na tren. Kada vidiš nasmijanu djecu punu mašte, stane onaj sveprisutni strah, kada čuješ dječiju graju, ona nadjačava svu buku i sve detonacije. Kada gledaš djecu kako se igraju, svaki rat zaboraviš. I onda jedna granata rasprši sve snove, zaustavi vrijeme koje više nikada neće teći bezbrižno, jer je dječiji sat na nečijoj nejakoj ruci stao za sva vremena. Kao i hiljade drugih satova. Od hiljade druge djece…  A bili su moji vršnjaci. Bili smo jedno. Za sve majke djeca su još tu. I nakon dvadeset i više godina ona ista dječija lica se smiju, one iste ručice grle majčina ramena i onim istim glasom govore kako je sve uredu. Pa namignu i smiješeći se vrate na vječna igrališta.  A majke po ko zna koji put puste suzu kao molitvu, direktno iz srca. I onda shvatiš da nakon svih ratova i tragedija u našem rječniku još ne postoji riječ za majku koja je izgubila dijete. Pojam bez imena, majka bez djeteta. Rijetke su stvari pred kojima bi pogeo glavu, ali to je jedna od njih. Ono pred čime bi zatvorio oči.

Pretrpi Sarajevo sve. Pretrpe Sarajlije sve. Ljudi otupe zube pričajući kako je ovo jedinstven grad. Nikada oboren i pokoren. Samo istrajan da uvijek i opet bude Sarajevo. Grad sa merhametli ljudima koji sve što žele je da mirno žive. Da djeca imaju majke i očeve, majke i očevi da imaju djecu, da se vole i zajedno grade budućnost sebe i budućnost ovog grada. Hiljade vojnika nisu nadjačale inat našeg čovjeka, 1425 dana opsade nije odnijelo slobodu, hiljade vatri nije nadjačalo plamen one Vječne, koja gori potiho i nenametljivo. Baš kao što tiha voda lomi brijegove, tako i Sarajevo u svojoj tišini najače lomi sve što mu stane na put ka slobodi, jer zna da  se bori za pravu stvar. Ali opet ti ovaj grad prvo podari osmijeh, jer šta ćeš, tako smo naučili.

 

 

Šta ako?

Šta ako napravim budalu od sebe? Šta ako ne uspijem? Šta ako nisam dovoljno dobar? Šta ako ovo, šta ako ono?

Vjeruj u sebe, ne pitaj se kakve će biti posljedice. Kakve su da su, bolje da ih ima nego da ih zamijeni novo pitanje „Zašto to nisam uradio?“

Vjeruj u sebe, to je odrednica koja kreira tvoj put. Sablja koja siječe svo životno otrovno rastinje. Korov i trnje će ostati pod tvojom nogom, samo se ne dvoumi. Vjeruj i čini promjenu. Budi promjena. Budi spontan. Spontane stvari pričinjavaju daleko više zadovoljstva nego planirane. Opusti tijelo, pusti misli neka učine što u tom trenutku žele. Ne sputavaj se. Kreći se naprijed, jer te i vrijeme gura u budućnost, samo budi dio te kompozicije vagona napretka. Budi hrabar. I ne pitaj šta će biti poslije. Biće napredak. I život. Baš onakav kakav treba da bude.

Napredak nikad ne dolazi iz ostanka u svojoj komfort zoni. Napredak je izvan granica komfort zone. Zakorači i pokreni ga. Jedina stvar koja stoji između tebe i tvojih ciljeva je prazna priča o razlozima neuspjeha koju sebi pričaš. I koja te sputava i pravda tvoje strahove. Jer dvoumljenje ubija više snova nego što će neuspjeh ikad.

Ne govori sebi ujutro kad ustaneš ono što si govorio i jučer. Još jedan običan dan… Idu dani, a njih baš i ne zanima što danas nisi imao hrabrosti da nešto priznaš ili uradiš.

Prestani biti preplašen onim što bi moglo krenuti krivim putem, i počni biti uzbuđen zbog onoga što bi moglo krenuti pravim putem. Jer pobogu, i stvoreni smo sa ciljem. U biti nam je da pokušavamo. Pa šta i ako omanemo? Pa šta i ako omanemo drugi put? I treći?  I četvrti? Samo možemo biti čvršći, a sa čvrstinom dolazi i odlučnost, jača samopouzdanje. Novo gorivo za uspjeh.

Osjeti kako oživljava tvoje vrijeme, a tvoje vrijeme je svako vrijeme, samo ga moraš znati iskoristiti. Bori se. I vjeruj u odabir pravog puta, jer kao što jednom neko mudro reče da smo vjerovatno na dobrom putu ako idemo uzbrdo. Jer to je put uspjeha. Strm, ali kad se ispenješ na sami vrh, znaćeš zašto ovo govorim.

 

 

Peglica i planina

Imali smo peglicu. Mi raja. Našu peglicu da se vozamo kud hoćemo, da okrenemo volan gdje hoćemo i stignemo kad hoćemo. Natrpa se tako nas četiri pet u tu kutiju šibica, odvrnemo muziku, naspemo goriva na prvoj pumpi i pravac planine. Najviše smo se vozali po planinama. A i kad bi se spustili u grad, bili smo prava mala atrakcija u autiću bež boje sa crnim prugama. Raja bi nas dozivala, svirala nam i mahala.

Kad bismo bili na planini, imali smo svoj mir, svoje puteve i slobodu. Vozili smo od mjesta do mjesta, od sela do sela, uživali u svemu što planina nudi. Ili bi navečer otišli na neki proplanak odakle cijelo Sarajevo stane u oko i uživali. Gore je i nebo bliže, zvijezde kao limuni, a mjesec miriše na čemprese. Vozili bi uz nepregledne šume, koje obmanjuju čula i uspavljuju. Zastali bi na širokim plavim poljima da okrijepimo tijela i protegnemo noge. Poneka fotografija i nazad u peglicu. A u peglici uvijek veselo.  I ne može drugačije uz duhovito društvo. Često bi uz put opazili i mnoge divlje životinje; zečeve, srndaće, lisice i mnoge druge, koje bi se hitro skrile od farova i naših ushitrenih pogleda.

Ima nešto čarobno u planini, kad osjetiš svu njenu gordost i   autoritet. Tu pripadaš samo njoj, i ona te usvoji čim kročiš na njen kamen i udahneš njene šume. Noću je još čarobnija, kad ti svaki šum uznemiri misli, a svaka misao stvara šum. Za osjetljivo oko boje se prelijevaju iz zelene u tamnoplavu i crnu, i samo nebo pruža sličnosti sa stvarnošću. Sjetiš se svih onih priča kojima su te plašili kad si bio mali i nadaš se da ne ožive tu ispred tebe. I sa strahopoštovanjem se diviš toj veličini i znaš da te čuva sve dok je poštuješ. Planina sa majčinskim instinktom.

I tako, kad osjetimo planinu u svakoj našoj pori, kad pluća napunimo rijetko lijepim i osvježavajućim mirisima, krenemo dalje kud nas put odnese. Pa bi nerijetko istraživali sporedne puteljke i zalutali nekim od njih, na primjer do Konjica preko Ljute, noću, nakon par sati vožnje uskim makadamskim putem, slučajno. Avantura! Ili bi se odvezli maksuz do Šabića, napili se hladne vode s Rakitnice i kući. Često bi pred malo jačim nagibom izašli iz peglice i gurali je dok ne bi savladali uzvisinu. A ona se dobro držala.    S tako malim autom ići u veliki svijet, onaj planinski, i nije bogzna koliko pametno, ali nama je to bilo još uzbudljivije.

Danas su ostale tek priče, da se sa žarom i sjetom prepričavaju kada se skupi stara raja uz roštilj, priče kad se imalo puno više vremena za kojekakve budalaštine i avanture. Peglica je prodata u staro željezo nakon što smo se jedne večeri prevrnuli na krov. Možda je izgubila onu harizmu i onaj sjaj, ali je ostala netaknuta u našim sjećanjima i našim pričama.

 

 

Samo nek’ ne puca

Ovo naše malo društvo, po mnogočemu jedinstveno u svijetu, vodi svoje velike ratove i kad se međusobno drži i kad se ne drži na nišanu. A više se drži. Nazivamo se merhametli narodom, a gotovo svaka generacija je osjetila rat na svojim plećima. Mi smo kulturno-povijesni, reklo bi se endemski miks istoka i zapada, a konstantno radimo na rušenju tog „endemiteta“. Sve što nas je nekad spajalo, sve nas to sada dijeli. U nas vazda neki ekstremi. Komšija lijevo, mi desno, komšija gore, mi dole, komšija crno, mi bijelo, komšija za pušku, mi… isto za pušku. Tu smo isti. Samo pošteno, pa ko koga prevar

Ne volimo se, a ne znamo živjeti jedni bez drugih. I čudo jedno kako ne volimo napredovati. Gledamo iz udobnosti naših domova u kockaste televizore i raznorazne web portale kako tamo neko izmišlja svemirske rakete i organizira privatne turističke ture na mjesec i Mars, pravi super brze avione i automobile, mobitele, lijekove i fabrike, razvija tehnologije, ugošćuje svjetska prvenstva, osvaja Nobelove nagrade, pravi viruse i za njih antiviruse, obrće milijarde, podiže životne standarde, a mi se još pitamo ko je počeo rat!?

Ne znamo mi drugačije nego udariti gdje najviše boli, a zapravo gdje i ne bi trebalo toliko da boli. Od modrice smo napravili ranu. Udišemo prošlost punim plućima i nikako da ispustimo taj zrak i udahnemo novi. I onda se gušimo. I pitamo zašto. Naša budalaština graniči s dobrim scenarijom nekog humoristično-tragično-akcionog filma gdje na kraju ne znaš jesi li došo’ il’ pošo’. Tom i Džeri u režiji Hičkoka. Bosna i Hercegovina u režiji Bosanaca.

Zadovoljavamo se minimalnim. Minimalna plata, minimalna penzija, minimalan broj zaposlenih, minimalna sigurnost, minimalni uvjeti za život i td.

I da, bojimo se promjena. Kad se god kod nas najavljivala kakva društvena promjena, to je završavalo loše po nas. Onda je nekako i prihvatljivije ostati u svojoj ljusci, jer znaš na čemu si. Kako nam je, tako nam je. Šuti i trpi. A i kako naprijed kad nam je novac bitniji od ljudskosti, kafa od knjige, spavanje od rada i huđenje od dobre ideje. Nekada su se više cijenile male stvari i cijenio se čovjek, sloboda, život. Danas sve dobiva drugu, strogo kapitalistički orijentiranu verziju. Koliko para, toliko muzike. A za malo para dobiješ turbofolk. U svim aspektima života. I gdje je tu cilj, uzor?  U čemu se ogleda konačni bosanskohercegovački društveni mir?

I onda se onako smisleno priupitaš šta li je tačnije, ono što ruski književnik Turgenjev kaže: „Jadan je onaj ko živi bez ideala“ ili što reče jedan stari jugoslovenski roker: „Za ideale ginu budale“.  Samo nek’ ne puca.

 

 

Tamo daleko, tik do tebe

Kad je tamo daleko, iščekuješ taj 31. kad konačno treba sletiti u tvoj grad i raduješ se da je vidiš i zagrliš po prvi put. Kad je negdje blizu, u avionu koji slijeće za trinaest minuta, nestrpljiva nervoza kola među zidovima aerodroma i svi otvoreni prozori i vrata je ne mogu iznijeti napolje.

Kad je daleko, potpuno smireno nagađaš kako ćeš joj ugoditi na svaku njenu želju, kako ćeš iskusno znati biti korak ispred svega.  Sad kad je tako blizu, dlanovi se znoje, a u zaštitnom staklu digitalnog ručnog sata je svake minute odsjaj tvojih očiju – prošlo je dvadeset pet minuta. Nestrpljivost kida smirenost, a noga neumorno cupka u mjestu. Svi ti umorni putnici u koferima na točkiće odnose tvoju hrabrost. Ali poletnost ipak jača.

Kad je daleko, hiljade riječi se roje u moždanim vijugama. Roje se sve one najfinije i najnestašnije, najugodnije i najsmjelije riječi, baš one što bi pogodile “u sridu”, naciljane tačno gdje treba i ispucane tačno kad treba. Kad je konačno tu, kad njeni koraci koračaju po prvi put prema tebi, svi rječnici se zatvaraju, sve misli preusmjeravaju u slijepu ulicu, a ti se izgubiš baš tad i baš tako očito. Jedino te ona ista poletnost još drži.

Kad je daleko, ne razmišljaš o svim pojedinostima prvog susreta.     On se kao na filmovima sam od sebe desi, spontan do iznemoglosti.   Sad kad je tu, na metar od tebe, vidiš da si ipak trebao razmišljati o tim pojedinostima. Spremiti možda neko šaljivo pitanje da je opustiš, a sad spremaš stotinu eseja da opustiš sebe. Jedan znak dobrodošlice će biti dovoljan za početak. Bar si je poznao iz prve. I ne možeš reći da te njen očekivani privlačni osmijeh smirio. Samo si ga nervozno uzvratio, pružio ruku, poljubio njene obraze i naizgled spremno rekao: “Dobrodošla.”

Kad je tamo daleko, ona je sasvim obična cura kao i sada ovdje. Tako jednostavna, opuštena, neprimijetno umorna od leta i tako svoja. Pitaš se primijeti li tvoju nervozu, istodobno pokušavajući ostaviti savršen prvi utisak. Pitaš se da li se ona spremala za ovaj trenutak, da li je razbijala glavu kako će sve proći, ili je jednostavno pustila da sve teče kroz neizbježno korito sudbine, pa kako bude. Previše razmišljanja odvraća od pravih stvari.

Sa svakim sljedećim korakom, sa svakom sljedećom rečenicom, nervoza je otpuštala kočnicu i ti si vrlo brzo opet bio svoj. Navikao si pokrete na spontanost, riječi su zaživjele u svom punom sjaju, osmijeh je popratio svaku njenu znatiželju i shvatio si da ti je stalo. Otud sve ovo. Dođavola, stalo ti je. Mozak je radio opušteno kao da je ona negdje tamo daleko, a eto bila je tu, tik do tebe, razdragana, a ti najednom budalast možda i više nego što bi trebao…

 

 

Mala noćna previranja mozga i duše

Ponekad, tek ponekad nam dođe da svoje misli pitomimo kavezima od najtvrđih šipki savjesti i debelim uzicama stvarnosti. Da ih prestanemo hraniti živim mesom našeg ega. Na silu. Ne bi li se prividno pripitomile te naše ljudske misli, dok ih opet jedan lavež vanjskog svijeta ne uznemiri i vrati svojoj prirodi. Jer, svi smo mi takvi; zabranama, običajima, moralom i kojekakvim stečenim osobinama vođeni da budemo poslušni, mirni, uklopljivi, a negdje između moždanih vijuga kolaju misli koje bjesnilom razdiru kožu stvarnog svijeta,   ali previše tiho i nenapadno. Jer ne smijemo drugačije. S maskama bića naučenih da poštuju, i sa urođenom manom da pokazujemo nevidljive   zube na svijet oko sebe, mi ljudi, savjesna bića, otrgnuti od prirode u kojoj smo stvoreni, lažno se brinemo o toj istoj prirodi, i o tom društvu kojem pripadamo. Instinkte su zamijenila pravila, slobode su ograđene električnim ogradama, mišljenje je pravo jačeg pojedinca. Dovedeni u paradoks opstanka. Imamo sve, a nemamo ništa. To smo mi,   a ni slični nama samima. Ogledalo bez odraza, glas bez zvuka. Čovjek bez čovjeka. Dođe to nama tako ponekad, tek ponekad. A uvijek.

 

 

Sav taj decembar

Prišunjao se i decembar. Ovaj sad nekako tiho i nenametnuto,  a znaju doći sa stilom, uz snježne fanfare i vesele minuse, kad i najprohodniji putevi zamrznu, ledenice okite sve rubove krovova,    a mačke i kerovi se sviju i zajedno zaspu. Zna decembar biti oštar i hladan, kada godina najače oružje ostavi za kraj i kada se dimnjaci utrkuju koji će više dima ispuhati iz sebe. Zna decembru nestati tonera, pa bijelom bojom ubijeli sve što se ubijeliti može.

Decembar obično sakupi sva sjećanja na stare ljubavi, sjetiš se i onih za koje si mislio da ih se nikada sjetiti nećeš, i sjetno uzdahneš negdje na stanici, pa ispustiš zagasiti topli zrak pun čežnje. I onda se ljuljaš s noge na nogu sa zagnjurenim dlanovima u duboke džepove kratkog kaputa, čekajući tramvaj prema Ilidži i onu toplu prazničnu atmosferu da ti raskravi srce.

Bude decembar i romantičan. Kad se srce lahko iscrta u snijegu, kad nijedna klupa nije dovoljno hladna dok pored tebe sjedi neko    ko grije tvoju unutrašnjost, i kad su ti nečije ruke najtoplije rukavice. Još ako je noć, zvijezde se cakle i naslanjaju jedna na drugu u vedroj noći punoj gustog neba. Deset, devet, osam, sedam… i poljubac užareniji od vatre, dok oko vas sve mrzne. Te iste caklene zvijezde dobro očiste jesenji pljuskovi, a decembarske pahulje ih ispoliraju. Pa budu svježe i jače sijaju.

U decembru se šolje s toplom čokoladom ili čajem jače stežu,   dok s prozora gledaš kako migracije pahulja s neba na zemlju postaju sve učestalije, i u zraku ispisuju najljepšu kaligrafiju, ali samo za probrano budno oko. Pa zamišljeno odlutaš, i na um ti najednom padnu sve one vesele dječije zime, debele pletene kape s kičicom, vratolomne vožnje sa drvenim sankama, Bjelašnica, Igman, čizme pune stvrdnutog snijega, zajapureni crveni obrazi, noge pored peći i skafander koji se suši po tri dana. I eto ti osmjeha na lice.

Bude decembar i gostoljubljiv. On pažljivo sve poklone umota u onaj sjajni šareni papir i sačeka da navrši trideset i kusur,  pa ih ushićeno podijeli da svi budu sretni, a on se, onako pospan i iscrpljen ušuška u vunenu deku i zaspi. A zauzvrat zatraži da u njegovoj posljednjoj ovogodišnjoj večeri, tačno u ponoć, svi puste glasove, razvesele se, plešu, galame, ispucaju petarde i vatromete, sve ne bi li probudili januar, najstarijeg od dvanaestero braće, da prvi ponovo sve pokrene, resetuje datume i zapiše sve novogodišnje želje, jer tako se mora. Ima tu posla, zato januar, budi se!

 

 

Bumerang

Zašto su stara vremena uvijek neuporedivo bolja nego današnja, zašto se uz stara vremena uvijek veže pridjev dobra, zašto je djetinjstvo uvijek idilično ma koliko nesavršeno bilo i zašto svako o svom djetinjstvu priča sa prizvukom melanholije u glasu? Odgovore na ta pitanja svako nosi u sebi i svako ih doživljava na svoj način. Moji su negdje ovdje…

Sjećam se zimskih noći kad me mama pred spavanje pokrivala  sa debelom dekom i još debljim jorganom, teškim kao tuč. Na meni debela pidžama, a povrh jastuka krpa da grije glavu, i samo bi mi oči virile iz tog toplog bunkera. Zaspao bih u behutu. I onako kako legnem, u istom položaju i osvanem. U jednako hladnoj sobi. Tada se grijala samo jedna prostorija sa starom bijelom peći na drva. Sobe u kojima se spavalo kao ledare bi dočekivale svoje spavače.

Danas se usred zime pokrivam tek dekicom, jer svaka soba  ima svoj radijator i svoju toplinu među zidovima. I bez obzira koliko mi je sada ugodno, samo sjećanje na ta stara vremena mi stvara još ugodniji osjećaj. Topliji oko srca. Topliji od ugrijane sobe. Jer tada je bilo slađe zaspati.

Sjećam se jednog ljetnog vrelog dana kad me otac poveo sa sobom da mi kupi biciklo. Sjećam se i koliko sam ushićen tada bio. Izabrao sam crvenog ponija koji se isticao među svim tim polovnim biciklima. Vozao sam se s rajom svakog dana po makadamskim prašnjavim putevima, padao s bicikla, posuđivao ga svima koji su tražili krug, ostavljao ga napolju, na kiši, ali tom jednostavnom biciklu nije bilo izderka.

Danas vozim karbonsko full XT, downhill biciklo, sa RockShox Recon Air PopLock suspenzijom, Shimano Deore XT opremom, hidraulikom i pogonom 2×10 speed. Često dok ga vozim razmišljam o onom jednostavnom crvenom poniju i svoj sreći koju mi je kao djetetu donio. Toliko okrvavljenih koljena, znojavih potkošulja, umora u nogama, ali isto toliko smijeha, ushićenosti i dječije radosti.

Sjećam se onih dobrih školskih dana kada bi mi roditelji za užinu davali po dvije marke. Za te pare sam mogao kupiti sve što mi je bilo potrebno. Sendvič, sok, čokoladicu i paket sličica. I nije mi trebalo više, više nisam ni tražio. Mnogo bitnije od novca su mi bile neke druge stvari. Kad će zvoniti za kraj časa ili da li ćemo poslije škole prvo igrati lopte ili ići u trešnje i jabuke.

Danas koliko god da imaš, malo je. Takvo vrijeme došlo. Apetiti svakodnevno rastu, hoćeš ovo, hoćeš ono, hoćeš tamo, hoćeš ‘vamo.   A sve košta. I nikad nije dosta. Danas se sve gleda kroz novac. Sve se manje poštovanje zavrijeđuje dobrotom, a sve više činjenicom koliko ko ima para. Danas su dvije marke puno skuplje nego prije.

Sjećam se kad bi dedo u naramku donio drva i stavio ih pored one stare bijele peći. Dobro bi naložio, a nana bi ubacila krompira u zagrijanu rernu, zakuhala domaćeg sira i kajmaka i u slast bi jeli vrele pečene krompire iz peći. Taj okus se ne zaboravlja.

Danas u moru ekspanzije italijanske, indijske, kineske, ovakve i onakve hrane, čini mi se da se teško može naći pravo zadovoljstvo sa svim tim mediteranskim, pikantnim, egzotičnim, ovakvim i onakvim začinima. Ništa nema miris kao vreo krompir iz peći, niti slast kao domaći sir i kajmak. Džaba sve tortilje, slani palačinci, sušiji, sosovi i paste pred tom jednostavnošću nanine kuhinje.

Bolja vremena ili nostalgija, šta to pokreće sjetu u nama? Sva ta prijatna sjećanja ne moraju biti plod objektivno boljeg. Odgovor je u pripadnosti, u trenutku vremena koji nas je definisao. Šta god proživjeli, uvijek pripadamo onom prvom, vežemo se za odrastanje, jer tu pronalazimo prva životna zadovoljstva, koja pamtimo kao najljepša, ma koliko ona koja dolaze bila ljepša. Djetinjstvo se gradi na tabula rasi života, kada nakupljamo sve ono što najviše pamtimo. Možda nije ni do vremena, boljih ili lošijih, možda je do godina kada to proživljavamo, dok još nismo upoznali svijet i različitosti, pa nam je ono naše jedino i najbolje. I ostane urezano u nama. Iz poistovjećivanja proizilazi osjećaj vezanosti. Vezanosti za djetinjstvo, odrastanje, za tim savršenstvom nesavršenstva…

 

 

Zvjezdice, zečevi i papirni avioni

Dovešću te na svoj balkon, leći ćemo na čebe i piti limunadu. Za ručicu ću te držati i gledaćemo nebo. Na njemu je milion zvjezdica. A prije toga ću nam donijeti pračke da gađamo te zvjezdice, i dok padaju, zamišljaćemo naše želje. Pustiću ti namjerno da budeš preciznija. Majstor sam s tim pračkama. Svako veče kad je nebo vedro, vježbam. Ciljam i pogađam. I zamišljam želje da ležiš pored mene na čebetu na mom balkonu, da te držim za ručicu i da ispijamo limunadu. Neke će se želje jednostavno ispuniti…

Napraviću ti vještim pokretima na zidu najljepšeg zeca od sjena ruku. Onog s ušima što se miču, dok moji prsti prave besmislene pokrete u zraku. Nasmijaćeš se i pokušati isto. Tvoj će biti malo nevještiji, ličiće više na sve nego na zeca, i onda ćeš me udariti jer je moj zec ljepši, kao da sam ja kriv što ne isprepleteš prste kako treba. Značajno ću te pogledati. Nasmijaću se…

Odvešću te u sobu i napraviću ti avion od papira, isti onakav kakav smo pravili na času odjeljenske dok razrednica čita neopravdane i smanjuje vladanja kao da će nas to zastrašiti. Samo bi zažmirio na jedno oko i avionom je naciljao iz zadnje klupe, ali ne i imao hrabrosti da ga bacim da poleti. Onda bih i ja letio sa časa. A ovaj sad avion, taj cilja da pogodi tebe i da uzleti s tobom kroz maglu od para uzavrelog čajnika i da proletite kroz vodopade otvorene česme u kuhinji i preletite sve prašume saksija cvijeća na prozoru sobe i sletite na pistu mog ćilima.

Pitaću te je li ti lijepo. Odgovorićeš da jeste. Proći ćeš sva zajapurena prstima kroz kosu i znaću da sam uspio. Uliću svoj osmijeh na tvoje lice lijevkom od usana prislonjenim na obraz. Nema tih nebesa na koja se tad neću moći uspeti. A samo ću se propeti na prste. Biti iznad svih svojih očekivanja. Slatkoća tvog spuštenog pogleda će mi reći sve. Neke će se stvari jednostavno desiti…

 

 

Sretna zvijezda

Nekada je tako lahko biti sretan. Izvućeš osmijeh iz svake prilike, uživaš u svemu što radiš, pokloniš pažnju svim lijepim stvarima, pustiš misli s uzice da slobodno lutaju, odabereš sreću kao čokoladicu iz aparata. Tako jednostavno.

Nekada nije lahko biti sretan. Previše razmišljanja i premalo ideja, stvarnost svakodnevnice udiše i izdiše tvoje misli, sloboda prestaje biti Štulićeva svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi. Po prirodi stvari, tražiš sreću i sklad, razumljivo, samo što se ta odabrana čokoladica sad zaglavila u aparatu. Tako komplikovano.

I onda, htio ne htio, pronalaziš sredinu. Zapravo je ona jedina koja se i nameće. Shvatiš da nikada u životu nismo beskrajno sretni niti beskrajno nesretni. Uvijek tu negdje između. Sa svim onim lijepim i manje lijepim odstupanjima. Ali ipak u pouzdanoj sredini. Možda je tu zadovoljstvo življenja. Možda smo tu najsigurniji, jer se najbolje osjećamo u umjerenosti. A umjerenost nas čini mirnima. Ničega previše nije dobro. Dobro je lijepo se osjećati, dobro je u svakoj prilici tražiti sreću i znati da nije svačija sretna zvijezda na nebu. Nečija je i u srcu, možda na mah ćutljiva i skrivena,  ali sija kao hiljadu onih gore.