Razgovori u dva oka
Nakon svog javnog obraćanja u prepunoj dvorani, nakon gromoglasnog aplauza koji je usledio na kraju njegovog govora, pun ponosa, poklonio se, zahvalio svim prisutnim, sišao sa pozornice, potražio vrata, zatim zadnji izlaz, otvorio vrata, izašao, stao pored zida, izvadio cigaretu I zapalio.
Dok je kroz nozdrve izbacivao dim, osmeh se razvukao njegovim licem. Pomislio je “ Bravo, ponovo si zadivio sve. Po ko zna koji put si objasnio da svako ima izbor, I da uvek mora biti odlučan u tome da čini dobro. Svim onim ljudima si pomogao da život pretvore u bajku. Milioni ljudi će živeti bolje, zahvaljujući meni I mojim savetima.”
Nakašljao se.
“Hm. Nije baš da sam spasio svet, a I nije baš million ljudi.”
Pažnju mu je privukla senka dečaka koji je stajao na ćošku zgrade. Pogledaao je dečaka, ali on je produžio korak I otišao. Otvorila su se vrata.
-Profesore, traže vas novinari, zbog intervjua.
-Da, naravno. Odmah dolazim.
Ušao je u hol zgrade, tu su ga čekali novinari.
-Profesore, kako se osećate kada znate da ste podstakli ljude na prave izbore?
-Osećam se odično I srećno, jer znam da će se svako ko me bude poslušao I krenuo da živi zdravim životom, osećati isto kao ja.
Odgovorio je na još par pitanja, zahvalio se novinarima I krenuo kući.
Na stepeništu zgrade u kojoj živi, neko je sedeo. Bio je to onaj dečak koji je prošao dok je on sređivao misli iza zgrade. Prišao je I stao par koraka od stepeništa.
-Hej. Sreli smo se malopre I znaš šta? Imao sam utisak da želis nešto da me pitaš.
-Da slučajno ne znaš I šta sam želeo da pitam?
Dečak mu nije persirao.
-Uz sve što jesam, vidovit nisam.
-Uz sve što teraš ljude da rade… Jedu zdravo, idu na trčanje, jogu, čitaju određene knjige, gledaju određene flmove, piju vodu na dva sata… Ti pušiš.
-Hm. Moram priznati da sam malo zatečen. Primećujem da razmišljaš jako zrelo za svoje godine I da si vidno nevaspitan.
-Eto ti ideje za novi govor- vaspitajte svoju decu.
-Ooo. Ovo su već uvrede. Mladi dečače, ko te je poslao da me provociraš?
-Biće da iza mene stoji neka jaka organizacija nezdrave hrane, kojoj si ti najveća konkurencija.
-Biće I da su te lepo naučili tekst.
Dečak ga je pogledao pravo u oči, bilo je nešto dobro poznato u tom pogledu. Ustao I lagano otišao.
Pogledom je ispratio dečaka do kraja ulice. Zatim je ušao u kuću, otvorio rokovnik I počeo da priprema svoj naredni govor po tezama. Njegovo izlaganje je bilo zakazano za sutra.
“ Dakle, pričaću
o negativnim posledicama duvanskog dima,
o važnosti unošenja voća I povrća u organizam,
o još većoj važnosti ne ubijanja životinja, zarad njihovog mesa ,
o ne poklanjanju ili pozajmljivanju novca.”
Zatvorio je rokovnik, spremio odelo za sutra I legao da spava.
U zoru ga je probudio alarm, ustao je, sredio se I krenuo na predavanje.
Dok je išao ulicom, trudio se da mu misli ne lutaju I da bude usredsređen na predavanje. Osetio je nečije prisustvo. Nečije stope su išle u korak sa njegovim. Zastao je I okrenuo se.
-Ne. Evo ja… Ne, stvarno ne mogu da verujem.
Dečak je stajao pored njega I gledao ga.
-Šta imaš ovaj put? Pitanja, uvrede, provokacije?
-Pitanje, zapravo. Ako dozvoljavate.
-Ako dozvoljavamo? Ili nas vidiš dvojicu ili si pročitao bonton. Znaš šta? Dozvoljavam. Reci.
-Šta je loše u pozajmljivanju novca nekome?
-Šta je loše? O, pa, rećiću ti. Kada nekome pozajmljuješ I poklanjaš novac I radiš to iznova I iznova, činiš mu medveđu uslugu. Time što ti misliš da pomažeš nekom, ti ga u suštini sputavaš I sprečavaš da radi više I da zaradi novac koji mu je potreban. A, samim tim I da se usavršava I stiče radne navike.
-A, ako je tom nekom zaista potebna pomoć? Ako ćeš tim što mu daš novac, spasiti možda… Kokošku koju planira da zakolje I pojede? Na stranu to što u Bibliji piše nešto kao, “smeš jesti meso životinjsko, ako pre toga pustiš dušu životnje”. Mada, šta ja znam, ja sam mali.
-Ooooo, nisi ti uopšte tako mali. Ti… Ti… Ti… Ko si ti? I odakle uopšte I znaš da sam planirao da pričam o ne pozajmljivanju novca? O tome sam hteo prvi put da govorim. Pobogu!
-Brat ti se ponovo nije javio?
-Molim?! E, sada je dosta.
-Nisi ti kriv. Pomogao si koliko si mogao, izdržavao si ga. Možda ga je jednostavno sramota.
-Ti… Ti… Ti, mali gade…
-“Ti, ti, ti”, smešan si. Ja, ja, ja- šta? Zbunjen si, profesore?
Profesor je dlanovima pokrio svoje lice, protrljao je čelo. Kada je spustio ruke, dečaka više nije bilo.
Dok je držao svoj govor u konferencijskoj sali, primetio je dečaka. Stajao je pored izlaznih vrata. Demonstrativno je skrenuo pogled, okrenuo glavu na drugu stranu I nastavio izlaganje. Kada je trebao da pređe na sledeću stavku, pre nego što je pogledao u rokovnik, potražio je pogledom dečaka. Nije ga bilo. Na kraju govora je usledio aplauz, ovaj put nije bio toliko zadovoljan.Usledila su pitanja novinara.
-Profesore, šta je sledeća tema koju ćete obrađivati?
Udahnuo je duboko. Pogledao novinara u oči I rekao
-Razgovori sa sobom. Ili razgovori u dva oka, zapravo.
Izašao je iz zgrade, zapalio cigaretu, povukao dim, zakopčao dugme na kaputu do grla. Pošao je niz ulicu. Zastao je pored prosjaka. Izvadio sve pare iz dzepa. Odvadio je samo za pljeskavicu, a ostatak pružio čoveku u ispruženu ruku. Namestio je kragnu I nastavio dalje. Prosjak je gledao za njim. Bio je sam na ulici. Profesor je osetio nečije prisustvo..
“Hajde, čeka nas razgovor”.
KO TE ZOVE OVAJ PUT?
Da li ste se ikada zapitali šta biste stvarno uradili da možete da se vratite u prošlost ili da odete u budućnost? Da li bi promenili nešto? Ili, da li bi to što ste tu promenilo išta?
Interesantna stvar u vezi sa tim putovanjima u prošlost i budućnost je upravo to da vi i jeste tamo. Upravo sada. Da. Možda ne čitate ovaj tekst, možda ste ga već pročitali, a možda ni ne nameravate. Možda ste u drugom univerzumu ipak prepisivali na kontrolnom iz poznavanja prirode i osigurali odličan uspeh i možda upisali medicinu, na primer. Možda ste predsednik neke države ili sedite na klupi u parku i razmišljate kako da skupite neki dinar… Koliko bi vam značilo da možete da popričate sa sobom? Ne mislim da pričate sami na glas, već da pošaljete pismo verziji sebe kroz nekih 20 godina, recimo. Ili, još bolje, šta biste napisali sebi u prošlosti? Da li bi to bilo upozorenje tipa ” Ne javljaj se na telefon, 15.6.1997.”, ili “Nikako,ali nikako ne skreći u ulicu levo”. Jer, svi dobro znamo da nam baš te sitne, naizgled nebitne stvari određuju put i krajnji cilj. Naš život. Koje upozorenje ili sugestija bi dobro došlo, zar ne? Još ako je od osobe koja nam želi najbolje…
Marija je žurnim korakom ulazila u zgradu u kojoj je radila, stigla je do lifta, otišla do svoje kancelarije, sela u veliku kožnu fotelju, uključila račnar, otpila je gutljaj kafe i na pretraživaču ukucala slike egzotičnih destinacija, gledala je sa setom i patnjom što sada nije na velikoj peščanoj plaži, ispod suncobrana, sa žaljenjem je zamišljala kako ispija koktel dok joj se pogled gubio u nepreglednoj površini morske vode…Toliko je odlutala u mislima, da je gotovo osetila miris mora i čula galebove…Njen savršen trenutak mira, spokoja i mašte, prekinula je njena sekretarica koja joj je rekla da ima telefonsku vezu. Dok je podizala slušalicu, pitala se ko još zove preko fiksnog telefona, sa bakom se čula ovog meseca. Baka… Ta divna žena koja ju je odgajila, njeno detinjstvo ne bi bilo toliko srećno i bezbrižno da nije bilo te žene koja je činila sve za nju, šteta samo što Marija nema toliko vremena za nju, zapravo, nema više od 5-6 minuta mesečno, koliko im i traje telefonski razgovor.
-Halo, Marija je.
– Halo i tebi, isto.
– Šta isto? Slušajte, ili budite kulturni i potrošite mi par minuta ili nastavite da budete nekulturni i uštedite mi to vreme.
– Hej, drčna. Uspori. I ja se zovem Marija.
– Ne zoveš se, nego te zovu.
– (smeh) E, to si u pravu, i ja mrzim kada se neko ne izražava gramatički ispravno, ali svima nam se provuče koja greška.
– Kada smo kod grešaka, da li si pogrešila broj?
-Ne, nisam. A, ti život?
– Molim?
– Slušaj, ne znam kako ovo funkcioniše, zapravo. Zovem te sa govornice. Desilo se upravo to da sam listala novine i naletela na članak o najboljoj advokatici godine i videla moju sliku, moje ime, i polovično moju biografiju. Tako da, ili si kradljivica identiteta…
-Heeej, uspori. Ja sam najušpešniji advokat u zemlji, imam sjajnu karijeru, ja nemam potrebe da kradem bilo čiji identit. Pobogu. Pa, svi žele da budu ja.
-O, zaista, nadobudni stvore?
-Gospođice,oprostite…
– Gospođa.
-Pardon, gospođo. Šta zapravo želite?
-Iskreno nisam ni zamišljala prijatan razgovor sa samom sobom, ipak sam teška osoba.
– Čekaj. Sa samom sobom?
– Da, pričala sam sa Tinom i ona mi je dala tu soluciju da mož…
– Tinom? Mojom najboljom drugaricom? Tina, dizajner enterijera?
– Molim? Aahhahhha, dizajner enterijera? Tina? Ahahahahhhahhha, ne ona peva u lokalnom metal bendu. Ali, rado ću joj reći šta je u tvom univerzumu.
– Ok, pustimo Tinu. Kakav moj univerzum?
– Tvoj, koji je paralelan sa mojim.
– Oooo, sada shvatam. Ti si neka ogorčena bivša žena nekog mog klijenta, čijeg sam advokata dobila na sudu.
-Aaa, ne, ne. Ja sam srećno udata žena sa troje divne dece.
– Slušaj, javila sam se samo, jer sam mislila da je moja baka. Tako da, doviđenja.
– Mila je živa u tvom univerzumu?
– Kako znaš da mi je baki ime Mila?
– Jer, je bila i moja baka…
– Bila?
– Da, umrla je pre par godina… Upoznla je samo dve devojčice, sina nije…
– Žao mi je…
– Zavidim ti što je još uvek imaš pored sebe…
– A, kažeš… Udata si…
– Za Ognjena.
-Ogi iz srednje?
– Daaa.
– Ja sam raskinula sa njim, posle četiri godine.
– Devojko, nisi trebala.
– Gde živiš?
– Malo ribarsko mesto, ali ima diiivnuu palžu za ispijanje koktela u sumrak. Nego, šta sam propustila?
– Astronomsku platu, kancelariju, sekretaricu, seminare, poslovna putovanja…Ja?
– Ogija očigledno, troje divne dece, pristojnu platu učiteljice, porodična letovanja i zimovanja…Vreme za razgovr mi ističe.
– Koliko god čudno zvučalo- hoćeš li me pozvati ponovo?
– Ne, poziv je jednokratan. Možeš ti mene.
– Kako?
– Svako mora sam da pronađe svoj način za komunikaciju sa paralelnim univerzumom, ali devojko, ne brini, ja ne pravim tvoje greške i ne ispuštam tvoje prilike. Budi mi dobro.
– Hej, to je moja pozdravna rečenica (smeh), budi i ti meni, čuvaj klince.
Šta da vam kažem, sem da sačuvate fiksni telefon, da proveravate sanduče za poštu,osluškujete šaputanja u pozadini,pamtite snove i partite signale.
I… Budite mi dobro… U kom god univerzumu bili.