Dve karte molim!
Dve ptice u letu
I zrak čist I slobodan
Oblaci i zvezde na kojima ništa ne piše
Čestice kosmičke prašine i naše reči
Kupujem nam vreme na komad i na gram
Davno sam prokockao sve, da bih imao to da platim
Ti to znaš ali se praviš da će naš plan sigurno uspeti
I ne skupljaj pikavce , sećaju me na svaki ugašen suton
Ne nosi cipele zaboga, niti kišobrane i kišne mantile
Spakuj jedan kofer ovozemaljskog i sve sitnice tebi drage
Kada jednom poĎemo naš put će biti neka nova galaksija
SasvežĎa se pokoriti i čitav kosmos gledaće samo u tvoje oči
Bićemo sebični i sve to držati u našem naručju.
Al godine su ko i sve prošle su kraj nas
Uzeo sam nas i prodao nas i nikada više ništa važno nije bilo.
Relativnost
Kad u nekoj polutami ošetiš kao da svet ne staje i ništa ti više ne bude jasno
Počećeš da kriviš vreme i prostor
Postavićeš sebi pitanja na koja već odavno znaš odgovore
Uhvatićeš samu sebe u mrežu svojih malih objašnjenja
I to jer zajedno nismo mogli da pobedimo samo jedno izmedju nas.
Crno ili Belo
Hteo to sebi da priznam ili ne po tebi sam davao smisao svojim rečima.
U zoru tvoj pripovedač reči odbeglih a u suton nem i gord pod ovim
iskrivljenim svodom nepostojanja.
1%
Da li se oluja sprema – jednom si me pitala i u tim tvojim rečima beše više oblaka no u nebeskom plaventilu.
Pogledao sam u nebesa, zatim u tvoje oči i shvatio koliko ništa o ovome svetu ne znam.
Sud strašni
Vidiš sine moj, ja imadem mnogo leta i moje oči u glavi videše mnoge straote. Ovo moje srce što zakiva u grudima ne znam od čega li je, ali tu je još me nije izdalo. A mislim se da mi je još pamet bistra. Lepo proživeh moje godine što mi ih Gospod dade. On učini svojom svojom voljom da osetim svežinu današnjega dana. Tajne ti moje ne mogu podariti, one će zajedno sa mnom na dug put poći. Jedno mi je na pameti, sinko, što ti moja duša i ovo slabo u čas ovaj telo moje, ostavljaju u amanet.
Tako ti našeg Gospoda milog, jedno zauvek pamti, kad na učitelja tvoga koji ti pokaza put pravi počnu dizati pogane ruke svoje i srebrenjacima ga ko Judu krenu kušati, ustani sinko moj, ustani silovito i sjajno i učitelju svome ti put pokaži.
Starac, izustivši te reči, još jednom slabašno uvuče dah, I ko kakvo dete skupi svoje ruke I noge, zgrči se, I svoj dah ispusti.
Ono što smo mi
Tragovi
Pod tvojim trepavicama dremaju ptice koje na jug nikad ne otidoše
U loknama tvoje kose vihor sakri svoje tajne
I tvojim rukavima nemir utvrdi granicu između neba i zemlje
U tvojim očima neko ti se srcu prikrada
Al iz carstva bezgraničnog što staje u nedra tvoja
Jedna duša od davnina istom merom strada
Od ognjenog mača tvoga zapečacena je sudba moja.
Dej
Dženo je od samog Boga bio dat krdu. Majka mu beše najstarija slonica. Dženo nije bio obično mladunče. Njegova surla se brzo upsravi ka nebesima i njome slonče dotaknu srca svih u krdu. Dženo beše voljen, beše štićen telima i dušama slonova iz celog krda. Noću pre nego što bi Dženo zaspao, svako veče bi mu druga slonica čitala priče da bi lakše utonuo u san. Majka mu beše toliko istrošena pustinjskim životom, da ni snove svome mladunčetu nije mogla prizvati. No jedno veče majka ipak skupi snage i odluči da ona pročita priču Dženu. Slonica se tromim koracima uputi ka tihom i skrovitom skloništu gde je Dženo spavao. Kada slonica napokon zakorači u sklonište , slončeta ne beše tamo. Njen tromi korak postade čudesno živahan i slonica se, kao da joj Bog pokaza put, uputi ka reci. Nadje svoje mladunče mrtvo. Dženo beše mrtav. Slonica podiže svoju surlu ka nebu, zatvori oči,poslednji put dodirnu svojom surlom surlu svoga sina i zauvek se prepusti rečnoj bujici u noći. Krdo začu samrtni jauk. I dan danas, mnogo godina posle toga i ljudi i slonovi znaju za legendu da svako veče tačno u ponoć slonica na reci traži svoje mladuče ali ga ne može naći. To mesto nazvaše Mulipe, da se nikada ne zaboravi…
Skice i skitnice svakodnevnog
Sirenum scopuli
Daj mi bože veliki mirne vode na Aheronu noćas.
Od svih ljudi i zveri proklet sam ja.
Jedino što mi bogovi ostaviše je telo moje, sto teško breme moje ostade.
Ja tvoju pesmu čekam
Da mi put moj pokaže
Ja tvoju pesmu slikam
Da mi sećanje na tebe ostane
Ja tvoju pesmu milujem
Da mi na usnama greh naš osvane
Al čekanje ko čekanje i Hadu prokleto je
U samrtnom času ovom mome jedino telo što ostalo je.
Porcelanski život
Jednom si me upitala sta ako odem i nikada se vise ne vratim, onako glavom bez obzira.
Znao sam sva tvoja jutarnja ludila i bogohuljanja napamet, celom svetu bi prigovarala zasto bas takav postoji tog jutra. Ti si htela da predsoblje bude
svetlo. Ubedjivala bi svakog ko bi kročio u našu kuću da je tako najbolje za oboje.
Nikada nisam znao zašto ti je to bilo toliko važno.
Miris kafe. Glavobolja. Čujem tvoj glas. Približavaš mi se. Na tebi crna haljina – znam davno šivena! Gledaš me pravo u oči. Nista vise od tebe nisam mogao sakriti. A na vratima moje duše ubeĎan sam da si u momentu pročitala : PRODATO! Napokon spustaš pogled. Vučeš bodež iz mojih grudi koji beše srastao sa mojim ništavnim mesom. Kroj tvoje haljine ravna se sa mojim sunovratom. Priližavaš se vratima. Oškrinula si ih taman toliko da što neprimetnije izaĎeš. Čudnovato ali korake ti nisam mogao čuti. Oluja je besnela napolju.
Često su me tih dana budile glavobolje. Sunce bi već bilo u zenitu pre nego što bih svatio gde sam se budio. Svi imamo te čudnovate trenutke u kojim se oslonac našeg života savija pod težinom onoga što u sebi skrivamo. Osećao sam da šve što sam do tada radio dolazi ponovo poput kakvog samoubilačkog talasa. Taj me osećaj nikada nije napuštao.
Nedelja je. U daljini odjekuje zvuk starih crkvenih zvona. Taman da izgovorim tvoje ime na glas, nešto se u meni stegnu i vazduh samo prostruja. Sve u trenutku postade jasno. Bio sam napušten. Bio sam ostavljen. U kuhinji je stajalo neoprano posuĎe, šoljice za kafu kupljene u Veneciji i ispreturani ramovi. Načinih nekoliko koraka i naĎoh se u presoblju. Zaista beše svestlo ,bleštavo i zaslepljujuće. Htela si da tvoj odlazak
bude veliki, da kada odes samo svetlost ostane obasjavajući prazninu koju za sobom ostavaljaš. Gledao sam kako se život jednostavno dešava ispred mene. Ubrzo sam se iselio. Migrene su postaje još gore.
Nikada o tebi draga više nista nisam čuo. Tada mi je bilo trideset i devet. Naša kuću sam prodao ,možda bolje reći, poklonio sam je nekim ljudima. Ništa iz nje nisam poneo sa sobom. Nečija deca se igraju sa svim onim što si ti kupovala našoj nikada roĎenoj. Neko sada pije prvu jutarnju kafu iz naših soljica. Kad bolje razmislim nema u tome ničega tragičnog. Sa tobom sam dotakao dve suprotnosti , sve ono što sam i sto nikada neću biti. To si ti. Početak, kraj kakogod da to zovu…
R.tame
U jednoj prastaroj daščari sedeli su čovek i njegov kraj. Čovek je gledao u kraj i kraj je gledao u čoveka . Činilo se da igraju kakvu igru.
Praznina reče čovek i ispi čašu u jednom dahu.
Odlazak reče kraj i učini isto.
Čekanje reče tiho čovek i zaklopivši oči završi sa još jednom čašom.
Ego reče kraj, skide svoj crni šešir, i isprazni brzo svoju čašu.
Tragovi reče čovek, rešivši se još jedne čaše.
Adam reče kraj, i lupi ispijenom čašom od prašnjavi sto.
Kraj reče čovek, uhvati čašu, ispije do poslednje kapi, snažno zagrli kraj i ode.
M.N.R litice
64
Nemoj u zoru jahati na G reče kraljica svom konjaniku. Povuci čvrsto uzde ka grudima i zatvori oči. Nastavi dalje preko polja dok ne osetiš miris krvi. Tako ćeš prepoznati onoga koji krši pravila igre.
Sa prvim zracima nađoše konjanika mrtvog.
Janopara
U gradiću koji je postade na ušću dve rečice već danima kruže jezive priče. Jedni pričaju kako brat ubi sestru, drugi muž ženu,treći čovek boga. Ime ovog grada beše Janopara. Jedan vičan mladić zorom beše naumio da reši ovaj stravičan zločin. Znao je gde i koga treba tražiti. Otide u kuću koja beše na mestu gde se vode dveju reka sjedinjuju i gde počinje i završava se sve što ima veze sa Janoparom. Ne pokuca na prastara drvena vrata i zakorači u unutrašnjost kuće. Sa prvim korakom uoči siluetu čoveka.
Ko je on ? – reče mladić sa prilično neubičajenom grimasom na licu, pomalo monotonom.
Ne smem da ti kažem! – šapatom odgovori silueta čoveka koja je stala naspram mladića.
A u tom slučaju uzeću pravdu u svoje dlanove! – i načini korak ka vratima.
Policijski činovnik, ranoranilac i počasni građanin Janopare, nađe u prastaroj
kući mladića usmrćenog i nadaleko od njega kraj prozora telo mlade devojke. Na prozoru beše krvlju ispisano : Jedan čovek, hiljade lica! Stanovnici ovog gradi čudili su se punom mesecu koji im nije davao san na oči proteklih noći. Svako u tom gradu bilo je jasno da živi na sada već od Boga prokletom komadu zemlje.