"HEJ, SAMO DA TI KAŽEM" Davorka Mušica

 – PRIČE –

NEW YORK, NEW YORK

Dan poput svakog drugog na ljetovanju. Ujutro žurim, kao da mi život ovisi o pronalasku slobodnog kamena na kojem ću se do predvečerja baškariti.

Mala skrivena uvala, a opet, smještena gotovo do gradske plaže, skrivena šikarom i strmim usponom krije mir i cjelodnevnu tišinu.

Na plažicu dolaze uvijek isti ljudi, tako da sam svakom od njih uskoro prišila nadimke. Prepoznajem ih po suncobranima, držanju, po načinu na koji se izležavaju. Lica im ne razbirem jer, iako su naizgled blizu, ipak su dovoljno daleko da ih i ne čujem.

Tu se poštuju i nepisana pravila, kao ono da ne zauzmeš dio kamena ako znaš da je to kamen nekog para ili samotnog lika.

Jedini zvukovi ovdje udaljeni su glasovi iz čamaca koje donosi vjetar, kliktaj galeba ili jato gnjuracā koji u plićaku grupno love panično praćakajuću ribu.

Baš svakog jutra grupica domaćih žena preplivava rutu od gradske plaže do ove skrivene uvalice, brbljajući kao da su na jutarnjoj kavi, a ne u moru.

Svaku od njih znam već godinama, što po glasu i govoru, što po međusobnom dozivanju: Štakastu, Brontosaurusicu, Zelenkapu, Babicu… Naslušala sam se o tome što kuhaju, od čega boluju, i o ljubavnim prevarama susjeda. Na moje čuđenje jednom su se dotaknule i kulture.

Hvala im, jer inače ne bih doznala za predstavu na Brionima s mojim omiljenim glumcima. Naravno, odmah sam uguglala naslov, kupila ulaznice online i… evo nas u Fažani.

Šetuckajući gradićem, dvadeset godina nakon svog zadnjeg posjeta Brionima, ostala sam oduševljena time kako su ga ušminkali.

Komentirajući sa suprugom uočene promjene, skrenuvši iz užeg centra, ugledala sam čovjeka kako nam dolazi ususret. Već smo se bili mimoišli, a onda smo se oboje istovremeno okrenuli i zazvali se imenom.

Dakle, razumljivo je da ja prepoznam svog profesora, mentora na poslijediplomskom studiju, ali da on nakon toliko godina prepozna mene…?! Znači da sam ostavila trag u svijesti mojeg dragog profesora. Možda je tome pripomogla i činjenica što sam se tada zanesenjački fanatično uključila u organizaciju našeg nezaboravnog studijskog putovanja u Ameriku, riješivši zajedno s još jednim kolegom čitav “tehnički“ dio pripreme.

Naravno da smo odmah potražili prvi kafić kako bismo pretresli zajedničke uspomene, s naglaskom of course na zgode iz USA.

Putovanje – koje je bilo studijsko, ali djelomice i turističko – malo se kome u životu pruža… i jedno je od onih koje se ne zaboravlja.

Odjednom navru sjećanja povučena iz dugo neprovjetrenih moždanih ladica. Hvala dragom profesoru i njegovim akademskim vezama što nam je poklonio tako neprocjenjivo profesionalno i osobno iskustvo.

Ako doživim duboku starost, čak i ako me dohvati alzheimer, uvjerena sam da ću se i tada sjećati dragocjenih trenutaka kada je moja noga s poštovanjem kročila u najznačajnije svjetske financijske institucije. Ni ostālo nije za zaboraviti: posjet operi, mjuziklima, barovima, muzejima i svemu onom što pruža New York – grad koji nikad ne spava, ali u kojem se često sanja otvorenih očiju; zanosna sjećanja na zgode i nezgode koje su nas pratile, od kojih ni ja nisam ostala netaknuta.

Daniel, moj kolega, i ja mjesecima smo radili na organizaciji. Konačno je sve došlo na svoje. Umorna i napeta, umjesto da uživam u putovanju, bila sam u grču, neopuštena i psihički zamorena.

Sve je spremno, spakirala sam se: potvrde za nošenje gotovine, tada rijetki Diners, travel-čekovi…

Tata mi se smije, u polumraku sobe maše snopom dolara pa šeretski broji: jedan, dva… i tako do 120. Mama se smješka: „Vidiš kako ti je otac galantan, koliko džeparca će ti dati.“

Tata mi znalački pruža oveći bunt, ali šipak… novčanice su po jedan dolar. Smijēm se i dobacujem: „Dobro je i to, imam cijelih 120 dolara. Nisi se trebao toliko isprsiti. Dobit ćeš najbolje cigarete iz free shopa.“

Ne treba mi ništa, radim, imam koliko mi treba, sve sam sebi sama platila. Spremna sam, idem u Ameriku – obećanu zemlju.

Okupljamo se na aerodromu. Lud od uzbuđenja, kolega Daniel mi na uho otkriva svoje planove. Ima rođaka u New Yorku. Slušam ga s pola mozga, previše smo bili u kontaktu zadnjih mjeseci, dojadio mi je.

Ukrcavamo se. DC 10 je pun, redovna linija. U avionu pravimo raspored, tko će s kim biti u sobi. Za vrijeme leta vidim da je moja prijateljica Suzana opasno zaglibila u bacanju šarma na zgodnog Splićanina Marka. Put je dug, popilo se, u polumraku aviona gledam, ljube se. To nikako ne sluti na dobro. Njegov cimer Boris je visok uštogljen tip s naočalama. Oni nisu s naše grupe, animirala sam ih da popunimo broj potreban za jeftinije karte.

Za razliku od nekih, koje sam upoznala samo telefonski i priključila ih na ovaj put, osobno sam upoznala tek uštogljenog Borisa. Jednom prilikom došao je u moj ured da porazgovaramo o detaljima. Je li dolazio zato što sam mu bila usput ili je bio uzbuđen oko svega, ne znam. U posjetu mi je toga dana bio jedan stari prijatelj. Sjedeći na mjestu kolegice koja je bila na sastanku vidio je kako me Boris odmjerava dok sam na tren izlazila iz kancelarije. Uzdignutih obrva i sa smiješkom na licu prijatelj ga je upitao:

„Sviđa ti se moja kolegica? Hoćeš da ti pomognem?“ Boris je šeretski odgovorio: „Sviđa… ne trebam pomoć, imam jedanaest dana i deset noći u Americi.“

Što na to reći, muškarci su najveće babe. Naravno, odmah sam doznala za taj mali razgovor i sama sebi rekla: „Opa, Kiki… vidjet ćeš ti svojih Eleven Days & Ten Nights in America!“

U avionu mijenjam mišljenje o svojoj nesuđenoj cimerici. Pokazujući na Suzanu, molim Katju da dijelimo sobu jer… vrag je odnio šalu. Moj “ratni drug s učenja“ u zadnjih pola godine je potpuno izgubio kompas. Istovremeno, mislima mi se poput beskonačne trake provlači ono Borisovo: „Sviđa… ne trebam pomoć, imam jedanaest dana i deset noći u Americi.“

Ne želim nikakve probleme. Kasnije se ispostavilo da sam stopostotno bila u pravu.

Let je protekao više nego ugodno, uz uslužne stjuardese i prezgodnog stjuarta koji je, specijalno za mene, donio i komad torte rezervirane za putnike prvog razreda.

Konačno smo u hotelu smještenom u srcu Velike Jabuke, u blizini kultne Waldorf Astorije, na nekoliko koraka od “Rockfellerovog centra“, minutu hoda do Pete avenije, na uglu 48. ulice i Avenije Lexington. Sviđa mi se način na koji su si Ameri označili grad. Ne mijenjaju, kao mi, svako malo imena ulica, tako da više ne znaš živiš li u Kolodvorskoj, u Ulici 26, Ljubljanskoj, Pavičićevoj ili u Braće Oreški. A živiš, ustvari, u Ulici Republike Austrije.

Smiještamo se po katovima. Čudim se što su sva sobna vrata metalna; sef-vrata kakva još nisam vidjela. Istina, proputovala sam ja, ali ni Europa tada nije imala sve te novotarije koje danas smatramo normalnima. Dvije godine kasnije smijala sam se našoj poznanici u Milanu na istima, kao i na onim šiljcima što se zabijaju u zidove… da bih nakon samo godinu dana u svom stanu i sama, među prvima, ugradila takva vrata.

Katja i ja smo na dvadesetom katu, zurimo kroz prozor u užurbani grad, u zgrade bez zastorā, u ljude koj rade do kasno u noć; sve nam je na dlanu.

Izlazimo u šetnju, negdje u blizini zavija policijska sirena, nitko ne reagira, cijeli grad blješti, sve trgovine su otvorene… sutra nas čeka naporan dan. Grupiramo se u manje skupine i kujemo planove, kako da sve želje uklopimo u ovih desetak dana.

Uz mene i Katju našao se tu još i novoformirani par – Suzana i Marko – i naravno, Boris kojeg smo prozvali Bobi nakon što se iza tih ozbiljnih naočala i naizgled uštogljenog stava pokazao kao vrlo duhovit lik. Povremeno će se uz nas ušlepavati još dvije kolegice.

Suzanina cimerica je Alma, pomalo čudnovato stvorenje nalik solo drinkerici – što je vjerojatno i bila – koje, poluotvorenih očiju, nije prestajalo buljiti u Borisa. Kada si mlad, mozak sve upija kao spužva i munjevito procesuira. Uglavnom, nepogrešivo smo registrirali da je Alma pala na Bobija i da mu se otvoreno nabacuje.

Večernja šetnja Petom avenijom je spektakulara. Stvarnu veličinu grada spoznaš tek kada digneš pogled prema nebu, u zgrade koje nemaju kraja. Zimsko je doba, odmah nakon dolaska Nove 1987. Grad se cakli okovan ledom, grane drveća jedva se i vide od svjetlucanja bezbrojnih lampica. Ispred jedne poslovne zgrade zaštitar pleše sa slušalicama na ušima. Zadivljeno promatramo “Rockfellerov centar“.

„Ovdje se živi punim plućima“, kažem Katji, „jedne večeri moramo popiti piće u baru Waldorf Astorije“, govorim gledajući elegantne ljude kako izlaze iz pristiglih limuzina. Iako smo obje poprilično obišle svijeta, širom otvorenih očiju upijamo prizore dosad viđene samo na televiziji, filmu… u knjigama.

Za sutra je predviđeno rano ustajanje, do devet sati svi moramo biti spremni za pokret. Naš prvi službeni radni sadržaj je posjet najvećoj njujorškoj komercijalnoj banci. Domaćin će nam biti potpredsjednik, osobno.

Pripremili smo se za sastanak, pljušte pitanjana, vodimo odličnu konverzaciju. Profesor je više nego zadovoljan. Prilično iscrpljeni, imamo tri sata odmora pa zatim novi sastanak ispred New York Stock Exchange u Wall Streetu, najveće i najpoznatije burze vrijednosnih papira na svijetu.

Svi su se raspršili. Katja i ja odlučujemo otići u elitnu robnu kuću Saks Fifth Avenue. Rasprodaje su, ulaz nam otvara uniformiran vratar u bijelim rukavicama. Razgledavamo… s jednim zajedničkim ciljem, obje želimo Burberry Trench Coat.

Na odjelu nam prilazi dotjerana sredovječna prodavačica. Prepoznavši po govoru da smo strankinje, pita nas odakle dolazimo, da bi gotovo istog trena briznula u plač. Poljakinja je, gladi mi kaput, samo što mi nije pala u zagrljaj. Priča nam koliko joj nedostaju Poljska i Europa.

Čekamo da nam na blagajni zamotaju kupljene balonere. Ako ste u filmu Love Actually – u sceni snimljenoj u engleskoj robnoj kući Selfridges on Oxford Street – uživali u načinu na koji prodavač, kojeg maestralno tumači Rowan Atkinson, zamotava prodanu ogrlicu, to nije ni dio procesa pakiranja koji su prošli naši baloneri. Najprije su na nesvakidašnji način bili savijeni, nakon čega je svaki nabor bio uvijen u svileni papir pa osiguran brendiranom naljepnicom. Zamotavanje je trajalo i trajalo, a naše vrijeme je istjecalo. Počele smo nervozno pogledavati na sat. Uskoro bismo trebali stići na sasvim drugi kraj Manhattana, a mi smo tu zarobljene beskrajnom procedurom pakiranja, koje nikako da završi. Zakasnit ćemo. Konačno, uz klanjanje i izraze zahvalnosti, prodavačica nam predaje ogromne vrećice iskićene zlatnim logom Saks Fifth Avenue. Gotovo je, moramo juriti na sastanak u Wall Street.

Izlijećemo iz taksija, evo nas kod “Burze“, ali naše kolege su već unutra. Ima bar sedam ulaza pa se ti snađi. Trčimo, natovarene onim upečatljivim vrećicama, zapitkujući vratare gdje je ušla oveća skupina ljudi.

Kasnimo, konačno nas jedna dobronamjerna recepcionerka vodi do divovskih vrata. Pompozno ulazimo u ogromnu prostoriju s ovalnim hrastovim stolom vjerojatno dužim od 30 metara, za kojim osim profesora i naših kolega sjedi i nekoliko visokih dužnosnika “Burze“. Svi pogledi su uprti u naša zajapurena lica. Kakva sramota i poniženje… nas dvije i naše Saksove vrećice.

Ispričavamo se, pokušavamo biti nevidljive, ali svi i dalje bulje u nas… izdajnička tišina. Na začelju stola, kako bi smanjio našu posramljenost, potpredsjednik “Burze“ se blago smiješi uz komentar: „Dame su kupovale u Saksu, oprošteno im je.“

Ostatak dana smo bile tihe, umiješane u grupu. Ispričavamo se profesoru, dok on maše glavom. Kupujemo karte za Broadway, pravimo raspored za Metropolitan, na repertoaru je Verdi. Odgledat ćemo samo prva dva čina jer moramo dalje. Gdje god došli kapute čuvamo kao zlato. Nema garderobe, odlaganje na naslon stolca ili ostavljanje bez nadzora ravno je lutriji. Sve su nam to ispričale Katjine prijateljice koje su na početku boravka u New Yorku ostale bez nekoliko kaputa. I tako, večeramo – naša vesela petorka, uz dvije novopečene Njujorčanke – u restoranu glumice Sissy Spacek. Katjine prijateljice uživaju u našim pričama o Zagrebu, a nas petero u njihovim pričama o životu u Velikoj Jabuci. Razmjena dobara – jabuka za licitarska srca u restoranu s pogledom na Hudson River.

Vrijeme do ručka redovito provodimo u posjetima raznim institucijama. I evo, trećega dana na rasporedu je Washington. Nesavjesne pospance nismo ni budili ni čekali. Došli su kasnije, vlakom, plaćajući nesrazmjerno skupe karte. „Hvala dragom Bogu“, tješimo se Katja i ja, „nismo jedine skiksale!“ Putujući autobusom do Washingtona razmjenjujemo utiske stečene proteklih dana.

Sjećam se, čim smo doputovali u New York, nedaleko od našeg hotela ugledala sam sendvič-ljude s reklamama. Pozivali su u obližnji podrum na gledanje striptiza. Naravno, Katja i ja smo ih zaobišle, ali muški dio grupe se uvalio. Kroz neke jadne škuljice gledali su jeftine prizore seksa i naplāćali se toliko da su kasnije od muke plakali. „Dobro ste i prošli kad niste glave pogubili, bedaci muški“, mrmljam si u bradu, „eto vam vaš Peep Show.“

Najzad u Washingtonu, slikamo se – kao Kolinda – ispred “Bijele kuće“, žurimo na sastanke u “Međunarodni monetarni fond“ pa u “Svjetsku banku“. Svi pomalo posustajemo od napora, ja oči jedva držim otvorenima. Hvala Bogu, bar kave ima u neograničenim količinama, kao i ostalih osvježenja. Stol je i ovdje toliko velik da se moramo koristiti mikrofonima. U opuštenoj radnoj atmosferi diskutiramo s predstavnicima svjetskih institucija. „Ovaj put je fantastičan“, razmišljam. Fotografiranje za uspomenu na kraju. Osjećam neopisivu sreću i ponosim se sobom. Profesor puca od zadovoljstva. Sastanak je bio uspješan.

Povratak je protekao u drijemanju, trebalo je skupiti energije za večerašnji Metropolitan pa poslije, tko zna kamo!

Gledam Daniela, krivo mi je što se otuđio od mene, nije član naše male grupe pa ne provodimo slobodno vrijeme zajedno. Primjećujem ogrebotinu na njegovom vratu i pitam ga što mu je to. „Ne pitaj, pojma nemaš što mi se dogodilo, dođi kod mene u sobu da porazgovaramo.“

„Dobro, doći ću“, odgovaram.

Katji pri dolasku u hotel preko ramena dobacujem: „Odoh načas do Daniela, nešto mi hoće reći.“ Ne čekam lift, nego silazim stubištem. Stepenice nisu predviđene za goste. Naiđem ponegdje na metlu i krpu, sve je pod konac i čisto, ipak je ovo hotel visoke kategorije.

Kucam, Daniel mi otvara ona željezna plava vrata i ja doživljavam šok iznenađenja. Cijela soba je u vrećicama i paketima, izgleda mi kao da je ovamo preseljena čitava jedna trgovina, da je opljačkan neki skupi boutique. „Što je ovo?“ u čudu ga pitam, nemam ni gdje sjesti. „Bio sam u šopingu… Saks, na dokovima se možeš cjenkati. Pogledaj ovu teksašku kožnu jaknu od janjećeg krzna, kaubojski šešir, a eto, i mojima nosim poklone.“ „Ti nisi normalan, ja ću morati kupiti bar još jedan kofer, a tebi će ih trebati najmanje pet da sve to potrpaš“, šalim se s njim. „No što ti je to na vratu?“ zabrinuto ga pitam. Daniel namješta lice u izraz samosažaljenja i moli me da ono što će mi reći bude… u punom povjerenju. „Slažem se“, prihvaćam u iščekivanju njegove priče.

„Znaš, rekao sam ti da ovdje u New Yorku imam jednog rođaka. Radi tu, u Waldorf Astoriji kao kuhar. Našao mi je lijepu mulatkinju, prezgodnu“, govori mi u zanosu, „došla je u bundi do poda…“ Širim oči i još napetije slušam. „Ponudila mi se: „Hundred for a fuck… fifty for a suck.“ Želio sam probati ovo drugo i pozvao sam je u sobu. Rođak me za to vrijeme čekao dolje, u foajeu hotela. Kad smo ušli u sobu, platio sam joj za uslugu. Rekla mi je da se odem otuširati i… neka se dobro nasapunam. Dok sam se prao, onako nasapunan, čuo sam da se ulazna vrata zatvaraju. Potrčao sam za njom i sustigao je. Ona mi je strgnula lančić s vrata, ogrebala me i pobjegla. Onda su se vrata sobe zatvorila i ja sam ostao na hodniku… gol i nasapunan. Da bude gore, naišao je neki stariji par. Rekao sam im good evening, lagano pognut od nelagode, pa stubištem krenuo prema foajeu. Usput sam pronašao neku krpu da prekrijem svoj ponos i… nemaš pojma, peh… zadnji izlaz, u prizemlju, otvara se direktno kod recepcije. Uzalud sam iza poluotvorenih vrata dozivao rođaka, nije me čuo. On je – magarac – sjedio uvaljen u fotelji i uživao u svom piću. Uto me recepcioner zgrabio i zaprijetio mi da će zvati policiju za nemoral pa sam ga morao mitom uvjeriti da to ne čini… Glavno da nije došla policija!“

Dok on priča ja ne znam, je l`da se smijem ili da ga prekoravam.

„Pa budalo, kako si mogao nepoznatu osobu samu ostaviti u sobi s ovakvim blagom i otići se tuširati? Još si se i sapunao? Gospode Bože“, govorim mu sablažnjena. „Nisi normalan!“

„Nemoj nikome pričati“, panično viče za mnom, „ovo je… u povjerenju!“

„Neću“, dovikujem mu tresući se od smijeha. U povratku se koristim istim onim stubištem. Kroz glavu mi prolaze prizori nasapunanog Daniela, njegovog krpom za pod zaklonjenog ponosa, ogrebanog vrata… bez lančića.

Nekontrolirano se smijem ulazeći u sobu. Presavijam se, s očima punim suza. „Što ti je?“ Katja me gleda u čudu. „Reći ću ti“, izgovaram grcajući od smijeha, „ali samo… u povjerenju!“

Nimalo ne spavamo, ujutro rana buđenja… vrlo rȃna. Slijedi radni dio dana, a onda posjeti restoranima, znamenitostima, kratki šopinzi; navečer predstave, večere, disko-klubovi. Jedne večeri smo Katja i ja otišle u New Jersey, u posjet njezinoj prijateljici s fakulteta.

Umorne smo od nespavanja, ali želimo iskoristiti svaku minutu posjeta ovom veličanstvenom gradu. U svom tom ludilu Boris je postao beskućnik; ne može više ni ući u svoju sobu, koju dijeli s Markom. Novopečeni par se iz nje ne miče. Kod Alme na početku nije želio ni zakoračiti jer se ona na njega bila opako napalila. Nakon što je shvatila da je Boris ne želi ni nacrtanu, jednako se opako naljutila. Sad, kad je vrag odnio šalu, ni njegovo cjelovečernje plakanje u hodniku, pred vratima: „Treba mi samo krevet, Alma, ništa više… umoran sam, moram malo odspavati, pusti me u sobu“, kao ni birane molbe – uz promašeno obećanje da je neće ni dotaknuti – nije otopilo led Almina srca; ali je otopilo Katjino i moje; sažalile smo se nad Borisom i ponudile mu fotelju, za spavanje.

Vječno ću si biti zahvalna na pravovremenoj i trezvenoj procjeni situacije. Istodobno mi u glavi, poput alarma, odzvanja Borisovih Ten Nights & Eleven Days pa koristim svaku priliku da prigodnim pošalicama u korijenu osujetim svaki njegov značajan poged i tako mu iz ruku izbijem ma i kakav pokušaj približavanja.

Razglēdajući kasnije fotografije s putovanja, na svakoj vidim Borisa, uz mene ili iza mene, s licem obasjanim blaženim osmijehom.

Pišući o američkim doživljajima ponekad se nisam mogla odlučiti, koje dijelove putovanja bih izdvojila, naizgled svakodnevne, a opet kulturološki toliko različite od naših domaćih. Činilo se jednostavnim utopiti se u tom ključajućem melting potu, ali za tako nešto ipak je potrebno više od naših ten nights & eleven days.

U Met-u su me, naprimjer, više sluđivale ovacije publike – s urnebesnim zviždanjem nakon svake arije – nego sȃmo slušanje i gledanje opere. Odluka da unajmimo limuzinu (napadno bijelu s crnim kožnim krovom) poslije mjuzikla Cats na Broadwayju – da nas odveze u iznimno posjećen disko – bila je bingo, jer smo time stekli dragocjeno povlašten status pred svima koji su na ulaz čekali već satima. Raspoređena na veću grupu, cijena vožnje se nije pokazala nedostižnom.

Prizori, redovito viđeni u američkim filmovima, čudesno su oživljavali pred našim očima: usputno piće u superluksuznom elegantnom Plaza hotelu na uglu Pete avenije nasuprot Central Parku; strasno ljubljenje dvojice muškarca u disku; impresivne dvorane UN-a i osjećaj počašćenosti samim bivanjem u njima; posjet podzemnoj riznici zlatnih poluga, bez podataka o državama-vlasnicima na kavezima; štamparija dolarskih novčanica; munjevita vožnja liftom do 20. kata “Svjetskog trgovačkog centra“, s presjedanjem do pedesetog, opet novi lift i… evo nas na vidikovcu. Twin Tower… bez daška vjetra; ovjekovječena fotografskim aparatom, moja kosa stoji podignuta u zraku; Gledam krovove nebodera, s bazenima, teniskim igralištima i helidromima i pokušavam zamisliti živote tih ljudi; Večera u restoranu s pregradnim zidovima od umjetnog cvijeća iz kojih konobari komično izviru kao iz divovskih gnijezda; Vrhunski jazz -klubovi. Toliko toga… za tako malo dana. Svi oni sastanci na Burzi, u Svetskoj banci, u Monetarnom fondu, u dolarskoj štampariji, sve ono zlato koje smo gledali razrogačenih očiju… nebrojena značajna mjesta.

I naravno, moja želja da sjednem u bar hotela Waldorf Astorija, da osjetim duh svih poznatih ljudi koji su u njemu boravili, o kojem sam toliko čitala. I ne samo o ljudima, nego i o načinu vođenja hotela, glamuru, porculanu, posteljini, ophođenju s gostima; o hotelu koji je dugo, u davno doba, bio znak prestiža. Sjedimo u baru, uz decentno klavirsko prebiranje evergreena, okruženi muškarcima u smokinzima i damama u večernjim toaletama; blisko… a opet tako daleko od našeg načina života.

Bizarna situacija zadesila je Katju i mene kada smo iz Metroa izašle na pogrešnoj stanici. Bile smo nepažljive, a to ovdje i nije uvijek sasvim bezopasno. Odjednom smo, poput Gulivera, ostale okružene svijetom malenih ljudi – Chinatown in Lower Manhattan. „Pogledajmo što ovdje ima“, poslovično smo odlučile.

Nasuprot našem hotelu smjestio se zgodan restoran-samoposluživanje s raznovrsnom ponudom hrane. Iznenađene otkrivamo da su, usred zime, na policama izložene i lubenice. Nakon povratka s večernjeg izlaska, u 5 sati se odlučujemo za jutarnju večeru.

Što reći, Amerika je velika zemlja koja gazi koracima od milje svakim danom naprijed… naprijed.

Na povratku za Zagreb u punom avionu prepričavamo dojmove.

„Nikome se ništa ružno nije dogodilo“, glasno konstatiramo, a onda se diskretno smiješimo i došaptavamo pa, zavjerenički kolutajući očima, napominjemo: „Osim onoga… u povjerenju.“ Za prijedlog „hundert for a…“ saznala je u međuvremenu cijela grupa… osim profesora. On mi, blago ironično, spominje vrećice iz Saksa. „Sve je bilo odlično“, kaže,

„osim onog incidenta na Wall Streetu“, smijući se od srca, „a i nekih koji su se uspavali pa su vrijeme provodili tko zna gdje.“

Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju… i tako to.

Danielova teta radi s Katjom, puna su joj usta jadnog nećaka, njenog Dade koji je, eto jedini iz grupe nastradao u Americi. Dok je čekao u redu pred disko klubom, drska crnkinja mu je strgnula s vrata zlatni lančić i ogrebala ga. „Prokleta Amerika“, mrmlja žena ozlojeđeno. Katjine kolege, naoko u suosjećajućem čuđenju, slušaju Danielovu verziju priče prilagođenu obiteljskim potrebama, podsmjehujući se… u povjerenju. I tako se legenda zvana „hundert for a…“ poput virusa širi u nedogled.

Zavoljela sam New York,vraćala sam mu se još dva puta i imam želju posjetiti ga opet; spavati, možda, u istom onom hotelu, sada već neprepoznatljivo renoviranom; ponovno se vratiti u mlade dane.

„New York, New York …“ vrti mi se u glavi. Liza Minnelli pjeva svojem gradu, mojem gradu… svačijem gradu, koji se zasljepljujućim blještavilom – svojom ozbiljnom ludošću, a ujedno i poštovanjem i ozbiljnošću – svima uvuče pod kožu; gradu kojeg zbog mnogo čega – što i ne mogu uvijek definirati – obožavam. Mašem Kipu slobode: „Vratit ću se ja opet… i opet.“

KARIRANI STOLNJACI

Ne znam zašto volim karirane stolnjake… i to one tradicionalne, crveno- bijele. Možda zbog nostalgičnosti za boljim vremenima, kada je život tekao blago i mirno, uz sveprisutnu nadu da će svaki novi dan biti bolji od prethodnog. Ili je to čežnja za djetinjstvom, gimnazijskim danima u kojima smo tako često bili gosti kariranih stolnjaka, provodeći lude noći u zagrebačkim birtijama.

Nedavno sam pronašla fotografiju, crno-bijelu, zaboravljenu na dnu ladice mog ormara, iz neke davne pedesete prošlog stoljeća. Mladi ljudi, nasmijani, a opet ozbiljni i tako… odrasli. Dotjerani – sjede za stolom prekrivenim kariranim stolnjakom i bijelim nadstolnjakom – nazdravljaju Novoj godini.

Djevojke u dugim svilenim haljinama, štiklama… muškarci u crnim odijelima, s leptir-mašnama. Na glavama im šiljasti papirnati šeširići, uobičajen dekor za novogodišnju proslavu. Tu su i svijetleći konfeti, po stolu razasute prskalice.

Mama grli tatu, sretna i prepuna nade u dolazeću Novu. Tako nesvakodnevno svečano dotjerani sjede za stolom s kariranim stolnjakom, prekrivenim besprijekorno bijelim nadstolnjakom. Na vedroj fotografiji – koja odiše nostalgijom vječne prolaznosti – oživjeli kockasti Tischdecke kao da se i sam ponosno kočoperi u društvu pompoznih crnih odijela, leptir-mašni, lakiranih štikli i svilenih haljina.

No znate li da karirani stolnjaci imaju i svoju sasvim posebnu povijest? Kuturološki su pečat jednog etničkog prostora – našeg slikovitog i alkoholnim maglama natopljenog Balkanskog poluotoka. Ispisuju mit o “kafanskom“ duhu divnih davnih ljudi i vremena ovih prostora i zaštitni su znak mnogih tradicionalnih restorana.

Dok sam još bila dijete, svake smo nedjelje izlazili na obiteljski ručak. Odjenuli bismo se za izlazak pa otišli kod “Debelog Martina“ na najbolju feferonadu i najukusnije ćevape u gradu.

Restoran je bio smješten – kažem bio, jer više ga nema – u podsljemenskoj zoni, kao jedan od mnogih na toj lokaciji. Osmijeh i riječi dobrodošlice kojima bi nas gospodin Martin dočekivao na vratima svog restorana tjerao nas je da se uvijek tamo vraćamo, opet i opet iznova. Razumije se, stolovi su bili prekriveni crvenim kariranim stolnjacima.

Ne odvodi me sjećanje samo k Martinu, centar grada je tad imao na desetke vrhunskih restorana i svi su gostima pružali taj domaćinski, prisni osjećaj kada biste ušli na ručak ili večeru. Karirani stolnjaci pozivali su na dobru hranu, bili su garancija jedne kvalitetne domaće kuhinje. Još uvijek mi je u nosnicama miris roštilja na ugalj u kultnom “Zagorcu“ i, pogađate, stolovi su imali karirane stolnjake, prekrivene bijelim nadstolnjacima koje su konobarice mijenjale iza svakog gosta.

Da ne spominjem sve ostale ugašene restorane i birtije mojeg dragog Zagreba, grada koji nepovratno gubi svoj agramerski štih, u kojem je današnja populacija prednost dala instant-pekarama, u kojima se prodaju samo brza sra… hrana, da prostite.

Sanjarim o tome da jedne hladne subote uđem u restoran s kariranim stolnjacima, i mirisom minulih vremena, da popijem času vina i počastim se tradicionalnim domaćim jelom. Je li to još moguće? S godinama sve više izbjegavam izlaske u restorane, ali ta želja koja me obuzela nije samo gastronomske prirode.

Nikada mi nije bio simpatičan restorančić na uglu Masarykove i Gundulićeve, iako je bio čuven po pričama o Matošu i drugim pjesnicima koji su tamo provodili dane u raspravama i ispijanju vina. Legendarno “Blato“, baš to je taj restoran koji mi nikad nije bio privlačan. Ali, začudo, još uvijek je radio i time izazivao upitnike u mojoj glavi.

Gotovo svake subote prošla bih pored “Blata“ i sama bih sebi rekla: „Ovaj restoran je upao u rupu i zaostao negdje u prošlosti. Čak ni gostiju nije bilo. Ponekad sam mislila da su ga zatvorili i sad čeka svoju budućnost nekog bistroa brze hrane ili pekare.

I… jedne druge hladne subote, skinuli su one stare zavjese koje su visjele na pola prozora – tek toliko da ne vidiš ljude koji tamo sjede – i ugledala sam unutrašnjost restorana.

Srce mi je ubrzano zakucalo, to je bilo upravo ono što sam tražila, restoran zapeo u prošlosti, karirani stolnjaci s bijelim nadstolnjacima. Tog trena sam znala: „Moram jedne zimske subote ovdje ručati. Sada žurim, ali kad sljedeći put budem prolazila Masarykovom, ući ću.

Nije prošlo dugo, subota je, ciča zima.Vozim kolica za plac prepunjena hranom s tržnice Dolac, cvijećem za kuću… Imam vremena, čvrsto sam stisnula suprugovu ruku, nagovarujući ga da uđemo u taj prastari restoran s kariranim stolnjacima.

Strpljivo čekamo da neki od gostiju završe s ručkom, kakofonija glasova i pribora za jelo, ambijent obećavajuć. Razočarenje je nastupilo kada smo pročitali menu. Ovo je riblji restoran. Što sam drugo očekivala, pa to je “Blato“! Špica ručka već jenjava, naručujemo lignje i plodove mora. Vino je točeno, dobro, domaće.

Vani je hladno, unutra toplo, pomalo sam ošamućena od crnog vina. Strpljivo čekamo ručak, restoran se prazni, buka gostiju jenjava.

Horor o donesenom jelu neću vam ispričati. Tuga i jad, izgleda mi kao da su nam servirali ostatke jela s pokupljenih tanjura. Bila sam ogorčena, sva radost ulaska u restoran s kariranim stolnjacima istog trena je zgasnula. Nije mi bilo samo do hrane, željela sam ovdje oživjeti svoje sretne i bezbrižne dane. Sve su pokvarili.

Propala mi je i nada da će to biti mjesto o kojem ću s radošću govoriti, u kojem ću se mislima vraćati u prošlost, u prohujalu mladost, sjećati se zaboravljenih lica i dogodovština.

Zapazili su naše razočarenje i negodovanje. Zatražili smo račun, htjela sam pobjeći odmah. Moje lice im je reklo sve. Račun je bio ispostavljen samo za vino. Neki novi vlasnici koji pojma nemaju o tome što je “Blato“, što je dobra hrana, ni što je profesionalan odnos prema gostu, možda su spoznali svoju grešku, suočivši se s mojim razočarenjem.

Došla su nova vremena. S nostalgijm i žaljenjem prije mjesec dana sam prošla pokraj tog restorana, nije više radio, šteta. A mogao je biti jedan od rijetkih koji služe na čast svojem gradu, biti nasljednik drevnih gastronomskih tradicija, potruditi se da nas, stare Zagrepčane, bar na sat, dva vrati u Zagreb naše mladosti, uz crvene karirane stolnjake s bijelim nadstolnjacima.

Živjeli!

MILICA, ŽENA KOJE IMA

„Milice, jesi li oplijevila luk? Milice, jesi li nahranila piliće?“ vikala je majka mijeseći ogroman kruh, s trbuhom do zuba. Nije prestajala vikati iz kuhinje, dok je Milica mlađem bratu prala razbijena koljena.

„Milice, gdje si? Moraš se spremati i nositi babi kolače koje sam joj napravila za njenu godišnjicu braka!“

Milica se rastrčala po dvorištu. Sve je obavljala hitro i bez pogovora, spremna na svaki majčin mig. Bila je još dijete, ali bez djetinjstva, sapeto obavezama odrasle žene.

Mislila je da tako mora biti. Ispunjavala je svaki majčin hir, za naknadu očekujući barem osmijeh ili običnu riječ zahvale. Nikada nije dobila ništa.

Majka je opet bila u drugom stanju, što je za nju značilo samo još više obaveza. Milica je živjela život preskačući djetinjstvo, za bolji nije znala.

Kuća se nalazila na kraju ulice na koju se nadovezivala šuma. Teturajući, iz te šume je gotovo svakog dana, u kasnim noćnim satima dolazio otac, skraćujući si put s glavne ceste do kuće. Otac je bio više pijan nego trijezan. Sin jedinac iz bogate porodice, oženjen na pritisak roditelja da se smiri, nastavio je živjeti svojim momačkim životom.

Svakog jutra bi se dotjerivao kao za svadbu, ufitiljio bi brkove, obukao bijelu košulju i odijelo, šeretski nakosio šešir pa otišao u srez na posao. Rijetko kada bi se vratio na vrijeme. Dolazio bi noću, ponekad samo u donjem rublju i sa šeširom, jer bi zakartao ne samo novac, nego i svu odjeću sa sebe.

Česte su bile svađe u toj kućici na kraju ulice.

Milica se obradovala nošenju kolača babi. Malo će se, usput, iz košare i osladiti. Na trenutak je obasja zadovoljstvo. Proći će pješice kroz nekoliko sela dok ne stigne do grada. A možda će imati i sreće da netko naiđe sa zaprežnim kolima, pa je poveze.

Usput je Milica običavala brati lješnjake, bobice, kupine, natjeravati se s psima koji su veselo mahali repovima slijedeći je na njenom putu. Privlačila ih je čudesnom lakoćom, tako da su za njom išli, veselo u čoporu, sve do babine kuće. Tamo bi ih rastjerala, bojeći se babine prijeke naravi.

Ništa joj niije bilo teško učiniti za majku. Nije joj zamjerala ni to što su se njene cipele polako raspadale, kao ni očiglednu nepravdu da je otac mlađem bratu kupio nove, a njoj nije, podrugljivo joj govoreći: „Što je? I ti bi, Sjajooka…“, tako ju je prozvala majka, „htjela nove cipele? Za tebe su dobre i stare. Brat će ti ići u grad, u velike škole.“

Osjećala se jadno i tužno, misleći da tako valjda treba biti. „On je muško, a što sam ja?!“

Nisu je primjećivali, majka bi je rijetko pomilovala, a od oca – kada je bio pijan – mogla je dobiti samo batina jer bi se, razočaran životom u koji je upao, često na njoj iskaljivao. Razmažen bogataški jedinac uništavao je iz dana u dan sebe, i sve oko sebe, a najviše svoju porodicu koja se svakom godinom povećavala.

Milica je, za malo pažnje i očekivane ljubavi, znala činiti i nestašluke. Tako bi se penjala na drveni kućni plot. Namjerno bi padala da se povrijedi, kako bi iskamčila zagrljaj i poneku nježnu riječ. Ali dobivala je samo pogrde, uz poneki šamar.

Iz dana u dan umirala je od želje za pažnjom svojih najbližih. Ništa, što god da je učinila, majci nije bilo dovoljno ni za jednu toplu riječ. A ona ju je toliko voljela, do neba ju je voljela. Drhtala je u njenoj blizini, strepeći da joj se u tim silnim trudnoćama nešto loše ne dogodi.

Nakon sata pješačenja preko livada i strništa, kako bi si skratila put, Milica je stigla do kuće svoje babe, koja je sjedila usred dvorišta u prostranom naslonjaču. Pretila od neprestalnog prejedanja, u sjeni bagrema je ispijala podnevnu kavu.

„A došla si! Stavi u kuhinju te kolače i poperi suđe od doručka.“

Milica je sve bez riječi obavila, nasula si čašu vode i sjela na klupicu. Baba joj je prepričala neku zgodu iz susjedstva, ne iz želje da s njom razgovora, nego da sebe zabavi u dokonosti dok joj je muž negdje u varoši.

Babina bijela pudla, dobivena vjerojatno iz trgovine konjima kojom se bavila, prozvana je Fujdo. Baba bi, sjedeći onako debela u naslonjaču, samo nonšalatno povikala: „Ej, Fujdo… donesi mi lulu!“ I Fujdo bi je donio. Milica bi uvijek iznova razrogačila oči od uzbuđenja, a baba se samo kroz brk nasmijala i opet zapovjedila psiću: „ A zaboravio si duhan!“

Taj igrokaz bi se redovito odigrao svaki put kada bi Milica navratila kod svoje babe. Obožavala je tog bijelog psića. Dogodovština s Fujdom ostala joj je draga uspomena za čitav život, možda zato što je bila tako posebna, zato što je u tom malom igrokazu postojao zračak prpošne miline i podsjećao je na vrijeme kada se smijala iskreno, od svega srca.

Znala je da se predugo zadržala, ali nije marila. Budući da više nije bilo zadataka za nju, a i kava je bila ispijena, veselim korakom je krenula kući. Putem je razgovarala s rijetkim ljudima koje je susretala, poznatim i nepoznatim, jer je znala da će, čim stupi na kućni prag, majci morati ispričati sve novosti, koje će ona zatim dalje širiti po njihovoj uličici.

Približavajući se kući postajala je sve nervoznija, ne znajući na kakvu će atmosferu naići. Hoće li otac biti pijan i je li sve svoje dužnosti obavila onako kako je to majka zamislila pa će je dočekati na vratima s prijekorom na licu.

Ušuljala se u kuću, neobično mirnu. Dan je završio dobro.

Prolazile su godine, od malene djevojčice Milica je izrasla u rasnu ljepoticu. Gustu, crnu kosu vezala bi u dvije debele pletenice. Njene pune usne i rumeno lice nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Oči su joj blistale i radoznalo upijale sve oko sebe. Nesvjesna svoje ljepote polako je koračala u svijet odraslih.

Već propupala, skrivala se od muških pogleda. Noću je potajno šivala rublje, krpala svoju jadnu garderobu i sanjala o boljem životu, onom koji je vidjela za rijetkih odlazaka u kino sa svojim prijateljicama koje su, kao i ona, živjele u malom mjestu izdvojene od ičega što bi se moglo nazvati pravim životom.

Često bi se noću iskrala iz kreveta u vrt, legla u travu brojeći zvijezde padalice i maštala o boljem životu.

Jednoga dana majka joj je iznenada zapovjednički glasno rekla: „Pakiraj se, ideš sestri u grad! Pomoći ćeš joj oko djece i kuće. Milica je jedva dočekala da se nešto promijeni u njenom praznom životu. „Idem u grad, vidjet ćemo što će dalje biti.“ Mozak joj je radio ubrzano, a srce lupalo kao ludo.

Sestra je bila udana za stolara, kršnog i naočitog momka. Ljubomorna, Marija se nije odvajala od muža, držeći ga podalje od pogleda prijetećih suparnica, s izgovorom da mu pomaže u radionici. Marko je izrađivao namještaj za bogate kuće a Marija bajcala, glancala i ugovarala prodaju. Tu je bilo i njihovo troje djece, svi jedno drugom do uha. Milica je bila pozvana da ih odgaja, uči ih prva slova, da kuha i da im čisti kuću. Marija je dobila besplatnu sluškinju.

Milica se nije bunila, bila je u gradu. Ponekad bi se uspjela prošetati obalom uz Savu, stekla je i nove prijatelje. Najviše je uživala kada bi se mlađarija okupila uz krijes kraj rijeke pa razmjenjivala priče, viceve, čak i poneki trač iz susjedstva.

Kasno navečer uz lampu bi čitala modni časopis ili knjigu koje bi negdje našla ili posudila od novopečenih prijateljica iz susjedstva.

Mlada, okretna i jedra, “muški“ je odrađivala svoje zadatke. Djeca su je voljela – bila im je druga mama – ali sestra joj nikada nije poklonila pogled zahvalnosti, izrekla ijednu lijepu riječ. Po Marijinom mišljenju podrazumjevalo se da mlađa sestra bez naknade obavlja sve poslove u kući.

Tko god bi prošao cestom i u dvorištu ugledao Milicu, nasmiješio bi joj se i doviknuo poneki kompliment. Za te trenutke je živjela. Ljudi su govorili da Marija ima prelijepu i predobru sestru.

Vrijeme je prolazilo, a u Miličinom srcu se gomilalo nezadovoljstvo. Stalno se zapitkivala, što da započne sa svojim životom. Naprasno su joj prekinuli školovanje da postane sestrinom sluškinjom. „Sada je stvarno dosta,“ progovarala je srž njezinog bića, no nije imala kamo, ni novca ni posla. Noćima je besano zurila u zvijezde razmišljajući što da čini.

I onda je, slušajući ljude koji su prolazili ulicom, čula glasan razgovor o tome da se u nekom dalekom gradu mladima nudi posao, stan i školovanje. „Pobjeći ću iz ovog kaosa“, obećala je sama sebi. „Sestri ne mogu ništa reći jer će me odmah tužiti majci, a onda sam tek u problemu. Marija će se buniti ako je napustim, jer sam joj potrebna. Sebična je i uopće ne mari za moju budućnost. Prati svog muža kao sjena, u strahu da se ne zagleda u neku drugu ženu. To što sam ja zastala u životu nije njezina briga… ali moja jest!“

Jedve večeri Milica je ugrabila priliku kada je Marko ostao sam u radionici, povjerila mu se, isplakala sve svoje suze. Obavijestila ga je i o svojoj namjeri da ih napusti. U njenom dosadašnjem životu svijećom je morala tražiti osobu koja joj je pružila i zrnce utjehe i razumijevanja. Marko ju je ohrabrio i još je – izradivši najljepši drveni kofer za njen bijeg u novi život – pružio nekoliko novčanica, da se lakše snađe na svom novom putu. I tako je Milica jednog kišnog dana nestala, uz Markov blagoslov pobjegla je iz zatočeništva sestrine kuće.

Dugo je majci pisala pisma na koje nije dobivala odgovore. Jedanoga dana pojavila se na majčinim vratima s rukama punim poklona. Sve joj je bilo oprošteno, uz prigovore: „Napustila si me, otišla, ali uspjela si, Sjajooka… pa neka ti bude!“

Boljelo je Milicu srce, tuga bi se uvijek obavila oko njene duše pri dolasku na majčin prag. Bila joj je dobra samo dok je donosila pune ruke poklona, nikada lijepe riječi, zagrljaja.

Milica je lijepo živjela u novom gradu punom mladih ljudi. Država je bila u izgradnji nakon velikog rata. Ona je radila, pohađala večernju školu, izlazila na plesnjake. Odjednom je od provincijskog djevojčurka postala dama. Napredovala je na poslu, počela je raditi u bolnici.

Udala se jednog sunčanog proljetnog dana za momka naočitog, plavog, zelenih očiju, tihog i smirenog, potpunu suprotnost Miličinom karakteru. Bila je ushićena saznanjem da će imati svoju porodicu, dom i ljubav. I imala je sve to dugo, dugo, dok mračni dio njene duše nije ovladao njome. Počinjala je sve više naličiti vlastitoj majci. Svoju kćer je tretirala na isti način kako je i sama provela djetinjstvo u roditeljskoj kući. Bila je amputirana od ljubavi. Toliko ju je neobuzdano željela da je ta želja postajala neizdrživ pritisak na svaku osobu iz njene okoline. Ljubav je tražila silom, nije ju htjela čekati, osluškivati.

Nije shvaćala da to tako ne funkcionira, neka unutrašnja sila tjerala ju je da bude gruba, da pažnju privlači na sve moguće načine… hirovita, vječno nezadovoljna, agresivnog ponašanja koje je drsko ispoljavala na i najmanju pogrešku svojih najbližih, najčešće na svojoj maloj kćeri. Postala je ljubomorna, nepovjerljiva, kao da su je gonili demoni iz prošlosti, oni koji su trebali ostati u njenom rodnom domu.

S druge strane, Milica je imala lijep život prepun putovanja i novca, imala je naočitog, uspješnog muža i kćer koja je ljepotom i čarima izazivala zavist okoline. Milica je bila dotjerana poput modela s naslovnice najnovijeg modnog časopisa. Šivala je, plela, bila je nenadmašna u svojim kreacijama. No u toj slici uvijek je nešto nedostajalo. Prisnosti i topline bilo je rijetko u njenom domu. Male tajne – koje mlado, nevino biće povjeri samo najbližima – ona je izdavala. Kćer se nikada više nije povjeravala svojoj majci. Jednako tako, Milica nikada nije stala na kćerinu stranu, zauzela se za nju oko nestašluka djece iz susjedstva. Vlastita kći, prema njenom mišljenju, bila je dežurni krivac za svaku dječju nepodopštinu. Kći – dobročudna i vesela – uvijek na piku zavidnih prijatelja, a bez majčine podrške, iz dana u dan je bivala sve ogorčenija.

Milica je svoju kćer dotjerivala, ne toliko zbog kćeri same, koliko da drugi vide kako je ona dobra majka. A nije to bila. Možda je htjela, ali joj nije polazilo za rukom. Jednom joj je suprug, gledajući tugu u dječjim očima, potiho rekao: „Ti si, Milice, kao krava koja daje puno mlijeka, a onda stane nogom u kantu.“ Je li Milica shvatila tu jednostavnu narodnu mudrost?

Milica je običavala svim ljudima oko sebe govoriti lijepe riječi prepune nježnosti i ljubavi, ali sve je to bilo tako umjetno. Pomalo su prijatelji nestajali iz njenog života, s mužem je gubila bliskost, nesvjesno ga odgurujući od sebe. Onako tih, prihvaćao je sve njene hirove, stajući ponekad na kćerinu stranu u neprekidnim raspravama. To je izazivalo kaos u kući jer je Milica mislila da su svi protiv nje. Kći je patila; ne jednom, pred ulazom u kuću, znala je stati ispred stepenica… dvije preskočiti pa se jednu vratiti nazad; sve iz straha od toga što će je dočekati kad otvori kućna vrata.

Ponekad je kći otvoreno mrzila majku, bila je mlada i nije shvaćala Miličinu, od njezinih najbližih… roditelja, braće i sestara izdanu dušu. I tako se kći polako udaljavala od majke.

Prošle su godine, udala se i otišla.

Usprkos svemu uvijek je ostala uz Milicu – za svaku njenu potrebu i hir – i uvijek je strahovala da se majci nešto loše ne dogodi. Preslikavao se život, iz one male varošice… u jedno novo vrijeme, u lice velegrada. Sve je bilo isto, život se ponavljao, samo su nijanse bile različite.

Milica je sve ljude oko sebe doživljavala kao osobne neprijatelje, nastavila je živjeti u svom svijetu nesigurnosti, gladi za ljubavlju, neutažive potrebe za dokazivanjem vlastite vrijednosti. Gubila se u začaranom krugu. Ponekad bi kratkotrajan tračak svjetlosti prodro u njenu dušu, kad bi se zaboravila, ali ni tada nije bila ispunjena. Nešto je stalno nedostajalo. Ljubav.

I prolazile su godine, nikada nije bila zadovoljna, nemiri i nezadovoljstva carevali su u Miličinoj kući. Suprug joj je umro mlad, otišao je tiho i brzo.

Bila je ljuta što ju je napustio. Čekala ga je godinama, dok je putovao svijetom, a sad – kada je otišao u mirovinu, još mlad i naočit – napustio ju je… umro. Proklinjala je svoj život. Kćeri je rijetko navraćala, osim da se vidi s unukom, a i on je rastao i imao sve manje vremena za Milicu.

Iako je zašla u ozbiljne godine, još uvijek je bila vižljasta i okretna. Po prirodi radina, uživala je popravljati stvari po kući, mijenjati namještaj, verati se po ljestvama kao da je mlada, nositi s tržnice vreće voća i povrća za zimnicu. Nikada nije tražila pomoć. Gordo je stajala i ponosila se svojom samostalnošću.

Milica je odavno prevalila devedesetu i dalje ne želi pomoć ni od koga, sama živi u tišini. Svi prijatelji koje je imala otišli su u vječnost, svu rodbinu je sahranila – sve one koji su prema njoj bili toliko nepravedni, bez trunke pažnje i ljubavi. Za odlaskom svakog od njih pustila bi suzu, a onda bi se sjetila ružnih postupaka i riječi, uvreda i zavisti. Duboko povrijeđena i ogorčena, sve je zadržala u mislima.

Kći, kojoj je uskratila ono što je svima najdragocjenije – majčinsku ljubav i pažnju – nije ju napustila, sve joj je oprostila, one ružne postupke koje joj je Milica tokom njene mladosti nesvjesno učinila, ne znajući za ponašanje drugačije od onog koje je naslijedila od vlastite majke.. I neće je napustiti nikada, do kraja Miličinog vijeka. Zagrliti je njezina kći niti u sumrak majčina života, jednostavno, ne može. Sva nakupljena bol, kao ogroman val, povuče je onog trenutka kada se nad Milicom sažali. Zašto je sve tako bilo? Život je kratak, prolazi mimo nas i toliko je u njemu ljepote, a neki ljudi, opet, izaberu samo tugu i jad. Zašto?

Još uvijek britkog mozga, možda je duboko u duši i svjesna svog ogromnog hendikepa. Činjenicu, da ne zna davati ljubav, nikome ne bi priznala ni da joj od toga ovisi život – njezin život koji je uvijek tako bezgranično voljela. Do u sumrak života ni sama se nije izborila sa svojim demonima, odbijajući da se mijenja, postala je tragična ličnost.

I prolaze Milici dani, nekad u uspomeni na lijepe događaje, na ljude koji su prošli kroz njen život, na putovanja svijetom… a onda je, nesvjesnu prolaznosti, obuzmu mračna raspoloženja, ljutnja na to kako je taj život provela, ljutnja na to što je ostarila.

Milica, žena koja živi u tišini.

Milica, žena koje ima.

MALA CRNA HALJINA

Volim modu, uvijek sam bila opsjednuta slatkim uzbuđenjima i radošću vezanom uz kupovinu odjeće i obuće. U doba moje mladosti izbor robe nije bio bogat kao danas. Ako niste bili maštoviti, izgledali ste neprimjetno, sivo i bezlično. Neke moje prijateljice i ja međusobno smo se iznenađivale svježim kreacijama i idejama.

Ipak, najveće veselje je bilo kada bi mi tata s putovanja donio neki komad odjeće; a posebno traperice, koje sam kamenom strugala sve dok nisu dobile onaj karakteristični rough izgled. Onda bih po njima kredom iscrtala razne motive pa zadužila mamu da te moje črčkarije izvēzȇ koncem u svim duginim bojama, kako bi moj jeans postao poseban… upečatljiv i jedinstven. Sjećam se da sam na stražnjem dijelu jednih traperica nosila izvezen češalj, cvijet i maramicu koji su… kao, nonšalatno visjeli iz džepa. Bilo je tu i neizostavnih “ziherica“. Čizme smo redovito naručivali kod privatnika, prijeteće martensice…

Sve što bi mi, uopće, palo na pamet s ponosom sam oblačila bez ikakvog ustručavanja i tako kreirala svoj osobni stil. Mladost mi je protekla u kaleidoskopu boja, nikako ne nabacanim nego uvijek specifično usklađenim. Čak sam i najlonske čarape dovitljivo “farbala“, tako da budu “pasent“ s odjećom. Ponekad mi kroz glavu projure jedne davne cipele izrađene po narudžbi kod zagrebačkog obrtnika u crveno-žutoj boji. Danas bih se i sama sablaznula nad tom kombinacijom.

Da ne govorim o svim onim silnim maminim haljinama – iz doba kada je, na švercu, u splitskoj luci od Amera kupovala kvalitetna balirana platna – haljine koje su, iskrojene kod modistice po zadnjoj pariškoj modi, rasparane i ponovno sašivene za mene, onako posebne i lijepe bile nošene s ponosom, da bi na kraju nestajale, poklonjene tko zna kome.

Već neko vrijeme društvenim mrežama dominiraju fotosi i dokumentarni filmovi o minulim vremenima. U njima gledamo vesele ljude, šareno odjevene i vitke.

Razmišljam o sebi iz tih dana pa se sjetim da sam tada i ja nosila izrazite boje, čak i crvenu koju već godinama ne mogu ni zamisliti na sebi.

Vraćaju se uspomene, pobuđene tim nostalgijskim trendom kojim smo u zadnje vrijeme bombardirani na internetu. I svi zaključujemo, da bilo je to vrijeme šareno, vitko, skromno… tako veselo i zadovoljno.

Mnoga moja garderoba je poklonjena, no neke nostalgijske malo nošene i skupe stvari – kada bi mogle govoriti – prepričale bi čudesne događaje iz mog života. Njih sam zapakirala i ostavila u velikom koferu na skrovitoj etaži garaže u ogromnom drvenom sanduku koji je nekad davno bio izrađen za selidbu. Povijest jednog sanduka je mala priča koja izaziva dragu i toplu emociju.

Našla sam ga zabačenog u maminoj šupi u koju godinama nitko nije ulazio. Stajao je tamo, ponosan i gord, izgledom kao da je jučer izrađen, netaknut vremenom. Kada sam ga otvorila, na poklopcu se – zakovan čavlićima – nalazio karton na kojem je, očevim krasopisom, “blajvajsom“ bila ispisana naša splitska adresa. Zapanjujuće je, koliko emocija u duši može pobuditi jedan kartončić s krasopisom ispisanom adresom. Oči su mi zasuzile, ništa nisam rekla. Iza sebe sam začula tih suprugov glas: „Ovo je dedin sanduk… sačuvat ćemo ga.“

Prelakiran, dobio je počasno mjesto u našoj dječjoj sobi. Prvotno je poslužio za selidbu, da bi, stručno repariran, dugo služio za pohranu igračaka našeg sina. Preseljenjem u drugu kuću, i dalje pun igračaka, našao je novo mjesto i novi sadržaj – moju specijalnu staru garderobu, koje se nikako nisam pristajala odreći.

Moda se vraća kao bumerang, nemam ni snage ni volje tumarati po dućanima i gledati nabacane hrpe nekvalitetne odjeće. Moj odlazak u šoping put je u garažu, do mog sanduka. Da, tu se još uvijek nađe profinjenih i kvalitetnih komada odjeće.

Svaki od njih za mene je poseban, vraća sjećanja… pa i spoznaju o tome koje sam sve boje davnih dana nosila; čak i mrsku narančastu, o crvenoj da i ne govorim.

Sadržaj mog ormara danas – dugo to nisam primjećivala – nema boja ili je njihov izbor iznimno skroman. Dominantna je prevladavajuća crna. Kako li sam, samo, dovde došla? „Crno… volim te, crno!“ Ili to dugujem ideji da je crno sirotinjska boja koja nije zahtjevna i može se iskompletirati sa svom ostalom odjećom.

Crna boja je oduvijek bila sinonim za žalovanje, nosila se na pogrebima, stajala između kulta smrti i kulta zavođenja. Bila je nepisano pravilo, nitko je nije preskakao, a ljudi su se zlobno došaptavali ako bi je netko skinuo i nakon “samo“ mjesec dana. Crna odjeća moje mladosti odnosila se isključivo na žalovanje.

Moja prijateljica je rano izgubila oca. Bilo je ljeto, a morala je nositi crninu. Sa žaljenjem sam je gledala kako pati na vrućini, a posebno zbog crnih najlonki. Jedan dan ih je skinula i odmah postala metom zlih jezika.

Moja mama je uvijek govorila: „Moram imati nešto crno… ne daj Bože da mi netko od rodbine umre, a ja nemam što obući za pogreb.“ Običaji nas ukalupljuju u nešto što nismo.

Jeste li znali da izbor boja razotkriva našu osobnost? Koristeći se bojama predstavljamo se, ostavljamo dojam na okolinu; premda nismo definirani isključivo bojama koje nosimo jer osobni stil je kompleksan fenomen koji uključuje i modne trendove i kulturološke utjecaje.

No vremena se mijenjaju, crno je postalo boja elegancije, ozbiljnosti i intelektualnosti. Označava prestiž, moć i autoritet. Izaziva poštovanje i miriše seksepilom.

Do prije dvadesetak godina nisam imala mnogo crne boje u svom garderoberu. Odjednom sam osvijestila: „Pa ja kupujem gotovo isključivo crnu odjeću!“ Crnih haljina imam na desetke. Kočopere se – i one bezobrazno skupe… i one jeftine – koje, samodopadno i ponosno, vise zajedno. Svaka od njih priča svoju priču.

Tolika ljetovanja, toliko dočekā novih godina, prijema, kućnih zabava, odlazaka na koncerte, u kazališta u maloj crnoj haljini postalo je moj uobičajen odabir za svaku priliku.

Kult “male crne haljine“, koju je Coco Chanel lansirala tridesetih godina prošlog stoljeća, postao je fenomen kulture odijevanja, modna konstanta i simbol elegancije, nikako ne samo brend.

“Mala crna haljina“ – prisutna u visokoj modi jednako kao i u street style kulturi – ponosno drži svoje zacementirano prvo mjesto u stilu, praktičnosti i nepodnošljivoj lakoći elegancije.

“Malu crnu haljinu“ koja se može obući u svakoj prilici prihvatila sam i ja, ne zbog njene globalne rasprostranjenosti, već radi njezine teško objašnjive fanatične privlačnosti koja odlikuje sva naizgled jednostavna, genijalna univerzalna rješenja i izume; ono kad pomislimo: „Pa toga sam se i ja mogla sjetiti.“

Gledajući po tko zna koji put film Doručak kod Tiffanyja u mislima mi se pojavljuje divna haljina modnog kreatora Givenchyja  – koju glavna glumica Audrey Hapburn nosi, elegantno i potpuno opušteno u ranim jutarnim satima, gledajući izlog Tiffanyja uz kavu i pecivo – dajući filmu osebujan skriveni glamur. Ta “haljina“ time nije postala samo modni trend već filmski, kulturološki i emocionalni simbol. Iako se s godinama mijenjala, ostala je modnim sidrom, a kvalitetna izvedba danas je čini i isplativom investicijom.

Svoje “male crne haljine“ obožavam, molim se da se ne udebljam kako bih ih uvijek mogla nositi. Sve su one crne, nejednakih dužina i kreacija, ali svaka je različita, svaka je na svoj način jedinstveno neodoljiva zbog uspomene koju samo ona nosi.

Ovu priču pišem kao omaž jednoj “maloj crnoj haljini“ sašivenoj za doček Nove godine, 1962. Dugo je visjela u maminom ormaru da bi, napokon, završila u mojem. Zaboravila sam na nju… a onda sam je našla u kutiji posutoj lavandom.

Srce mi je zaigralo, sjetila sam se fotografije svoje mame u toj haljini s niskom bisera oko vrata, kako drži čašu šampanjca… da, to je haljina u kojoj ću ove godine otići na novogodišnji Filharmonijski bal.

Baršunasta, meka… savršena; stil šezdesetih prošlog stoljeća, ponosno je ušetala pod svjetlost reflektora, u zvuke valcera i polki.

I na kraju… fotografija, kao trajni podsjetnik na nas koji ćemo otići ispod duge.

Moja opsjednutost maminom baršunastom crnom haljinom iz šezdesetih i nostalgija za ljepšim i sretnijim vremenima možda nastavi svoj put i usreći neku nježnu dušu dolazećih generacija… možda baš moju unuku koja je “na putu“… možda…

ZAVIST

Ovu ću priču započeti jednom poslovicom, Englezi bi je nazvali “mudrošću“, wisdom:

„Sto ljudi, sto ćudi“ – misao puna dubokih slojeva značenja, skrivenih u ogoljenom iskazu koji bismo teško i mogli nazvati rečenicom – navodi nas na razmišljanje o svemu onome što proživljavamo u svakodnevnici.

Ima ljudi koji neprekidno hiberniraju po ustaljenom redoslijedu, bez ikakve potrebe da im život bude raznovrsniji… zanimljiviji. Poznajem priličan broj takvih osoba – praznih, bez duha – koje se provlače kroz životne pukotine nedirnuti, polako i naoko bezbrižno. Ima i osoba koje srljaju kroz život, gaze ga do iznemoglosti, da bi brzo sagorjeli od tempa koji su si nametnuli. Većina je, razumije se, između ovih krajnosti. Ipak, samo smo ljudi… sve nas veže mnoštvo zajedničkih osobina.

Jedna od njih je zavist, negativna emocija,“tumor duše“, nezadovoljstvo izazvano tuđim postignućem, bol pri pogledu na nečiju sreću i uspjeh… emocija čijih posljedica nitko nije pošteđen niti je na nju imun. Onaj tko kaže da nikada nije bio zavidan, laže samom sebi u lice.

Zavist nije sinonim za ljubomoru i žudnju, zavist osjećamo onda kada želimo imati nešto što posjeduje druga osoba, kad želimo ono što nemamo, a nalazi se, visoko pozicionirano, u našim neostvarenim željama. Zavist može biti baš zaguljena i varirati od blage do otvorene agresije, od zlostavljanja i ogovaranja pa do svih onih postupaka koji – blago rečeno – mogu izazvati smanjenje kvalitete tuđeg života.

Otkako znam za sebe kroz život sam prolazila širom otvorenih očiju. Sve me zanimalo, osobito ono veselo i lepršavo. Nisam se tom svojom radoznalošću i skupljanjem malih dragocjenih iskustava i informacija htjela isticati,valjda se čovjek s tim prokletstvom rodi.

Iz doba mladenačke lepršavosti, kao i svojih ozbiljnijih godina izašla sam nepromijenjena, ništa kraj mene nije moglo proći a da se ne zainteresiram, da ne istražim i pročitam. Stekla sam glas snažne žene kojoj, eto, baš sve u životu ide lako i bez truda. Kakva zabluda! Ipak, veliki životni gubici, a imala sam ih podosta, nikada me nisu izbacivali iz takta. Uvijek bih skupila snage za dalje.

Smetaju mi naizgled nevažne aljkavosti mojih bližnjih: na krivo mjesto odloženi ključevi, neočišćene cipele… ili kada me pogodi nečiji krivi pogled, ružna riječ bez razloga, ni krivu ni dužnu. Banalne površnosti odjednom postanu prelijevajuća kap, kao posljedica svih ranije proživljenih trenutaka patnje .Te sitnice, i moje pretjerane reakcije na njih, tada su jasan pokazatelj da mi je čaša prepuna.

Kad sam se teško razboljela, nije bilo čovjeka koji mi nije rekao: „Ali… ti si jaka žena, ti se možeš nositi i sa samim vragom. Govoriš o svojoj bolesti kao da je riječ o nečemu općenitom i svakodnevnom.“

Možda sam izvana i ostavljala utisak jakosti, ali da je itko iznutra pogledao moje samotne dane, kada sam se kao pas povlačila u kut i u potpunoj tišini svog doma gutala kemoterapiju pitajući se, zašto ja… zašto sam kažnjena?! možda bi posumnjao u svoj površni dojam.

To je bila moja prilagodba na nešto sasvim novo, nešto nikada doživljeno – na borbu za golo preživljavanje, na održavanje kontrole nad jednim sasvim novim režimom života i postizanje nužne psihičke stabilnosti za njegovo ostvarenje, polako – dan po dan – u posrtanju i dizanju, fokusirana – opsjednuta dubinama svoje tišine i samoće.

Mnogi meni dragi ljudi, u tom teškom periodu borbe s opakom bolešću, povukli su se iz mog života, polako i tiho, kao da sam zarazna. Drugi su me, opet, iznenadili iskrenom brigom i pažnjom.

I u ovim zrelim godinama, kada pomislim da me ništa više ne može dotaknuti, dođe mi misao: „Kakvi smo mi to ljudi?!“

Mnoštvo mojih znanaca – namjerno ne kažem prijateljā – otvorilo mi se u razgovorima nakon niza godina poznanstva ogovarajući zajedničke poznanike, otkrivajući tajne naših odnosa.

Koliko li je tu zavisti koju ranije nisam zamjećivala. Vraćajući se kroz vrijeme, analizirajući te nove informacije, sada uviđam da sam ljude iz svoje bliske okoline bez izuzetka doživljavala kao dobroćudne i dobronamjerne. A onda na nizu fotografija odjednom ugledam da sam sustavno napola isijecana iz kadra ili preskakana… namjerno. Zašto? Zavist!? Nejasno. Zajednički poznanik jednom me upitao: „Što ti imaš s njom? Pa ona te otvoreno mrzi.“ „Ne znam“, na prvu zbunjeno reagiram, da bi mozak napokon posložio kockice. Nikada se nismo porječkale, nikada družile….zavist.

Sjećam se tatinog najboljeg prijatelja i njegove izjave: „Imat ću bar trideset centimetara dulji auto od tebe“, koja mi se kao djetetu urezala u pamćenje. Tada sam s tugom prošaptala: „Zašto striček Ivan ne voli mog tatu?“ Sada znam.

Zavist.

Sjetim se svog suosjećanja s djevojkom koja je u vrijeme naše mladosti stanovala u lijepoj kući, sjećam se njenih krasnih kašmir džempera i tvid suknji, njenog skijanja u mondenim svjetskim skijalištima. Patila je od nipodaštavanja osoba iz svoje svakodnevne okoline zbog otvorene zavisti. Možda sam bila jedina koju je ta nepravda pogađala, ali nisam bila svjesna da ista ta pošast pogađa i mene. Mogla bih ovako nabrojati još tisuću životnih crtica na temu…

Nekada se s time nisam znala nositi. Danas znam, odrasla sam i postala imuna. Bolje je da ti cijeli svijet zavidi, nego da te jedan čovjek žali!

Ne mogu reći da u mladosti i sama nisam bila zavidna na naoko nevažne stvari: što moja prijateljica smije ići u disko klub, a ja ne smijem; što ona s prijateljima smije ići na more, a ja ne smijem; zbog brojnih nejasnih zabrana i pravila mojeg doma.

Čak i danas, kada sam zrela osoba, znam reći: „Blago vama, idete u Kinu.“ Je li i to zavist? Ne znam, mislim da nije. Na tuđi uspjeh nikada nisam bila zavidna, ponosna sam na to što sam dio života uspješnih osoba. Tako bi trebalo biti, zar ne?

Ne kaže se uzalud: „Prijatelj se u nevolji poznaje.“

Motivi nečijih pozitivnih, suosjećajnih reakcija na tuđe probleme složeni su i nisu, nužno, “pozitivni“. Kada smo u blatu i bolesti, neki će stati uz nas jer naša nesreća ne ugrožava njihovo postojanje, naša bol je razlog da se osjećaju bolje, zato što oni ne proživljavaju patnju. Drugi se, opet, neće ni osvrnuti jer, ne trebaju mi tuđi problemi, imam dovoljno svojih. Takvi smo… krvavi ispod kože.

Puna sam mudrih misli, kojih se u životu nisam pridržavala. Ako sam ponekad i bila neskromna, nisam svoje uspjehe nikome nabijala na nos zato da se pohvalim, nego da s okolinom podijelim svoju sreću i zadovoljstvo. Bila je to greška jer sve što sam time navukla bila je… zavist.

Kaže  se  da,  kad  izgubiš  posao  ili  kada  ti  loše  ide,  trebaš  reći:

„Napredovala sam na poslu; ljubav mog života drži me kao kap vode na dlanu; djeca su mi uspješna; imam mnoštvo zanimljivih hobija u kojima uživam; nikada nisam sama; radujem se svakom trenutku života…“

„Ako u sekundi nakon izgovorene rečenice ne ugledaš sjaj u oku svog sugovornika, znaj da ti to nije prijatelj, nego samo auditorij – publika koja čeka tvoj pad“, otkrila mi je jedna psihijatrica u neobaveznom razgovoru uz kavu, u šarolikom društvu koje se navuklo na temu međuljudskih odnosa i zakonitosti njihovog komuniciranja.

Rijetki su pravi prijatelji u našim životima. Često nismo posve sigurni u to imamo li ih uopće. Što sam starija, sve više uviđam da ih je u mojem životu bilo jako malo. Za one koji su tu – sa mnom – zbog onog sjaja u oku znam da ih trebam čuvati kao iznimnu dragocjenost.

Jesmo li toliko sretni pa uza se imamo iskrenog prijatelja?!

Knjige, filmovi i naša životna iskustva prepuni su izdaje prijateljstva, čak i od strane naših najbližih. Čovjek je čovjeku vuk.

U odnosima s ljudima treba biti odmjereno oprezan. Svatko plaća svoju cijenu. Platila sam je i ja. Dosegnutom mudrošću i zrelošću danas, jednostavno, odšutim na mnoge izgovorene riječi iz svog okruženja.

U socijalnim odnosima postoji vrlo tanana veza. Kada se prvi put otvoriš prema osobi i pokažeš joj svoje osjećaje, počinješ graditi jedan prisniji odnos. Sve što slijedi nakon toga najčešće je podsjećanje i ponavljanje, energija utrošena na onoga tko te ne čuje jer te ne sluša, energija bačena na nepotrebne ljude. Shvatila sam to na najpouzdaniji i najbolniji način… osobnim iskustvima.

Sve više osjećam poriv da se mičem od ljudi.

Da mi je ova pamet bila… u svojim mlađim godinama često ne bih postupila kako već jesam. Ne bih… jer sve se može oprostiti, ali uspjeh nikada. Iskustvo me naučilo da, kad god je netko iza mojih leđa radio protiv mene, to se završilo u moju korist, dalo mi snagu da guram naprijed, da uspijem u životu i postanem bolji čovjek. I zato, hvala svima onima koji su se ispod oka došaptavali i davali zavidne komentare, hvala onima koji na svom licu nisu skrivali zavist.

Postoji i jedan pozitivan učinak vlastite zavisti. Osviještena, ona postaje putokaz podsvijesti, upozorava nas na naše neostvarene želje.

Zavist često ide pod ruku s još jednom ružnom emocijom… s mržnjom, koja vlastitog nositelja razara iznutra. U svom emocionalnom razvoju uvidjela sam da sve češće ostajem smirena i racionalna kada netko igra prljavo s namjerom da me pokori, uznemiri na mojem putu.

Ako mrzimo tuđi uspjeh ili ga glasno podcjenjujemo, to je znak da nismo iskoristili vlastite mogućnosti, znak da zapitamo sami sebe… zašto nismo uspjeli. No u zavisti smo slijepi, gluhi i neosjetljivi, fokusirani samo na osobu čiji život bismo željeli živjeti. Radi toga opraštam svima koji su prema meni nosili negativnu energiju ispunjenu zavišću koja je znala biti i toksična.

„Na kraju se mrtvi broje“, kaže narodna mudrost.

Izabrala sam tišinu, ostavljam iza sebe ljude koji me ne cijene, ili me ne poznaju, ili su samo zavidni. Konačno znam koliko imam snage i volje da i dalje idem kroz život širom otvorenih očiju.

Zašto smo takvi? Ovaj naš zemaljski život prekratak je za sve sve te negativne emocije.

Ne preostaje mi drugo do uzdaj se u se i u svoje kljuse. Da, nikada nisam tražila pomoć. Kada bih negdje zapela, u silnom stresu tada nisam vidjela kako dalje naprijed – problem je izgledao prevelik i nerješiv. Ali rješenje uvijek postoji. Kada se ne otvore vrata, otvorit će se prozor.

Korake naprijed u pravilu doživljavamo napretkom, ali ponekad je i korak nazad onaj koji nam pokazuje put, koji nas kroz proživljenu traumu oslobađa neugode i pomaže nam u pronalaženju rješenja.

Iako po prirodi skeptična, znam da se i u zrelim godinama može roditi prijateljstvo. Život je čudo, ugodno nas iznenadi čak i u trenucima dok nepovratno padamo u ništavilo, onda kada se ničemu dobrom i utješnom ni u snu više ne nadamo.

Ponekad u osami razmišljam o onima koji su već s druge strane dugē. Nedostaju li nam te osobe istinski ili ih se sjetimo zbog banalnih razloga… a ponekih i zbog njihove crne duše. O mrtvima samo najbolje. Rastanke od ljudi koji su nam bili bliski, koje smo bezuvjetno voljeli, ne prebolimo nikada. Njihov odlazak ne izbriše ih iz naše nutrine, jedino se tuga preseli u uspomene, a uspomene u tišinu. Taj osjećaj je ogoljen i čist. I onda mi se niotkuda nametne rečenica koju sam, zgranuta, davno čula: „Bolje on, nego ja.“ Pa da se nad tim duboko ne zamislimo.

“Čovjek je čovjek… pas je pas. Otkada sam dobro upoznao ljude, više volim životinje!“ Kao djetetu ta misao mog susjeda, otprije nekoliko decenija, bila mi je užasavajuća. Danas shvaćam da je u nekim svojim vidovima potpuno istinita.

Imala sam psa koji je zaspao u mom srcu. Otada su prošle godine… Danas me svojom bezuvjetnom ljubavlju uveseljava mala pudla. Instinktivno me razumije kao najodaniji prijatelj, osjeća moj nemir, reagira na moju ljutnju, sreću, tugu. Naša dva srca kucaju u istom ritmu. Žao mi je ljudi koji spavaju sami u svojim srcima jer propuštaju nevjerojatnu sreću i čistu, neokaljanu ljubav.

Živimo brzo, s vrlo malo empatije, nervozni u svojim željama, u trci za uspjehom, sa svim svojim promašajima… u zavisti.

„Živimo u svijetu u kojem su sahrane važnije od pokojnika, svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti, žvimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj“, pročitala sam negdje. Uznemirujuće točno.

Zato treba cijeniti sve one dragocjene trenutke koje možemo podijeliti s rijetkima koji nas gledaju sa sjajem u oku.

Ipak, okružena svakojakim ljudima iz svoje okoline, o kojima dokono razmišljam sjedeći u parku, veselim se novom danu jer svaka draga sitnica, i sunce koje se probija kroz grane, brišu sve negativne misli, taj mučni teret zavisti. I dalje ću budna sanjati, a u misli ću propuštati samo mile i nježne uspomene koje me održavaju mirnom i postojanom.

NATALIJA

Uvriježila se teza da je rađanje i podizanje djeteta jedna od najznačajnijih prekretnica u životu svake žene. Ono sa sobom većinom nosi neuvjetovanu ljubav i veliku odgovornost. „Većinom“, kažem jer me ovakvo mišljenje često ostavljalo u nedoumici zbog mnogih priča s kojima sam se u životu susretala. Jedna od njih je i ova… o Nataliji.

Natalija je bila kći poštara i medicinske sestre koji su bili opsjednuti kupovanjem i čitanjem ruskih romana.

Svakodnevno obilazeći sugrađane u svom malom gradu poštar je kod starijih ljudi znao biti počašćen čašicom rakije, kavom i kolačima ili bi od neke usidjelice bio pozvan da prokomentira novosti iz televizijskog programa, pa bi zafrkantski razmijenio i poneki trač iz susjedstva. Tako je upoznao Emiliju, udovicu pokojnog profesora književnosti koji je bio opsjednut ruskim piscima. Cijela jedna soba njihove kuće bila je pretrpana Dostojevskim, Jesenjinom, Tolstojem, Turgenjevim… Odlazak kod gospođe Emilije poštaru je uvijek bio drag jer bi, uz rakijicu i toplu štrudlu, slušao njeno nadahnuto citiranje izabranih misli iz brojnih ruskih pjesama i romana koje je neprekidno iščitavala kako bi ubila samoću… i tugu za sinom koji je otišao u Ameriku. Nije dugo trebalo našem poštaru da se zarazi tim ushitom pa da počne i sam ruske pisce redom čitati; trajno… u Emilijinoj kući.

Buduća majka, poštareva velika ljubav, trudnoću je nosila s ponosom. Bila je sitna žena, a trbuh joj je bio ogroman. Na poslu su znali kad dolazi jer je uvijek nosila te godine popularne cipele s potplatima od sirove gume, koje su pri svakom koraku škripale. Bio je to zadnji modni hit. Doktor bi, začuvši škripajuće korake, iz šale odmah otvarao oba krila bijelih, starinskih austrougarskih vrata pa bi svi u ordinaciji prasnuli u smijeh. Taj igrokaz se redovito ponavljao i nikada im nije dosadio.

Prolazili su dani i svi su nagađali spol bebe, čak su se dokono i kladili, hoće li biti sin ili… “dīte“. U smijehu se gatalo i bajalo radi pogađanja bebinog spola. Stavljani su svakojaki predmeti pod jastučiće na stolcima, da se vidi gdje će trudnica sjesti. Poštar je silno želio sina.

Jednog petka žena je s trudovima stigla u malu bolnicu na kraju grada (koja će kasnije postati šahovski klub) da se porodi. Sve je krenulo naopako, buduća majka je prolazila agoniju, porađala se danima. Tog snježnog ponedjeljka rodila je plavooku, crnokosu djevojčicu tešku pet kilograma.

Majka ju je pogledala i rekla: „Namučila si me, ali si krasna i neću se žaliti na pretrpljene muke.“

Poštaru je prešla sjenka preko lica. Nije to bio žarko željeni sin, ali nakon pogleda na bebu koja je imala čisto, bijelo lice, dugu crnu kosu i plave oči, prošaputao je: „Dobro mi došla, moja Natalija Rostovna.“ Po kćerinom rođenju ni u jednom trenutku nije imao dileme oko smišljanja bebina imena… Slike s ruskog carskog dvora odmah su se pojavile pred njegovim očima: balovi, raskošan život … „Da, moja će se kći zvati Natalija, po Nataliji Rostovnoj, liku iz Tolstojevog romana Rat i mir. Bit će jaka žena, dobra majka, lijepa i šarmantna na onaj mek, nježan slavenski način.

Prijatelji su mu, u trenucima ponosa i očinske opijenosti kćerinom ljepotom, strgnuli s glave poštarsku kapu i poderali je ispred bolnice… za sreću.

Život se nastavio utroje, blago, sa svim radostima koje malo biće sa sobom donosi. Beba je bila napredna, velika, zdrava i jedra. Nad kolicima su se stalno izmjenjivali znatiželjnici. Navirivali su se, čudeći se kako je velika, napredna i lijepa. Nije prošlo nekoliko mjeseci, a djevojčici je otpala njena duga crna kosa, postala je ćelava beba. Nedugo zatim počela joj je rasti nova, plava kao lan.

„Bože“, rekao je poštar, „moja kći neće izgledati kao junakinja romana Rat i mir, ali….“

Prolazile su godine, djevojčica je i dalje imala plavu kosu, isti sjaj u oku. Bila je vižljasta, lukava i zaigrana… milog pogleda i osmijeha, toliko milog da bi roditelji na svaku njenu ludost namrštili lice, s namjerom da je ukore, ali zatim nisu mogli suspregnuti osmijeh pred očaravajućim pogledom nevinog djeteta. Imala je njihova kći od malih nogu urođen šarm koji će s godinama samo rasti i skupljati oko sebe raznoliko društvo.

Dani su tekli, Natalija je postala mlada žena. Nije bila ljepotica u klasičnom smislu, ali sva odstupanja od stereotipa estetičkog ideala samo su naglašavala njenu jednstvenu ženstvenost, ono što svijet naziva “erosom“.

Bila je dobre duše, čistog srca i zaljubljiva… zaljubljena u ljubav. Prošli su joj kroz život razni udvarači, strasne ljubavi, uvijek u fatalnim vezama.

Često se znala osamiti u staroj knjižnici i dugo čitati. Bila je to njena mala tajna koju je poduzimala u danima bijega od svakodnevice i ljudi. Jednog proljetnog predvečerja, kada više nikoga nije bilo u knjižnici, susrela je visokog crnokosog muškarca živahnih očiju. Odmah je znala da neće stati samo na usputnom razgovoru… dogovorili su se za poneki telefonski razgovor o knjigama.

Na poslu je kolegicama ispričala dogodovštinu o susretu s mladićem, neobičnim i razbarušenim, zaluđenim knjigama o starom Egiptu. Sjedeći uz kavu samo je rekla: „ Taj neće izdržati, zvat će me već sutra.“

Tako je i bilo, kikot je odjeknuo glamuroznim uredom kada je čudnovati muškarac nazvao Nataliju. Iz radoznalosti i dokonosti pristala je da se vide i od tada se više nisu rastajali. Iako je Natalija te susrete doživljavala kao neobaveznu igru, toliko da joj prođe vrijeme, bila je uhvaćena u zamku požude, privrženosti i ljubavi koja je bujala iz susreta u susret kao biljka u proljeće. Nije dugo prošlo, udala se i postala odana supruga.

Ništa više nije bilo isto.

Iz dotadašnje pozicije nestašne mlade žene svoju novu ulogu je doživljavala sa strahom, iščekivanjem i kristalno jasnom ozbiljnošću. Navikla na život u svom roditeljskom domu, gdje je vladao potpun sklad građanske obitelji, trudila se da njen novi dom diše još savršenije.

Svoje obaveze – sve one silne “ženske poslove“ – Natalija je u prvim danima braka s lakoćom obavljala, ne posustajući ni na poslu, nego čineći sve da i dalje napreduje. Njen stan je bio oličenje dizajnerskog čuda, uvijek savršeno uređenog i održavanog. Život joj je bio pun strasti, putovanja i profesionalnog uspjeha … bila je sretna. Onaj nespretni mladi čovjek napredovao je u karijeri, silno želeći svojoj voljenoj pružiti svu sreću svijeta. Činilo se da žive savršen život. Premda napredna u shvaćanjima, nesvjesno je preslikavala sliku svog tradicionalnog roditeljskog doma.

Nije prošlo dugo, pred poslovni put u Kopenhagen, osjetila je jutarnju mučninu. Zbunjena, ne pretjerano radosna, tiho je za ručkom suprugu objavila novost: „Trudna sam.“ Ni on – na prvu – nije bio radostan, prije zbunjen, prestrašen. „Pa… dobro“, bilo je sve što je rekao na tu važnu novost.

Stigao je dan koji će Nataliji iz temelja promijeniti život. U strahu, nije se veselila, bojala se nove odgovornosti, kao i pričā o teškoj trudnoći vlastite majke, zabrinuta time kako će se snaći u toj novoj životnoj ulozi.

Sve je u Natalijinom životu odjednom krenulo ukrivo. Suprug je sve manje boravio kod kuće. Opijen iz dana u dan svojim poslovnim uspjehom, počeo je zanemarivati Nataliju. Ulogu budućeg oca prihvatio je tiho, bez velike radosti.

Onda su počele svađe u tom savršenom obiteljskom domu. Natalija je molila za malo pažnje, za dobrotu koja se gubila, za malo poštovanja za njeno stanje. Žudjela je za nježnošću, za minimumom osnovne ljudske pristojnosti.

Suprug je ostao gluh i neosjetljiv na svaku izgovorenu riječ.

Natalijini roditelji su bili presretni na vijest o kćerinoj trudnoći. Ozbiljno bolesnom ocu ta vijest je bila melem na ranu. Dolazak novog bića na svijet dao mu je ogromnu volju da se bori protiv bolesti. Sreća na očevu licu pružila je Nataliji snagu da zažmiri na izmijenjenu situaciju u svom naizgled savršenom domu, na život kakav nije mogla ni zamisliti, a koji je sada živjela.

Prva veća svađa dogodila se pred odlazak na proslavu Nove godine. Natalija je bila izvan sebe zbog glasinā o suprugovoj nevjeri koje su doprle do njenih ušiju. Zanemarenoj i nezadovoljnoj, svaki suprugov postupak izazivao je u njoj sve veću ljubomoru. S već spakiranim koferima za put u Rim na proslavu Nove godine dobila je prvi šamar. Oči su joj se napunile suzama, u prsima je ponestalo daha, ruke su joj se nekontrolirano tresle… Zar je moguće? Što se ovo događa? Tko je ovaj čovjek? Mi trebamo krenuti na put. Što da radim? Ranjeno srce ne želi ići nikamo, ali razum radi grozničavo. Slika oca u krevetu. Odustajanje od puta i njegovo saznanje što se s kćeri događa… Kako će to otac podnijeti? Kroz glavu joj prolaze razni scenariji. Naprečac odlučuje, otići će na to grupno putovanje i neće s mužem progovoriti ni riječ. Obrisala je suze, s mislima: „Budi jaka, izdrži i ne zaboravi nikada ovaj dan.“ U mraku autobusa koji je jurio kroz Italiju, čitav put je proplakala. Bože, spasi me od svega, grozničavo je tražila izlaz iz košmara koji ju je nespremnu zadesio.

Prolazila je Natalija i lijepe dane u trudnoći. Prema svojoj trudnoj supruzi muž se ponašao u skladu s time, kakav je imao dan. Nagađali su spol djeteta i složili se da oboje žele curicu. Na dan zadnjeg ultrazvuka, kada su trebali dobiti konačnu obavijest o spolu djeteta, opet je izbila svađa.

Suprug je toga dana došao namrgođen. Natalija ga je nestrpljivo čekala da zajedno odu kod liječnika. Osjećala se izdanom zbog njegove nezainteresiranosti za bebu, za nju. Riječ po riječ, nekontrolirano je sipala žuč na supruga koji ju je bacio na naslonjač, stavio joj ruku na usta i gotovo je udavio. Izbezumljenog izraza lica vikao je: „Neka si prokleta!“ pa nastavljao, gledajući je prezrivo u lice pa u trbuh: „Da ti Bog nije dao mogućnost da imaš… to, zadavio bih te!“ Šokirana, tužna i preplašena drhtala je, stavljajući ruke na trbuh da zaštiti bebu. „Samo da se tebi nešto ne dogodi, najdraže moje… za mene ništa više nije važno.“

Nikome se nije mogla povjeriti, bilo ju je sram. „Kako sam mogla tako pogriješiti, što se događa s ovim čovjekom koji je nedugo za mene skidao zvijezde s neba? Mogu li uspjeh, moć i novac nekome toliko udariti u glavu? Što da radim, kamo da krenem?! U klopci sam“, vrtjelo se Nataliji u glavi.

Doznala je da nosi sina. Vraćajući se iz bolnice osjećala je košmar, strah.

„Kuda to ide moj život? Nisam zaslužila ništa od ovoga.“

Prošla je i trudnoća, sin se rodio jednog vrućeg dana, isti onakav kakva mu je bila mati, s dugom crnom kosom, plavim očima, bijelog tena… krupan i jak. Život se ponavljao, uskoro mu je crna kosa otpala, nakratko je bio ćelav, da bi izrasla nova… plava kao lan. Beba je bila preslikana Natalija. Suprug je sina proslavljao cijelu noć, uz muziku i razbijene čaše… od silne sreće.

Gledajući svoje dijete Natalija bi znala reći: „Nimalo ne sličiš ocu, sve ću učiniti da ne budeš kao on.“

Odgojila je Natalija sina. Izrastao je u lijepog dječaka, veselog i vragoljastog, bolesno privrženog ocu. Sve uspone i padove svog braka stoički je proživjela, ne želeći svom djetetu oduzeti dom, trpjela je suprugovu narav, zakašnjelo odrastanje.

Prošle su godine. Jedne kišne večeri suprug je Nataliji priznao da nije bio dobar čovjek, da su ga zatekli mnogi nepredviđeni životni izazovi: prebrz uspjeh, novac, dijete. Jednostavno, bio je nezreo i mlad… Da mu je ona najodaniji prijatelj, najveća ljubav i da ne može zamisliti život bez nje. Je li Nataliji to priznanje išta značilo? Nije…za nju je postojala samo jedna istina: „Ili jesi čovjek ili nisi.“ Misleći pri tom na sve one propuštene i proplakane dane u vremenu koje bi svakoj budućoj majci trebalo biti najljepši period života.

Godinama nakon djetetova rođenja Natalija bi na svaki film, dokumentarac, dramu ili priču s temom majčinstva, trudnoće ili poroda počinjala tiho plakati. Suze bi se nekontrolirano slijevale niz okamenjeno lice, a tuga i bol u prsima nepodnošljivo bi je gušili. Koliko god se trudila da nestanu, ti osjećaji su navirali i navirali duže od četvrt stoljeća. I onda su nestali. Zašto? Ni sama to sebi nije mogla objasniti. Je li tada konačno oprostila svom suprugu? Liječi li vrijeme baš sve rane? Ili je shvatila, što je sve majka spremna istrpjeti za sreću svog djeteta…

Danas, kada se Natalija s tugom u očima podsjeti na svoje trudničke dane, ostane začuđena vlastitom snagom. „Uspjela sam… rodila sam zdravo, lijepo dijete, odgojila ga da postane dobar čovjek, čovjek koji nikada neće biti kao njegov otac.“ Ništa u životu ne čini srce ponosnijim nego kada shvatiš kako ti djeca postaju dobri ljudi. „Ipak sam ja majka… u srcu ponosna i zadovoljna“, zaključuje Natalija gledajući kako joj život sina gura u jednu od najljepših ulogu, u ulogu oca.

Postoji još mnogo neispričanih priča, onih za koje nitko ne zna, niti će ikada znati, pričā tužnih i nesretnih… nekih sa sretnim završetkom. Ovo je samo jedna od onih koje ja znam… pričā o majčinstvu, roditeljstvu, odrastanju, o neuvjetovanoj ljubavi i poštovanju žene koja postaje majka. Najtoplije mjesto na svijetu nije ono koje nas oduševljava, koje je toplo u hladno doba, mjesto koje nam pruža trenutnu ugodu… najtoplije mjesto je majčino krilo.

Majka, mati, mama… to zvuči gordo! Zvali mi nju Mutter, mother, anne, madre, matka, mère ili mat`, njena ljubav uvijek jednako grije.

TE SLATKE MALE NAKAZE

Naši savršeni suputnici u životu nikada nemaju manje od četiri noge.

(Sidonie-Gabrielle Colette)

Spremna sam za sebe tvrditi da volim životinje. Pretpostavljam da ste i vi spremni to isto tvrditi za sebe.

Voljeti životinje, teorijski, znači njegovati duboku empatiju i razumijevanje prema svim živim bićima, što bi trebalo podrazumijevati njihovu bezuvjetnu odanost i ljubav prema nama, kao i našu očekivanu brigu i odgovornost prema njima. Toliko o teoriji. Praksa kaže da, ipak, najčešće volimo bića koja nam uzvraćaju osjećaje.

Životinja nam daje naklonost i bezuvjetnu ljubav ne tražeći zauvrat ništa… osim besplatnog pansiona all inclusive. Ili barem polupansiona, onda kad svojoj mački zapovijedimo da ulovi onog prokletog miša u drvarnici.

Svjedoci smo okrutnosti pojedinaca prema vlastitim ljubimcima, kao i privrženosti životinje svom gospodaru preko groba, koja ne prestaje čak ni unatoč čovjekovoj sadističkoj okrutnosti. Ali to su samo neugodne krajnosti. Po glavi stanovnika mi smo svojim ljubimcima ipak relativno podnošljivo društvo. Tako barem sami sebi tepamo. Njih nismo pitali.

Ljubav prema životinjama ne bi trebala biti pomodna značajka već odraz čovjekove humanosti i sposobnosti iskrenog suosjećanja. Odložimo humanizam na stranu, ne laje pas radi sela. I mi vlasnici, uz svoje ne uvijek baš sasvim ugodne obaveze i izdatke, tražimo od njih i nešto zauzvrat.

Oni koji drže životinje, navodno, pokazuju visoku dozu altruizma, skloni su iskazivanju ljubavi i brige, čak i onda kada se bave uzgojem pasa za borbu.

Nažalost, u kategoriju svih živih bića spadaju i bube, zmije i škorpije… pored svega ostaloga što pliva, skače i gmiže, što leti ili voli visjeti naglavačke. Tu već dolazimo do točke u kojoj moramo sklapati vrlo ozbiljne kompromise s vlastitom nedosljednom savješću.

Iako me bije glas obožavateljice životinja, suočena s ovakvim izazovima moram se zapitati, jesam li baš potpuno iskrena u svojim tvrdnjama.

Na svakog pauka – i uopće, bubu na koju naiđem u svom domu – reagiram tako da ih pokupim papirom i bacim kroz prozor, ne znajući (i ne hajući) što će se, nakon “leta“, s njima dalje zbivati. To, što ih prije izbacivanja nisam zgazila, brojim si u kupovanje skupe ulaznice za Raj – onaj nebeski, u kojem – iskreno se i nekorektno nadam – nema insekata.

Do unazad dvije godine mogla sam se zakleti da nisam ni mrava zgazila. Tada su se niotkuda pojavili u mojoj kuhinji i blagavaonici. Sustavno sam pretraživala sve zidove, skidala podne lajsne s kuhinje, tražila rupice u zidovima i nikada ih nisam pronašla. Postavljala sam im zamke – komadiće kruha i med – na koje nikad ne bi nasjeli. A onda su na zaboravljenu poslasticu – čuveno zekino uho moje pudle – došli kao na raskošnu svadbu. Na moj užas pod se od njih posve crnio.

Od početnog nježnog prikupljanja mrava metlicom i pospremanja u vreću za smeće, s refrenom: „Ne dolazite više, mravci moji“, nije prošlo dugo do prelaska u fazu istrebljivanja korištenjem insekticidnog spreja. Od tog trenutka, uz blagu grižnju savjesti – unatoč svim izlikama i samoopravdanjima koje sam uspjela pronaći – samu sebe nazivam terminatorom mrava.

Glede ostalih divnih malih nakaza spontano mi naviru sjećanja na šuškanje zmija u grmlju uz prečicu za moju omiljenu usamljenu plažu. I danas se jednako ježim od same pomisli na taj zvuk, koliko i susreta sa zmijom koja je plivala u plićaku baš kad sam, leđima okrenuta, zagazila u more; srećom, upozorena tatinim: „Stani i ne okreći se!“

Mojem ocu su zmije bile svakodnevica, kao i redovito pregledavanje kreveta prije spavanja, da se, eto, koja otrovnica nije opet uvukla. Bila je to Indija i nikome nije padalo ni na pamet da svete zmije ubija.

Dakako, tih njegovih priča sam se užasavala, ali ne i zmijske kože za izradu cipela, koju mi je donosio iz te daleke egzotične zemlje. Njoj sam se beskrajno radovala… kao i torbicama od krokodilske kože, od kojih se i danas, nekoliko decenija kasnije, ne odvajam. Nisam se “gadila“ ni zlatne narukvice u obliku zmije s plavim okom; doživljavala sam je mističnim predmetom, uz duboko poštovanje izmiješano s neodređenim strahom.

Kažu da Crnu Afriku spontano zavoliš čim kročiš na njeno tlo. Od oca i njegovih prijatelja naslušala sam se sočnih priča o svijetu kojim vladaju za nas nezamislivo zastrašujući primjerci flore i faune. Neke od tih priča bile su i tragikomične. Jednog bahatog čovjeka neopreznost je koštala gubitka dijela nožnog palca. Nije poslušao savjet iskusnijih kolega da mora nositi čizme. Dok je hodao u otvorenim natikačama, crv mu se uvukao u palac i… pojeo ga.

Volim li ja crve, insekte, reptile i amfibije? Definitivno se od njih užasavam ili ih se, barem, gadim.Vjerojatno osjećam strah od nepoznatog. Ipak, simpatičan mi je bezazleni mali gušter kojeg redovno susrećem na plaži, dok usput pozorno motrim, čeka li neka njegova zločudna rođaka da me napadne, nevidljivo umotana u obližnje granje.

Uvijek kada gledam dokumentarce o lavovima, gepardima i ostalim velikim mācama, srce mi se ispuni toplinom. Držala sam u naručju bebu- lavića, i to je bio neopisiv užitak. Sama pomisao na te ponosne životinje izaziva divljenje i strah. Nažalost, one izumiru. Zašto? Na Zemlji više nema prostora za njih. Na Zemlji više nema prostora ni za koga… osim za nas.

Pada mi na pamet anegdota koju mi je ispričao otac, s njegovog boravka u Tanzaniji. Priča je o majmunima.

Bio je divan, topao dan, gradilište je stalo jer je horda majmuna napala skladište i pokrala sav skupocjeni alat. Cijeli projekt je utihnuo, ništa se nije moglo raditi, osim čekati novu pošiljku. Majmuni su alat raznijeli po šumi baobaba.

Otac mi je bio tih čovjek, duhovit, ali ovu priču je tako ozbiljno ispričao da mi se učinilo kako mi zbog nekih tajnih razloga skriva svoj novi datum povratka kući. Naša komunikacija, dok je boravio u Africi, svodila se na jedan razgovor tjedno. Nazvala bih hotel u kojem je tata odsjedao dok nije bio na terenu, prelazeći džipom više od 200km prašnjavog puta da se čujemo. Bilo je to doba bez mobitela, doba radio stanica i tehnologije tipa snađi se, druže.

Priča o oduženom povratku i napadu majmuna na skladište bila je toliko nevjerojatna i smiješna da sam joj se danima čudila, pa i smijala pokušavajući zamisliti majmune – kradljivce. “Ljudi, je li to moguće… majmuni i krađa alata!?“

„Još i kako je moguće“, vikao je tata u telefon, „ludi majmunčići su napali i naš autobus kada smo prolazili nacionalnim parkom Serengeti i pokrali nam svu hranu! Morali smo biti mirni dok su prekapali po našim stvarima i uzimali sve što im se svidjelo. Onda su, jednostavno, otišli… bez hvala i zbogom.“

Simpatično, zar ne? Toliko dražesno da je tatin kolega sa sobom u Zagreb doveo malu majmunčicu. Kako mu je to uspjelo, pojma nemam. Dogodila se ljubav na prvi pogled! Majmunica Judy postala je Trešnjevčanka. Punica, s kojom je stanovao, bila je ljubomorna i htjela majmunicu izbaciti iz kuće. Majmunica je ostala, punica je morala van. Eto, što čini ljubav.

Ima svakojakih egzotičnih priča koje znam, ali je više onih o kućnim ljubimcima i domaćem blagu.

Od malih nogu bila sam u stalnom kontaktu sa životinjama. Imala sam tek nekoliko godina kad sam se igrala s prvim ljubimcem kojeg pamtim, s malim kozlićem. Već odrasla, zapanjeno sam upitala mamu, gledajući fotografiju na kojoj ga hranim: „Odakle se stvorio kozlić… u centru Splita?“ „Eto, držali su ljudi u dvorištima i kozliće, takvo je bilo vrijeme“, ozbiljno je zaključila.

Možda se upravo od druženja s tim kozlićem razvila moja velika ljubav prema životinjama. Dok sam provodila ljetne ferije na selu, lijepile su se za mene poput magneta: telad, patke i pilići, a naročito susjedove mačke i psi, koji su me u čoporu pratili.

Psi me i danas obožavaju. Prijatelji se čude što mi tako slobodno i veselo prilaze i ne žele se od mene odvojiti. Prozvali su me šaptač psima. Misle da ne znam, a ja znam, došapnuli su mi psi.

Družim se i s dva goluba, golubom i golubicom, koji često borave na klupici prozora moje radne sobe. Nerijetko se unerede pa, čisteći klupicu, rogoborim što su izabrali baš moj prozor za svoja očijukanja. Danas je moj par gugutao iz svega glasa, podigla sam roletu i uplašila ih, onako pokisle do kože. Bilo mi ih je žao pa sam polako vratila roletu. Neka ih, možda mi donose nečije poruke, znakove… Golubovi su, zar ne?

Često me posjećuju i vrapčići, cvrkućući na istom prozoru. Ne znam što je tako magično u tom prozoru, jer do njega imam još četiri na koje ptice nikad nisu ni sletjele.

Svrake iz obližnjeg šoping-centra redovito ateriraju na krov moje terase. Ispočetka bih se trzala, a onda sam se naviknula na specifičan zvuk zaustavljanja prilikom slijetanja i na zvuk tapkanja nožicama.

Jedna situacija je bila baš smiješna, na pomalo scary način.

Magični prozor bio je širom otvoren, topla je bila ljetna noć i sin je u mraku gledao televiziju. Odjednom je, sav rastrojen, uletio u dnevni boravak, panično vičući: „Šišmiš, šišmiš! Žrtvovali smo supruga, ubacujući ga u sobu, da nevolju istjera napolje. Nekoliko dana smo se od srca smijali. Jadan šišmiš zalutao pa, ku`će -šta`će, nego… na moj magični prozor!

Ipak, jedno je voljeti životinje, a drugo je redovito se o njima brinuti.

Imati životinju – kućnog ljubimca, nalik je brizi o djetetu koje nikada neće odrasti. Ne dopuštaš da se loše osjeća u tvojoj kući, brineš se o njegovoj ishrani, o zdravlju, maziš ga i obraćaš mu se slatkim glasićem… pazeći usput da te nitko ne čuje.

U mom srcu neprežaljena je ostala jedna koker – španijelka. Osjećam neoprostivu krivnju što sam je u zadnjim danima života “napustila“, misleći da činim dobro djelo i da će biti spašena. Odlučili smo, obiteljski, poduzeti sve da je održimo na životu, tako što smo je ostavili na liječenju u skupoj slovenskoj klinici za kućne ljubimce. Sada znam… iako je bilo u najboljoj namjeri, postupili smo okrutno. Sve što je to biće tada trebalo bilo je topli zagrljaj i nježno tepanje na uho. Iznevjerili smo našu Jolly Double Brandy.

Iza njenog odlaska pod ruku mi je došla knjiga “Sve o Josephine“, priča o njujorškoj pudlici i njezinoj gazdarici. Naglas čitajući na plaži po desetak stranica dnevno moja mala obitelj je plakala i smijala se u isto vrijeme.Toliko nepodopština, ljubavi.. toliko sličnosti. Bio je to posljednji pozdrav našoj voljenoj ljubimici.

Sada imam malog vraga kojeg svi ukućani vole do neba i nazad. Radost, igra, ljubav i uživanje, koje nam tih četiri kilograma bića pružaju, neprocjenjivi su. Krupne, crne oči zaigranog stvorenjceta, prepune ljubavi i očekivanja, svakonevno nas promatraju. Raspamećeni smo od pozitivne energije koja caruje u našem domu.

Na žalost životinja, mnogi ljudi ne shvaćaju da briga za kućnog ljubimca nije nešto što se kupuje za poklon djetetu ili iz modnog hira, da bi ga se odbacilo čim dosadi ili postane neželjena obaveza. Nema veće okrutnosti i kukavičluka, nego ponuditi životinji ljubav i dom i potom je napustiti.

Kućni ljubimci su obaveza i odgovornost – odraz su nas vlasnika – jer mi smo im, kao i djeci, uzorni model.

Postoji vjerovanje da su kućni ljubimci anđeli bez krila koji su poslani da nas čuvaju. Kad uginu, izgubimo najvjernijeg prijatelja… ali dobijemo anđela. I koliko nam god čudno i nevjerojatno zvučala izreka: “Povukao se kao pas da ode zauvijek, u kut“, upravo tako nas psi napuštaju. Ne brinu se za sebe, brinu se za našu bol zbog njihovog odlaska. Pas nas voli više nego sebe.

Gledam toliko videa o spašenim životinjama i o ljudskoj okrutnosti prema njima. Među dragim malim stvorenjima koje sam tokom života spasila, jedna je kujica, izliječila sam je i udomila. Zatim i nekoliko maca koje su se vrzmale oko moje kuće. Redovito smo ih hranili svake večeri, izmjenjujući se po nepisanom rasporedu, uvijek uz pitanje… Tko će nahraniti mace? Uz njih se na večeru pretplatio i jedan jež, koji je nepozvan grickao mačju hranu. Prizor, kao iz filmova Walta Disneya, još i danas mi izmami osmijeh na lice – Zajednička večera tri velika prijatelja. Moje srce bilo je prepuno mjesecima, sve dok zli ljudi nisu otrovali najprije jednu pa drugu macu.

Onaj tko nahrani životinju, nahranio je svoju dušu.

Prazno je srce ljudi koji ne vole životinje… ta nevina Božja stvorenja.

Volite i mazite svoje ljubimce, pomozite napuštenim i bolesnim životinjama, ne okrećite glavu jer svaka pomoć nemoćnom biću puni ljudsko srce toplinom i zadovoljstvom.

Volim li ja uistinu životinje, s obzirom na spomenutu selektivnost prisutnu u mojoj svijesti, to ćete zaključiti vi koji čitate ove retke. Nema sumnje da od nekih od tih divnih malih nakaza zazirem ili se, iz razumljivih razloga, bojim izravnog kontakta s njima. Ali, na onoj suštinskoj razini, svi smo djeca iste majke, majke Zemlje.

ČOVJEK S CRVENOM TORBOM

Kada kažemo ”mladost-ludost”, pomislimo na nešto što se izgovara onako usput , gotovo nesvjesno. Koliko istinske mudrosti te riječi u sebi nose, toga trena mi nismo svjesni. Mlade ljude pokreće želja za avanturom, često nepromišljena, ali uvijek praćena iskrenim entuzijazmom i hrabrošću, da bismo tek s iskustvom stekli vrlinu promišljenosti. Kada se čovjek okrene prošlosti, kad zaviri u svoju mladost, navru mu svakojake uspomene – sjećanja na događaje pune razdraganosti i smijeha, ali i na one ispunjene potisnutim stidom, radi gluposti koje smo činili zbog naše dječje naivnosti, ali ponekad i iz bezobrazluka. “Mladost-ludost” nije samo kritika mladosti već i podsjećanje na to da svaki period čovjekova života ima svoje prednosti, ali i svoje mane.

U mladosti su mi često na pamet padale luckaste ideje. Na sveopće čuđenje, ponekad i divljenje okoline, znala sam ih i provoditi u djelo. Još kao djevojčica bila sam poznata po nepodopštinama. Nisam ja kriva, to se vjerojatno nasljeđuje.

Toga ljeta je kišilo. Započinjao je rat. Turisti su otkazivali ugovorene aranžmane, mnogi hoteli na moru bili su zatvoreni, a ono malo otvorenih zjapilo je prazno. Odlučili smo se za odmor u Istri. Godinu dana ranije suprug i ja smo ljetovali u malenom renoviranom hotelu koji je nudio izvanrednu hranu, bolju od mnogih razvikanih. Hotelu su pripadale i kućice na plaži koje su mi toga ljeta izgledale savršeno. Smještene uz samo more, bile su okružene procvjetalim grmljem i borovim šumarkom. Poželjela sam, sljedećeg ljeta, barem na dva tjedna postati vlasnicom jedne od tih kućica.

I, kao što većina idealnih zamisli ne krene prema zacrtanom planu, tako i nas dvoje sljedećeg ljeta više nismo bili sami. Ne samo što smo imali jednomjesečnu bebu, nego smo si na vrat navalili i čupavog ljubimca… ljubimicu, ustvari.

Odjednom smo se našli usred kaosa. Mladu, crnu “kokericu” nabavili smo na način koji u potpunosti može oslikati jedino riječ “proviđenje”. Bila sam u šestom mjesecu trudnoće kad mi se u snu ukazalo štence španijela s visokim nogama, štrkljavo i tužno. U snu sam ga prigrila, intenzivno osjećajući miris i mekoću paperjastog krzna, zabrinuta što čitavog dana nije jelo ni pilo vodu. Odakle mi to, ne znam. Snovi imaju svoju jedinstvenu pomaknutu logiku. Pomiješanih osjećaja, sljedećeg jutra sam mužu prepričala svoj san.

Čekala sam suprugov dolazak na ručak. U novom stanu još nismo imali telefonski priključak. Nadvile su se crne misle: “Zašto ga nema? Gdje li je nestao?” Predvečer je konačno kročio na vrata. “Gdje si do sada?” Moj pogled je sijevao. Suočen sa salvom mojih prijekora, pravdao se: “Nećeš nikada pogoditi gdje sam bio.” Nakon toga je tiho dodao: “Išao sam vidjeti štence koker-spanijela i… jedna od curica me je izabrala.” Izvadio je iz džepa oglas i pokazao mi ga.

“Bože… pa ti nisi normalan, trebam uskoro roditi… ja bih, isto, htjela neke meke šapice da me grle, ali to je sada nemoguće!”

Danima me nagovarao da je odem vidjeti, omekšavao me tako što mi je stalno pod nos gurao onaj moj san. ”To je sudbina!” gotovo je vikao. Opirala sam se tome da je odem vidjeti jer sam znala da mi srce neće odoljeti.

I, što da kažem, odoljela nisam… štene nas je sāmo izabralo. Došla je u kuću jedne večeri s mašnicom oko vrata, ustrašena… drhteća… naša Jolly Double Brandy.

Nikada prije toga nisam imala psa. Sama u kući, bila sam izbezumljena. “Što da započnem s tim slatkim, crnim klupkom?” Kuhala sam griz, meso, a kao za inat, vrijeme je bilo kišno pa su naši odlasci u šetnju bili kratki, prožeti mojim paničnim strahom da nešto ne pogriješim.

Malo-pomalo, nas dvije smo postale k`o prst i nokat. Moja curica je najviše voljela ležati na mojem, sad već prilično velikom trbuhu. Ne znam je li osjećala prisutnost novog člana obitelji, ali vjerujem da je već tada shvatila kako mora čuvati to malo biće koje je na putu. Ne znam, valjda je tako bilo.

Nije prošlo dugo i dobili smo sina. Ja – potpuno neiskusna s djecom i životinjama – upustila sam se u igru bez granica. No, na moju radost i čuđenje okoline, lijepo sam “hendlala” s novopridošlim članovima.

Nije uvijek sve išlo glatko, mladi pas iziskuje trening, stalne izlaske u šetnju, privikavanje na kućni red… a uz to imam i bebu. Uspavam sina, nahranjen je, po svim zakonitostima trebao bi odspavati bar sat vremena u komadu.Ostavljam ga na podu, ušuškanog jastucima, i potiho se s Jolly iskradam u kratku šetnju. Stanujemo na petom katu, bez lifta. Da bismo brzopotezno bili gotovi, uzimam svoju krznenu curicu u naručje i preskačem stepenice. Uzdihana sam, konačno na livadici. Crne oči me začuđeno fiksiraju, a ja – sva na iglama – između zuba izgovaram: “Hajde, Jolly, požuri…” Nazad opet trčim noseći je, preskakujući stepenice, da bi me na ulasku u stan dočekao optužujući plač. Pa izbivala sam jedva desetak minuta. Potresena sam. “Kakva sam ja to majka?” postavljam si pitanje pa odmah sama na njega odgovaram: “Super si, imaš ludo dijete i ovaj pas te baš dobro zeza!” Bit će da oboje osjete moju nervozu. Moram raditi na sebi, da se smirim, moram biti cool.

I tako teku moji dani, dolazi ljeto. Sin dobro napreduje, izgleda kao da mu je nekoliko mjeseci, a ne tridesetak dana. Možda bismo mogli na more? Ali… kamo ćemo sa psom? Malo je hotela koji primaju kućne ljubimce. Većina ih ističe tužnu naljepnicu Hunde verboten, s prekriženom slikom psa. Ne može biti rječitije!

Sjetih se onih kućica na plaži pa ushićeno nazivam hotel. Uslijedi odgovor: ”Da, možete dovesti psa.” Ma koji pas, mislim, imam crno, krzneno klupko.

Konačno jedna dobra vijest! Kako god bilo barem neću morati kuhati, a valjda će mi i suprug pomoći… ako ne s bebom, a ono sa psom pa da se malo odmorim. Izgledam anoreksično, prepadnem se svog odraza u ogledalu. Treba mi odmor!

Pakiranje je bilo nalik selidbi. Gomila pelena, brdo pseće hrane, igračaka, suncobrana, ležaljki, a našlo se i nekoliko naših stvari. Prtljažnik je napunjen do vrha. Na zadnjem sjedištu leži sin, u krevetiću – gornjem dijelu kolica, Jolly nasuprot njemu. Krećemo. Auto ima klimu, hvala nebesima. Neka nam je sa srećom.

Cijelim putem prati nas kiša. Nakon nekliko zaustavljanja, zbog nužde, konačno… Poreč! Kiši sve jače. Stižemo u hotel! Svečano nam uručuju ključeve od kućice.

Puštamo Jolly da se istrči po pješčanoj plaži. Naravno, odmah je upala u plitku žardinijeru punu cvijeća pa stala svom snagom kopati i razbacivati crljenicu. Uspijeva mi nekako je uloviti dok razdragano jurca po plaži. Kiša lije, ona i ja smo do brade prekrivene masnim, crvenim blatom. Otresam je od sitnog pijeska. Stavljam sina na krevet. Zgrožena sam izgledom kućice – memljiva je, puna vlage, prljava. Primjećujem da nema ni ručnika.

Jadna sam i potištena. Na koga ću izliti žuč? Na supruga, zna se! Tjeram ga da se na recepciji raspita za ručnike i… što će mi onolike metle i krpe u kupaonici.

Hvala bogu, sin se uspavao od vožnje. Jolly i dalje divlja. Pa, sad je bila tu, gdje li je, ne mogu je pronaći!? Odjednom izniče ispod kreveta, sva u paučini. Sad sam već na rubu plača. Ja ovdje ne mogu ostati, hladno mi je, vlažno je. Što ću s bebom? Nije ovo mjesto za nas.

Dolazi suprug s još gorim vijestima: ručnike trebamo rentati, a metle u kupaonici predviđene su za čišćenje kućice. Počinjem ridati. “Naći ćemo rješenje”, smiruje me.

Ja tu ne želim više boraviti ni tren, što ćemo? Da nemamo psa, mogli smo nekamo drugdje. Ovdje ne možemo ostati. Na recepciji znaju da imamo psa, neće nas primiti u hotel. Suprug mirnim glasom predlaže: “Ja ću zajedno s Jolly ostati u kućici, a ti s djetetom idi u hotel. Sada sam još ljuća. “Pa jesi ti normalan!?” vičem kroz suze.

Mozak mi grozničavo radi. Smišljam… što ćemo. Mnogi hoteli su zatvoreni, otvoren je tek poneki. Kad smo dolazili, vidjela sam da jedan, u kojem sam ljetovala davnih godina, radi. Sjetih se i one nesretne naljepnice s precrtanim psom. Znači, morat ćemo improvizirati… snaći se, kako vele naši ljudi. “Plan, imam plan!” pobjedonosno dovikujem suprugu. Puna nade objašnjavam mu: “Prošeći se do onog finog hotela uz cestu pa ih pitaj imaju li slobodnih soba. Svakako rezerviraj jednu u prizemlju. Jolly ćemo ubaciti kroz prozor.” Suprug me začuđeno gleda. “Samo ti rezerviraj i onda dođi po nas.Ovdje neću ostati ni sata više!”

Nije dugo prošlo, suprug nosi ključ. “U prizemlju je, kao što si tražila. Ima samo jedan problem…” “Koji!?” pitam sva izbezumljena. “Prizemlje je visoko kao naš stan na petom katu. Tamo je predvorje, restoran, pa sobe u prizemlju, pa prvi kat, pa drugi…” on nabraja. “Dosta!” vičem. Uzimam crvenu torbu , proštepanu, od balon svile, koja nam je služila za skijaške vikende. Istresam iz nje stvari pa pobjedonosno iznosim svoj plan: “Jolly ćemo ubaciti u torbu i tako je prošvercati u sobu. Prvo ćeš ti prenijeti stvari, a onda dolazimo beba i ja… i Jolly u crvenoj torbi.

Pao mi je kamen sa srca, uz malo domišljatosti uspjet ćemo ljetovati u komfornom hotelu. Suprug bulji u mene razgoračenim očima.”Pitanje”, zbunjeno progovara, “a tko će nositi crvenu torbu?” “Pa… ti.”

Sav u šoku, jada se: “Da, naravno… meni ostaju sve prljave svari. Baš si to lijepo smislila.” Tu sad počinje dio razgovora s povišenim tonovima. I… moja mora biti zadnja. Crvena u licu, sve brže i glasnije govorim: “Ti si doveo psa s mašnicom u naš život, znao si da smo odjednom dobili dva djeteta. Ovo je potpun kaos! Nema druge, morat ćeš istrpjeti.”

Naš pas je persona non grata u ovom hotelu!” poentiram.

Da stvar bude kompliciranija, ulazna aula je grandiozna, do recepcije ima barem trideset metara. Liftovi su postavljeni preko puta recepcije, tako da recepcioner kontrolira ulaz. Gostiju ima malo. Sve gore od goreg.

Hotel je lijep, visoke kategorije. Dress code se tih godina itekako poštivao: nema nošenja kratkih hlača za večerom, nema prolazaka kroz hotel u nedoličnoj odjeći… shvatit ćete kasnije zašto vam ovo govorim.

I evo nas… ponosno ulazimo, happy family, suprug je većinu stvari već prenio u hotelsku sobu. Sina vozim u kolicima. Svi smo na broju. Suprug nosi crvenu torbu s Jolly, naizgled ovlaš prebačenu preko lijevog ramena. Torba je velika, meka, unutra psić koji se meškolji. Smiješim se recepcioneru, brbljam o vremenu kako bih mu skrenula pažnju. Konačno ulazimo u lift.

U panici sam, Jolly će nam se ugušiti. “Otvori malo patent”, potiho sikćem. Kao za vraga, soba je dobrano udaljena od ulaza dizala. Sva sam na iglama, što zbog ljudi koji se s nama voze u liftu, što od brige da će se moja mazica ugušiti.

Soba… konačno! Jolly veselo maše repićem, dobro je prošlo. Suprug vješa torbu o kvaku. Hvali je da je rođena glumica.

Kao za inat, ružno vrijeme nikako da prođe. Ne možemo boraviti na plaži,većinom smo osuđeni na sobu. Sve što nam može otežati izlazak urotilo se protiv nas! Po nekoliko puta dnevno suprug izlazi iz hotela pa se nedugo zatim vraća, uvijek sa crvenom torbom; nekad elegantno odjeven, nekad u trenirci, ali uvijek s istom mekom, crvenom torbom… i tako danima. Glupo se smješkam recepcioneru koji baca, ili mi se čini da baca, sumnjičave poglede na mojeg muža, ništa mu nije jasno.

Jednog jutra suprug mi, sav ushićen, govori da je pronašao kraći put izlaska iz hotela, kroz podrum gdje je smješten bazen. “Sada mi je mnogo lakše”, kaže. Kako čovjeku malo treba da bude sretan. U cijelom tom igrokazu ne znam bih li mu se smijala, žalila ga ili bih proklinjala krutu sudbinu.

Usput mi dobacuje: “Baš si mi smjestila, mislit će ovi na recepciji da sam neki fetišist-psihopat koji se pali na crvene torbe.”

I tako su prolazili dani, Jolly je bila uigrana kao glumica na setu. Muž bi samo odložio torbu na pod. Siroto moje crno, krzneno klupko ulazilo je bez pogovora. Suprug bi povukao zip i… to je bilo to.

Najzad nas je obasjalo sunce. Sve je postalo lakše jer smo sad cijele dane provodili na plaži, sa znatno manjim brojem izlazaka iz hotela. Suprug je odahnuo.

Polako se bližio kraj našem bizarnom ljetovanju, začinjenom švercanjem Jolly u crvenoj torbi, borbama oko uspavljivanja sina koji, eto baš, nije volio spavati, ljetovanju s ono malo odmora što sam ga ulovila dok su naše bebe spavale.

Naše zadnje večeri boravka prenerazilo nas je ono što smo ugledali u predvorju hotela. Velik pas je ponosno koračao aulom u pratnji starijeg, otmjenog bračnog para. Zadihana, prišla sam recepciji: “Dozvoljavate li vi psima boravak u svom hotelu?” “Da, gospođo, primamo pse.” “Ali… naljepnica…” mrmljam. “Ah, slučajno je ostala iz prijašnjih vremena… odmah ću je ukloniti.” “Baš lijepo”, bijesno sam udarila nogom o pod, uputila mu otrovan pogled, okrenula se i otišla. Čovjek je, zasigurno, i danas uvjeren u to da sam strastvena mrziteljica kućnih ljubimaca.

Dakle, što reći za kraj? Sljedeći put ću biti pametnija… (znaš da hoću); bolje ću se pripremiti za ljetovanje, a ne… ovako. Tko pita – ne skita; danas jesmo – sutra nismo, prekosutra… i ostala trucanja. Sama sam si kriva.

Kad sada razmišljam o ljetovanju te 1991. s jednomjesečnom bebom i štenetom, moram se zapitati jesam li bila baš sasvim pri zdravoj pameti. Odakle sam, uopće, smogla hrabrosti i snage za sve te očajnički energične, suludo naporne, savršeno divne i nezaboravne stvari koje će, do u detalj, zauvijek biti pohranjene u moja sjećanja.

Činjenica je da zbog nepromišljenih odluka ponekad upadamo u neprilike, ali je činjenica i to da iz tih neprilika izlazimo mudriji. Eto, zato ono “mladost – ludost” s početka priče nije samo prazna fraza. A koja sve značenja te riječi stvarno nose, prosudite sami.