"ESEJI O PISCIMA I DJELIMA" Josip Ergović

I BI PRIČA
Dvije-tri (stotine) riječi razmišljanja

Odnos obima i zgusnutosti umjetničkog djela obrnuto je proporcionalan. Minimalizam u književnosti napreže izražajna sredstva do pucanja ili ih opterećuje nesagledivim slojevima simbolike. U tom pogledu zbornik „I bi priča“ nije mentalno težak 14MB – koliko nominalno teži – nego je bremenit dodatnim gigabajtima bezbrojnih konotacija koje – u svrhu racionalizacije – naša svijest komprimira u nizove manipulativno prihvatljivih alegorijskih obrazaca. To bi, možda, i bio problem kad gigabajti za ljudski mozak ne bi bili dječja igra. Naše sinapse nepogrešivo prepoznāju obrasce; sortiraju elemente prema logičkim kriterijima, kombiniraju ih i kompiliraju te nam, iz oceana kapi, serviraju friendly using zaključke, gotove za upotrebu. A nakon svega toga dolazi… party! Mozak počinje prepoznavati namjerna ili slučajna odstupanja u uzorcima, kao i sva moguća poigravanja s pravilima; registrira, dakle, ono što potpada pod zajednički nazivnik stilematike, kreativiteta… napose, humornosti.

A kako li je, tek, onima koji pišu priče sačinjene od tri riječi!? Ili od jedne riječi!? Čitam da i toga ima. Predlažem, dakle, pisanje priča bez ijedne jedine riječi; dapače, bez ijednog jedincatog slova! Naslov sedamnaeste „SFerakonske zbirke“ izgleda kao trotočka omeđena dvjema uglatim zagradama, a iščitava se kao Hakuna Matata. Riječ je o svjetonazoru, tipa: „Don`t worry, be happy!“ Je li to manje… ili je to više priča od naših priča-šestoriječnica!? A nema u njoj ni ciglog slova. Koliko daleko u tome možemo ići!? Filozofski gledano „bijela priča na bijelom papiru“ također je priča… u odsutnosti.  Trebamo li, dakle, pisati ekstremno kratke priče ili ne? Pa ukoliko je glazbena umjetnost davnih godina odsvirala koncert za filharmonijski orkestar u kojem su sve note bile pauze; ukoliko je likovna umjetnost, davno ili davnije, naslikala bijeli kvadrat na bijeloj podlozi; zašto, onda,  i umjetnost riječi ne bi smjela, tu i tamo, odšutjeti svoje nedirnuto platno?

Šest riječi, nesumnjivo, dostaje za pjesmu, aforizam ili vic. Pogledajmo sad, dostaje li i za priču. U svom pogovoru knjizi jedna od urednica Marija Juračić precizno nabada srž problema: „ … ni filozofska misao ni gola emocija („op.a.“ jer to bi bila gola poezija). Njezina je književna tehnika naracija.“

Pretpostavimo, samo za primjer, da svaka od šest dopuštenih riječi bude jedan strukturalni kompozicijski dio priče: od introdukcije i zapletaja, do peripetije i raspleta!? Hm, da… ali ipak, ne. Kako, onda, prisiliti tih šest riječi da plešu; ne samo da pripovijedaju nego da ispripovijedaju priču!?

Dovijasmo se svakojako i kojekako. Recept koji se meni čini najprihvatljivijim sastoji se od slijeda paraboličnosti, asocijativnosti i alegoričnosti. I, kao što su srednjovjekovni zapisivači – zbog uštede na tinti, guskama, pergameni/papiru i vremenu – često ponavljane izraze i fraze svodili na prvo i posljednje slovo, eda bi ih potom nadsveli linijom cezure, tako su i mnogi od nas pokušavali uštedjeti dragocjene riječi ispisujući jednim slovom čitavu rečenicu, jednom riječju poglavlje… jednim šestoriječjem priču; nadsvedenu, manje ili više vidljivom, transparentnom linijom cezure. Kao svojevrsnu travestiju, s očiglednom namjerom izrugivanja iznesenom pravilu, Marija Sullivan u svojoj priči pet puta demonstrativno ponavlja riječ „Prozor“. Ja, na to, samo što u očajanju nisam razbio svoj prozor! Srećom, tu je bila „Zavjesa.“

Najopasnija zamka koja nas je na Hemingwayjevom putu vrebala bila je hermetičnost, nastala kao posljedica procesnog lagođenja utrobe naših šestorječnih pripovjednih djela; naročito u trenucima kad bi to lagođenje neznatno izmaknulo kontroli. „Sretne li slučajnosti“, nastavit ću odmah. Zahvaljujući upravo tome svatko od nas sad čita samo svoju zbirku „I bi priča“; različitu od vaše, njezine ili moje. Ukazalo mi se to na primjeru „Bosonogog“ … koji za mene nije izbjeglica nego Krist, bradom i sandalama.  Uz probleme lagođenja, iz prikrajka je provirivala i klopka bezbroj puta izgovorenih, i još više puta čuvenih mudroslovlja. Sa šest riječi teško da možete uteći sindromu „prvih i posljednjih stvari“. Zato se Derville Quigley svojim: „Be yourself. Now stop. That`s enough.“ dobronamjerno i duhovito osvrnula na patetiku maksima. Na sličnim tragovima poigravanja s „trivijalnim“ ikonama pop-kulture i bijega od stila „visoke poetike“ iščitavam i priču Marije Juračić. Nitko mi ne može reći da pri čitanju njenog „Titanika“ nije vidio Lea i Katu kako „lete“ na pramcu tipičnog holivudskog šund-bustera, uz Celinein sladunjavi „Near, far; wherever you are…“ Pomalo zbunjen zaključio sam da mi je rubrika „`Ko o čemu“ ostala gotovo prazna. Možda to i nije loš znak! Postali smo globalno selo, sa svim prednostima i nedostacima koji iz toga proizlaze.

Pogledajmo na odabranim primjerima još neke teme kojima su se pojedini autori/autorice zabavljali. Idiomi i fraze engleskog jezika kao stvoreni su za poigravanje sa značenjima. Tako Nepalac Sandesh piše: „She stayed to leave…“/„Ostala je da ode“(!?); i zaključno: „… to leave me alone.“/ (doslovno značenje bi bilo) “Ostala je da me ostavi samog“ (!?). Ili, npr.,: „You`re negative. You`re sure? I`m positive.“ (Papa Palmer) gdje potonje može značiti: „Ja sam pozitivan“, ali i: „Siguran sam“ … u odnosu na „Ti si negativan“.

Ima nekoliko priča koje mi mirišu na ironičnu parafrazu: „Dođe, pobi se, pomiri i preminu.“ – „Veni, vidi…“ (Nepalac Santosh). Ili, još jasnije: „I feel, therefore I am right.“ (S. Bruce).

Nađe se u knjizi i erotičnih začina: Grkinja Sofia „vodi ljubav s avatarom“, dok Englez Whitby obavlja svoj „course in erotica“, odnosno creative writing course in Erotica Residential.

Za dešifriranje simboličkih parabola – jer  priča sazdana od šest riječi ne može izbjeći izvjesnu dozu hermetičnosti – svaki je dopunski podatak čitatelju dragocjen. Zato su, u ovoj raskošno opremljenoj zbirci koja s pravom nije štedjela na prostoru niti na likovnosti, tako dobrodošle fotografije autorica i autora, upotpunjene bio-bibliografskim podacima. Jer koliko god da su priče tematski univerzalne – paradoksalno, čak i tamo gdje su osobno ispovjedne – dodatnu „specifičnu težinu“ pruža nam spoznaja da o „Bosonogom“, naprimjer, govori pisac imenom Isaac. Ako ni zbog čega, a ono radi autenticiteta ili izvornosti koja, nesumnjivo, nosi visoku razinu stilematičnosti i daje čitavom iskazu upravo tu dodatnu težinu.

I BI PRIČA / AND THERE WAS STORY
e-zbornik priča od 6 riječi grupe autora, objavljen 2021. povodom šezdesete godišnjice smrti Ernesta Hemingwaya

KAKO SAM PISAO
BIZARNU LUCIDU POLUSNA

„Sva je ukradena iz njekog starog libra starijeg neg je starost“, govori o svom „Skupu“ Marin Držić, zato što je za okvir komedije preuzeo oblik Plautovog ćupa – aulularije – i do vrha ga napunio Držićem. On drugačije nije znao, a nije ni mogao… i da je htio.

Za potrebe svoje „Lucide“ ja sam posudio okvir renesansnog Dubrovnika i pokušao ga napuniti… sobom. Ambiciozan poduhvat za pisca-početnika u poznim godinama. Bez ijednog ranije objavljenog retka, uložio sam u nju dvogodišnje iščitavanje stotina stranica povijesnih i književnopovijesnih tekstova.

„Lucida“ je, na svoj način, zajednički nazivnik svih libara koje sam u životu proštjeo, desetaka ljeta provedenih ispred i iza pozornica „Dubrovačkih ljetnih igara“, kao i osam semestara studiranja hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti.

Ideja o mladiću, novicijantu dominikanskog samostana u Dubrovniku, smještena u egzaktni povijesni okvir prodora Turaka na Balkan anno Domini 1463. – o momčiću koji tijekom svoje bizarne lucide polusna „preskače“ stoljeća i spaja svoj mozak na internet današnjice, kako bi pokušao pronaći lijek za sušicu koja ga ubija – tad mi se činila sasvim originalom idejom. Originalnom mi se čini i danas, petnaest godina kasnije.

Zašto baš renesansni Dubrovnik? Zašto tako turbulentan povijesni trenutak? Zašto samostanski novak?! Kao da si je pisac nastojao zagorčati život i otežati zadatak do neizvodivosti. Svako od ovih „zašto“, međutim, ima svoje uvjerljivo „zato“. Prema mojoj prvotnoj zamisli junak je trebao biti mlad i obrazovan srednjovjekovni feudalac. Obrazovan, zato što je morao biti u stanju pročitati i razumjeti složeno pisane futurističke tekstove.

Kako pogrešno! Zašto pogrešno? Pa zato pogrešno jer… kako će, molim vas, taj sušičavi mladić u zabiti nekog burga proizvesti streptomicin, recept kojega je s interneta današnjice pročitao u svojim lucidnim snovima. Za proizvodnju antibiotika potreban je mikroskop i ostala sofisticirana laboratorijska oprema; između ostalog, dakle, tehnologija preciznog brušenja konveksnih leća. Rješenje se nameće: renesansni Dubrovnik, grad europskih spoznaja, sredina u kojoj će nekoliko godina kasnije djelovati Ruđer Bošković i Marin Getaldić. Nije se ni njihovo znanje pojavilo niotkuda.

Pa opet, da sam za junaka svoje priče izabrao plemića – Raguzina, on bi proizveo streptomicin, izliječio se i… Bog te veseli! A gdje je tu fabula? Zaplet? Dilema? Nema! A priču sam bio zamislio kao hit&run SF.

Dobro, da vidimo tko je još imao infrastrukturu i uvjete u kojima se mogao proizvesti antibiotik. Kler, razumije se… samostan! Najbolje… upravo dominikanci. Oni su „red propovjednika“, sveta braća koja svoju misiju prosvjećivanja obavljaju u najbizarnijim uvjetima siromaštva, polusvijeta i poroka. To je, dakle, riješeno. Junak će biti siromašan, ali obrazovan mladić koji će imati pristup svim resursima samostana, premda ne uvijek na legalan i dopušten način. Pored toga, on je duboko religiozna osoba koja se priprema za poziv svećenika, živi u odgovarajućem okruženju i nadgledan je od svete braće. Osjećate li, dakle, kamo smjeram? Momak, u predsmrtnom stadiju sušice, suočava se s okultnim silama koje mu nude produžetak ovozemaljskog života. Ali cijena je visoka. Treba izdati sve u što vjeruje i sve koji u njega vjeruju. Hoće li izabrati put vjere i sve prijaviti svojem ispovjedniku ili će zatajiti i upustiti se u nepoznato, grešno i privlačno? A to su svojstva nečastivog. Što biste vi učinili? Ne, nemojte mi reći.

Da bi moj junak mogao ostvariti svoj „đavolski“ plan proizvodnje streptomicina u njedrima „kolektivne duše na izvoru vjere“, bilo je neophodno zadovoljiti nekoliko uvjeta. Radi toga radnja priče teče sasvim logičnim i razumljivim putem, u pronalaženju tih uvjeta. Junak se prvo morao izboriti za legalan pristup samostanskim podrumima, u kojima će saviti svoje tajno laboratorijsko gnijezdo. Zatim ilegalno, u ime samostana, naručiti i preuzeti sredstva i opremu neophodnu za izgradnju priručnog laboratorija. Potom je trebao obići šire područje Dubrovačke Republike u potrazi za uzorcima tla koji potencijalno sadrže željenu plijesan. Za čitavo to vrijeme morao je od svete braće i svojih drugova novicijanata prikrivati znakove teške bolesti, jer bi ga oni pri prvom saznanju o sušici uputili u izolaciju lazareta. A onda bi plan propao. Svim navedenim uvjetima bilo bi nemoguće udovoljiti u redovitim uvjetima života, grada i samostana. Radi toga sam, kao vrijeme odvijanja radnje priče, odabrao turbulentno doba početka provale Turaka u naše krajeve, što mi je pružilo mogućnosti za dodatne slikovite digresije i zanimljive epizode. Ovo su, dakle, bila moja tri „zato“ kao odgovori na tri postavljena „zašto“. Sad sam imao sve uvjete za vjerodostojno razvijanje priče: motivaciju likova, uvjerljivu intrigu i elemente napetog akcijskog trilera koji sam želio ispričati.

Kad pišete povijesni književni tekst, utopljen u točno određeno vrijeme i prostor, u svakoj rečenici imate realnu mogućnost načiniti barem dvadesetak formalnih pogrešaka: kako je taj prostor tad izgledao, a ne kako izgleda danas; kako su ljudi živjeli; što su govorili; kako su se odijevali; što su jeli i pili; što su mogli znati, a što nisu; kakvi su im bili običaji… Pored svih predostrožnosti, nakon objavljivanja priče u časopisu Ubiq u travnju 2010. shvatio sam da moji dominikanci objeduju puru, a kukuruz je u to doba rastao jedino u Americi. Ako pritom još pokušavate dijaloge pisati govorom podneblja, dali ste si naredni uragan u prsa. Kao školovanom „lingvistu“ – fonetičaru i kroatistu – taj zadatak mi je, istina, neznatno lakše pao. Kako bih postigao što veću autentičnost, budući da je dijalog pisan arhaičnim jezikom hrvatskog juga (Dubrovnik, Cavtat, Boka…) morao sam, pomalo, izmišljati jezični idiom svoje drame, služeći se različitim izvorima. Tu su, prije svega, dominikanske molitve, duhovni napjevi i formulaični obredni tekstovi preuzeti iz povijesnih izvora uz, neizostavno, „Leut i trublju“ Rāfa Bogišića. Sudeći po prvoj nagradi za monodramu na Četvrtom susretu hrvatskog duhovnog stvaralaštva „Kranjčić“ u Križevcima za moju monodramu Virtualni moralitet, napisanu po motivima „Lucide“ – a koju sam primio upravo iz ruku člana žirija, dominikanca – „crno-bijela braća“, čini se, nisu imala većih primjedaba na moju književnu eskapadu. Primjedaba dosad nije imao nitko, premda je tekst objavljen u četiri navrata u tri različita književna oblika: (Bizarna lucida polusna – novela; Virtualni moralitet – monodrama; Mirakul svetog Vlaha – drama). To me veseli, premda sam spreman podnijeti svaku obrazloženu kritiku. Iz literature je preuzet i navod teksta spomenika kulture („Šibenska molitva“ ili „Gospina pohvala“). Iz leksikonske građe preuzeti su dijelovi znanstvenih tekstova koje junak priče Đivo čita u svojim internetskim lucidama. Tu je, zatim, niz specifičnih, meni ne baš bliskih formulacija s područja fortifikacijske arhitekture, kao i sva stručna obrazloženja ponuđena u fusnotama. Bilo je praktički neizvodivo svaki od navedenih, manje ili više preformuliranih i necjelovitih izvora i citata označavati znacima navođenja i mjestom preuzimanja. Taj grijeh, eto, nosim na duši. Mea culpa, mea maxima culpa. Za potrebe drame, ulogu „frančezarije“ je odigrala pjesma Chevaliers de la Table ronde.

Tekst koji upravo čitate trebao je imati za svrhu da bude pomoć i motivacija autorima koji razmišljaju o upuštanju u avanturu pisanja povijesne beletristike. Ako već ne bude motivacija, nadam se da neće biti demotivacija. U svakom slučaju, trebao bi biti malena pripomoć.

NEGLAZBENA MUZIKALNOST KRLEŽINIH SIMFONIJA
               

„Bujico pomamnih riječi, ustavi ovaj tren

Nek` zauvijek predam se sreći i ispijem kalež njen.

Ne daj da duša se sjeti ičeg što bilo bi smetnja

Da ushit moj odleti do granice snoviđenja.

Želim da bezumno srčem, vječno nek` traje taj let

Svega da sebe isučem za ovaj zanos svet.

Pjenušavi neka me zvuci vitlaju na krijesti vala

K`o blistavi, sretni trenuci u sjaju raskošnog bala…“

Tako je početkom sedamdesetih pisao jedan gimnazijalac opčinjen Krležinom idilom, odužom lirskom pjesmom, poemom, eklogom, simfonijom (!?) … što li od svega toga Pan već jest. Nije teško zamijetiti da se gimnazijalac nije zamarao filozofskim pitanjima božanskog dualizma nego se sav predao rafiniranom, u lakrimarij prikupljenom, iscrpku strasti.

Postoje aspekti Simfonija koje ću ovdje usput spomenuti. Neki od njih su u većoj, drugi, opet, u manjoj mjeri istraženi. Na sljedeće pitanje nije utrošeno tinte… koliko je proliveno žuči:

„Je li Krleža, uistinu, Simfonije proglasio dramskim djelom samo radi toga što ih je želio vidjeti uprizorene u teatru?“

Općeprihvaćeno je mišljenje da je, izvan svake sumnje, bilo upravo tako. Meni to zvuči za nijansu odveć ridikulozno. Tim više što je i „kvazi-poetske“ Simfonije i „kvazi-dramske“ Legende napisao isti pisac, sličnim književnim postupkom „simboličke artističke vizije“, gotovo u isto vrijeme. Dakako, među njima postoje i izvjesne razlike. Zanimljivo je napomenuti da ni Legende nisu baš oduvijek bile smatrane dramskim djelima pa im je čak i samo uprizorivanje bilo uskraćivano. Danas su se stanovišta iskristalizirala pa nam se čini da je sve jasno. Tako to biva. S vremenom stvari u općoj percepciji posjedaju na svoja mjesta i tamo ostanu zacementirane, zavazda.

Profesor Pavao Pavličić izvjesne razlike između Krležinih „ranih drama“ i Simfonija sagledava u autorovom odnosu prema njihovom načelnom aspektu, prema „fikcionalnosti“. Postavlja se, naime, pitanje, radi li se tu o iskazu subjekta ili je riječ o prikazu jednog imaginarnog svijeta u kojem suprotstavljeni likovi djeluju dosljedno. Slažem se s time da ovakav pristup može jasnije odrediti književnorodnu pripadnost navedenih tekstova, bez obzira na to što mi čitava stvar poprilično smrdi po sindromu:

„Na koji način sva ova djela korespondiraju s konceptom „korifejstva“, s nečim što „dramom“  još nije moglo ni biti… niti se „dramom“ zvati?“

Ne samo u Simfonijama, nego i u Kolumbu ili u Michelangelu, „Tespidov glumac“ (bio on Pan ili Kristofor, svejedno) svoje korifejske monološke tirade, mahom, razmjenjuje s korporativnim likom koji se, doslovno, zove: Admiralska falanga, Pobožni, Gladni… Cvijeće, Sunčeve zrake – sve sam „dramski“ lik-himera s puno glava, ali s jednim glasom. Jasno je da ove funkcije u predstavi može na sebe preuzeti, samo i jedino… antički kor.

/Marija Juračić: „Sve u `Simfonijama` živi: oblak, drvo, vjetar, cvijeće, pjesme, Sunce… sve se cjeliva i pleše. Svatko ima svoju ulogu. Tu su i didaskalije, a ponegdje i nešto što nalikuje grčkom koru.“/            

Činjenica što ja, sasvim osobno i nesmotreno, volim Krležinu ranu ekstatičnu i, priznajem, kaotičnu simfonijsku fazu ima svoje uzroke u mojoj kolerično-melankoličnoj naravi. Nije baš neka preporuka, ali… ima dalje. Igrom slučaja, ta početnička „lirika“  – nesavršena, neki kažu, u svojoj poetskoj formi – posjeduje istu jedinstvenu egzatltiranost koju ćemo prepoznavati u Krležinim „dramskim“ Legendama (Kristoforu Kolumbu, prije svih), jednako kao i u vrhuncima njegovog ekspresionizma, a možda i cjelokupnog djela – u Kraljevu. Pa ako su mu Glembajevi „strindbergovski“; ako su mu Balade  „neprevodive“, a Zastave „staračko djelo“… linijski slijed: Simfonije – Legende – Kraljevo nepatvoren je, jedinstveni Krleža, „začetnik književnih zbivanja na europskoj kazališnoj razini“. Nije slučajno to što je Zagrebačko dramsko kazalište (Gavella) upravo s predstavom Kraljeva sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dobilo nepodijeljene aklamacije publike gostujući diljem zemaljske kugle, od Europe i Rusije do Sjeverne Amerike. Ovo, na neki način, potkrjepljuje tezu o tome da Krleža svoje Simfonije nije proglasio dramskim tekstom samo radi njihovog uvaljivanja na kazališne daske!

Čak ako na trenutak i pristanemo na objede da Simfonije nisu drugo do „razlomljena sintaksa; mnoštvo bizarnih asocijacija; šepava ritmika; nabujali verbalni vatromet; kaskanje za duhom europskog panteizma“ – kako li sve ta poezija već nije bila krštena – vrlo sličan književni uzorak, u „titanskom prometejstvu“ Krležinog „genijskog niza“ ili u „grotesknom hiperbolizmu“ lakrdije krȃljevskog sajma,  nesumnjivo neće mirisati na Whitmana ili na bilo koga drugog.

I na kraju, pitanje svih pitanja:

„Jesu li Krležine Simfonije loša literatura, neovisno o svojoj rodnoj pripadnosti?“

Rado ću se složiti s mišljenjem profesorice Marije Juračić:

„Simfonije“ su za fina umjetnička nepca.

IZVORI:

• Krleža Miroslav.Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.LZMK, 2021. Pristupljeno 3.3.2022.
• https://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav_Krleža
• Pavao Pavličić; https://hrcak.srce.hr/file/147661

ŠOKAČKI DIVANI*

Mjesni govori hrvatskog jezika čine dijalekte, a srodni dijalekti tvore narječja. Pored svog jezičnog standarda hrvatski jezik ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Ta su narječja izvorišta jezika kojim se danas služimo. Čakavski i kajkavski dijalekti njegovani su i zaštićeni od nestajanja, u uvjetima prevlasti standardnog jezika kroz medije i školstvo. Za razliku od njih izvorni štokavski (štakavski i ščakavski) govorni idiomi, poznati pod zajedničkim nazivom „Slavonski dijalekt“, uglavnom su prepušteni zaboravu. Danas su nam u Hrvatskoj poznati jedino još u vidu „egzotike šokačkih bećaraca“. A riječ je o govorima koji su, na područjima istočne Hrvatske i šire regije, nastajali u davninama predturskog doba, da bi se zatim miješali i formirali u brojnim migracijama koje su diljem stoljeća zahvaćale ove nemirne prostore. „Slavonski dijalekt“  pojednostavljeno se može podijeliti u dva vodoravna „traka“ („Podravski“, pretežno ekavski, i „Posavski“, pretežno ikavski/jekavski) te jedan okomiti „trak“, onaj „Baranjski“, koji je mješovit. Ovi „trakovi“ brzo se tope i nestaju pod utjecajem prevladavajuće novoijekavice. Pogrešno je misliti kako štokavske dijalekte ne treba zaštićivati posebnim mjerama zbog toga što su oni osnova današnjeg jezičnog standarda. Istina je, naprotiv, da ovi narodni govori imaju svoje višestoljetne tradicije i znatno se razlikuju od suvremenog hrvatskog književnog jezika. Te dragocjene posebnosti, čak i tamo gdje se pojavljuju „samo“ na naglasnoj razini, treba brižljivo njegovati i čuvati ih od neminovnosti nestajanja.

DESETERAC I BEĊARAC

BEĊARAC je oblik narodne pjesme porijeklom iz ruralne Slavonije, odakle se njegova popularnost proširila do južne Mađarske i diljem Vojvodine. Najčešće se pojavljuje u obliku rimovanog deseteračkog dvostiha s ponavljanjem. Tematski, bećarci su humoristične, satirične i, često, vrlo lascivne pjesme čija je svrha nasmijati.

„Ej, dok nad carem ne uzbude cara, nad Šimunom neće bit bećara; aj, haj, neće bit bećara…“ (Ivan Kozarac: „Đuka Begović“)

„Ej, što j`bećara, to je Osječana, malo ih je koji bećar nije; malo ih je koji cuger nije…“ (Krunoslav Kićo Slabinac: „Svatovsko kolo“).

Najčešće izvođeni, tradicionalni ikavski bećarci:

„Priko šora pružio se lanac, ide dika i piva bećarac.“

„Lako ti je pripoznat bećara, šorom ide i očima šara.“

„Kad bećari šorom zapivaju, pendžeri se širom otvaraju.“

„Alaj smo se sastali bećari pa nijedan za kuću ne mari.“

„Bećari se ne ženidu mladi, bećaruju dok im ne dojadi.“

„Popela se Šokica na drvo; drvo krivo, a ja podviriv`o.“

„Rodi, mamo, još jednog bećara, kad se kerim da ja imam para.“

Šokačko kolo i bećarac

Šὸkci su hrvatska etnička skupina naseljena u Slavoniji, Srijemu, Baranji i Bačkoj, u granicama današnjih triju država: Hrvatske, Mađarske i Srbije. Najveći dio Šokaca živi na prostoru istočne Slavonije i zapadnog Srijema (između Slavonskog Broda, Đakova, Našica, Vinkovaca i Županje). Problem etnogeneze Šokaca, kao ni etimologija njihova imena, nisu do kraja razjašnjeni. Nesumnjivo je, međutim, da je ime Šokac usko vezano uz pripadnost katoličkoj vjeri.

„Pitaju me, kako mi je ime; Šokac ime, a Hrvat prezime.“

„Koliko je odavde do Srijema, lipše cure od Šokice nema.“

„Slavonijo, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje.“

„Šokac Šokca gurnio u Savu, zbog garave izgubio glavu.“

„Bećarino, ni`ko te ne voli, samo majka koju srce boli.“

„Da mi nije u selu zvonara, ko bi mene budio, bećara.“

„Kerit ću se i bećarit ću se, kad ostarim Bogu molit ću se.“

„Još bi` znali, još bi` zapjevali, ali su nas na večeru zvali.“

Jedan, dva, opsasa!“

Šokački ekavski bećarci:

„Ja malena, suknja mi šarena; još sam dete, za mnom momci lete.“

„Lolo moja, grožđe belo; kad ja legnem, ti nejdi u selo.“

„Imam diku malenu pa lepu; mila mamo, da ga vidiš samo.“

„Mesečina uprla u granje, divno veče za ašikovanje.“

„Care Karlo, nemoj ratovati; nemoj momke od cura terati!“

Noviji satirični i lascivni bećarci (Pleternica):

„Ova`j zemlja puna vridni ljudi, fali glava – ali ona prava.“

„Prošo Luka ide nam i zima, daj ga metni di još mjesta ima.“

„Politika naša prema selu iseli`će Slavoniju cijelu.“

„Garavuša kad me stegne jako, ja Orljavu vidim naopako.“

„Ne mogu vam ništa više reći, idem sada s garavušom leći.“

dὶvān*, – divána tur. (divan) vrsta kanapea; vijeće, sijelo, razgovor (otuda divániti = razgovarati). Ovdje u značenju „šokački govori“.

bećār, -bećára tur. (bekjar) veseo, raskalašen, razuzdan čovjek; momak, lola, pijanica.

Izvori: B.Klaić/Rječnik stranih riječi; Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.

KAKO (NE) PISATI DESETERCIMA

Deseterački stih je odvajkad korišten u mnogim svjetskim literaturama, bilo usmenim ili pisanim. Često se pojavljuje u trohejskom „metru“, sa cezurom iza četvrtog sloga, kao stih epske poezije, ali – nerijetko – i kao simetrični lirski deseterac,  ponekad s jampskom tendencijom.

„Fuuuuuć… Boring… Dooosadno… Langeweilich!“

„Kako, molim!? OK, krenimo ispočetka.“

Vladimir Nazor naziva trohejski metar „zagušljivim“, a jamb kvalificira „zvučnim i teškim“! Za to vrijeme doktor Sheldon „BBT“ Cooper simetrične fizikalne tvorevine vidi „modrima“, a nesimetrične „pink-ružičastima“. Za pretpostaviti je da neki chef de cuisine epski desetarac doživljava gorčastim s primjesom lavande, a lirski, opet, kao pekmez od dunje s cimetom. Ali što je s nama, prosječnom populacijom neosjetljiva nepca; gluhima za boje i daltonistima na zagušljivost stiha!? Ne ostaje nam drugo do pljunuti u šake i brojati slogove. Krenimo, stoga, od malog prsta, prema palcu na lijevoj nozi. Ukoliko smo, „sklapajući“ prste, dobrojali do palca, a zatim i do malog prsta desne noge (pod uvjetom da nas nije uhvatio grč) naletjeli smo na deseterac! E, sad… pritom smo morali i disati. Ako smo, usred stiha, udahnuli iza četvrtog sloga, u pitanju je, nesumnjivo, herojski epski deseterac. Ukoliko smo morali udahnuti već iza drugog sloga, najbolje bi bilo da se odmah obratimo pulmologu. Vjerojatno je krivica u Nazorovu zagušljivom troheju kojega treba kao kugu izbjegavati, zdravlja radi.

Sad bih vas želio impresionirati činjenicom da se deseterac pojavljuje već u drevnom francuskom spjevu iz 11. stoljeća „Pjesan o Rolandu“. Da, da… u pravu ste, heksametarski šesnaesterac pojavljuje se u još drevnijoj „Ilijadi“; pa onda sapfički jedanaesterci; pa…

No, dobro… de; a znate li da je Hektorovićevo „Ribanje“, iz 16. stoljeća, pisano i desetercima!? Kako… koji Hektorović!? Pa… Petar! A i Fran Krsto Frankopan je isto… hej, čekajte, nemojte odmah započeti: „Pod kojim su pali Zrinski-Frankopani“; nismo na predizbornom skupu… niti pri četvrtoj rundi mirogojčeka. Da, da… to je isti onaj Fran The Krsto iz Bečkog Novog Mjesta; ali nȃs ovdje zanima po-e-zi-ja, a ne politika.

E, ovome, zasigurno, nećete odoljeti! Sva guslarska poezija, od Vardara pa do Triglava, pisana je u desetercu! Na primjer: „Jorlele-hii-hii/Jorlele-hii-hii!“ – simetrični deseterac autora Janeza s Kredarice… ili, pak, raguzinski lijeričari:

„Obrni je, okreni je, iz tvog sela nije!“ školski je primjer zagušljivog, trohejskog, pi… pi… pi… no, pink-ružičastog trpkog deseterca, s okusom grejpa i s elegantnim bukeom traminca koji, istina, podsjeća na četrnaesterac sa „ženskim“ stihovnim završetkom i pomalo vuče na ditiramb.

Mislim da je sad sve jasno i da ćete, vođeni gore navedenim naputcima, bez teškoća prokrčiti vlastiti poetski put… kako slonovski utabanim stazama epskog, tako i trnovitim bespućima lirskog deseterca.

Moj otac, Mato Ergović u ulozi Petra Hektorovića

Svoju prvu televizijsku adaptaciju spjev „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ doživio je prije više od 40 godina. Polusatna emisija Obrazovnog programa Zagrebačke televizije, u režiji Daniela Marušića, emitirana  je u ožujku 1976. Snimana je na autentičnim lokacijama otoka Hvara, Staroga Grada i Nečujma na Šolti. Uz uvodne riječi predgovora nižu se prikazi venecijanskog izdanja „Ribanja“ iz 1568. godine, kao i Tintorettove slike „Polaganje u grob“ koju je Hektorović dao postaviti na „obiteljski oltar“ Dominikanske crkve sv. Petra u Starom Gradu. Priča kaže da je na slici prikazan sam Petar, u liku Nikodema. Slijede eksterijeri Hektorovićeve obiteljske kuće „Tvrdalj“ u Starom Gradu i tako redom, sve do ekraniziranih prizora Petrova odlaska čamcem na ribarenje, u društvu s dvojicom ribara, te veslanje i jedrenje do Šolte i nazad. U „igranim“ dijelovima emisije glumci, naizmjenično, starohrvatskom čakavicom izgovaraju odabrane tekstove iz spjeva. Prvo Hektorović govori „Poslanicu Jeronimu Bartučeviću“ , a kasnije i odlomak teksta o susretu s neznancem iz galije kojeg su na putu susreli. Ribari Nikola Zec i Paskoj Debelja zabavljaju pjesnika „Pjesmom o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu“ te narodnim poslovicama.

Niko Pavlović u ulozi Nikole

Zorko Rajčić u ulozi Paskoja

Zbog uspješnog spoja obrazovnosti i filmičnosti, kao i raznovrsnosti prikazanih sadržaja, starije generacije su ovu emisiju do danas zadržale u živom sjećanju. 

FESTA OD VERS U DESETERCIH SLOŽENA – e-zbornik deseteračke poezije grupe autora /2021/

GOLOB ZA PJEVANJE

Za početak… obavezni likovi:

Zvonimir Golob, hrvatski pjesnik (Koprivnica, 19. veljače 1927 – Zagreb, 1. lipnja 1997). Uz lirske pjesme pisao je kritike i eseje, prevodio te uređivao različite publikacije. Jedan je od pokretača časopisa Krugovi. U poeziji, očekivano, modernist s blagim naznakama stilematičkog nadrealizma (prevodio je, između ostalih, F.G.Lorcu; pod utjecajem je simbolizma Generacije `27), mahom ljubavne motivike. S Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izbačen je 1948. godine, zbog druženja s tada osuđivanim pjesnikom Tinom Ujevićem.  Za života je objavio dvadesetak zbirki poezije. `Svoje pjesme je gradio asocijacijom metafora, a posebnu pozornost pridavao je glazbenosti i čitkosti stiha.` Poznata je njegova izjava, umjetnički kredo: „Ja sam samo čovjek koji piše o onome što vidi i čuje… moje pjesme su moja duša.“

Dobitnik je nagrade „Tin Ujević“. Tko je to mogao očekivati!?

Sudjelovao je u osnivanju skupine „Studio 64“, koja je stvorila i afirmirala „Zagrebačku školu šansone“.

Bavio se i umjetničkom fotografijom.

Hjuuu! Eto, to smo obavili. A sad… na slobodni program!

Kakve riječi ljubav na postelji piše

Osim svoje seriozne funkcije kulturnog radnika, Golob je bio i ono što bismo danas rekli, celebrity ili influencer, s naznakama plejbojevštine i kulta pop-zvijezde. Legendarna je njegova suradnja sa šansonijerom, pjesnikom i također celebrityjem… Arsenom Dedićem; suradnja koja je urodila vrijednim zajedničkim plodovima. Spomenut ću, za primjer „Grlice u šumi“ i sjajnu interpretaciju Gabi Novak:

„Ne znam te, reče, pokrila te trava i pored mene netko drugi spava…“

Rings a bell!?

Ili… „Davne kiše“:

„Moj prijatelj je umro/ Da, umro je moj brat/ Znam, to je bilo davno/ Znam da je bio rat…“

Svi koji pripadaju mojoj ili nešto starijoj generaciji, pod uvjetom da su još živi, zasigurno, dobro pamte ove antologijske stihove. Još ćemo im se vratiti u jednom malo drugačijem kontekstu.

Zvonimir i Arsen su bili nerazdvojni suradnici, prijatelji i konkurenti, ali `nisu jedan na drugoga bili ljubomorni: Biti najbolji znači da treba ubiti sve dobre, a to je kao priča o kraljici i Snjeguljici. Kraljica je svojem ogledalu morala biti najljepša. Da joj je ono odmah reklo istinu… odmah bi ga i razbila`.

Završila se igra, mala moja, ti ženska si aura, flićko, džepna damo, nasmijana i onesviještena ljubavnice, moje dijete i moja majko. Osipa se pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi, postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna. Mi smo u vlaku radosti, bola i tuge.

„Bez šifre, simbola i prava na ekskluzivnost, tako se svojim čitateljima i slušateljima  – u knjigama pjesama koje će tek izaći – `71. obraćaju zagrebački pjesnici, skladatelji i najbolji tvorci šansona u zemlji Zvonimir Golob („Čovjek i pas i druge šansone“)  i Arsen Dedić („Brod u boci“).“

„Obojica mnogo putuju, ali nisu `svjetski ljudi`. Za pjesmu im je potrebna jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković-Šibenik, uvaljena u jaru kamenjara ili Jurjevsko groblje u Zagrebu u gluho doba predvečerja.“

Za studentskih dana, u drugoj polovini sedamdesetih, nebrojeno puta sam – čekajući završetak predstave u „Gavellinim društvenim prostorijama“ – zajedno s kolegom, glazbenikom Damirom Podkrajcem, zabavljao glumce i goste, pjevajući uz gitaru. Na repertoaru je redovito bila i Ibričina „Dona Rosita, djevojče strasno, živi u vili, s balkonom… jasno.“ Pišući ovaj članak saznao sam da je autor stihova nitko drugi do… Zvonimir Golob. Puno mi je trebalo. Isto je i s Kićinim (Slabinčevim) velikim `hitom` (uspješnicom) „Vjenčanja neće biti jer tako želi ona, ne šaljite mi cvijeće i neka šute zvona.“

Golobov utjecaj na razvoj tog glazbenog žanra tolik je da ga mnogi nerijetko nazivaju i „ocem moderne hrvatske šansone“. U njegovoj rodnoj Koprivnici od 2009. se održava Festival šansone „Zvonimir Golob“, a u veljači 2022. po prvi put je održan u Zagrebu – gradu u kojem je pjesnik godinama živio i radio – u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“.

Zanimljivo je, na razini kurioziteta, da je Golob Arsenu dva puta vraćao tekst pogovora. Nije bilo dobro. Eh, da mi je vidjeti ta dva pogovora u njihovom prvotnom obliku. Zanimljivo je, također, da je Golob Arsenu sačuvao neke od najljepših pjesama, jer ih je ovaj gubio.

„I Golob i Dedić misle da su stvaraoci senzibilniji, ranjiviji, da ih više stvari pogađa nego one koji se ne bave umjetnošću. Protiv toga oni se brane pisanjem. U stvari, vjeruju da je umjetnost borba protiv samoće, odlaska, rastanka i smrti. Zato Zvonimir i Arsen velik dio svoje poezije posvećuju ženi, poljupcima, punoj postelji, onima koje su se jednom dale ili su u ljubavi ustrajale.“

„Golob… `ranjiv od teških riječi, rastanka i plača, prene se od neke trube, tihu psovku procijedi i ide dalje, vjerujući da uvijek postoji neka Rosita koja čeka i netko treći koji smeta, kao neki papir sa žigom`. Njegova `žena` nije voće koje se nudi prvom prolazniku. Ona kaže:

„Pusti me da rastem. Bit ću majka kad ljubav prozove moje ime.“

Vratimo se sad stihovima pjesme „Davne kiše“. Za razliku od pretežno ljubavne Golobove motivike, ovdje imamo temu prohujalog rata, u reminiscenciji. Stihovi pjesme su pokazan primjer novog, modernističkog senzibiliteta, u odnosu na poetiku socrealizma. Pristup je intiman, koliko i refleksivan, pa ipak s osjetnom dozom patetike u pozadini. Posebno upućujem na završnu rečenicu koja se, nesumnjivo, može iščitavati kao politički angažiran istup. Ne zaboravimo, riječ je o sedamdesetima u SFRJ.

Moj prijatelj je umro/ Da, umro je moj brat

To nije bilo davno/ Još uvijek traje rat

IZVORI:

• „Proleksis enciklopedija online“
• „Arsen Dedić i Zvonimir Golob u oči“/yugopapir.com

POETIKA PREVRNI NEBO I ZEMLJU

 There`s no end to the lengths I`ll go to /Hunting high and low…/ To find her again / A-ha – ili, u slobodnom prijevodu: “Nema toga što neću učiniti / Prevrćući nebo i zemlju…/ Da je ponovno nađem / A-ha”. Ono `a-ha`na kraju nije potvrdna riječca, nego ime sjajnog norveškog synth-pop-benda `a-ha`. Vrlo slobodan prijevod te njihove pomalo sladunjave, ali lijepe pjesme poslužio mi je kao prikladan naslov za priču `Prevrni nebo i zemlju”, koju možete čitati u novom broju `Diskursa`.

Poetski/prozni subjekt ova dva djelca, njihovog i mojeg, prevrće nebo i zemlju kako bi… nju pronašao. I tu završava svaka sličnost. Nakon čitanja priče brat Tom mi je napisao: “Niš`ne kužim, ali stil je, svakako, tvoj.” To me ponukalo da njemu i vama pokušam objasniti o čemu je riječ u ovom malenom književnom eksperimentu.

Tih 2019-ih godina zapao sam u tešku spisateljsku krizu. Od same pomisli na fabuliranje ili na karakteriziranje izmišljenih likova okretao mi se želudac. Da ne bih baš potpuno odustao od pisanja, odlučio sam “iznjedriti”… ovo, naime, priču bez radnje i likova u klasičnom književnoteorijskom smislu. Moj prozni subjekt – o kojem na kraju priče znate jednako ništa kao i na početku – iz pozicije prvog lica pripovijeda, što se s njime zbiva dok boravi u Fashion Cityju. A zbiva se to da ga neke osobe neprestano pokušavaju ubiti… kontrolor putnih karata, na primjer. Varate se ako mislite da ćete, čitajući priču, saznati zašto ga bilo tko od ovih desetak osoba neprestano pokušava ubiti. Ali će vam to postati bjelodano jasno već prije kraja ovog članka… pod uvjetom da toliko izdržite.

Fashion City je grad u kojem stanovnici istodobno nose odjeću različitih povijesnih epoha, u rasponu od krzna kamenog doba do četkicom i bojom na tijelo nanesenih silikonskih maštarija. Jednako tako je raznolika i gradska arhitektura – od gole pećine do sofisticiranih marsovskih habitata. Budući da je zapeo pod Anti-Blast Shield & Barrierom, nakon što ga je eksplozivom pokušao raznijeti blazirani CEO, naš prozni subjekt nam – kako ne bismo umrli od dosade – prepričava protekla zbivanja iz sedam drugih gradova, ili gradskih kvartira… redom:

Sousrèalville – grad u kojem ljudi, stvari i životinje pate od svojevrsne – ne tvarne ili funkcionalne – nego vizualne “necjelovitosti”. Ovaj grad, dakle, nije nadrealna nego podrealna pojava… a ubiti ga pokušava prvo žena s dogom, a zatim i malena djevojčica… bacačem plamena.

Brand City je grad u kojem borave samo likovi-pojave iz svijeta ekonomske propagande… to jest, iz svijeta reklama. Sukladno tome, oni međusobno razmjenjuju persiflaže tekstova koje smo milijunima puta čuli ili vidjeli… najčešće i jedno i drugo. Ovdje našeg subjekta, iz čista mira, zajedničkim napadom pokušavaju ubiti `pumina` puma i krokodil s `maje-aždaje`, na nagovor `windowsovog` Klippyja.

Premda nam se čini da je naš first-person narrator prilično vjerodostojan, nemojte se u to baš sasvim pouzdati. Ako pogledate njegovu izjavu: “Isprve nisam znao, radi li se o kakvoj infekciji ili tek o lošem scenariju“ ili, na primjer, njegov navod teksta osobe koja je potpuno izvan stvarnosti svijeta priče: “Režija… tko je ovo pustio u eter!? To je sabotaža!” … postat će vam jasno da u ozbiljnost njegovih izjava ne možemo uvijek i u potpunosti vjerovati. Ipak, nekonvencionalnost ovog teksta zamjetnija je u pogledu sadržaja, a manje u samoj formi.

Subjektova sjećanja vraćaju nas zatim na zbivanja iz Paradise Cityja, megalopolisa izgrađenog usred oceana, prema liku skinutom s legendarne fotografije Marilyn Monroe s odignutom bijelom haljinom. Ili, točnije, vraćaju nas na zbivanja u Paradiseovim kvartirima Daliville i Pabloville – u kojima vrijede fizikalni, i ini, zakoni Salvadorovih i Picassoovih slika. Da bismo, konačno, stupili i u viziju samog kraja Zapadne Civilizacije – Sunset City, gdje će naš prozni subjekt ukupiti plodove svog… questa (jer kompoziciju sam, definitivno, preslikao iz ovog vida kompjutorskih igrica)… ukupit će plodove u vidu djeve iz Dalijeve “Mliječne fontane”. Na kraju priče on odnosi svoju Dulsineju od Dalivillea u blještavilo utopijskog Nothingvillea – bijelog grada na bijeloj pozadini, smještenog u bjelini “boginjinih” gaća – u kojem će zajedno živjeti “do kraja vremena… ili kraće”.

Osnova priče je, dakle, quest… koji u potpunosti relativizira potrebu za karakterizacijom ili motivizacijom likova, kao i za kompozicijskim konstruktima razvoja fabule ili radnje. Za potku priče poslužio mi je vlastiti strip “Gradovi budućnosti”, u kojem sam ranije osmislio sve ove ideje i prostore. No ako ste već tvrdo odlučili da se pri pisanju nećete koristiti uslugama fabule, zapleta i likova, nečim to morate nadomjestiti. Ja sam to ovdje pokušao poigravajući se umjetničkim svjetovima Andrasa Warhole, Dalija, Pabla, Koonsa, Brace Dimitrijevića, Banksyja i mnogih drugih umjetnika čije su poetike naopako izvrnule zadana pravila, da bi – poput Tinguelyjevih kinetičkih skulptura – besmisao svog nefunkcionalnog kretanja transformirali u umjetnički čin, pretpostavljajući ga nametnutoj logici smislenosti, svrhovitosti i korisnosti.

ROMAN NEVINOST MARIJE JURAČIĆ 

„Nevinost“ je nova kriminalistička priča Marije Juračić o riječkoj policijskoj istražiteljici Iki Ekl i njenom pomoćniku, inspektoru Ninnu Ritziju… četvrta u nizu, ako se ne varam. Riječ je o detektivskom romanu s blagom naznakom buddy-buddy podžanra.

Nevjerojatna je fenomenološka raznovrsnost tema koje autorica usputno dotiče pri ispisivanju fabule. Možemo ih podijeliti u nekoliko cjelina:

Kriminalističke teme: „Sigurne kuće“; Sprega tajkuna, sudstva i organiziranog kriminala: Zakon o pomorskom dobru, investicije i nekretnine; Investigativno novinarstvo; Otkup socijalističkih stanova i privatizacija; Korupcija; Švercanje izbjeglica preko granica…

Društvene i ekonomske teme: Korona-virus, Rat u Ukrajini i dronovi u Hrvatskoj; Još jedan odlazak hrvatske kune u povijest i uvođenje eura; Porast cijena kave u kafićima; „Kupujmo hrvatsko“; Cijene energenata…

Općenito: Kako ispijati kavu; „Wagnerovci“ – paravojske; Šengen i izbjeglice; Političke stranke, ljevica i desnica; Agnosticizam; Demokracija – diktatura – anarhija; Britanski princ Harry; Tetovaže; Psihologija mase…

Ovo su samo neke od dotaknutih, ponegdje i opširno obrazloženih tema koje su meni zapale za oko. Vi, čitatelji, imate slobodu prebacivati ih iz jedne cjeline u drugu… već prema ukusu, a možete i ukinuti posljednje dvije pa sve zajedno koncentrirati u prvu grupu tema. Nema sumnje da navedeni sadržaji dodatno aktualiziraju tkivo svijeta priče, bez obzira na osobno slaganje ili neslaganje s ovdje  iznesenim stavovima.

Sad bih trebao nešto reći o sadržaju romana, ali ću elemente fabule preskočiti, kako vam ne bih oduzeo zadovoljstvo postupnog otkrivanja napetog razvoja radnje: od pomalo začudnog zapleta, preko ne sasma ortodoksnog vođenja istražnog postupka u okviru policijske uprave, do raspleta… neću reći kakvog. Dobro, hajde… otkrit ću vam, ipak, da se radnja vrti oko bizarnog slučaja ubojstva mladog informatičara kojeg je, na skupu jedne minorne desničarske stranke, upucao predsjednikov zaštitar.

A sada o likovima. U ovom kratkom romanu pojavljuje se priličan broj nizom književnih postupaka uvjerljivo ocrtanih osoba. Kako onih glavnih (Ika i partner joj Egon, kolega Ninno; šef  joj Papak i tajnica mu Karla. Pa tajkun Vatavuk i zaštitar mu Andrija Petrc) … tako i sporednih (nesretni mladić Sanjin Erić, majka mu Petra i otac pijanica. Zaljubljeni Ivan Lazarević. Tu je i ukrajinska izbjeglica Anjuša, umirovljeni novinar Girić, patolog Pavle…).

Karakterizacija je izvedena različitim sredstvima vanjskog i unutrašnjeg opisa: od izvanjskog (Nikada nije vidjela tako hladan zeleni pogled), obilježavanja imenom i nadimkom (Leopold Drmić, zvan Papak) pa preko karakterizacije govorom (Gostioničar iz Pouglja: „A što`š?“) do psihologizacije kroz stavove (Gavrilo Vatavuk: „Radom i ćukom sam stekao sve što sada imam.“), kroz postupke („Pa kada nemaš izbora jer živiš u pokvarenom društvu, moraš i ti biti pokvaren… U Lijepoj Našoj jedva možeš naći poštenog čovjeka… Samo Zdravko Mamić tvrdi da je potkupio pedeset sudaca…“) ili kroz životne navike (Investigativni novinar Nikola Girić, zvan Sapunar, iz „Vjestica“ – …i šalice su bile iste, odnosno sve su bile različite).

S jedne strane, možemo se nadati da će se hrvatska životna stvarnost do našeg eventualnog novog susreta s Ikom, Ninnom i squadrom značajno popraviti. S druge, pak, strane… ako tad budemo živjeli u zemaljskom raju, bit ćemo uskraćeni za niz književno nadahnjujućih likova i nezamislivo maštovitih situacija koje nam današnji pakao na Zemlji neskromno nudi.

…

„Nevinost“ je roman o onoj vrsti ljudi koji se s nevinošću nisu ni rodili. Svi ih poznajemo. Tu su oko nas. Nedodirljivi, ponosito uzdižu zlo na pijedestale svojih oltara.

MARIJA JURAČIĊ: NEVINOST (ROMAN)

Shura Publikacije, Opatija, 2023

O`KULTNO

Kao što leptir uvijek iznova prži svoja krila na stijenki žaruljinog sunca, tako i čovjek – tvrdokorno i  nerazumno – mrzne svoju dušu bešćutništvom grotla poroka. Što je to, što nas tako nezaustavljivo privlači tamnoj strani vlastitog bića? Je li to ono uvijek isto prokletstvo „istočnoga grijeha“ koje nas je zauvijek izagnalo s elizejskih livada i sočne trave koju smo mogli vječito kusati? Želimo li, uistinu, znati kad ćemo i kako umrijeti?! Jesmo li osvijestili prokletstvo žuđene spoznaje? Ipak, srljamo dalje.

Da je dobro dobro… i da je zlo zlo, svi to znamo. Što nas, onda, tako nezaustavljivo vuče tamnoj strani: znatiželja, prkos, dosada, avanturizam … odustajanje!? Naša tjelesnost je inicijalno sazdana od potencijala animalnog „zla“. Za razliku od toga, ovu novu duhovnu, nenaslijeđenu humanu dimenziju moramo – svak od nas – sami u sebi re-kreirati; svakog je dana tegobno i mučno nadograđivati. Pod njenim preteškim teretom svijamo se i padamo;  tražimo u sebi snagu; nalazimo je i gubimo; odustajemo i ustajemo pa nastavljamo vječitu „golgotu“ dobrote. Ne radi ostalih … radi sebe samih.

Potencijala tame u sebi nismo svjesni. Kao što je za luda čovjeka najveća uvreda prozvati ga ludim, tako ni jedan jedini zločinac nikad za sebe neće reći: „Ja sam zao i pokvaren.“ Atavistički paket primarnog zla rođenjem smo donijeli na svijet. Za ostvarenje tih niskih nagona ne moramo razdirati svoje biće. Dovoljno je, samo, prepustiti se i uploviti u „blaženstvo“ poroka.

Ono biće koje se davnih dana u ime spoznaje odreklo besmrtnosti Elizija mora sad – uvijek i uvijek iznova – dokazivati sebi, Bogu i Univerzumu da nije izabralo pogrešan put, da je odgovorno i sposobno brinuti se … ne samo o sebi, već i o ostalima.

„Pomalo neobičan popratni tekst uz natječaj za zbirku o`kultnih priča“, reći će netko.

„Uopće ne“, reći ću ja.

Tajanstvo o`kultizma podražuje našu maštu, odbija nas i privlači. Zato uživamo u vlastitom strahu iako ga se bojimo; zato hrlimo u nepoznato ostrašćeni erosom o`kultne neproničnosti, sklapajući istodobno ruke na molitvu, poput djeteta.

Ono što ovom zbirkom želimo postići – za razliku od ostalih sličnih projekata – nije tek sladostrasno uživanje u vlastitom strahu i maštovitim ozračjima „gotike“. Ne tražimo kroz nju ni privlačno praznovjerno instant- rješenje za sve svoje ljubavne, zdravstvene i imovinske probleme.  Ovom zbirkom želimo proniknuti u tajanstvo o`kulta. Želimo s njega skinuti svih sedam velova. Želimo ga, kao vampira, izložiti dnevnom svjetlu. Ludo nas zanima, što će nakon svega toga od njega ostati. Hoće li to biti sila koja će izmijeniti lice Svijeta ili, tek, šaka prašine koju će raznijeti vjetar? Hoćemo li nakon razrješenja zagonetke i sami biti očarani ili razočarani? Hoćemo li tada malo potpunije poznavati sebe? Živi bili… pa obnevidjeli!

IZA UMA* – e-zbornik priča književne fantastike grupe autora /I – IV/

VIDITE, TI NJEGOVI… NEMIRI…

Kolegice i kolege koji su, kao i ja, sedamdesetih godina kod Kaštelana slušali „teoriju književnosti“ sa sjetom će se nasmiješiti čitajući riječi iz naslova.

No krenimo od početka:

Na književnoj pozornici Jure Kaštelan je djelovao duže od pola stoljeća (1935-1990). Čini se da je svoju prvu pjesmu Prvi grozd objelodanio u „Omladini“ 1935/36., broj 2. Njegova prva tiskana knjiga bila je Crveni konj (vlastita naklada,1940.). Starojugoslavenska policija zaplijenila je i uništila čitavu nakladu, izuzev nekoliko primjeraka. Iako mu je prvo djelo bilo politički nepodobno, njegovo književno stvaralaštvo, posebice nakon 1945. godine, bilo je izrazito politički podobno, što je – nesumnjivo – utjecalo na masovnost njegove javne recepcije (tiskanje sabranih, odnosno izabranih djela /Stamać, Donat/, utemeljenje nagrade koja nosi njegovo ime, održavanje znanstvenog skupa o njegovu opusu, njegovo uvrštavanje u tematske antologije te prevođenje njegovih djela na strane jezike).

Jure Kaštelan je pisao i drame – poetski intonirane dijaloge (Pijesak i pjena /1958./ i Prazor /1972./ izvođen kao Prizor s pticom) s obilježjima antidrame.

Kosta Spaić je u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas G.D.K. Gavella) krajem `58. postavio Pijesak i pjenu (Komad: Igre i dijalog s nepoznatim. Igrali su: Mia Oremović, Fabijan Šovagović, Vesna Starčević, Mato Ergović, Semka Sokolović…). Podatak nisam morao tražiti u literaturi. Fotografije neobičnih scena, iz ladice moje kućne vitrine, oduvijek su imale dozu mističnosti… otklona. A naslov Pijesak i pjena i danas mi slinom puni usta i maštu. Bile su te fotografije – onako dehumanizirane i obestvarene u postavi, masno-crne i sive – dječjim prstićima pomalo zastrašujuće, ali dragocjeno iskustvo, kao priprema za modernističke inovativne predstave članova kultnog postgavelijanskog `Zagrebačkog redateljskog kartela` – (Božidar Violić: P.Weiss – Mockinpott /`73./… ili, na primjer, Georgij Žorž Pāro: M.Matković – Heraklo /`77./, B.Brecht – Eduard II. /`71./ , M.Krleža – Kristofor K. /`72./…) – koje su pred njega tek imale nahrupiti.

S bibličarom, prof. dr. Bonaventurom Dudom, Kaštelan je uredio, dijelom i preveo, kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku (Stvarnost 1968.). Sam o tome piše: „Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.“ Ne može biti točnije, no sjećam se da je za mene, u vrijeme mentalnog dozrijevanja, ta Kaštelanova aktivnost predstavljala nemalo iznenađenje, neovisno o njegovoj klasičnoj naobrazbi (od 1930. do 1936. bio je pitomac Dijecezanskog sjemeništa u Splitu). Samo beskompromisna i neustrašiva osoba – unatoč svem` svojem neospornom književnom i javnom ugledu i političkoj podobnosti – mogla si je u to doba dopustiti takav „izlet“.

Prevodio je (pjesme) sa češkog, grčkog, francuskog, makedonskog, ruskog, španjolskog i talijanskog jezika. Pisao je znanstvene monografije, eseje, studije (o A.G.Matošu i A.B.Šimiću, npr.) i članke. Uredio je niz izdanja hrvatskih pjesnika. Od 1956. do 1958. godine bio je lektor hrvatskoga jezika na pariškoj „Sorboni“ (fr.Sorbonne). U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu, danas dramaturginju i dramatičarku.

Ali sve u svemu, i prije svega, bio je Pjesnik.

Dodao bih… i sveučilišni profesor (između ostalog, i šef Katedre za Teoriju književnosti Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je mjestu i umirovljen 1980. godine, a po njegovom vlastitom izboru naslijedio ga je dr. Ante Stamać).

Jednom prigodom zatekao sam se u Kaštelanovom kabinetu na Sveučilištu. Jesam li trebao potpis ili konzultaciju za ispit, ne sjećam se više. Uglavnom, tijekom razgovora profesor je nakratko morao izaći. Nekoliko minuta ostao sam posve sȃm. Na radnom stolu nalazili su se rukom ispisani papiri s nabačenim mislima, stihovima, idejama: napisano, križano, ispravljano. Bio sam svjestan čudesne neobičnosti situacije. Kao da sam ušao u pjesnikovu svijest, s mogućnošću da na materijalu koji osim mene nitko nikada nije vidio (a možda i neće) – proniknem u Kaštelanov način razmišljanja i stvaranja. Nešto svetogrdno, zabranjeno… intimno. Razumije se, nije mi palo ni na pamet da išta od toga zapisujem ili, ne daj Bože, ponesem! Samo sam preletio pogledom i… zaboravio. Ostala je uspomena koja mi i danas – četrdeset godina kasnije – uzburka krv; neka vrsta ukradene, nezaslužene bliskosti s legendom. Da… s legendom, jer ne treba zaboraviti da je većina stihova koje sam naizust naučio u osnovnoj školi bila upravo Kaštelanova. To mi se jasno „ukazalo“ i sad, dok sam ovlaš prolijetao kroz njegov poetski opus. Dovoljno je bilo pročitati nekoliko riječi, ostalo je nailazilo sāmo; uglavnom iz onog dijela koji nećete naći u današnjim čitankama.

Kad smo već kod toga… naša je `legenda` vozila starog `fićeka`, na kojem su se vrata otvarala prema naprijed… i bila povezana špagom, da se u vožnji ne bi spontano otvorila. (To je autentično svjedočanstvo mojeg brata Tomislava, kojega je – zajedno s kolegicom Barbarom – profesor, nakon apsolventske večere, vozio sa Cmroka na Trg).

No vratimo se početku priče (Kaštelana – Pjesnika velikodušno prepuštam vama). Napomenut ću jedino da, po snazi pjesničke ekspresije, „Tifusari“ u mojoj svijesti stoje čvrsto uz bok Goranovoj „Jami“… ali kao posve samosvojan poetski svijet.

Stihovi „Vijavica. Vjetar vije./ Čovjeka ni vuka nije“ zauvijek će – i u svim budućim izdanjima „teorija književnosti“ – ostati pokaznim primjerom za aliteraciju (ad littera „v“), uz Nazorovo „cvrčanje“ i Preradovićevo „zvečanje“ jezika roda našega… kao i uz Matoševa „monotona (…) zvona bona“ ili Vidrićevo „A oko` u okol skaču satiri…“ za asonancu. Neloše društvo… zar ne?

A ono, iz naslova: „Vidite, ti njegovi… nemiri…“ – izgovoreno karakterističnim otegnutim, blago nazalnim Kaštelanovim timbrom (na Filozofskom fakultetu, vjerojatno u „sedmici“ /predavaonica/) ostavši visjeti u zraku – trebalo je, u stvari, glasiti:

„Vidite, ti njegovi nemiri doveli su do toga da Verlaine puca u Rimbauda.“

Ali naš se Pjesnik, pred dvoranom punom studentarije, u tom trenu sjetio nečega puno važnijega od Verlainea, Rimbauda i svih nas… pa je privremeno bio odlutao u sasvim druge – nama nedohvatljive sfere.

Fabijan Šovagović i Mato Ergović u predstavi „Pijesak i pjena“

Izvori:

Kaštelan, Jure. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.

com/jurekastelan.htm

hr/predstave/arhiva predstava/pijesak-i-pjena

Marko Babić: Recepcija književnog opusa Jure Kaštelana /Croatica XXX – 49-50, Zagreb

Pristupljeno  9.10. 2022.

MILIVOJ MIJO SLAVIČEK

Čitava Slavičekova životna priča mogla bi nam se učiniti neobičnom kad ne bismo u obzir uzeli ono što je ponio iz svog roditeljskog doma. Svi mi, generalno uzevši, volimo svoje očeve (premda psihijatri muškarce uvijek prvo pitaju: „Jeste li mrzili taticu?“) osim J.P.Sartrea, koji u svojoj autobiografiji `Riječi` kaže: „Moj otac je umro dovoljno rano da ne nalegne na mene svom težinom.“

Eto… počeo sam pisati ovaj članak onako kako je Slaviček pisao svoju poeziju… `posizanjem za parentezom, mahom posredovanom zagradama koje postaju i prepoznatljivim grafičkim elementom` (M.Pogačar). Za mladog Milivoja otac nije bio samo „dragi tata“, nego ideal i uzor, osoba vrijedna svakog divljenja i poštovanja. Nacionalno osviješten Hrvat, dvaput izbacivan iz škole, između dva rata često zatvaran; Mađari su ga posprdno zvali `mali Hrvat`; Lijevi radićevac u teškim vremenima, Mato je žandarima gandijevski plaćao 500 dinara kazne, po obilasku, zbog zabranjenog isticanja hrvatske zastave. Sina je u krsni list službeno upisao pod imenom Mijo/Mihovil jer nije bilo sveca Milivoja… za potrebe  imendana. Ove, kao i ostale gdjegod i komične anegdote iz usta sina Milivoja, ocrtavaju beskompromisni međimurski `puntarski` značaj… protest i opredjeljenje. Ne treba, stoga, čuditi što će Milivoj i sam biti aktivan u političkim promjenama krajem osamdesetih i početkom devedesetih  godina (`barakaši`). Na Brozovu izjavu: „Hrvatska će biti samostalna kad Sava poteče uzvodno“, Slaviček je odlučio da `ta rijeka, koja teče onako kako on neće, treba početi teći onako kako on hoće.`

Prvo što nam pada na pamet pri spomenu Milivoja Slavičeka nije stih ili rima, ako izuzmemo `sinje more svijetu reci` (uostalom, često je pisao svojevrsni poluprozni, ritmični `blank verse`)… nego njegova 39 godina stara lula (očev poklon) i bradica, koju sam povezuje s „Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ iz 1967. godine i… s `kontinuitetom`, ma što mu to značilo. A u poeziji…  `snažni subjekt koji se konstantno apostrofira sveprisutnom zamjenicom ja.`

Izvor svog obiteljskog prezimena Milivoj poetično traži u međimurskom obliku naziva za pticu – slavuja. Profesor J. Bratulić s time se ne slaže nego smatra da je riječ o slovačkom korijenu. Slavuja nismo pitali.

Slaviček je pripadao generaciji `krugovaša` (časopis Krugovi, 1952-1958.) ili `druge moderne u hrvatskoj književnosti`, pisaca koji su, `nadmoćno i radosno, rasporili socrealizam.`

Bio je srednjoškolski nastavnik, knjižničar, akviziter, veleposlanik u Poljskoj (1992-1993), urednik časopisa („Kolo“…), kolumnist i književni kritičar, predsjednik Društva hrvatskih književnika (1978-1980), kao i prevoditelj sa slovačkog, slovenskog, poljskog i ukrajinskog jezika. (Papa Wojtyla ponekad bi upitao hrvatske delegate: „Kako je moj prevoditelj?“). Nagrađivan i odlikovan u zemlji i inozemstvu, jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Slavist i slavenofil… od sedamdesetih živi, zapravo, u Poljskoj, svojoj drugoj domovini.

Slaviček je volio Tina kao `starijeg kolegu`. Parafrazirao je „Sebi uz prvih šezdeset“ člankom „Mojih prvih pedeset“. Mađusobne `literazofijske` bliskosti sam pronalazi u ritmovima i rimama, manje u motivici.

Kao pjesnika karakterizira ga ironija, `otklon od metaforije i sklonost upotrebi kolokvijalnog, ponekad intencionalno trivijalnoga jezika.` Naglašeno je urban autor, s temama iz gradske svakodnevice. Antologijski su mu naslovi: „Vrijeme je da se događa napokon čovjek“, „Nastanjen uvijek“ i „Rijeka i ja smo u neprijateljstvu“, gdje rijeka predstavlja mainstream.

Hrvoje Hitrec ga naziva `zaigranim čarobnjakom stiha`. Slaviček je iznimno cijenio Hitreca. Kada bi došao na neki skup i zatekao ga, povikao bi: „A, vi ste tu. Sada mi je lakše!“

Na otvorenom prvenstvu Zagreba (Jugoslavije) Milivoj je osvojio prvo mjesto u pušenju lule. Uspio je 3 grama duhana, bez gašenja i ponovnog paljenja, pušiti čitavih 57 minuta i 40 sekundi. Ponosno izjavljuje da je taj rekord kasnije rušio u nekoliko navrata.

Posljednjih četvrt stoljeća svog vijeka povukao se u mir.

Jedan je od pisaca koji su od Grada dobili stanarsko pravo u Čakovečkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci, u takozvanoj `Ulici književnika`. Budući da je moja obitelj do sredine šezdesetih živjela u susjednoj Maruševečkoj ulici, sva je prilika da sam, kao dijete – igrajući se pred kućom – često susretao i Slavičeka, i Šoljana, i Slamniga, i… Što mi to znači?

„Ništa… Sve!“ rekao bi Salahudin.

Ovaj će vam se članak, vjerojatno, učiniti pomalo… zbrda-zdola. Tako sam ga i pisao… fasetizirano. Kad i posljednja faseta sjedne na svoje mjesto, pred vama bi se trebao pojaviti lik čovjeka s bradicom i lulom. Uostalom, Slaviček je i sam svjesno izbjegavao sustavno „faziranje“, umećući redovito po pet starih pjesama u svaku svoju novu zbirku.

Prilažem nekoliko zanimljivih Milivojevih (volio je svoje hrvatsko i južnoslavensko ime) razmišljanja o poeziji:

• Ponekad mi je teže izabrati naslov nego napisati pjesmu.
• Točno znam kad sam napisao posljednji stih neke pjesme.
• Literatura je uvijek dokument, aroma vremena.
• Naslonio bih papir na zid i zapisivao. Do kuće se zaboravi.

Kad za neke pjesnike kažemo da su `osebujni`, a njihove pjesme da su… `zanimljive`, to je često blag pejorativ za „I don`t know what to say“. U Slavičekovom slučaju oba izraza su čisti denotativi. Čovjek je, uistinu, bio osebujan i pjesme su mu zanimljive. I know exactly what I want to say.

Izvori:

• Enciklopedijska građa
• „Srdačno vaši“; You Tube; HRT 1991.
• https://www.matica.hr/knjige/autor/598

KRANJČEVIĆ SILVIJE … K TOMU JOŠ STRAHIMIR

Mojsije i Mojsije

Pri samom spomenu Silvija Strahimira Kranjčevića od ranih su me dana, uvijek iznova, impresionirale dvije “stvari”: prva je njegovo ime. Da se zvao Silvijo, ne bi mi bio ni upola toliko zanimljiv. Ovako, kao Silvije, svrstao se u mojoj svijesti uz bok autoru, imena Publije Vergilije, postavljenom nedohvatno visoko na polici moje knjižnice. A tek Strahimir Kranjčević!? To je gotovo pa u rangu zvučnosti imenjaka mu koji također bje Silvije, ali Bombardelli! Čovjek mora biti “a hell of a guy” da bi opravdao ovako bombastično ime jer od njegovog nositelja, na dnevnoj osnovi, ne očekujete… doli zvonkost, veličanstvenost i univerzalnost, kao što je (i tu sad dolazimo do one druge “stvari”) Kranjčevićev “Mojsije”.

Što je to što me, na pukoj osnovi dojma, uvijek osvajalo u ovim stihovima?  Prije svega, zamah… patetični epsko-dramski zamah koji ne zastaje ni na tren tijekom čitave pjesme, pretežno oblikovane skladnim nerimovanim, simetričnim desetercima. Točnije bi bilo reći, to je slijed neprestanih iktusa jedne po jedne strukturalne jedinice u pjesmi. Obično se kaže da “dva monologa ne čine dijalog”. U ovom slučaju dva uzastopna niza monologa u dijalogu sasvim uspješno čine pjesmu. Jedan od tih “monologa” je Kranjčevićev Jahve koji, nemilosrdno i bez ikakve empatije, svojoj grješnoj nahočadi dirigira hipertrofiranim gromovitim prstom:“A usred stupa žario se prst/ Na ruci silnog boga Jehove./ `Ovuda!`strašno grmio je glas-/ (…) A narod božji gledao je stup … / I sigrao se šale svakakve. Hm, da… glas tog prsta me u pojedinim izričajima neodoljivo podsjeća na, također [1]bradatog, Charlesa Darwina: “A sve sam ovo napunio ja/  Života klicom, svim je mio vijek/ I svačije je pravo disati.” (…) “Al bolno – bolno odmah osjeti/ U ovoj svojoj gustoj kaljuži/ Da ta mu bara nije tuđa krv…”

Ili na, još bradatijeg, Karla Marxa: “I narodi su djeca velika/ Što lako im je kupit igračke.”

Drugim uzastopnim nizom monologa zastupljen je Kranjčevićev prorok: kad treba snishodljiv – kad treba nasrtljiv, pragmatičan, ponegdje ironičan [2]bradati zastupnik prizemne i banalne “ljudske stvari”, zvan Mojsije, čiju svetačku aureolu mnogi vragolani – velikani povijesti likovne umjetnosti – vole prispodobiti obliku roščića. No ni to nije drugo do stilizacija različitih bradatih teorija. Sukladno starozavjetnom etosu i patosu Jahve je u to doba bio tek ekskluzivno božanstvo židovskog naroda; ne i bog Egipćana koji su, za Ramzesove ere, još uvijek štovali šakale, ibise i govnovalje, ni ne sluteći da će se kasnije ustanoviti kako je i njih stvorio upravo Jehova, glavom i bradom. Neki narodi to nikad neće ni spoznati; Kinezi, na primjer. Stvarni Mojsije nije, dakle, morao biti baš pretjerano nadaren pregovarač-taktičar, kao onaj Kranjčevićev (“Po riječima te poznam smjelima…”) čiji je Bog – za potrebe pjesnikovih poetskih metafora – već tad, nesumnjivo, napučio “… zapad tamo, istok amo gleđ/ I sjever ondje i ovuda jug…” i bio jednako univerzalno blagonaklon prema svemu što diše ili gmiže. Iz svetih zapisa proizlazi, međutim, da je Mojsije imao priličnih govornih poteškoća (navodno je mucao) pa se, za potrebe PR-a, obilato koristio uslugama starijeg brata Aarona. Razumije se, mi čitatelji bespogovorno i bez rogoborenja prihvaćamo Kranjčevićeve – i ne samo njegove – poetskim potrebama opravdane povijesno-kulturološke prilagodbe i preoblike.

Tema za sebe je i pjesnikovo filozofsko postavljanje vizure univerzalnog-božanskog, u odnosu na prizemno-ljudsko: “S visina mojih, ljudski jadniče,/ Jednako mal je piramida rt/ Ko rov što izbaci ga krt.” Osjećaj spomenutog kvazi-božanskog rakursa i sami dobivamo svakog dana dok čitamo vijesti o međusobnim genocidnim masovnim ubojstvima, progonima i izbjeglištvima naroda, a zbog naroda, pa bi nam dobro došao jedan priručni gromoprst da nevoljnike, onako uđuture, kresnemo “odozgo”, uz konstataciju: “I bespomoćna sve je natega!” Davno sam odustao od nade u uspostavu konačnog mira na Zemlji. Rat je, bez svake sumnje, ljudskom rodu imanentno stanje. Tako, uostalom, zbori “najbolji učitelj”, a s njim se slaže i “učiteljica života”, naime  gospodin Iskustvo i gospođa Histerija… pardon, Historija. A ni Jahve se u ta sitna ljudska posla, uglavnom, više ne miješa. I on je, čini se, “digao… prst” od svojeg neuspjelog eksperimenta. Nastranu šalu na stranu, vratimo se Silviju pa još Strahimiru!

Ovaj članak sam namjerio pisati na način da prvo ispucam svoje ideje vezane uz pjesmu i autora, da nakon toga počnem iščitavati literaturu pa da onda, sukcesivno, sebe i vas obavijestim o “efektima od tog`”; naime, o tome kako su sve moje originalne teze o Strahimiru stoput prežvakane, probavljene i ispljunute. Da sam postupio drugačije, sad bih još sjedio pred praznom stranicom kompjutora ili bih pisao fraze o tome kako Silvije po svojoj vokaciji nije bio zadrigli tradicionalist nego moderate modernist koji je stameno ispoštovao, zlim vremenom nametnutu, neophodnost bugārēnja nacionalne mitologije, eda bi potom krenuo vlastitim putevima, služeći uvijek istoj svrsi na jedan univerzalniji i umjetnički neusporedivo relevantniji način. Mnogi literarni “tendencionist” i danas će staviti ruku u vatru da ni “Mojsije” nije drugo do alegorija “stoljeća, sedmog”. I neće pogriješiti. Činjenica je da rečeni Silvije u tom našem nenarodnom “stoljeću, devetnaestom” nije mogao kod kuće dobiti posla nego je, politički nepoćudan, bio prisiljen tezgariti uokolo praktički čitavog svog vijeka, a umro je kad je trebao biti u naponu snage; rekao bih, od nesretnog tumora na mjehuru.

To, da je Silvije čitao Darwina, notorna je činjenica. Za Marxa nisam pronašao potvrde. Sva je prilika da jest.  Za ostale bradonje nisam je ni tražio.

Sama patetičnost Strahimirova impozantnog imena osim mene, čini se, nije zaintrigirala nikoga.

Sjedim, dakle, pred praznim listom kompjutora. Red mi je krenuti ispočetka, kao u onom bradatom vicu:

Perica: “Silvije Strahimir… Silvije Strahimir Kranjčević rođen je…”

Učitelj: “Rođen, umro i pokopan. Nego reci nam, Perice, po čemu ga pamtimo!”

Toliko često ponavljan refren: “I mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati” zajedljiva je primjedba i kletva. Mogla bi se tretirati i kao Jehovino zlurado veselje nad novim padom “istočnog grješnika”: “Al jao tebi što si želio.” Kranjčevićev Mojsije – koji je svojim neospornim pregovaračkim sposobnostima uspio uvjeriti Jehovu da njegove interese pretpostavi “misirskima” (unatoč argumentu: “O stvore moj?! A zašto da bih ja/ Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!” te da izvede “narod… njegov” iz “ropstva, zlopatna” – past će, dakle, žrtvom sumnje u vlastite ideale. Da su Silvije i Mojsije pažljivije čitali Marxa, saznali bi kako revolucionarni vođe ni za živu glavu ne smiju posumnjati u vlastite ideale, ma kakvi oni bili… jer ih njihovi sljedbenici, ionako, ne slijede zbog ideala koliko zbog karizme, to jest čvrstih i nepokolebljivih uvjerenja. Neodlučan vođa i prorok, u pravilu je mrtav vođa i još mrtviji prorok. Moglo bi se reći i to da Mojsije ovdje pada simboličnom (pars pro toto) žrtvom cijelog nauma. Izdali su ga, i leđa mu metonimijski okrenuli (a stvarno i ostatak stražnjeg dijela tijela: zatiljak, pete…) upravo oni radi kojih je sve i započeo. Narod. Kao da prorokov pad nije, ujedno, i njihov poraz. Jehova je oprao ruke i prepustio zajednici da obavi prljavi posao egzekucije nad Mojsijem, čija krivnja nije “tragička krivnja” – jer je “okrivljeni pri izvršenju zlodjela, prisilnog svođenja naroda slobodi, bio pri punoj svijesti”. (“I tko je tebi pravo podao/ Slobodi da nas vodiš silovno/ Po svojoj volji – ko na uzici…”) – i… njegova krivnja jest “sinegdohalna”, kao što napomenuh. Ali to mu nije uzeto kao olakotna okolnost pri izricanju kazne. Sounds familiar?

A možda i nije baš sasvim tako. Plemena i narodi gotovo u pravilu prebrode prijetnje vlastitom opstanku. Izvuku se, prije svega, zato što imaju bogatstvo najrazličitihijih resursa, kadrovskih i… ostalih. Jednostavno, izlizanog ideologa zamijene novim. Narod je konstanta, vođe su potrošna roba. Premda kadikad imamo pogrešnu predodžbu, da su ideolozi svrha plemenskom postojanju. Ne znam čija je zasluga taj dojam!?

Mrgud: “Ima li još puno, Papa Štrumf?!”

Papa Štrumf: “Samo što nismo… još četrdeset godina.”

“Ne treba, onda, čuditi što su nestašni učenici sagradili zlatno tele istog trena kad je učitelj napustio učionicu radi odlaska na razgovor kod direktora. Pa nisu baš sva bića ljudskog mravinjaka stvorena i predviđena da predaju etiku! Ali vlast ih mora, mrkvom i bičem, držati u pokornosti. Naročito one koji predaju etiku.

Za razliku od Kranjčevićeve poetske stilizacije biblijskog događaja, koju baš i ne bismo mogli nazvati hepi-endom, stvarni je prorok doskočio izdaji u vlastitim redovima. I ne samo to. Žrtvovao je čitavu generaciju u ime ideološke čistoće budućih naraštaja. Opće je poznato da je Mojsije četrdeset godina povlačio izraelski narod po žednom pustinjskom pijesku s jednom i jedinom svrhom: da umre i posljednja jedinka koja je u sebi nosila ropsko iskustvo “misirskih lonaca”. U Zemlju Kanaansku, navodno, nije ušao baš nitko od njih, pa ni sam prorok. Dosljedan vlastitom načelu, predao je štafetnu palicu prije ulaska. Tako kaže priča. Ako ne laže. Stvarni je Mojsije, dakle, doskočio božanskoj kletvi, čime je osmislio i demantirao proreknuti besmisao vlastitog skončanja. Kad već nije mogao popraviti pokvarenog pojedinca, promijenio je narod i neutralizirao Jehovino prokletstvo” ,… razmišljam, tako, čitajući Kranjčevića. Kao ni Silvije, ni ja nisam “filozof” po vokaciji, ali glava mi služi za razmišljanje. To je još jedan od razloga zbog kojih mi je Strahimir simpatičan. Pored toga što je bio poetski genij.

“I kakve sad veze imaju Štrumfovi i Zekoslav Mrkva s Kranjčevićem!?” upitat ćete vi mene. “Nikakve”, odgovorit ću vam pa nastaviti: “Ali se pitam, zašto mi, onda, upravo oni padaju na pamet dok čitam `Mojsija`!?” Vraćam se opet na neke bradate ljude. Ne, nužno, na Papa Štrumfa.

ZAGORKIN CRVENI OCEAN

 “Pojavila se prerano na književnoj sceni”, zaključuje Pavao Pavličić i pogađa srž problema. Ako pogledamo tadašnje “stanje nacije”, kao i činjenicu da je chick-lit svoje pravo postojanja izborila tek devedesetih godina prošlog stoljeća, postat će nam jasno, zašto su njeni romani (potajno čitani – javno pljuvani) proglašavani pulpom, jeftinim ljubićima i bivali obasuti svim zamislivim nipodaštavajućim etiketama. Zagorkino djelo još i danas čeka svoje kritičko izdanje. A govorimo o tridesetak romana… o tisućama stranica ispisanih ponekad i u pauzama između radnih obaveza u prostorijama “Obzora”.

Odrastala je u odnarođenoj patrijarhalnoj sredini Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868-1918) koja je nominalno nosila status autonomnog kraljevstva – ustavno definiranog kao zasebna politička jedinica unutar Austro-Ugarske Monarhije sa svim pripadajućim “nacionalnim obilježjima” – dok su, u stvarnosti, hrvatsku kontrolu nad ključnim državnim i nacionalnim pitanjima neprekidno umanjivali njeni moćni susjedi.

Obiteljski tradicionalno tretirana kao obespravljena ženska osoba koja ne može odlučivati ni o izboru vlastitog bračnog partnera, Marija Jurić formira svoj beskompromisni ljudski stav. Napušta zlatni kavez  i sigurnost braka pa postaje obilježenom odmetnicom (koketirajući ponekad i s “androginijom” s elementima femme fatale, noseći hlače u javnosti) i započinje nezahvalnu i neizvjesnu borbu protiv vjetrenjača. Vlastitim primjerom (“za mnom”, ne “naprijed”) kao i kroz snažne osobnosti heroinā svojih romana, na popularan i pitak način poučava čitateljstvo i građanstvo, usmjerujući ga prema prema socijalnoj, nacionalnoj i ljudskoj slobodi i pravdi… izgrađujući pritom svoj duhovni “crveni ocean”.

Biografske zanimljivosti, prema:

“Women Film Pioneers / Project – Marija Jurić Zagorka” by Dijana Jelača

Majucna Amazonka hrvatskog feminizma

Marija Jurić Zagorka jedna je od najvažnijih aktivistica “ženskog pokreta”, kako u povijesti Hrvatske, tako i Kraljevine Jugoslavije. Rođena je 1873. u dobrostojećoj hrvatskoj obitelji. Unatoč tadašnjem običaju zanemarivanja obrazovanja ženske djece, kroz privatnu poduku je stekla solidno znanje. Kao reakcija na iskazanu želju da postane glumicom, roditelji su je udali za Mađara kojeg uopće nije poznavala. Nakon što je tri godine bila “podvrgnuta moralnoj inkviziciji”, napušta muža i bježi u Zagreb, gdje će započeti pionirsku žurnalističku karijeru postajući prvom novinarkom, ne samo u zemlji nego u čitavoj jugoistočnoj Europi. Svoj prvi članak objavljuje 1896. u “Obzoru”, cijenjenom hrvatskom dnevnom listu. Bila je politički novinar, ali joj najčešće nije bilo dozvoljeno objavljivati pod vlastitim imenom. Glavni urednik ju je nazivao “babetinom bez imena i ugleda, zagorskom seljāčom zaraženom socijalističkim mentalitetom i feminističkim shvaćanjima”. Štoviše, natjerali su je da radi u zasebnoj prostoriji, iza zavjese, iz straha da će njena nazočnost skandalizirati posjetitelje novinskih ureda. Zagorka im je odgovorila političkom aktivnošću na mobilizaciji radnih žena, predvodeći njihov prvi javni protest u Zagrebu, 1903. Sredinom dvadesetih godina pokrenut će prvi hrvatski ženski časopis “Ženski list”, a zatim, 1938. i feministički magazin “Hrvatica”.

Manje je poznat Zagorkin scenaristički rad na filmovima: “Matija Gubec” (1917), za koji je adaptirala Šenoinu “Seljačku bunu” (projekt je prvotno prikazivan u HNK u vidu kazališne predstave), a zatim i svoju “Gričku vješticu” (1920). Vrpce nisu sačuvane pa o izgledu i vrijednosti filmova možemo samo nagađati, temeljem postojećeg slikovnog materijala sačuvanog u “Hrvatskom državnom arhivu”, kao i prema odjecima. Jedno je nepobitno: bili su to hrvatski tekstovi, izvedeni na narodnom jeziku u najvažnijem nacionalnom teatru, a zatim – sudeći prema dostupnim uvidima – vrlo ozbiljno ekranizirani.

Crveni ocean

“Crveni ocean” Marije Jurić Zagorke prvi je znanstveno-fantastični roman u Hrvata, ujedno i njen jedini u tom žanru. Izlazio je u nastavcima u “Jutarnjem listu” 1918. i 1919. godine.

“Radnja romana proteže se od Zagreba, preko Francuske i Belgije sve do Amerike, a ključno je mjesto otok Terror gdje skupina svjetskih znanstvenika smišlja ubojite izume. Naravno, kao i u svakoj avanturi najčitanije hrvatske spisateljice, u pozadini je strastvena ljubavna priča, a njezini su protagonisti Bojan i Zorana…” tvrdi nakladnički sinopsis. Neću vam daljnjim popabirčenim spoilerima oduzimati zadovoljstvo uživanja u eventualnom čitanju. Ipak, dodat ću još jednu zanimljivost. Kao što u stripu o Alanu Fordu autori Magnus i Bunker – po vlastitom tvrđenju – nisu skidali oka s lika glumca Petera O`Toolea, tako Zagorka  – pišući svoj “Ocean” – ni na tren nije ispuštala iz vida velikana hrvatske znanosti Nikolu Teslu.

CRTICA UZ GORANA

 Proljeće osamdeset i treće. Mi, grupica “mlade vojske“, postavljamo Jamu za potrebe gradske priredbe, praznika, obljetnice… što li. Postava nam je sve, samo ne „ortodoksna“.

Proba.

Na binu prazne kazališne dvorane dovlačimo svoju scensku opremu i tehniku. Sastoji se od malene plahte i dva potporna stupa koji će je držati zategnutom, baš poput kina. Reflektorska lampa odostrag je uperena u platno. Između lampe i platna naši će glumci, u maniri „teatra sjena“, ilustrirati dramatične prizore koje će izgovarati recitatori, taktički raspoređeni ispred priručnog ekrana. Divovski magnetofon istovremeno će reproducirati unaprijed snimljeni soundtrack. Jedan od najupečatljivijih aduta te zvukovne scenske podrške dva su uzastopna krika iz pjesme Careful With That Axe Eugene – Pink Floyda, u ukupnom trajanju od desetak sekundi. Ne moram posebno eksplicirati, u kojim trenucima će nastupiti ova „podrška“ i koji će se prizori, u istim tim trenucima, odvijati u „teatru scena“.

Naše aktivnosti na pozornici, naoko nezainteresirano, motri skupina zanosnih Puležanki; klibereći se, zavijene u polutamu dvorane. Na ovu otvorenu provokaciju zazvao sam Gorana („`Ajde… sad se iskaži!“ ); iskopao sam iz podruma svoj najdublji bas pa sugestivno zavapio:

„Krrrv…“

Tajac… na bini i u dubini dvorane. Svi pogledi, bezrezervno, upiljeni u mene.

„ … je moje svjetlo i moja tama! “ Dečki se lagano cerekaju.

„Blaženu noć su meni iskopali sa sretnim vidom iz očinjih jama.“

Zanosne Puležanke zbunjeno se pogledavaju. Zadovoljan učinkom, nastavljam rešetati u žestokom tempu, ne dozvoljavajući im da se priberu:

„Od kaplja dana bijesni oganj pali krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.“

Dramatična pauza, praćena patetičnim dizanjem ruke do visine pasa, s dlanom bukvalno okrenutim prema gore:

„Moje su oči zgasle na mome dlanu.“ Dok ovo izgovaram, evociram uspomene na zabavne glazbenjake koji, spominjući u svojim nastupima oko, vade jedno od svoja dva – da bi nam ga zorno predočili – a… dok izgovaraju „srce“, ne propuštaju staviti obje ruke – stavili bi i tri, da ih imaju – na lijevu stranu prsa. Pitam se, kamo bi pošli s rukama pri spomenu nekih drugih ekstremiteta. Nožnih palčeva, naprimjer!?

Doslovnost vlastite gestikulacije neumitno me podsjetila na očevu  anegdotu o velikanu srpskog pozorišta Milivoju Živanoviću, navodno s proba za predstavu „Na rubu pameti“, Miroslava Krleže.

Milivoje: /patetično deklamira/ … Gde su vrata uma mog!? /Zastaje, pa se – svojim karakteristično umekšanim palatalima – pomalo zbunjeno obraća redatelju predstave/… Je li, bre Mato… gde ce da budu ta vrata?“

Mata Milošević: /skandalizirano/ … Ali… Milivoje!?

Milivoje: „Lepo mi dođe za gestu!“

No… vratimo se „Jami“.

„Je l’ se čuje!?“ obraćam se zanosnim Puležankama.

„Štaaa!?“

„Je l’ se čuje?“ ponavljam.

„Da… da, dobro se čuje“, uglas odgovaraju. Impresionirane. Ni traga kliberenju.

„Hvala, Gorane… položio si“, mrmljam.

Nastup na priredbi prošao je bez posljedica… unatoč svemu. No to jedva da i pamtim.

Nebrojeno puta zahvaljivao sam se Goranu na njegovim sugestivnim stihovima. Jedino što su onomad zanosne Puležanke kasnije zamijenile jednako zanosne Desinićanke, Krapinjanke, Zagrepčanke…

VIDRIĊEVA TEATRALNOST  I  TEATRALIJE

Teatralnost

Prvi prizor:

Kavana u centru Zagreba. Mlad pjesnik, lijep kao antičko božanstvo, zanesen … zvonko i teatralno izgovara svoje stihove. Ovladao je prostorom i publikom. Vatreni aplauz! Supijani, zadrigli kućevlasnik iz Gornje Ilice, recimo gospon Blazina, prilazi mu i nekontrolirano ga privija na … trbuh.

Blazina: „Ste ga čuli!? Tu pred nami!  Upravo sad! Milica … mam jednu kupicu za našega poeta!“

Drugi prizor:

Sveučilišni profesor  …činski sjedi na hoklu podno prašnjavog tavanskog stubišta, na adresi Preradovićev trg NN; obraća se tavanskim vratima:

Profesor: „Bravo, Vladimire! Položili ste ispit s odlikama! Stvarno ne znam kaj vam je trebala čitava ova parada!? Vući bolesnoga starca da se pentra po tolikim stubama!? Mogli smo to riješiti kak se spada, u mojemu kabinetu, na Sveučilištu!

Gospođa Vidrić: „Sad možete kušati orehnjaču, gos`n doktor… mislim da mi je odlično ispala.“

Možda je bilo tako… možda i nije!? Recimo da je bilo tako. Volim misliti da je bilo tako.

Teatralije

Scenski prizori i dramske slike pojmovi su koji mi se spontano nameću pri pomisli na većinu najboljih Vidrićevih poetskih teatralija. Nije mi  namjera predimenzionirati taj književni rodno-strukturalni element. Možda, tek, neznatno produbiti segment kazališnosti u potrazi za onim sto čini pjesnikovu neobjašnjivu i dosad neobjašnjenu književnu čaroliju.

Vidrićeva poetika je naglašeno teatralna. Ne samo stoga što je puna dijaloga i nesporne didaskaličnosti (mnogi pasaži neodoljivo podsjećaju na upute redatelju za izvođenje kazališnih prizora, s kulisama u reflektorskoj scenskoj rasvjeti), nego „dramskost“ postoji kao supstrat u strukturi poetskog djela. Ne i kao smisao! Jednako kao što smisao nije ni intimni lajtmotiv neispunjenosti i propuštenosti (senzualne… češće i putene erotičnosti); lajtmotiv donesen kroz uvijek isti muški lik, ponegdje udvojen – pjesnikov lirski subjekt koji umorno spušta svoju „mraznu glavu“ (Vidriću je tad tek tridesetak).

Smisao nije ni u ženskim likovima (ponovno dramski pojmovnik): Lijepima, koliko i nedostupnima; lijepima, ponekad mrtvima… Lijepima … ako i dostupnima, onda u smislu obreda ritualne seksualnosti. Arkadijski „krajolik“. Intima. Maestralna sceničnost. Stih i srok… samo su karijatide Vidrićevog  poetskog hrama. Njegov oltar skriven je duboko i zaštićen od nezvanih pogleda.

Kroz čitav poetski opus (25 ili 27 pokaznih; ukupno ne više od 40 pojedinačnih pjesama) zamjetna je relativna skromnost motivike, kao i učestalost ponavljanja pojmova, slika… izražajnih sredstava uopće. To ne treba čuditi. U opusima većine velikana stiha ovo bi bila tek manje ili više značajna etapa u poetskom istraživanju. Možda je, u slučaju zbirke o kojoj govorimo, upravo o tome i riječ!? Možda ona i nije drugo do jedna Vidrićeva konceptualna faza (nažalost i jedina) u kojoj je varirao arhetipove bogolikih bića u bogolikim artificijelnim okružjima. Na stilističkoj razini nije mu bilo neophodno poetski ocrtavati stvarnost prirode. Pastoralnost „Arkadije“ – kako u dubini svoje biti, tako i u svojoj vanjštini, funkcionira upravo na formulaičnim tipizacijama i uopćenostima za kojima je Vidrić tako često posezao. Njega je ovdje, uistinu, zanimalo „nešto drugo“!

…

Razlažući tkivo Vidrićeve poezije – preokrećući i njušeći njezine sastavnice – proniknut ćemo u način na koji je stvarao, ali nećemo spoznati tajnu umjetničkog genija. Toj tajni ćemo se pomalo približavati sklapajući raščlanjeno … u procesu sinteze. Kako cjelovitost bude napredovala, pred nama će se – neobjašnjivo i onjušenim sastavnicama neobjašnjeno – pojavljivati obrisi minuciozno izbrušenog varijabilnog savršenstva jednog po jednog Vladimirovog konceptualnog Fabergeovog jajeta.

Završni prizor:

Tragični junak i tragična krivnja

Posljednji pogled na žȋvog Vidrića zatječe ga u perivoju Stenjevačke umobolnice, dok oslonjen o stablo – zgrčen i deformiran poput mitskog Calibana – animalno se osvrćući, prstima vadi hranu iz prljave, masne konzerve. Zamišljam ga kako se nakon toga ponosno uspravlja pa, smijući se vlastitoj ironijskoj apoteozi, pomiren izgovara: „Trznuo sam granu … nek` se lagano njiše.“ A zatim poziva savskog lađara da ga preveze na suprotnu obalu.

BLAGA OPOZICIJA MARIJE JURAČIĊ

Kad uređujete knjigu, važno je da možete čvrsto stati iza njenog sadržaja. Iza tri komedije Marije Juračić, objavljene u ovoj knjizi, mogu stati bez ikakve zadrške. Ma što stati! Mogu čak sjesti ili leći.

Obavezni likovi (glave, zapleti, peripetije i repovi) izvedeni su besprijekorno; karakterizacija osoba (unutrašnja i vanjska) funkcionira sukladno konceptu; jer… da, ovo je konceptualna satirička trilogija.

Krenimo od književnog postupka u Patriotima i Legalistima.

Autorica uzima tipične osobno-profesionalne profile iz svoje šire okoline. Stavlja grupu istoznačnica jednog odabranog profila u zdjelu pa ih „zbatije“, da bi kajganu, nakon toga, izlila u kalup i ispekla svoj priručni arhetipski „Olimp“ bogova, boginja, polubogova, junaka, heroja i heroina koji će zatim, poput lutaka na koncu, plesati  commediu dell`arte svojih sitnih duša i krupnih grijehā u ovim, a možda i u nekim budućim autoričinim konceptualnim satirama.

Za razliku od ove dvije satirične komedije, „Gostionica Lostura“ počiva na drugim osnovama. Tu nema  stereotipnog značaja, ali ima  nostalgije i elemenata vodvilja.  Likovi su životni, duše su im krupne, a radnja se kreće kroz, sigurnom rukom vođen, eksplozivni rašomon intrige i nesporazuma, s naznakama burleske.

Tri drame objavljene u ovoj knjizi doživljavam kao pikantan sendvič sačinjen od dvije šnite specijalnog, što gorčastog – što kiselkastog, hrustavog peciva koje obgrljuju popunu od sira s plemenitim plijesnima. Dobar vam tek! Samo pripazite, naročito vi sa zubnim protezama ili s gastritisom. Premda se zbirka zove „Blaga opozicija“, nisu joj svi sastojci sasvim lako probavljivi. A naiđe se u tijestu, mjestimice, i na poneki oštri kamenčić.

PATRIOTI

Već nakon pročitanog naslova prosječan čitatelj će nepogrešivo zaključiti kako je ovdje riječ o ironiji te da će u nastavku teksta susretati sve, samo ne patriote. Popis osoba koji slijedi uputit će ga u sve tajne predstojeće (sad je to već jasno) satire. U početnom prizoru zatječemo, na stolcu gestikulatorno meškoljećeg, advokata Ristića i njegovog klijenta, kamatara Drmića koji je, prema vlastitom iskazu, lažno optužen da je drmnuo (naime, Drmić) velike pare. U nekoliko dvosmislenosti u komunikaciji, neshvaćenih poruka, ironijskih i autoironijskih iskaza advokat Ristić i kamatar Drmić očekivano će nam se predstaviti kao tipični karakteri u funkciji gradnje humoristične situacije. Kad bih se nakon pročitane cjeline djela morao odlučiti, je li ovdje pretežno riječ o „situacijskoj komediji“ ili o „komici karaktera“, odlučio bih se za potonje.

Od neverbalnih sredstava autorica daje izvođačima niz slikovitih didaskalijskih uputa:

(Češka se po kosi i mršti); (Ristić stane između njih pa i sam dobije torbicom po glavi.); (Pruža rogove i pravi se da pljuje tri puta);  (Stavlja desnu ruku na srce, a kretnja se završava traženjem novčanika) …

Glede komike riječi, izdvojio bih nekoliko – prema kriteriju raznolikosti humornih varijacija – meni najzanimljivijih replika:

Ristić:„ … ljudima noge lomiti … nije to baš lijepo.“/ Drmić: „Da, malo je gadljivo.“ /

Ristić: I protuzakonito.“ (Zapanjujući argument).

Drmić: „Znam da, ka pošten čovjek i ljubitelj pješačenja, nećete izigrati moje povjerenje.“ (Prikriveno nepoštivanje načela uljudnosti – sarkazam).

Ivančica: „Ja se nikada nisam mogla ni zaposliti, jer nisam imala vremena raditi, koliko sam samo radila.“ (Apsurd).

Ivančica: „Moj muž ima sve adute da postane saborski zastupnik. Zna dobro govoriti, obećavati, muljati, a jednom je prenoćio i u zatvoru.“ (Ironija).

Ristić: „Toliko sam zauzet da se ne mogu još i sa ženom bosti.“

Drmić: „Da, bolje se bosti s tajnicom, ali ne ovakvom.“ (Sličnost zvučnosti riječi različita značenja; u ovom slučaju konotata 1 i konotata 2 istoga denotata, to jest, glagola „bosti“ – ludizam).

Djelo vrvi sočnim poslovicama i frazemima koji imaju svoj humoristični, najčešće ironijski naboj u kontekstu dramske situacije: („Para ide na paru, a uš na uš“… za jednu ruku. A čovjek ima dvije ruke.“)

U komediji se pojavljuje i ponavljanje prepoznatljive fraze: (Drmić: „Tko će koga, ako ne svoj svoga.“);  Ima namjernih pogrešaka u izgovoru, u funkciji karakterizacije lika: („Korpus delikates“).

U satiri se javlja i komika svakodnevice: Drmićeva tvrtka se zove „Drmić i sinovi“ iako on ima samo jedno „dite“ – kćer.

Nađe se tu i hiperbole i rubne groteske… riječju, svega onoga što spada u instrumentarij jedne kvalitetne satiričke komedije..

O LEGALISTIMA

Svijet komedije „Legalisti“ znatno je crnji od svijeta komedije „Gostionica Lostura“. Ono što je u Losturi ironija, u Legalistima je sarkazam.

Nema više lika s kojim biste se mogli poistovjetiti. Jedini motiv koji pokreće osobe je grabež, a egoistična pragma je podignuta na pijedestal. Dobro je samo ono sto je osobno korisno. Kupovanje karte za raj, u prizoru sa staricom, samo potvrđuje ovu činjenicu. Likovi i situacije paradoksalno su tipizirani do morbidne autentičnosti.

Dijalog se svodi na monološke solilokvije, u kojima gradonačelnik pokušava podlost svojih motiva zabašuriti prozirnim velovima lažnog legalizma. U tom smislu naslov “Legalisti” je odlično pogođen.

Realistični prostor drame tako klizi prema farsičnosti; a u prizorima ulazaka kroz prozor, niskog stolca za stranke u uredu, kao i načelnikovog prerušavanja u svog opozicijskog “kolegu”, čak i do  granica groteske.

Idilično lijep svijet turističke razglednice moralno i doslovno se srozava u smrad močvare i neodvezenog smeća.

BLAGA OPOZICIJA – SATIRIČNE KOMEDIJE /2021/

Tri suvremene satire Marije Juračić: Patrioti, Gostionica Lostura i Legalisti

NONSENSNA POEZIJA

/TEKSTOVI/ 

PROGLAS

Oprez, Achtung i Alert!

Ukoliko ste posljednjih dana osjetili neodoljivu potrebu za nizanjem šaljivih i hirovitih; kapricioznih i ćudljivih rima – a pritom ste zamijetili poremećen osjet smisla – postoji ozbiljna sumnja da ste inficirani “nonsensom“. Pošaljite nam – bez odlaganja – svoje medicinske uzorke. Naš stručni konzilij utvrdit će dijagnozu i propisati odgovarajuću terapiju. U ovom trenutku možemo vam, samo, preporučiti da se ne opirete novonastalom nagnuću, jer bi – u protivnom – vaše stanje moglo prijeći u akutni oblik bolesti.

Ni ne pomišljajte na bijeg u inozemstvo. Tamo – u frankofonim, anglofonim i njemačkofonim krajevima – “nonsens“ je odavno mutirao u daleko teže oblike bolesti. Razlika je, jedino, u korištenoj stručnoj medicinskoj terminologiji (absurdité; nonsense; Unsinn).

Stanje je ozbiljno! Ponavljam: “Stanje je ozbiljno!“

/Ovim riječima započeli smo poziv pjesnicima da pristupe književnom natječaju kojim smo željeli dobiti prvi zbornik nonsensne poezije u Republici Hrvatskoj. Odaziv pjesnika bio je izvrstan. Zbornik smo nazvali: Nonsensna poezija i mudre koještarije./

Je li Nonsens besmislena glupost?

Ne … Nonsens je nesmislena ludost!  Nonsens je primordijalni krik: prapočetno mucanje; atavistično bajanje i čaranje; rudimentarno gatanje i zagonētanje; Nonsens je očaravanje.

Sensičari se na Nonsensa ljute zato što misle da se Sensu ruga, a Nonsens nije drugo do Sens; samo na “non“ način. Tamo gdje Sens poučava, Nonsens razučava; gdje Sens pati, Nonsens mlati … li ga mlati. U odnosu na što bi postojao Sens kad ne bi bilo Nonsensa? On ga kao sjenka prati; uravnotežuje ga i smisao mu nesmislom upotpunjuje.

Neki doktor kaže da se Nonsens dogodi “kad idiot susretne pjesnika“. Tako doktor kaže; valjda, onda, zna. Pa … sretna li susreta! Da je Nonsens bolest, zvao bi se dislalija, disleksija ili disfazija. Ali … Nonsens nije dijagnoza, nego za veselje dobra prognoza. Zbrčkan je i sprčkan; redom nered rêda. Slogove i riječi premēće; novo im značenje namēće.

Neki misle da Nonsens pogrešno uči; drugi kažu da je prost. Nonsens je tek razvijanje mašte u djece … i djece u odraslih.

Drage nonsensičarke, dragi nonsensičari

od danas…

KALAMBURIRAMO

Nećemo vas pretjerano opterećivati znanstvenim nazivljem, osim kad to bude neophodno; a onda ćemo vas i obavijestititi … zašto nije ophodno. Shvatit ćete vi i sami sve, iz prve pjesme, odmah, isprve. Onaj od vas tko je „znan. i fan.“ uputit će se u sve čak i posve sȃn.

Započnimo, dakle, s „kalambūrom“.

„Zašto ne bi bilo to ophodno, baš?“

„Zato, mudrijašu, što glavni je naslov naš!“

KALAMBŪR dolazi iz Italije srednjovjekovnog doba i svoje nam značenje nestrpljiv je, objasnit` da proba. „Nisam ja“, kazat će, „šaljivdžija stara, nego radim s vjerom i sa puno mara. Šalim se vašim perom, s ukusom i sa mjerom. Eto, naprimjer, Zmrkonjićeva „Čitaljka“;

prepuna je slova i posve je slatka. Kaže:

„Rado strada radost rada“;

„Pas maže pa smaže“;

„Šta koristi štakor isti?“

„Polag ovna… hm, da.“

Na to ide mentor Zbalog, svim šālama on je nalog. Govori, kaže:

„ Tko me što pita od jabuka.“

Tu su, onda, „Trg-ovci“ i „Pub-lika“, nepoznata pjesnikova Lika.

Sad smo već kod rubnog toka, al` je mis`o još duboka. „Ludičke parafraze“ im je ime; nema u njih, `opće, rime. „Ludičke“ nisu što su iz ludnice, već jer su iz pera dovitljive ludice.

Te „fraze“ su baš na „paru“; to  i mala djeca znaju! Tu-tuuu… sluššššaj priču ovu:

„Pipi druga čarapa; Igre na smeću; Poncije Pirat; Mrak iz interesa; Sunčani lihvar.“

Ima jedna moja vrsta; prosta li su u nje usta. Aprosdoketonom nazivlje se … i bećarcem još. Prelijepo je oto ime za steonog bika vime: Kaže, veli pa se teli:

„Što sam sinoć jednu uz tarabu

  Bosom nogom nagazio žabu!“

Stid ga i sram može biti, tako nešta telaliti!

A sad slušaj dobro mene, dolazimo skroz do teme:

„U snu i na Javi, sjedimo u travi.“

Ulazimo u završnicu natječaja za zbornik „nonsensne poezije“. Dosad smo iskušali različite oblike kalamburanja pa sad – oboružani nemalim iskustvom – udaramo ravno u srce strašnog Hudodraka: u izvorni britanski Nonsense! Pokušat ćemo – uspomoć Carrollovog izvornika i Šoljanovog prijevoda – razobličiti autorov književni postupak i osposobiti se za ispisivanje svojeg vlastitog  Jabberwockyja.

Lewis Carroll: „Jabberwocky“ („Alice Through the Looking-Glass“; 1871)

Izvor: Poetry Foundation.org

Antun Šoljan: „Hudodrakija“ (prijevod iz: „Alisa s one strane ogledala“)

Izvor: Booksa.hr

Započnimo s vivisekcijom prvih dviju strofa:

/izmišljene riječi (kovanice, neologizmi) su podcrtani/

Jabberwocky

(Stvarno značenje: otkačeno blebetanje)

Hudodrakija

(Jabberwock Hudodrak – naziv čudovišta s raljama i kandžama)

/Carroll – 1. stih/   `Twas brillig, and the slithy toves / Did gyre and gimble in the wabe:

/Objašnjenje značenja/ Bilo je popodnevno vrijeme pečenja/kuhanja (B/r/oiling) večere i slimy+lithe=slithy ljigave+gipke=ljipke tovke (izmišljena vrsta jazavca s jelenskim rogovima) vrtjele su se (zvrkjele) i bušile natopljenu padinu brda.

/Šoljan prepjev- 1.stih/   Bilo je kuhno i đipahne tovke / Na vabnjaku rovko zadronjaše:

Šoljan dosljedno prevodi izmišljene riječi, a od glagola „rovati“ pravi pridjev.

Carroll 2. Stih/   All mimsy were the borogoves / And the mome raths outgrabe

Sasvim miserable+fimsy=mimsy jadne+mršave, klimave=jarmave bjehu izmišljene ptice i memo/mome/rial=svečane, grobne izmišljene zelene kornjače s ustima morskog psa koje žive na lastavicama i oštrigama… proizvode čudnu buku.

/Šoljan – 2.stih/   Nemujne sasvim bjehu zorolovke / I rućkale su šturnjače zdomašne!

…

Druga strofa

„Beware the Jabberwock, my son!

„Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka,

The jaws that bite, the claws that catch!

Čeljusti što čapnu, kandži koje kvače! /aliteracija/

Beware the Jubjub bird and shun

(Izmišljena očajna, svirepa ptica dobrotvorka, izvrsna kuhana.)

Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga!

The frumious Bandersnatch!“

Furious to fluming=frumious; pušiti se od bijesa=pušobijesno

Opasno, munjevito stvorenje, imuno na mito.

Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!

NONSENSNI STIH

“Nonsensni stih“ je šaljivi ili hiroviti (kapriciozni; neobični; izmišljeni; nesmisleni, radije no besmisleni; ćudljivi …) stih koji se razlikuje od ostalih komičnih stihova otporom bilo kojem racionalnom ili alegorijskom tumačenju.

Iako se često služi skovanim, nesmislenim riječima – za razliku od ritualnog frfljavog odbrojavanja rima tradicionalnih Nursery/Mother Goose* brojalica – “nonsensni stih“ čini da ove riječi zazvuče … svrhovito.

Premda njihova povijest, nesumnjivo, seže u britansko srednjovjekovlje, uistinu vješto ispjevani i  književno vrijedni “nonsensni stihovi“ vrlo su rijetki. Većina ih je napisana za djecu i moderna je; potječe s početka 19. stoljeća.

Značajnim “datumom“ može se smatrati 1846. godina, kad je objavljena The Book of Nonsense – zbirka “limerika“** koju je umjetnik Edward Lear  napisao i ilustrirao za djecu grofa od Derbyja. Nakon toga uslijedila je nadahnuta fantazija Lewisa Carrolla Alice`s Adventures in Wonderland“, 1865.“

(Navedeno prema Nonsense verse / poetry / Britannica)

Ukoliko bismo pokušali dati osnovne upute i natuknice o tome, kako napisati “nonsensnu pjesmu“, morali bismo započeti od prvog i temeljnog pravila: “Nećemo se obilno služiti metaforom … čak ni paradoksom … nego “oštroumnom ludošću“ oksimorona.

Govori se, u šali, da je svaka druga riječ Carrollowe pjesme Jabberwocky izmišljena, a da je svaka prva potpuno besmislena. Možda se, pritom, neznatno i pretjeruje, ali od “nonsensne pjesme“ i očekuje se da nas zatravi sočnim kovanicama kojih će nam isprve biti puna usta, a potom i duša. Kad je Carroll preveo svoju pjesmu na svima razumljiv jezik, isti ti svi su bili prilično razočarani. Zašto!? Pa zato što je svaka čitateljica, odnosno svaki od nas čitatelja, tom “otkačenom blebetanju“*** – tim nečuvenim i nikad čuvenim riječima – pridavao svoja vlastita značenja … svoje osobne ugođaje, iskustva i smislove. Tražio je u njima, i pronalazio, ono što svi uvijek i posvuda tražimo: sebe.

I zato … neka oštrige u našoj pjesmi nose cipele; vizura samorazumijevajuće (ne)stvarnosti nek bude “pomaknuta“ na naivan, ne nužno i djetinjast način.

“Ne, one (oštrige) nemaju stopala, ali zato imaju `glave`!“ (L. Carroll The Wallrus and the Carpenter).

“Ja ne znam, možete li vi mene pratiti te iz mojih izlaganja shvatiti … kamo sve to vodi?“

Možemo, gospodine Mockinpotte! Iako, u stvari, ne možemo. Stoji činjenica da je Learov The Book of Nonsense “… djelomično, produkt novonastalog i ne baš lako objašnjivog viktorijanskog osjećaja lakoće, a dijelom pitanje plodonosne neurotične osobnosti (autora) koja olakšanje za svoje frustracije pronalazi u neskladnom svijetu apsurda i slobodnog smijeha.“

Nije baš da smo viktorijanskog mentaliteta, ali … spomenute frustracije, kao i navedeni neskladi, čine mi se odnekud poznatima!? Pravimo se, onda, malo “englezima“; postanimo na tren viktorijancima i posegnimo za blagotvornim učincima apsurda, za iscjeliteljskim djelovanjem nesputanog “nonsensnog“ smijeha.

• Nonsense syllables (nonsensni slogovi) Tradicionalne dječje brojalice i uspavanke: “En den dino…“ (Izrael); “Eeny, meeny, miny, moe.“ (Velika Britanija i Amerika); “Akka bakka bonka rakka“ (Norveška); “En ten tini…“ (Hrvatska) …
• Limerick – (Grofovija u Irskoj / Smiješan stih) Humorističan, često nepristojan stih od tri duga i dva kratka retka, s aabba rimom
• jabber, blebetanje; wocky, otkačen, nesuvisao

NONSENSNA POEZIJA I MUDRE KOJEŠTARIJE e-zbornik pjesama grupe autora /2021/