Evo, još jedna godina kako je prošla, još jedna izgubljena nada, još jednom slomljeno srce…Mrak, kao njegova duša, pusta i prazna.Soba bez ijednog zraka svetlosti, bez znakova života, pomislili bi da je zaista tako.Mladić sav u grču ležao je na kauču, bez jastuka, bez pokrivača, samo zgrčeno telo i nemi pogled koji se fiksirao na tačku koja je bila na zidu.Mrtva tačka kao i njegova duša.Umeo je tako da leži danima, ne primajući nikog u svojoj sobi. Odbijao je sve što je bilo u vezi sa ljudima.Nije mogao da podnese ljudske figure blizu sebe.Gušile su ga i stezale omču oko vrata.Bežao je uvek kad god bi osetio bol u grudima.Bol koja ga razdirala i kidala sve u njemu, svaki delić..Mislio je da će vremenom otupeti od bola, da neće više toliko boleti, da će se navići i živeti, i ako mu nije bilo do života..Ali, obećanje koje je dao, nije mogao da pogazi.Obečanje svojoj voljenoj…
Jovana je bila devojka puna života, crne duge razbarušene kose, vitkog tela, zanosnog osmeha, uvek u pokretu i željna avanture.Volela je da putuje, nije joj smetalo i sama da krene na put..Putovanja je uvek poredila sa životom, i govorila „Ako čovek ne putuje, duša je njegova prazna ma koloko bogastvo imao“…Tako da je baš na jednom takvom putovanju upoznala Borisa.
Boris je bio suprotnost sve što je bila ona.Voleo je miran i tih život, bez avantura i neke znatiželje.Uvek zadovoljan onim što ima nije lutao i tražio više no što ima.Primeran student, odgovoran i pažljiv sin, dobar prijatelj, odan i poverljiv.Na putovanja bi išao samo sa grupom prijatelja sa fakulteta.I, kad god bi išao, bio bi po strani, posmatrao i uočavao sve što drugi nisu videli..Lepotu prirode..Divio se svakom obliku, kiši, travi, prostranstvu..Lep i visok, tamnog tena sa očima nevinog deteta nije ostavljao devojke bez daha.Boris je bio sam i nije mu smetalo što nema devojku kao svi njegovi prijatelji.Imao je svoj svet i bio je srećan..Govorio bi da za devojku još nije vreme, da mu je tek 21na godina i da je život pred njim..
Daleko od svih, Boris je sa svojim prijateljima sedeo kraj logorske vatre, dok su njegovi prijatelji ispijali pivo, on je slušao zvuke gitare.Mladići orni, veseli, nasmejani, pod dejstvom alkohola, počeli su da plešu oko vatre.
Niko nije opazio devojku koja se približava, sa rancem na ledjima, uvek spremna da postavi svoj mali šator i prenoći gde god da je put nanese.Polako je prišla Borisu, dotakla njegovo rame i sa osmehom upitala sme li da mu se pridruži.Boris se trgao, ne očekivajući da će iko doći a kamo li devojka prelepog osmeha i divne crne kose..Zbunjen, sa osmehom koji jedva da se moglo reći da je osmeh, pomerio se i pokazao rukom mesto gde devojka može da sedne.Jovana se predstavila i ukratko ispričala Borisu svoje putovanje.Boris je pomno slušao svaku reč i divio se hrabrosti koju je posedovala mlada devojka.Svaku reč je dočaravala pokretima ruku, pantomimom, sve što bi u datom trenutku dočaralo priču.Oči su joj još više blistale kraj vatre.Tek posle neko vreme kad je muzika prestala, momci su ugledali devojku.Svi su se pitali otkud ona u zabačenom kraju usred mraka…Svi su se okupili oko Jovane i postavljali toliko pitanja da se Boris povukao i otišao u svoj šator a da niko to nije ni primetio.
Novi dan je već uveliko prošao, mamurni mladići pokušavali su da spakuju šatore i krenu dalje.Boris je odavno sve spakovao samo je čekao njih da krenu.Polako i tromo su hodali, prepričavali prošlu noć, tada su se setili da je bila tu devojka i pitali se gde je nestala..Boris je odgovorio samo da je otišla..
Prošla je godina kao je tražio Jovanu, lutao gde god bi načuo da je neko sreo, lutao iz grada u grad, ali uzalud, nije je pronašao.Nije odustajao od svojih želja i nade, da je pronadje.Postao je putnik svojih želja, strasti, požude, ljubavi..Voleo je a nije znao da li je voljen, niti je to tražio, samo je želeo da je pronadje, da podeli s njom sve svoje snove..
Lutajući nepoznatim gradom, zastao je da odmori i popije kafu ne bi li mu dala još malo snage.Seo je u bašti lokalnog kafića, kafu mu je donela devojka i ljubazno uslužila.U trenutku kada je hteo da upita da li je neko video devojku crne kose, zanemeo je od iznenadjenja.Pred njim je stajala Jovana.Više ne tako vesela i razborita.Pogled joj je bio pun sete.Nije ni primetila da je to Boris, sve dok nije izgovorio njeno ime.Spustila se na stolicu kraj Borisa.Dodirnula je njegove ruke, lice, usne..Pogled koji je govorio više od reči..“ Gde si do sad?“..Zagrlio je njeno lice i ljubio dušom i srcem.Celim bićem.Na tren je zastao i pogledao oči koje su nekad bile nasmejane, sad su bile uplakane. Misio je da je od sreće, čekanja..svega samo ne od tuge.Ali, tuga je bila pravi izvor suza.
Te noći, kad je otišla, povezao je mladič do susednog grada.Mislila je da će tako i biti, samo vožnja, ali mladič koji je vozio, skrenuo je sa puta i sliovao je.Ostavio je uplakanu i uplašenu kraj puta.Dozivala je Borisa, preklinjala dan kada je krenula na put, život, sebe..Bila je u bolnici.Posle oporavka nije želela kući.Došla je u ovom malom gradu i tu započela novi život..Život bez života.Čekala je Borisa svakog dana, nadala mu se..i napokon ga dočekala.Čekala ga je da mu sve ispriča i da mu kaže da ga zavolela istog trenutka kad ga je ugledala.Uzeo je za ruku i poveo u park, daleko od svih.Molio je da krene s njim, da se vrate zajedno, da je on sada tu i da će sve biti u redu.Da nije više sama, da ima ko da je štiti i brine o njoj.Jovana ga je stegla svom snagom ljubavi, pogledala u oči i rekla da ide..Kad se ponovo sretnu, ako se to ikada desi, ostaće zauvek zajedno.Samo da veruje.
Ustao je i krenuo, krenuo u put bez povratka..Samo kad je sam, poželi da želi,Jovanu zauvek…
***
Evo je, prelazi ulicu trčećim korakom…..Žuri kao da je proganja najveća zver iz njenih snova, ona što joj ne da mira da mirno spava.Nije to savest, ne..to je jače od savesti..Strah.
Ana, devojka za koju su svi znali njen način života i o njoj imali samo reči hvale, niko nije zaista znao ko je ona.
Uvek mirna i tiha, povučena i skromna, odavala je utisak devojke koja zna ceniti ono što ima i nije tražila više od toga.Prijatelji sa kojima je izlazila i provodila svoje slobodno vrema uživali su u njenom društvu.Cimerka sa kojom je stanovala i delila sve..(osim tajne koje je vešto čuvala samo za sebe) nije mogla da je vidi drugačijom no sto je mislila da jeste..
Ali, noć menja sve… Ana je kao i svakog dana, završavala svoje obaveze u roku. Posao..ispijanje kafe sa drustvom..racune sređivala.Odazila bi u svoj skromni kutak, kada bi bilo najsigurniji trenutak izasla bi iz stana.
Ulica koja vri od ljudi i dece, žagor njihovih glasova, smeh, teralo je da ode što dalje iz tog meteža.Ušla je u hotel koji je bio van grada.Na vratima je dočekao sasvim poznat glas koji je tražio njen mantil.Vešto je to uradila i dodala muškarcu.Uvek bi sedela na istom mestu…pored prozora, gde je lampa odavala yamo blagi nagoveštaj siluete…
Na sebi je imala crnu haljinu sa dekolteom koji je samo nazirao njene grudi, crne čarape od lateksa gde se ocrtavale njene prelepe duge noge, salonke crvene boje razbijale su tu monotonost boja na njenom telu, ruž i šminka samo su dopunile lepotu njenog lica…
Zračila je..imala jačinu od svih ostalih u sali.
Muškarac koji je upravo ušao, tražio je pogledom Anu.Znao je gde sedi i odmah prišao kao da se bojao da će je neko drugi odvesti..Naručio piće i posmatrao Anu.Dovoljan je bio jedan pogled i istog trenutka muškarac bi ustao, uzeo ključeve i mirno čekao da Ana krene..
U sobi koja je odavno bila ’’njihova ’’ , istog trenutka muškarac bi kleknuo i ljubio Anine cipele..Bez njene dozvole nije smeo da se pomakne..
Da,Ana je bila DOMINO DAMA..
Radila je to zato što je ispunjavalo svaki delić njenog bica
i prožimala strast u njoj o kojima su mnogi samo pisali ali nikad doživeli..
Uzela je bič, koji je stojao odmah nadomak njene ruke, podigla lice čoveka i samim osmehom na njenom licu znao je šta mu je činiti..
Skidao je polako svaki komad svog odela polako, dok je Ana sedela u fotelji i poigravala se kaiševima koji su bili na stolu ..brzo ih podigla i vezala muškarca za krtevet..
Figura muškarca koja je ležala na krevetu bila je ’’izvajana’’…
To je još više budilo u Ani strast…želju…požudu ..
Laganim pokreto je skinula svoju haljinu.. Dugo se poigravala sa njegovim telom..zavodila…pekidala u strasrvenim željama…dok je on molio i preklinjao da je samo dotaknje.Svaka neposlušnost njegova koštala ga je kazne..
Uživao je i u kaznama.. Pokornost, odanost, poslušnost, naredbe….sve to je primao sa takvom srećom i zadovoljstvom da je bilo dovoljno samo da kleči pored Ane …
Naravno, Ana je to znala i njena ’’moć’’ nad njim bila je velika…
Telo koje se grči od zadovoljstva i želje za dodiro, dobijalo bi udarac biča..povez preko očiju i zamračena prostorija odavale su još veću čar njene moći..
Polako je prišla, njeno telo polako se prebacilo preko njegovog..dodirivala ga je vrhovima prstiju..prelazila preko celog tela…Osećala je sve veći užitak i strast ..
Oboje su ’’vrištali’’ od želje.. Poljubila ga je strasno i sočno..ruke su joj sve više i više klizile po njegovom telu..Osetila je njegovu ’’muškost’’ kako podrhtava na njenim butinama.. Vrisak..Strast..Želja…Požuda..Snovi…. ZADOVOLJSTVO njih dvoje…
Ovezala je muškarca, koji je u trenu već bio pored njenih stopala i ljubio….
Odgurnula ga je..ostavila cedulju na jastuku i bez reči izašla iz sobe…
***
Sofija je imala svega 17. god. ali osobine koje je posedovala činile su je mnogo zrelijom od njenih vršnjaka. Sedela je zamišljeno u parku blizu škole i posmatrala ljude oko sebe. Nisu je zanimali njeni vršnjaci, njenu pažnju su privlačili stariji ljudi i deca. Volela je da upoređuje taj dečiji osmeh sa licima starijih ljudi i uvek bi se pitala gde je nestao taj osmeh na njihovom licu, kakvu su to životnu tegobu imali da je od osmeha ostao samo grč na njihovom licu?. Od nestašluka i razigranosti postao sumoran i trom hod?. Od očiju punih života bila je blaga seta i tuga. Od bezbrižne ljubavi, samoća i borba?. Ponekad toliko bi se zanela u svojim mislima analizirajući svaku osobu pojedinačno da bi zaboravila na vreme. Toliko dugo bi ostala neobazirajući se ninašta drugo osim na postojanje ljudskih duša koje su prolazile pored nje. Tek kada bi polako iz vida gubila ljude zbog mraka koji je već uveliko pao, trgla bi se, uzela svoj ranac i krenula kući.
Kuća u kojoj je živela bila je skromna. Više je ličila na vikendicu okruženu velikim dvorištem sa puno cveća i bršljana. Tek po negde je bila posađena neka lipa koja od starosti nije mogla da drži svoje grane koje bi dopirale čak do zemlje. Naizgled, kao posmatrač, rekao bi miran i skroman kutak, lepo uređen u kojoj živi porodica puna ljubavi. Ali, kao što uvek biva nikad nije onako kao što izgleda.
Sofija je zakoračila preko praga kuće i nije je iznenadilo to što čuje buku, dreku i plač. Tako je bilo već zadnjih pet kodina. Živela je sa ocem Stefanom koji se razveo od njene majke Ivane već sedam godina. Posle dve godine od razvoda oženio se Natošom koja je imala dva sina. Svi zajedno su živeli u istoj kući. U početku Sofija je prihvatila Natašu jer se prema njoj ophodima kao prema svojoj deci. Sofija nije oskudevala ni u čemu. Imala je svoju sobu, uvek čistu i opeglanu odeću. Uvek očešljana i lepo obučena bila je zadovljna ali ne i srećna. Nedostajala joj je majka koja je znala svaki njen pokret, pogled, osmeh, suzu, znala je Sofiju. Sofija se trudila da uzvrati poštovanjem i ljubaznošću Natašin trud. Pomagala joj je oko sređivanja kuće, dvorišta, šta god da je trebalo bila je uvek tu. Nije bežala od posla i odgovornosti. Naravno, svaki početak je lep, ali vremenom ono što se čini da sija počinje lagano da gubi sjaj. Tako da Stefanov i Natašin odnos počeo je blagim prepirkama oko dece. Svako je želeo da zaštiti svoje dete neuviđajući da te prepirke odlaze previše daleko. Natašini sinovi su više vremena provodili kod oca, a Nataša je koristila svaku priliku ne bi li vređala i omalozavala Sofiju. Na svako Sofijino pitanje upućeno ocu zašto ne može kod majke, Stefan bi uvek izmišljao raznorazne laži samo da Sofija ostane kući. Tako je i bivalo. Razdražljiva i uplakana otrčala bi u svoju sobu i ridajući dozivala majku. Plač koji bi Stefan čuo razdirao bi ga do iznemoglosti. Nataša bi tad vešto iskoristila priliku i krenula sa pitanjima zašto zaista Sofija ne ide kod majke?. Da se ona trudi ali i da njena deca idu kod oca i da ona nije njena majka koja mora uvek da brine o njoj. Tada bi Stefan pun bola i besa krenuo u raspravu. Nataša je to vešto koristila i uvek bi zaplakala i sebe predstavljala kao žrtvu. Stefan se u tim trenucima povlačio i odlazio u kutak sobe sa čašom konjaka u ruci. Dok bi dim cigarete koja je gorela u među njegovim prstima, gorela je i bol koju je osećao. Nadao se da će konjak tu bol bar malo ublažiti, ali bol kao bol, neda da nestane tako lako. Boli. Zakleo se Ivani da nikada nikom neće reći pravu istinu njenog odlaska.
Sofija nije imala puno prijatelja niti je želela da stvara taj krug. Imala je dve drugarice, ali nikom nije verovala pa ni njima. Osmeh koji je bio na njenom licu bila je maska za njenu dušu. Zato je odlazila u park i posmatrala ljude ne bi li u nekom trenutku ugledala svoju majku. Svaki mio pogled, nežan dodir, lagani pokreti tela, sve je to tražila u ljudima. Majku po secanju. Žena koja je hrabrila i davala snagu za novi dan, za zivot. Samo sećanja je imala od nje, ni sliku, ništa. Zatvorila bi oči i ona je bila tu, tu kraj nje. Ona mala od svega šest godina, gledale su meteore na nebu. Veče koje se urezalo duboko u njenom malenom mozgu. Reči koje je majka izgovarala dok su meteori padali, nazivala ih je zvezdama padalicama, zvezde koje ispunjavaju želje. Tada je Sofija svoju majku nazvala svojom zvezdom padalicom. Sada je priželjkivala da padne jedna od njih, tu blizu nje. Bar na tren. Još jednom da oseti taj mio dodir i osmeh koji daje snagu i da odgovor kako dalje?…. Dan je bio prohladan. Sofija je sedela na klupi kao i obično. Ušuškala se ne bi li ugrejala svoje lice od vetra. Tog dana je bila rasejana, nije toliko posmatrala ljude, poćčela je da ih sluša. NJihove razgovore, posmatrala mesta gde su sedeli. Pored njene klupe nedaleko sedele su dve žene. Na prvi pogled kao da ih je odnekud znala, ali nije se toliko upuštala u to otkud ih zna. Ostavila je to po strani i sve više slušala razgovor. Pričali su o nekoj ženi kako je tako mlada umrla od raka, kako je ostavila svoju devojcicu kod oca koji se ponovo oženio. Čula je osude i sažaljenje. U grudima je osetila bol. Pitala se otkud taj bol, zašto, kad i ne poznaje osobu o kojoj govore, zašto je toliko dotaklo da su suze same krenule na njenom licu. Obrisala je suze i krenula kući, na tren je zastala i pogledala žene koje su pričale. Ni sama se ne seća otkud toliko u njoj ta hrabrost da upita za ime žene koja je preminula. Pogled koji je dočekao nimalo nije bio prijatan a odgovor koji je čula ubilo je sve u njoj. IVANA. Srušila se kraj klupe. Žene koje su sedele ustale su i podigle Sofiju na klupu, neka žena je dotrčala sa flašom vode u rukama i umivala Sofiju ne bi li joj pomogla da se trgne i osvesti. Sofija je gledala beživotno ljude oko sebe. Bez reči, bez osećanja, bez ičega. Ošamućena od svega ustala je i krenula ka svojoj kući. Glasove žena nije čula odavno i ako su bile tik iza nje. Mokra jakna na njoj, kosa od vode, Sofija nije osećala hladnoću, samo je hodala, hodala, hodala… Stigla je do kuće, tupim pokretom ruku otvorila vrata. Ni jaknu nije skinula samo se spustila na pod. Stefan je dotrčao do Sofije i izbezumljen upitao sta se desilo. Sofija je samo tihim glasom sa puno bola izgovarala -“ MAMA“, “MAMA“….Stefan je zagrlio svoju ćerku i shvatio da je saznala, suze su krenule, jecaj nije mogao da zaustavi. Oboje su plakali, žalili, patili za ženom koju su voleli. Voleli, da su ljubav zamenili za bol.
Otac je drzao Sofiju za ruku i išli su ka groblju. Buket cveća u obliku zvezde je sve što je Sofija želela da ostavi na grob svoje majke. Zvezde padalice. Njena zvezda padalica je pala zauvek. Na spomeniku je videla majčinu sliku posle sedam godina. Baš takvu je i pamtila. Zagrlila je oca sa pitanjem zašto joj nije rekao istinu.. Stefan je sve ispričao Sofiji o obećanju datom njenoj majci, o tome kako je to bila njena poslednja želja a da on, koji je voleo bezuslovno pristao je na sve njene zelje i ako su bolele do srži. Zbog zakletve, zbog ljubavi prema Ivani, a prevashodno zbog Sofije koju mu je ostavila kao najveći dar njihove ljubavi. Tuga zna da zbliži i spoji više no radost. Ponovo je spojila oca i ćerku da zajedno koračaju kroz život. Tada je ugledala očevo lice koje je bilo izmoreno i bez sjaja, pokreti tromi, shvatila je i videla sve one ljude u njemu. Saznala je gde nestaje dečiji sjaj i radost, osmeh i poletnost. Bol koji odnosi sve. Stegla je oca jako, sa rečima…“TI SI SADA MOJA ZVEZDA PADALICA, TI SI MOJA SNAGA, MOJA RADOST, MOJA VOLJA ZA ŽIVOTOM“.