Damir Camić

Harmonija i splin

 

NEVJERSTVO SRIJEDE

Domaćin Noel, poznat po svojim ljubavnicama i preljubama. Imao je najljepšu ženu Lenu – pravnicu u sudu. Oči joj kao sazreli suncokret, usne kao amarilis, a grudi – dva sniježna bisera. Oplemenjena žena za razliku od Lane koja je nadmena i razdražljiva. Jedne srijede Lena je otišla na posao, Noel se zatim probudio čuvši zatvaranje vrata od spavaće sobe.
-Kada ćemo se vidjeti? – nazvao je Lanu.
-Ako je Lena otišla odmah dolazim. – usplahireno reče.
-Čekam te. – ushićen Noel.
Bogzna po koji put je iznevjerio ženu. Razmjenjujući slasti Lana ga je ujela na vratu, obilježila je trag modrog ujeda.
-Ajj, šta ti je luda ženo ?! – Ljutito iskoči iz kreveta.
-Nijesam tvoja žena već ljubavnica. Uzrujano reče počevši se oblačiti.
Kada je otišla, Noel se ogledao i vidio ujed, nije mogao sakriti modricu. Izlazivši na balkonu, vidio je Džana- komšiju kako sjedi na klupi , otišao je kod njega.
-Htio sam te pitati nešto. – reče Noel sjedeći na klupi.
-Ti dolaziš jedino kada sam ti potreban- reče Džan.
-Već godinu dana varam Lenu sa ljubavnicom, malo prije me je ujela na vratu, primijetit će. –zasramljeno zatraži pomoć.
Dzan odmahnu ramenim i reče:O tome si trebao razmišljati ranije, ne kada sve privodi kraju i sazna istina.Raskini s ljubavnicom i upamti da je preljuba sjećanje na usamljeno milovanje.
Doživio je sjetu i shvatio veličinu sreće.
-Kada raskinem s ljubavnicom, Lena će raskinuti sa mnom, ne mogu podnijeti samoću. – Sjetno reče, znavši da je samoća isto što i zatočeništvo.
-Na svijetu postoji dovoljno naroda da nijedna osoba ne bude usamljena, tvoja je odluka hoćeš li biti usamljen ili ne. – reče Džan.
-Blagodarim na savjetu. – Pogledao ga je preko ramena i otišao kući. Imao je česte idile s neprikosnovenim ženama, oči mu pun behar u rosi, ali savjest ga grize, Lena će pokrenuti postupak za brakorazvodnu parnicu.
Kada je Lena stigla kući vidjela je Noela obučenog u spavaćoj sobi, upitala ga je: ” zašto si obučen u krevetu”- obujmila mu je lice i vidjela modri ujed, nije mogao sakriti ujed jer nevjerstvo je isto što i plitka laž. Izvinuo joj se. – odmahnuo je ramenima, dragulji neće vječno sijati. Nije htjela da svoju srdžbu liječi u prsima.
-Riječ ‘izvini’ nije dovolja da krivicu pretvoriš u moje sažaljenje.
Neću voditi agoniju s mojim osjećanjima. – Bezvoljno je gledala kako brak vene.
Sve riječi i izgovori pronalazili su istinu bez sumnje. Nešto najljepše što se može dogoditi jeste ljubav. Samopouzdanje i vjeru u sebe procijeniš tek onda kada shvatiš da je ovaj život pozornica života.
-Vrijeme ne može izbrisati vezanost vazda jaku, neću preklinjati da ostaneš, ali ćeš se pozno uzaludno vratiti jer brak nije treptaj. – reče Noel. Nadahnula je sažaljenje što podsjeća na radost, nije pribirala suzu radosnicu već kao dama pila liker. – počela se pakovati , jer nevjerstvo je posebna samovolja.

 

 

 

IMRAN I BAGREM

Fatima je imala mlađeg sina Imrana i kćer Merjem. Jednog dana odvela ih je na raskošnu livadu. Imran je živahno i razigrano dijete. Trčao je po livadi dok je Merjem povučena i staložena djevojčica , sjedela pored Fatime ispod Bagrema. Vjetar je duvao, lišće strmoglavice opada te na Fatimin bjeličastoplavi šešir i na smeđu, umršenu Merjeminu kosu. Obje su se skrile u hladovinu u kristalno prozračnom zraku. Imran se na susjedni bagrem peo i silazio, vidio je gnijezdo u kojem su bila četiri prepeličija jaja.
-Našao sam četiri prepeličija jaja – Usplahireno je rekao gledajući gnijezdo.
-Dobro, siđi sad – reče Fatima.
Nenadno je potrbuške pao na koljena. Rana je krvarila, nježna i topla krv curila je niz Imranove pantalone. Fatima je vrisnula, Merjemine uši su brujale. Hitro dotrčaše, na pleća ga okrenuše, stavila je ruku na njegovo grlo, osjetila je da ne diše i shvatila da je mrtav. Sva vedrina postala je oblak s bagremovim iglicama. Nosila ga je u naručje do kuće, šešir joj je skrivao obilne suze, čuli su se jecaji. Merjem je u bunilu, ne zna šta se dogodilo, obije nijesu znale da je smrt jedini ključ sudbine. Njen muž Mehmed je sjedio na klupi u dvorištu, Fatimin izraz lica i Imranovo ruho je Mehmedova katarza u prsima. Pred suton su ga prekrili zelenim čaršavom i odnijeli ga porodično. Fatimino lice od sunčeve svjetlosti postalo je kisjeli miris znoja, nije marila ni za šta. Merjem nije mogla vjerovati da kao u bajkama sudbina sklapa mir. Imranova porodica pomirila se sa njegovom smrću iako im se nije živjelo. Kalina je odveć govorila – ” Mrtva sam odavno, vi vidite samo moju siluetu”. Merjem i Mehmed su ushićenost iz temelja okrunili sjetom. Nijesu znali gdje je brodolomu kraj, gdje bolna kolijevka vreba. Vreva nikada ne gasne.

 

 

 

LAMIJA

1)Posejdonova kći, Lamija. Polužene, poluzmija = Grčka mitologija. Srodno s ljubavnicom Lamijom. Prošlogodišnja , gimnazijska ljubav. Sniježila mi je ruho do posljednjeg uzdisaja. Vjerovartno je ime srodno s paradoksom etimologije. Lamija je zmijska pletenica satkana od zrcala podlosti. Da sam stariji bio bih Zevs, Lamija moja Nimfa. Hera – njena kuma. Kum bi mi bio Helije. I kada bi Artemida bodrila lunu pisao bih Heliju za sunce vijorno.

2) Lamiju sam viđao u kinoteci, u stecištu radoznalosti s drugaricama smeđe i vilinske kose, smijući se u cvenoj cicanoj haljini. U poznim satima , djevičanska noć šumori , ona se penje uz stubište, zamišljeno gledajući oči boje sazrele masline. Obgrlio sam je i vidio stas u zrcalu. Znam da mi je ljubavničko ognjište obazrivo. Plahovita se duša spojila ka dušici plamenoj. Kosnuše moje iskre na trepavicama pa ustremi me zajapurena euforija.

 

 

 

USAMLJENIK I MUDRAC

Sjeo mudrac pored usamljenog čovjeka upitavši ga: ‘ Zašto sjediš sam, nemaš prijatelje?’.
-Prijatelji nijesu stameni, ne mogu da slušam njihove podlosti i probleme, reče usamljenik.
-Jesi li oženjen? Upita mudrac.
-Nijesam, brak je neminovni povratak. Neću trpjeti ljubav koja precizira haos i nemir.
– Ne možeš vazda ostati usamljen, usamljen čovjek je zatočenik.
-Neću da vjerujem u ono što bih volio da vjerujem, već u istinu.
-Istinu? Uz podsmijeh upita mudrac.
-Istinu, istinu. Odgovori mu usamljenik.
– Istina ne postoji, postoji laž i smutnja. Pesimističan um zari dušu zapostavljajući sreću i neostvarene snove. Plamen u sebi krojiš sam , usamljenost ne možeš liječiti sujetnih umišljajima.
Takva vizija o svijetu bi me razarala poput najružnijih uspona. Reče mudrac.