(drama)
LICA:
Nina
Majka
Otac
Ivana, Ninina drugarica
Milan, upravnik pozorišta
Luka, reditelj
David, Ninin dečko
Publika
Hor
Glumci
Prolaznici
Devojčica, glumica
Mladić, glumac
Voditelj
Voditeljka
Ostali
Prvi čin
Prva slika
( veče, u dnevnoj sobi sede roditelji i ćerka. Piju kafu i razgovaraju).
Otac: Nego, Nina, mene zanima šta se dešava sa tvojim fakultetom? Već dugo nisi dala nijedan ispit, ne možemo te mi doveka izdržavati.
Nina: Opet ti jedno te isto! Trudim se, učim, ali jednostavno ne ide. Od samog početka vam govorim da ne želim da studiram prava, ali vi ste insistirali na tome.
Otac (drekne): Dosta više s tim!
Majka: Nina, već smo hiljadu puta razgovarali o tome, mi ti samo želimo najbolje.
Nina: Da, želite mi najbolje tako što krojite moju sudbinu prema vašem šablonu! Hoćete da napravite od mene nešto što nisam.
Otac: Hoćemo da napravimo od tebe normalnu i obrazovanu osobu, ali ti se uporno opireš tome!
Nina: Ja sam već i normalna i obrazovana, ne moraju svi da razmišljaju kao vas dvoje da bi bili normalni. Različiti ljudi imaju različita interesovanja.
Otac: A tvoje interesovanje je da praviš budalu od sebe?!
Majka: Smirite se. Dušo, ne kažemo mi da si ti luda, već da treba da misliš na svoju budućnost. Ne možeš gledati samo ono što voliš, od ljubavi se ne živi.
Nina (zgroženo): Ja ne mogu da verujem u to šta vi govorite! A kakav je to život bez ljubavi? Hoćete da kažete da se vi nikada niste voleli? Da ne volite ono što radite? Hoćete da kažete da vi u svemu gledate samo ličnu korist?!
Majka: Drugo smi mi! Naravno da se volimo, ali ne bismo mogli da živimo samo od toga. Nekada moraš da gledaš i interes, posebno kada je u pitanju posao od kog treba da izdržavaš porodicu jednog dana.
Nina: Naravno, uvek je na sve odgovor to da ste vi nešto drugo. E, pa i ja sam! Ja sam umetnica, volim glumu, volim da živim slobodnim životom, da stvaram, da proživljavam razne živote kroz različite likove…
Otac: Umetnica malo sutra! Gde si još videla to da neko živi od umetnosti? Posebno na Balkanu! Sve se bojim, samo tebe čekaju…
Nina: Videla sam! Kvalitetni umetnici mogu bilo gde da žive od svog posla… I da, samo mene čekaju! Pokoriću i Balkan i Holivud jer verujem u sebe i znam koliko vredim!
(Nina odlazi u svoju sobu zalupivši vratima. Roditelji ostaju da gledaju za njom, razočarani i besni).
Druga slika
(Nina leži na svom krevetu i plače. Na noćnom stočiću, pored kreveta, stoji uramljena njena fotografija iz detinjstva. Uzima je u ruke, gleda je tužno i počinje da razgovara sa njom).
Nina: Šta sam ti to uradila lepa, vesela devojčice? Bila si tako srećna i puna snova i nade, a ja sam te izneverila. Sećam se trenutka kada je ova fotografija nastala – pozirala sam zamišljajući da sam na crvenom tepihu. Ta mala ja je sanjala o savršenom životu; dužnost odrasle mene je da joj te snove i ostvarim. Kako sam dozvolila sebi da zaboravim na sve što sam oduvek želela? Kako sam dozvolila da me pretvore u marionetu koja radi onako kako joj drugi kažu? Ne smem više to da dopuštam! Od sutra okrećem novi list i radim samo ono što me ispunjava! Ja sam umetnica, za to sam rođena, o tome sanjam i taj život ću i živeti!
(vratila je fotografiju na mesto i zaspala).
Treća slika
(ujutru, čim je ustala, otišla je u dnevnu sobu u kojoj su joj sedeli roditelji. Otac je gledao televiziju, a majka je brisala prašinu).
Nina: Dobro jutro. (samo su je pogledali, ne rekavši ništa) Dobro, znam da ste ljuti i povređeni jer ne mislim isto kao vi, ali sinoć sam dugo razmišljala i donela sam odluku. (znatiželjno su je pogledali i ona je, posle kraće pauze, nastavila) Napustiću prava i od sutra se upisujem na kurs glume. Ponedeljak je, svakako, idealan dan za novi početak.
(sa strepnojm je pogledala prvo u oca, a onda i u majku, očekujući komentare).
Majka: Nina! Šta to, zaboga, govoriš?
Otac (ustaje sa fotelje i prilazi joj, preteći prstom): Dobro me slušaj, derle razmaženo! Budeš li stvarno uradila takvu glupost, možeš slobodno da odeš iz ove kuće i da zaboraviš na to da imaš roditelje.
Nina: To nije glupost, to je moj san! Ja ne mogu biti srećna ako mi drugi govore šta da radim i kako da živim. Pokušala sam po vašem i ne ide, osećam se prazno, stalno sam pod pritiskom, ja… Ja nisam srećna, tata.
Otac: Nisi srećna?! Čovek joj pruži sve, omogući joj da živi savršenim životom, da se obrazuje i postane neko, a ona kaže kako nije srećna! Premalo si batina ti dobijala!
Majka: Mi samo i želimo to da ti budeš srećna, čitav život smo podredili tebi i tvojoj sreći. Nije u redu to što pokazuješ toliku drskost i nezahvalnost. Mnogo te volim, ali ovog puta sam u potpunosti saglasna sa tvojim ocem – ako misliš ozbiljno to što si rekla, idi i snalazi se sama.
Nina: U redu, ako od rođenih roditelja ne mogu da dobijem podršku pri ostvarenju svojih snova, onda ću se sama izboriti za njih. Da me zaista volite, vi biste me podržali, a ne biste mi nametali sopstvene želje.
( okrenula se, otišla u sobu i besno počela da pakuje stvari u kofer. Majka je sela i plakala, a otac je izjurio iz kuće, ljut).
Četvrta slika
(uplakana, sa koferom u ruci i tašnom oko ramena, Nina je pozvonila na vrata stana svoje najbolje drugarice, Ivane).
Ivana (otvara vrata): Hej, Nina! Šta se desilo?
Nina: Mogu li da budem kod tebe neko vreme, dok se ne snađem? Posvađala sam se sa mojima i nemam kuda da odem.
Ivana: Naravno, uđi! Sve mi ispričaj…
(ulaze i sedaju za sto)
Nina: Nema tu mnogo da se priča, opet su krenuli sa onom pričom oko fakulteta, izgovorili su neke prilično primitivne i ružne stvari… Samo se nešto prelomilo u meni i shvatila sam da više ne može ovako. Žele da naprave od mene nešto što nisam, Ivana… Vređaju sve što volim, moje želje su za njih gluposti, ubijaju mi svaku nadu, iluziju… nemaju ni trunku razumevanja.
Ivana: U potpunosti te razumem, meni je dosta lakše otkad sam se osamostalila. Šta planiraš dalje?
Nina: Iskreno, htela sam da te zamolim da pozoveš onog rođaka koji je upravnik pozorišta kod nas. Odlučila sam da krenem na kurs glume i da se posvetim onome što volim. Za sada imam neku ušteđevinu, biće mi dosta za par meseci, a tražiću i posao. Uveče mogu da radim u nekom kafiću, preko dana ću u pozorište.
Ivana: Naravno da ću ga pozvati, to je najmanji problem. Uz tebe sam i zaista želim da uspeš, znam koliko voliš sve to. (uzima je za ruku) Nekako, oduvek si bila u svom malom svetu glamura, sjaja, mašte…
Nina: Da, samo što sam dozvolila da mi, na neko vreme, potisnu taj moj svet. Od sutra će već biti drugačije. (smeši se) Hajde, idemo na spavanje, ti radiš ujutru, a i ja moram biti odmorna kako bih ostavila što bolji utisak tamo. (odlaze)
Drugi čin
Prva slika
(par meseci kasnije, Nina je stajala na pozorišnoj bini i igrala u svojoj prvoj predstavi pred publikom. Na sceni je ona, obučena kao dama i jedan mladić).
Nina (udara mu šamar): Đubre neverno! Zar sam to zaslužila nakon svega?! Zar si od mene našao da praviš budalu?!
Mladić: Stani, draga, pogrešno si shvatila, ja tebe volim…
Nina (udara mu još jedan šamar): Još me nazivaš i glupom! Pored dva oka u glavi, ja treba da se pravim slepa i verujem tebi?! I još se usuđuješ da mi kažeš da me voliš, kako te samo nije sramota?!
Mladić: Ali, to je istina, ja te zaista volim. Sve ovo mi ništa nije značilo, to je bila glupa greška.
Nina: Jeste, zbuni se čovek, pa pogreši. Ali, znaš šta, hoće centrala da pogreši jednom, ali neće dva puta. (čuje se smeh iz publike).
Mladić: Ljubavi, da nisam bio sa njom, ja ne bih ni znao koliko mi ti značiš, sada sam siguran da ti nijedna nije ni do kolena.
Nina: I sad ja treba da budem srećna?! Da moj muž nije spavao sa drugom, nikada ne bi zavoleo mene! (ponovo smeh u publici) Kupi svoje stvari i izlazi napolje dok si još u jednom komadu!
Mladić: Ali dušo, shvati, jedino tebe iskreno volim…
Nina: Šta bi bilo da nisi iskren? Petoro tvoje vanbračne dece bi trčalo ovuda?!
Mladić: Nemoj da si takva, pruži mi još jednu šansu, sve ću ispraviti. Kako kaže jedna pesma: ,,Počnimo ljubav ispočetka, od prvog zagrljaja tvog. Pocnimo ljubav ispočetka, od nežnog poljupca mog?.
Nina: Da bismo ti i ja počeli ljubav ispočetka, potrebno je da ja budem mlada, naivna klinka koju ćeš lako kupiti sa par sladunjavih stihova. Na tvoju žalost, ja to više nisam, otvorio si mi oči i hvala ti za to. Mizerno, ništavno, bedno stvorenje poput tebe mi ne treba u životu, pre ću umreti sama nego da budem sa gnjidom poput tebe!
Mladić: Srce…
Nina: Marš napolje! (udara ga i gura sa scene).
(potom izlaze zajedno i poklanjaju se publici koja skandira i aplaudira. Dok je silazila sa pozornice, Nini je prišao jedan čovek srednjih godina).
Druga slika
Čovek: Zdravo, ja sam Luka. Želim da ti čestitam na sjajno odigranoj ulozi, skoro da sam zaista poverovao da te ovaj prevario. (smeje se)
Nina: Pa, hvala Vam, niste ni svesni koliko mi znače pozitivni komentari. Gluma je oduvek bila moja velika ljubav…
Luka: Da, to se vidi. Zato sam i došao da te pitam da li si zainteresovana za saradnju?
Nina: Saradnju? Kakvu saradnju?
Luka: Ja sam producent, pravimo novu emisiju sa zanimljivom tematikom i potrebno nam je novo lice koje može da ostvari dobru komunikaciju sa publikom, a ti to svakako jesi. Uz to si veoma lepa što može biti samo još jedan plus.
Nina: Ja… ja ne znam šta bih rekla. Zaista sam iznenađena, kao da moji snovi počinju da se ostvaruju…
Luka: ,,Svi tvoji snovi se mogu ostvariti ako imaš hrabrosti istrajati nad njima”, to je jednom rekao Volt Dizni. Mislim da mu treba verovati.
(osmehuju se, on joj pruža ruku i zajedno odlaze sa scene).
Treći čin
Prva slika
(Nina je stajala na sceni obasjana reflektorima sa svih strana. Bila je prelepa u dugoj crvenoj haljini koja se vezala oko vrata, a dekolte joj je ispunjavao srebrni lančić. Kosu je podigla u visoki rep, a crvene usne su joj se širile u veliki osmeh).
Nina: Dobro veče poštovani gledaoci, dobro došli u prvo izdanje emisije ,,Mač sa dve oštrice”. ( sledi veliki aplauz i ona još uverljivije nastavlja da govori). Na samom početku želim da vam kažem da ovo nije jedna od zabavnih emisija kakve svakodnevno gledate. Ova emisija baviće se, dragi gledaoci, isključivo vama i vašim problemima. Biće posvećena svima koji žele da se bore za svoja prava i koji žele da sami upravljaju svojim životima. Hajde zajedno da se izborimo za bolje sutra?!
Publika: Hajde! Da! Hoćemo! (aplauz)
Nina: Svi mi maštamo o nečemu i imamo pravo da se borimo da te snove i mašte i ostvarimo. Međutim, mnogi ljudi se trude da nam to onemoguće! Oni žele da prisvoje i naše snove, i naš novac i našu sreću. Zašto im to dozvoljavamo? Zar smo mi manje vredni od njih?
Publika: (negoduje).
Nina: Zar su oni više ljudi nego mi?
Publika: (ponovo negoduje).
Nina: Naravno da nisu! Oni su toliko mali, da toga nisu ni svesni. Ali, iz nekog razloga, i tako mali izazivaju neverovatan strah u nama. Takav strah da nemamo hrabrosti da im se suprodstavimo čak ni onda kada je naša budućnost u pitanju! Ja želim da se borim za svoje mesto pod ovim nebom! Želite li i vi?!
Publika: Da! Želimo! Naravno!
Nina: Drago mi je da je tako. A sada ćemo pogledati prilog o siromašnim ljudima kojih je mnogo na ovom svetu, a kojima niko ne pruža nadu u bolje sutra.
(pred očima publike smenjuju se slike gladne i napuštene dece, uplakanih i siromašnih ljudi, umetnika koji slikaju i sviraju na ulicama, naslovi iz novina o propasti umetnika koji su nekada bili slavni…).
Publika: Užas! Tuga! Jadni ljudi! Dokle je otišao ovaj svet!
Nina: Tačno tako! Užas i tuga su svuda oko nas i svi smo mi krivi za to. Sebični smo i gledamo samo sebe, zanemarujući druge. A, verujte mi, svako od nas može da promeni svet ukoliko to želi. Sada ćete videti prilog koji pokazuje jednu sasvim suprotnu sliku sveta.
(sada se smenjuju slike bogataša koji se provode na žurkama ispijajući skupocena pica, kupujući skupa kola, bacajući pare svuda okolo…)
Publika: (negoduje).
Nina: Ovim ćemo, nažalost, završiti naše večerašnje druženje. Danas smo se suočili sa surovom stvarnošču. Videli smo ljude koji žive potpuno različite živote, svi oni su oko nas, ali se mi pravimo da ih ne vidimo jer nam je tako lakše. Do našeg sledećeg druženja, razmislite o tome kako biste vi mogli da promenite svet na bolje. Doviđenja!
Druga slika
(posle nekog vremena, Nina je ležala u svojoj sobi i čitala naslove u novinama):
,, NINA OSVAJA BALKAN”; ,,NOVO LICE MALIH EKRANA RUŠI SVE GRANICE!”; ,, DEVOJKA IZ PROVINCIJE MENJA SVET”; ,,PRELEPA NINA NOVI UZOR MLADIMA”; ,,NINA – PREKO TRNJA DO ZVEZDA”…
Nina (blago se osmehuje, a zatim uzdiše): Šta li sada misle mama i tata? Da li im je krivo? Požele li nekada da me pozovu?
(odmahuje glavom i leže da spava).
Treća slika
(u crnoj, svilenoj haljini do kolena i uvijene, puštene kose Nina je opet stajala pred publikom).
Nina: Dobro veče! Dobro došli u najgledaniju emisiju u prethodnoj godini. (publika aplaudira i skandira). Večerašnja tema biće mito i korupcija – đavolji posao zbog kog pravi talenti i vredni ljudi propadaju dok se neki drugi bogate.
Publika: Uaaa! Uuuu!
Nina: Da, na taj način se oni imućniji igraju životima ovog napaćenog naroda, kupajući se u parama koje su oblivene njegovom krvlju i njegovim znojem. Mi smo krivi! Ćutimo i trpimo dok nam oni prkose, gledajući nas sa visina, a mi spuštamo glave kao da smo krivi zato što dišemo, zato što se smejemo, zato što živimo. Moramo se boriti protiv toga.
(publika ponovo aplaudira, Nina im prilazi i postavlja im pitanja).
Nina: Da li Vi, gospođo, živite svoj san?
Gospođa: Mene su udali kad sam bila veoma mlada i svoj život sam posvetila porodici. Oduvek sam želela da proputujem čitav svet, ali nismo imali dovoljno novca, valjalo je preživeti.
Nina: A Vi, gospodine?
Gospodin: Ja sam hteo da budem pilot, ali sam morao da ostanem kod kuće da pomažem roditeljima oko imanja. Nije imao ko, znate… sve ostalo bila ženska deca.
(išla je od jedne do druge osobe pokazujući prstom na njih, a oni su joj odgovarali).
Osoba 1: Moja želja je, od malih nogu, bila da budem doktorka, ali nisu u mogućnosti da me pošalju na fakultet, pa radim u prodavnici. Nadam se da ću uspeti jednom da uštedim za studije.
Osoba 2: A ja sam, takođe od malih nogu, želeo da sviram violinu. Međutim, nemamo novca da je kupimo, a nemamo ni da platimo časove.
Osoba 3: Ja sam osvojio mnogo medalja za takmičenja u košarci, ali su mi rekli da to nije ozbiljan posao i sad spremam prijemni za građevinu. Košarku sam napustio jer mi oduzima mnogo vremena.
Osoba 4: Najviše bih volela da se bavim dizajnom, to me ispunjava. Možda će mi to jednog dana biti hobi jer studiram ekonomiju, to su mi i roditelji završili, pa se i od mene očekuje isto.
Nina: Pa, eto, mi smo savršen prikaz ovog sveta u malom. Snovi su, uglavnom svima, ostali samo snovi. Malo je falilo da i ja dignem ruke od svog sna i da krenem putem koji su mi drugi izabrali, ali ne! Odlučila sam da ću se boriti za sebe i za svet koji je lepši, bolji i vedriji! Razmislite o svojim snovima i o tome da li ćete dozvoliti drugima da ih ukradu od vas. Doviđenja!
Četvrta slika
(Nina besno upada u kancelariju producenta Luke).
Nina: Moja emisija je ukinuta?!
Luka: Nina, smiri se. Zaista mi je žao, ali trebalo je da se držiš dogovora i da se baviš problemima ljudi. Previše slobode si sebi dala.
Nina: Previše slobode?! A o čemu sam govorila ako ne o problemima ljudi?! Dešava se upravo ono što je i bilo tema, nekome je zasmetala moja iskrenost i zato mi sada ukidaju emisiju!
Luka: Žao mi je, ja tu ništa ne mogu da uradim. Ako ne ukinem tvoju emisiju, meni će dati otkaz. Zaista sam verovao u tebe i imaš ogroman talenat, ali moraš da naučiš kako da obuzdaš svoju narav.
(razočarano ga je pogledala, okrenula se i otišla bez reči).
Peta slika
(lutala je gradom sva snuždena i bez cilja. Sela je na jednu klupicu u parku i tužno gledala u daljinu kad joj je prišao jedan momak njenih godina).
Momak: Zašto tako lepa dama sedi sama? (seda pored nje).
Nina: (uzdahne) Valjda to tako ide, kad ti se čini da ti je taman sve krenulo u životu i da ostvaruješ svoje snove, svi te napuste i ostaješ sam.
Momak: Hej, čemu takav stav? Mlada si za tako teške reči, mada mi je drago ako si sama. To znači da si slobodna da odemo na piće. (osmehuje se)
Nina: Ništa u životu nema veze sa godinama, ja sam do sada srela mnogo nepravde i izdaje. (ustaje i sprema se da ode) Možda jesam mlada, ali nisam baš toliko naivna da odem na piće sa prvim mangupom na kog naletim.
Mladić: Mangupom? Odakle ti ta ideja? Zar sad tako zovete momke koji imaju dovoljno slobode da vam priđu i pozovu vas na neobavezno piće?
Nina: Kao prvo, hrabri momče, nisi se ni predstavio. Kao drugo, nisi pitao za dozvolu da sedneš pored mene. I, kao treće, prilazi mi mnogo takvih kao što si ti i vrlo mi je jasno kakve su vam namere.
Mladić: Oh, oprostite, mlada damo, ja sam David. Toliko ste me očarali da sam zaboravio da se predstavim. A koje je Vaše cenjeno ime? Naravno, ako nije nepristojno što pitam?
Nina: A ti, kao, ne znaš ko sam ja?
David: A zašto bi trebalo da znam?
Nina: Ja sam Nina, proteklih godinu dana sam vodila najpopularniju emisuju u regionu. Jutros je ukinuta.
David: O, izvinjavam se, zaista nisam znao. Tri godine nisam dolazio ovde, vodio sam firmu u Filadelfiji, pa nisam baš upućen u ovdašnja dešavanja. Znači, upravo sam se upoznao sa velikom zvezdom?
Nina: Pa, makar sam to bila. Sad sam bez posla i apsolutno ne znam šta dalje. Verovatno ću se vratiti u rodni grad i nastaviti da glumim u pozorištu u kom sam i počela.
David: A da mi, ipak, nastavimo razgovor u nekom kafiću?
(ona ga gleda i smeška se, zatim ga hvata pod ruku i odlaze zajedno).
Šesta slika
(Nina je na vratima roditeljskog doma, zvoni, majka joj otvara vrata).
Majka: Nina! O-otkud ti?
(otac ustaje sa stolice i gleda ka njima).
Nina (plačnim glasom): Mama ja… morala sam da vam se javim. Prošlo je više od dve godine otkako sam otišla, a vi me uopšte niste tražili…
Otac: Nisi ni ti nas. Otišla si da gradiš karijeru, počela da živiš svoj život iz snova i nije te bilo briga ni da li smo živi. Sada su te šutnuli sa televizije, pa si se setila da postojimo.
Nina: Ne, to nije tačno. (plače) Stalno sam se pitala šta je sa vama, da li gledate moje emisije, da li ste ponosni… Nisam se javljala jer sam mislila da vi to ne želite.
Majka: Naravno da smo pratili sve što se dešavalo sa tobom. (mazi je) Uđi unutra da ne stojimo na vratima.
Otac: Ne! Ona više neće kročiti u ovu kuću! To sam rekao još onog dana, to važi i sad!
Majka: Ali…
Otac: Nema ali! Sve što je uradila, uradila je zainat nama! Otišla je da glumi, da vodi emisije i ko zna čime se još bavi…Sramota me da pogledam ljude u oči.
Nina: Sramota? Ali, zašto? Uspešna sam u svom poslu, zarađujem od toga, ljudi me vole. Čak su napravili proteste zbog ukidanja moje emisije.
Otac: Budala ima na svakom koraku, to nije sporno, mogla si da budeš poznata i kao pravnica, da se baviš nečim kulturnim, nečim što je stvarno za ponos!
Majka: Dobro, probala je, propala, videla da nije tu sve sjajno, sada možda želi da nastavi studije i uradi ono što je ispravno. Saslušajmo je makar, dete nam je.
Nina: Propala?! Ja ne mogu da verujem da ste vi i dalje isti! Ja nisam propala, ja sam uspela. Ukinuli su mi emisiju, da, ali sada sam opet u pozorištu, direktor me drage volje primio nazad. Imaću svoju predstavu, došla sam da vas pozovem da dođete, da ponovo budemo porodica.
Otac: Naravno da nećemo doći! Ko zna kako ti plaćaš to što te svi prihvataju raširenih ruku. Mada vidim da si našla sponzora, na svim naslovnim stranama moja ćerka sa MISTERIOZNIM mladićem.
Majka: Nina, zaista, dozovi se pameti dok još nije kasno. Koliko god da je ljut tvoj otac, možemo ti dati još jednu šansu. Mnogo te volimo i zato učini uslugu i sebi i nama i prestani da se glupiraš.
Nina: Izvinjavam se što sam uopšte i dolazila i što sam pomislila da ste makar malo izašli iz svoje zone primitivizma. (okreće se i odlazi ostavljajući njih da stoje i gledaju za njom).
Sedma slika
(Nina je stajala u pozorištu pred publikom i izvodila svoju predstavu. Na krilima joj je sedela jedna devojčica uzrasta oko četiri, pet godina).
Nina: Draga moja kćeri, ne žuri da dospeš u svet odraslih, raduj se dok si još dete. Jednog dana ćeš se osvrnuti oko sebe i shvatiti da ti je detinjstvo proletelo, a da svet odraslih uopšte nije toliko lepo mesto. Dok si još dete raduj se, sanjaj, maštaj, budi srećna i, što je najvažnije, nikada nemoj prestati da budeš dete.
Devojčica: Ali, mama, kako da uvek ostanem devojčica? Ja želim da budem velika kao ti, da se lepo oblačim, izlazim u grad, da imam posao i muža…
Nina: Da, sve to ti sada deluje lepo, ali često u životu ništa nije onako kako mi zamišljamo. Mnogo puta ćeš videti da ono što najlepše izgleda uopšte nije lepo. Najvažnije je da ne dozvoliš da ti slome tvoj duh, da ti ne unište snove i da nikada ne dozvoliš da ti drugi govore šta da radiš. Ti si jedinstvena, došla si na ovaj svet sa posebnim zadatkom i treba da otkriješ šta je to.
Devojčica: Kako ću to otkriti?
Nina: Samo slušaj svoje srce. To je najvažnije, prati svoje srce i nikada nećeš pogrešiti, ali moraš misliti i glavom. U današnje vreme, posebno kao žensko, nailazićeš na mnoge prepreke, mnogi će pokušavati da te unište, vređaće te i želeti da te ubede da treba da živiš prema njihovim pravilima. Nikada nemoj da pristaješ na to! Oni koji ti žele zlo nisu ti prijatelji i ne trebaju ti u životu i, shvati, ne postoji osoba bez koje nećeš moći da opstaneš.
Devojčica: A ti?
Nina: Ja ću uvek biti uz tebe da ti pružim podršku i da ti dam vetar u leđa. Ali, jednog dana mene više neće biti i tada moraš da nastaviš da se boriš za sebe. Do tada ćeš već biti mudra i sposobna i znaćeš šta želiš od života. Jedino što nikada ne treba da zaboraviš to je da ti možeš sve. Jer, da ne možeš da ostvariš ne bi mogla ni da zamisliš.
Devojčica: Ali, kako? Dosta stvari je jako teško uraditi…
Nina: Naravno da je teško, ne treba ni da se navikneš na to da nešto dobijaš lako. Ono što je najteže ostvariti, to je najbolje za tebe, to će te osnažiti za nove izazove. Najbitnije je da svaki problem posmatraš kao novi izazov koji treba ostvariti, da sve vidiš kao prepreku do cilja. A kada dođeš do svog cilja bićeš mnogo ponosna na sebe. Biće ti drago što si istrpela toliko toga da bi ostvarila svoje snove i da bi živela onako kako želiš.
Devojčica: Kao kada se ljudi trkaju i na kraju pobednik dobije nagradu?
Nina: Baš tako, dok trčiš čini ti se da ne možeš više i da ćeš pasti, ali kada prođeš kroz cilj obuzme te velika sreća. Tako i u životu, kada pomisliš da više nemaš snage i poželiš da odustaneš, tada najviše zapni i nikada nećeš izgubiti.
Devojčica: A šta ako me neko ne bude voleo zbog toga?
Nina: Uvek će biti ljudi koji će biti zavidni i koji te neće voleti, posebno ako si uspešna. Zavidni ljudi najteže opraštaju nečiji uspeh, ali oni i nisu bitni. Bitni su samo oni koji te vole i koje ti voliš, njih uvek treba da se držiš i sa njima da se družiš. Ali, ne smeš mrzeti ni one koji te ne vole, njima isto treba da pružiš ljubav.
Devojčica: Kako to? Oni mene ne vole, a ja njih da volim, to ne može tako.
Nina: To mora tako! Svima treba da pružiš ljubav i da im pokažeš da si iznad njih, to će ih najviše i pogoditi. Ljudi koji su puni mržnje nikada neće biti srećni, ti voli sve oko sebe i uvek ćeš biti srećna. Budi dobra, ali ne naivna i zapamti da ne moraš ništa, ali možeš sve!
Devojčica: (uzdiše) Kako ću ja sve to naučiti? Ti tako fino sve znaš, ja to neću moći.
Nina: Nikada ne reci da nešto ne možeš! Jer, ako sebe ubediš u to, onda zaista nećeš moći. Treba uvek da veruješ u sebe i u svoj uspeh. A kako ćeš naučiti? Sve se to sa godinama nauči, ni ja ništa od ovoga nisam znala kao mala. Ima jedna lepa pesma koje se setim kad god pomislim da mi je teško, poslušam je i odmah mi se vrati osmeh na lice.
Devojčica: Hajde mi reci kako ide!
Nina: ,,Život je more, pučina crna
po kojoj tonu mnogi što brode
nije mi srce plašljiva srna
ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje
oseka sreće, a tuge plima
šiba me nebo bičem oluje
al’ još se ne dam i još me ima.”
Devojčica: Divna je! Sviđa mi se.
(grle se, poklanjaju se, a publika aplaudira. One odlaze sa scene).
Osma slika
(Nina i David su u sobi, razgovaraju).
Nina: Ljubavi, jedva sam čekala da dođeš sa posla da ti kažem jednu divnu vest!
David: Kakvu vest?
Nina: Danas me zvao moj menadžer da me pita da glumim u nekom filmu koji se snima u Holivudu. Treba im glumica sa našeg područja, radnja se odigrava oko ljubavne price Amerikanca i Srpkinje i bavi se tipičnim problemima vere, nacionalnosti, uplitanja roditelja u čitavu priču… Totalno je zanimljivo.
David: Oh, pa to je lepo. Kad putuješ?
Nina: Pa, snimanje počinje za mesec dana, otići ću koji dan ranije. Da li možeš da veruješ? Konačno imam šansu da ostvarim i svoj san o Holivudu!
David: To jeste divno, samo nemoj previše da se nadaš, to je samo jedan film. Mislim, može i da ne prođe dobro.
Nina: Jao, ljubavi, ne budi tako skeptičan. Poenta je u tome što će se za mene čuti i tamo, možda dobijem još neku poslovnu ponudu, kapiraš?
David: Još neku? Čekaj, ti ne planiraš da se vratiš ovamo?
Nina: Pa, ako ne uspem svakako ću se vratiti, ali naravno da želim da okušam svoju sreću i tamo. Zar da propustim ovakvu priliku?
David: A mi? U vezi smo godinu dana, živimo zajedno, ne možeš da misliš samo o sebi.
Nina: O, bleso jedna, naravno da mislim i na tebe. I ti bi išao sa mnom, ne misliš valjda da bih te ostavila ovde?
David: A da li si me pitala želim li ja da idem tamo? Tek tako si isplanirala da ću ja ići za tvojim snovima i tvojom karijerom.
Nina: O čemu ti pričaš? Zašto ti ne bi išao tamo? Pa, tri godine si bio u Filadelfiji, imaš svoju firmu, možeš da je vodiš sa bilo kog mesta na planeti. Ništa te ne remeti preseljenje tamo.
David: Da, remeti me. Bio sam tamo jer sam morao da idem, ali nikada nisam planirao da ostanem tamo. Uložio sam rad i trud, ostvario dobar posao, ali ovde želim da se skrasim i da osnivam porodicu, želim da moja deca rastu ovde.
Nina: Ti si ostvario sebe, imaš dobar posao, planove za život, a šta je sa mnom? Ja ne smem da ostvarim svoje snove?
David: Naravno da smeš, imaš pozorište, predstave su ti veoma posećene, dobro radiš i ovde. Ok je i da ponekad snimaš van zemlje, ali ne možemo se seliti kad god ti dobiješ poslovnu ponudu.
Nina: Dobro radim i ovde, ali znam da mogu mnogo više. Moj san je da budem poznata i priznata kao glumica, želim da ljudi vide moj talenat i van Evrope. Mlada sam i sad treba da stičem ime i da dam sve od sebe. Za sve ostalo ima vremena.
David: Preterano si ambiciozna, Nina. Šta god da postigneš nije ti dovoljno, imam osećaj kao da ti je karijera važnija od mene…
Nina: E, sad si stvarno bezobrazan. Hoćeš li, zaista, da mi tražiš da biram između tebe i karijere? To uopšte ne bi bilo u redu i trebalo bi da me razumeš. Kako bi tebi bilo da te neko sputavao u tvojoj karijeri?
David: Ne sputavam te uopšte, ne tražim od tebe da prestaneš da se baviš glumom, samo želim da znam kakvo mesto zauzimam ja u tvom životu!
Nina: Davide, znaš da te volim i zaista želim da budem sa tobom. Hiljadu puta sam ti rekla, ti si u moj život ušao u pravom trenutku, u tebi sam pronašla i prijatelja i dečka i porodicu. Mnogo mi znači što si uz mene i ne bih volela nikada da te izgubim. Jako loše bih se osećala kada bih znala da od tebe nemam podršku u ovome što radim, a i sam znaš koliko mi je posao bitan.
David: Znam sve to i ja tebe volim više od bilo koga. Želim da provedem život sa tobom, da osnujemo porodicu i da živimo kao sav normalan svet. Uvek si imala podršku od mene u svom poslu i uvek ćeš je i imati. Samo… nekada si toliko opsednuta poslom da imam utisak da sa mnom ne želiš da planiraš ništa.
Nina: A šta to treba da se planira? Zajedno smo, lepo nam je, srećni smo zajedno, bavimo se poslovima koje volimo i pružamo podršku jedno drugom. Zar nam treba nešto više?
David: Da, lepo nam je, ali ja smatram da je vreme da našu vezu podignemo na viši nivo, nismo više klinci da bismo se razvlačili sto godina.
Nina: Na viši nivo?
David: Da, Nina, smatram da je vreme da se venčamo i da osnujemo porodicu. Vreme je da uplovimo u svoju mirnu luku, ovako smo kao dva tinejdzera kojima je lepo, ne razmišljaju o budućnosti i jedina briga im je kako pobeći od paparaca. Zar ne misliš i ti tako?
Nina: Ne, ne mislim! Svakako da želim da jednog dana imam decu sa tobom, ali mislim da još uvek nije vreme. Želim da ostvarim sebe pre nego što počnem da pravim tako velike planove. I, zar je uopšte neophodno da se venčamo?
David: Ti, očigledno, nikada nećeš ostvariti sebe jer uvek tražiš više. Godine prolaze, ne želim kasno da osnujem porodicu i kako misliš da nije neophodno da se venčamo? Misliš da živimo nevenčani, da imamo vanbračnu decu, a kao volimo se?
Nina: Davide, zaista te ne prepoznajem. Mi smo još uvek mladi, o kojim starim danima pričaš? Ne možeš biti toliko ograničen i juriti da ostvariš nešto ako još nisi spreman, a ja nisam. I nemoj mi prebacivati to da, ako te volim zaista, udaću se za tebe. To apsolutno nema veze sa zdravim razumom!
David: Nema?! Kako onda da objasnim to što devojka koja me, navodno, voli trči za svojom karijerom, ne želi da razmišlja o braku i deci sa mnom, niti me pita za mišljenje o bilo čemu?!
Nina: Ma nemoj?! Ti da voliš mene kao što kažeš podržao bi me u ovome sada i ne bi ti ništa značilo jedno mrtvo slovo na papiru! To mi govori samo o tome da si ti nesiguran i da hoćeš da me vežeš za sebe, da se zna da sam tvoja i da više nemam kontrolu nad svojim životom. Da li je to ono što hoćeš?
David: Ja želim samo da budem sa ženom koju volim! Koliko god da te podržavam, moraš biti svesna da je tvoj posao takav da ćeš jednom morati da biraš između njega i porodice.
Nina: Šta si to rekao?! Ja kao da slušam svoje roditelje!
David: Pa možda je i trebalo da ih slušaš! Kako misliš da jednog dana budeš supruga i majka ako ćeš da ideš i glumataš po celom svetu?!
Nina: Glumatam? Znači, tako ti vidiš ovo čime se ja bavim… Ti smatraš da se ja ne bavim ozbiljnim poslom. A šta ćemo sa tim što ti putuješ po celom svetu vodeći firmu?
David: Ako ćemo iskreno, to i nije ozbiljan posao, gluma je hobi. To je lepo dok si mlad, snimiš par filmova i serija, zaradiš pare i povučeš se kako bi mogao da radiš nešto konkretno. To što ja putujem, to je već druga stvar. Ja se bavim ozbiljnim poslom od kog ću izdržavati porodicu, uostalom, ja sam muško.
Nina: Ja… ja… ja ne znam šta da kažem. Ne mogu da te prepoznam, u potpunom sam šoku od svega ovoga što si izgovorio. Zavolela sam te kao vrednog i ambicioznog čoveka punog razumevanja, kao čoveka koji je daleko iznad malograđanskih normi, stereotipa i primitivizma. Sada vidim da si isti kao i svi.
David: Šta to treba da znači?
Nina: Koliko god da mi je teško, ja ne mogu da budem sa takvim čovekom. Meni treba neko ko zna da se nosi sa jakom ženom, ko se ne plaši uspešne žene, neko da mi bude podrška i da zna da me prati. Ja očekujem od svog muškarca da bude uz mene i u dobru i u zlu, da me posmatra kao sebi jednaku a ne kao niži sloj.
David: Ja tebe uopšte ne posmatram kao niži sloj!
Nina: Ne? Šta ti onda znači ,,ja sam muško”? Hoceš li moći da dozvoliš da ja idem za svojom karijerom onako kako ti ideš za svojom? Da uživamo u svojoj ljubavi punim plućima, onako kako mi hoćemo, bez papira, bez toga da razmišljamo šta će drugi reći? Hoćeš li dozvoliti da decu imamo onog trenutka kada oboje budemo spremni na to, kada budemo bili dve ostvarene osobe sasvim sigurne u to da žele da na ovaj i ovakav svet donesu još malih ljudi koje treba naučiti pravim vrednostima i odgajiti ih tako da postanu ljudi, a ne malograđani?!
David: Da, ja sam muško, stub porodice. Mi već sada imamo uslove za sve, ja dobro zarađujem, možemo odmah da se venčamo, ti bi mogla da vaspitavaš decu, veruj mi, ne bi ti ništa falilo. Sve bih ti obezbedio, ne moraš ništa da radiš ako ne želiš.
Nina (gleda ga zgranuto): Zbogom, Davide!
(izlazi napolje iz stana, on gleda za njom).
Deveta slika
(kasno u noć, Nina je ispod Ivaninog prozora, pijana, sa flašom u ruci i peva).
Nina: ,,Moj živote, moja ljubavi
sunce se u suzi udavi,
pa se spusti noć ko sudbina
da te sanjam da te dozivam.
Ja bez tebe ne mogu da živim,
milo moje nije nam se dalo
da se u tvom zagrljaju smirim
sve sa tobom bilo mi je malo .
Ja bez tebe ne mogu da živim
hej ljubavi nikad preboljena
ja se više ničemu ne divim
zato pijem za ona vremena.”
Ivana (izlazi napolje): Nina! Na šta to ličiš, zaboga?! (podiže je sa zemlje i unosi u kuću)
Nina (plače): Ja… ja… ja hoću da umrem! Ivanaaa, ja hoću da umrem!
Ivana: Šššš! Probudićeš sve redom. Šta se dogodilo? Zašto si se napila toliko?
Nina: David i ja više nismo zajedno. Raspadam se, Ivana, guši me u grudima i kao da nemam vazduha.
Ivana: Kako niste zajedno? Ne razumem… ispričaj mi sve polako.
Nina: On je isti kao moji roditelji, smatra da je moj posao neozbiljan, da treba da se skrasim. Očekuje od mene da sedim kod kuće i čuvam decu dok on zarađuje. Ti me znaš, Ivana, ja ne mogu tako da živim. Ja sam slobodnjak, ja volim da sam spontana, da ne pravim planove… puštam da me život iznenadi, živim od danas do sutra.
Ivana: Znam, draga, znam. Možda je to samo trenutno, kad se glave ohlade, potražiće te i reći će da mu je žao.
Nina: Ne! Gotovo je! On je takav kakav je i ne može se menjati, ja ne želim da ga menjam.
Ivana: Hajde lezi da spavaš, ujutru će već sve biti drugačije!
(odnosi je u sobu da spava).
Deseta slika
(na pozorišnoj sceni je voditelj i najavljuje predstavu).
Voditelj: Dobro veče, poštovana publiko, večeras će naša draga Nina održati svoju monodramu i na neko vreme se oprostiti od ovdašnje publike. (publika negoduje) Međutim, to ne znači da nećete imati prilike da je i dalje gledate i pratite njen rad jer će snimati film i to u Holivudskoj produkciji.
(aplaudiraju) Zato sada još većim aplauzom pozdravite Ninu.
(Nina izlazi na scenu u ludačkoj košulji i tužno seda na stolicu).
Nina: Mene su zatvorili između ova četiri zida, proglasili me ludom i zaboravili da postojim. A znate li zašto?! Jer sam bila drugačija od njih! Kad god su mi govorili ,,Nemoj!” ja sam vikala ,,E, baš hoću!”. Kad god su me vukli unazad, ja sam išla napred, pomerala sam planine, rušila zidine, borila se protiv vetrenjača poput Don Kihota! Udarali su mi šamare, ja sam im se smejala u lice; sipali su mi so na otvorene rane, ja nisam osećala bol! Puna sam ožiljaka i na telu i na duši. Rekli su da sam ih samoj sebi nanela. Lažu dušmani, sve je to njihovih ruku delo! Ali, ja te ožiljke sa ponosom nosim, da me podsete na to da sam hodajući ratnik! Da me podsete na to da dobro uvek nadjača zlo, da je pravda dostižna! Vrteli su glavama i, smejući se, upirali prstom u mene kada sam im to pričala; nazivali su me propalitetom, iluzionistom, zaostalom, neozbiljnom… Ja nisam prestajala da pričam o onome u šta verujem, jer kad zaista veruješ, nije bitno kako izgledaš u tuđim očima. Dušu su mi rasporili i srce pokidali na sitne komade oni koje sam najviše volela, okrenuli su mi leđa i gledali kako propadam, gledali su kako tonem ne pružajući mi ruku spasa. ,,Kad letiš visoko, moraš da padneš nisko”, govorili su pobedonosno. Potom su mi stavili okove, obukli mi belu košulju i gurnuli me u ovu rupu. Konačno su srećni, nema me više da im kvarim njihove uštogljene živote, nema me da im potirem svaku bednu teoriju, nema me da im vedrim njihove oblačne dane kad oni žele da ostanu oblačni. Konačno su me zatvorili da im ne smetam voleći ih bez uslova, dajući za njih i dušu i telo… Bacili su me na dno, ali sa dna mogu samo da se vinem u visine! Sreća me čeka iza ugla i ja ću je zgrabiti, smejaću se još glasnije, voleti još jače, biti voljena – konačno, onako kako zaslužujem! Noćas ispisujem poslednju stranicu u knjizi života punom bola, patnje i nepravde… Od sutra, neka nova ja počinje da živi neki srećniji život. Sutra skidam lance prošlosti, skidam ludačku košulju koju su mi drugi navukli i idem u budućnost, da me posipaju ružinim laticama i stavljaju mi krunu umesto venca od trnja!
(ona ustaje i poklanja se, publika joj aplausira dugo, u pozadini peva hor).
Hor: ,,Pomislim nekad na bivša jutra,
na bivše dane i bivša mesta
Al’ put me vodi samo u sutra,
život je jednosmerna cesta.
Pamtim detinjstvo, dom, svaki kutak,
krov posle kiše crven ko kresta
Ne mogu tamo ni na trenutak,
život je jednosmerna cesta.
Secam se svoje ljubavi rane,
prvog poljupca u krošnji bresta
Ne mogu nazad u sretne dane
život je jednosmerna cesta.
U svoju prošlost, eto, ne mogu stići
sve da proživim godina dvesta
Na drugu stranu uvek ću ići
život je jednosmerna cesta”.
(kad hor završi pesmu, ona odlazi sa scene).
Četvrti čin
(u sledećoj sceni Nina sedi u sobi i čita naslovne strane u novinama).
,,OSKAR ZA NAJBOLJU MLADU GLUMICU OTIŠAO SRPKINJI”; ,,UPORNA NINA POKORILA HOLIVUD”; ,,ROMANSA NA SNIMANJU NOVOG FILMA?!”; ,,NINA KONAČNO ŽIVI SVOJ SAN.”
(u tom trenutku zvoni telefon, Nina podiže slušalicu i javlja se).
Nina: Halo?
Ivana: Halo, draga, pa čestitam ti na nagradi! Gledala sam dodelu, nisam mogla da zaustavim suze od sreće!
Nina: Hvala ti mnogo, ne mogu ti opisati koliko mi je drago što si nazvala! Mnogo mi znači to što si uz mene.
Ivana: Znaš da ću uvek biti uz tebe. Kakav je život u sjajnom Holivudu? Je l’ stvarno bilo nešto između tebe i onog zgodnog glumca?
Nina: Ovde je predivno, sve je onako kako sam zamišljala! Zaradila sam dovoljno da sebi ispunim neke hirove, a imam još dosta poslovnih ponuda sada, tako da mislim da ću tek početi da živim svoje snove. A, što se romanse tiče, to su novinari izmislili, znaš već kako to ide…
Ivana: Pa dobro, zgodan je, mogla bi malo da se potrudiš oko njega. (smeje se)
Nina: Oh, trenutno uopšte ne razmišljam o tome. Znaš, sve ono sa Davidom me mnogo pogodilo i sigurno još neko vreme neću biti spremna za novu vezu.
Ivana: Znam, ali moraćeš da nastaviš dalje. Koliko god da je teško, moraš prihvatiti da vam nije išlo, ali zato ne moraš da zatvoriš svoje srce za druge momke.
Nina: Sve razumem, ali za sada sam jako nepoverljiva prema bilo kom muškarcu. Lepo mi je samoj, živim život o kakvom sam maštala, trenutno bi mi veza samo smetala.
Ivana: Dobro, ti znaš najbolje, ja samo želim da ti kažem da se ne ustručavaš da budeš srećna.
Nina: Hvala ti. Nego… ovaj… znaš li, možda nešto o mojim roditeljima? I o Davidu? Viđaš li ih?
Ivana: Viđam tvoje nekada, u prolazu, jave se, ali nikada ne staju da pričamo. Čini mi se da je to zbog toga što znaju da sam sa tobom u kontaktu. A David… njega ne viđam uopšte, kao da je u zemlju propao.
Nina: Ne znam ni zašto sam mislila da bi ih moglo zanimati to što ja radim…
Ivana: Hej, nemoj da padaš u očaj. Koga bude zanimalo šta je sa tobom, lako će te naći, a ti se ne raspituj. Neke stvari je možda bolje ne znati.
Nina: Pa, imaš pravo… Kad ne zanimam ja njih, ne treba da zanimaju ni oni mene.
Ivana: Drago mi je da smo se čule, kad budeš bila slobodna, javi se. A nadam se da ćemo se uskoro i videti.
Nina: I ja se nadam, zapravo, čim se još malo stabilizujem očekujem da dođeš kod mene. Treba ti malo predaha, a i da se podsetiš devojačkih dana. Sve troškove ja snosim.
Ivana: Ideja ti uopšte nije loša, čućemo se, pa ćemo se dogovoriti. Ćao.
Nina: Ćao.
(spušta slušalicu, smeši se i nastavlja da lista novine).
Peti čin
(Nina se šeta svojim rodnim gradom sa flašom viskija u ruci, ljudi joj prilaze sa svih strana da vide da li je dobro, ona ih tera rukama i naglas priča svoju priču).
Nina: Danas, posle mnogo godina, ponovo šetam svojim rodnim gradom! U tom gradu ja više nikoga ne poznajem, oni koje sam najviše volela – okrenuli su mi leđa! Pre par dana izgubila sam ulogu u seriji jer imam par kilograma viška! E, to je ono što me dotuklo, kao umetnika, kao ženu i kao ljudsko biće. Napornim radom i talentom sam se izborila za sve što imam, bila sam ponosna na sebe, da bi se na kraju ispostavilo da je ljude bilo briga za moj talenat – oni su prodavali moj izgled! Taj šamar naterao me je da sagledam svoj život u celosti i po prvi put sam se zapitala kako bi on izgledao da sam nastavila studije, udala se, rodila decu… da sam živela običnim životom. Ne, ne bih bila srećna! Bio bi to previse jednostavan put za mene.
Čovek: Mlada damo ne gubite nadu! Život je pred vama, jedna uloga ode, druga će doći.
Nina: Ne! Te uloge dobijalo je moje lepo lice, tanak struk, mladost. Moj talenat je nevidljiv za njih, kada me ugledaju, oni samo vide novac koji im ja mogu doneti. Ja o tome nisam sanjala… Ostvarila sam svoje snove među pogrešnim ljudima, među ljudima koji nemaju hrabrosti da pogledaju istini u oči i priznaju da su bedni! Dok sam sanjala smejali su mi se i govorili da je nemoguće ostvariti svoje snove; sada kada sam ih ostvarila – pretvorili su ih u košmare! Sada me bole i sreća i tuga, svaki osmeh plaćam hiljadama suza…
Ljudi oko nje: Nemoj tako! Ne gubi nadu. Ne smeš sada da posustaneš.
Nina: Ali tako je! Život je surov! Došao ti je, a da ga nisi ni zvao; onda počneš da uživaš u svim njegovim pogodnostima: sanjaš, smeješ se, planiraš… A onda ti on okrene leđa i počne da te muči, da te melje kao da hoće da ti naplati sve: i vazduh koji dišeš, i vodu koju piješ, i snove koje sanjaš… Onda se, u toku te borbe, jednog dana okreneš i shvatiš da ništa više nije isto. Pitaš se gde je nestala mladost, gde su pobegli snovi, gde su prošle godine… Nada je već odavno nestala! Otišla je nekim novim ljudima da ih laze i obmanjuje da je život lep kad ostvariš svoje snove. Ne! Život je lep dok sanjaš i dok se nadaš ostvarenju svih svojih želja. A kada sve to ostvariš, onda shvatiš da nemaš više čemu da se nadaš, nemaš o čemu da sanjaš, počinješ da rušiš ono što si toliko dugo gradio samo zato što pred tobom više nema izazova.
Žena: Gospode, nikada ne bih toliko negativnosti očekivala od nekoga ko je bio toliko pozitivan i pun entuzijazma. Ti si umetnica, devojko, posmatraj sada sve ovo sa umetničke strane… Nekada si samo o tome pričala!
Nina: Da, ja sam umetnica, slobodna duša, a čitavog života pokušavaju da me promene, da naprave od mene nešto što nisam! Žele da me uklope u okvir, a ja sam ptica kojoj nije mesto u kavezu, već na slobodi! Umetnički opisan, život je jedna ogromna pozornica sa mnoštvom glumaca, dobrih i loših. Scenario je napisan negde van vremena i prostora, neprekidno se dešavaju obrti dok je kraj neizvestan. Ipak, retki su umetnici čija tragedija ima komičan kraj! Onog trenutka kada dođete do samog kraja te predstave koja se zove ,,Život”, tada shvatite da je sve u njemu jedan običan – mač sa dve oštrice! Ja danas shvatam svu moć velikih reči čuvenog Oskara Vajlda: ,,U životu vam se mogu dogoditi samo dve tragedije – da ne dobijete ono što želite i da to dobijete”! Ova moja tragedija završava se ovde, duh umetnika ne umire nikada, on živi kroz svoja dela, on je besmrtan! Ali, u svetu lažnih moralista, malograđana i primitivaca, on, fizički, ne može da opstane, ubija ga prejaka reč!
(lomi flašu koju drži u ruci i preseca sebi vene, ljudi se, uspaničeno, vrte oko nje, dozivaju je… Zatim odmahuju glavom kao znak da joj nema pomoći, podižu je na klupu i stoje oko nje, u pozadini hor peva pesmu).
Hor:
,,Ne pokušavaj mijenjat’ me
ovo je ipak moja glava,
kad joj se budi, nek’ joj se budi
kad joj se spava, nek’ joj se spava.
Ne pokušavaj mijenjat me
ovo su ipak moje ruke,
samo mi znamo kako smo skupa
mučili sreću, mučili muke
Ne pokušavaj mijenjat me
ovo je srce oduvijek sa mnom
kol’ko smo samo krvavih puta
išli po brdu, išli po ravnom.
Ne daj da tebe mijenja neko
budi do kraja ono što jesi,
a ako misliš da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si.
Znam da ovako mnogim ne godim,
al’ ja sam čitav stao u vene
znam dobro zašto ratove vodim
muški su muški,
žene su žene.
Ja kad nekog vidim da gubim
zasuzi oko, al’ nikad ne plačem,
onog kog’ ljubim do daske ljubim
a znam da se igram oštrim brijačem.
Ali, kad s torbom naumim negdje
noge mi nećeš svezati s ničim
nema tih para za moje cijene,
priznajem kako ciganu sličim.
Ja nosim kičmu, čeličnu šinu
ne volim kada glava mi pada
s njom spajam zemlju i visinu
i kad se leti i kad se strada.
Ne daj da tebe mijenja neko
budi do kraja ono sto jesi,
a ako misliš da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si.
I ne pokušavaj mijenjat me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi, nek’ joj se budi
kad joj se spava, nek’ joj se spava.”
KRAJ