Amela Mustafić

OČEVA

 

Sklonio je sve one boje, kistove, platno i slike iz sobe. Pisao je mnogo i rijetko spavao.  Tu noć, prvi put rekao je:
„Još uvijek si dijete, ne idi, budi uvijek dijete, kćeri… – odmahnula sam rukom i otišla obukla usku  haljinu, visoke potpetice praveći od sebe jeftinu ženu. Vratila sam se do njega da mi da nešto novca, dao je i više, po običaju. Poljubila sam ga dok su njegove tužne oči umirale na meni i njego glas šaptao mi: „Čuvaj se.“ Noć je ličila na sve one prethodne noći u kojima sam skidala masku djevojčice i znala da ću kada noć poprimi maha stidjeti se sama sebe i od tog stida postajati sve gora i gora.

Počelo je sa časom crnog vina. Djelovalo je i ove noći.  Prišao mi je mladić i šapnuo:
„Kao da su mi tvoje oči rekle da dođem i spasem te iz ove mase, ja sam Adi i od sada sam tvoj anđeo čuvar, pođi za mnom.“ Otišla sam iako sam znala da je samo jedan u nizu i da ću sutra željeti sve da zaboravim i obaćati sebi da je posljednji put. Otišli smo do WC-a, ljubili se, zavukao mi je ruku u  gaće, i da, desilo se, i ovaj put…
„Kurvo, sve ste vi iste!“ – rekao je odlazeći.

Ostala sam sama, izašla na ulicu, bila je tamna i pusta baš poput moje duše.
Unutarnji glas uputio je tati riječi koje on nikada neće čuti:
„Tata, ne, ja nisam kao ostale djevojičice, one djevojčice koji su večeras u kući, čitaju knjige, vode noćne razgovore o umjetnosti i dive se večerašnjem crnilu neba. Tata, znam da nisam kćerka koju želiš, a ko bi želio kćerku poput mene? Niko. I sama se sebe stidim. Ti si umjetnik, i znam da me slikaš u bojama suprotnih od onih koje predstavljaju mene, i znam da bi volio da crtaš mamu i da ti i ja zajedno joj dodamo boju ljubavi. I nikada mi nećeš aplaudirati dok me gledaš kako uzimam diplomu i smiješim ti se u znak zahvale. I nikada me nećeš vidjeti u bijelome i izvesti nekome čovjeku, ponosito sa suzama u očima reći:  – Čuvaj mi je. –
I nikada moje dijete neće stisnuti tvoju ruku jer ja nikada neću biti majka. Loša kćerka nikada ne može izrasti u dobru majku. I znaš tata, pusti ljude i njihove priče da si možda loš čovjek, da kćerku nisi odgojio i da je razmaženo deriše. Dobar čovjek ne mora roditi dobrog čovjeka, zapamti to tata.“
Otrijeznila su me kola hitne pomoći ispred kuće. Tati su uzalud davali pomoć, nije se probudio.

Moje buđenje uslijedilo je nakon mnogo neprespavanih noći.
Ušla sam u njegovu sobu, još je mirisala na njega, još je disala njegovim mrtvim plućima. Na stolu je stajala Kišova „Enciklopedija mrtvih“ , uz nju je umirao i u isto vrijeme liječio se. Uzela sam onaj njegov debeli rokovnik u koji je pisao svaki dan i čim bi neko došao u sobu zatvarao bi ga. Duša je odmah pronašla ono:
„Draga moja kćeri, i večeras si izašla, i večeras ćeš završiti u rukama nekog diva. Trebao sam te zaštiti od svih tih divova, ali nisam, jer sam i ja u tvojim godinama bio div. Zavlačio sam ruke u gaće maminim princezama, privlačio ih svojim umjetničkim duhom, slikao ih gole,  vodio ih u krevet i poslije ih ostavljao nazivajući ih… sramota me i izgovoriti tu riječ. Svake sedmice nova žena, i sada, kada vratim vrijeme unazad, ne vidim razliku između onih žena koje sam nazivao tako kako sam ih nazivao i sebe. Koja je razlika u tome kada to žena radi i kada to muškarac radi? Nikakva.
Kada si se ti rodila sve se promijenilo, postala si jednini smisao moga postojanja. Zbog tebe sam postao drugi čovjek. I izvini, kćeri, što nikada nisam bio dobar tata.
Volim te.“