Knjiga koju čitam
U knjizi koju čitam je četiri poslijepodne i sunce prelama mekano svjetlo preko Havane, misli bacam kroz prozor i gubim ih svega par metara od balkona jer i tu je četiri sata ali nema nikakvog svjetla osim ovog umjetnog sa izloga i prvljavih prozora i mrak je i neka neodlučna kiša pada i mrsko mi ih je tražiti u mraku, po hladnoći pa bježim nazad u sobu i vraćam se knjizi jer ipak su svoj šef i vratiće se kad im bude volja.
U knjizi žena svlači haljinu preko glave i vide joj se gaćice u procjepu između nogu, kosa je rasuta preko lica i preko vrata i ruke se klate u zraku i ne znajući gdje s njima gase svjetlo na šalteru i gube se pod čaršafom.
Još uvijek nema misli i pogled skrećem na lijevi monitor s kojeg me Lissie vodi u neke plavičaste sfere, tamo kroz rupe ozona i negdje prema zvijezdama. I trenutno me ne muči nemogućnost napuštanja ove vrste postojanja i trenutno se izgubila nemogućnost prelaska u neke druge, mističnije dimenzije i postepeno se probijam dalje i više ali pjesma završava i ja se vraćam na stolicu i migam zbunjeno dok se melodija lagano prenosi po sinapsama i luči negdje na lijevoj strani mozga i kola krvotokom.
Knjiga se slučajno zatvorila i ja se ne usudim napraviti nagle pokrete jer ne želim rastjerati izmaglicu milosti i magije koja se mota oko glave i misli se polagano vraćaju baš u neželjenom trenutku jer već mogu da vidim one gaćice u nečijim drugim rukama i ženu kako nestaje ispod postalje bez da prepoznam boju kose i bez da prebrojim madeže na vratu, niz leđa i po lijevom bedru, i postaje veoma tiho i osjećam kao neko koplje duboko u utrobi.
Lissie, do your magic!
Obično poslijepodne
Završio sam s poslom ranije nego inače i sjedio, kao gušter, upijao sunce i pozdravljao se s ljetom i slušao “da nije možda stigla Jesen!?”, to mi je tradicija zadnjih par godina.
Djeca su u školi, roditelji na poslu, starci sjede po klupama, igraju šah, čitaju novine i tračaju o zadnjim dešavanjima; zvukovi motora, zvukovi agregata, zvukovi lifta, vrata, televizora i loše muzike; pratio sam jato ptica kako se mota oko zgrada, oko krošnji i visoko u zraku.
Preko puta, na drugoj strani grada se vide žuti bageri, kamioni, iskopine zemlje i male voćkice, stotine, u redovima, jedna iznad druge, i mali ljudi s crvenkastim majicama, i žutim kapama, i smeđim hlačama.
Nisam nikad imao šta mnogo da radim ali danas nisam radio baš ništa.
Uživao sam u slobodnim satima, žmirkao prema suncu i češao nos i bradu i stomak i dlan i kratku kosu na koju se pokušavam navići.
Sunce se probijalo kroz krošnje i slijevalo se po licu i po nogama i po šeširima a ja sam i dalje sjedio, raširenih ruku na obje strane klupe, podignute glave, posmatrao sam oblake i avion koji nestaje preko planina u daljini.
Govorio sam još samo deset minuta, i ostao sam tako još deset minuta, i još samo pola sata i ostao sam tako još pola sata, i ostao sam još pola sata, i još pola, i još pola a onda su se ljudi počeli vraćati s posla. I dalje sam sjedio na klupi i posmatrao. Izgledali su prazno, zamišljeno, nisu baš dobro izgledali.
Protezao sam se, zijevao, posmatrao ljude i ptice i sunce i krošnje i ništa me nije morilo i ni na šta nisam mislio, ni na lijepo, ni na tužno, ni na loše, ni šta treba da radim kasnije, ni šta treba da radim sutra, to je bilo najljepše od svega.
Nebo je mijenjalo boju iz svijetlo-plave u tamnu-plavu u crvenkasto-plavu, u tamno-sivu pa u crnu a onda su se pojavili sateliti i zvijzde tamo iznad planina gdje je avion nestao ranije.
Blješteća, neonska svjetla su se popalila i promijenila se populacija ljudi, nije više bilo staraca ni djece ni sretnih usklika sa igrališta, zvukovi su postali glasniji, bilo ih je više, bili su bliži; loša muzika, loši tv programi, loše reklame, skupa auta, jeftine haljine, šarene košulje, glave zalizanih kosa, jeftine frizure i ubrzanost, kolotečina ljudi koja se kretala oko mene.
Nisam htio niti jedno auto, nisam se pitao kakva je niti jedna od tih žena i da li bi me češkila po licu pred spavanje. Mase, mase svuda, mase znaju gdje se dešavaju stvari, mase znaju gdje je dobar provod, mase nemaju razum, mase nisu zdrave, i više sam pripadao onim pticama na nebu i onom suncu u daljini i onom korijenju malih stabala u zemlji nego tim masama.
Otkrio sam malog pauka kako miruje na bedru, pustio sam ga da pređe na ruku, preko prsta i gledao ga kako se vrti u krug a zatim spušta na klupu i nestaje u sjeni.
Otkrio sam dvije mačke ispred pekare i psa u parku; otkrio sam da sam umoran, da je hladno i da sam gladan ali mi je i dalje lijepo bilo.
Posmatrao sam duge noge djevojaka, slušao muziku i hodao prema visokim zgradama koje su se dizale u visinu odmah iza parka.
Miris kukuruza i miris palačinki, nutelle i jagode; miris prženog mesa i kuhanog povrća me okruživao.
Sjetim se da imam pudinga u frižideru i produžim korak.
Stvarno glup post
Je l’ možemo stati, pitam u vjetar i stežem dlanove i grčim šake, je l’ može jedna pauza od par godina, evo tu odmah pored ovog drveta i polomljenog stakla i hladne klupice, evo baš tu pored loših grafita i izblijedjelih plakata, da, da, baš tu gdje psi vrše nuždu i gdje je trava zarasla, što ne tu, kao da je bitno gdje, samo da stanemo, da dođem sebi, da..
Ovaj post je počeo užasno.
Na predavanjima iz književnosti su nas učili da analiziramo i da gledamo dublje u riječi i rečenice i da tražimo uzroke i posljedice i da tražim skrivene poruke u metaforama o pticama koje ne čuju svoje vlasnike i hladnim zimskim danima i uvelim cvrijećem i gluhim psima ali, za boga, ko još želi da razmišlja o takvim stvarima, i kome je to bitno danas u ovom momentu osim studentima četvrtih godina koji sa sparknotess-a kopiraju tuđe misli i tuđe analize za šestice kod Selme, Ivane, Jovana ili kako god se zvala ta osoba koja ih uči tim nebulozama.
Sve imam a sve mi nedostaje, sve imam a ništa nije kod mene, sve imam a ništa ne znam, sve imam a okružuje me sve što ne želim.
Opet pričam s vjetrom ili s ona tri oblaka ili s onim pticama na žici, je l’ možemo stati, ostalo mi je toliko stvari da ne znam ni gdje idem kad me ništa ne čeka i nemam ništa da pokažem kad dođem.
Čekaj samo da pronađem one veličanstvene figure i maestralne metafore koje su mi izbijale ovakle gluposti iz glave; samo da pronađem jednog od onih likova, samo da još jednom zapnem tamo gdje sam bio i gdje pripadam; je l’ možemo stati tu jer nije ovo za mene i ja ne znam šta radim ovdje, ja ne znam kako sam tu došao!? Ali vjetar i dalje puše, i oblaci i dalje plove nebom a ptice i dalje gledaju s žice i nezainteresovano okretaju pogled ka sirenama dolje niz ulicu.
Ovaj post se užasno nastavlja.
Šta ću kad sam poludio, a ljeto je prošlo i daleko su dani za kratke majice i papuče i hladne sladolede, daleko su ljetne haljine i duge, zgodne noge, i majice koje spadaju s ramena i sunca iznad jezera i ribe što se trzaju po udicama i noćno nebo od kojeg vrat zaboli i od čijih zvijezda zaboraviš da postojiš; šta ću kad sam poludio i daleko su cvrčci i tople noći i kultni srpski filmovi i starije gospođe djevojačkih pogleda, i sad je vrijeme da me konačno, u potpunosti obgrle egzistencijalni problemi i da nemam vremena, da nemam volje, da nemam u sebi ni traga od tog traganja za estetskim blaženstvom; sad je vrijeme da žalim za kvalitetnom literaturom jer svemir traži ravnotežu, zato molim u vjetar da stanemo, da objasnim, da skapira da sam zbunjen i intelektualno osakaćen, da mi fale motivi, uzroci, posljednice, da mi fali zaplet i rasplet, i da ono što slijedi neće biti ravnoteža; ali o tome niko ne želi da zna, i nije lijepo da se glasam.
Baš užasan post.
Nema muzike, ne svira ništa u pozadini i ne tjera na maštu o ljubičicama i bosonogom hodanju kroz travu, ne miriše lijepo ne podstiče na lijep san. Problem je što je psihotično, problem je što je patetika, problem je što pokazuje kako je kad svijet propada.
Ali baš me briga.
Ako sve propadne ostaju mi četiri zida, ostaju mi prašnjive knjige s polica i jezik i voće, ostaje mi ogorčenje i mržnja i duge besane noći i kafanska svjetla i ljuti alkohol i mržnja prema filmovima, ako sve propadne ostaje mi da pronađem sebe.
Znam ja dobro ko sam, i mani me tih velikih previranja sa filmskih ekrana i iznenadnih saznanja sa stranica knjiga, mani me tih loših dramskih izvodbi, loših slika koje opisuju loših hiljadu riječi.
Je l’ možemo stati, eto pored tog drveta u koji gledamo od početka posta, i ne moramo dugo ostati, dajte mi vremena da pročitam samo par stotina knjiga i da poslušam samo stotinjak pjesama i da naučim samo nekoliko teorija o ljudima, historiji, postojanju, da se učlanim u neki okultni poredak i da saznam ko je započeo rat i ko je glavni u svijetu i šta se nalazi u dimenziji do naše i da vidim rub galaksije, dobro pristao bih i samo na knjige i pjesme, i možda još samo da naučim kuhati ljuta meksička jela i jela dugih talijanskih naziva i da naučim razlikovati skladatelje klasične muzike.
Kakav glup kraj posta.
Možda je bolje da ne znam ništa, možda je bolje da ne znam ništa o životu; nek sve ostane stakleno i providno, neka sve ostane na ivici.
Možda da ostanem pametan i sretan u ovom okviru i samo u ovom okviru; kad sljedeći put budete čitali sjetite se da ne znam o čemu pišem i da ne znam kako pišem, da koristim ove listove da zatvorim rupe u vratima i pukotine na fasadi.
Možda bi bilo bolje da imam blijede obraze i da pušem kolutove dima u lampe što žmigaju u noći, modža bi bilo bolje da pišam sa balkona, da iskorištavam žene, da ignorišem savjete doktora, da putujem u gradove blizu granica, da propadam u gradovima sa lijepim mostovima, da hranim golubove po klupama, da ne propuštam priče, da pratim nogomet i kladim se na veliko, da sanjam o staklenim venama i substancama koje će mi pokazivati svjetove jer ih ja nemam, jer nisu u meni, jer nisu oko mene, jer nisam u stanju pisati epove o pogledu s balkona, možda bi bilo bolje da sam ogorčen na život i svemir i da se varam i da se mrzim i da ne priznam postojanje boga i sudbinu; da imam bradu i sijedu kosu i pivo u ruci.
Stvarno glup post.
Vježbanje stvarnosti
Prošlo je tačno šest minuta otkako sam primijetio da je dva u jutro.
San se večeras izgubio negdje na jednoj od stotine stepenica, nije se pojavio na vratima ali sve ostalo se događa, sve ostalo leti, sve ostalo prolazi.
Playlistu večeras sačinjava cijela jedna pjesma i vrti se već satima, u prvoj knjizi Alisa se guši u vlastitim suzama, druga knjiga je poklopljena crvenim, žutim, zelenim, plavim i ljubičastim slovima i brojevima, drugu knjigu ne čitam već danima.
Zamišljam kako skačem kroz prozor a dole na ulici se širi pravilan krug prašine i kiša ne pada u tom krugu nekoliko sekundi, zamišljam da se kao neki superjunak lansiram u svemir jednim naglim pokretom, jednim skokom iz koljena i kako ulica puca ispod pritiska a gore je lijepo, vidi se plavi planet i svjetla i oblaci i oluje koje se formiraju.
Neko mi je rekao da moram vježbati stvarnost i da moram živjeti u sadašnjem trenutku i ja pokušavam pobjeći od djevojčica koje imaju samo petice i koje plaču zbog izgubljenih šnalica, i žena zaobljenih na pravim mjestima, koje piju vinu, idu na muzičke festivale i koje znaju za mene jer im uljepšavam imena popunjavajući krugove slova crvenom tintom u trećoj knjizi, ali zbilja je teško.
Pokušavam vježbu još jednom i gledam po sobi, gledam po stolu i već nakon par knjiga, jednog šarenog lizala, plave košulje i šarene kape stajem, jer soba je prazna i ništa se zanimljivo ne dešava u njenoj realnosti.
Što bar ne postoji neki pauk gore u desnom uglu sobe, da mi se pogled zaustavi na njemu, pripijenog uz mrežu, zašto svjetlost ne hitra po zidovima ili zašto se šarene pruge nemirnog sjaja ne igraju u mojim zjenicama, ili bar da je oluja napolju, ili noć nakon oluje, kada je i najmanji list u padu obdaren sa stotinu boja koje se razlijevaju pod različitim uglovima dok plovi prema crnilu i blatnjavoj ulici; zašto bar vjetar ne huji kroz borove ispred prozora?