Željko Perović

Poezija

 

MIR I TIŠINA

Često se desi na klupu da sjednem
Umorano tijelo da odmorim
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna
Šiba mi lice i ratuje sa tijelom
I srcem mojim

U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja u stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi

Ni pomišljao nisam
U parku na klupu da sjednem
Nekada sam u prolazu
Krajičkom oka gledao u bijele kose
I šešire do pola glave upale
Što bradom i rukama drhtnim
Štap čuvaju

Evo i vrijeme je promijenilo boje
Na granama požutilo lišće
Kao slike u albumu prošlosti moje
Ili su naočale suzne
Ili se nebo nije umilo
O Bože dali su vrata zaključana
Ili se hladan vjetar uselio
Umjesto mene utoplio
Mir i tišina!

© ŽeSP

 

 

 

MOJ PRIJATELJ LISKO

Moje sunce
Nebom se pokrilo
Veliko srce
U sićušno se tijelo
Ugnjezdilo

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

Vragolasto gleda
Samo što ne pita
Zašto si suze
Umjesto mene
Pozvao

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

Sada znam
Što znao nisam
Za ljubav moju
Ljubav je umnoženu
Vraćao

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

I eto spusti se tuga
Da plačem za druga
A nikada dosta
I uvijek je malo
Kada bi moglo
Lisko

I ja bih sedam godina za tvoju godinu
DAO!

© ŽeSP

 

 

 

M E Ć A V A

Koračam po ledu istine tvoje
Oko mene rulja povici parole
Mi nećemo dalje ovdje nam je bolje
Makar pili čaja iz ledene šolje

Kočijašu za me upregni saone
Kad konji pojure nek praporci zazvone
Vozit ćeš me tamo amo snjeg se topi
Ja ti nudim piće ako želiš popi

Ajd sad kreni popusti dizgine
Nek projure brda i doline
Šibni jače pa oni su stali
Vidiš da smo na okuci sami

Krš se začu pomjeri se stjena
Sve crveno bijelo vieše nema
Nek i dalje piju čaj iz šolje
Svima njima bit će tako bolje!

© ŽeSP

 

 

 

KAMENI LJUDI

Ipak ja htjedoh shvatiti tebe
Možda ni sada ja neznam te pute
Kuda bi čovjek treb’o da krene
Da vidi da čuje te kamene ljude

Tražiti nešto to teško i nije
Kad ono što tražiš ne okrene leđa
Vidim te tamo u pijesku se igraš
U zavjesi magle nekud se šetaš

Nemoć me bije a glas mi se gubi
Lebdim nad svodom našega htjenja
Pogledah preko a kamen se ruši
I pijesak je nest’o a tebe nema!

© ŽeSP

 

 

 

ŽEZLO

Polagano idem u suprotnom pravcu
Načinih pokret isto ko da hoću
Podići žezlo što osta od tebe
Al bolje je tako nek u sjenci vene

Tragovi su moji ostai u pijesku
Zavejana mašta već polako ledi
A kad kiše padnu i proljeće dođe
Umoran i sjetan ja ću biti ovdje

Nemogu do tebe a možda je o bolje
Sačuvati slike stihom skrivene
Osjećaj je ljepši kada niko ne zna
Kom pripade i bez žezla čedna!

© ŽeSP

 

 

 

POKIDANE VEZE

Jedna rijeka dva imena nosi
A žubori strasno možda i prkosi
Sanjaru na keju što krije ga tama
Nisam tamo a ti si mi sama
Ljubavi moja sta će biti s nama

Gledam Miljacku a žubori Sava
Lebdim noću od grada do grada
A kad čeznem tvoju sliku ljubim
Mislim ona uzvratiti može

O pogledi sjetni iz te tvrde lože
Čamite i blijedi vi budite dane
Evo i zima se hladna sprema
Nadanje moje što te ovde nema!

© ŽeSP

 

 

 

LJUBAV PRAVA

Kada se ljubav pravu iskreno voli i
Grli
Misli se na pola puta sretnu i
Zastanu
Jedna drugoj strasne riječi uzviknu i
Svinu
U naručje da podijele radosti srca i
Poljubca
Da čežnje u jednu želju sliju i
Dosanjaju
Započetu idilu na javi neostvarenu i
Milu
To je ljubav prava jedna i
Jedina
Od hiljade odabrana!

© ŽeSP