VOLJELO ME MORE
kao da su sa
svih strana svijeta
stizali valovi snažni
dok je morska pjena mrvila
sve moje strahove
tijelo se polako predavalo
vlažnim poljupcima
snažnim i pomamnim
ali nježnim dodirima
davno me volio neko –
voljelo me more
NEMOĆNE USPOMENE
Oko samo vidi
da zvijezde se još gnijezde
kao u neko sretno vrijeme
Pa bi oko što nestalo je
u olujama, što slutim u dodirima
ponovno sjalo
Zapljuskuju me modri
morski valovi, nešto me grije
praznim dlanovima
što pamte me
ili me zaboravljaju
dok na obali čekam
da me ustrijeli zvijezda
da nezaborav se nasmiješi
u tragovima mjesečevim
u mojim grudima
gdje samuju uspomene
KAZALJKE
Vrijeme kao pijesak
među prstima
kao praznina u knjizi
što zjapi nenapisana
Vrijeme kao pijesak
kao mudrost nepročitana
kao iskrice što pale se i gase
Sutra rano ću ustati
prije nego izblijede
dani i godine
Pokosit ću svoje sjenke
što sapliću me
Sudbinske kazaljke zaustavit ću
U bijeloj ću kočiji nicati
i ječati kao pjesma
još neotpjevana
akordima što grlit će
predjele krhkosti moga bića
KAO PORTRET
Ponekad samo sam suza
a mrak sam u svijetu tišine
i trun što zemljom hoda
Mogli su me donijeti vjetrovi
podići me iz pijeska
i kao sjeme raznijeti
Ime i porijeklo otkrivam zvijezdama
kad se posve umire
kad iz nečijeg damara
iz nečije suze kapnem i postanem
predispozicija za klijanje
za bubrenje i rast
iz sudbinskog sjemena
U sutone neke nad žalima
glas ili sjaj zvijezda mogao me
donijeti kao suzu prolivenu
u kiše, u žal da bi se kodom javila
kao jedna polovica cjeline
kao jedinstven
i neponovljiv portret
MAJČINO SIDRO
Samo da ne zalutaš
da se ne utopiš
u stranputice svijeta
govorila je majka pogledom
i mjerila dubinu mora
daljinu puta
kojim sam morala
Iako samo Ona ostaje
oslonac i jedini brižni putokaz
ipak me uvijek doziva suza
na putevima svijeta
Jer ostala sam njen mali
nježni kapetan svojih dubokih
sudbinskih voda i grč
sidra u grudima
Govorila je: Samo da ne zaspeš
na uzburkanim morima
kad jedra puna slobode i vjetra
zovnu na put
daleko od ljudske surovosti
daleko od zla
PITAM SE
Pitam se, kažeš
zašto su sjenke tako dugo
oko našeg vrata
Misao moja ti opetuje
da naše su note nerazdvojive
da isti nam je vjetar u kosama
Ne boj se
to je samo bezlična noć
naša lica utisnula
u dvije polovice mjeseca
Ne zdvajaj – strah nema
ni boje ni oblike
Igra je jednostavna –
mi smo jedno od dijve polovice
Pruži mi ruku
Zajedno možemo isploviti
iz svake noći i valcer ostaviti
za nove prilike
Potom slušati pjesnike
čije su nas recitacije dozivale
iz nepročitanih knjiga
i odvezivale sjenke
oko našeg vrata
IZDAHNUT ĆU SVOJU TAJNU
Tražeći te
prošle su godine
Ostalo je gnezdo
napunjeno suzama
Među nama
izrasla je planina
Njena studen
moje srce zakovala je
Tražeći te
upoznala sam
muku ljubavi
razlivenu po mom
čistom papiru
Kome ću izdahnuti suze
dok lutam
praznim stazama
dok milujem lažne
ukrase svijeta
dok mjesec nad bagremom
šuti tebe i tvoju ljubav
ŠETNJA
Pozovu me tako zvijezde
da drugujemo, da nadrastamo
nagomilane fatamorgane
njihova sjaja
i mlijeko mjesečine u baštama
Pozovu me tako daleka zviježđa
treperava kao u zasjedi
da tajna im vrata otvorimo
da ih nazovemo sestricama
Pozovu me tako jata daljina
ali samo jedan trepet oka
izleti iz vidokruga
i roj zvijezda zaogrne
toplim gnijezdom snivanja
AKO ME OSTAVIŠ SAMU
Ako me ostaviš samu
neka to bude na putu
neka bude na raskrsnici
gdje me napušta rijeka
gdje me sunce vrelim
pramenom grije
Ako me ostaviš samu
ne štedi me potopa ni kišâ
ni suza koje dušu izjedaju
samo neka bude na putu
gdje nemam ni oca ni brata
Ako me ostaviš samu
ne donosi mi u snove
svoje usne slatke
ni oči zelene kao proljeće
jer ja sam navikla da sama
i svugde izgradim dom