IZ NIČEGA U NIŠTA
Sivilo kože hladnoga neba vijugavo kaplje niz prozorska stakla
Vekovni očaj strpljivo vreba u režućem vetru a zaklona nema
Istina mračna koja je srca dodirom straha tiho dotakla
Ćivot za boga i pokop za život svekolik odavno, strpljivo sprema
Evolucija spora bez plana i uma gura čoveka u zaslužen mrak
Meandriranjem užasnog životnog druma, nas prikaze lude i same
Očajna bića što sa svešću o smrti stupiše nevoljno u odvratan brak
Postaće ništa što isprva behu sred beskrajne, sterilne kosmičke tame
Ova ledna kiša ne pada za nas, ovaj vetar oštri ne poznaje nam lica
Mračno gusto nebo ne čuje nam glas, tek prazne dubine mrtvila skriva
Ritmično, sablasno dok bliži se čas za kraj što se šunja kao podli ubica
Eno u daljini poslednjega kralja, monolitnog, crnog, uspravljenog diva
To nadgrobni je kamen jadnog čovečanstva izbrisanog kao neuspela skica
Izroda prokletih što rodiše se greškom u kosmosu koji večnom smrću sniva
NIKADA
Šuplje jezgro koje lebdi u sterilnoj noći
Oseti u praznom srcu žudnju kojom vrišti
Za svetlošću životvornom da tminu poništi
I naslika obris zore što će jednom doći
A Noć se smejala
I smejala
I smejala …
… zauvek .
ROĐENI DA SLUŽE
Vekovi gaženja, biča i tame
gmizanja u blatu, truleži, krvi
ponašanje zmije, podlo i smradno
po duhu poslednji, u izdajstvu prvi
namesto pera meci i kame
poreklo nisko, vašljivo, jadno
Slomljenih kostiju
dočekaj svitanje
lišeno neba
beznadno, hladno
Srce kurjaka laje
dok njuška zube kezi
ima sve da ti otmem
a ti u grob poslušno lezi
i puzavac sve svoje daje
kičmu gumenu zgrbi
pred bratom gnusnim što treba
da visi o najbližoj vrbi
te sanja da gmizavac nije
već zver što žedno
krv slabijih pije
u senci sopstvenoj bedno se krije
s njom postaje jedno
k’o da bilo ga nije
Krpa što smradom ropskim vazduh kuži
rođena da pati, drhti i služi
tavorenjem jadnim svet kvari i ruži
i trpa ga u vidik
sve uži i uži
Nema ti spasa, robovska sorto
sama si sebi kamen o vratu
od sabraće svoje
kurjačkog srca
dobijaš jedinu
moguću platu
HIMNA PALIH, ZLOBNIH, MALIH
Podlo kao tiha bolest, hodom gladnoga šakala
ka krvavom mesu ideš, vođen bedom
sitne duše
niskog roda, iznikao iz čemernog, smradnog kala
tvoje laži, pesma zmije, svu lepotu
sveta guše
Ti si sluga večnog mraka, secikesa i vampira
onaj koji uvek greši, uvek sudbu
crnu bira
usred grudi bedni, gnusni kukavičluk gnezdo svija
dom tvoj, vašar neukusa, postao je
deponija
Škripa retkih, trulih zuba
himna palih, zlobnih, malih
cedi se sa sramnog stuba
ponos tone, razum klone
Škripa kičme koju gruba
sila svija, dok kamdžija
kida meso kao guba
opelo je za milione
Prodao si za stakliće sreću i živote naše
pregršt laži platilo je krađu Sunca i
smrt neba
osvit sveta u kojem se ljudske senke zore plaše
zveket lanca, pucanj biča, nagrađen je
korom hleba
LOVE IS A STRANGER AND THEN YOU DIE
Zdravo, marionetice od mesa
kako tvoje polomljene kosti?
Kako tvoja izgažena duša?
Nikako, jer je nema
ni onostranog
ni milosti
samo zadah trulih telesa
i očaj koji mrvi kao presa
odgore te ne gleda niko
i kosmos vapaje ne sluša
Zar to veoma zabavno nije?
Sve crkve
sve religije
samo su hijene sa osmehom žileta
a svetac
mirotočivi
toplom se krvlju odojčadi mije
Zar ne znaš da si tek krhki, bedni uljez
u pustom lavirintu besmislenog sveta
bez cilja, bez plana
crnoj zemlji hrana
nevažni pion
u gnusnoj koloni
nepodnošljivih
pretećih dana?
Ali ljubav, ljubav, vrišti tvoje krvavo grlo
probodeno nemilom, hladnom kamom nade
ona je srce svega, jedina mogućnost bega
ono zoru smisla od večne noći krade
inače sve je užas
pakao, obmana
nasumično nastala sred beskrajne praznine
mrtvila večnog i konačne tišine!
Opiri se, ne veruj, lutkice od mesa
moli svoje bogove, žrtve im prinosi
ništavila ralje odavno su spremne
ti si samo travka koju tama kosi
PLEŠI, ĐAVOLE, PLEŠI
Pleši, đavole, pleši
svirkom i likom
veštičjom cikom
tugu moju neznanu teši
pleši,đavole, pleši
sa pijanim vojnikom
i na uže osuđenikom
samo breme mog bola razreši
na sekund , dragi demonu
nek plami patnje klonu
a ti tancuj, pevaj, milo se smeši
nimalo kao fantom što pozna ukus krvi
veselo, jer zna da nema sile da ga smrvi
Pleši, pali anđele, pleši
dok grad ovaj tone u noć…
REPTILI SE BUDE
Reptili se bude i oči hladne dižu
u beživotna, trula, žuđena nebesa
crna krv im struji kroz pregojena tela
Jezicima račvastim zube oštre ližu
gladni smrti čovečanstva, žrtvenoga mesa
prinesenog uz riku sveopšteg opela
Pokorno se baci
u osveštanu mrežu
celivaj im ruku
dok ti grlo režu
Podvodi im decu
gluv na plač i vriske
grehe tvoje brišu
brojanica niske
Ponosan
budi ponosan…
Istorija staje, a potom se vraća
u doba hladnoće, sumraka i strave
gde Kralj reptila vlada, a njegova braća
nebo gnjilo, crvljivo žrtvom ljudskom slave
Zar nisi tako hteo, o reptilov slugo?
Zar bi iko ikada poželeo drugo?
Zar dete svoje videti uništeno želiš
I čovečnost svoju sa gušterom da deliš?
Ova sveta pustoš, ovaj mrtvi horizont
nekrofilna, jalova i konačna kob
pobeda je tvoja, jer su te na front
poslali reptili kojima si rob
Ponosan
budi ponosan…
STARI ĐANKI MARŠIRA U SMRT
Nek te svuda prate jata lešinara
dok se zamka propasti oko tebe stvara
nek telo tvoje vešala senku uvek baca
a zla kob bolom pretvara u ispijenog mrtvaca
Ubijaš se odvratno sporo
ne mrzi te dovoljno ljudi
ubrzaj svoj bedni fijasko
da sledi ti dah usred grudi
čovekolika crna rupa
tek to si oduvek bio
sin škorpije i bubašvabe
iznutra jadan i gnjio
sačinjen od laži i mraka
plod njihovog ogavnog braka
bez vrednosti, srca i stida
hijena što krvav plen kida
Neka te svuda prate oči prezira pune
da prijatelja i počinka nigde na svetu nemaš
neka ti priroda sama otrov u lice pljune
dok se očajan, slomljen, za san konačni spremaš
KROZ SVE GUŠĆI MRAK
Kopaj kroz gustu tamu
Kopaj, kopaj, bedni crve
Prstima krvavim, iskidanim noktima
Rij svoj tunel kroz noć
Grč grlo steže, strah ruke veže
Ali sudbina je jača
Od preklinjanja, plača
I zato
Kopaj, kopaj, mali crve
U neznano svoj put
Fantazmi u mraku, snovi, fantomi
Omekšaju teret straha što te lomi
Neznani cilj se bliži, okončaće se muke
Kopaj brže, bedni crve
Spas je na dohvat ruke
Tunel kroz tamu dovršen sad biva
Cilj njegov blesne ti kroz kosti i tkiva
Ni željen ni tražen, al’ dosuđen, zadan
I zato
Lezi, lezi, mali crve
U svoj kovčeg hladan
POBOŽNOST KALIBRA 9
Na današnji dan se rodio Hrist
Ljubavlju osvetlivši pustinje i polja
A ti, sada, pravoveran
I od greha čist
Slaviš trijumf samilosti
Pomoću pištolja
I pucaš u nebo, pucaš u noć
Kroz ruku ti struji
Božanska moć
Od stegnute šake
Do ramenog zgloba
Sa svakim metkom slabi teskoba
Smiren, sobom zadovoljan, ti prekidaš službu
Odlaziš da piješ u Isusovu slavu
A metak se survava kao mrtva ptica
Da bebi u kolicima eksplodira glavu
Garant bilo nekršteno.
LJUBAVNO PISMO ŠIRIOCIMA KUGE
Arogantna, skičeća horda gnusnih glodara koji šire nepodnošljiv smrad
Vulgarna i tupava, bedna, perverzna, uništiteljka ljubavi i nade
Amoralno, gramzivo puzi ovim svetom dok svuda seje bezumlje i jad
Kreature sposobne da i samom đavolu duboko, užasno se zgade
Samo napred, pacovi, izgazite razum, zamenite ga lajanjem kretena
Iskorenite humanost, napredak, smisao, nek postanu bleda uspomena
Izrodite žrtve da mučite ih sporo sa rešenošću čvrstom kao stena
Zarobite život u čeličnom stisku poput iskidanog, uzdrhtalog plena
Uništiteljski, s mržnjom sikćete na Sunce, vi niski gmizavci u travi
Monolitnim prezirom proklinjući nebo jer nadmoćno se nadnosi nad vama
Reptili bez srca koji noćne more ponosito snivaju na javi
Izumrite, zlikovci, tako je najbolje, nek halapljivo proguta vas tama
Talas moćni, titanski što pacovsku hordu zanavek počisti i davi
Epilog ispisujući vašoj groznoj priči dok šiju bednu surovo vam slama
JA, MRTVAC
Tvorac svoga kraljevstva
Kraljevstva praznih kovčega
Kovčega minulih dana
Dana koji će doći
Doći će pred ogledalo
Ogledalo kazaće istinu
I time okončati trajanje
Monarhove moći
Nastati
Biti
Proći
U hladnoći
maglene noći
Mrtvac,monarh
Truplo,kralj
Sanduka što se nižu
Monotono u dalj
Mrtvac, monarh
Leš, suveren
Krunisan plašjivim slepilom
Sa ičeznućem veren
Ja sedim na svome tronu
Opijen sobom kao vinom
Dok dani moji tonu
Pod sopstvenom težinom
OPALO LIŠĆE SVENULIH ŽIVOTA
Opalo lišće svenulih duša
U smrti svojoj prekrivač čini
Zemlje gladne đubreta trulog
U čijoj će nestati crnoj dubini
Dok šamar vetra strašljivo
sluša
Koji ga baca u
neznani suton
Jesenjeg dana
Čija je magla
hladna
I strana
Samo je
Trulež
Izvesna
Znana
Iako spora, dremljivom umu
Izgleda nagla
Surovo nagla
Svenulo lišće konačno tada
Shvata da najzad došla je smrt
Noga u čizmi na njega pada
I dok ga gazi , zvuk mu je krt
Jauk …
TIHA SMRT
Zarobljen između dva bolnička kreveta
u stomaku čudovišta što meso ti jede
izolovan bedemima apatije, ćutanja
vapaji tvoji ništa ne vrede
okružen ljudima što pomoći neće
smlavljeni udarcem sopstvene bede .
Kraj tvojega uzglavlja začuješ korake
zvuci tihi dušu ti lede
košmar se zaseca u tkiva, kosti
žaoke očaja hitro ga slede
nečujan vrisak ka nebu se diže
čelični stisak na hropac ga svede .
Koraci napreduju
glasniji
bliži
Nešto je došlo
da te
odvede
IZA PARAVANA
Iza paravana
U bezdan pada
Pognuta senka
Na bolničkom zidu
Topi se, klone
Izmiče vidu
Bledi, životu
Sve više strana
Lagano tami
Postaje hrana
A tako je mlada
Tako je mlada …
Misli bez svetla
Budućnost bez vremena
U noći plače
Ćelavog temena
Dani se tanje
Sve ju je manje
Trula krv spira
To postojanje
U telu Smrt cveta
Iz bačenog semena
Iza paravana
Potpuno sama
Odlazi život
Dolazi tama
POKUŠAJ ZAMISLITI
Pokušaj zamisliti, otpali listu
Dubinu smrti u koju toneš
Dok smežuran, lomljiv, treptiš i kloneš
Na masovnu grobnicu
Sabraće svoje
Od kretanja slobodnu
Od življenja čistu
Pokušaj pojmiti
Beskrajni jaz
Onemele kosti
Što okiva mraz
I ćutnja
Slepoga snega
Ne možeš?
Ah, nije
Ni bitno
Svejedno
Padaš
U njega
KOLEVKA
Ona je
Seme rađanja vere I nade
Ona je
Majka dogme, divljenja, straha
Sa sobom je nosimo idući putem
Na čijem smo kraju tek šačica praha
Ona je
Mreža senki iznad naših igara
Ona se
Obnavlja večno, besmrtna, sveta
Ona nas
Vodi kroz život I ponovo stvara
U gmizanju crva, putu muvinog leta
Ona je
Drvena
Glatka
Ravnodušna, nema
I čini se, izbavlja
Od bola I zla
Ona je
Kolevka
Koja nas ljulja
Dva metra
Duboko
Ispod ovoga tla
LOVAC KOJI SPAVA
Ja ne znam šta su emocije
Ja ne znam šta je uživanje
U grudima razneto groblje
U očima senka ništavila
Stalna gluma i skrivanje
Režeće gladi vuka
Koji prezire pravila
Osim plamteće želje
Da pretvori ljude u roblje
Koje sporo ništi i melje
Pod maskom jedino led
I vatrene misli o tkivu
Kako se kida i cepa
Iza privida ljudske topline
Požuda smrtnonosna, slepa
Koja ne podnosi dosadu
Groznu, lešnu, sivu
Život prazan i bled
I nebeske prazne visine
Sa mržnjom beskrajnom kune
Hodim sablasno svetom ovim, morima mračnih fantazija plovim
Niko me ne zna niti poznaje obmanu što život celi moj traje
Za sada spavam, na javi snujem dok iznutra pesmu vukova čujem
Jednoga dana, srce mi sluti, nikog i ništa sem nje neću čuti
ŽIVOTNI PUT
Kao dečak uvek odbačen i sam
Hladna, strana lica jedino što znam
Te podmetah vatre i posmatrah
Plam
Dok posede guta beznačajnih ljudi
Očajanja krike im lomeći od grudi
Da utehe cvet mi ognjeni ponudi
I
Buket moći koji briše bol,izgnanstva sram
Te kroz plamen meni šapće:
Po svaku cenu
moćan
budi
Kao momak sahranjen u ledenoj samoći
Devojke proučavam,nevidljiv, žedan moći
Bedne lutkice od mesa što tupavo gmižu
I
Gubitničkim putevima sečivu mom stižu
Jer staze slabih uvek krivudaju ka meni
I mojoj crnoj tašni koja pogled pleni
Uniformi plavoj, unutra nož, garota
Hapšenje,suđenje, javna sramota
Laž o pokajanju i za sudskog psihijatra
Presuda uslovna, u srcu
mržnje
vatra
Danas požar mržnje vlada, sutra će još jače
I moja verna omča za mekim grlom plače
Tek ugašene oči prihvatanje
Znače
Devojke sad posmatram, i torba opet tu je
Korak lovca izvežban, više se ne čuje
Fantastična strast me vodi
Od minuta do minuta
Berući vlažne
cvetove moći
Duž moga
životnog
puta
SENKA STAKLENIH OČIJU
Rano je resko januarsko jutro, ne pozna se još nebo od zvezda i od tame
Ubijeno prolazim putem iz more dok molim se drhtavo i u po glasa
Kraj prizora skarednog, ali ne i novog, oličenja nakazne apsurdnosti same
Emocije krvare, svaki dah me boli, zamrznut sam, klecam, nema nade, spasa
Senka bez tela u kapiji stoji srušene kuće; i zašto ima te staklene oči?
Vidi njima sve moje grehe i dane, stvara mi pogledom masnice, rane
Emituje misli mesto da zbori i tad ovo čujem kako prezrivo sroči:
Šta god da radite, zalogaji mali, čeka vas sudbina igračke i hrane.
Tiho drhtim od panike, mržnje, jer poznam demona koji ljudima se gosti
Euforičan od zlobe, i što ja u strahu pogled njegov hladan susresti ne mogu
Navikao nesmetano iz vratova piti i nehajno sejati oglodane kosti
Iznenada, senka zakorači ka meni: Volim da te gledam – zareža i skoči
Kao mreža zarobi me, dete koje vrišti dok fantomskom, praznom moli se bogu
Avet biće moje bedno obavija i koči, sve postaje senka i njene mrtve oči
NEGDE, SADA
U ovom spokojnom času, dok ističe
trenutni stih
ženi što ulicom mračnom
na počinak hita bez pratnje
prikrada se, tuđinskih želja
i neumoljivo tih
grabljivac s nožem da plodove bere
krvave, samrtne patnje
U ovom deliću sekunde,dok jednom
trepneš okom
negde na rubu šume, sa mirnim
ponosom zveri
Muškarac zakopava dete
u grobu po’ metra dubokom
i nastavlja dalje leševima
svoju vrednost da meri
U ovom trenu dok udisajem
šire se tvoja pluća
memljiva tama podruma
negde robinju skriva
koja mesecima preklinje
za milost
brzog smaknuća
mučitelja koji satire sporo
njenu dušu i tkiva
A ti si na sigurnom
stihove čitaš
i ruke dželata
ne sežu ka tebi
niti ikad hoće
barem ti se čini
ali, ni sve žrtve
očekivale nisu
omču oko vrata
niti da radi
zadovoljstva zveri
potonu u tmini
Negde, upravo
sada,
neko
nevidljiv
tone…
ON TE POSMATRA
Dok prolaziš kraj zidova ravnodušnih lica
krećeš se spokojno rutinom mirnih dana
životinjica rođena da postane hrana
nevidljivih, nečujnih , grabljivih ptica
On te posmatra
Dok planove kuješ, patiš i snuješ
nesvesna očiju hladnih poput snega
što tvoja su sena, tiha pratnja plena
smanjuje se šansa opstanka i bega
On te prati
Tvoja sudba sada više tvoja nije
lice ovog sveta vučje ralje krije
krvoločna volja sa srcem od leda
namerava da te gladnom nožu preda
On te lovi
Nestaćeš u agoniji i konačnoj noći
radi zadovoljstva i osećanja moći
bez smisla, bez nade, bez pomoći s neba
u betonskoj džungli gde senka smrti vreba
On je tu.
Sve je bliže.
Više ti nema spasa.
PURPURNI PUPOLJCI
Purni pupoljci , delikatni , nežni
prvi blagi znaci
novog stanja
stvari
Polako se probijaju
kroz omotač snežni
pružajući oku
svoje sveže čari
Podstaknuti prirodom koja večno kruži
i razgrađuje sebe da novi život pruži
purpurni pupoljci ,
delikatni , nežni
pesma prvog proleća
što postojanju služi
Gledam ih
i vidim :
Vidim svoje ruke , otečene , bolne
prekrivene čirevima grozne plave boje
povremeno pucaju , bljujući po sebi
proizvode bolesti što mahnito se gnoje
Ona sada napreduje , probuđena , snažna
i ove kese gnoja pupoljci su njeni
cena takvog preporoda nije joj ni važna
platiću je JA , jer ona je u MENI
Purpurni čirevi , odvratni , groteskni
prvi blagi znaci
novog stanja
stvari
Polako me guraju
pod pokrov od zemlje
koja se halapljivo
sprema da me svari