eutanazija sjećanja
riskiram povratak u rodni kraj
on nije više ono što bijaše
ni ljudi, ni mi nismo isti
u njihovom društvu
ni teme naših razgovora
iako me još uvijek
tamošnje nebo
osvaja tajnovitošću
a zvijezde su jednako sjajne
nebo se samo čini moćnim
a zapravo se boji zore plave
nije to više moj stari dom
svjesno riskiram povratak
dočekala me, od prošlog ljeta,
zaboravljena zdjela
na kamenom stolu pred kućom
poštanski sanduk
pun reklamnih letaka
naši izblijedjeti ručnici
za kupanje
na sušilu ispod loze
riskirala sam povratak
morala sam konačno
oprati posteljinu i
naše cvjetne jastuke
obrisati preostale tragove
tvojih prstiju na ogledalu
zimski vjetrovi raznijeli su
mirise prošlogodišnjeg
zajedničkog ljeta
danas skrivamo poglede
bila je dovoljna jedna
nehotično izgovorena riječ
da naše ljetne zavjete
učini ništavnima
znala sam da riskiram
povratak u rodni kraj
pokušavam se nasloniti
na Zid plača
i eutanazirati sjećanja
raj
smijem li uzet kaplje mora
s tvojega čela
kap po kap
i spremit ih u čašu
kao nektar
smijem li proći prstom preko tvoje tetovaže morske sirene
na lijevoj mišici
miris mora, stare brodske boje
vesla od cedrovine
tvojega broda
miješa se sa
svetim tamjanom iz kapelice
možda smo na pragu raja
o kojem su i prije nas
sanjali moreplovci
od Eufrata,
Fenicije do Mletaka
sanjajmo skupa taj san:
zlatnu oksidaciju
staroga sidra na krmi
kormilo neka bude u tvojim rukama
jer si zavijorio u meni
zastave svih boja
čuješ li:
ciklona je iza lukobrana
svjetla svjetionika su ugašena
ostajes mi samo ti
vidiš li platnena jedra u luci
lome se od silna vjetra
popustili brodski konopi
ostajem ti samo ja
to što te zove na pučinu
samo je –
fatamorgana
mrak i strah – savršeno uvrnuta kombinacija
ispucale mi misli
gule se
dok nisu postale prozirne
pa ih možeš čitati
a čemu ih skrivati?
vjetar ulazi u sobu
kleše oblike od dima cigarete
za stolom uobičajena tišina
ti i ja
mrak i strah – savršeno uvrnuta kombinacija
smišljam nove prozirne laži
kako bih zavarala sebe
ili tebe?
čemu zavaravanje kad se svaki od nas ugodno osjeća
u tunelu svojih misli
u mraku bez zvijezda
u blizini bez dodira i pogleda
naopačke je sve, uvrnuto do beskraja,
interpunkcija ljubavi je
na pogrešnom mjestu