LJUBAV POPUT SIBIRSKIH ZIMA
POTONULA POPUT TITANIKA
NEMILOST JEDNOG LEDENOG DEČAKA
Iz njega je uvek izbijala neka hladnoća, bio je poput Skandinavije
a koža mu je mirisala na Sibir
bio je beo poput snega na Arktiku
i nosio je crno odelo
kao kontrast uz njegovo bledo telo.
Vazda sam volela takve, hladne, sumorne i daleke
dečake ciji su osmesi zracniji od sunceve toplote
u zoru kada se tek budi
vazda sam se takvima davala ali nikad nekome kao što je bio on
najhladniji
najbolniji
najdalji
a opet najbliži
nije znao da grli, niti da ljubi
znao je da u snegu napravi skulpturu
s mojim likom
znao je da mi na prozoru kola od snega napiše ime
latinsku izreku
da sve svoje sa sobom nosi
a sve njegovo bila sam ja
bio je hladan i mirisao je na Finsku
i jedino tako je umeo da me voli
to čak i nije bila ljubav
ali me je ta hladnoća prigrlila
i eto šta je od mene danas napravila
Danas sam i ja santa leda
izvajana kocka sa sve 4 strane
ledeni breg koji je dovoljno veliki da sruši sve granice
osim njegovih
zato sam i otišla
da budem santa leda, ali sama
da budem onakva kakvom me je on naučio
pa sad stotinu sunašca pokušava da me ogreje
ali uzalud
otopila bih se na tren
ali na kraju dana opet bih to bila ja
ledena i strana
izvini, idealu moj
previše si bio leden
da bih te spasila
jer umesto tvog spasa
ipak, usledila je moja pogibija
i ne znam da li da ti na tome zahvalim
ili da te ne pogledam
ali izvini
ja ne umem da te volim
ipak ću samo biti izgubljeno vreme
izmedju dva čina tvog zivota
i izvini
ali svojim ledenim bregom
si potopio moj Titanik.
OLUJO
moja emotivna olujo
dokrajčila si me
kada si od mene
stvorila uragan u svojoj glavi
doživela sam agoniju turbulencije
jer ti, moja olujo
nisi umela da me voliš otresito
nego si me volela
tiho i povučeno
kao da sam prolazna
a šta znam, olujo
možda to i jesam bila?
eto, dopustih ti da me ubiješ
da me uvućeš u sebe
i odvedeš me negde gde me niko neće naći
kada sam to poželela
nisam mislila
da me zaključaš u dubini svojih vetrova
i da me poplaviš svojim rekama
a svojim kišama
da mi dokažeš
koliko sam tebi niko i ništa
moja emotivna olujo
evo, stojim danas pred tobom
i govorim ti da si uspela
za mene konačno više nisi emotivna, olujo
za mene si sad samo ono što je
od tebe ostalo
granje koje si opostušila
rečna korita koja si ispraznila
temelji koje si ostavila bez kuća
i zidovi kojima si cigle poskidala
za mene si od danas
samo oluja.
ĆUTNJA
Da mogu da čujem
Ono o cemu ćutiš
Da mogu da zagrlim
Ono što ti mira ne da
Da mogu da utišam svetski bol
Tvojih mladih kostiju
Koje još ne shvataju da su mlade
Da trče i jure
Da budu ono što ne smeju biti
Mlad si čovek
Kratak je život,
kratak za odrastanje
Da mogu da odagnam tugu
Svaki put kad se napiješ
Pa se setiš
Da sam ja opet, neko
koga bi mogao da voliš
bez izuzetaka
predumišljaja
I straha
A ipak, kad se otrezniš
za tebe sam opet samo
” moja mala sestrica,
moje zenice”
Da mogu ja tebi
te zenice da otvorim širom
i probudim pejzaže
koji će te obojiti
pravom istinom
O,kad bih samo mogla to
Možda bi me voleo
Malo više
Malo česće
I možda bi znao
Da sam ja ona
Koja te je pre par večeri poljubila
Dok si se gubio u beskraju
Alkoholnih pića
Dima i boli
I da možeš da me vidiš
Onako kako ja tebe vidim
Sada bismo
Razmenjivali
Poljupce kroz osmehe.
JEDNOM JEDNO NEKAD POSTALO JE NIKAD
Jednom se jedno “nikad”
provlačilo kroz tvoje kosti
uvlačilo ti ruke u dzepove
i izmedju redova ljubilo senku
to nikad se često varalo
da će potrajati
dugo je živelo, priznajem
u sokaku tvog prašnjavog grada
stvaralo je iluziju
o jačini svoje dobronamernosti
koje nije bilo
i mada su uvek govorili “nikad ne reci nikad”
to nikad nije odustajalo
bežalo je s’ vremena na vreme
skrivalo se unutar palminog drveta
i nakon mnogih propuštenih prilika
i izneverenih šansi
nikad je iza sebe ostavilo
samo jedno veliko “nikad više”
ŽIVELI MI,SREĆO!
Nazdraviću ti
za sve izgubljene godine
i davno potonule osmehe
nazdraviću ti
večeras
istom čašom
iz koje sam sa tobom pila vino
samo što ću sada piti
s nekog drugog kraja prostorije
i iz nekog drugog ugla
sada ću ti nazdraviti
za sreću i spokoj
tebi samom
to je potrebnije no što će meni ikad biti
a ti ništa nećeš reći
samo ćes oboriti pogled
i nasmejati se
tome što stojim pred tobom
jača nego ikad
a opet tvoja,
to ću delom uvek biti
ovo veče samo nazdravimo jedno drugom
za bolje sutra
i za jedno naše loše juće
budi mi dobar i ti
i ovo vino
kojim polivam telo
u nameri da zaboravim
činjenicu da te večeras puštam
i da ti uz zdravicu
i ovog puta
opraštam sve
LJUBAV JE UVEK LAGALA
Ljubav je uvek lagala
o mrljama na platnu
da si želeo saznao bi
u njima je bila prava istina
ljubav je uvek lagala
o danima u kalendaru
za tebe bi to bila sreda
i za mene bi uvek bio zauzet
čak i kada je nedelja
a za mene je svaki dan bio nedelja
jer sam bežala od svega samo da bih tebi bila bliza
kažem ti
ljubav je uvek lagala
o knjigama na polici
uvek bih ti na kraju dana ostavila tri knjige
ali nekako je svakog jutra
na polici ostajala samo po jedna
a druge dve bih nalazila ispod kreveta
zašto?
jer je ljubav lagala da me voliš
a tako nisi voleo ni moje knjige
ovaj grad od papira uvek je bio mali za nas oboje
zato je i ljubav lagala
ne nisi me lagao ti
lagala me je samo ljubav.