NAJTIŠA PESMA
Najtiša je pesma naše ljubavi
u njoj se ruke prepliću, uzdah čežnju prati,
ostalo bi da se zaboravi,
a poljubac bi trenutak da zapečati…
Neka reč se tek u šaptu gubi
čisto da se iz sna nemiru otima,
onda se čarolija u stihu budi
tek da podseti koliko vatre u nama ima…
Najtiša je pesma naše ljubavi,
ona naše tajne vetru poverava
u njoj se voli, sanjari
sitnica usrećuje i zasmejava…
RADUJEM SE …
Radujem se sitnicama
u njima nalazim onaj trun sreće,
i kada se zagonetka izazova nameće sama,
dovoljan je osmeh ohrabrenja
da me dalje kroz život pokreće…
Sve ima svoje draži
I ona prekorna reč koja ponekad boli,
tada se ruka utehe traži
dovoljno da je neko uz tebe ko te zbog tebe voli…
Lep je osećaj da si nekom nešto
da mu značiš više od stranca,
da te zagrli zaštitinički kad ti je teško
bez reči, poput letnjeg povetarca.
Sve je tad mnogo lakše, drugačije,
da se korak smelo nastavi dalje,
nepotrebno je mišljenje svačije,
poruka se jasna, od srca šalje…
Radujem se sitnicama života
one mi u svemu mnogo znače,
podrška koja se nađe u tren oka,
da mi nacrta osmeh na licu
kad mi se plače…
NEŽNA DUŠA
Ono što me dotiče
što u meni osećanja penuša
može samo topla
i nežna duša.
Ono što može da me gane
u momentu da me pokrene,
to je obećanje i suza niz obraz
koja nehotice krene…
Tad me tuga do srži potresa
kao i pogled pun sete,
tad ranjiva duša
sliči na nevinu koju ima dete.
Ono što me u momentu obara
što ume da me iz stvarnosti prene
to su osećanja
koja ponesu i mene.
Preko svega mogu proći
i preko boli koju sitnica stvara,
samo oprostiti nikad neću moći
kada osećajnu dušu bezdušnik uništava…
DETINJSTVO MI SE U MISLIMA
Detinjstvo se u mislima vraća
ređa godine ko perle u nizu,
onda se savest sećanju obraća
kao da ga prekoreva
koliko je daleko, a ponekad blizu…
Ređa stare, požutele slike,
na njima nekad znana lica,
čuju se poznati zvuci muzike,
pesme…,
sa davno ispisanih stranica.
Detinjstvo se u mislima vraća,
obalama reke kroz uspomene šeta,
brodove mladosti ispraća
dok obuzima neizbežna seta…
Tako daleko, a tako blizu
vetar nosi senke starih dana,
još jednom se čeka na reprizu
ali prošlost je već odavno
negde ušuškana…
Detinjstvo se u mislima vraća,
bude na trenutak samo gost,
nit izdržljivosti je sve kraća i kraća
dok se lagano sa životom
ruši nevidljivi strpljenja most…
PADNI MI NA GRUDI
Dok kiša dobuje o prozorska okna
i iz dremeža pokislo lišće budi
čujem tihi šapat…,
-Padni mi na grudi…-
Tmina ima svoje čari,
munji se otima, u grmljavini se gubi,
još čujem tihi šapat,
– Molim te, padni mi na grudi…-
Da li je to san ili java
ista me rečenica čudi,
nešto u meni drhti, ne da da se spava,
zove:-Padni mi na grudi…-
O čežnjo silna, što sam ti kriva
da me nemir hvata ludi,
šta se to stvarno zbiva pa isto čujem,
– Padni mi na grudi…-
POLJUBAC
Poljupci se nekako posebno pamte
imaju draž kada se voli,
o njima se sanja, ozbiljno se shvate
to je pečat ljubavi kome teško ko da odoli.
Svaki ima svoju priču
nežnost i čaroliju koja za tren obuzima,
pod nogama podloge izmiču
uvek mesta za neki poseban ima…
Poljupci su poput magneta
pomamni su i nikad ih dosta nije,
u njima se uživa, iz čista mira zanoveta,
svaki neku zagonetku krije…
O njima se sanja, sa njima raste
osećanjima su izazov pravi,
ponekad se njima zaljubljeni časte
neki ukrade, tek da se neki momenat ne zaboravi.
Poljupci se nekako posebno pamte
imaju svoj ukus, svoju draž,
neki bi u realnost da izgubljene vrati
neki su imitacija, neki čista laž.
Najdraži su oni koji iz duše plene
i ostavljaju nevidljiv, ali i neizbrisiv trag,
o njima maštaju duše zaljubljene
poljubac govori mnogo, onom ko ti znači, ko ti je drag…
ONA TROŠNA KUĆA…
Ona trošna kuća na kraju sela
to je kuća moja,
u njoj je ceo moj život satkan
od hiljadu raspoloženja i boja.
Onaj puteljak što vodi do nje
na njemu je zarasla trava,
to je put do moga srca
u njemu ljubav obitava.
Ona reka što hukom teče
i talasima melodiju duše stvara
prisutna je u meni svako veče
dok vetar slavuju svoju čežnju poverava.
Opijaju me mirisi polja,
livade cvetne
dok cvrčak kroz klasja žita skita,
tu me čeka drvena klupa
zaklonjena u senci starih lipa.
Ona trošna kuća na kraju puta
moj je skromni dom,
sladak mi je u njoj hleb sa sedam kora
čije zalogaje gutam,
nazivam ih s ponosom
svojim životom.
NA TVOJOJ STRANI JASTUKA
Na tvojoj strani jastuka
snova ima bezbroj
zagrljaja, nežnosti,
poljubaca ko zvezda roj.
Skidaš želje sa oblaka
hodaš u svom divnom svetu,
tamo nema odjeka koraka
šum krila ptica u letu.
Tamo su sve tajne tvoje
tamo si ono što zapravo jesi
pogled su ti dugine boje
sve što je lepo jednostavno
tamo se desi.
Na tvojoj strani jastuka
misli ispunjenju plove
praćene su uz nestašluk
tamo čuvaš svoje snove.
Zato svoju stranu nikome ne daš
jastuk bi otkrio tajne tvoje
jutrom ga dugo sanjivo gledaš
čuvar je tvoje duše…,
a snovi ga duginim bojama boje…
Zato valjdu jastuci i postoje…
NEKO TI JEDNOSTAVNO UĐE U ŽIVOT
Neko ti jednostavno uđe u život
nenametljivo, sasvim iznenada
ne znaš otkuda nemir,
šta je kovitlacu uzrok
plamen ljubavi te osvaja zauvek,
bez ograničenja, uslova i ograda…
Ispunjava svaki deo srca
i tada reči nisu bitne,
iz oka odsjaj zvezda svetluca
u duši bi da pronikne…
Sve je drugačije, sve je lepo
stvarnost se srećom boji,
ništa nije teško, nit daleko
znaš da neko u tvom životu
radi tebe postoji…
Svaki dah je kao muzika
svaki zagrljaj je kao svemir,
čeka se samo prilika
da se usne spoje
i da svom cvetu otprhne leptir…
Neko ti jednostavno uđe u život
nenametljivo, sasvim iznenada
ne znaš šta je svemu tome uzrok
sreća te obuzme i čini posebnim za svagda…
MOJ ŽIVOT JE POPUT FILMA
Moj je život poput filma
u kome razne uloge glume mnoštvo lica,
svakakvih intriga tu ima
do mnoštvo navijača i zajedljivaca.
U njemu često mnogi ušetaju nezvani
tek da po neki savet daju,
nameću neki svoj scenarijo
prave gužvu, a onda bez traga nestaju.
Ima tu i ljubavnih drama
tajne koje muče svakodnevice,
mržnje i srama
i onih suza koje nekontrolisano kvase lice.
Ima tu još mnogo toga
neprospavanih noći, sećanja razna,
sve to nose godišnja doba
vetar kovitla dušom koja vapi prazna…
Moj život je poput filma
kroz razne scene život vodi,
svaki trenutak je pun iznenađenja
ljubav pa i najmanja, nesebično mi godi…
U TVOM POGLEDU
U tvom pogledu sam samo prolaznik
koji se tu slučajno našao samo da se negde skrasi,
jedan interesantan mistik
koji nenamerno može iskre sumnji da ugasi…
U tvom pogledu možda sam samo senka
koja se uvek negde, iz čista mira, o zrnce peska spotiče,
odjek glasa koji dolazi iz daleka,
a taj trenutak iz nekog inata pred izazovom izmiče…
U tvom pogledu opstajem tek toliko
koliko je potrebno munji da nebo para,
nije se ovaj svet na neku brzinu navikao
svaka novina izaziva nemir, ogorčenje stvara…
U tom pogledu tražim svoj kutak
da se smestim bez suvišnih pitanja,
u srcu nosim ljubav kao smotuljak
samo da nađem svoje mesto u nova svitanja…
A ta svitanja bez pogleda tvoga
ne mogu život duginim bojama da oboje
uvek traže nekog valjanog razloga,
da opstaju, ali oni bez tebe i ne postoje…
NE DIRAJTE MOJE IME
Ne dirajte moje ime
ono mi je kao i sama svetinja,
jedino se mogu pohvaliti njime
neraskidivim vezama , korenima ,
vatrom drevnog ognjišta koji u duši tinja.
Ne menjajte ga bez mog znanja
takvom činu sudi kletva,
ne vredi izvinjenje, nema praštanja,
ime je deo mog zaveta…
Ne dirajte moje ime
ma kakvo da neobično zvuči,
ono govori ko sam, šta me brine,
o jednom me isto uči…
Zato se često žestim i ljutim
kada mi ga namerno gaze i ruže
ne mogu ravnodušno preko toga preći i prećutim
znam da je to s namerom da me rastuže.,
Ne dirajte moje ime
njima se generacije prepoznaju, broje,
deo sam njihove krvi, geni ga posebnim čine
dok ga nosim i oni postoje…
Zato nemojte mi ga menjati
vreme će zadnje izreći svoje…
NISAM JA TEBE ZABORAVILA
Nisam ja na tebe zaboravila
to se samo ćutnja pretvorila u uvo
misao u spektar boja
kako bi tvoj lik očuvao.
Nisam na tebe zaboravila,
nebo u tvojim očima krije zvezde
čitav jedan svemir tajni
koje oblaci ganjaju dok prostranstvom jezde.
Samo ne smem načiniti nikakav pokret
da te šum iz snova ne probudi
trenutak se zbunio, zabavlja se iznova
hteo bi tvoj dlan prećutno da poljubi…
Nisam ja na tebe zaboravila
tu sam, bdijem do tvog uzglavlja
uvek neuhvatljiva, nepredvidiva
molim Boga da ti podari sreću i zdravlja…
ŠTA POSLE
Šta posle kada se srca posvađaju
i kada mržnja stupa na scenu,
šta posle, kada se zavist i zloba rađaju
kada život naopako okrenu…
Šta posle…
Šta posle kada se ruke razdvoje
i zagrljaj se rasprhne kao da nikada nije bio,
reči ljubavi prestaju da postoje
u snu o sreći koji se snio…
Šta posle…
Šta posle posle suza kada kvase obraze
kada duša počinje da pati,
šta posle kada se lepe uspomene gaze,
a pravi razlog tome ne može da se shvati…
Šta nakon probdevenih noći
nervoze koja ne zna za granice,
kamo u samoći poći,
kako prihvatiti s poverenjem nove nepoznanice…
Šta posle kada se svemu kaže kraj
kada se polome želje i htenja,
kome i za šta tražiti oproštaj
kada nastupa tišina, nestaju uhićenja…
Šta posle…
jednog iskušenja…
Treba se podići
i krenuti dalje bez objašnjenja…
ZA KRAJ PRIČE…
Za kraj priče ne treba mnogo,
dovoljno je samo godinama
prikrivena istina
da se klupko odmota
pa da iluzije nestaju
poput dima…
Za neki kraj
ne treba nešto posebno novo
neki osmišljeni izgovor…,
dovoljna je samo jedna tačka
na zadnje slovo…
Za kraj priče
ne treba nada
niti neki poseban zaključak
krajevi razočaranima priliče
da se prevaziđe jaz dovoljan je raskorak…
Izbor koji nije lak…
MOJA LjUBAV
Moja ljubav je drugačija od drugih
nema epiteta niti kraja,
ona izranja sa uzdahom iz grudi
zauvek čarolijom osvaja…
Nisu samo tople reči kojima se iskazuje
niti je pritvorna i lažna,
ona je jednostavna, sobom nadahnjuje
nekad nastupa kao oluja snažna…
Moja ljubav je i ćutanje
podseća na mističnu, zvezdanu noć,
ponekad je samog vetra šaputanje
uzjoguni se začas, samo da pokazuje jačinu i moć…
Nekada širi svoja krila
i različitim intenzitetom kroz san proganja
podseća da je ušuškana sreća tu bila
traži nove izvore, kroz sva čula odzvanja…
Moja je ljubav i ljutnja
koja se za momenat u plamen pretvara,
bori se protiv onog što rađa slutnja
nekada sobom zamara…
Moja ljubav je drugačija od drugih
uvek je tu i strpljivo čeka,
u čudu se opire pretnji i studi
nekada previre ko uzburkana reka…
Moja ljubav, uvek je tu
iz prikrajka vreba i čeka…
NE DAJTE…
Ne dajte da lagano zamre selo
na ulicama dečja graja
ne dozvolite da se tišina ušunja tu i tamo
u svakom sokaku starog kraja…
Ne dajte da prašina kroz vreme
pokrije ikonu sveca
čaroliju vragolija
sa kojima rastu naša deca.
Ne dajte da se ugasi slavska sveća,
staro nasleđe i zavet
sa njima običaji, s praga sreća
jer deca su naša budućnost, naš svet.
Ne dajte da tragove prošlosti briše vreme
zamre žagor na ulici,
gostoprimstvo kojim se oduševljava gost
muzika i pesma, veseli uzvici…
Jer ako utihnu sokaci
kada se prozori zatvore
ostaće samo starci
koji neće imati sa kim da progovore…
Zaključaće se kuće,
slegnuće se tišina,
tamo gde nema dece
hladnoća se prostorom prožima…
Ne dajte da lagano selo zamre
na njegovim ulicama dečja graja
jer kada se tišina ušunja
nestaće pesme iz starog kraja…
NIKADA NEĆU…
Nikada neću obući belo
i pred oltarom reći ono presudno – da,
zaklela sam se, svoju odluku sprovešću u delo
nema više iluzija, nema više sna…
Neću da lažem sebe,
ta misao se javlja često,
zakletve mi više ne vrede
svaka je teška ko i samo prokletstvo…
Zarekla sam se da ću ćutati,
progutati o sreći i zadnje slovo,
neću ni vetru tu moju tajnu odati,
niti šaputati,
ona mi je teška ko olovo.
Nikada neću obući belo
niti ću venac staviti na glavu
trenutak me je jedan sa tvojim –ne
jako zaboleo,
a mislila sam da je onaj pravi…
Zato ne volim belo
niti mi je do te boje stalo
nešto mi se tada iz duše otelo,
a želela sam od života jako malo…
NEKAD NEKO, DANAS NIKO
Nekad neko
u svim porama
u koraku
u dahu,
sada niko
u setnim zorama
samo umorna stvarnost
koja se gubi u strahu.
Nekad obećanje
iskonska želja,
izvor nadiruće sreće,
sada razočaranje
krhka čežnja
slika sagorele sveće.
Nekad ceo svet
razlog previranja
sada niko
u životu kamen
razlog još jednog posrnuća,
spoticanja…
Nekada je bio sve
a sada ništa
samo sećanje koje sobom guši
sada posrnuće
sa bolom u duši.
Nekad inspiracija
razlog za boljitak,
prvi korak
i poslednji pokušaj
da se jedna ljubav
smesti
u vremenski svitak.
Nekad neko
danas niko,
to je zagonetka života
u nju još niko nije pronik’o
tu je još da koji trag ostavlja
nadu pokopa…
NEMOJ PLAKATI
Nemoj plakati,
jer svaka suza ima priču za sebe,
svaka dotiče, a tad se bojim da nećeš zastati,
a moju dušu lako može suza da zavede…
Nemoj plakati…
Svaka situacija ima izlaz
svoj smer,
teško je kišu suza shvatati
ona produbljuje jaz…
U takvoj igri ne mogu igrati fer.
Nemoj plakati…
Medalja ima dva lica
a ja sa jedne strane ti ne mogu pomoći,
mogu ti pružiti ruku utehe,
poći nekim drugim putem u svojoj nemoći…
Nemoj plakati,
strpljenja imam jako malo,
obriši suze sa obraza,
i nasmeši se
nemoj povrediti one kojima je do tebe stalo…
Nemoj plakati
ma koliko da mi je žao
ne mogu pomoći anđelu koji se sapleo
i pao…
JA ŽELIM SAMO MIR
Svaki trenutak je obojen pretnjom
zveckanjem oružja, pozivom na krvavi pir,
dan se gubi sa nekom pometnjom,
a ja želim, ljudi, samo MIR.
Smrt na svakom koraku vreba
trpeljivosti je sve manje,
malo više smeha i sreće treba
ljubav među ljudima i razumevanje.
Pružite ruku prijateljstva svima
topao osmeh, pokažite dobru volju,
ma koliko razlika na ovom svetu ima
mir čini čuda i budnućnost bolju.
Nije bitna boja kože,
na kojoj se strani sveta živi,
Mir je ono što sve spajati može,
svojim duginim bojama da zadivi.
Nije bitan jezik kojim se govori,
mudrost je stara svima odavno znana,
za mir treba svako da se bori
njen ključ je među nama.
Pustite goluba da poleti
grančicu mira neka svetom podeli,
malo je potrebno nekog voleti
dovoljno je samo da se mir želi…
A ja želim samo mir…