Slobodanka Boba Grljušić

GLASIJA

 

GLASIJA

Tamo mirujem
sita onih
koji slušaju a ne čuju
u osami između plavetnila
na vrhu moje Glasije
čiji je rub sunovrat
mene glasnu ište
more valom
ptica lepetom
kamen mukom
ne brini za nas
od Glasije i sunovrata
nemaj straha

 

 

 

VODA

O njoj se može pisati
ali ne i dopisati je cijelu
ona u riječi ne staje i ne traje
možeš je očima piti i stalno žeđati
uzvraća snovima našeg srca
tajnovito hrani i ozdravljuje
tihuj nježno ne skrnaveći je
glasom ni pomakom
osjeti kako te liječi