Fioka

slobodni umetnički prostor

"PJESME" Slobodanka Boba Grljušić

poezija


ZRELA TIŠINA

Nataloženo iskustvo težina nije
u zreloj tišini i osami
svjetlo odgovara zovu zapada
ne strahujem ispred prolaznosti
samo ponekad do kasno sjedim
u kutu
ispraćajući zadnju zraku dana
tišinu remeti
ujednačen otkucaj

 

 

 

PUTOKAZI

Naiđe tako neki dan
poput kamena težak
neumoljivo vukući ka dnu
tad treba stati oslušnuti
što tijelo ti šapuće
čujno samo tebi

sklopi oči jer
ispod kapaka tu
su putokazi
do prave

 

 

 

VODA

O njoj se može pisati
ali ne i dopisati je cijelu
ona u riječi ne staje i ne traje
možeš je očima piti i stalno žeđati
uzvraća snovima našeg srca
tajnovito hrani i ozdravljuje
tihuj nježno ne skrnaveći je
glasom ni pomakom
osjeti kako te liječi

 

 

 

NEUMITNO

Boriti se protiv neopipljivog
a tegobnog stalno
ne umiju mi usta
kad shvatim
shvatim i prihvatim
neumijeće
u dubinu se svoju povlačim
i snatrim

 

 

 

SUNCE

Po tko zna koji put
Sunce označi puni krug
i nađe me na istom mjestu
čini se a nije
otkrivajući ono tajno
u meni postojano
pravičan čovjek
sudac
nevidljiv
neglasan
koji nosi svoje breme
znajući koliko je
važno ići za njim

 

 

 

ISKANJE

Kao da išteš
napiši mi pjesmi o sreći
Ili stih bar
****
Nemoć sam
zagubila sam riječi
u dugom ne izgovoru
tužim potajno
šutim sve
ištem
samo ono me nemuštu razumije
šumi
kapima dodiruje
najavljuje

 

 

 

NEPREMOSTIVO

Ono daleko i ovo blizu
crno i bijelo
mješajući se daje olovno sivo
sapinje misli koje bi porodile riječ
povlačim se u šutnju i osamu
sputavam strah
za večeru uzimam čokoladu i jabuku
tek za kratko zaslađujem dan
prije sna
Iz inata

 

 

 

DOK KIŠA ROMORI

Romor kiše
pretvara mi misli u žute leptire
sapetih krila
na odmorištu
negdje onkraj uma
modre se kupine i trnje
na rubu tratine
miriše mokra zemlja
udišem miris koji doziva
mahnula bih rukom
ali nikoga nema

 

 

 

SREĆA

Strepim nad ovim tinjajućim svjetlom
dok ne ojača
i otvori širom kapije dana
propuštajući me da pratim vidljivu nit
izbavljujući me od teške noći
I ne pamtim više ni djelić teških sanja
U susret mi dolazi poznato lice
U očima ima mala sunašca
U rukama pregršt bijelih tulipana
sreća

 

 

 

PREPOZNAJ SE

Čuvam te u svom srcu
kao školjka svoj biser
od južnih valova mora
prepoznaj se
a ako već jesi
ne odgovaraj šutnjom

 

 

 

TEBI JEDNOJ

Zazibaš zrak neumoljiva htijenjem
Nalazeći me u trenutku kad želim
Odvojiti se od stvarnosti
Tvoje nečujno meni čujno i jasno
Tražiš dopiši me
Stvarnost si ti
Razvlačim već sročeno čineći mjesto
Tebi jednoj
Dopisujući te oplemenujem sebe

 

 

 

ZRELA TIŠINA

Nataloženo iskustvo težina nije
u zreloj tišini i osami
svjetlo odgovara zovu zapada
ne strahujem ispred prolaznosti
samo ponekad do kasno sjedim
u kutu
ispraćajući zadnju zraku dana
tišinu remeti
ujednačen otkucaj sata

 

 

 

OBLIK KOMUNIKACIJE
(Šutnja)
Za prvih pola sata hoda
More mi je s desna
I daleko od kratkovidnog oka
duboko
od uha odvojeno
Ne možemo se čuti
No možemo se osjetiti
Dobro je
razumijemo se

Za drugih
pola sata hoda
planina mi je s desna
I vrlo blizu
stameno šuti
šutim i ja
na rastanku samo zašumi

Dobro je
razumijemo se