Vila voda
Preko prsiju mi vila voda
riječni gaz napravila
tu moraš proć
neoprezno staneš li
srce ćeš razgoliti
a što ću ja bez tajne
dok prelaziš
na istoj strani gdje ti
sunce ponire
ptice tik iznad mene za tobom
lete
lepet im krila
mek kao paučina
u ustima mi pero ostalo
bijelo
ni tebe
ni ptica
ni sunca
samo srce tajna
i vila voda
NEJASNO
Ništa se u meni ne miče
sem nečeg nejasnog
kao da voda kaplje
na šaku soli
negdje daleko
u dubini
u duši nemir to li
RIJEČ
Ti si ono čarobno nevidljivo
silno osjetilno
kad me dotakneš
mičući me s ruba u sigurno
pretvaraš sivo u sve preostale
boje čineći sve više živo
u isto si vrijeme otrov i lijek
tad izgovaram te glasno
grleći tamaris u sebi šapućem
život je lijep
TEŽINA NEIZREČENOG
Od težine neizrečenog
oteščala
nesigurno hodam
zbunjujem zemlju
nježno drhti zatečena
nestati ja bih htjela
ljuti se tutnji
proći će
odagnaj tu misao
nije ona ta
koja razrješava
TREBALO BI
Trebalo bi kišiti
češće
čak svaki dan
tad bi se smjelo
plakati javno
ostali bi tajnom
razlog
i suza
NIZA OD NEZABORAVA
Žuti tulipani u čaši
rasute jabuke po stolu
do pola ispijeno bijelo vino
nož od srebra
izrezbarene drške
i vrč
iz davnine
***
Poljski makovi u bokalu
tvrdo kuhano jaje
dva suha kiflića
i ostaci šećera
na bijelom stoljnjaku
čekaju povratak
jedine radosti
***
U košari od pruća
rukovet
rascvale lavande
ostavljen
ispod
suhozida
nebo se ogleda u plavom
***
Okrnjen tanjur od porculana
pun vode
za modre ljubice
natrula prozorska daska
ima veselo lice
***
Žute ruže
u čaši od debelog stakla
u tanjuru
zlatnoga ruba
polovica marelice
dan u bojama sunca
***
Sok od ribizle
četiri cvijeta kale
svijećnjak bez svijeće
na tamnom stolu
miruje popodne
***
Jučer je bilo
devetnaest tulipana
boje vina
jutros
pregršt uvelih latica
i žive stapke
noć nije odolila ljepoti
***
Crno vino
i ribizle
ctveni gerberi
i bijela košulja
u kutu sobe
zaspala ljubav
***
Poljsko cvijeće
u glinenoj posudi
majstor
kraj nje
odložio krojačke škare
podne je
***
U kamenom prozoru
ivančice
slamnati šešir
s crvenom vrpcom
zadivilo se sunce
***
Margarite i pupoljak nostalgije
plavu vrpcu iz kose
moru je predala
za svog mornara
OČIŠTE
Netko je jednom zapisao drsku misao
„Priča valja kad život ne valja“
Tada nisam tamo gdje misle da jesam
Niti će me naći tamo gdje su me ostavili
moje očište je nevidljivo tuđim očima
nijemost i nevidnost postaju moje vrline
a moja priča koja valja ostaje neispričana
KARMEN
U osvit današnjeg
netko mi je
bezglasnim
najavljivao
tvoju riječ;
onu što su ti je dali
kako bi skrila misao
U ZRNU SOLI SVJETLO
Nemam više
vremena za slabosti
niti za radosti
kad mjesec vragolijom
izdužuje sjenke
žrvanj po mjeri tijela
život načinio
na svoj me način prisilio
no um se neda
ravnodušje mi nudi
tu premosnicu od
nemoći do premoći
opet
prepoznajem svjetlo
što zrcali se u zrnu
SVEOBUHVATLJIVA TIŠINA
Posred prsiju planina težina
ni riječ iz usta
ne može van
iskustveno mirujem
sanjajući san budnih
misli su okrznuvši me
ostavile znak
vratit će se kao pjesma
znam