Sandra Bogdan

VRAŽJI SANJAR

 

PLES SATURNA

Godine prolaze
Između mjesta na kojem jesi
i druge strane htijenja
granica je od tamnog i škrtog kamenja,
Zemlja kroz koju prolazi voda bez namjere
Svijet nepomičnosti

Godine prolaze
Te zloguke ptice grabljivice
odnose iz snova nemarnih sanjača
crne bisere i koralje
U flegmatičnom buđenju
bez smisla i cilja
razlozi tegobni
ili snoviti
kao opravdanje nečinjenja
postaju nebitni.

Godine prolaze
kaotično kretanje
slijepca i skeptika
vojnika i pijuna
redovnika i ludaka
Okreću se u plesu Saturna
muškarac i žena
na noćnom nebu
mokrom od samoće i suza

Sedam dugih godina
odricanja i pokajanja
u gorčinama dubine
u mukama duše
Sedam vrata pakla
bestidnih i ružnih riječi, i loših djela,
Sedam smrtnih grijeha
mrtvljenja u molitvi i postu
od moralnih bolesti
na tvrdoj postelji

Godine prolaze
poput sive i crne sjene
trpki su plodovi kušnje
Na vratima Svijeta
Otac je vremena
njegova šutnja
nije na razini smrtnosti riječi
U krvotoku neba pulsiraju naše nade
opipljive šine ispod srca kojima putuju naši snovi
do zadnje kapi krvi iznad otvorene zemlje

 

 

 

BEZ KARTE, U JEDNOM SMJERU
(Poruka u boci)

Biti samosvojan u svom hermetičnom mikrokozmosu
nag u svojoj emociji
poput asketa kojeg žulja introspekcija
dok kopa zemlju do središta svog bića
to je već stvar odabira
onog koji pozna buku tržnice
i prašinu usamljenog puta.

Biti osoban i intiman
u svijetu koji trga granice između kože i krvi
čin je ekscentričnosti
pobuna protiv silovanja
bodljikava žica koja razdvaja
tvoj i moj zvjezdani prostor.

Misli poput valova zapljuskuju grlo
teška kiša oprat će skorene psovke
loše zarasle posjekotine na srcu
crni talog na dnu dana.
Misli fluidne i eterične
poput notnih zapisa punih topline sunca
s kojima rađaju se ptice,
tako treba disati.

Biti pustolovan
bez rezervacije leta
bez kupljene karte
samo stojeći na mjestu
u pijesku kao uporištu postojanja
koje uporno se prosipa i rasipa,
Držeći bocu u ruci
s porukom kao vremenskim putnikom
otisnutom niz rijeku,
da plovi do neke druge obale
na kojoj stoji nepoznat netko
čekajući odgovor na svoje pitanje
Tako treba živjeti.

 

 

 

ČITAJ IZMEĐU REDOVA

Na uglu Reisnerove ulice
izgledala je kao šiljcima probodena
naslonjena na ogradu od željeza
Rekla je
Bit će još dana
ali ovaj nije takav.

I sad
Ja bih trebala čitati između redova
ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci
u čije rupe propadaju slova
kao prolaznici u neoznačeni šaht.
Život je protočna kanalizacija
odvratih filozofski
dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet
izgarao na krajičku cigarete
male osobne predstave javnog spaljivanja

Jednom sam čitala Jamea Joycea
bez točke i zareza struja te odnese daleko
ulijevaš se u Crno more
Možda su točke precijenjene
I kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta
Gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve
I gledati kako se pčele roje iznad poeme.

Imam susjeda
napustila ga cura
Svako veče slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona
Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka
Psuje i moli
a ja pojačavam ton dnevnika
Razmišljam o točki veličine topovske kugle
koju treba ispaliti na kraj balade.
Pozvonit ću mu na vrata
Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka
da završite s tom patetičnom blamažom
Moje umjetničko čulo trpi
Niste Vi James Joyce

 

 

 

DRUGI KOLOSIJEK

Prošli su dani žeđanja pod suncem.
U rominjanju kiše, hladnoća vodi dijalog s koracima prolaznika.
Muškarac ispranih očiju
sjedi sam za praznim stolom,
džepova punih zebnje.
Daleko od njega mirišu sretni ljudi.
Večernje sivilo kapa svoju boju s neba.
I psi šute u podnožju samoće.

U smotri života
stoje umorni muškarci,
sanjajući okus žene.
Mehanički,
ponavljaju uvijek iste priče
poput glasa s perona
koji podsjeća na vlak
koji polazi s drugog kolosijeka.

Rubom pločnika hoda žena
puna snage krvotoka
crvena jabuka sočna i slatka
koja čeka grube poljupce.
Za praznim stolom, muškarac je gleda.
Neka davna zaboravljena melodija
poigrava se sa sjećanjem sijede duše.
Htio bi se sjetiti kako je to opet biti voljen, a ne ovako,
utamničen u derutnim prizorima svoje napuštenosti,
odvojen iz kompozicije života, kao zadnji vagon na peronu.

Nitko ne ljubi mrtve ptice.
Krletke su pune ljudi,
koji više ne pjevaju o ljubavi.

 

 

 

BEZ PRATNJE ORKESTRA

Pogled samo plošno
bježeć od dubina
bez spoznaje bitka
bez okusa srži
samo plutanje
nikad zaranjanje
ispod mutne površine vode.
Priča nevidljivih ljudi.

Koračati nepreglednom poljanom unutarnjih monologa
U grčevitom pružanju ruku
za nikad kušanom slatkoćom plodova,
sučeljavanjem bijede s uzletom želja,
rasplinjuje se opijenost s omaglicom sanje.

Od mlohavih nastojanja
ljudi postaju glineni
gumeni
bijelo brašno i voda
Postaju stari kruh
zaboravljen u kalupu,
tvrde kore koja vonja na plijesan.

Grozničavo otvaranje ustiju
ne rezultira uvijek govorom.
Suvislim.
Neartikulirano,
bez vokalnih ukrasa,
sliči na utapljanje
na mokrom i prljavom pločniku.

Pod otvorenim kišobranom
sve je već viđeno
i pomalo otužno
U hodu pod kišom bez pratnje orkestra
odbijaju se perle od kišnih kapi iz rasute ogrlice neba.
Socrealistička poetika običnog dana
širi svoj zagušljivi miris,
poput rublja ostavljenog na dvorištu
da kisne danima.

 

 

 

ARITMIJA SRCA

Možeš li umirati malo tiše?
Ili reci nešto u obranu svog bola
ili šuti.
Govorenje o smislu
čin je pobune,
istina izaziva aritmiju stvarnosti
nevidljivi dijalozi remete ritam srca.
Noć je previše tiha
za tvoje obračune s košmarima,
hladne su ulice pod okom neona
i sve su duži sati nesanice.
Noć je dovoljno duboka
da proguta svaku izgubljenu nadu,
i drugi umiru u tjeskobi čekanja,
neki, svaki sat
neki samo jutrom u grubosti ogledala jutarnjeg odraza.

Okus mentola ispire gorčinu promašenih odluka
jutro je pametnije od večeri
a mi smo sve umorniji
i prtljage je sve manje
otkako smo počeli zaboravljati svoje želje
i gdje smo krenuli
i trebamo li se vratiti
uopće vraćati bilo čemu
osim svojoj praznini
u kojoj ne moramo
ništa objašnjavati.

 

 

 

POST SCRIPTUM

Draga moja,
ne mogu te utješiti
i najslađa jabuka ima srce od cijanida,
snove koje sanjaš zimi
ostvarit će se tek u proljeće
nema tu prema zaslugama
snovi bogatih jači su od snova siromaha
jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život
a varljiva nada posna je večera.

Mi koji ljubimo
bez barikada na srcu
sačinjeni od vatre koja se ne dimi
I pišemo pjesme na ničijoj zemlji
uzdajući se u milost božju
da bit ćemo nešto više
od kostiju koje trunu
i guraju se u utrobi zemlje
izopćenici s alibijem zvijezda
odmetnici od kaosa bez smisla.

Jer ionako,
umirati polako sa stažom promašenih sati
isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice
kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti
jedino mjesto utjehe.

 

 

 

DUHOVI BEZ KOŽE

Reci mi,
kako živiš,
u ova tmurna zimska jutra
stoji li iza tvojih leđa
stranac u crnom kaputu,
osjećaš li na vratu
hladni dodir nevidljivih ruku?
Bude li te noćne ptice
i pritišću grudi,
godine bačenog vremena,
svatovi u crnoj odjeći koji tuguju
poput braka koji ne obećava
i vodi te u propast.

Vrijeme je plaćanja dugova
čovjek, životinja, biljka, mrtvac,
bijele zmije prolit će krv sanjača,
potonut će snovi u bunar pun krvi,
neutješno i beznadno
poput loših odluka,
poput reanimacije mrtvog srca.

 

 

 

ŽENE KOJE JEDU OBLAKE

Žene koje jedu oblake
mirišu na kišu
kosu češljaju prstima
oblače jedinu haljinu
zgužvanu od prljavih dodira

Žene koje jedu oblake
noću okreću ogledala prema zvijezdama
i love njihove odraze
leže budne do jutra
zatvorenih očiju u imitaciji sna
gladne ljubavi
gladne oblaka
Žene koje jedu oblake
trnom ruže režu vene
i bol otupi s vremenom
kao što otupi oštrica noža

Možda će krv oživjeti mrtve snove
nebo više neće biti prazno
glad će utihnuti
i žene će konačno zaspati
umorne od hoda po mjesečini

 

 

 

NOLI ME TANGERE

Ne diraj u moju tišinu
riječi su striptizete
sa srca gule kožu
Iza golih grudi
vojska je krvavih
koji gutali su metke
na ničijoj zemlji
na stratištu nade.

Ne diraj u moju samoću
u slobodu između dvije granice
ludilo je tempirano kao zadnje utočište od nemoći
Impotentni krvnici siluju istinu
uspavat će nas kao pse
koji u lutanju izgubili su dom
i ne pripadaju više niti jednom gradu
osim cesti, suncu i kiši.

Neke žene ljubile su kamenje
u svojoj viziji ljubavi
druge su sjedile mrtve
oponašajući disanje
(po očima prepoznajem ljude
koji će umrijeti).
U šutnji krvari nevinost srca
i uvijek je tako bilo
kad bi se kurve glasno smijale
svetice bi plakale
Na kraju svake priče
podvuče se crta
ispod grijeha i kajanja
živjeli smo prljavo
živjeli smo čisto
na ničijoj zemlji
na stratištu nade.

 

 

 

SVE ĆE BITI DOBRO

Sve će biti dobro
jednog dana
kad više ne budemo u tom danu
u noći kad cvijeće postaje crno
i miriše na izgubljene ljubavi.
I sjedit ćemo tako
u svom nijemom plaču
u ukletom satu
u kazalištu sjena
pljeskati mrtvima dok čitaju sonete
duge recitale tuge
o povijesti srca
i krvi koja postala je pepeo
a pepeo vratio se zemlji
u svom krugu od suza do smijeha.

Govore nam
sve će biti dobro
je li to utjeha
ili varka nade
sanjara na rubovima neba
između dana i noći
dok kroje nove zvijezde?

Sve će biti dobro
jednog dana
kad anđeli postanu ljudi
i duša postane bijela
poput krila ptice
dok diže se na vjetru
do sunca, do oblaka, ispod krova neba

 

 

 

JUTARNJA MELANKOLIJA

Jutro se otkrilo hladnoći
Neprozirno
Na ogradi balkona siva vrana
Stupaju olovni vojnici,
mažoretkinje,
žongliraju između kaosa
i privida kontrole

Melankolija me doji
svojim otrovnim mlijekom
Zadojena vještičjim biljem
hipnotično slažem rečenice
opčarana, zatravljena,
Vražji sanjar
na užarenom ugljenu
u potrazi za Svetim Gralom
Inspiracije.

Iz etera dopiru zvuci harfe
velška glazbenica i senegalski zbor
Kroz otvoren prozor
zvuk susjedove kosilice
nebesku blagost smjenjuje
oštrica svakodnevnice.

Trebala bih zaspati
na mekoj travi
na uzglavlju od vilinskog cvijeća
ispod neba na kojem klikću jastrebovi,
prožeta prazninom bez ljudi.
Usnuti
okus crvenih šumskih jagoda
nakon što se osuši rosa
Miris sanjive dunje s vrha ormara,
skrivena sjećanja iz ladice djetinjstva

Kad bih mogla zaspati tako
da se izgubim
iz svake pore zemlje
iz svake napisane riječi
ispražnjena od htijenja i žalovanja
I otisnuti se lađom
preko rubova svijeta
Kao žice na gitari
rastegnutih granica postojanja
do krajnje točke horizonta
Kad bih mogla…

Trebala bih zaspati tako
utišana u mekoći brujanja pčela i bumbara,
lelujavih misli
poput cvijeća koje njiše se u taktu vjetra,
I tako zanesena
rasplinuti se u spokoju
U iluziji beskonačnog dana.

 

 

 

SEDAM ČVOROVA

Samoća.
Mjesto na kojem si čista,
u odjeći skrojenoj od magle i mjesečine.
Na sjevernoj strani prozora
mjesec blijedi.
Miriše mirta i cimet u tvojoj čežnji.
Ali ljubav nije došla.
Lice je ostarjelo na način da ga ljudi više ne pamte.

Jedno jutro nastupila je Smrt sunca.
Problemi nisu nestali i pretvorili se u prašinu.
Kuća je rasla sa svojim zahtjevima.
Više se ne sjećaš što je prethodilo lošoj sreći,
možda si previše dugo gledala
u razbijeno ogledalo
pa se duša rasula u komade stakla.
U tom rasulu okrenula se još jedna godina.

Te noći, kad si odlučila umrijeti,
na poljima gdje bila su vješala
plakali su nevidljivi ljudi.
Tvoja duša raskrižjem izgubljena luta.
Crni psi laju, smrt ima opor miris i okus pelina.
Gledajući u dubinu tamne vode
skočila si u odraz univerzuma,
rastočila svoju bol od crne soli
u vilinskim krugovima.

Više te nema.
Tvoje želje umrle su kao djevice,
tvoje suze postale su mjesečeva voda.
Oslobođena čvorova života
snivaš,
pokrivena samo nebom.
Na kraju tame, doći će svjetlost.
A kad stigne,
vezat ćemo vjetar u čvorove
da nas više nikad
ne potope oluje.

 

 

 

PASIJANS
(igra strpljenja)

Možeš li žaliti umjesto mene
za onima koji nestali su
u tišini zemlje
u hladnoći vode
u iščeznuću sjećanja
jer ja ne stignem
stvarno ne stignem više
trčati za danima
i vući ih za rukav
da traju duže.
Ljudi s bakljama na kraju noći
mole za one
kojima jutra se rađaju u boli
Život je previše dug
za hod umornih koraka
i previše kratak
dok odmaraš ruke.

Neki su toliko dugo gledali u sunce
da ušli su u svjetlost
prije svoje smrti.

Vječnost u svojoj dokonosti
igra pasijans
vuče karte
do zadnje kolone
ravnodušna prema ljudima, suncu, mjesecu
satovima i kalendarima.

 

 

 

ŽEĐANJE

Diši
ispod kiše
suhog grla punog prašine,
još si živ
nismo mi rođeni
za marševe tame
mršava pseta i žilave ruke
pričaju o danima olovne tuge.
Neke žene
oblače svoja srca u željezne koprene,
golotinja duše
sablazan je za svijet koji ne mari
za ožiljke ispod kože.

Neki muškarci šute
pokraj svojih nagih žena
mlaka voda i mlake ljubavi
ne mogu ugasiti žeđ,
u pustinji dodira
usta su puna vode
ispod površine bola.

Stari sve
na neki odsutan način
u svijetu prozirnih riječi,
u tišini,
urušavaju se svodovi neba.
Crvotočina vremena izjeda misli
gusjenice sumnje žvaču naše nade
koje trebale su biti leptiri,
da smo htjeli,
da smo mogli,
da smo imali snage…

 

 

 

TANJUR I NOŽ

I svaka tuga
ima svoja vrata i ormar
haljine neodjevene
za trenutke čekanja
na nešto
na nekog
U kutu pognute glave
sjedi tišina
i sat više ne otkucava nova jutra
I svaka tuga
ima svoje lice i ime
i stapa se s prošlima
poput kaplji rose sa šutnjom zemlje.
Ne kupuj molitvama naklonost zvijezda
Nebo je korumpirano
anđeli varaju na kartama
i sudbine se ne poklapaju
u iščekivanju plesnog okreta
Sunca i Mjeseca.

Netko je navukao grimizne zavjese na dan
za stolom sjedi gola bol
ispred nje hladan je tanjur i nož
koji čekaju tvoje toplo srce.

 

 

 

VOLJELI NAS NISU

Dijelili smo ljubav
kao kriške kruha
malo tebi malo meni
uvijek gladni
nikad siti prosjaci
Voljeli nas nisu
u vatri koja kosti u pepeo prosipa
uvijek nekako
s pola otvorena dlana
vrhovima prstiju
doticali usne
gutali naše žudnje
kao gorku sol
i takva je ljubav bila
gorka i slana
pekla je oči
grizla je srce
nikad dovoljno poljubaca
nikad dovoljno zagrljaja
Voljeli nas nisu
kao zadnju odluku na tvrdoj zemlji
kao umirući žedno svoju čašu vode
sjedili su tiho pored gladnog srca
misleći
dovoljno je samo prisutan biti
a kroz otvorene prozore
polijetale su duše pune čežnje
za mirisom jasmina
nakon svibanjske kiše.

 

 

 

NEPOMIČNOST

Meni sivo nebo treba
ne želim da se budim
na ničijoj zemlji
oduzeta od sna
nit’ da pođem nit’ da stanem.

Meni sivi oblak treba
govor vrana
gola grana
društvo sjena.
U mojoj duši tiho rominja
neka tuga davna
pjevaju o boli
suze poput nota.
Ne naslanjaj se na zidove
moga srca
hladni su i vlažni
poput kiše na mahovini.

Meni zaborav treba
kao što živima treba krv
a mrtvima humak i tišina.
Kuća sam koja se urušava
od protoka vremena i starosti sjećanja.
Jednom ću biti proljeće u zemlji
iz očiju niknut će zeleni dan
opet ću biti živa u pjesmi vjetra
nečije buđenje u mirisu jutra.

 

 

 

OTROVANA

Ima tako nekih dana
kada nosim kamenje oko vrata,
Znaš, ja sam od onih duša koje odlaze u osamu napuštene zemlje
gdje mrtvi me tješe stihovima o vječnosti.
Listopad je, Rahela,
kraj tvoga otvorenog groba
raste grm kupina,
pun je dozrelih plodova.
Pričaš mi na hebrejskom
o tuzi bršljana
o djevojci koja je sad samo u zaborav uklesana
i nema više živih da je se sjete
od te davne 1886-te.
(U danima nijemog srca
suze postaju otrov.)

Možda sam otrovana okusom smrti
i kroz moju krv sada teče ljubičasta boja umiranja
dok grizla sam kupine
kraj otvorenog groba
u kojem snivala je Rahela.

 

 

 

USPAVANI DIVOVI

Uspavani divovi
rastu iz grča utrobe,
iz mračnog prostora klaustrofobije,
hrane se željama iz mizerije
nikad ispunjene praznine
uvijek otvorenih usta
nikad utažene žeđi
uvijek gladnih očiju
ispred tuđeg stola…

Jer život…
Napor je slomljenih nogu
da dignu se u visine…

U letargiji čekanja
dok bježiš kroz prozore svog života
u neku drugu stvarnost
s dekorom kiča i okusom prženog šećera
netko drugi
trebao bi
ispuniti tvoje želje
dok ti čekaš
u podnožju planine od ljudi.

 

 

 

PO MJERI BOGOVA

Ponekad
izađem iz svoje sjene
umjesto očiju nosim modrice
galerija priča o Evinim nasljednicama
koje prkose lozi bogova.

Šivali su mi kožu po mjeri drugih žena
ali tijesna mi je bila
i pucala po šavovima
i poput plavog krika
iz kojeg je nastao prasak zvijezda
iz svoje utrobe sam izašla
poput zmije koja mijenja kožu
ali ne i ime.

Znam da anđeli mirišu na prvi snijeg i bijela jutra
i da me mrze oni koji kleče
za oltarom od grijeha i kamenja
i zovu me
kurva
svetica
vještica
prokleta bila…

Šutjelo je prazno nebo
na livadi od zlih strasti i korova
neke ljubavi
teške su i smrtne su
u duši izazivaju trovanje
poput kiša koje ispiru otrovne cvjetove i mrtve snove.

 

 

 

VRTOGLAVICA

Čudno je kad anđeli stoje na zemlji
a nebo je tvoje tlo
umoran si da bi čuo Boga
On dolazi tek poslije
s mudrim izrekama
i Knjigom kajanja.
Govore ti da te vole
dok drže te za ruku
poput utopljenika kojeg dubine vira vuku na dno…
U vrtlogu života
tako si sam
i kad dolaziš kao prva jutarnja zvijezda
i kad odlaziš,
misli tvoje odvajaju se od tebe
kao bijeli oblaci što dalje putuju.

Krhko je postojanje
ništa ovo nije tvoje
i ne vezuj srce za ruže i snove
jer sutra ti nije obećano
kao mjesec suncu,
i zato
samo me voli kao ptica pjesmu
i dok sklapam oči prije sna
reci mi nešto nježno,
što plave je boje…

 

 

 

ODLAZAK

Zaboravi tu bol
ionako pripadamo samo smrti
u našim prvim koracima
već je zapisan put vječnosti.
Prije svih rastanaka
sadili smo cvijeće i slušali ptice
znali smo da možemo letjeti
i držati nebo pored srca.
Pjesme su samo vijenci tuge
stihovi mrve zemlju u suhom grlu
u žalosti grle se bršljan i bijeli ljiljani
a zemlja je hladna i mokra od suza.
I nije više važno tko je prvi zaboravio
da jutro započinje poljupcem
a noć zagrljajem
na usnama zaspala je šutnja
i ptice su postale nijeme.

Jednom ćeš poželjeti nasloniti se na drvo
i plakati dugo dok ne promrznu ti prsti
sklopljenih očiju čekati proljeće
I nije više važno
jesmo li znali
jesmo li mogli
ili više nismo htjeli.

 

 

 

GOSPODARI SUNČANOG SATA

Bili smo
zadnje vrelo ljeto
zadnji otkos divljeg cvijeća na livadi,
u mom snu
ptice su svijale gnijezdo
i zato su jutra mirisala
na ljubav i pjesmu.

Poljubac je bio nijema zakletva
obećanje trajanja
da nikad nećemo biti
budni ispod leda
i da gorjet ćemo,
dok oblaci ne postanu pepeo
a zvijezde mutna ogledala.

Godine su prošle
i ja više nisam ista
sagorjela je moja snaga
u okretaju kazaljki sunčanog sata.
Više ne znam postojiš li
i hodaš li još uvijek našom stazom ježeva…
Gnijezdo koje smo svili
ostalo je prazno,
ptice su odletjele u neke nove ljubavi
i padaju prljave kiše
s neba posivjelog od pepela.

 

 

 

I ANĐELI KISNU DOK MIRIŠU RUŽE

Ima tako nekih kiša
koje traže tvoju samoću
ugašena svjetla
pantomimu sjena.

Noćas ću slušati samo kišu
u tišini sobe okrenuta k zidu
i ptice ne lete mokrih krila
samo čovjek pognut hoda
pod težinom mokrog neba.

 

 

 

LINIJA ŽIVOTA

Ne dozivaj bijele labudove
dok noću klize površinom tvoga sna
S druge strane mosta,
kočija čeka tvoj odlazak.
U magli,
sjećanja imaju svoje ime
blijeda lica izranjaju iz zaborava

Ne odlazi
još danas ni sutra
dani koračaju za tvojom sjenom
koja sve je kraća.

Ionako,
vrijeme će proći
kroz san
ili kroz svitanja
dok čekamo ili žeđamo
na zemlji, umornoj od naših koraka.

 

 

 

JESEN

Vrane
i prašina na klaviru.
Zamagljena okna.
Zamagljene oči.
Nevidljivi ljudi hodaju gradom,
sve je fluidno
u jutarnjim maglama i tišinama.

Grane više ne štite nebo od pogleda smrtnika
anđeli su nagi i sivi
okreću glavu od ljudi.
Čovjek je biće uzaludnosti
dok odijeva šareno ruho iluzija
i ne vidi i ne shvaća
da isto će pasti jedne jeseni
poput uvelog lista kojeg samo zemlja ljubi.

 

 

 

MIRIŠE KIŠA

Iza svake kiše
iz mokre zemlje
rastu nove žene
obučene u kožu zvijezda,
mirišu na krv bogova
i otrovno cvijeće.
Neke žene grizu led i kuće
neke jedu zemlju
da vrate one
koje im je zemlja oduzela
i ponovno rode sinove i kćeri
iz utrobe koja je i nebo i grobnica.

Miriše kiša
noć tiho diše ispred ogledala,
u groznici krvi
misao gubi razum
uzalud pitanja
zašto i zbog čega,
ispod kapaka pulsira tama,
Ispred svake žene na postelji
stoji bol koja šuti,
iza svake smrti
jedna žena zatvara vrata
i vješa sjene na zidove
poput porteta koji više ne govore.

Miriše kiša
na zemlju
na kamen
na ljude.

 

 

 

ŽENA

Žena je bol maternice
matrica svemira
hodajući mjesec
u kontrakcijama plime i oseke
ona rađa krvave zvijezde.
Žena je misterij pakta
pakla i raja
plač neba
prazna utroba zemlje
u vlaku smrti ona tiho diše
između dvije postaje bola.
I te žene
te umorne ranjene žene
živi spomenici vjere
kao drvo breze poći će k suncu
iz mraka korijenja pod oblake bijele.

 

 

 

PO MJERI BOGOVA

Ponekad
izađem iz svoje sjene
umjesto očiju nosim modrice
galerija priča o Evinim nasljednicama
koje prkose lozi bogova.
Šivali su mi kožu po mjeri drugih žena
ali tijesna mi je bila
i pucala po šavovima
i poput plavog krika
iz kojeg je nastao prasak zvijezda
iz svoje utrobe sam izašla
poput zmije koja mijenja kožu
ali ne i ime.
Znam da anđeli mirišu na prvi snijeg i bijela jutra
i da me mrze oni koji kleče
za oltarom od grijeha i kamenja
i zovu me
kurva
svetica
vještica
prokleta bila…
Šutjelo je prazno nebo
na livadi od zlih strasti i korova
neke ljubavi
teške su i smrtne su
u duši izazivaju trovanje
poput kiša koje ispiru otrovne cvjetove i mrtve snove.

 

 

 

SNOVI OD ROSE

Predugo sam hodala bosa
zemljom bez imena
i bacala zvijezde u zdenac želja
bila vjetar
bila oblak
bila ruža
do prvog crnog viteza
pričestio me mačem i zmajevom krvlju
spleo kose u vijenac od šutnje
razapeo ruke na oltaru žudnje.
Što li to trnje sanja
dok žeđa za crvenom rosom snova?
I opet žena pod krunom krvari
dok ne postane zemlja i sjena
a bila je ruža prije mača
vjetar na prozoru sunca
zvijezda na krovu neba.

 

 

 

ZOVU ME REBEKA

Dan u kojem šute ptice
i horizonti nebu šapuću tajne
o izgubljenim putnicima
koji žeđaju kraj bunara neostvarenih želja…
U takvom danu mene mrtvi zovu
da mi otkriju zadnje obiteljske tajne
po glasnicima zemlje
dok stojim na kamenoj ploči
koja pritišće njihova usnula srca.

Govorimo istim jezikom predaka
zlato je bila valuta šutnje i slobode
istok zapad
okreće se istina
kao što se mrtvi okreću u grobu.
Nikada ti neću reći
o čemu pričam s vjetrom
dok stojim naslonjena
kraj bunara neostvarenih želja
na zemlji koja uzdiše od nepravdi i bola
ja glasnica mrtvih
odmazda živih
moje ruke koje grle
kao omča oko vrata.

 

 

 

KRVAVI MJESEC

Ja sam od one rijetke vrste
zovu me Drevna žena
kroz vene mi pulsira mjesečeva plima
i voda mi je uvijek do grla.
Ja sam od rijetke vrste
koja plače za živima
i liže sol sa tuđih rana,
ljudi su umorni kao psi
od loše beskonačnosti.

Naučila sam živjeti tako
da ne postojim
smak svijeta i kataklizme
za neke su druge smrtnike.
Srebrni talog zvijezda na jeziku
imaju gorak okus vječnosti
zaboravila sam svoje lice,
suho korijenje u vrtu
i prljavu čašu na stolu.

Svake noći prije sna
prekriva me mahovina
tako izgleda zaborav
u njemu se ne pale svijeće
ljubi me Tanatos željeznog srca
u ruci mi leži bijeli križ
da mi duša ne zapne za Đavolji sat
jutro me budi kao tupi bodež
na nebu će opet biti krvavi mjesec.

 

 

 

KAKO STVARI STOJE

Pišat ćeš krv luđače
u jedno teško jutro
mokrog čela
s okusom hladnog metala u ustima
kad nađeš se
na meti vremena.
Kalili su nas
za neke pogrešne bitke
u kojima umiralo se
za neke pogrešne ljude.
I sad
dok padaš
nitko nije na tvojoj strani
osim tebe koji brojiš sate
kad ćeš ispljunuti krv ispred ogledala.

Noć je duga
za bilance loših odluka
zgrade su dovoljno visoke
a rijeke dovoljno duboke,
ne rađaju se svi za pehare
netko mora biti hrana
za hijene i lešinare.

Žena koju si kupio
da bude ukras tvojim sijedim vlasima
sanjat će zmijsko cvijeće
na tvom uzglavlju
u svom snu u kojem
mrtvaci lijepo mirišu.

Nema azila za slomljene i ranjene
za pjesnike i zaljubljene
horde ravnodušnih prolaze pokraj tvoga srca
više nema tvog proljeća
u kojem mirisala je dobra strana života,
tako stoje stvari
naivni moj luđače
u gradu
gdje zgrade su dovoljno visoke
a rijeke dovoljno duboke.

 

 

 

KRAJ PREDSTAVE

Ja ne mogu mijenjati svijet
umorna sam
od tolikih dana
teških poput kamenja,
gradili smo od njih
kuće i grobnice,
u vrtu samuje drvo jabuke
i više nitko ne bere plodove,
sve je više naseljenih grobnica
i sve više praznih kuća.

Ja ne mogu mijenjati svijet
umorna sam od svih tih smrti prije moje
čekaju neotvorena oproštajna pisma
i zaboravljam u koje dane trebam plakati
sve je više sati koji odsutni žive bez mene
i ne govore mi o izgubljenom vremenu,
i sve je duži popis onih
kojima mašem na odlasku.

Ja ne mogu mijenjati svijet
neke druge žene
neke nove žene
umatat će svoje nade u bijele plahte
koje postat će krvave
kao sve revolucije
rađat će nove junake
koji ponavljat će iste sudbine
svojih očeva
svojih djedova
na pozornici ovog svijeta
gdje mijenja se samo scenografija
u tom vlaku smrti bez voznog reda.

Ja ne mogu mijenjati svijet
i zato
ostavi me na miru svijete
sa svojom žeđi za krvlju, jadom i dramama,
nemam ja više vremena
za borbu s vjetrenjačama
samo želim svoja jutra
puna sunca
da grlim onog tko me ljubi van kaosa ovoga svijeta
u vrtu kraj drveta jabuke
opijeni mirisom proljeća.

 

 

 

DRAŽBA SNOVA

Postoji li mjesto
gdje djevice sahranjuju suze
prije nego postanu kurve?
Za nekim stolom sjedi muškarac
koji misli da su samo mrtve žene lijepe
kao lutke koje leže gole i same na rubu izrezane noći.
Starci s ugašenim očima i obješenim vjeđama
kupuju žene s bijelim maskama,
na dražbi prodaju se snovi
na sniženjima nudi sreća
možda je ova ljubav prava
a možda samo loša krivotvorina.

Svijet je jeftin sa svojim etiketama
svijet je okrutan
iskrvarit će dan u kojem čekaš samilost
ostarjet će noć u kojoj čekaš da se probudi čovjek
da ne budeš sam
da budeš voljen.
Neki su zaspali živi ispod zemlje
otvorenih očiju
samo suze djevica nad bijelim krizantemama
vraćaju nevinost izgubljenim dušama.

A meni
meni je svejedno
je li san ili java
proljeće ljeto jesen zima
svijet je ionako iluzija
globalna trgovina lažima
u kojoj kurve određuju cijenu snovima,
u tom krešendu krvi,ludila i bola,
u tom pohotnom plesu mrtvaca.

 

 

 

PROROČANSTVO

Napuštena stoljeća
duhovi vremena
požutjele korice knjiga
koje su tisuću puta dotakle
suze i ruke
i suho cvijeće između stranica
koje je pričalo o ljubavi
sada već nevidljivih ljubavnika.
Umrli su gradovi
umrli su ljudi
pod komadima razbijenog neba
samo psi gladni nježnosti
tuguju pored praznih klupa.

Nikada neću biti
portret na nečijem zidu
otvoren prozor i miris proljeća
kada utihnu sve žice
i ptice i riječi
u ledenom dobu srca.

 

 

 

GRANICE

Prolaznost promiče u tišini,
koraci bez svjesnosti
onkraj odsutnih pogleda,
kao prozori kroz koje se više ne otkriva svijet
već na oknima se taloži prašnjava tama
i ustajali zrak spava u naborima posivjelih zavjesa.
U naopakoj filozofiji pomjeranja granica
prehodali smo rijeke i brda
penjući se do zvijezda
a usput
negdje
na tom putovanju
gdje širili smo granice neba
sužavali smo staze do srca
kojima hodili više nismo.

 

 

 

AUTOPORTET ČEKANJA

Neke sjenke odlučile su postati ljudi.
Sada je njihovo vrijeme.
Oni slabi skrili se u sjenu svojih života, i tamo plaho dišu.
Ispod oblaka život miruje. Putuje samo čežnja kao pahulja maslačka okačena o oblake.
Propadamo u tišinu u kojoj nema odgovora.
Autoportet čekanja.
Umorne oči i srce koje šuti.
Netko će pokucati na vrata i otvoriti prozore,
otjerati sjenke iz kutova sobe
koje bdjele su nad našim mislima, teški zatvorski čuvari.

Ne sjedi u tami čekanja
umire se i od praznine i samoće pustih dana
od prašine neba izblijedi ti lice,
udahni ispred sunca
krv treba kolati venama
poput pjesme rijeke
koja svako jutro piše nove sonete na pijesku i zemlji
kao jedinoj pravoj Knjizi života.

Sve drugo su sablasti svijeta kojima nije mjesto u srcu čovjeka.

 

 

 

PORNOGRAFIJA

Novac svlači svaki sram
još uvijek traju bakanalije
demoni u orgijama s prodanim dušama
Crni Sabat
žene koje plešu oko vatre
oko postelje
vještice
čarobnice,
Djevojke koje liježu sa starcima
i ljube njihove trule zube kao da jedu zemlju
i grle suhe kosti koje škripe kao zvuk umiranja
prostitucija srca
gorka su jutra
Krvnik se smije
dok pogubljuje djevice
koje iskupit će tuđe grijehe.
Muškarci šute o ljubavi
kao što bolesnik šuti o svojoj smrti
samo putovnica sa žigom Pakla
govori o odredištu izgubljenih duša
u podzemlju ne postoji karta srca
u podzemlju je izbrisan identitet neba
samo lutajuće sjene
prodane duše
u dimu vatre i sumpora
čekaju svoje pročišćenje.

 

 

 

HAJKA

Taj njezin djed
s kojim je dijelila šutnju i kruh
zaogrnut starim vojničkim kaputom
i u čizmama iz drugog svjetskog rata
jednog jutra izvadi lulu iz usta
i pogled mu se izgubi u nedokučivom:
“Ne idi više u šumu
puna je divljih pasa,
trebaš se vratiti među ljude.”
Ali žena kojoj je šuma bila majka
a gola zemlja najljepša postelja
više nije od ljudi
ima vuka u sebi.

Jednom su se divlji psi spustili u grad
preobučeni u muškarce
i stali kraj žene s očnjacima
u dubokom snijegu:
“Susjeda, da vas povezemo s posla, idemo u vašem smjeru.”
Dan je bio hladan kao nož pod grlom
i nije se htjela više smrzavati čekajući autobus koji neće doći.

Ali divlji psi odvezli su je u šumu
režali na nju i prijetili
svezat će je golu za drvo
ostaviti samu u ledu
ali žena s vukom u sebi
ne plaši se divljih pasa
psi bježe od zvijeri
prerušene u ženu
iz čijih očiju zuri noć
koja guta noževe.

I dan je opet postao bijel
divlji psi nisu je dotakli
pustili su je samu na izlazu šume
da ostavlja tragove u dubokom snijegu.

 

 

 

LEGIJA

Mi smo vojska nevidljivih
svake noći u koloni
silazimo u podrume
ljudi nas se plaše
zovu nas ponoćni jecaji
a mi smo samo tamna strana mjeseca
u paučini mrtvog pauka.
Bole nas naši fantomski životi
kojih više nema
kao da su stvarni.
Naši snovi su balzamirani
krv je odavno sasušena
u ogledalu stoje zatočene
izgubljene godine
kao memento
za buduće.

Mi legija prokletih
stigmatizirani šutnjom
sivi i crni kao jesenje elegije
ne budimo se više
za varljivu sreću
za uzaludne snove.

 

 

 

GOVOR ŠUTNJE

Šuti,
istina je uvreda među sjećanjima
ne otvaraj oči mrtvima
crni su nokti onih
koji kopaju grob.
Šuti,
obećanje raja slaba je utjeha slomljenima,
tišina je azil kraj mača
nebo je puno modrica
istina je valuta
koja se krvlju plaća.

Diktatura
cenzura
floskule
parole
revolucija
demokracija.
Šutiš li i ti
kada trebaš podići svoj glas?
Hraniš li se i ti mrvicama?

 

 

 

BIJELE TIPKE I MODRO SRCE

Sjela je nasuprot moga grla
znala je
progutat ću njezine riječi kao žena koja guta vatru.
Rekla je
izgledaš kao da te Smrt ne može iznenaditi
mogu li skočiti u tvoje oči
kao što se kamenje baca u bunar?
Rekla sam
s mojih usana kušat ćeš hostiju utjehe
Žene su saveznice u krvi
jesmo li iste pred Bogom
ona koja pere krv i ona koja skriva njene tragove?

Rekla je
moje srce plavo je od modrica
moje grudi bijele su poput nevinih djevojaka koje još nije dotakla ljubav
moja bluza bila je bijela
dok nije postala crvena.

Bijele tipke crne tipke
mrtvi marširaju u sonati na klaviru
muškarci dišu pod zemljom
zakopani u šutnju
bez groba nema dokaza života.

Njeni prsti vode moje,
bijele tipke crne tipke
ne znam note, rekoh
ja ću te naučiti, šaptale su njene usne u mojoj kosi.
Poljupci koji putuju meridijanima žudnje
usne koje ljube usne
kao kad žena ljubi svoj odraz u ogledalu
Iste smo, šapnula je
rađamo nadu u tami ovog svijeta
ne tražimo milost u svijetu bez milosti.
Kad žena poljubi ženu,
poljubila je svoj zločin.