Mala poezija smrti
PREDGOVOR
Ova zbirka poezije nastala je kao jedan određen zahtjev, kao nužno pitanje koje se moralo postaviti u vrijeme kada se gubi svaki osjećaj za kreativnost i originalnost u području umjetnosti. Ovu zbirku pisao sam na tragu poetike poezije Dragutina Tadijanovića. Motivi, teme i forme pjesama su preuzete iz njegove lirike, no ne kako bi išta ukrao, već naprotiv, kako bi iskazao čast jednom od naših najvećih pjesnika i kako bi upravo ovakvim postupkom sproveo glavnu misao ove knjige. Naime, već u samom naslovu zbirke moglo bi se naslutiti da se radi o svojevrsnoj ironiji, određenom paradoksu. Upravo simbol papige koja ponavlja je i glavna antinomija i glavno pitanje koje ova pjesma problematizira i svojevrsno uzima za zadaću da na njega i odgovori. Radi se propitivanju samih književnih kanona, samih klasika u književnosti i našeg ( današnjeg ) odnosa prema njima. Prije nego sam i počeo pisati samu zbirku pjesama, pokušavao sam sam sa sobom diskutirati problem našeg odnosa spram klasične književnosti. Radi se o tome, da iako se danas uvelike potiče kreativnost i originalnost, iako se to dvoje smatraju kao poželjne karakterne crte, odnosno kao poželjne vještine koje bi pojedinac trebao posjedovati, imam osjećaj da se tu zapravo radi o jednoj isforsiranoj, umjetnoj kreativnosti, jednoj nasilnoj bezumnosti, koju današnje društvo želi sprovesti, želi samo sebe uvjeriti kako je svaki čovjek umjetnik. No, ne radi se ovdje samo o tome, želim li ja sve ljude smatrati umjetnicima ili ne. Također se ne radi ni o obrani onoga što se naziva visoka kultura. Ovdje je naglasak stavljen; barem je moja intencija bila da naglasak bude stavljen na naš odnos spram kreativnosti i originalnosti, a pogotovo u kontekstu književnih klasika, neovisno domaće ili strane književnosti. Prilikom razmišljanja o ovom pitanju, došao sam do određene teze koja se bavi problematikom našeg straha spram starog, kao nečega nedostižnoga, nečega ne – naprednog, pa čak i kao nečega veoma sužanjskog u smislu ne slobode izražavanja autora, unutar starih ( starijih ) formi umjetnosti. Razlog zbog kojega sam izabrao upravo Dragutina Tadijanovića kao svojevrsnu bazu ove zbirke, je taj da osim što osobno najviše koristim slobodan stih kao formu pjesničkog izražavanja, je upravo i sama revolucionarnost njegovog slobodnog stiha unutar hrvatske književnosti. Kada je Tadijanović pisao slobodnim stihom, to je bilo nešto još uvijek na ovim područjima novo, nešto revolucionarno i upravo stoga njegov primjer koristim, kako bi pokazao da je i prošlost možda bila puno sličnija današnjici, nego što to mi mislimo. Glavna nit ovog propitivanja upravo je obratiti se čitaocima i ostalim umjetnicima, te im savjetovati da je staro izrazito važno za proučavanje i da nema ništa loše ili sramno u pozivanju ili reinterpretaciji klasike. Ali, ujedno, ovo je i opomena da se odmaknemo od lažne kreativnosti i zajednički osmislimo jedan put prema novoj originalnosti, koja neće biti neke ” plastificirana ”, već čista i jaka koja neće živjeti na krhotinama prošlosti. Druga glavna intencija ove zbirke pjesama je i propitkivanje samog odnosa forme i sadržaja. U svom istraživačkom radu o umjetnosti i estetici razrađujem problem koji se tiče odnosa i funkcioniranja forme i sadržaja. Ova zbirka je jedan eksperiment i jedan umjetnički izraz samim promišljanja o teoriji umjetnosti. Hipoteza mojeg rada sastoji se u okretanju funkcija forme i sadržaja. Propitivanje, je li moguće da sadržaj djeluje kao forma, a forma kao sadržaj, odnosno forma kao posebni sadržajni pečat samog autorovog stila. Upravo primjer toga i je ova zbirka, kao odnos starog i novog, kao odnos stare forme i starih sadržaja spram nekih novih, novijih. Moj, da se tako izrazim osuvremenjeni prijepis same forme Tadijanovićeve poezije, više se očitovao u reprodukciji samog sadržaja, nego same forma. I tu se nalazi ključ za razumijevanje pitanja što ga sam sebi postavljam. Zašto dolazi do toga da je sadržaj važniji, uzvišeniji i bitniji, a samim time i koherentniji za umjetničko djelo, neovisno o mediju putem kojeg se ostvaruje. Odgovor kojeg pretpostavljam i za kojeg mi intuicija i sama određena empirija ( ako se tako usudimo zvati poeziju ) govore da je istinit je ujedno i najjednostavniji moguć. Radi se o beskonačnoj univerzalnosti ljudskih osjećaja, radosti, muka i patnji. Forme se tijekom stoljeća, desetljeća, godina mijenjaju. Svaki autor ima neku svoju, sebi svojstvenu formu, svoj izraz, također svako vrijeme nosi neke druge medije, neke druge alate i zahtjeve koji se pred njega postavljaju. No sadržaj umjetničkih djela, pogotovo poezije, pa također i sam sadržaj svih ljudskih života je tako sličan, tako isti, toliko jednak, da dolazi do jedne zbunjenosti, do jednog vapaja i pitanja: ” Pa zašto onda toliko mržnje među nama, kada smo svi toliko isti i kada dijelimo iste brige? ”. Ova zbirka poezije problematizira sve gore navedeno, a kao posljednji zahtjev stavlja na čitaoca zahtjev za altruizmom i među ljudskom empatijom u ovom svijetu, u ovoj umjetnosti koja mora i jeste od nas za nas, od čovjeka za čovjeka u jedinom svijetu, svijetu kao su – svijetu.
P.S. Zadnja pjesma, premda je to odmah vidljivo, iskazana je počast i divljenje, prema mojem velikom uzoru i jednom neponovljivom velikanu Sergeju A. Jesenjinu.
BILJEŠKA O PISCU
Patrik Weiss rođen je u Rijeci 1. svibnja 1996. godine. Student je treće godine preddiplomskog studija kulturologije na Sveučilištu u Rijeci. Pisanjem se intenzivno bavi posljednje dvije godine. U travnju 2017. godine izdaje svoju prvu knjigu; zbirku poezije pod nazivom ” Šutnja je zlato i ostale životne laži “. Redovno objavljuje u raznim časopisima i portalima za književnost i društvena pitanja ( Kvaka, Književnost uživo, Metafora, Čitaj knjigu, Sapphoart, Portal Strane ). Pjesme iz izdane zbirke uvrštene su u ovogodišnji dvobroj časopisa HDK-a ” Književna Rijeka “, te je stalni suradnik Filozofskog magazina za koji piše filozofske eseje, od kojih su neke objavili i na portalu Buka. Ubrzo priprema dva nova rukopisa. Prvenstveno piše pjesme, no bavi se i pisanjem kratkih priča i drama.
ULICAMA GRADA
Lutam samotnim ulicama grada.
Ispod visokih svjetiljka, mnoga cesta se račva.
Tisuće semafora, tisuće dućana,
Al nigdje tebe draga,
Nigdje našeg, centralnim grijanjem, ugrijana stana.
KUĆA STARE CURE
Na vrh brda,
Tamo gdje nebo dodiruje krov,
Kuća stara.
Oronula i prokisla.
U vrtu mirne krošnje.
Na prozorima pogrbljene sjene.
A u staklu obris njen,
Sjetan. Već godinama sjetan.
Okružena tišinom koja ubija.
Na vrh brda
Kuća stara; oronula.
I u staklu obris njen, u vremenu izgubljen.
KAFANA
Pozdravljam te, kafano moja, pozdravljam.
Pozdravljam te u ovo mračno veče’
Kad se žuto lišće pod cipelama savija
Ne ispuštajuć’ ni zvuka gnjeva.
Pozdravljam te, kafano, pozdravljam.
Dok tmurni ljudi žure u svoje domove hladne.
Pozdravljam, u trku, prema toplom naručju tvom.
O, kafano, sudbino radosna.
Ja volim tvoje bezobrazne zvuke
I miris spasa u čašama.
Volim nakazne goste tvoje
I sve njihove lažne priče.
O, kako volim zadimljen zrak.
I pijanice, i robijaše, i nečasne žene.
Volim te kao istinu, kafano draga.
Volim tebe i tvoju neizbježnu grobnu raku.
MILOST PLAVIH FAROVA
Na sivi pločnik uleti
Novi automobil,
Skup.
Plavi farovi
Probodoše drveća
Zgrade
Zrak.
Sva lica problijede,
Vrisnu.
Razigrana djeca,
Sretna,
I roditelji,
I spori starci,
Skoče u stranu
Prestravljeni.
A plava svjetlost farova
Obasjaše;
Kao božja milost,
Sivi pločnik
Na kojem blistaše
Idealna kružnica,
Satkana od svježih kapljica krvi.
LICEM U LICE
Prisjeti se hladne zime, i blijedog sunca, i sivog snijega;
Prisjeti se boli u jutrima bez svjetla,
Tuge u kostima našim.
No sada ljeto je, draga, ljeto:
Bogato i radosno ljeto,
I treba se vinom nasladiti.
Blagostanje u domu sunčanom
Bez trunke sjete, melankolije,
I sati što nikako da prođu
Samo privid je, iluzija opasna.
No sada ljeto je, draga, ljeto:
Bogato i radosno ljeto,
I treba se vinom nasladiti.
Prisjeti se hladne zime, i blijedog sunca, i sivog snijega;
Prisjeti se boli u jutrima bez svjetla,
Tuge u kostima našim.
O DOMU PUSTOM
Mlada, vitka, rumena djevojka
U selu zabačenom
Neudana ostala
Ljetos.
I ostarila.
Iz sela svi momci odselili
Za poslom
U tuđinu.
Odselili daleko od trave rodne
U hladni svijet, gdje jedino zlato grije.
Ni momaka ni vjenčanja
Nema.
Ničega nema.
Ničega osim jedne
Rumene starice
Više nema.
KADA ME NAPUSTIŠ, SAMO ĆE TUGA OSTATI
Večeras je umro
Dida, u naslonjaču.
Umrle su i tvoje oči
Stari djede;
Umrle, i više nikad
Me posjetit neće.
Bolničari dolaze u fluorescentnim prslucima.
I mrtvozornici u svojim crnim frakovima.
Ja sam žalostan.
Možda zato jer te treba upisati u matičnu knjigu umrlih;
A ja sam nepismen.
Možda zato jer si iznenada umro;
A nismo dobili priliku otići u našu posljednju šetnju.
VLASNIŠTVO
Nebo je stari medij
Na kojem se objavljuju
Samo najuzvišenije vijesti.
Pogledaj za vedroga dana
I vidjet ćeš radnike okićene paperjastim oblacima
Kako kopaju, šivaju, proizvode.
Ista zavodljiva slika proteže se
Kilometrima i kilometrima
U beskraj.
Izgleda da su i nebesko plavetnilo
I svi njegovi oblaci i oblici
Također u vlasništvu buržuja.
NA BALKONU U OSAMI NOĆI
Na balkonu sjediš sama. Tužna.
Ja negdje u gradu s krezubima pijem.
Gubim se ulicama i smiješim nepoznatim ženama.
Na gledaj prema dolje.
Zavrtit će ti se.
Možda me slučajno ugledaš.
A pri tom pogledu
Ja bi se pravio da te ne poznajem,
I nastavio lutati dalje.
A ti bi i dalje na balkonu sjedila sama. Tužna.
MAJČICE, LJUBAVI MOJA
Majčice, o draga moja majčice
Zašto me ne voliš?
Zašto puštaš moje oči crne da plaču u tišini?
Zar ne poznaješ zvuke durske
I šetnje u proljeće?
O, majčice mila
Ova put od tebe je stvorena
I isto tako samo tvojoj volji je ponizna,
No zašto da ostavljaš čeljade na suhom zraku,
Na milost i nemilost ulicama
Što crnim svjetlom svijetle.
O, majko, majčice mila
Pusti da bar jednom
Zaspim na tvojim grudima, od života ranjenim,
I dopusti barem jednom da olakšam bijedu
Što tvoje srce je snašla.
O, draga.
O, mila.
O, jedina majko.
Pusti da te volim
Barem u ovu hladnu večer
Kada mnoga srca zauvijek gasnu.
VRIJEME
Kada u mračne večernje sate
Ili u maglena, blijeda jutra
Pohodim
Bulevare kao med opojne
Gdje raskoš oduzima prednost vjetru
I gdje bludne su strasti,
Sati se čine kratki
A bitke protiv vremena pobijeđene.
No gle!
Nedjeljno je poslijepodne
I mi šetamo parkom
A cijelo moje biće žudi
Da sat jednom zauvijek stane
I da ostanem zarobljen u vremenu
Tebe držeć za ruku.
SIN VANJA
Nad mramornom pločom
Stari čempres liježe.
I pušta grane da pjevaju s lakoćom;
Cvijeću u vazi, što miriše tako svježe.
Miriše cvijeće, opojnim sladima krasi svijet,
A nova sjena prekrije put.
To dječak majci nosi cvijet.
Cvijetak malen, plah i žut.
Sklapa ruke i do zemlje se klanja.
A ona mu kroz granje tiho odgovara:
– Hvala ti sine, jedini moj Vanja! –
– Hvala što si me se sjetio. – ona milo izgovara.
PROLAZNICI
U zadimljenoj mračnoj sobi
U sobi koja nekoć bješe moja
Sjedim i teško dišem
Dišem duboko, već dugo razočaran.
Izvana dopiru glasovi
Glasovi pijani i grozni
A ja i dalje sjedim
Sjedim tragajuć za tišinom.
Otpijam gutljaj vina
Vina crvena i rosna
Ustajem i otvaram prozor
I bijesno vičem na prolaznike.
Prokleto ljut što oni su živi
A ja već odavna mrtav.
KRČMA U PREDGRAĐU
Nađoh se u krčmi
Negdje u predgrađu
Gdje rijetko kad zalazi gradska gospoda.
A što da tamo rade?
Zar da se dive ženama
S trbuhom do zuba
Ili pak pjevaju;
Promuklim grlima
Pjesme o bijedi?
Zar je za jednog gospodina
Čaša puna rakije
I stara tvrda stolica?
Zar je za meko srce
Da gleda narod kako pije
I još pritom s njim da se združi?
Nisu li krčme predgrađa
Moderne karantene
Za one kužne?
One očajne
Odbačene
I tužne?
PISMA
Jesam li ja tvoj dobri pjesnik
A ti, anđele, moja družica vječna?
Kad bi mi barem bilo znati
Gdje stanuju tvoje bistre smeđe oči,
Možda bi i došao
Kasno uveče
Samo da ti zaželim
Laku noć.
No ti na moja pisma ne odgovaraš
I ja još uvijek ne znam gdje spavaš.
Zapravo, ne sjećam se ni da si mi rekla ime;
I sve mi se čini
Da plava zavjesa među nama
Nikada neće biti rastvorena.
Sve mi se čini
Da ću te morati zamijeniti
S nekom koja će mi pisati češće.
POSLJEDNJI ZAHTJEV
Kada odem
A vi budete polagali
Moje tijelo;
Još uvijek satkano od krvi i mesa,
U rahlu crnu zemlju,
Neka bude nad njom
Spomen ploča bez spomena
I neka svira muzika bez zvuka.
Jer u ništavilo idem.
U bezprostornost, negdje iznad zvijezda,
Negdje gdje glasovi više ne dopiru.
I neka zna se, da s druge strane ničega nema,
Nek bude shvaćen moj smrtni zahtjev,
Da me ne stavljate u nemoguće,
Da me ne smatrate s one strane bivanja i biti.
Ja nekoć sam bio,
No više me nema.
I ne ponizujte molim,
Sjećanjima na me.
Jer kao što rekoh
Sada sam Ništa
I više me nema.
Više me nema.
Više me nema.
NESHVAĆENI PORIVI
Obuzima me neopisiva želja
U ovim starim, osamnim danima mojim:
Da me povedete na svetkovinu
I ostavite usred razjapurene gomile.
Da slušam, da gledam,
Da upijem svaki grješni trenutak;
I po posljednji se puta uvjerim
Koliko je čovjek pokvaren.
POSTOJI LI ČOVJEK
Za stolom, terase kafića na uglu,
Veseo sjedim, okupan suncem
I gledam preko ceste
Ljude što prolaze.
Lica im voštana.
Pokreti bez sjene.
A pogled im skreće
Na prvi prizor kakvog prosjaka.
No ja sam i dalje sretan
Ne dopuštam da me rastuže.
Jer oni su za me samo obrisi
Nečeg što bili su ljudi.
Za stolom, terase kafića na uglu
Veseo sjedim, okupan suncem
I dijelim kroasan s prosjakom.
No počeo je da i mene glođa.
Sve mi se čini;
Vrijeme je da svoj obris
Odvučem kući.
ŠKOLA
Ulaze
Izlaze
Svakoga dana
Sjedaju
Ustaju
Pitaju
Odgovaraju
Uče
Zaboravljaju
Prisjećaju
No može li se itko
Prisjetiti da je u školi,
Učio o ljubavi?
KADA BUDEM ODLAZIO
Kao što sam plakao,
Plakati ću i večeras,
A ti, dragice, okrutna stijeno
Okreni i noćas glave
I ne čuj krikove moje.
Volim te.
Volim te, ljiljane sedefna lica
Volim tvoje puhanje i svakodnevno ludilo,
Tvoju radoznalost, i tišinu,
Tvoje oseke, plime
I dane bez boja.
Podsjećaš me na rodni kraj,
Na miris zemlje, žito što se zlati,
Mrklu noć punu zvijezda, bijele vrhove zimi,
I jarko sunce što danima žeđi usne.
Ja ću, dragice, poći. Poći na neizbježno.
A ti ćeš napokon pronaći drugu žrtvu;
No neka ti glava ne klone,
Tvoja pobjeda je zagarantirana.
Samo jedno te molim. Samo jedno u cijelom proljeću mom.
Kada me budeš sa smiješkom i jednom suzom na usnama pokapala,
Neka bude tulipana.
Neka bude tulipana bijelih, mladih i rosnih;
Jer i oni su poput mene,
Spremni brzo pognuti glave i predati se.
A ti mi, dragice, oprosti,
Jer ja odlazim
I nepoznata hrabrost u meni se rađa.
Molit ću te još jedno.
Kad me budeš u zemlju polagala
Siromašni dječak na fruli neka svira,
Neka svira melodije života;
A ti ga potom nagradi
Dukatom zlatnim
Kojega sam tako spretno
Sve ove godine
Skrivao od tebe.
DA MI JE BITI BOG PODSTANAR
1.
Htio bih otići u glavni grad, naoružan svim znanjima Bogova
I zasjesti na stolicu od janjeće kože. Veliku, smeđu, mekanu.
Uzeti prašnjave akte
I pomno ih proučiti sve.
Navući osmijeh ministarski
I biti predsjedavajući družine svilenih marama.
Biti kralj u carstvu luda.
2.
Uzdignut ću se, uzdignuti.
U dvoru laži
Što leži na rijeci
Propalih obećanja.
Smucat ću se hodnicima.
Prisluškivati razgovore tajne.
I svilenu maramu skidati
Kada zlobne oči odu na počinak.
S očima punim suza
I rukama prljavim od tinte
Potpisivati ću ono
Što potpisati se ne smije.
A ljeti, kada svita uvaženih luda
Aktivira svoje tromjesečne godišnje odmore
I zgrada pored rijeke ostane prazna;
Zaključati ću ulazna vrata, i raspustiti vojsku posluge.
U tišini moliti mjesec. Moliti ga hrabrosti,
Da zapalim ovu zgradurinu tešku
I njene akte sve.
Zapalim tvornicu bijede i oslobodim njene robove.
3.
O, možda me u gradu pronađe sreća.
Možda mi i poklone lovorov vijenac.
Možda čak i uzviknu hvala,
Prije no što me strijeljaju zbog paleža.
TUŽNO LICE
Vidio sam ženu tužna lica.
Htio bi joj pokloniti cvijet.
Ali nekako me strah
Da me ne zarazi.
DRŽALA JE RUŽE
Svaku večer kad bi izišao na balkon pušiti
Ugledao bi te na drugoj strani ulice.
U rukama bi držala,
Buket ruža.
Crvenih.
Zaista je šteta što vidio nisam
Da si ih imala s nekim podijeliti.
STRPLJENJA, MLADO MOJE
I ti ćeš osjetiti
Što znači treptaj srca,
Snen.
I ti ćeš
Nježno moje, znaj.
Naučiti što znači
Biti umoran, star i sam.
STOTINU USPOMENA
Samo milijun zaborava.
Samo milijun i tisuću dva.
A sto milijuna uspomena.
O, kako bi rado
Da ti živote, nisi niti jedna.
BOLNIČKI DANI
U bubregu kamen.
Hladna duga noć.
Kamen je sada eksponent
U predavaoni medicinskog fakulteta.
Studenti se smiju.
Ne mogu ni naslutiti
Koliko se život čini jadan
Kada se promatra s trećeg kata
Iz sobe dvjesto dva
Odjela za nefrologiju.
O ZVIJERIMA I SUNCU
Parkovi mirišu.
Proljeće buja.
Lijepo je.
Šetam.
Upijam život što me okružuje.
Radost mi izbija na lice.
Vidim mnoštvo što se skupilo.
Napravili su krug i glave dignuli prema nebu.
Čini se da se spremaju izrabljivati Sunce.
Parkovi mirišu.
Proljeće buja.
Lijepo je.
PJESNIKOVA LJUBAV
Klizeći prema zapadu
Sunce je premazalo nebo
Bojama crvenim, bojama raznim.
I žumori more, i žari se nebo, i valovi obalu maze.
Mnoge ljubavi ovdje su bile.
Mnoge ljubavi strasne.
No što na stijeni vjetar vije?
Bilježnicu pjesnika nekoć slavna?
Bližim se, podižem i gledam.
Tražim stihove zadnje.
Vidim li dobro?
Nisu li suze pojele tintu?
Svjedok sam jedini
Stihova ovih:
U dubine sa mnom, u dubine, moja draga.
Jer otkako smo se razišli, moje srce neprestano gasne.
LAŽEM, KRADEM, OŽIVLJAVAM
U okove sa mnom, u okove
Jer ništa lijepo nemam da vam kažem.
Vi moje životne sokove
Oteli bi. Ali ja ih nemam; smijem se dok lažem.
ZAUVIJEK UDALJENI
Ne misli na me,
Sada smo daleko.
Ali nisu milje,
Te koje nas dijele.
I sama znaš koliko smo tašti
Kada treba biti u pravu.
Shvati.
Zbog taštine ljubav nestaje.
I mi smo oboje mrtvi.
Jer opće je poznato,
Da jedino zbog ljubavi
Čovjek može umrijeti.
RADOSTI
Često odem u šetnju
Dok ti spavaš kući.
Tebi godi samoća,
A meni su potrebni ljudi.
Jer što bi radio
I što bi bilo sa mnom
Kada ne bi imao ljude da im se čudim.
Da ih opisujem, promatram i kudim.
I iako u šetnji pronađem cijeli svijet, smatrao bi se ludim,
Da te s mojim glupostima zamaram i zbog njih te budim.
ZIMUS
Ništa zato, srce moje
Srest ćemo zimus, u noći promrzle;
Moje lice u šal zavijeno i blistave oke tvoje,
Oke jedinstvene, boje bazgovine.
Srest ćemo se opet, ptico plaha,
A ti do tad ne misli na me.
Ne misli i ne gubi daha,
Zaboravi na uspomene, zaboravi na sve.
Odlazim jer moram, odlazim
Prašnjavim cestama posutim lišćem.
Odlazim sada, u jesen, ali sa snijegom dolazim
Tebi u susret, dolazim zamrznutim raskršćem.
Ništa zato, srce moje
Srest ćemo zimus, u noći promrzle;
Moje lice u šal zavijeno i blistave oke tvoje,
Oke jedinstvene, boje bazgovine.
STRAHOVI
Često pohodim krčme.
Mračne, zadimljene, sjetne.
I vidim nesretnike
Kako u čašama utapaju strahove.
No koga se boje
Te strašne mrcine ljudske?
Znatiželja raste,
Prisiljen sam pitati.
A oni, svi u suglasju
Odrješito kažu;
Da boje se što ljudi će reći.
Ostajem zatečen.
Mora da je grozno
Živjeti u paklu tuđih mišljenja.
Pitam se
Ima li te ulice
Ima li tih ljudi
Zbog kojih bi me bilo sram
Poslati ti pozdrav
Dok me nježno gledaš
Naslonjena na prozor.
MRTVA SJEĆANJA
Sjedim pokraj tvoga groba
I po stoti puta čitam ti ime.
Ali ga ne prepoznajem,
Ne znači mi ništa.
Odbijam zaplakati
I poljubac ti poslati.
Ja te se takve ne sjećam
I ne priznajem tvoje kosti mrtve.
Mi živjeli smo.
Smijali se.
Ljubili.
Radovali.
I čemu da sada žudim
Za tvojim ukočenim
Pogledom mrtvim?
POLJA PJEVAJU
Polja draga.
O, polja mirisna, zlatna.
Zašto uporno pjevate
Onom koji vas kosom ubija,
A ne meni
U čijim će te stihovima
Živjeti vječno.
GDJE SE NALAZI TAJ SVIJET
Kojega to svijeta ima
Osim onoga što ga mogu
Udahnuti,
Dotaknuti,
Mirisati.
Zar mislite na onaj;
Onaj luđački svijet ideja
Gdje svaka budala
Ima neosporivo pravo.
ZAŠTO PJESNICI NE PIŠU O NOVCU
Zašto pjesnici
Nikada ne pišu o novcu?
Valjda zato jer u njem nema;
Ni oblaka sjetnih,
Ni veselih grana;
Ni krovova crvenih,
Ni radosnih sanja.
Jer u njem nema
Sunca na obzorju,
Zvjezdanih noći.
Šapata kiše,
Razgovora
I dječje igre.
Kada me pitaju
Zašto pjesnici o novcu ne pišu.
Ja im odgovaram:
Jedini razlog je u tome
Što u novcu
Nema ljepote.
USNUO SAM
Usnuo sam da te vidim,
Na pragu kuće, veselu.
Usnuo sam da te ljubim
Na nebu vedru, šarenu.
Usnuo sam naše ruke
I papirne brodove
Kako plove, noseć tvoje ime,
Prema Istoku.
Usnuo sam da si moja
Led i vatra, tijelo čisto.
Moja zvijezda što treperi,
Biserna i tajna.
Usnuo sam da te vidim,
Na pragu kuće, veselu.
Usnuo sam da te ljubim
Magični moj prividu.
NIJE SVAKI SVIJET ZA ŽIVOT
Aure mističnog
Odbacite od mene.
Svijet začudni,
Okultni, pijan
Ja ne poznajem.
U njem nema
Ni šuštanja vjetra
Ni radosna Sunca.
I zato nije koristan,
Nije stvaran.
Zato nije lijep.
I zašto je za čudit se,
Kada kažem
Da ne želim
Da moj
To bude dom.
APSTRAKCIJA
Živjeti u svijetu
Kojem ne znaš ime,
I trčati kući
Kojoj broja nema.
Plesati s ljudima
Čija lica ne poznaješ,
I služiti se jezikom
Koji ti stalno izmiče.
Gledati u oči
Čijih boja na paleti nema,
I voljeti strasno
Onoga tko za ljubav ne zna.
Otići.
Zaboraviti.
Usnuti.
Vidite i sami,
Da na ovome svijetu,
Ni bijeda
Se spoznati ne da.
JESENSKA
Ljeto, Sunce
Šuma diše.
Jesen, lišće
Stablo kiše.
Na papiru
Nešto piše.
Shvati dragi
Ne volim te više.
RUŽA
Jedna ruža
Na grobu položena.
Jedna ruža
Sama sni.
Na grobu
Bez imena.
Na grobu bez slova.
Na grobu
Bez datuma.
Na grobu bez broja.
Jedna ruža položena.
CVJETAK ŽUTI
Cvijetak žuti
Na grobu sjedi.
Pjeva noći
Što daljinu skriva.
O tuzi i sjeti
Neprestano pjeva.
Zna da je i njemu
Ubrzo poći.
PJESME ZA TEBE
Djeca se igraju,
Ja ih promatram,
Radost šire.
Djeca se igraju,
Ja ih promatram,
A oni ne znaju,
Da o tebi, draga,
Pjesme pišem.
DJETINJSTVO
Plakao je mladić
Za djetinjstvom izgubljenim;
U birou za zapošljavanje,
Suze lio.
Bez majke,
Prijatelja,
Lopte,
Parka.
Plakao je mladić,
U birou za zapošljavanje;
Držeć prijavnicu
Za posao
Čuvara djetinjstva.
IZLOŽBA
Obukao sam svoj najbolji kaput
I zaputio se ulicom
Namirisanom zimom,
Na otvorenje izložbe;
– Prizori života –
Tehnika:
Ulje na platnu
Mjesto:
Tamo gdje se čovjeka po odijelu sudi
Ispuhujem dim cigarete
Volonter mi otvara vrata
Bojim ga se pogledati u oči,
Toplo je,
Dijeli se vino;
U viskom čašama, širokim.
Mnoštvo razgovara,
Hvale radove,
No na zidovima vise
Samo apstrakcije.
Ne razumijem.
Tražim autora.
Kažu mi da nije mogao prisustvovati.
Obraćam se kustosu:
– Gdje se točno nalaze ti prizori života,
Ovo su samo apstrakcije? –
A on sa smiješkom na usnama odgovara:
– Po kaputu poznajem,
Da ste onaj staroga kova,
Vi tražite mimesis,
Ali zar ne znate
Da stvarnost već odavno
Nije u modi. –
PJESMA ZA POTLAČENE
Dragi moj, Presveti, Isuse Bože
Zar nije bilo, izrabljivanja dosta.
Što sve teško, buržuj može
Staviti na leđa, čovjeka prosta.
Oni jadni, u tebe se uzdaju
I spasa mole da im podariš.
Sam si rekao, nauči ih da pecaju,
Ali izgleda da ipak, za njih ne mariš.
I što lijepo, želiš da ti kažem,
Ja nisam onaj, koji pjeva molitve male.
Biram ideju, u oči da te lažem,
Dok potlačeni, tvoje, gradove pale.
MUKE
Sva ta tijesna sedla
I sve te crne noći
Izjedaju moj duh.
On u plavom ruhu spava
Usnut sa suzom na obrazu
Poput djeteta bez majke.
Sva ta tijesna sedla
Moji su neprijatelji,
Moja visoka raspela.
I sve te crne noći
Moje mrtve žudnje,
Moje želje bez subjekta.
Tako teško je biti,
Samo objekt svoga svijeta.
ČOVJEČE, NE OKLIJEVAJ
Svaki potez će se izjaloviti
U tešku muku njegov trud pretvoriti
A ti, dragi, ne oklijevaj
Već koračaj naprijed
Jer šume nikada neće izgubiti svoj dar
I cvijeće nikada mirisati, prestati neće.
A ti, dragi, ne oklijevaj
Jer svaki potez će se izjaloviti,
A kako i ne bi
Kada je i onaj najveći;
Život,
Od samoga početka
Na propast osuđen.
POTRAGA ZA ZVIJEZDAMA
Kada pojuriš za zvijezdama
Ne zaboravi na osmijehe
Koji krasili su ceste
Zemaljskog doma
Na kojeg si zaboravio.
Kada pojuriš za zvijezdama
Više ne oklijevaj
I ne osvrći se preko ramena.
Putovanje je cilj bez povratka.
Potraga sreće na nebeskom svodu.
A kada stigneš na zvijezde
I budeš oholo gledao na nas smrtnike
Probaj se natjerati vidjeti
Svoj nekoć dragi dom
I radosno uzviknuti – sretan sam -,
Nakon što spoznaš
Da si u zaboravio
Onu zvijezdu skrivenu u bunaru
Koju je majka ukrala samo za tebe
I ostavila ti ju kao uspomenu na sebe
Na svojem odlasku
U neki tiši svijet.
ZAHVALA
Prisjeti se boli
Kada si gledao
Njen obris
Kako blijedi
Sa svakim novim korakom.
Prisjeti se
Zadnjeg tračka
Njenog opojnog
Mirisa čežnje
Za ljubavlju.
Prisjeti se boli
U obliku suza i krikova
Nakon što ju više
Nisi mogao naći.
Prisjeti se i zahvali
Što si ju izgubio,
Jer takve boli
Više nikada
Nećeš iskusiti.
Sada napokon možeš biti
Čovjek bez sreće,
Ali i bez boli.
Jedan od rijetkih
Kojemu je svijet
Samo koordinatni sustav.
VRTULJAK
U cijelom, svom,
Mučnom životnom lutanju
Otkrio sam istinu –
A to je da je nema.
Samo šareni vrtuljak
Koji se beskrajno vrti i sjaji,
Čak i kada u cijelom gradu
Nema ni trunke svjetla.
ŠTO SVE DOBAR ČOVJEK…
Napadaju zmije
Čim vide dobrotu
U očima čovjeka poštena.
I slade se,
Opijaju krikovima
Što ih donosi krv ranjenoga.
Smiju se,
Kalkuliraju,
Trgaju mu dušu,
I iskorištavaju svaku mrvu njegove milosti.
Trgaju;
Kao da ne postoji sutra.
Kao da ne znaju, da će ga ponovno sresti.
LJUBAVI MOJA
Ti si moj san, život i teška boja.
Moj empirijski podatak u nastajanju
I teško sunce u nestajanju.
Ti si moja bistra voda
I srna
I potok
I radost što me obuzima.
Moj teški oblak,
Nedostižna kula od zlata
Apsolut, demijurg, bit,
I život što me napušta.
Ti nisi samo jedna,
Ti nisi ruke iz magazina,
Niti lice s tv-a,
Ti nisi sufiks, prefiks,
Niti prijedlog.
Ti si imperativ moga duha,
Beskonačan pijesak na žalu,
Plašt posut zvijezdama
I cijela moja žudnja.
Ti si jedino što želim,
I da imam hrabrosti prvi progovoriti,
Priznao bi ti:
Jedino što želim,
Je da se zemlja okrene,
I da se Sunce nađe ispred tebe.
A mene koji snivam negdje daleko iza
Barem na trenutak obasja
Tvoja biserna sjena.
SIZIFE, PRIJATELJU MOJ
Ne bi li bilo krasno živjeti,
No koju nam pak utjehu pruža smrt?
Draga razumiješ li ti ovaj svijet kleti
U kojem ne postoji edenski vrt.
Uvijek bez doma, mila,
Uvijek bez doma – život rijetko osim amaterizam.
I ti nekoć sretna si bila,
Ali ipak svoju nevolju čovjek kroji sam.
Svak’ dolazak bez radosti,
Krupnim suzama nagovješten.
A odlazak prepun gadosti,
Svak’ jedino bez pozdrava dopušten.
Utjehe nit u piću, nit u Suncu;
Utjehe za nas, prokletnike, nema.
Radosti nit u smrti, nit na života vrhuncu;
Prijatelju moj, Sizife, čovjek je uvijek podanik ekstrema.
DOSLJEDNOST
U svim mislima našeg proljeća
Smrt je bila darak od života jadnog.
No od tad su prošla stoljeća
Čujem, danas se čovjek pravi Bog.
Pogledaj radost na licima
Lude misle da svijet je za njih stvoren.
No zašto onda strepe pred vojnicima
Nije valjda strah, da se završi rasporen.
POSLJEDNJI SUSRET
Srest ćemo se, prijatelju, srest
Jer bez vatre pepela nema.
Kad jednom stisneš ruku
I rastati se znati treba.
Možda u parku
Kada lišće utihne u noć.
Ili pak u grobu
Jer i tamo se mora poć.
Srest ćemo se, bezimeni, srest
U šalovima od inja umotani.
Bez dugova, riječi, tiho glavom kimnuti
I šutke dalje poći; tamo gdje žive anđeli sirotani.