VRABAC
Nije konkurentan,
niti je grabežljiv.
Nije korpulentan,
niti je kavgadžija.
Na bršljan mog prozora,
ko radoznao furešt,
u dvočinku sletio,
japanski fotograf.
Stigao avionom sopstvene izrade,
linijom godinama neizmijenjenom.
Savršeno usklađen za boravak u zraku,
koristeći tlo kao sto za ručavanje.
Posmatram ubavog bonvivana dok unosi gorivo
od ostataka bijelog hljeba spremajući spremnike za crne dane.
Gledam kako koristi komparativnu prednost svoje preduzimljivosti,
i kako ta mala fabrika crpi snagu za osiguravajuću budućnost.
Samozadovoljan, prhne na kupanje, do bare,
nastavljajući predstavu u vodenom svijetu.
Perje se našušuri i oblik se promjeni.
Japanski fotograf iz prvog čina postaje Phileas Fogg u drugom.
* Phileas Fogg je svojevremeno obišao svijet za osamdeset dana
PASJALUK
Pas je najbolji čovjeku.
Zato vakat pasjim ne nazivaj, a pasjaluke ne radi.
Ne zarad mene, no pasa radi.
Njima ime kaljaš,
a to ne valja.
Jer, pas te samo ugrist’ može, pa tebi bijesnom možda i svoje bjesnilo prenijeti.
I to bi bilo sve od psa koji ne valja.
Čovjek ti naopak prvo izgrize utrobu bez ijednog poštenog ugriza,
osmijehu grunt na licu oduzme,
pa natenane skrši onu ideju što te zasvagda armirala: nadao si se.
Čovjek ti naopak tako i do duše stigne razoružavajući te od života.
Tada je smrt samo stvar tehnike.
Zato ja,
između ove današnje čovječije čovječnosti i psećih pasjaluka,
bez i da trepnem,
ovo drugo biram.
Psi će već shvatiti kako za prave pasjaluke prvo moraš biti čovjek.
ZEBRA
Čupka travu, kao foto – model dlačice sa dijelova tijela dostupnim vidu,
ispod oka muzevirski sagledavajući cijeli dunjaluk.
Dobitnog i poželjnog vizuelnog izričaja,
uvijek je u modi.
Harlekinski lepršavo, a svečetveronožno uzemljena,
stoji i prkosi automobilima što ispunjavaju cestu
kao sardine unutrašnjost limene kutije.
Strpljivo sačeka da joj se semafor zelenim svjetlom pokloni.
Pa, ni ne trepnuvši,
pogazi samu sebe,
prelazeći preko svega što je učinila.
Pritom pazeći da joj okrajine ne nestanu u bjelilu one iste boje
koja je, bar polovično, iscrtava.
Kaskajući, u decentnoj Chanel haljinici, preko hrbata imenjakinje,
odštampane u jednu od brojnih ponavljajućih kombinacija.
* Chanel je francuski modni brend utemeljen zaslugom gospođe Coco
BOSANSKI MEĐED
Bosanskim međedima
Moj zimski san traje skoro dvanaest mjeseci,
godinama već.
Obrazovanje i vaspitanje mi nisu jača strana.
Samo se filozofiranja čvrsto držim.
Jer ono prolazi u ovakvih kao ja.
Jer misle da znam.
Imam debelu kožu, snažan sam, to me omeđuje.
Znam i ošinut.
Rijetka sam zvijer:
deficitaran posao – radim uzaludno.
Unikatan sam, ali sveprisutan.
Moj ego je neprobojan.
Pčele kad otjeram, sav med ostaje meni.
Napusti me strpljenje, u(ne)zvjerim se.
U medu biti, a ne liznuti ga, natčovječanski je napor –
poručuju drugi hajvani oko mene.
Zato ga ližem i prejedam se. Nikad mi dosta.
Padnem li, zemlja će jauknuti, mnome udarena.
Svi okolo, ko đoja, tugovaće, a znam – krišom će se smijati.
Nakostriješim li se, tepaće mi.
Biću odmah njihov medo.
Svima, bar naoko, drag.
Svi će mi niz dlaku ići.
E, zato treba biti pravi međed. A ja znam i kako i koliko.
Stoga urlam, šuma se trese ko prut.
Sve okolo kršim.
Ostale životinje se klanjaju, panično moleći za mir.
……….
Šećer mi je opao, u trbuhu mi kruli, nikoga da pomogne nemoćniku.
Ljut sam, ni meda više nema.
Ni moje drage pčele više ne čujem, ne vidim.
Odjezdile su daleko, iza sedam gora, iza sedam mora.
Od ptica-telala, doznajem da su rahat u šumi u kojoj nema kabadahija.
Ja sam ih tjerao, tjerao i otjerao.
A sada bih da se vrate.
Meni – neshvaćenom bosanskom međedu.
BLUZ CRNOG MAČKA
Pomislim čovjek, leži na koži leđa.
Uplaši me sjaj, fosfor. Ne, to sijaju oči.
Gledam put njih. Ne mogu dugo, svjetlost me vrijeđa.
Nije ljudski stvor na podlozi svega – zemlji,
od mačka ne mogu proći.
Koliko se puta ponavlja isto: dodir i trbuh meki.
Ispisujuć’ to isto, troših silne krede.
Koliko puta pomislih čovjek, pjano neki,
a ono ne, nije – moj mačak prede.
Olinjao godinama, ne osjećajem punoće,
nervira me što sva ova ljeta ne progovara ni slovo!
Pored vrata, u činiji, ono što on hoće,
sem ako u vakumu vremena ne izmisli što novo.
Pogleda neopskrbljenog djevojkama,
kova njegovog,
on svakog februara, sa njemu sličnim,
roda njegovog,
odlazi pod prozore cura dotičnih,
opskrbe radi,
i započinje pravit’ i izlivat’ temelje
bezvremenog ljubavnog plesa.
Zapjeva, bezbeli, pjesmu koja svake godine para nova srca,
bez obzira na svoju jednoličnost.
Ja pomislim: evo odakle rokeri humanoidi
crpe inspiraciju za svoje ljubavne pjesme.
Zaključim: mačke su stvarno naivne.
Redovno padaju na isti fazon.
Bože!
Šta li one misle o nama,
životinjama daleko nožno skromnijim,
od njih – četveronožnih frajli?
Pitam.
VUK
Sustizao je, jednu po jednu, dok život počiva, planinu za planinom.
Ni zastao, vodu s vrutka u se naliti, nije.
Bojao se u njoj ugledati svoj lik, u odsliku strašna sebe prepoznati.
Žeđ trpio što mora: žeđi nije dao iz sebe.
Srca mu, činilo se, damari prestali,
ono opčarano, stalo ne bi.
Samo se u beskonačan, a uobličen slijed, kucaji pretvaraše,
u nit koju je njegova hitrina činila neprekinutom.
Sve do mjesta iznenadnog predaha, omeđenog umorom, prikrivenog smirajem.
Krvlju, kostima i mesom zube je prao,
nogama glačao stijenje i visoravni bez kraja,
prolaskom mu p(r)otresene, hladne, travnate i cvjetne,
što šutaše i lomiše se u strahu da ih snagom ne rastoči.
Na mjesec zavijao, mlad i star, velik i mal,
prkosno i gordo podižući glavu, kostriješeći hrbat,
njuškom ubadajući vazduh koji mu ušesa milovaše toplinom.
U snijegu i ledu prašumskom nepreglednom, skrajnut,
u srastanju sa prostranstvom, tamna tačka postade.
Odveć sjajna da je se ne vidi,
odveć crna da je se ne plaši.
Pred Suncem se jedino povijao.
Obezvučen, u iskon prestade sobom sebe nositi.
Vuk se vukom nevičnim načini,
u psa se stvori,
da se, oneobičen,
sebe sjeti.
Sada, ticala nosi što ih divljina više ne hrani i poji.
I na ćurak prastari, negdanji reži, na sebe negdanjeg, kao da se srami.
Pokajnički poričući prošlost,
posvećen, bar prividno,
novom obličju,
ulozi novoj.
KONJI
Ati u nesputanom galopu oru po ravnicama našeg zaborava.
Iskre frcaju ispod dugih razigranih nogu,
skrivaju se u oprašenom kovitlacu,
sve uznemirene, sve nestišane.
Kao batleri, u crnim se frakovima,
ati poklanjaju (pred) našim očima.
Kao balerine, u bijelim se haljama,
ati poigravaju (pred) našim srcima.
Kako je samo opozitno ono što gledamo i ono što izgovaramo.
Gledamo li ih, zadivljeni smo,
bez hinjene udvornosti,
beskrajnom gracioznošću koju isijavaju svakim pokretom poluge.
Spominjemo li im ime,
predajući ga drugima,
druge oslovljavajući njime, u biti vrijeđajući,
sve se rasplete ko što ne treba i stubokom preokrene.
I nikne stigma koja odbija.
Konj tako izgubi osobnost koja ga oslikava,
koja ga čini primamljivim,
a nas nutka na poistovjećivanje.
Konj postaje nekakva beskarakterna tvorevina,
biljeg što obezličava i ponižava,
nakaradna imenica što ismijava i opominje.
Ne vjerujem da uživa u ovoj nametnutoj dihotomiji:
ratu zrcala u kojem se naličja i lica razlikuju do neprepoznatljivosti,
ili pak
dvoboju zvukova koji se odbijaju od srebrnih površi.
Sasma suprotni polovi,
prošlost i budućnost,
divergiraju daleko,
ogrezli u razlikama.
Gdje kopita nisu vidljiva,
gdje im ni topot čujan nije.