Fioka

slobodni umetnički prostor

"NIZVODNA SVRATIŠTA" Mirko Popović

poezija

 

OPET SU SNJEŽNE NOĆI

U kutu sobe isplivao zimski cvijet
bijel i nježan kao miris tišine
S nekom nadom kroz krajolike srca
moja sestra budna sanja
ni tužna ni sretna

Opet su snježne noći
Ususret im koračaš niz lišće
uspavano na obrazima prekriveno
bestjelesnim leptirima bijelim
Neobjašnjivo gledaš stare slike
na kojima su zaspali lovci na jelene
Poželiš pucketanje one vatre
oko koje se spava s pogledom
na Mjesec što tone
u snježne daljine
s kojima se plače
uoči Svih svetih

Bijel i nježan isplivao cvijet
na obrazima ti crta sunce
dok sanjaš zatrpane glasove ljudske

Opet su snježne noći
Poželiš usporediti nevidljive tragove
pahulja što tope ti se na usnama
sa mekanim notama ni sretnog
ni tužnog lica

 

A ONDA SVIĆE

navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije

navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko

u dugoj noći gledamo
u neuskladivost realnosti
sa slikom u kojoj se mimoilazimo
u neka ožujska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega

u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću dok ronim željom
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati

a onda sviće

 

 

PUT KOJIM JE OTIŠLA

netko je kaže poštar
na tebe ovo adresirao

znam kažem
i opet vidim samo
dalek mlaznjak što svijetli
i nestaje kroz oblačne slojeve

otvorim oči i zgužvam
sliku međuprostora
odbacim knjigu vremena
tkivo sna zatrpam
praznim marginama

neki izblijedjeli datumi
umjesto mene
iščitavaju horizont
a ja bih s godinama
još jednom na obalu rijeke
koja se tiho i mazno glasa:
vratit ću se jednog proljeća

 

 

ZADNJE SLIKE LJETA

ljeto je na izmaku mrmlja starac
naslonjen na štap i zadnje zrake sunca
osmijeh mu je opipljiv kao neko
zaboravljeno zadovoljstvo
borama na čelu izbacio me
iz trenutne monotonije
jedva čujnim riječima pogledom i pričom
o morskim sirenama u koje je povjerovao
jedan dio mene a drugi je dio šutio
ne znajući zašto
te noći konzumirali smo onu snagu vina
koja je govorila o bijelim bistama anđelā i nekim
bićima od alabastera sa obje strane skalina
kojima se stiže do velike sobe na prvom katu
ne znam je li nešto suzilo u meni ali znam
da se s druge strane uma zibalo more a na vjetru se
ljuljale grane borova isplićući priviđenja
nejasnih figura po sobnim zidovima
san bijaše nedostižan pod mjesečevim srpom
i dalek u očima nimfi koje su zadihano zastajale šapatom
ostavljajući na meni ljepljivost mekoću i nježnost usana
uzdišući kao more dok mu se valovi spajaju
sa hridinama a ja sam im sluđen od želje
stotinu sjenki otkopčavao nekim osjetom
u dijapazonu mogućeg i slušao kako im
niz tijela klize haljine i kako ih u sumračju sobe
netko otima

jedan moj dvojnik pisao je pjesmu o noći
naslonjenoj na brežuljke dok nije zalutao
sa nataloženim slojevima večernjeg obzora
još je samo vidio kako sve biste nečujno izlaze
kroz prozore kroz vrata kroz zidove a on je
koračao sam kao jesen rumenim poljima
zastajući samo onda kad bi mu se
ruka i olovka pokrenule ugledavši starca
naslonjenog na štap i na jutarnje zrake sunca
ono što je ostalo razliveno po njegovu licu
bile su zadnje slike ljeta s glasom: dođi
opet nekada

 

 

KROZ VRIJEME

ugledasmo se u dnu velikog
sarajevskog šadrvana

zastadoše oko nas svi
koji u nijemosti romore
jesmo li tek iluzija
ili žižak mjesečevog sjaja
skrivena suza izmaglice
uvenula u daljinama

ugledasmo se u iznenada stišanom
gradskom zvukovlju
nasmijani kroz vrijeme
iščezlo
niz ulicu lipa

ugledasmo se nad neumornim
grgoljem vode kao riječ bijelog
izlizanog kamena
kao neizgovor onoga što više
nikada neće biti

 

 

ERGO

pjevam
znam da melodija
osim onostranom plovidbom
i odlaska iz budnosti nudi i
svojevrsnu uslugu
pročišćavanja nutrine
samo se treba znati postaviti
samo treba naći oslon
na klatnu vremena

pjevam
dok miriši ružmarin čija misao
brzo i glatko odluta
kao racio bez kormilara
i već u sljedećem trenu nadođu vode
uznemirujući i gužvajući mi profil
pa ostajem stub oslonjen na laktove
zabodene u koljena
i šake pune brade

onomad sam
pun lagano nadolazeće praznine
pokušao ozbiljnije pokucati
na vrata misterije postanka ali
sve je šutjelo da prerano ne shvatim
kako brzo postajem prah

s pjesmom ostajem
u melodiji barke
na bonaci kad duh i materija
se usaglašavaju kamo će nas
bez spoznaje odnijeti vali
kad će okoštati uzlovi srca
svršiti gozbe ušutjeti rečenice
i kada će opet doći tople kiše
ispod starih jasika
nad Sredozemljem
neispadane

koje smo nekad
davno sadili

 

 

SUSRET

bûdi se na žalima vremena
u nemiru u nadi u klasju
toplih zima
čujem ga kao nesmirenu
jeku bumeranga
kao radost kao tugu
nečujno se nasmiješim
njegovom smiješku
sa crno-bijele slike
oronulog zida

svijetlē mi biseri suza
nad snjegovima što kopne
oko seoskih kuća

u istrošenom iverju
u martovskim idama
čujem zov zaboravljen
i dah hladne večeri
u čije sjećanje bih uplovio
s bijelim jedrim i čekao
da razlije se toplina oko srca
u kojoj su ostale boje
i mirisi odrastanja

 

 

LJETNA ALKEMIJA

Samo na nasmijanim pločnicima
Ljubim tvoje lice lijane ljeta

Čija sam sestra u grafikama sna

Zatvori oči prošao je pljusak srpanjski
Možda će san ponuditi
Obrise spektra skrivenog

Tvoje ime povezuje srebrene niti
Nomen est omen
Sad gradim sestru plesačicu
Otud na ovamo da pleše bosa
Da mi žeđ gasi i stiša disanje
Da orgulje dublje zadrijemaju

Ako u snu stigneš ekstatične lađe
Usidri ih tamo gdje pljušte lumeni
I srca trepere da vječno posmatram
Kako djeca iz daljina
Sunce u kosi pronose i tiho se
Kroz nijema ogledala traže

 

 

JEDNOM

Ušutjet će priča
Kasnoga sata
U konačnoj istini
Zahrđat će
Kazaljke i paučina

Utihnut će pustolovine
Staroga društva
Magija i vjera
Da se snagom mišića
Preusmjerava čak
I Zemljina putanja

Nepresušne prešutit će moći
Njenih usana
I nitko te neće čekati na trgu
Na kojem si vjerovao
U vječnost jedne mladosti

Jednom pitat ćeš
Kad su presušile moći
Pod zaleđenim
Dalekim osmijehom
Pepelnih zvijezda

 

 

ŽUBOR NOĆNIH VODA

što god si učila i što god sam
umišljao sestro nismo li
tek priučeni. od krhkosti naše
sve je stamenije. čuješ li
nešto u nama za riječima čezne
kao da je kroz nas protrčao život
a vode noćas vode grme
strašnom govorljivošću
nitko ne urliče to se glasaju puti
to se u nama brate trijezne
umorni putnici (uz vode
koje bez sna ne razumijemo)
ali sestro zašto taj nemir zašto
s gomilama straha umjesto sna
odlaze rijeke galopiraju
kao da se vraćaju
izvorima svojim. možda su
naše tmine već u predvorju smrti
sestro to kosti zemlje pucaju
umjesto sna moja bi beznačajnost
sa snom razgovarala ali on
kao kovitlac zvjezdani
kao neisplakani zaborav
kroz mene tutnji
ne umireš brate kamo ćeš
ne otvaraj prozor ne možeš
osmisliti opsjenu iako ona
strukturi harmonije ne izmiče
i ne zaboravi nitko ne može
ubrati naš cvijet on nas
na našem ušću čeka

 

 

BLUZ BOJE JUTRA

okrzne li me to mlad vjetar
ili samo nespretno dodirne
udaljene krošnje breza

ah čekat ću ako se vrati
možda može još
jutarnjoj nježnosti rasplesti
mrmor i stas

možda će predati
bojama uzglavlja
mene ženu mene utkanu
u pohotu gole mjesečine

da mali kozmosi orgazama
nagost i uzdah otkopčaju mi
da zaigranim dlanom zarone
u vid u plime u čeznuće

 

 

BUDI SVOJA

                 tebi koja se zoveš Danas

Nasuprot čamotinji licemjerja
i povijesnim stranputicama
Nasuprot pakosnom šarenilu oslonaca
i erupcijama osionosti više klase
u svim glagolskim oblicima
i ‘znanstvenim’ dostignućima
na polju mržnje i lažne empatije
zavaraj glad zavrtloži opsjene
metafizičkih zagrljaja
zavaraj zloguke istakni podočnjake
u čekaonicama na zlatne kašike
i budi neizreciva u sterilnoj bjelini
golih zidova i čvrsto zažubori
neiskazivošću onoga što Jesi

Nasuprot ‘znalcima’ prkosno
i sa smiješkom ukoštac se uhvati
sa Pseudoživotom s jahačima
na leđima Zemljanina
tim boželjupcima u pratnji
Njihovih Mišićavih Zaštitnika
dok se ne udalje prema petoj
strani svijeta u orbiti
svoga osobnog univerzuma
a ja stižem s kovitlacem znoja
i krvi sa cipelama izglancanim
Osnovnim Ljudskim Pravima
stižem sa frakom crnim kao Balkan
nosim dobovanje kiše niže klase
za naš svečani ples…
Nasuprot tome – budi svoja
ti s godovima vanstranačkih
rezonanci ti obješena o utege
Zaštitnika Ljudskih Prava
ti koja se zoveš Danas

 

 

SVE ĆU TI REĆI

uramljujem ravnodušja
lijepih listopadnih popodneva
dok odmara se zemlja
pod modrom svilom beskraja

uramljujem zagonetnost puta
u kom se smiruje vječni
šumor nad gradom
dok poljupci ne prestanu biti
jecaj sreće koja prolazi

uramljujem glase
bez pitanja: na kom će se svijetu
naše ruke ponovno sresti

Uramljujem odlaske
preko mosta rastanaka
da umuknu i kolijevke i grobovi
da ostanem putovanje vlakom
s prozorima punim srebrene kiše
da putujem ušću
da putujem izvoru
s kapljama srca i makova
s kojima nikad ne zalazi sunce
na slici mirnog mora s dva bijela
jedra u daljini

 

 

NIKAD NEĆU SHVATITI

moram svratiti ponekad
u tvojim zaboravima ostao je
miris pelargonija

kuća je prazna davno su
ključeve raznijele bure
i oči jastrebova

ponekad zovne me
cesta bez imena
da sebe u sjećanju ostavim
na praznoj klupi sa zavežljajem
našega života

moram svratiti
na golim zidovima od progonstva
ljuljati kćer i kolijevku

ti me ispraćaj i odšuti
pod usamljenom zvijezdom
da ne zalutam
kroz mladost jasenova

 

 

ŽELIO BIH, USPUT

kad god te pogledam
plešeš
s rukama iz djetinjstva
kosa tvoja je let ptica
želio bih znati koje isječke
nemirom ruku skupljaš
i bojažljivom smiješku vezeš
mozaik sutrašnjih vedrina

kad god se izmigoljiš
brzo se vraćaš preko debelog
snježnog pokrivača
promrzlim rukama tražiš
mjesto u mojim džepovima

sa panoramskog vidikovca
nemirom brišeš godišnja doba
i krovovima mijenjaš boje
perspektivu i oblike a ja želim
o svakom fragmentu ponaosob
na zaslonu računara ostaviti
po jednu priču

kad god te pogledam
tvoj monolog je isti: grad sve više
sliči gorostasu koji kao da blijedi
i stari i nikad ne čuješ
kad kažem: prošetajmo daljinama
budimo veliko gorsko oko
u kojem će se nataložiti sve Minulō

kad god te pogledam
svoje godine množiš s nulom
ostavljaš križaljku moj pogled
ne čuješ od sretnih suza
što jecaju kao nasmijana tuga
što lije niz stranice romana
nikad do kraja pročitanog

kad god me pogledaš
poželim sliku tvog obraza
u vijavicama poželim
iz rumenog snijega ubrati
crvenu ružu onu što nas
još čeka u velikom parku
malo dolje i malo desno
preko puta ostarjelog kestena

 

NOĆNI PULS

ustajao si noćas
dozivale su i osvrtale se
tamne šume bez očiju
žele li ponekad da im krišom
u zlatnim kosama svijeću zapališ
ili su samo zbog uspavanog vala
čempresi zašumjeli

ustajao si noćas
na vratima lupalo je
neobjašnjivo i opskurno lice
unutarnjeg mora
kao da sam na trenutak bio bezglasan
negdje gdje umiru ili se rađaju pradjedovi

žele li ponekad nepoznati
otkriti otiske svojih stopala
tajna je namignuvši šapnuo ti je
vrtni patuljak i okrenuo se
blijed i umoran od nepomičnosti

netko je noćas
širom otvarao prozor
cvjetali su mrazevi
niz polje ledeno

a ti si ustajao činilo ti se
da se grubo zagonetno
i nesmiljeno približavaju
koraci bez objašnjenja
koji se u san bude i njišu
gdje huji trska

 

KRAJOLIK, LICE PORAĆA

Tih vrtom
silaziš.
Lanterne u daljini.
Nijem
u oku dalekih povorki
i smjerokaza
promičeš.
Sami se ispisuju fragmenti
blijedog poratnog mira,
zelena nevinost modrih maslina
bdije ti u oku.
Hoćeš li naći radosno svitanje
u tami blagoj kao mjesečina…
Tih.
Razliven krajolikom
prazninu poraća dotičeš
jednim davnim suncem
što u krilu ti je zaspalo
dok svečano sjaje
modri horizonti.
Daljina.
Hrliš joj
tih.

 

 

U OMAMI

Biti nedodir izmaknutog sklada
Nepokretan val
što razgrtao bi jata
večernjih ptica

za licem onim

U sjemenju ljeta konačiti
šutnjom usamljenih
kad već umorne lađe su

za tijelom onim

Kao nepomičnost kao spokoj
kao pismo zaborava
čekati snjegove

za glasom onim

Biti nedodir izmaknutog sklada
što gori u zimzelenima
što maše sa žala
i u san bijelih ruža
survava se

 

 

NOSIM VODU SA IZVORA

Sad praznoruk
s cvijetom i vrijeskom u gori
silazim /ti/ na stazicu

Zajedno gorimo: ti koračaš
sanjajući trešnje rumene
Ja spuštam usne za cvijetom
užarenim u gori

Moje žedne oči
u tvojim bosim stopalima
sa tvoga jezika piju

Sad praznoruk
s tobom bos po putu
bos po prašini po rubu
iza kiša iza godina
silazimo dolje
u djetinjstvo Tabani nam
bosi i glatki ostavljaju vez
ostavljaju tragove

S izvora silazimo
niz žedno žito Niz presušene
cvjetove u gori

Nitko nam ne smeta vjerovati
da opet smo modra tišina
da se njišu naše kose
valovi našeg mora
u daljini iz koje
kroz vrtove davne
živu vodu nosimo sa izvora
bosi po putu
goli u prašini u kojoj preci
ostaviše san
za naše oči

 

 

BEZ OSLONCA

u sat bez imena
otišla sam
olakšati tvoje breme.

pokucala na vrata tajne.

onom što jeknulo je
ne spoznah lik. samo su me
skamenile teške
olovne vode. zalud sam
željela pročitati
kad su u našim proljećima
okopnjeli snjegovi.

u sat bez imena
otišla sam
noseći krhko i lomljivo tijelo.
nerasanjenog pozvaše ga
tvoji skuti i promrzle ruke
dok plele su mi žute
i bijele džempere za zime,
za snjegove i uspomene.

varljivo izmišljam ushit, sa hladne
grane jasena javi se
ptičji cvrkut. možda zato
da prebrzo me ne zapljusnu
protekle vode. da prije vremena
ne shvatim kako sve
odnose vali, kako prebrzo
postajemo prah.

u sat bez imena javi se vjetar.
u meni zanjišu se grane
brezã bijelih.

 

 

TI VIŠE NISI MALA

iza svakog proljetnog snijega
sve modrija su svitala
jutra u tvojim očima
sve stidljivije si puštala
papirne zmajeve naga
na usamljenim grebenima
zagledana u šutnju jarbola

iza svakog proljetnog snijega
u tvojim rukama večernjim
prepoznavao sam te
u transformaciji bijelih
u narančaste oblake
i sretao lica sjenki
što s maestralom recitirale su
tvoje nadimane verse

dok stidljivo si puštala
papirne zmajeve naga
tijelo ti je letjelo za njima
sa usamljenih grebena
tijelo ti je drhtalo kao val
kao glas: ti više nisi mala

 

 

BEZNAĐEM IZBRUŠENO

pred san dojmio me šapat trave što se
kao val ulijeva u bjelinu bolničke sobe
tko bi mogao znati zašto se
u tom času sjetih ljubavnog pisma
što more ga je prije mnogo godina
izbacilo na obalu i do beznađa izbrusilo

u nedostatku cigareta i u navali
glasne tišine melankolično svoj lik ispraćam
tamo gdje je utihnuo sat i netko neznan
s nijansama bezbojne infuzije
glasno čitao poeziju a u meni su
oživljavali retci poznatog
romanesknog uratka

i sinoć sam u toj disonanci neobične radosti
uspio prevariti sebe da sam sretan
unatoč tome što već krvare buduća proljeća
u kojima ću postajati tek oblutak i žal p
od krikom ptice koji ne pita zašto j e s i
ni otkuda si ni kamo ćeš ni što ćeš

 

 

NIKAD NEĆU SHVATITI

moram svratiti ponekad
u tvojim zaboravima ostao je
miris pelargonija

kuća je prazna davno su
ključeve raznijele bure
i oči jastrebova

ponekad zovne me
cesta bez imena
da sebe u sjećanju ostavim
na praznoj klupi sa zavežljajem
našega života

moram svratiti
na golim zidovima od progonstva
ljuljati kćer i kolijevku

ti me ispraćaj i odšuti
pod usamljenom zvijezdom
da ne zalutam
kroz mladost jasenova

 

 

MOGLI BISMO

otvori oči dok Jesmo, mogli bismo
po tragovima lišća koje si voljela

pomiri se sa sviješću o Sada
zapjevaj o izlazu iz utamničenosti

mogli bismo nizvodno, čeka nas barka
još samo dozovi val koji će podići vode
kao nekad žale beskraja što ostali su
ugravirani per omnia saecula

levitiraj, ja ću snivati sa šapatom palmi
nek lišće zapljuskuje tvoje kose
nanovo ćeš na jugu sresti veneciju mladosti

otvori oči, vanvremeno otkamenit ćemo
sunce i ogoliti nebo, razbudit ćemo
glatkoću uzglavlja niz koju se tiho
bez dešifriranja grli Sve bez okova
i bude Sutra i bude Jučer
i bude Sve i Svugdje
po nizvodnim svratištima
koja vjekovima duša ište

 

 

GRČ?

slušam tvoju pjesmu dok izvire
između martovskog snijega
na padinama trebevića
i vrča s vodom kojom zalijevaš
cvijeće u probuđenim prozorima

na svakom kraju zime
miljacka glasnije mazi obale
tada uhvatim sebe u tvom sjećanju
na davno započetu sliku (još
u našoj prvoj mladosti) koju si
čekajući neke zamišljene dane
uporno željela završiti

naš bi je otac vidio u neko
godišnje doba koje huji u čempesima
ali bi prije zaspao nego bi
(kao i uvijek) bio spreman
raspravljati sa prividima

slušam tvoju pjesmu
kako cijeli dan kiši kako izvire
iz martovskog snijega
prije prvih ljubičica kako gleda
kroz misao ptica čije oči
sklapa dosada

ne čuješ me kad te pitam jesi li i ti
zagledana u ruke koje već
teško podižeš sa koljena i ne pitaš se
ni za uzrok umora ni za posljedice

 

 

IN PRINCIPIO ERAT VERBUM

ako je zaludno trajanje
dublje se ogledaj
u jezerskim ogledalima

raspleti dûgu čekaj riječ
naših svitanja, na žalima oslušni
melodiju i ružu vjetrova

prije nego se primaknu usne
jutarnjih zvijezda
prije nego odjeknu
koraci vječnosti poslušaj
daleke verse rimbauda

promijenit će se frekvencija
zanjihat će se bestjelesni glas
i s dahom lišća
prije nego odjekneš
čut ćeš zašto ‘u Početku
bijaše Riječ’