Slikar
Kad naslikaš moje telo i kada mu dodaš boju
Postaraj se i za bore, sve krivine i sve rane
Neka moja koža bude spomenik za sudbu moju
I neka na nju mi stane jedan sat što broji dane.
Slikaj me plavom, belom, dodaj i malo žute
Svaka tačka neka bude baš na svome mestu pravom
Upotrebi meku četku, a pokrete dosta krute
Da se duša s telom spoji, a srce sa glavom.
Kad završiš svoje delo, postavi ga u ram pravi
Da je to jako bitno, shvatićeš i sam ti
Ne ni oblik, niti boja, a ni onaj što ga spravi
Neću ništa što je skupo, nego ono što se pamti.
Kada bi otišla ti
Kada bi otišla ti iz ovog mog grada
I kad bi umesto tebe ostala samo uspomena
Ja ne bih znao da stojim, mog’o bih samo da padam
I od mene bi ostali samo eho, ćutnja i sena.
Kada bi otišla ti, bez namere da se vratiš
Ja bih ostao da sedim i večno gledam u nebo
Ne mogu da objasnim, ti ne znaš to da shvatiš
Da mi nikada više ni zrak sunca ne bi treb’o.
Kada bi otišla, mrak bi se uselio u mene
I samo bi hladni vetrovi pevali pesmu svoju
Svaki deo mene polako bi počeo da vene
Jer telo bi izgubilo dušu, a lice boju.
A ti ne bi to znala, jer si okrenula leđa.
Našla si kome ćeš ispričati svoju priču.
I pomisao na mene, tvoj veliki ponos vređa,
A moji delovi tela bez tebe odavno ne miču.
Suncokret
Kada se jednom nađeš na istom polju
Pomisliš tada da su sva na svetu ista
Ne možeš da pronađeš sebe i u sebi volju
Dok ti neki drugi sjaj sa strane ne zablista.
Onda promeniš sebe, ispraviš svaku grešku
Podigneš glavu za svaki novi početak
Ta nova iskra pruži ti snagu vitešku
Da saviješ svaki mač i odbiješ svaki metak.
Zato nije bitno ko će da vidi sa strane
I nimalo me ne zanima šta će da kaže svet
Sve što postoji, u jednu će reč da stane
Jer ti si moje sunce, a ja tvoj suncokret.
Pucam
Gde god da odem, vratim se nazad
Ne vredi da lutam, ni da se smucam
Na srcu uvek jedna ista brazda
Ne idem dalje, ne vredi, pucam.
Gde god da odem, svi zatvore vrata
Ne vredi da čekam, ne vredi da kucam
Ta ljubav nije moja, ona mi je data
Ali ne vredi, opet ja pucam.
Svi šavovi moji odavno su slabi
Ranjena ja po telu svud sam
Još deo mene uzaludno grabi
Primetila sam, ipak, nastavljam da pucam.
Ostajem još malo, iglu da čekam
Dok me sudbina nije dotukla
Ljubav pusta, najveća prepreka
Uzrok što pucam i što sam pukla.
Vuk
Otvori usta, jaki moj vuče
Otvori ih jednom, ali ne grizi
Znaš samo da laješ, za sutra, za juče
A u meni sve jeca i šizi.
Laješ na mesec, na zvezde, na ljude
A nekada si bio pitomo štene
Ne znam šta će sa tobom da bude
I kako će to da utiče na mene.
Šuma za tebe nikako nije
Ni kavez maleni, niti slično nešto
Mnogo toga lepog u tebi se krije
Ali umeš to da sakriješ vešto.
Osvesti se, probudi, trgni se malo
Pogledaj šta si uradio od sebe
Ima još uvek onih kojima je stalo
I koji bi se uvek menjali zbog tebe.
Možda sačekam tvoju promenu
Možda nastave želje da me muče
Možda nastavim da pratim tvoju senu
Ali neću još dugo, veruj mi, vuče.
Nemoj
Nemoj da mi pričaš da nekoga voliš
Nikada ti ta ljubav neće biti prava
Jer sve dok nekoga i dalje boliš
Neće moći duša mirno da ti spava.
Nemoj da mi pričaš da nekoga želiš
Jer želim ja tebe i više od toga
Tužno je kad moraš ljubav da deliš
I nesebično daš deo srca svoga.
Nemoj da me lažeš, dovoljno znam sama
I što smo ovde i što me tako gledaš
I što mi u očima blješti samo tama
Dok se molim da se nikad drugoj ne predaš.
Stope
Ljubim tvoje stope dok
Vučeš me po prljavom tlu
Daješ svemu ovom rok
I posle više nećeš biti tu.
Odlaziš i ne gledaš nazad
Nemoćna sam da sve to sprečim
Na mom srcu ostaje brazda
A čak ni nju ne znam da lečim.
Ne znam mnogo, pa se plašim
Šta će biti kad sve ovo prođe
Da li će se išta zvati našim
Da li ćeš se setiti da dođeš.
Daleko u nama
Daleko u nama, još možda živi
Neki zračak nade, neki mali sjaj
Koji sebi smeta, koji sebe krivi
Što došao nam je nenadani kraj.
Daleko u nama, na samom nam dnu
Još isto kliče, još se isto smeje
I još nam crpi snagu našu svu
Da pokaže ko je, da pokaže gde je.
Daleko u nama, tamo gde nam pade,
Tamo gde nam dođe, tamo gde se skrasi
Baš to malo svetlo naše zadnje nade
I poslednje svetlo srca nam ugasi.
Bežim od tebe
Bežim od tebe, već dva života
Koliko je pre toga bilo, ne znam ni sam
Možda si pesma ili prolazna nota
Ili si možda za moju sliku ram.
Praviš u mojoj glavi pometnju
Ne izlaziš ni dan ni noć iz nje
I šalješ srcu ozbiljnu pretnju
Da bez tebe kucati ne sme.
Sada si mom srcu navika
Kao da je čekalo samo tebe
I glavni si deo svakog urlika
Koji potiskujem duboko u sebe.
I zato bežim od tebe što dalje
Jer svaki mi dan postaje siv
Ako me samo zbog tebe nebo šalje
Bolje da uopšte nisam ni živ.
Setim se
Setim se nekad njegovog lika
I osmeh mi se nacrta na licu
Svih onih prilika i neprilika
Kada je dotakao moga srca žicu.
Nije on mnogo gledao mene
Samo ponekad, u prolazu, onako
A ljubav meni tekla je kroz vene
Ja sam za njim ludela polako.
Nisam ni ja njega mnogo volela,
Da dišem za njega ili tako nešto
Samo me je njegova hladnoća bolela
Ubijao me je polako ali vešto.
A ljubav zna nepravedna da bude
Da uđe u dušu i ostane tamo
Da prosto ubije i razočara ljude
Da od srca ostanu mrvice samo.
I neću da mu pišem stihove više
On ovo neće videti svejedno
Nek’ me iz srca zauvek izbriše
Ionako me nije poželeo nijednom.
Strah
Na tamnom oblaku sopstvenog straha
Sedi kreatura od krvi i mesa
Inače stvorena od zemaljskog praha
A puna paranoje, zavisti i stresa.
On sam svoj gvozdeno oklop kuje
Čekićem udara po sopstvenoj svesti
A s druge strane se lekovima truje
Jer su mu glavobolje i stresovi česti.
Nisu to klasični lekovi, tablete
Koji se piju za bol, smirenje
Već lekovi koji ozbiljno prete
Da unište ovo bezumno stvorenje.
Nakljukan lekovima programirano živi
Prividno leči svaku bolnu ranu
Um mu se zajedno sa kičmom krivi
Životari noću, umire po danu.
Opijen svoj strahom hoda
Tunelima bez ikakvog svetla na kraj
Jako je zagušljivo, do grla je voda
Više davljeniku ni slamku ne daju.
Nazadovanje je svaki korak napred
Sve sama beda po vazduhu plovi
Osušenih kostura čeka red
Da dobije kožni sistem novi.
Sve to podseća na sliku sivu
Ovakav sistem nema uređenja
Dok ne popravi svoju perspektivu
I otarasi se svojih ubeđenja.
Crno
Okrenuh glavu u suprotnom pravcu
Od tame koja obuzima namučene duše
Ali onda shvatih, u istom smo čamcu
I ta saznanja počeše da me guše.
A ona visoka, tamna dama
Haljinu isplela od ljudskog jada
Sa rukama punim čovečjeg srama
Kad se nasmeje-kiša pada.
Zagrlila tama decu i starce
Svom drugu Strahu podigla je bistu
Kad kaže „budućnost“ izaziva žmarce
I dugačkim velom prekrila je istu.
Podigneš li glavu- vidiš samo maglu
Možda bi da kreneš, ali nemaš kuda
Osetiš promenu, nenadanu, naglu
Korakneš li napred- provalija svuda.
Crne joj oči duboke i tužne
Gledaju na davno pokoreno carstvo
Kao da žali zbog prošlosti ružne
Kao da nudi pomiru, drugarstvo.
Ali kao opijeni strašnim bolom,
Robovi vuku svoj teret srama
Lagano pevušeći d-molom
Dok im je najbolja drugarica tama.
Danas
Kad ujutru prva svane zora
I kad svako uradi šta mora
Krene dalje ova ljudska svita
Krene dalje, da luta, da skita.
A od kada ovaj svet postoji
Mnogo ljudi oduvek se boji
Da pogleda sa strane i krene
Da dovede do neke promene.
Svak’ nastavlja da živi pomalo
Ono što padne, ostaje gde j’ palo
Na novo sutra mnogo ljudi čeka
I to je tužna sudbina čoveka.
Greškama teško sudimo i smemo
Kletvama da kitimo, a ipak ne umemo
Ponekada da pogledamo malo unazad
Da vidimo grešku koja i nas sazda.
Jer kada belom crnu mrlju dodaš
Možeš tu belu stvar i da prodaš
Opet kada te drugi ljudi vide
Reći će: „To je onaj što uflekan ide“.
O osećanjima ni da pričam neću
Jer to bi izazvalo ljutnju moju veću
I čovek u kući, i u gori kamen
U njima bukti jedan isti plamen.
A kakav to plamen bukti u njima?
Šta je zajedničko kamenju i ljudima?
Totalno nedostatak svakog osećanja
Ravnodušnost sve veća, a ljubav sve manja.
A kada se to desilo našem čoveku?
Umu i srcu je postavio prepreku
Pa ostao između da gleda i čeka
Da neko pošalje doktora i leka.
Ali ko da pošalje kada smo svi takvi?
Ni sopstveni bolovi ne bi nas dotakli
Svi smo postali ista slika siva
I svaka nam je siva perspektiva.
Ipak sam ja borac i s osmehom na licu
Beskonačno verujem u jednu sitnicu
Da će jednog dana, kada se probude
Prava ljubav da se vrati među ljude.
I tog će dana da se kliče i slavi
I pojaviće se novi ljudi, pravi
Još će i svako svakog da voli
I neće nam više biti boli.
Pa ću i ja, dok sanjam taj dan
Iznova da sanjam jedan isti san
A kad dođe java, u tom času
Nastaviću svoje stapanje u masu.