Duševni jad
Pojave lažne,
kvazi fine,
neznaju šta čine.
Nude ‘’privremeni
rad’’ u Had.
Likuju rasulu,
takve sve u
’’vremensku kapsulu’’.
Narodno veselje,
a život melje.
Dobrote siti
ljudi plemeniti.
Život kalaštura,
melje bez ’’ušura’’.
Kad muka steže,
ljudi beže.
Jedan gladan
jeftino prodan.
Ja dotučen,
od života namučen.
Starost dosadila,
duša bi se
podmladila.
Opšta pojava,
lažna dojava.
Daju povod
za sprovod.
Na sva zvona,
briga vagona.
Loš scenario
nikad izneverio.
San,il’ java,
Mnogima badava.
Vidi se iz daleka,
boljitka ni za leka.
Samo đavo da
’’overi’’, pa se meri.
Tuđe brige mario,
Život ’’ošamario’’.
Duše pogane,
davno prodane.
Sad i brat vodi
u sunovrat.
Ili kriva moja mašta,
pa se ispašta?!
Još da dodam ,
dušu ne bi’ da prodam!
NLO
”Zeleni mali” svratili,
grešku shvatili.
Gledaju oni zapanjeno,
stanje potpaljeno.
Čim svratili,ovdašnji
boravka taksu naplatili.
Još Prepisaše uput lekarski,
da govore ekavski.
Sa njima sprdamo
dok ne razmrdamo.
Nauka se zgrozi,
čuli to ufolozi;
”Jaca pedagoška,
pride taksa i ekološka.
Onako,bezveze, dodatne poreze”!
Ne osporavamo,
tako mi se dodvoravamo.
Još da se oglase,
kako se ovde trava pase.
Stanje pusto,za njih ovde
opasno gusto.
Na vreme shvatili,
momentalno odakle došli vratili.
Bile bi cari,
sa njima da odu naši političari.
Slaba vera,punog su kofera!
Muke:
Kad sam bio mlad, voleo ‘’terenski’’ rad.
Sada rad smenski nije namenski.
Misao dalje luta, više nemam ‘’baruta’’.
Nesta volje moćne,nisam za ‘’smene’’ noćne.
Ni za platu veću ,ne mogu ‘’smenu treću’’.
Mlađi čupaju ,pa sade,neka i oni ‘’porade’’.
Čuo da razni oni,aktivnostima drugim skloni.
Slamu mlatim,da ne ‘’radim’’spreman da platim.
Nije da na sve kukam ,ne bih da se brukam.
Ne pomažu ohrabrenja,nemam ushićenja.
A u momačke dane želja brzo plane.
Nalik ugašenoj sveći,ostavljam zanimanja bežeći.
Zalud ’’saradnice’’ na glas hvale,bolje nek’ batale.
Kad to čujem više se ne radujem,jer ’’zabagujem’’.
U ovom dobu, osećam ’’poslovnu’’ teskobu.
Tanka struna puče,muka me dotuče.
Pamet pomeravlja,želja zapostavlja.
Kilava egzistencija,još gora mi potencija.
Lične zablude
Tužna sam lica,fali mi pristupnica.
Stani-pani, ‘’drugo ja’’ neće da me učlani.
Glava moja luda dovede do apsurda.
Kao da pitam avet za bitan savet.
Dobar dasa,bez članstva nema meni spasa.
Kakav mi alter ego,sam od sebe bih pobeg’o.
Deo mene pohitao,u glavi kanim ,dođe mi da se učlanim.
Mori muka i jad,nemam lični sklad.
Dal’ da ćutim il’ obelodanim ako se učlanim?
Reče savest neko veče:’’Mora negde da se preseče!’’
Osećam se napeto,ko da mi telo razapeto.
Tesna mi soba,imam nekih ličnih sukoba.
U dubini duše lično čude teške zablude.
O,vredna stranačka ‘’hartijo’’,zbog tebe ja patio.
U toj psiho drami,’’drugo ja’’ se srami.
Pisaće nekad u nekoj knjizi o moralnoj krizi!
Pas i ja
Do noćnog čuvara došao pas lunjara.
Maše repom,radosti da pokaže,
kao srećan je, a pas čuvara laže.
Praznih nada,pun žara, skakuće pas skitara.
Umornog čuvara prati mukli glas,
draži od mnogih ljudi, ulični mu pas.
Nebesa plava ravna,putevi nakrivi,
čoveku često dođe k’o pas da proživi.
Ulična buvara nađe stražara za drugara.
K’o nemoćni pas,mogućnosti mnogih nas.
I pas traje dok laje.Kad sagreši,možda pokaje?!
Životna slika ta,sad čuvar laže napuštenog psa!
Prozirni kaćuni,pas se na čoveka ne joguni.
Pas čoveku sugeriše,da ovaj ga neotpiše.
Prilika stara,sada čuvar vara novoga drugara.
Ko će kome pre da sudi,postadosmo neljudi.
Svega će biti,neće nas,kakvih ljudi,dobar je to pas
Život satkan od moralne bede,a nema pas za šta da ujede!
Posveta majci
Dala si mi život,
Život sam ti bio.
Sećanja naviru često,
K’o dete kraj tebe kad snio.
Na grudi majčinske svijaš,
šapćeš reči nežno,tiše.
Sve bi dao da čujem te,
tebe mama nema više.
Sam u svome bolu
kajanje dušom teče.
’’ U NEVOLJI TREBAĆU TI’’,
nekad majko meni reče.
O meni brinula, bdila,
da sve imam I kada nema.
Sećam se tvog umornog lica,
u mislima uvek sina-jedinca.
Pamtiću te majko,
znam da gledaš iz daleka.
Tvoja sena mene prati,
od mleka, pa do veka.
Ne čuje se moja majka,
a mudrošću zborila.
Otišla sa ovog sveta,
duša joj se umorila.
Majka blagodet postojanja.
U srcu besmrtno najdraže biće,
Kad je nema shvatam šta znači,
tebe majko nemam više.
Uvek nasmejana,
a u srcu bezbroj muka.
Nikad više da teši tvoja ruka.
Dok tebe imao,imao sam sve.
Kako me očuvala samo ti si znala,
beskrajno majko hvala.
U grudima srce bije,
ništa tebe mati vredno nije!
NEKA TE ANĐELI ČUVAJU ISPOD SVOJIH KRILA!
Izdaja
Uklesaću kraj srca
ohole reči tvoje,
bio sam ništa tebi,
ti sve najdraže moje.
Bilo nam je malo leta
i malo toga smo znali,
a život je sjaj ruleta,
oboje smo nisko pali.
Ostade daleki cvet
u vrtu našeg raja,
i ništa život ne vredi,
kad je ljubav izdaja.
Oprostiću redom svima
ozlede srca moga,
al’ tebi nikad neću,
ne traži tu boga.
Proklelo te jedno srce bolom, slomljeno…
Nedoslednik
Na dnu duše klija težnja,
s jeseni života nikne čežnja.
Čezne se za vremenima davnim,
poljupcima tajnim.
I dok te godine nemilice troše,
život satera u ćoše.
Brojiš sitno,trošio na nebitno.
Čekao ,dopuštao ,
vozove propuštao.
Oplakiv’o na tuđem grobu,
sebe stavljao na probu.
Bogate častio ,kud krenuo kasnio.
Putnik puta gde se ređe krene,
sjaj u tamu preokrene.
Stazu pravu promeni,
sve manje duhom pleni.
Ne smem ,a tinja želja,
malo je prijatelja.
Pitanja, odgovore i teme ,
nameće vreme.
Jedino adekvatno života klatno.
Tešim druge , a i sam bednik,
životni nedoslednik!
Trebaću ti
Kada život na papir staviš,
sve prokockaš,zanemariš.
Kada dođe burom da plivaš,
trebaće ti da me imaš.
Kada noći postanu hladne,
salome te misli jadne.
Kada tama pogled zaseni,
poželećeš opet meni.
Kada mladost kao vihor ode,
zatreba ti čaša vode,
kada moliš da više te nije,
srce tvoje mene krije.
Sreća ume postati tuga
i životu bivaš samo sluga,
tada nikog da pogledaš ne bi,
trebaću ja tebi.
Vrzino kolo
Svakom suzom umiven od bola
žalim sebe što dao se svud.
I pobeći iz Vrzinog kola,
tek sad vidim zaludan je trud.
Najteže danas čovek biti,
svakim danom dokazuju to.
Sve što vredi,a mora se kriti,
sad na tronu ustoliče zlo.
Samo osmeh izniko iz duše
budi ono po čemu smo ljudi.
Dok nejakom vidik života ruše,
najlepše zore kad zarudi.
Po svemu sudeći najbolje se razumeju u agronomiju.
Svuda u po svetu naš živalj -rasejali.
Začet sukob mišljenja rađa plod razdora.
Kad nemam adekvatnog sagovornika pričam sam sa sobom.
Kada bude našao svoje drugo ”Ja”,biće kompletna ličnost.
Nekima potrebe ološke veće neg’ fiziološke.
Teško onom glasu razuma koji počiva nemuštim jezikom.
I čista sreća ima primesa -prljave igre!
Čekanje bolje budućnosti prekraćuje se i u – ”sačekuši”.
Za odlazak u materinu ne treba platiti drumarinu!
Držeći se političke linije stigao je do krivulje.
Šta će nam kulturni centri kada je nekultura u epicentru!
Na pomen ”pecanje”,kod crva se javlja-čovek sumnje!
Poslovna klima je takva,da ako se nešto drzneš i leti se smrzneš.
Periodični period krize privremeno je za nama!
Kad kuća časti račun je k’o kuća.
Stao mu na žulj,pa su na ratnoj nozi!
Kad čovek umro ,saznali da bio živ!
Rima:
Mnogo očajnika po glavi stanovnika praznih novčanika!
Postoje li industrije ili postrojenja gde se stvaraju poštenja?
Našli se pitanjem u čudu,oni što bi trebalo-”mušterije” da budu!
Statistička je greška,kad se čovek u muci smeška.
Po pitanju kvarnosti,mnogo je solidarnosti!
Ja bih pod hitno da živim elitno.
Stavljam veto na život k’o pseto!
Zbog mirnog sna imam košmarnu svakodnevnicu!
Mole se svi gladni da ustupe red još gladnijima!
NADA
JUTRO KADA GRANE I DOK SUTON PADA,
JEDINO U MISLIMA SAMO LEPA NADA.
ŽIVETI SA NADOM,NADA JE ZA BOLJE,
A NADA JE VEČITO IZBOR MOJE VOLJE.
BEZBROJ ŽENA IMA KOJE ČARI NUDE,
ISKRENO BIH ŽELEO NADA TO DA BUDE.
POGLED KOJI BLISTA, PA RAZUM NE VLADA,
OPITI DIVOTOM UME SAMO NADA.
Živeti zalud
Najteže kad si srećan,
a nema kome da javiš.
Dok u ruci držiš čašu,
Nema s kime da nazdraviš.
Kada celog sebe daješ,
a život kasno otvori oči.
Vreme vratiti ne možeš,
osta gorko da se kaješ.
Najteže je dok se smeješ
a u sebi kriješ boli.
Kada stara pisma čitaš,
dok imao ko da voli.
Umoran od ljudi,zatvoren u sebe.
Nisko padao,nekad boljem nadao.
Ništa dušu da ozari,tuga u lice smeje.
Živeti je zalud kada nema tebe.
Ponos kolo
Hajde rode i ti sad u kolo,
da srce zaigra ,sve od sebe daš.
Kreni rođo moj ,povedi kolo,
najbolje što znaš.
Opleti brate ti ovo kolo,
da zemlja zatese,sve od sebe daš.
Kreni brale moj, zavrti kolo,
baš si ponos naš.
Kolo se krivuda,ne ume da stane,
vesele se kume,koraka su laka.
Nek’ poleti naše kolo na sve stane,
komšija do ujne,eto dobrog znaka.
Varaju te godine
Rekao je sebi nek’ prođe leto,
Još jedno,pa da se smiri
Obeća redom menjati sebe,
Početi život da živi.
Ruka zaborava poraze briše
Započinje sve iz početka
Ljubavi loše,bolne rane,
zaboravlja bez izuzetka.
Zakleo bogom i svim svetim,
da više druge ne krivi.
Prošlost ostavlja iza sebe
Razboleše dani sivi.
Varaju te godine
Siromašni gospodine,
Zar nisu se stvorile
one što bi vredele,
da budu kraj tebe.
Vila
Ti si dobra sudbina,
što prati doveka.
Reč utehe kad zatreba,
budiš u meni čoveka.
Ti moja si nada sva,
koja uvek snagu da
I kad šapćeš želja gori,
za tebe ću da se borim.
Ti si moja ljubljena
maza neosvojiva
Tebe samo želim ja,
lutko neodoljiva.
Samo tebe snivam ja
S’ tobom jedino hoću da
Da imam te celog veka,
vilo rajskog sveta.
Edukacije nacije:
Narod glođe kosti,eto zanimljivosti.
Da se usmeri,postoje novi kontejneri.
Tako se sve više čeliči i motiviše.
Može, ne preko reda, luksuz da pogleda.
Nije u toj priči,samo neka se čeliči.
Ne sme izazovu da se preda,samo neka gleda.
Čupa pa sadi,sa luksuzom ne ume da radi.
Nema istražnje radnje u vezi izgladnje.
Ako se napredak meri,mobilni su kontejneri.
Gladni imaju aspiracija sitih satanizacija.
Smanjiti doživljaje,vizije,kanalisati u kanale televizije.
Za kandidaturu podneti kvadraturu.
Dal’ ukrao ili ćorno,kontradiktorno!
Mnogo očajnika praznih novčanika po glavi stanovnika!
Neki po političkoj liniji najkriviji.
Postao alergičan organizam na džukelizam.
U Japanu rekordan broj Karošija- smrt od prekomerenog rada.Kod nas klija-Klošarija!
Jedno veče preseče.
Sad ne bira glupošću da pauzira.
Intelektualno posrnuo,mozak mu’’ utrnuo’’.
Nek’ neskladan,bar nije gladan.
Gladni ne oskudevaju da zevaju.
Treba da se analizira,ko ’’čip instalira’’ da profitira.
Imam divljenje za življenje.
A nekima htenje poniženje.
Pridružili,sebe naružili.
Kad mudar popusti,budala izusti.
Od malih nogu smisliti ih ne mogu.
I nepismeni pismene tolerišu,što ovi umeju da se potpišu.
Mnogima savest nije savez.
Savest pobegla,istina podlegla.
Neki krivi zavedeni u arhivi.
Unikat ,radi za inat!
Mito naš nasušni:
Dokle mito da bude sredstvo nezakonito?!
Vuci siti ,ovce na broju,ma dajmo paricu koju.
Za manje destrukcije priznajmo korupcije.
Kao po loju,silovito, ja glasam za mito.
Bezbrižna mladost,sigurno starenje uz ‘’mitarenje’’.
Gladnima rešeto i sito,legalizujmo mito izrazito.
Od svega da se ne izludi,mora nešto da se ponudi.
Dinare,dolare ili evre povadimo iz tajne rezerve.
Ništa da nas ne plaši,sa mitom se ne omaši.
Zarad sebe i ko ti znači,samo nudi,ne cepidlači.
Neka te svak’ zaštiti,samo podmiti.
Nismo ravnodušni,mito naš nasušni!
Simpatizerski penzionerski:
Deda Dmitar glavni politički arbitar.
Želja da je politikolog,njegov zalog.
Opušteno penzionerski,makar amaterski.
On i deka Dionisije prate sve političke emisije.
Dmitar Dionisiju k’o brat,politika im primat.
Ljudi radni , vredni, aktivisti prvorazredni.
Njihove formacije lobiranja nacije.
Ideja nije da nemaju,mnoge bi da menjaju.
Čuo to deda Rista, pa i on bi da je aktivista.
I od deda Ive razne inicijative…
Javiše se mnogi penzioneri, koji bi da su funkcioneri.
I baba Emilija-Ema protivu sistema.
Nije mizerija,glasačka mašinerija.
Gleda ih baba Zora,smatra sve da noćna mora.
‘’Čitav život grešno vode,sada bi da rukovode’’…
Reči baka Nađije:’’Možda uticaj neke mađije’’?!
Dedine muke
Moj deka Dionisije prati redovno političke emisije.
Još malo da stasa,odlučuje za koga glasa.
Onomad popuni upitnik ,da ne bude glasački gubitnik.
Dobi deda Dionisije pečat izvesne komisije.
Sebe zamajava,okolinu zasmejava.
Časno znao da ostari,a političar ume da nasamari.
K’o da imaju stipendije ,da od života prave nam komedije.
Nek’ razmisli koga delegira,da ga ne degradira.
Ko gubi,a ko dobija,biće antologija!
Lične zablude
Tužna sam lica,fali mi pristupnica.
Stani-pani, ‘’drugo ja’’ neće da me učlani.
Glava moja luda dovede do apsurda.
Kao da pitam avet za bitan savet.
Dobar dasa,bez članstva nema meni spasa.
Kakav mi alter ego,sam od sebe bih pobeg’o.
Deo mene pohitao,u glavi kanim ,dođe mi da se učlanim.
Mori muka i jad,nemam lični sklad.
Dal’ da ćutim il’ obelodanim ako se učlanim?
Reče savest neko veče:’’Mora negde da se preseče!’’
Osećam se napeto,ko da mi telo razapeto.
Tesna mi soba,imam nekih ličnih sukoba.
U dubini duše lično čude teške zablude.
U toj psiho drami,’’drugo ja’’ se srami.