T R E N
Večito sada mašta kad se otrgne,
sred nespokoja poslušaj pesmu vetra,
elegiju za večnost – kad se nametne
žena od stakla, kult kabuki teatra.
Sve te replike, reč što se retko kaže,
inspiracija za stih od jedne reči,
sred pozornice likovi što se traže,
stari tavan i kutija koja zrači.
Stranac na kiši, studen u katedrali,
kamene lavlje kandže poput ukrasa,
večiti Po i kraljevstvo na obali,
veliko zbogom ispred ikonostasa.
Oblik večnosti, sonata tvojih snova,
kolač pun zvezda – tren između svetova.
O K S I D O K S I M O R O N A
Raduj se slici suočen s palimpsestom,
podigni pehar kroz dodirnuto vreme
onda kad staneš opijen spram Kalipso –
piši mi o njoj u lavirintu pesme.
Sklad sav od blata predela netaknutih,
nebo dok gori sred zvezdanog dekora,
ružičasti svet sav u plišu i pluti –
u čudnoj noći u kući bez prozora.
Ključaonica u oku periskopa,
nad mračnom rekom kolevka u kristalu,
uz ples gundelja mustang usred galopa,
nadomak doma odraz u ogledalu.
Tajna odaja unutar dijamanta,
svetkovina na tronu od horizonta.
Z A O K R E T
Protekle noći smiren u njenom krilu,
grb u kamenu, ruševine vremena,
pokidani cvet u mračnom zelenilu –
bleda Lenora sred svetlosnog bezdana.
U predvečerje, pesma kad te opušta –
drugačiji put, drugi grad, drugi svet, Grevs.
Jezik iz mašte, most između dva ništa,
oblik prikaze princeze s imenom Grejs.
Sfumato lament za zagonetni triptih,
stišanog sveta početak zaborava,
znak kantilene odbegle u njegov stih,
drevna istina ravnodušnih bogova.
Kroz tropski pejzaž, tu, iza drugih vrata,
dama pod velom – taverna zvana ,,Vrana”.
P O S L E D N J I S V E D O K
Retki ukrasi, kamenje koje peva,
krv što otiče tek u sjaju astrala.
Skriva i leglo ova gorda obala,
zmiju zaziva zaboravljena Eva.
Kroz zeleni zvuk kasnoga popodneva
neprimećena slika negde nestala,
leluja senka kroz tamna ogledala –
plav pazuh čežnje, bordel o kom se sneva.
Zdenac obilja u senci mučitelja.
Poslednji svedok, knjiga kad se zaklopi,
ljubiće zub i kandžu pomiritelja.
Pesmom prigrli bol koji posvud kipi,
pitagorejski znak postaće posveta,
autoportret što ga stvori poeta.
I V I C O M P E J Z A Ž A S N A
Trenuci uzdizanja dok šetah ivicom sna,
čas ispunjen večnošću u zaštićenom krugu,
čari pseudo-igre – bat stopala na sprudu,
sred pomodne seanse daleko od vulkana.
Sjaj izgubljenih dana kad izneverih sebe
plesom mahnitog tela, zatrovani rukopis,
sonet za setni tango, jeza kad dotaknem pliš,
ukus starih stihova koji pominju tebe.
Obličja u sfumatu grozničavih celova,
krhotine slaveći proroci čudnih moći,
izvitopereni čin – ritual drevnog zova.
Pred zvezdanim dvorištem prokletstvo Posejdona,
most naših susretanja pod crnim krilom noći,
zaboravom obmotan u pejzažu iz tvog sna.
T R A Ž E Ć I E D E N
Tajni izvor sna i senke koje glume
konačni poraz kad pristigne knežev gnev,
glasnik što kasni, duše što se dvoume
tražeći Eden, slaveći taj drevni spev.
Suv vilinski prah, trag skriven u grimizu,
groteskni sonet za hordu ravnodušnih.
Vrt i jednorog što svrati u prolazu,
zeleni javor iz uspomena davnih.
Sfinga od leda, belina kad proguta
sred pokajanja u vrtlogu od snega –
deo večnosti za zanemele usne.
Daleko brežje i gora netaknuta.
Predugi predah – duh oslobođen svega
kad sve zanemi sred Začarane šume.
S O N E T
Pomisliš da je vreme i za poslednji sonet,
uz setnu metaforu o vremenu proteklom,
poredeći sonetnu osetljivost sa staklom,
slaveć’ sklad i lepotu soneta – pravi lament.
Premeravaš kavez od četrnaest stihova,
jednom pesniku tesan, drugom dovoljno prostran,
pa kad se porazmisli – izbor je raznovrstan –
pokrene se karusel neukrotivih snova.
Tu nema površnosti kakvom vrvi internet!
Jasna su pravila: uz par maštovitih slika,
dobre rime stihove vode do mirne luke.
Sonet je možda adut na turniru pesnika,
izazov novom dobu. Sve su to slatke muke –
odgađa se trenutak za tvoj poslednji sonet.