Fioka

slobodni umetnički prostor

"SEDAM UKRŠTENIH SUDBINA" Milan Drašković

poezija

 

U   O Č E K I V A N J U

Snovi ukrštenih sudbina
Sanjani u ovu kasnu jesen
U ova kasna popodneva
Ta zakasnela projekcija
Naših neostvarenih nadanja
Rasutih niz peščanik
Ti snovi usnuli
Čekaju strpljivo
Da ih ovi stihovi ožive

 

 

O N I M A   K O J I   J O Š   V E R U J U

Poljupci ciljani kroz vazduh
Vrebaju u mraku luke
Brodovi su isplovili
Mornari su nestrpljivi
Na Ostrvu ukrštenih sudbina
Seansa haotičnih himera
Donosi Deveto jevanđelje
Onima koji još veruju
U zlatno doba utopije

 

 

U   M U L T I V E R Z U M U

Kubni koren neizvesnosti
Za Lovca na snove
Kao Tamni karneval
Na Vašaru senki
Tražim te
Poput Putnika kroz slike
Svetovima smo razdvojeni
Izgubljeni negde
U Multiverzumu ukrštenih sudbina

 

 

N A   R A S K R Š Ć U

Razbacane niti suštine
Zidovi koji svetle i govore
Neon što caruje
A putevi odlaze u arhivu
To nisu koherentne dimenzije
Te slike i prilike haosa
S one strane onostranog
To je poslednja čarolija
Na Raskršću ukrštenih sudbina

 

 

 

U   P E J Z A Ž U

Naknadne slike u plaveti vitraža
Mistično ogledalo na odmorištu
Kao pretakanje vode i stakla
Kao kamenje koje peva
Reči koje donose skrivenu muziku
Za prilagođavanje čula
Za slike iz prethodnog života
Ne brini tu sam
U Pejzažu ukrštenih sudbina

 

 

 

S T A Z E

U vrtu sa stazama što se račvaju
Piramida mrava se primakla
Do košnice modrih pčela
U jezeru tamnom kao misao
Sirene pevaju o ubistvu
Dragulji su okupani krvlju jastoga
U susretu na uzavrelom pristaništu
U danu kad krvnik ne radi
U Kući ukrštenih sudbina

 

 

 

I   T O   Ć E   J E D N O M   D O Ć I

I to će jednom doći
Možda kad se nebesa otvore
Kad se odbace ključevi grada
A nas preplavi čista pesma
Neki međuprostor za duh renesanse
Za susret nad susretima
U jednom gradu neću reći kom
Onda kad se konačno pogledamo
U Ogledalu ukrštenih sudbina