Fioka

slobodni umetnički prostor

"ENIGMA" Milan Drašković

poezija

 

E N I G M A

Svet sav od iluzije,
stepenice ka tvom snu,
prividi kad se zgusnu
u album nostalgije.

Mačje oko zeleno
pod mesečevom setom,
iskri pa zgasne potom –
skrivaš se uspomeno.

Slika jača od priče –
reč koja nas opseda
kad se prošlost sagleda.

Nešto što nam izmiče,
zapreteno u nama,
među zagonetkama.

 

 

 

K L U B    T AJ N O V I T I H    D U Š A

Kroz plava okna snova
svod prepun orasnica,
na granici svetova
prozor pun modrih ptica.

Čar mistifikacije,
čar stihova u pesku,
album pun nostalgije –
nestao u odjeku.

Pod senkom relikvija
postoji takvo mesto –
Mesečeva kapija.

Svet posut mesečinom,
vrata u jedno leto
pod plavim kišobranom…

 

 

 

V R T E Š K A    N J E N I H    S N O V A

Samo za izabrane
tajni vrt njenih snova,
nagoveštaj sred tajne
u zemlji tuđih snova.

Za početak beskraja
zarobljenik tih snova,
tiha tajna sred gaja –
plah vitez njenih snova.

Mesto u njenom srcu –
jak izazov za tvoj duh –
s tog pomoli se Tvorcu.

Vest što zvuči kao spas,
najbolja od sveg što čuh –
orkestar svira za nas!

 

 

 

N O Ć N I    P A L I M P S E S T

Simbol što čuva tajnu –
vezan u čvor sudbine
usred bezglasne tmine,
sneg što vitla u tvom snu.

Spletke dokonog uma –
magija nestajanja
u muzeju sećanja
sred začaranih šuma.

Roman u nastavcima –
pred poslednjom zavesom
susret nad susretima.

Čar halucinacije –
da zaslepiš me tajnom
stidljive čarolije.

 

 

 

F A R A O N O V I    S N O V I

Sećanje što te truje
u Kuli van vremena,
kad srce poveruje
u cveće od kamena.

Ne misli na ožiljke
ni na nečiju pomoć,
zatvoren poput školjke –
samo ti imaš tu moć.

Vrebajući znak od nje,
spiralom tmine natrag –
do dugotrajne čežnje.

U oku tvome zvezde,
molitva što pravi trag –
možda, nekada, negde…