Kristina Kojić

GODINE OD MENE DO TEBE

 

Živiš u mojim pjesmama

Ne znaš ti
da pjesnika
nikada ne možeš ostaviti.

I na kraj svijeta da odeš
i dalje ćeš živjeti sa mnom
u svakoj mojoj pjesmi.

 

 

 

Od susreta do susreta

Koliko smo se puta mimoišli
u pošti
u banci
na koncertima
u trgovini među policama sa začinima.
Uvijek jedno drugom novo lice
u gradskoj gužvi.
Možda smo se nekad
očešali jedno o drugo
ili si u prolazu
osjetio slatki miris mog parfema.
Na raskrsnici sam ti
oduzela prvenstvo
pa si psovao žensko za volanom.
Kupio si posljednji komad
mog omiljenog kruha u pekari
i prošao pored mene na izlazu.
Možda sam ti bila pogrešan broj
koji si nazvao
ili si se javio na službeni telefon
kada sam po stoti put zvala
samo da provjerim radno vrijeme.
Ponekad smo se sreli u liftu
oboje zaokupljeni porukama na mobitelu.

Možda se još nismo upoznali,
možda nikada i nećemo.
Jer u malom gradu uvijek postoji
jedno nesuđeno poznanstvo.
Osoba koja je uvijek
samo jedan pogled udaljena.

 

 

 

U mojim očima cvjeta zimzelen

U mojim očima cvjeta zimzelen-
ruke bi da se dodirujemo češće,
jer premalo je dodira u o ovom životu,
a previše rastanaka.

Lišće opada i ove jeseni-
ja poželim da sam bor
u tvojim očima nikada istinom ogoljena.

Na mom grobu cvjetat će zimzelen
i tvoje oči zalijevat će uspomene
umjesto jesenjih kiša,
jer premalo si davao za života.

 

 

 

Lažem da je teško

Moji osjećaji ne odgovaraju uvijek
situaciji u kojoj se nalazim.
Moji snovi veći su od mene same,
nedostižno daleki.

Ako zaplačem na svaku pjesmu
koja me na tebe podsjeti.
Ako me nostalgija
svojim rukama čvrsto zagrli
i ako suza ne bude dovoljno
da ispune sve trenutke bez tebe.
Ako život prođe pored mene
ukalupljen u usamljenost
i ako svi parfemi na tugu
i tebe budu mirisali.

Ako na kraj puta stignem
neispunjena tvojim dodirima.
Ako kažem da mi je teško
ti mi opet vjerovati nećeš.

Lako je tebi-
otišao si,
a ni okrenuo se nisi.

Ja vječno u tvoja leđa gledam
i lažem da mi je teško.

 

 

 

Plašim se mraka

Ne plašim se pada sa visine
u duboke vode,
iako ne znam plivati

Ne plašim se skoka iz aviona
u beskonačnost,
iako ne mogu letjeti.

Samo se plašim
da ću jednom potražiti njegove oči
i zateći samo mrak.

 

 

 

Džabe krečite

Ne krečite,
dodiri njegovih ruku ostavili su otiske
na crvenoj boji zidova.
Ne krečite,
ovaj zid upio je svaki uzdah
sa njegovih usana.

Ne krečite!
Ne pokušavajte isprati njegovu boju
iz moje duše.
Crveno dišem i crveno živim.

Džabe krečite-
još ga volim.
To znamo
i zidovi i ja.