Kristina Kojić

REFLEKSIJA SJEĆANJA

 

Sjećanja od stakla

Liječim rane na srcu
sjećanjima od stakla,
što se lome na svaki tvoj dodir,
pa ti kupiš ostatke,
sastavljaš mi misli,
ali moj nered je nepopravljiv.
Ostavi me tako slomljenu
da spajam nespojiva
sjećanja na nepostojeći život.

 

 

 

Neizgovorena tišina

Tako je glasna
ova tišina.
Riječi kao da su se skrile
u kutu moga uma,
skrivene od svijeta
i njegovih glasnih vapaja.

 

 

 

Što mi znači paučina

U kutu moje kupaonice
pauk je sapleo paučinu.
Moja je mačka
u nju zaronila svoje šape
i prošetala preko moga jastuka,
ostavivši na njemu mrežu
satkanu od nesanice,
što me cijelu noć držala budnom.

 

 

 

Refleksija sjećanja

Vatra pored kamina,
božur na prozoru
i pas koji me ružno gleda.

Ovaj prizor sam već negdje vidjela.

Možda dok sam žalila
za neuspjelim pokušajem
da se predoziram analginom.
Ili dok sam plakala
jer sam prvi put u osamnaest godina
okusila čokoladu.

Prisjećam se iluzija
dok sjedim na pernatom krevetu
što škripi
od težine mojih misli.

 

 

 

Oprosti za odlazak

Imala je dar za nestajanje,
neprimjetno se iskradala iz života,
ni primijetio ne bi
da nešto nedostaje.

Ona koja odlazi,
ne nosi samo kofere,
ona nosi i sjećanja i supomene,
jer jedino tako neće izgubiti sebe.

Imala je dar za nestajanje.

Za onu koja odlazi,
vrijeme je stalo
onog trenutka kada je zaboravila
ponijeti sebe.

 

 

 

Oči širom otvorene

U zimskoj večeri začula su se zvona
i na trenutak to nisam bila ja.
Netko drugi se smrzavao pokraj puta,
sam na bučnoj ulici.
Netko drugi je zaželio bolji život,
prijatelje i ljubav.

Nisam to bila ja.
Na trenutak.

Zvona su utihnula,
a taxi se zaustavio,
puštajući me preko pješačkog.
S druge strane ulice
čekala me stvarnost.