Kristina Kojić

Suton osjećaja

 

Soba puna snova

Ko je to probudio moju uspavanu maštu?
Sada hodam ulicama
zamišljajući i sanjajući
kako bi bilo lijepo da mogu letjeti.

Ko je pokrenuo oluju mojih osjećaja?
Sada ne mogu prestati,
zamišljam i želim
nemoguće stvari.

Ko je uzburkao more mojih misli?
Sada ne mogu prestati
razmišljati o svemu
o čemu ne bi smjela ni pomisliti.

I dok sanjarim tako,
ulazim u nepoznati svijet
tek probuđene mašte
i uzburkanih mora
Ostajem tako zatvorena
u sobi punoj snova.

 

 

 

Skupljač snova

Kada snovi počnu da odlaze,
uspomene na njih
spakujem u kofere
skrivene u mojim očima,
što kao krov stare, oronule kuće
negdje prokišnjavaju.

Zato svaku kap skupljam
u kanticu
dok mi ne ponestane
suza.

 

 

 

Na rubu razuma

Visim
na ovoj tankoj niti razuma,
ali ne širim krila mašte,
jer ako padnem,
padam u realnost.
Ako poletim,
odnijet će me vjetar imaginacije.

Zar je tako tanka nit
između sna i jave,
između stvarnosti i mašte?

 

 

 

Labirint

Zastanem na trenutak.
Zapitam se što to radim,
ali na kraju ipak nije važno.
Jer svi smo mi zapeli ovdje,
izgubljeni u istom labirintu
tražeći izlaz.

 

 

 

Tragovi života

Izgubila sam ih negdje
u podsvijesti.
Sad izviruju ispod trepavica,
tragovi života
u beživotnom tijelu
ostavljene lutke.

Previše je prazno srce,
nema mjesta
za osjećaje i uspomene.
I ovi tragovi živoga
polako se stapaju
sa zaboravom.

 

 

 

Nepostojeći spas

Ne ljuti se ako ostavim otvorena vrata.
Ljudi uvijek trče ka lažima,
ka ugodnostima.
Krvava su stopala u bijegu,
krvava je duša,
srce krvari i puca,
zaboravilo je na sreću i ljubav.
Ali ne trčim ka slobodi,
od nje bježim.
Goruće misli koje me vode
ne obaziru se na bol.
Bježim što dalje
kao plijen od predatora,
da bi na kraju svijeta bila uhvaćena
u mrežu kajanja.

Duboko se urezali u moje tijelo,
ožiljci za sva vremena,
a ja kao muha u zamci
i dalje tražim izlaz.
Beznadežno.