Zvuci predstave
Ona obojena ekspresija
i glasan smeh
moja ruka u tvojoj kosi
izgledao si mi tako dalek
tvoja marama na mojoj ruci
onaj famozni poljubac
kišni i nežni
sudar noseva
i sudar svetova
dok sam ulazila u taksi
rekao si mi da se čuvam
kako
sam te samo obožavala
koliko su ti dobro stajali
Bećkovićevi stihovi na usnama
isto kao i moj bordo karmin
tamni pliš
pod tvojim prstima
na mokroj klupi
teksas jakna
tragovi mog hajlajtera
razmazani po tvojoj majici
ponekad se trgnem
kad prodjem pored onih mesta
gde sam te tako grlila
nedostaje mi tvoj miris
i nervozno žvakanje žvaka
ono kako sam volela
da ti razbarušim kosu
tako savrsenu od gela
nedostaju mi oni crveni zidovi
i ona lažna drama
zakopana medju njima
zvuci predstave
i to što sam znala
da pripadam tamo nekom
glumcu
koji je pevao i mlatarao rukama
na sceni
jeftinog pozorišta
Sve su to iluzije
bedni madjioničarski trik
ja volim varku
a onaj miris koji me podseća na tebe
zapravo je
moj parfem.
Očajno je
Očajno je
jer je maj
prošao
a meni se i dalje
vrti u glavi
od tvog poljupca
jer i dalje
brojim sate
prelistavam
stare uspomene
pozorišta
klupa
tvoje brade
zapetljanog dima
cigarete
medu tvojim prstima
Očajno je
jer još uvek
ponavljam tvoje
reči
nežnost
osmeh
Očajno je
jer si ti
otišao da se
boriš za sebe
nije te briga
nikad nije ni bilo
ni za koga
drugog
otišao si dakle
da juriš ciljeve
da razuzdaš ego
u nekom
velikom gradu
ne misleći
na mene
ni za tren
Očajno
jer sam i ja
mislila da
uradim isto
sa sobom
da stignem
to što
tražim
da ovo bude
samo afera
tebi je
i bila
jer tebi je
lako
ideš dalje
i gaziš dalje
to treba
i ja
ali očajno je
jer mi se
još uvek vrti
u glavi od
tvog poljupca.
Ti si bio
moj najveći
poraz
Moja nesposobnost
da se izborim sa
samom sobom
Istinska i jedina
želja
zauvek ispuštena
Ti si bio moja
neosvojena tvrđava
stari grad
propuštena avantura
Ti si bio
moj Beograd
sve ono što
nikada nisam
uspela
Izgleda da ću uvek biti
ona izgubljena devojčica
večno razočarana u
ljudiski rod
Previše su mi lepo
delovale
stare zgrade
brade
galerije
levis jakne
kaldrme
previše lepo
Toliko da pomislim
koliko su strašni
podzemni prolaz
usamljeni parkovi
i zimski odlasci.
Nisu me izlecili
doktori
gomila lekova
puna saka
miris bolesti
suze
Nisu me izlecili
od tebe
covece
dzaba sve price
objasnjenja
nisi za mene
srodna duso
jos uvek razmisljam
sta radis
gde si
ides li
u pozoriste
koje su sada
tvoje kafane
tvoji novonauceni
stihovi
jos uvek pamtim
tvoju levis jaknu
decacki osmeh
Pamtim kako mirises
pitas li se
gde sam
jesam li ziva
citam li poeziju
plesem li
da li jos ponekad
crtam one moje
male
smesne aktove
Pitas li se
sta je sa mnom
gde sam nestala
zasto nema
odgovora
na tvoju staru poruku
Pitas li se
da li pomislis na mene
ponekad
kada ja vec toliko
neizlecivo
i posle svega
mislim o tebi.