Fioka

slobodni umetnički prostor

"ZVUCI PREDSTAVE" Kristina Kljajić

poezija

 

 

Zvuci predstave

Ona obojena ekspresija

i glasan smeh

moja ruka u tvojoj kosi

izgledao si mi tako dalek

tvoja marama na mojoj ruci

onaj famozni poljubac

kišni i nežni

sudar noseva

i sudar svetova

dok sam ulazila u taksi

rekao si mi da se čuvam

kako

sam te samo obožavala

koliko su ti dobro stajali

Bećkovićevi stihovi na usnama

isto kao i moj bordo karmin

tamni pliš

pod tvojim prstima

na mokroj klupi

teksas jakna

tragovi mog hajlajtera

razmazani po tvojoj majici

ponekad se trgnem

kad prodjem pored onih mesta

gde sam te tako grlila

nedostaje mi tvoj miris

i nervozno žvakanje žvaka

ono kako sam volela

da ti razbarušim kosu

tako savrsenu od gela

nedostaju mi oni crveni zidovi

i  ona lažna drama

zakopana medju njima

zvuci predstave

i to što sam znala

da pripadam tamo nekom

glumcu

koji je pevao i mlatarao rukama

na sceni
jeftinog pozorišta

Sve su to iluzije

bedni madjioničarski trik

ja volim varku

a onaj miris koji me podseća na tebe

zapravo je

moj parfem.

 

 

Očajno je

 

Očajno je

jer je maj

prošao

a meni se i dalje 

vrti u glavi 

od tvog poljupca

jer i dalje

brojim sate

prelistavam

stare uspomene

pozorišta

klupa

tvoje brade

zapetljanog dima

cigarete

medu tvojim prstima

Očajno je

jer još uvek

ponavljam tvoje

reči

nežnost

osmeh

Očajno je

jer si ti

otišao da se

boriš za sebe

nije te briga

nikad nije ni bilo

ni za koga

drugog

otišao si dakle

da juriš ciljeve

da razuzdaš ego

u nekom

velikom gradu

ne misleći

na mene

ni za tren

Očajno 

jer sam i ja

mislila da

uradim isto

sa sobom

da stignem

to što

tražim

da ovo bude

samo afera

tebi je

i bila

jer tebi je

lako

ideš dalje

i gaziš dalje

to treba

i ja

ali očajno je 

jer mi se 

još uvek vrti

u glavi od 

tvog poljupca.

 

 

Ti si bio

moj najveći

poraz

Moja nesposobnost

da se izborim sa

samom sobom

Istinska i jedina

želja

zauvek ispuštena

Ti si bio moja

neosvojena tvrđava

stari  grad

propuštena avantura

Ti si bio

moj Beograd

sve ono što

nikada nisam

uspela

Izgleda da ću uvek biti

ona izgubljena devojčica

večno razočarana u

ljudiski rod

Previše su mi lepo

delovale

stare zgrade

brade

galerije 

levis jakne

kaldrme

previše lepo

Toliko da pomislim

koliko su strašni

podzemni prolaz

usamljeni parkovi 

i zimski odlasci.

 

 

 

Nisu me izlecili

doktori

gomila lekova  

puna saka 

miris bolesti

suze

Nisu me izlecili

od tebe

covece

dzaba sve  price

objasnjenja

nisi za mene

srodna duso

jos uvek razmisljam

sta radis

gde si

ides li

u pozoriste

koje su sada

tvoje kafane

tvoji novonauceni

stihovi

jos uvek pamtim

tvoju levis jaknu

decacki osmeh

Pamtim kako mirises

pitas li se 

gde sam

jesam li ziva

citam li poeziju

plesem li

da li jos ponekad

crtam one moje

male

smesne aktove

Pitas li se 

sta je sa mnom

gde sam nestala

zasto nema

odgovora

na tvoju staru poruku

Pitas li se

da li pomislis na mene

ponekad

kada ja  vec toliko

neizlecivo 

i posle svega

mislim o tebi.