Bilješke o autorima
„Šta je prije kokoš ili jaje?“
Nadežda Čarapić*, rođena 12. 03. 1982. godine, u Beogradu. Nosila je u očima dva isječka prapostojbine – između Baltičkog mora na sjeveru, Karpata na istoku i rijeke Dnjepra na jugu – te su se nekada u njenim očima vidjela jata riba, a nekada bi svojim puzavicama ispreplitala rogove mladog jelena. Ima kratku smeđu kosu. Bijele tanke ruke, na čijim polovima se račvaju Dunav i Sava. Jednom se na drugoj godini studija jako zaljubila, pa je pokušala da piše ljubavnu poeziju, ali ona nikada nije htjela da bude ljubavna, a još manje poezija, te je ubrzo odustala. Tema njenog diplomskog rada iz arheologije bila je Bogumilsko nasleđe u spomeničkoj kulturi na prostoru Polimlja. Najveći dio rada posvećen je nekropolama koje se nalaze u Donjem Polimlju, od kojih je najveća ona na lokalitetu Mramorje u ataru sela Pazalje sa oko 200 stećaka, uglavnom sanduka i ploča i desetak sljemenjaka . Uz rad su priloženi različiti dokumenti (fotografije, raniji zapisi, kao i priče mještana). Nadežda je i sama u djetinjstvu često boravila u selu nedaleko od nekropole, igrajući se među spomenicima. Prema njenim riječima “Baka bi nas često odvraćala od groblja. Govorila nam je da su to kuće male djece koja nisu slušala. Od tada smo uvijek krišom dolazili i ostavljali neke sitnice i ostatke hrane na travu ispred. Bilo je i priča kako su žene neke, a niko ne zna koje, nekada, a niko ne zna kada, bacale kopilad u Radojnu, koja je tekla onim usjekom, dolje ispod groblja. U noći kad bih se probudila činilo mi se kao da negdje u daljini čujem plač. Kasnije sam često sanjala male dječije ruke koje pokušavaju da me dohvate i povuku sebi”.
Mirna od roda Mandića*, rođena u jesen 1683. u hercegovačkim Dulićima, ono kada se pročuše glasine o stradanju Karamustafine ordije pod zidinama Beča. Bijaše ugrabljena u okolini kasabe Rudo iz jedne od zaostalih kolona izbjegle nejači iz Hercegovine, koja se u strahu od odmazde kretala prema Užicu za patrijarhom srpskim Čarnojevićem, koji je sa silom naroda već bio prešao Savu. Od svoje osme godine radila je na imanju Hamid-age, koji je uzeo za jeftino od turskih zulumćara, koji su htjeli da je bace sa Mustafinog mosta u Lim. Sažalio se Hamid-aga, koji je dovoljno star i dovoljno sam, prihvatio ubogu djevojčicu, koja mu je nešto kasnije rodila kćerku i još dva sina, iako je bila rođena sa deformitetom kičme i prvo uviđala ono što joj je dolazilo sa lijeve strane. Poslije Hamidagine smrti, nju i djecu je njegov brat Alija protjerao iz kuće, sa imanja, govoreći kako su djeca kopilad, možda kaurska, jer je i ona kaurka, nikada njihova. Od tada je živjela sa djecom u jednoj maloj kući poviše kasabe prema šumi. Poslije se pročulo kako liječi travama i porađa žene, one koje bi je krišom zvale, ili poručivale po nekom. Dva puta su je privodili, jednom muteveliji u kasabi, a drugi put kadiji u Čajniče zbog prijava da se bavi sumnjivim magijskim poslovima. Mještani su tvrdili da su je noću viđali u polju kako pleše sa nekakvim čudnim bićima duge plave kose i da se za tih večeri brdo iznad polja zlatilo i podrhtavalo od njihovog raspomamljenog igranja. Govorilo se i da je pronašla u šumi sveto mjesto, oivičeno sa četiri kamena stuba, na kome su nekada davno sveštenici duge bijele brade prizivali duhove šume, ne bi li zaštitili zidine utvrđenja (Gradine), prilikom navala rimskih legija.
Kada je na ove prostore došla kuga, 1736, zajedno sa kovčezima punim svile, nakita i opijata sa hadžiluka, Mirnu su optužili da je prizvala ovo zlo. U kadijinom tefteru ostalo je zapisano kako je – povrijeđena nasilnim odvođenjem ćerke u kuću Hamidaginog sinovca Hasana, i sinova odvedenih u rat – koji nikako da se završi – prizvala nečiste sile, ne bi li se osvetila zlim ljudima u kasabi. Pisalo je da je iz njene kuće dugo izlazio dim žute boje, te da se zbog neprijatnog mirisa koji se širio, dva dana nije moglo prolaziti mahalom. U zagradi je navedeno da su se tog istog dana trava i cvijeće u nekoliko avlija osušili, a noću se čulo nekakvo zavijanje i graktanje iz kuće. Osuđena je za vještičarenja i pogubljena. Kasnije su pričali ljudi da su joj krišom, u noći „nožem crnijeh kora potkinute petne žile i one ispod koljena da ne bi iz groba kući dolazila i zlo ljudima činila.“ Istog dana vlasti su naredile da joj se kuća spali. Vjeruje se da se u jednom podioku dana, kada se sunce nađe između dva najviša hrastova stabla, tačnije između treće i šeste grane, na vrhu Gradine, u Limu može vidjeti sjenka njene izgorjele kuće.
Staniša Mićović*, rođen na dan Svetog Vida 1890. godine. Svjedok velike poplave, koja je 1896. zadesila ovaj kraj. Otac ih je spasio tako što je djecu izveo na krov kuće, i potom nestao u bujici. NJegovo tijelo je nekoliko dana kasnije pronađeno na desnoj obali rijeke. Majku nikada nisu našli. Staniša se kasnije prisjećao te noći kada je sve postalo rijeka i kada se činilo da će čitav svijet isteći zajedno sa njom. I kako niko te strašne noći nije znao ni odakle ide tolika voda, ni gdje će se uliti. Kasnije mu je često padala na pamet biblijska priča o Noju. Vidio je kako voda trga trešnju na kojoj se prethodni dan peo, ne bi li ukrao ptičije gnijezdo, vidio je kokošinjac na kojem su stajale dvije kokoške mokrog perja i pijevac, čije se kukurikanje pronijelo vodom kroz noć. Čuo je dozivanje, i kukanje, i plač, i mjaukanje, i lavež, i hukanje i lupanje i dugo ga je progonio taj zvuk. Čak se i kasnije, kad je počeo raditi na željeznici plašio buke koju su proizvodili ljudi, gurajući se u voz, ili iz njega, naročito subotom, kad bi se kao lavina izlila bujica ljudi, tegleći sepete i korpe pune voća, povrća, sira, kajmaka, cvijeća, vukući stoku u čaršiju na pijacu. Staniša je regrutovan u austrougarsku vojsku pred sam početak rata, ali je ubrzo prebjegao srpskoj vojsci.
Čuvajući odstupnicu koloni ranjenika i bolesnika negdje u arbanaškim gudurama, ranjen je u lijevu nogu, te je do kraja života hramao. Nakon što je saznao da su mu šuckori spalili kuću zajedno sa ženom i djecom, zakleo se da će se osvetiti. Jednog novembarskog dana 1918, pojavio se sa srpskom vojskom i komitama u Rudom, više mrtav nego živ. Vremenom se osamio i živio skromno, u malenoj kući blizu pruge. Radio je na željeznici, sve dok nije počeo i Drugi rat, kada ga je italijanska kaznena ekspedicija u januaru 1942. odvela, kako rekoše, prema obali mora. Preživjeli iz njegove kolone su pričali nekoliko verzija njegove smrti. Jedna od njih je bila i ta da on do morske obale nije ni stigao, nego je bačen sa mosta džepova punih kamenja, kako ne bi onako hrom usporavao kolonu. Drugi su opet rekli da je nasrnuo na nekog muslimana iz kolone, koji se hvalio da je bio šuckor u Prvom ratu, i da su obojica onako zakrvljeni, sklupčani pali sa stijene u ambis. Nakon rata, u njegovoj sobici u željezničkoj kući nađen je crtež kasabe, koju je kao šestogodišnji dječak zapamtio, sa obrisima novog grada nasuprot nje. Na poleđini crteža je pisalo „Kad se rijeka povuče, ostaje samo mulj”.
Stefan Jovičić*, rođen 19. 08. 1980, u Sarajevu. Prije rata svaki raspust je provodio kod bake i dede, na Limu. Skupljao je insekte i nabadao ih iglama na stiropor, a u teglama je držao ose, muve, mrave i leptire žive, uhvaćene pored rijeke. Htio je da prenese i travu, i vrbe, i orahe, i vodu, i ribe, i dedu, i da pecaju po čitav dan u njegovoj sobi u zgradi na Alipašinom polju. Prije nego što je počeo rat, spremao se za dva velika poduhvata planirana na ljeto 1992: preplivavanje Lima i hvatanja bube zvane jelenak. Majka mu je stradala jednog junskog jutra, početkom rata, dok je čekala u redu za hljeb. Čuo je od nekih ljudi, koji su pričali ocu, da je bila gužva, da je bilo psovki i da je neko pucao u nju. Otac je naredne noći sahranio, a da on nikada nije saznao gdje. Dva dana kasnije za stolom u stanu, dok su uvlačili dim posljednje cigarete, u eksploziji granate postavljene na ulazna vrata, stradali su mu i otac i brat. Kroz odškrinuta vrata sobe, gdje je dugo ostao nepomičan, Stefan je vidio samo bratovu ruku naslonjenu na sto i cigaretu koja je dogorjevala među prstima. Nakon rata, u proljeće 1996. šetajući prema Trebeviću, izgubio je obje noge, nagazivši na minu, nešto dalje od trakama obilježenog minskog polja. Dok su ga vozili prema bolnici, ponavljao je šapatom da je to bio jelenak i da nije bila mina, da je samo zaboravio mjere zaštite koje mu je deda rekao da se moraju preduzeti kada se hvataju velike bube. Po oporavku, koji je potrajao, ostao je da živi sam sa svojim uspomenama u stanu u kojem je četiri godine prije, granata raznijela njegovog oca i brata. Umro je u septembru ’99.
Jovana Ostojić*, rođena 24. 03. 1994. Već godinama unazad pokušava da napiše knjigu, ali ona se ne da i uporno joj smeta i žulja je. Zato uvijek ostaje fragmentarna, kao ideja, kao želja, kao bilješka, kao svrab poslije ujeda komarca, kao dodir žare na koži, koji peče. Htjela je da napravi album u kojem će sakupiti sva lica koja je okrznula prolazeći kroz san i javu već 8395 dana. Htjela je da napiše knjigu koja će sve da nervira, jer će biti čudnih dimenzija i neće se dati staviti na policu sa drugim knjigama, pa će se provlačiti po stolu i moći će da posluži kao podmetač, kao muholovka, kao držač za svijeće. Već godinama traga za rječju u kojoj je sadržan čitav kosmos jer smatra da će tek tada uspjeti da savlada aperiofobiju. S vremena na vrijeme pati od strašnih bolesti kao što su: krv iz zanoktice, krv iz nosa, trnjenje nogu, bol u želucu, beri-beri, avitaminoza, nostalgija, istorija, asimetrije. Smatra da je nužno da se politički aktivira, jer samo tako može da razlikuje sebe od bilo koje druge životinje koja ima za cilj zadovoljenje trbuha i reprodukciju vrste.
*Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna
Metamorfoze
„Dakle kad zamuljena od nedavnog potopa zemlja
Ostade te se blagog od eterskog ražari sunca,
Izrodi nebrojenu množinu vrsta te neke
Oblike obnovi stare, a neke grdosije stvori“
(Ovidije, Metamorfoze)
Na obali
Ona – ta modrozelena tečnost,
koja izvire iz zemljinih bedara,
izlivajući se preko njenih
tamnocrvenih ugaslih obala.
Iznad nje samo bjeličasti zastor
i krošnje koje poniru u nebo.
Kad staviš uho na zemlju
čuje se samo turobno disanje kornjače
I škripa njenog oklopa pri kretanju.
Dafnina molitva
Moje nebo, kad presijeku željezni mostovi
-Nedodirno.
I vozovi koji mu putuju
-Rasparčano
Do mog neba.
Okovano
Moje nebo
Iza bedema
U stogodišnjem trnju
-Ono-
Nepovratno
Da ga ne bude
Usnulo
Moje nebo, iza granica-
Bezgranično.
Moje nebo.
Luk od Dafne do Apolona
-Nedohvatno
Moje nebo.
LJuljaju kornjače na oklopima
I rijeka se talasa
-Neprekidno
U mom nebu
Vrbe se kupaju.
I plaču, sretne.
Moje vrbe.
U vir uviru.
Moje nebo –more.
Zeleno. Poribljeno. Modro
U mom nebu, zvijezde
-Neuhvatne.
Kad je noć, one padaju.
U netrag, moje zvijezde
…..
Da stignem.
Da uvirem.
Gdje je drvo stalo
drvo postanem.
Zevs premješta mrtvog Oriona na Olimp*
Kad je šiknula krv iz vratnih žila, kao raspukli zreli nar, vazduh se prepolovio i pao u lokvu tek svježe slatkaste mase – negdje u daljini, zatresla se strijela boginje Artemide, smiještajući se između trećeg i četvrtog rebra mladog jelena, presijecajući mu arteriju.
Ja, dijete dvije rijeke,
sa oklopom teškim jednog odraslog bika.
Ja, dijete zabranjene ljubavi vulkanskog pepela i rujevine.
Ja, nejač, rođena u mulknami.
Ja, životinja, na kojoj cvjeta rajska bašta.
Ja, mužik, koji zatvara svoje žene iza drvenih kapija.
Ja, nevjera, izgorjela u požaru.
Ja, tijelo poharano kugom.
Ja, propali beg, mrtvi vojnik, bolesnik, činovnik, rob.
Ja, u oklopu sa nitnama, dolami, fraku, šeširu, haljini.
Ja, na raskršću, na začelju, prvi, posljednji, i svačiji i ničiji,
Ja, i Zevsov i Perunov i Božiji i Alahov i Hristov
Ja, keltski, rimski, osmanski, austrijski, srpski, bosanski.
Iz usta mojih u razbujale vrtove potekla je rijeka,
a za njom karavansaraj, kameni most, mekteb, han, kuće, sanduci sa ženskim rubljem, lula, fildžani, jastuci, dijete u kolijevci, krave, ovce, zadrigli begovi, sirotinja, bogalji,vinogradi…
Kad je šiknula krv iz zaklane kokoške, čitavu noć su horozi pjevali, a pjesma je vodom sjurila niz vijekove. Tad Artemida zaplaka nad tijelom mrtvog Oriona.
*Posvećeno Rudom, onom odnijetom u poplavi 1896. god.
Žena se moli ispred zdjele pepela
“Bože, jesam li ti ikad išta tražila. I kad su mi Radana i Stjepana odvele one šejtanove sluge. I kad mi vode odniješe kuću. I kad mi Vukoja osramoti krv njegova, pa nam zemlju uzeše. Trag im se zatro, dabogda. I kad mi onomad nađoše gospinu travu za kačarom, pa me zamalo ne utopiše. A mene uhvatile one ženske bolesti. Jesam li ti šta tražila kad mi ona poturica, majku mu njegovu, uneredi i isprebija Vukoja volujskom žilom, zbog neke šljive. Veli ukro. Pa mi, Bože, i njega nakog sakotog na grbaču nabaci. I kad sam išla do Šaba da molim za malo brašna, jer nismo imali šta jesti. A on reko može, ali da mi pošalješ koje od djece, treba za kuću. I kad mi satra sušica Mariju i Savetu. I kad mi umrije i stoka i Vukoje, pa mi spališe kuću i štalu. Sjeme im nečisto, dabogda. I kad mali i ja ostasmo sami bez kuće, pa se potucasmo po selu. NJega tek od sise odvojila. I kad se i ja krenuh gubati, pa mi koža poče gnjiliti i otpadati. Jesam li, Bože? Vidi me i sad. Pod ovim ruševinama. Još mi zemlja topla od pepela pod nogama. U majčino mlijeko da se zakunem, ne mogu. Nema ni ono odakle isteći. Umrijeću sutra, neće me imati ko pokopati. Samo ga vrati, Bože. Napravio si čovjeka od zemlje, možeš i dijete od pepela. ”
* Kuga u Rudo-polju, 1736. godine.
Zemlja zemlju kopa
da krvlju obremeni
porod
(mjesto kiše).
Pa da iz jednog sjemena
tri vremena
u tri kremena
pogledom zanavijek
skameni.
Pazalje
Bijaše dan LJeta Gospodnjeg Petog
I slavljaše narodi krst i post Jurodivog.
I paljaše Otac dvanaest svijeća voštanih
I krstaše se Ocem i Sinom i Duhom.
I gorahu svijeće nad mrtvima
I zvonaše zvona na crkvi.
I probudi majka djecu svoju
I cjelivaše ih promrzlim usnama.
A bijahu ta djeca nijema i gluha.
I bolovahu od tečenja krvi.
I svih dvanaest soba se osvjetliše
I svih dvanaest oka progledaše.
I pozva ih majka u naručje NJeno.
A bijahu svi jedan drugom do uveta
I bijahu blijedi i nesiti.
I nazvaše ih majka imenima apostolskim.
I spustiše se tma i sjeni na ulice.
I počeše bjesi i pogani izlaziti u polja.
I stadoše grepsti mraz i led
I vjetar sumanuto zavijaše.
I pjevaše u vazduhu soldatske.
I narod se poče krstiti i bježati.
I ukaljaše se ulice od blata i bjesa.
I stadoše jurodivi kleti i klanjati.
I zvona počeše zamirati.
I donese vjetar sluge Todorove.
A lica im bijahu prekrojena.
I ruke im bijahu krvave.
I oči im sijahu smrt
I usta im lučahu žeđ i glad.
Grljaše majka bolesnu djecu.
I ljubljaše ih nesite i balave.
I stavljaše im jantarne ogrlice oko vrata.
A njih dvanaest se ne pomjeriše
A njih dvanaest ne slutiše.
I poslaše majka svih dvanaest u sobe.
I davaše im pod jezik Petrova križa.
I zatvori ih majka iza dvanaest vrata.
I zaplaka.
I stade sebi utrobu kleti
I stade sebe u dojke udarati.
I stade kleti mlijeko dojčino
I proklinjaše jurodive imenima njihovim.
I naricaše glasovi po zidovima dugo.
I svih dvanaest gluhih ne čuše
I svih dvanest nijemih ne progovoriše.
I svih dvanaest ubogih izdahnuše.
I probode majka utrobu svoju.
A bijahu stigli pred majčinu kuću
I lupaše Todorove sluge u vrata
I stadoše razbijati prozore.
I svih se dvanaest svijeća ugasiše
I svih dvanaest soba oskrnaviše.
A bijaše taj dan vjetar silan
I plakahu nebo i zemlja.
I krv se nevinih razlivaše po ulicama.
I gnjili stadoše puziti po zidovima.
I postadoše vatra i ništa od grada.
I stadoše nicati bijeli kameni iz utrobe
I svi imaše ruke podignute ka nebu.
I nastade grad mrtvih
I prekriše ga pokrov i ljiljan.
I naseliše se tu objesti i nemušti.
I nazvaše ga imenom nekrsta
Cjelivaše i ostaviše.
Ubrzo nakon dva tupa udarca na ulazna vrata stana gospođe M.
U meni je zemlja ključala
I talasi lave su nemilo udarali u zidove.
U meni se stvorila svjetlost i tama.
Ja sam porodila okeane i šume
I dugo je u meni odjekivao veliki prasak.
Ja sam umirala u nespretnim rukama ispuštena u vatru,
Ja sam bila ranjeni bizon na zidu pećine Altamira
Ja sam neprekinuta pupčana vrpca u neznanju
Ja sam Nut kroz koju plovi barka boga Ra
Ja sam plavokosi mladić pogođen u lovu
U meni je otrovan Tutankamon
I izvajana Nefertiti
Ja sam Hrista poslala na krst
I meni su sudili na lomači da sam vještica
Ja sam naredila da se spaljuju knjige i vješaju jeretici
Ja sam ustala protiv indulgencija
U meni je sazrilo 95 teza
Na meni su doplovili Ninja, Santa Maria i Pinta
U meni se odigrala Mohačka bitka
Ja sam sjenka kuće koju su spalili Turci
Zbog mene zvona zvone na svim katedralama
Ja sam ubila Ferdinada
Zbog mene je izbila ekonomska kriza
Ja sam stvorila Jugoslaviju
U meni su gradili i Jasenovac i Aušvic i Dahau
Ja sam bila neželjeno dijete rođeno u logoru
Ja sam pucala na starog svata
U meni se rodila jedna ljubav
I umrla u isto vrijeme
Ja sam cvjetna groznica s proljeća
Ja sam svijet i svijest
Ja sam početak i kraj
Ja sam stara 86 godina i ne znam da li sam ikad imala djecu
Ja sam nestrpljivi treći udarac u vrata
Ja sam tek primljeni socijalni radnik
Koji u trećoj pregradi svoje torbe nosi papir o useljenju u starački dom.
Ja sam nastala nevoljno u desnom plućnom krilu, poslije snažnog udaha,
I onda prošla kroz dušnik, jednjak, glasnice, usnu duplju, dodirnula zadnje i meko nepce, a onda izašla kroz usne i nos
“Da”
Besa
Da riječi u kamen skamenim.
Od mojih riječi
Most da podignem
Kameni.
U njegov zid da uzidam sebe
Da ne jeknem
Da ne isteknem
Ko bujica ispod zida
Zid da ne dirnem
Da ostane
Između
Mrtvog mog i
živog tvog
Riječ teška kao gvožđe
U vodi potopljeno.
…
Kad zid postanem
Nad rijekom.
Moja riječ
Kamen sivi
Uzidani.
Nek ti bude besa-
Da ne moliš za život moj
Bogove.
Riječ postade meso
„Hoće li zvijerma Jupiter ostaviti zemlju da haraju?“
(Ovidije, Metamorfoze)
Anagnoreza
Umrijeću sa grijehom
Bezgrešan.
Kao vjernik bez Crkve i Vjere
Pobožan.
Nestrpljiv.
Nesvjestan.
Gladan i bolestan.
Razapet.
U ćošak pritiskan.
Umrijeću kao građanin.
Častan.
Siguran.
U ovoj laži
Ubiću Sebe, Tebe.
Ako iko od nas postoji.
Umrijeću sa Bogom.
Bez njega.
U istini besmrtnoj,
Kao laž
Da sam bio živ.
Tuđi na svome.
U Sebi u Tebi
Nemoćan.
Neizrečen.
Ostavljen.
Mrtav.
Na putu.
Prema Tebi, prema Sebi.
Slobodan.
Gdje?
Nigdje.
Molitva životu
Kao sveštenik haljine duge
Pohodim te na Golgotu
tvoju,moju
ili Usudom našu.
Okove ti skidam.
Brišem ti krvavo čelo
A ispred nas
mrtvo polje bijelo
Raširenih ruku
čeka život da primi .
Tvoje nevine oči, ranjene
silovane i bačene,
isposnički prate i ćute
Olujne,bezglave eškije ljute
na konjima divljim
U galopu smrti.
Zar da u smrt tvoju
pored svoje gledam?
Na potpise Katul fermana
svih sejmena sedam
u hladne ruke što ti smrt nude,
u bektaše sto pored boga sude..
Zar rane tvoje da ne bole mene?
Zar tijelo tvoje bez mog da vene ?
Dok za milost
hladne,maljave ruke molim
Dok u crnini naričem
bijelim grobovima golim.
Ne ostavljaj ubogo dijete što luta
Ne ostavljaj tiranina koji je skrenuo sa puta
Ne ostavljaj oči sto prazne i gole
svoju smrt umjesto tvoje mole.
Izložba smrti
Čovjek koji jutrima luta
ubačen u tuđi džemper
I pantalone
ispod kojih viri
slomljeni zglob
Drži hvalu životu
Nečiji pas
Okovanim telom
u iskopanoj rupi
nedostupnim pogledom
Gleda u otvorena vrata
List kestena
-otkinut od parka
mokar od kiše
pregažen cipelom broj 45
leži ispod drvene klupe
Ćekajući da postane zemlja.
Dijete koje se trza
u bunilu
u hladnom znoju
u nemoći
u sigurnom kraju
u majčinom zagrljaju.
Ničija žena
skrivenih rana
ostavljena
(u jeftinom ogrtaču)
istrošena,
noktima sa ostacima crvenog laka
skuplja po sobi ostatke noći.
Izgladnjela mačka
(koja je noć probdjela ispred mesare)
nosi u zubima,
ukradeno krvavo parče fascioloze.
Ptica,
sa ukradenim grančicama
među kljunovima
Na mrtvom asfaltu.
Cvijet koji se razvija
U šutnji
u nigdini
u živom grobu
na desnoj strani
u mekom bijelom tijelu.
Život koji visi
na žili
na klupi
u lancu
u znoju
u vremenu
u smrti
u ljepoti.
Noć u provinciji
Oko tri poslije ponoći
zalajaće psi
kao u dosluhu
kroz tišinu
okovanu ledom
prolomiće se njihov
razjareni lavež.
Oko tri poslije ponoći
kradljivci noći
postaće jedno.
Spojiće svoje
gramzive prilike
I nadviće se nad ulicom.
I mali
i veliki
kratki, glavati
lutalice, čuvari
džukele, mješanci
odbačeni
nečiji, ničiji
oni sa povijenim ušima
oklembešenim repom,
osakaćeni
šugavi
prljavi
umazani blatom
krvlju, snijegom
ulijepljeni hranom
mokraćom
balama
zaleđeni
stari,
pregaženi
umrli.
Kroz gluvu
promašenu noć
prolomiće se
njihov krik.
NJihovi zubi
će zaškripati.
Iz njihovih nozdrva
iskraće se vijugavi
bijeli trag
NJihovi nokti
zariće se u tijelo tame
Zaraziće je i pokoriti.
Pokleknuće pred
njihovom teškom
prilikom noć.
Poražena,
zarobljena i ništavana
(U rasklimanom bolničkom
krevetu na infektivnom odjeljenju)
Oko tri poslije ponoći
zalajaće psi.
Čuće se puške
neujednačeni
prostački
pijani glasovi.
Ulicom će se prostrjeti
smrad ljudskog znoja
jeftinog pića, cigara i žena.
i zvonki zvuk lopata.
Noćas poslije ponoći
ubijaju pse.
„Vlasnici neka vežu svoje ljubimce“
Osvanulo je na oglasnoj tabli
u parku.
Oni cvile,
otimaju se i reže.
Zarivaju zube
po smrdljivim
džakovima
(ne bi li utekli)
Udaraju ih motkama
izbijaju im zube
slamaju kosti.
Noćas poslije ponoći
ubijaju pse.
Oni umiru na đubrištima
u čeljustima lešinara
ili u živim grobovima
gutajući ogruške gorke zemlje.
Dok se ona krvava i
ohola sladi rakijom koja curi
niz flašu grobara.
Noćas poslije ponoći
zamrijeće lavež.
Injekcija će smiriti
upaljeno tijelo.
Jutro će se izdići iz svog kukavičijeg gnijezda.
Komšinica će otvoriti
prozor,
zapaliti cigaru,
Čuće se koraci
na pločniku
i pijetao negdje u daljini.
Polja smrti
Radili smo na pirinčanim poljima
Sa malim drvenim zdjelama
Zaptivenim žutim noktima
Što su ko kandže brazdale zemlju.
„Majka je vjerovatno umrla“
Već odavno zemlja nije rađala
A glas je krvario po leđima
I tkanina se davno kidala
„Moj sin ima već sedam godina“
Ispod trščanih blatnih krovova
Djeca se pobožno klanjala
Dok se crvena rijeka izlivala
Žena je na koljenima plakala
Za hranu u drvenim zdjelima.
Ovdje sunce za rijeku zapada
I žuta fleka lanena, noću se
Širi po butinama.
Žena je sebi govorila:
“Moj sin neće imati sedam godina”
Čitali su možda u novinama Da
Na Istoku nema bogova
I da su umirali sa prvim kišnim glistama
I rožnatim žutim gušterima
U gladnim pirinčanim poljima.
Kako su samo boljela
ta nježna dječija stopala
Kad su po golim leđima
Oštrim metalom zasijecala.
A imali su približno sedam godina.
Kroz rascjep na daskama
Vidio sam:
Žena je sinoć umrla
Osjećaj hladnog oroza,
Posljednji
Na modrim butinama
A noć je tiho jecala
Nad praznim drvenim zdjelama
“Moja žena se sigurno udala”
Nekoć su trojica pobjegla
Kažu da zima nije slučajna
I da se rijeka često izliva
I ta tijela na žutim stijenama
Pod armijom gladnih pacova.
Djeca sa olovnim zrnima .
Nad malim drvenim zdjelama
„Moj sin se sad igra sa klikerima“
Jutra su crvena svanula
Na praznim pirinčanim poljima.
Jutro na Bistriku
Ja nisam bio vojnik, nije ni brat moj
Božo.
On je juče napunio dvadeset godina.
Trebalo je samo istovariti vagone
Praznik
Pa rekli da možemo prvim sljedećim
Nazad.
Božo je sjedio za stolom sa nekim Hamom
Žena mu se porodila
Ja sam bio u postaji kad je uletio mali Raifov:
“Ubiše nekoga dolje kod ćuprije”
U tom stiže voz sa Alipašine
Napravi se gužva
Mi krenusmo da istovaramo robu.
Onda dođoše žandari i šuckori
Jože neki ispred njih.
Znao sam ga
Nosio mu vazda neke pakete do Uvca
Za uvar je bilo nekoliko helera
Zovnuo on trojicu sa puškama
Te nas izvedoše ispred štacije
Mene, Boža, Vasa i jednog nisam mu ime znao
“Svi ste vi isti ko i oni.
Znalo se to.
Znam ja kako to ide iz paketa u paket pa preko granice.
Majku li vam srpsku”
…..
(Kroz granje je prolazilo nebo. I ptice.
Mnogo ptica. I voda je mirisala. I čulo se kloparanje voza. I neka ljepljiva tečnost na podu je gasila vatru u rukama.)
…..
Sad Božo i ja ležimo u zemlji
On nije čuo
Ali čini mi se kao da je dugo kroz noć odzvanjao neki pucanj.
(Nisam stigao da ga pitam, ali mora da je Hamo dobio sina)
*uspomeni na Jova i Boža Vukovića, stradalih u pogromu Srba nakon atentata u Sarajevu (28. juna 1914)
Iskaz jednog od radnika
“Znam ja njega
Žena mu umrla od tuberkuloze
Ima šestoro djece
Sam
Radio je u fabrici za mašinom
Sa dva prsta
Reko je da moramo štrajkovati
za vreću brašna, za kiriju, za djecu.
Izdo ga je neki Krsto
za flašu rakije i par dobrih nogu
u Pet šibica.
Znam ja njega
Ješua, Ješo smo ga zvali
Jes da je bio Jevrejin, ali je bio dobar čovjek
Bog da mu dušu prosti.”
Čovjek pjeva poslije rata
Kroz tri rupe od granate vidio sam:
žena je prostirala bijeli veš,
metalik golf dvojka – tablica 435-J-231
parkirao se kod praonice,
“ma oću na neku svadbu, ne pitaj;
i pazi der joj tu tortu”,
dječak je potrčao za loptom,
“jebem li ti mater i loptu i
đe ga više ganja”
neko je rekao.
Žena srednjih godina na prozor
je istresla svoje ogromne grudi
pogledala prema nebu i nestala za zavjesom.
“Bježi mi bolan s očiju. Sad će mi serija”
Kroz tri rupe od granate vidio sam:
kad je prošla povorka,
umro je neki komšija;
prošao cestom kamion pun iznutrica;
stigla beba iz porodišlita;
drugi komšija izvadio papire razvoda,
pa se dere:
“kurva, našla mlađega”.
Kroz tri rupe od granata:
izbacili čovjeka bez kofera, kažu kuća nije njegova,
“tako ti je stari – politika dejtona”.
Kroz tri rupe od granata vidio sam:
kad je komšiji pregazio psa
kaže “čim je preživio rat njihov je”.
Kroz tri rupe od granata:
sahranio sam i starog i staru i buraza.
Baba je sama sebi presudila. Kažu iscurio plin.
Meni je sad svejedno. Ostavili mi šporet.
Komšinica kaže
“Žurili, nisu mogli razbijati zid”
Kroz tri rupe od granata,
uđu mi ponekad sva tri sunca.
Ja ih izmjerim pogledom sa kreveta.
Neka njih tako.
Samo ne znam, kažu da zimi mnogo duva.
Među nama
„Čoveka iz ležišta pomeriš, a u ležištu crvi, bube providne kao dragulji i plesan“
(Milorad Pavić)
Nemiri
Sva ta odlaženje,
u praskozorja.
Maglovita promicanja tuđeg življenja.
Autobus
pun žena sa radničkim povlasticama
(do Nove Varoši, Prijepolja).
Razgovor koji nervira-
špekuliranja zemljištima,
komunizam, privatizacija,
„Šta će ovdje, ovdje nema ničega.
Žena, djeca mu ostala…
Ma ćuti, papirologija.“
Ja,
na vrhovima radničkih blokova,
pecala bih, ronila
-led je po obalama.
Tamo negdje se sunce po vodi preliva,
plava, zelena,
golo stijenje,
ogrebotina.
Sva ta odlaženje,
prelažnja,
Lim, Đetinja, Kolubara.
Groblja ničija,
hiže kostima,
graktaj dušama.
Ima reda u svim tim smrtima,
higijena,
redukcija,
stanarina neplaćena
velikim sistemima.
Sva ta odlaženje,
predvečernja.
Linija na nebu crvena,
carski rez fatuma.
Sukob interesa.
Udaljavanja.
Ja na obalama,
titraji listova,
trava nekošena,
miris fekalija,
ribljeg truljenja.
DŽezva izgorjela pod vrbinim granama.
Kalinić pijaca,
slika porodična,
naušnica,
dječija cipela,
mrtva lisica na ženinim leđima,
izliv kanalizacija-
“život za 100 din”.
Sva ta odlaženja
-puna nadanja.
Linije kiša na staklima,
flekava zavjesa,
vrućina nesnošljiva,
zadah prethodnog obroka,
stajanja-petnaestominutna
-fiziološka empatija.
Još malo do Beograda.
Stanica, nervoza, zavaravanja.
Linija tramvajska,
ljudi sa poslova,
ekspanzija glasova.
(ne bi bilo loše da kiša pada danima,
pa bude poplava)
Daljine,
nemirenja,
metalni ukus na usnama,
miris trulih jabuka.
Nedjelja, melanholija, odlasci-
afektivna sjećanja.
Locus amoenus
Mi smo mogli otići u Kinu
Čula sam da se tamo hrane lagano
Nije ni skupo
Ovdje ti život svako malo mijenja agregatno stanje
i cijena mu raste
(Naročito pred izbore)
Šta će nama sve to.
A i u posljednje vrijeme se brinem
Znaš da sam uvijek umirala od tih uvoznih bolesti
Ove naše su se rasprodale
A i teško je danas dobiti neku minutu na dnevniku
Osim ako te uživo ne uključe
Da pohvališ rad vladajućih.
Mi smo mogli otići u Kinu
Da odmorimo negdje ispod slamnatih šešira
Na Mjesečevom jezeru
Ti pij baiđiu, ja ću žuto vino
Pa da u inat budemo zajedno
I smijemo se
Kinezima dok pričaju srpski
„LJubav to je kada padaš u nesvjest“
Ma ne mora ni ta Kina,
Samo sam mislila
bilo bi dobro kad bih bila jako bolesna
U taj ponedjeljak,
Pa onda i ti kreneš sa mnom u bolnicu
Možemo piti čaj, a
i bolnička supa kažu da nije loša.
Među nama
Htjela sam sinoć otići,
ali su tamo bili neki ljudi
jedan je psovao, onda se čuo udarac u zid
i zvuk olakšavanja na pločniku, a ispod terase je spavao čovjek.
Kasnije je ispod zida bilo mokro
pomislila sam na račvanje Misispija,
to mi nešto ostalo iz škole.
Jednom su me već otjerali
kad su se smijali
pa sam kasnije vidjela razbijene flaše i sve je bilo mokro i ljepljivo
„je l piše to da je tvoje negdje“
A ja vidim kad sam tu:
kroz crnu ogradu se prepliće puzavica
neko rano proljeće
prva jutarnja kafa
i jedan čovjek kruži prstom po kariranom stolnjaku
i miriše na jutro i mart.
Onda dolaze drugi i smjenjuju se kafe, i stolnjaci i cigare.
Žena sa crnom pletenicom briše čaše,
„Obuci se Jelena, nije baš toplo napolju“.
Kelti su gradili utvrđenje da zarobe sunce.
za svoje vinograde.
Bila sam jednom na stijeni sa koje se vide dva carstva
moraš da pređeš dvije rijeke da bi to vidio
(Ne, nije se to moglo vidjeti iz voza, kako kaže Andrić
morala je biti stijena.)
Odatle se vide okamenjene glave bogova.
i ljudi, uglavnom četvrtkom
kad je pijaca.
Bila je tu vojska
pa im se svidjelo, pa su opet došli.
Možda su bili Italijani.
Dali su nam crvene čizme i jakne
i neke kolače punjene čokoladom
koja se topila na jeziku.
A mi smo onda svaki put trčali za njima i vikali
„čokolito, čokolito“
Ima nešto prokleto na toj terasi.
Kao ona djevojka sa Matoševog Balkona
sa mrtvačkim rukama
na mjesečini.
Jednom sam bila tu srećna
kad je bilo ljeto i
nebo je teklo kao rijeka,
a nije bilo žene sa pletenicom,
ni kariranih stolnjaka,
ni puzavice.
Bila je jedna rupa u zidu
i bilo je mokro
i bile su neke flaše.
A ja sam samo legla
beton je bio hladan
a crna ograda iznad mene je okovala nebo
Kad sustigne oktobar
Voljela bih da još jednom vidim dunje na tvom ormaru
i da me obavije miris sapuna u složenom vešu.
Ja sam plakala kad su posjekli drvo,
I kad sam izgubila tvoju šnalu.
Sjećam se dobro, bako,
uvijek sam htjela da ne budeš u crnom
I da se obučeš u svoje divne cvjetne haljine i prošetaš sa mnom.
I da zajedno čitamo knjige
-kad ja porastem.
One, za velike ljude, što si ti čitala.
Ja nisam plakala kad smo išli u tvoju kuću.
Sjećam se da su daske bile podignute na podu,
a meni nije bilo jasno što ti plačeš
dok pričaš ko je gdje spavao.
Meni je tad bilo svejedno;
svi su već izašli u park da se igraju prodavnica na kamenim klupama.
Tek kasnije,
kad su razbili stakla i mokraćom išarali zidove.
Ja sam tad čula dječiji smijeh i vidjela vas kako dodajte cigle jedno drugom.
Cipela umazanih pijeskom i malterom.
Onda sam često sanjala da smo svi zajedno tu, zagrljeni i nasmijani.
Zar iza svakog živog ne stoji stotine mrtvih
i zar ne oživljavaju kad ih dozovemo u sjećanje.
Ja još uvijek živim na toj terasi kao i ti nekad.
Voljela bih da ti kažem da sad možemo zajedno da čitamo i da šetamo
Polako.
Pa stanemo na terasi i gledamo
kako zrak sunca ocrtava crvenu liniju ispod stijene nad Limom.
Ne žurim sad nigdje
Ne igramo se žmurke i planova
A kamene klupe su davno srušene.
Sad je u parku žuta ograda
I poneki pas, dok im ne dosade.
Voljela bih da još jednom dunja procvjeta u bašti
i da mi mahneš sa kapije kad krenem niz ulicu.
Bako, tako je sve sad tužno
Ako odem
onda neće ostati niko da sanja.
Kuća će se srušiti.
Uzeće i krov i cigle.
I gdje će onda mrtvi da žive?
Poetes maudits
Ležimo unatraške ko dvije mačke
na usijanom limenom krovu.
Sunce nam je ulična svjetiljka
oko koje se roje mušice.
Ležimo na osušenim krilima i tjelašcima
insekata,
na kamenju kojim su djeca gađala guštere u bijegu.
Miriše na ugasli dan, avgust, opale šljive,
osušene zalogaje nezrelih jabuka, travu
koja se opija u vlažnosti noći.
I lijepo je.
I čini se mogu ti dah u šaku uhvatiti i
pojesti,
ili ga sačuvati za hladne zimske dane,
kao osušenu kajsiju ili smokvu.
Ležimo na limenom krovu.
I kao da je važno što je život kao
dječije gaće – kratak i usran.
I kao da išta ima više smisla od buke koju unosi škripanje lima
pri kretanju naših tijela.
I pljuvačke koja vijuga po svijetloplavoj
površini moje sumnje.
Iz Sibilinskih knjiga
Možeš li razumijeti istoriju kao ja
Da je to sve ciklično kretanje.
I da će se iznova i iznova
obrušavati stoljetni zidovi tu pred našim nogama,
a sjenke grada će igrati pod keltskim utvrđenjem,
u paljenju uličnih svjetala.
Umiranja i rađanja.
Buđenje proljeća.
(Prve klice nevinog tijela po kome su pregazila stoljeća.
Zemlja, majka, porodilja
rađa se dijete, u njenoj smrti,
ona – modra i krvava.)
Kako onda kažeš da ne razumiješ ponavljanja.
I da ćemo mi opet biti na stoljetnim zidinama,
kao što smo bili.
I da ćemo umrijeti još sto puta i roditi se slijepi-škrgavi,
ponovo tumarajući kroz zidove materice,
dok se ne nađemo.
Kako onda da ne mislim da je sve drugo nebitno
dok blaga proljetna kiša budi zemljine klice,
a veče miriše na cvjetanje i mrtvu ribu pored vode,
istovremeno.
I ti i ja,
nalakćeni na ogradu sa još hiljade sudbina, odvajakada.
Udah svih vjekova, Kelta, Rimljana, Slovena, Turaka.
Jeste ja sam otišla…
ali sve to nevažno izgleda,
život je ono što zakači ribaraska udica-
Fekalija, riba, patika, konzerava.
Znaš li koliko je ovdje umrlo bogova,
zbog klime, međe, ratova?
Pa i mi nekada.
Zar nismo umrli u sukobu atinskih i persijskih brodova,
kad je vatra na horizontu danima tinjala,
a tijela se topila na olupinama.
Ne vjeruješ.
Kažeš maštanja.
-Zmija ne jede svoj rep već ujeda.
-I tu ti je sva istina.
-Nema cikličnog kretanja.
-Nema ni bogova.
-Ni zidina.
-Ni zemlje.
-Ni proljeća.
-Ni poslije smrti povratka.
Pa hajmo onda pobjeći i da nas ne nađu nikada,
ili umrijeti i roditi se iznova.
Na bikovim leđima.
Tamo gdje bogovi pomjeraju ostrva svojim rukama.
I gdje nema dana ni godina,
već noć duga, polarna.
Tamo zemlja ne rađa- bijela, nevina, stidljiva, kao nevjesta.
Tamo nema ratova, samo snježnih hladnih vjetrova.
Hajmo onda pobjeći i da nas ne nađu nikada.
Voljela bih da…ja nisam otišla.
Ali ti ne vjeruješ u ciklična kretanja.
Ni da ima načina.
-Zemlja je jedna utroba, koja se hrani našim tijelima
-i ne postoje vrata od izlaza.
-Ni ti, ni ja,
(samo u knjigama)
-Znaš li Jovana?
Eris i Dysnomija
Sjećam se da je bila noć
kad su se južni i sjeverni vjetrovi ukrstili.
Otud onaj slani okus na usnama.
Htjela sam more.
Da me razbije u stijenu,
da ti među prstima ostane samo pjena.
Htjela sam školjke
da slušaš kako se jugo provlači
kroz slane mramorne stubove
kad odem.
Sjećam se da je bila noć
kad je kosmos otvorio hiljadu svojih očnih kapaka
ne bi li nas našao.
Mogla sam vidjeti dijete koje se spuštalo niz tvoju trepavicu.
Bila je noć kad se sjenke skrivaju
i mirišu na jabuke i cimet.
U tvom džepu je bilo toplo
Otud miris cimeta na mom desnom dlanu
Bila je noć kad se boginji Heri izlilo mlijeko iz prsa.
Pobjegli smo na Orionov krak
Da nas ne stigne.
Htjela sam se tamo klatiti na tvojoj očnoj dužici.
Sjećam se bila je noć kad duše plove nebeskom rijekom
Između nas je bilo previše živih smrti
Mogla sam vidjeti aveti da prijete
i urlaju iza prozora.
Sakrila sam se u tvom podočnjaku.
Nemoj im reći, ako dođu da me traže.
Sjećam se bila je noć…Nije ni važno.
Čuješ li kako nas duše dozivaju kroz slane mramorne stubove?
Bilješke iz radnog dnevnika
Ideja za pjesmu (16. 05. 2016)
Plašila sam se tijesta. Njegovog invazivnog nasrtanja i prelivanja niz crvenu nabreklu zdjelu.Te bjeličaste ljepljive mase od koje čovjekovi prsti dobijaju plovnu kožicu kao kod nilskog konja. Tijela koje se giba i izliva na hladne kuhinjske pločice; da bi ga potom šest prljavih malih stopala razgnjecalo, odlazeći na ulicu. Tamo negdje daleko kroz prste sam posmatrala proticanje rijeke i tri patke koje su kljunovima rašivale vodenu površinu.
Ideja za pjesmu (21. 3. 2017)
Gdje ćemo?
Kad kroz vazduh još uvijek struje kremirana tijela logoraša iz Dahaua
A pod nogama se prelamaju kosti ljudi iz prošlog rata
(pa majka dva puta sahranjuje sina)
Još jedna cvilizacija, stara 7000 godina, nestala je u dimu, na krajnjem jugu Iraka.
A djeca umiru od bolesti za koje su davno pronašli lijek.
Gdje ćemo?
Na televiziji ionako najvaljuju da će popodne duvati košava 100 km/h.
Ideja za pjesmu (23. 9. 2017)
Lijepo sam ti rekla da se ne igraš ni sa kim dok se ne vratim.
Vidjeće tajni put i drvo u kome živi Pan,
od čije pjesme treperi lišće nad vodom, a vrbe se klateći prepliću u pletenice.
Naučiće pjesmu i svugdje će je zviždati.
Lijepo sam ti rekla da se ne igraš ni sa kim dok se ne vratim.
Pokvariće plan svojim malim prljavim noktima i napraviće novi.
I kako uopšte misliš da se onda vratim?
Ideja za pjesmu (24.12.2017)
Sjećam se da se zvala Ivana
I da je nosila crveni raif
Ispod koga se prostiralo čelo.
Ne znam da li me nervirala ta upadljiva bjelina između obrva i stidljivih zametaka nove kose,
ili sama činjenica da je nisam znala od ranije iz parka.
Bolovala je od neke od onih riječi od kojih se kad si dijete umire: zarađali ekser, vrata od podruma, rat, bolnička kola, bubabera, hladna voda, izbjeglica, gumene bombone, čokolade od Sforovaca, mine.
Nije bila tu kad smo se vratili u drugi razred.
Znam samo da se zvala Ivana
Da je imala brata
Da se nije sa nama igrala žmurke i prodavnica u parku
da je imala jako visoko čelo i ožiljak u lijevom uglu
da se pojavila niotkud
I isto tamo nestala
I da još uvijek ne znam zbog čega sam joj prosula lijepak u torbu i iscjepala sveske.
Ideja za pjesmu (24.01.2018)
Hoću da završim u tom užarenom tijelu
u toj bjelančevinastoj masi koja pluta morem
U tom tijelu od talasa; gipkom i neprozirnom
U tom pupku okeana koji vari ostatke plutajuće istorije
U toj sluzavoj cijevi
Niz koju klizi kora od banana, sjemenka breskve, čepići za uši, papir od bombone,
morska trava, popodnevno sunce.
U toj aveti.
U tom slanom ispljuvku morskih algi.
U toj meduzi
u kojoj želim da konačno sagorim.