Odrazi pukotina
Neka bude tako
Pored toliko imena tvojih
Ja niz ulicu gledam
I ne znam kojim bi te pre nazvao
Jesi li ti razmak uzmeđu dve reči Je si li ti čaša bez dna
Jesi li ti splet nesrećnih okolnosti
Je si li ti kazna što bi poslata Egipćanima da skine okove deci Izrailjevoj
Jesi li ti morska struja što ide svome zalivu
Jesi li ti ćerka kakvog gusara pijanice
Jesi li ti filmska diva koje tek čeka ulogu života svoga
Jesi li putokaz na kojima milje stoje podebljane
Jesi li ti Dalijeva ili Pikasova muza prevarena
Jesi li ti kakvo drevno pismo Maja ili Inki
Jesi li ti kakva gradska četvrt ili gradski skver
Jesi li ti godina rata nekog ili bitke izgubljenje
Jesi li ti ton lestvice koja samo tugu svira
Jesi li ti ostava u kojoj stoje brašnjave uspomene
Jesi li ti miris dunja što u jeseni zre
Jesi li ti aroma pitomih vrtova punih rajskih ptica
Jesi li ti kakva bogomolja od klesanog mermera
Jesi li ti duet dve ptice egzotične što se u zoru šepure
Jesi li ti istina ili laž
Ti u stvari imena ni nemaš kad do kraja ulice dodjem
Ili ono stoji u glavi mojoj , u fioci na kojoj piše zaboraviti!
Svetlosnim godinama daleko
da sada možemo da gledamo u zvezdano nebo
ti bi prva progovorila
kao da si te reči već davno smislila
čuvala si ih baš za ovaj suton i ovaj nebeski prizor
znaš da su zvezde u stvari zenice oka koje čekaju svoju svetlost
vidis one mogu biti svetle i tamne
Svetla – našla svoju svetlost, tamna nije
Mislis da će tamna zvezda prestati ikada da je čeka
ne
čekaće je možda i zauvek
loše se stvari dešavaju tamo gore
iza oblaka, iza duge, svetlosnim godinama daleko
groblje je zvezda
nema ni početak ni kraj
i tamo gore važi prosto pravilo
u jednom redu su zvezde koje umiru
u drugom su bele svetle novoroĎene
i one koje prve moraju umreti su zvezde padalice
gledaš u daleku galaksiju neku
i kao vrelu stihiju pustaš na mene ove reči
u onoj daljini da si gore, koja bi zvezda ti bio
a u toj daljini istoj padne jedna baš takva zvezda padalica.
Noćna premišljanja
Polaritet duha
O rečima (Ederlezi)
Pratim noćas svoje reči na poslednji voz.
Kada polazi?
Ne znam.
Da li bi sobom poveo i moje?
Što?
Znaš li da se reči rode u prvom dahu čovekovom i žive u njegovim plućima do njegovog kraja?
Koje reči želiš da ti povedem sa sobom?
Čekaću te.
Voz u tome času stiže na maglovit peron.
Glumim siguran korak, ulazim i voz kreće.
U desnom plućnom krilu bile su moje:“Vratiću se“ a u levom se zauvek
nastaniše njene „Čekaću te“.
Arbeit Macht Frei – čitam u maglovitoj daljini.
Atlantik
Ja ću a i ti ćeš.
Na istom mestu možda biti nekada.
Ti ćeš a i ja ću.
Na istom mestu možda čekati da sve proĎe.
Ja ću a ti ćeš.
Na istom mestu možda ću se ja ukracati na Titanik a ti na Luzitaniju.
Ti ćeš a i ja ću .
Na istom mestu možda zuriti u krvavi suton.
Ja ću a ti ćes.
Na istom mestu možda moliti da ne bude suvišnih reči.
Ti ćeš a ja ću.
Ja ću i ti ćes.
Na istom mestu možda zauvek otići.
Kad bolje razmislim
Ja ću a ti nećeš.
Pesma koja je zapravo više od toga
Na uličnom pločniku sazdanog od duša lutalica, večeri jedne
Ko utvara vremena na plećima svojim, vreću krpanu noseći, korača jedan čovek
Na licu njegovom kotline i uvale dalekih predela, oči maglovito sjajne
Cipele, kožne, žena mu ih kupila, na ostrvu sretnih, koje se od silnog tereta srušilo
Dlanovi ogrubeli, koža od malih amnezija dodira, vlasi sede i krhe
Šešir crn, brašnjav ko šanac zamka koji se urušava i podanici gube živote jer su
podanici.
Štap,davno izrezbaren,iskrivljen i izvrnut ko nadanja onoga na litici.
A vreća ne njegovim plećima pretila je da ga obori,slomi i obruši na zemlju.
Čovek, starac, se zaustavi i zagleda se u prašnjavi pločnik.
Spusti vreću sa sebe.
Načini neobičan pokret, podiže ruke u vis i poče istresati vreću.
U njoj ne beše ničega.
Starac ostavi vreću da leži na uličnom pločniku u nestade zauvek u uličnoj tami.
Tvoja je zagonetka čovek
Na temenu ravnodušnosti ostavljen i protraćen ostade dah jednog vremena
I kap po kap razli se sudbina tih bića mitskih
I dva ognja postadoše jedna vatra što se ljubomorno gasi
Trebao je da na mestu tom stoji jedan kraj ali njegova priča beše duga
Čekao je da vidi sve, i on nikada više ne beše viĎen.
I polje beše krvavih ruža, penušanje i miomiris stradanja
O velika plimo tela , o velika oseko duša zašto te nema
Da tragove naše, kao po kakvom nagovoru , skriješ
Da nema i ikada je bilo
Nas.
Zveri.
Ljudi.