Fioka

slobodni umetnički prostor

"ODRAZI PUKOTINA" Ivan Bušić

poezija

 

Odrazi pukotina

Neka bude tako

Pored toliko imena tvojih

Ja niz ulicu gledam

I ne znam kojim bi te pre nazvao

Jesi li ti razmak uzmeđu dve reči Je si li ti čaša bez dna

Jesi li ti splet nesrećnih okolnosti

Je si li ti kazna što bi poslata Egipćanima da skine okove deci Izrailjevoj

Jesi li ti morska struja što ide svome zalivu

Jesi li ti ćerka kakvog gusara pijanice

Jesi li ti filmska diva koje tek čeka ulogu života svoga

Jesi li putokaz na kojima milje stoje podebljane

Jesi li ti Dalijeva ili Pikasova muza prevarena

Jesi li ti kakvo drevno pismo Maja ili Inki

Jesi li ti kakva gradska četvrt ili gradski skver

Jesi li ti godina rata nekog ili bitke izgubljenje

Jesi li ti ton lestvice koja samo tugu svira

Jesi li ti ostava u kojoj stoje brašnjave uspomene

Jesi li ti miris dunja što u jeseni zre

Jesi li ti aroma pitomih vrtova punih rajskih ptica

Jesi li ti kakva bogomolja od klesanog mermera

Jesi li ti duet dve ptice egzotične što se u zoru šepure

Jesi li ti istina ili laž

Ti u stvari imena ni nemaš kad do kraja ulice dodjem

Ili ono stoji u glavi mojoj , u fioci na kojoj piše zaboraviti!

 

 

 

Svetlosnim godinama daleko

da sada možemo da gledamo u zvezdano nebo

ti bi prva progovorila

kao da si te reči već davno smislila

čuvala si ih baš za ovaj suton i ovaj nebeski prizor

znaš da su zvezde u stvari zenice oka koje čekaju svoju svetlost

vidis one mogu biti svetle i tamne

Svetla – našla svoju svetlost, tamna nije

Mislis da će tamna zvezda prestati ikada da je čeka

ne

čekaće je možda i zauvek

loše se stvari dešavaju tamo gore

iza oblaka, iza duge, svetlosnim godinama daleko

groblje je zvezda

nema ni početak ni kraj

i tamo gore važi prosto pravilo

u jednom redu su zvezde koje umiru

u drugom su bele svetle novoroĎene

i one koje prve moraju umreti su zvezde padalice

gledaš u daleku galaksiju neku

i kao vrelu stihiju pustaš na mene ove reči

u onoj daljini da si gore, koja bi zvezda ti bio

a u toj daljini istoj padne jedna baš takva zvezda padalica.

 

 

 

Noćna premišljanja

 

 

 

Polaritet duha

 

 

 

O rečima (Ederlezi)

Pratim noćas svoje reči na poslednji voz.

Kada polazi?

Ne znam.

Da li bi sobom poveo i moje?

Što?

Znaš li da se reči rode u prvom dahu čovekovom i žive u njegovim plućima do njegovog kraja?

Koje reči želiš da ti povedem sa sobom?

Čekaću te.

Voz u tome času stiže na maglovit peron.
Glumim siguran korak, ulazim i voz kreće.

U desnom plućnom krilu bile su moje:“Vratiću se“ a u levom se zauvek
nastaniše njene „Čekaću te“.

Arbeit Macht Frei – čitam u maglovitoj daljini.

 

 

 

Atlantik

Ja ću a i ti ćeš.

Na istom mestu možda biti nekada.

Ti ćeš a i ja ću.

Na istom mestu možda čekati da sve proĎe.

Ja ću a ti ćeš.

Na istom mestu možda ću se ja ukracati na Titanik a ti na Luzitaniju.

Ti ćeš a i ja ću .

Na istom mestu možda zuriti u krvavi suton.

Ja ću a ti ćes.

Na istom mestu možda moliti da ne bude suvišnih reči.

Ti ćeš a ja ću.

Ja ću i ti ćes.

Na istom mestu možda zauvek otići.

Kad bolje razmislim

Ja ću a ti nećeš.

 

 

 

Pesma koja je zapravo više od toga

Na uličnom pločniku sazdanog od duša lutalica, večeri jedne
Ko utvara vremena na plećima svojim, vreću krpanu noseći, korača jedan čovek
Na licu njegovom kotline i uvale dalekih predela, oči maglovito sjajne
Cipele, kožne, žena mu ih kupila, na ostrvu sretnih, koje se od silnog tereta srušilo
Dlanovi ogrubeli, koža od malih amnezija dodira, vlasi sede i krhe
Šešir crn, brašnjav ko šanac zamka koji se urušava i podanici gube živote jer su
podanici.
Štap,davno izrezbaren,iskrivljen i izvrnut ko nadanja onoga na litici.
A vreća ne njegovim plećima pretila je da ga obori,slomi i obruši na zemlju.
Čovek, starac, se zaustavi i zagleda se u prašnjavi pločnik.
Spusti vreću sa sebe.
Načini neobičan pokret, podiže ruke u vis i poče istresati vreću.
U njoj ne beše ničega.
Starac ostavi vreću da leži na uličnom pločniku u nestade zauvek u uličnoj tami.

 

 

 

Tvoja je zagonetka čovek

Na temenu ravnodušnosti ostavljen i protraćen ostade dah jednog vremena

I kap po kap razli se sudbina tih bića mitskih

I dva ognja postadoše jedna vatra što se ljubomorno gasi

Trebao je da na mestu tom stoji jedan kraj ali njegova priča beše duga

Čekao je da vidi sve, i on nikada više ne beše viĎen.

I polje beše krvavih ruža, penušanje i miomiris stradanja

O velika plimo tela , o velika oseko duša zašto te nema

Da tragove naše, kao po kakvom nagovoru , skriješ

Da nema i ikada je bilo

Nas.

Zveri.

Ljudi.