Grupa autora

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Podlistak Diskursa posvećen Tinu Ujeviću

 

U v o d n i k

List koji imate pred sobom je prvi podlistak časopisa „Diskurs“. Ostvarili smo ga u želji da pokažemo koliko su pjesnici međusobno povezani, koliko prihvaćaju riječ drugog pjesnika, ne samo suvremenika, nego i onih koji su ostali negdje u dubinama vremena, a koji svojim stihovima još zrače i znače. Svi smo upleteni u mrežu poezije.

Uredništvo Diskursa:

Marija Juračić, prof.
Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

 


Tin Ujević – ugljen na papiru
Miljenka Stančića

 

„A što bih jedino htio potomcima namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.“
Tin Ujević, Sarajevo, hotel Central, 15. XI. 1930. na umjetničkoj večeri

 

 


Autor: Abel Brčić
Slika koju nam je podario akademski slikar Abel Brčić izazvala je reakciju nekoliko pjesnika.

 

K R A J U    M O J

U tebi su sve moje boje života,
crvena, žuta, zelena, plava,
melodija mora u tisuću nota,
ognjište uz koje djetinjstvo spava.

Na jastuku tvome slatki su snovi,
iz njedara tvojih diše toplina,
uz tvoje skute kad moj brod doplovi
u jedrima pjevaju mir i tišina.

Od ljubavi koja čvrsto nas veže
i bijeli kamen kao da gori
i otići svaki put je sve teže
i pustiti srce da s tugom se bori.

Jer tvoja je slika najljepša priča
koja me prati i na kraj svijeta.
Ja nosim u sebi sjeme tvog bića
što klije u meni i raste i cvjeta.

A kada uđem u sive dane,
sjeta me vrati u naručje tvoje,
misao vedra mi zaliječi rane
i život mi opet ispune boje.

Vesna Škrlin Batina

 

 

L U Č I C A

Stisnule su se kućice
na obali lučice,
bok uz bok se griju
i kao da se smiju

dok priča im marina
onu od starina
o moru što se zabavlja
kad brodice valja.

A onda čuju priče
o buri što urliče
pa nagnute sve više
boje se i kiše.

A kad sve se stiša,
bura, jugo, kiša,
k’o da žele čuti
zašto more šuti.

Anja Lekić
Pjesma je inspirirana slikom slikara Abela Brčića.

 

 

Š A R E N I L O    I Z N A D    M O R A

Sve su se nakrivile
Kao da su oživile
Naginju se prema moru
U šarenom, ljupkom zboru.

Ogledaju se i vesele
K’o da zaplivati žele
A more se nježno mreška
Šarenom se društvu smješka.

U uvali barke male
Tihim snom su pozaspale
Dok ih more nježno ljulja
Na površini poput ulja.

Čudno je to malo selo
Sve šareno i veselo
K’o da duga boje lije
Pa ga boji šarenije.

Suzana Marić
Pjesma je inspirirana slikom Abela Brčića.

 

 

K U Ć I C E    P A R T I J A J U

Dok ljudi drjemuckaju
kućice partijaju
oknima namiguju
čemprese zadirkuju.

Plešu tango, plešu rock
naginju se sve na bok
pa se smiju, pa se šale
zvone pjesmom kale male.

Male barke na vrh vode
ljuljaju se, kolo vode
i Sunce se pomolilo
krovove izljubilo.

Struji život, žive boje
Radost puni srce moje.

Marija Juračić
Pjesma je inspirirana slikom Abela Brčića.

 

 

G R A D    S U N C A

Nekad se more povuče od mene,
pa me opet zapljusne plimom,
kamenim osjećajem iskonske istine.

Tu jedrim nad gluhim stoljećima,
prkosim surovim burama i barbarima,
s vjerom vezanim ribarskim barkama.

Na meni se razbila Sunca mnogobrojna,
užgala me, ranila me, pa opet oživjela,
krv mi dala i osmijeh žarkim bojama.

Jadranka Ivanović Bolog
Pjesma je inspirirana motivima slike Abela Brčića.

 

 

N E S T V A R N A    Š E T NJ A

Kad bih mogla ovim gradom
prošetati
sa zrnom gorke soli ispod jezika
koje se ne može progutati
a niti ispljunuti
silnom šutnjom
upijala bih mir i sve boje sunca
s lica kuća i ulica.
Od umora klonula
na kraju puta bih molila:
„Daj mi, Svemoćni, noć
u kojoj ću sve presanjati.“

Boba Grljušić
Pjesma je inspirirana slikom slikara Abela Brčića.

 

 

S L I K A

Nemajući više kuda
sakrih se u sliku.
Tu ostadoh mnogo godina
samo točkica neprimjetna.
Riječi i razgovora zamke
iz lažljivih uglova usana
slušala sam preplašena
i slika je bila nemoćna…
Slika je postala čovjek
lica namrštena,
a okvir laž izmišljena.
Nemajući više kuda
iziđoh iz slike okvira
i postadoh točkica svemira,
lutajuća trunka slobodna…

Jadranka Ivanović Bolog
Slika slikara Abele Brčića podsjetila je autoricu na davno napisanu pjesmu o slici.

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

G O V O R    T U G E

znam sve i ništa
nosim te sa sobom
tik do mora
moleći lijek za tvoju dušu
šapućem mu što ti je …
ono odgovara šumeći utjehu
ali tvoje uho ne čuje
a moje ne razumije
fali mi tvoja riječ
izazov mojoj
da priča poteče
i plač

čineći od mora
veliku suzu

Boba Grljušić

 

 

G O V O R    T U G E

Znam sve i ništa
Ništa ne znam i sve mi je znano
nosim te sa sobom
daleko od tebe, a opet uz tebe
tik do mora
u bjelini jutra kao mora zapjenjenog
moleći lijek za tvoju dušu.
Lijek tražim, molim, nadam se, vjerovati želim
šapućem mu što ti je …
Šapat zbori jer tuga glas izgubila je
ono odgovara šumeći utjehu
nevinost hladna, bijela kazuje kraj za kraj
ali tvoje uho ne čuje.
Ne čujem, ja ništa više ne čujem
a moje ne razumije
tko li razumjeti može, ja ne mogu
fali mi tvoja riječ
„Ljubim te više“,
fali više od ijedne druge riječi
jutro to pamti
kako ću dalje?
Riječ je
tebe u riječi pretočiti, pospremiti
izazov mojoj
ostaje izazov bolan
da priča poteče
kao priča još neispričana da se rodi
i plač
i jecaj i suza i plač da se prolomi
čineći od mora
veliku suzu
i more slano, veliko, tužno i bolno
stvori.

Više zapravo i ne znam broj Bobinih pjesama koje su me potaknule na zajedničko putovanje stihovima, natraganje, na traženje odgovora. ( 19.03.2018.)
Antonija Željka Kahlik

 

 

PLINSKA LANTERNA NA GRIČU

Tu sam lanterna plinska,
Već starinska.
Poda mnom još je Matoš stajao
I nad tim gradom zdvajao i kleo.
Snijeg je po njegovom raglanu meo.
Često bi kunuć nestao u noći
A ja bih se tiho smješkala
Jer znala sam: on će opet doći
I dugo stajati tu
Tako da mu se katkada cipele
Već primrzle k tlu.

A jutrom kada bih se smreškala
I ugasla
Poda mnom grad bi ležao crven i tih;
Tad nisam znala dal’ zora krvari
Po brijegu
Ili je Matoš izgubio stih po stih
Na snijegu.

Nato je došao rat.
Cio dan su iz grada glazbe ječale.
Kako su tužno među mojim staklima
Zvečale trompete!
Babe sa Griča poda mnom su stajale,
Suze brisale i zdvajale
I prema Italiji zurile.
I mnoge koji poda mnom su bili
Nisam nikad više vidjela.
Sada im štakor prolazi kroz grudi.
Tada sam se prvi puta
Zastidjela ljudi.

A nakon rata
Mnogo je debele gospode poda mnom prošlo
tustoga i crvenog vrata,
ali i lica na kojima spava glad.
Da, mnogo je toga novog došlo
u taj grad,
pa znam: i mene će netko da makne
i kad me se ruka montera takne
zabrenčat ću još zadnji puta muklo.
Tad znajte: to je moje staro i pošteno srce
Za Gričem puklo.
Tu sam laterna plinska:
starinska, starinska.

Vjekoslav Majer

 

 

L A N T E R N A    N A    G R I Č U    Ž I V I

Još uvijek u Zagrebu
Na Gornjem gradu, Griču,
Ponosno zasvijetle lanterne
Plinske, starinske.
One o kojima je davno Majer
Stihove svoje slagao u zimske noći.
Pratile su one, lanterne plinske,
Mnoge što svoj su život
Pod njihovim svjetlom prolazili
Kao Matoš negda s kaputom
Po kojem su pahulje sipile nježno,
A vjetar ih s ranglana meo
Kako Majer priča
O lanterni plinskoj, starinskoj.
I danas, jednako kao nekad,
Dok je jutrom Sunce izlazilo
Gasile su se lanterne i gradu još jednom
Najavile novi dan u stih novi upisan,
A Matoš na kamenoj klupi
Ispod lanterne u grad zagledan.
Šetači će u večernje sate
Sjediti uz njegov kip
Na klupi kamenoj i čekati
Da se lanterne ponovno upale,
Da Majerove ožive riječi.

Jednog je dana opet došao rat.
Zvona su zvonila i sirene zavijale gradom.
U strahu mnogi su iza vrata čekali,
Mnogi se nadali da neće opet,
Ali sve su molitve uzaludne bile.
Na grad su padale rakete
Rušile toranj televizije na Sljemenu.
Što bi Majer rekao tada?
Zar nas ništa ne nauči jad
Što dva nas puta snađe?
Mnogih više pod lanternom nema,
A sram, uđe li među ljude,
Ona se, lanterna, uzalud pita.
I prošlo je zlo, a dobro se desilo njima,
A ne svima.
Po Gornjem Gradu crna je limuzina
Simbol vlasti što znala je krasti
I malo tko zna da u ulici do, jedna je
Lanterna plinska, starinska
Što čeka svoj tužan kraj da svane
Kada će je zamijeniti žicom
Neke vjetroelektrane.

Antonija Željka Kahlik

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

Č A R O B N A    P J E S M A

Trošim sate i dane
trošim sedmice
trošim vreme
gasim zvezde da što pre svane
žurim… srljam bez dileme
jurcam… jurcam
da vidim sunce
gde će to jutros zapeti
da čujem potok
da li će pevati
da čujem pčelu
da vidim leptira
da vidim koga to još vetar dira
da čujem za mnom
kako šljapka pseto…
o, sve bih… sve bih…
sve bih ja… eto!

Moje se radosti i tuge
skupljaju u rijeku
i traže svoje sestre
i žude svoje more
ustrajno i žedno.
Da opet budu moćne
da opet budu jedno
beskrajno i sveto.
Sve sam ja to
Sve sam ja to… eto.

Nešto me lijepo dodiruje
ma nije
tako nježno
tako snažno
čini mi se
pa me podiže
čini mi se
lako u ljepše
u više
u punije
oči ne otvaram
zbog čarolije
ma neka, neka traje
pustit ću
papirnate zmajeve
visoko
za vas
neka lete… eto
zbog čarolije.

I sve mogu
u svemu me ima
cvijet sam i oblak
i morska pučina
vjetru sam sestra
dijete neba
sjaj sam zvijezda
i kliktaj galeba
dolina
planina
pijesak
i val
ja sam pjesma
ja sam sve to
beskraj
čarolija
ja sam… eto!

Autori:
Bogdanka Goga Stojanovski, Darko Bek
Boba Grljušić, Nela Borovnjak

 

 


Ljiljana Stjelja : Crveno na radost

 

LJ U B A V I    P J E S M A

Samo budi takva kakva jesi
iz čistog inata svoja budi
želiš li da ti se život desi
živjeti po svom ti se usudi.

Ne slušaj druge što ti kažu
ne daj nikom da ti snove guši
otkucaji srca rijetko kada lažu
samo slušaj ritam taj u duši.

Traži istinu i budi dijete
stremi ka svjetlu k’o leptir, mila
ako te usput drača zaplete
trnje otresi k’o prah s krila.

Samo se ne daj, uvijek budi svoja
i zagrli život, svu njegovu čar
i nek’ medne usne i haljina tvoja
bljesnu grijehom kao ognja žar.

Ne veži mladost za stalnu adresu
uči što je ljubav koja sve može
i kad te mračne stranputice odnesu
slijedi srce zaneseno ispod kože.

I budi kao vjetar iznad cvjetnih njiva
zaigrana budi usred suše česma
u zjenama tvojim nek’ treperi živa
istina da život je tek ljubav i pjesma.

Aljoša Đugum, Ivica Grgić
Pjesma je nastala u srpnju 2017. kao rezultat jedne poetske igre na portalu „Očaravanje“.

 

 

 

Z E L E N A    I    P L A V A    P J E S M A    O    M O R U

Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke
zelene od bilja, pune mulja
moje su plave obale daleke
moje more glatko poput ulja.

Ti uvijek stojiš, voda ne teče
tvoje su mijene kao eoni
a privid pružaš da sve se kreće
zvuk svakog vala drukčije zvoni.

Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke
duša je sama podigla brane
jer još od sedamdeset i neke
tvoje me dubine solju hrane.

U sebi nosiš oluje, bure
i škura juga u tebi gasnu
mnoge sam s tobom provela ure
tebi ja pričam tu ljubav kasnu.

Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke
odavno me ta misao žulja
ja ne mogu bez plave kolijevke
koja to dijete u meni ljulja.

Volim te more, volim k’o svoga
iako rijetko osmijeh mi daješ
tvoje su plime dane od Boga
ja sam trenutak, ti vječno traješ.

Marija Juračić i Aljoša Đugum
Pjesma je nastala 2017. godine u sklopi poetske igre portala „Očaravanje“.

 

 


Ljiljana Stjelja: Biser u čaši

 

D A R U J    M E    S T I H O M

Utkana u studen uvele mi duše
boraviš u meni kao tiha tajna
moj si lahor što ravnicom puše
pri srcu draga i sveta kolajna.

Noć je opet utrnula zvijezde
sjajna se Luna za oblakom skriva
na mom se nebu ni ptice ne gnijezde
tek miriši mirta preko pustih njiva.

.
Mjesec je ovdje dalek, bez sjaja
za lugom u tami snene ruže venu
u ovoj noći sjete i tuge bez kraja
ja žudim vidjet makar tvoju sjenu.

Ne budi dušu, ne zavodi sjenu
pusti je da sanja u svom svijetu tihom
gledaj u meni tek daleku ženu
osmjehni se nježno i daruj me stihom.

Već zorom zvijezde nad poljima gasnu
rasute mi misli kolaju u san
snivam te daleku, kao jelu krasnu
i plavu ti kosu, meku kao lan.

Opet će snijeg i opet će ljeta
i Sunce će kružit kao svakog dana
živote je naše zagrlila sjeta
tako sam ti bliska, a ostat ću ti strana.

Negdje su kočije spremne za kas
konji vrani dati će se bijegu
te kočije nikada neće voziti nas
naši su praporci utihnuli u snijegu.

Čemer si duši slomljenoj na dvoje
i blagoslov blagi što mi blaži sjetu
u srcu nosim sve stihove tvoje
da me tiho prate u mom snenom svijetu.

Marija Juračić i Ivica Grgić napisali su ovu pjesmu kao dio poetske igre portala „Očaravanje“.

 

 

 

R U Ž A    V J E T R O V A

Ti mnoge žene volio si tako
ali ni jednu k’o što voliš mene
uvijek tuđu i uvijek daleku
uvijek samu usred morske pjene.

Jedrilje moje luku neće naći
vjetri me nose kako vali hoće
za lađu moju nigdje nema spruda
ostat će ovdje duša moja luda.

Ti voli druge k’o što voliš mene
al’ pjesme svoje sve meni posveti
ja neću plakat, smijati se neću
ja neću molit, a neću ni kleti.

Marija Juračić

 

 

 

T R A M O N T A N A

Usahnut će srce, duša isto tako
tijelo će oronut slijedom senilnoga uma
i ponekad samo sjedeći u dvoru
zaboravljen ispod krošnje i tihanog šuma

sjetit ću se tebe, tvojih milih riječi.
Kao jeka sve će odjeknut u meni
prošlost će se javit kao silni val
što obalu snenu oplakuje i pjeni.

Usnuti ću utihu, bonacu i tramontanu
jedro tvoje što prkosi u zori
lik tvoj usnuti ću nježan, mio
stalan svjetionik što daljinom gori.

Sanjat ću te uvijek nedostižnu, dragu
K’o daleku zvijezdu, kao slatku bol
na dalekoj pučini tražit ću ti jedro
snivat ću ti kosu, na njoj suhu sol.

Tramontanom nošena kroz godine mnoge
u mom srcu vjerne pronašla si sprudi
i vječiti žal što nikada nisam
prislonio glavu na divne ti grudi.

Ivica Grgić

 

 


Jelena Stanojčić: „Stablo i sjena“

 

O K O  U R A G A N A                B O Ž J E  O K O

 

Od  vjetra se skrili                      K’o anđeli se skrili
u oko uragana                             u božje oko.

gasili smo strasti                         Grmili,  sijevali,

u grotlu vulkana.                         bili visoko.

Tražimo mjesto                           Tražili više
gdje tuga stoluje                          od maksimale,
gdje sve je blisko                         da nebesa zibaju,
gdje radost boluje.                       da sveci hvale.

Čudni smo, divlji                        Blaženi bili
i psovka i smijeh                         u rajskom grijehu.
i dječja igra                                 Čisti u suzi,
i crni grijeh.                                čisti u smijehu.
.

Divlji smo, čudni                       Grizli se zubima,
i rame i mač                                divlji bili,
i rodno polje                               žednim usnama
i kamen i drač.                            rosu pili.

 

Marija Juračić                                           Igor Divković

 

Kada je na portalu za kulturu, književnost i društvene teme „Avlija“ objavljena pjesma „Oko uragana“, napisana 2012. godine, ona je još bila čigrasti pulsar, maleni nebeski svjetionik koji je svoje slabe impulse slao čitatelju lutalici, onome koji ne poseže samo za svjetski poznatim imenima, čitatelju tragaču koji hoda i neosvijetljenim poetskim putovima.
Kada je hrvatski pjesnik Igor Divković uz“ Oko uragana“ na spomenutom portalu pod nazivom „Lirska distinktivna obilježja u Hrvata“ objavio svoju pjesmu „Božje oko“, zbunio me na trenutak, jer se dogodila ona rijetka horizontalna umreženost umova dvoje još živih pjesnika. Dogodile su se dvije pjesme nastale u dva različita uma, srodnih motiva i atmosfere pa ih možete čitati i doživjeti kao jedinstvenu pjesmu, a svaka je za sebe svoja, originalna, neponovljiva.
Pjesma „Oko uragana“ nije više mali čigrasti pulsar, odjekom pjesnikova srca postala je dio binarnog zvjezdanog sustava i svojom orbitom dotiče orbitu Božjeg oka.
Marija Juračić

 

 

P A N D O R I N A    U L I C A


Autor: Milan Drašković

Lepa je moja ulica – označena brojem 666
na velikoj mapi džungla – lavirinta – ne može
da se promaši. Nikada ista, stalno menja
izgled, glavni dekor su njeni stanovnici.
Pa, momče – biberče, ako večeras kreneš
mojom ulicom, čeka te uzbudljiv šou!

Gospodar trošne palate, elegantni, bledi
grof, okružen svojom svitom, diže čašu
sa crvenim pićem i poziva te da nazdravite!

U sledećem prolazu, iz mraka i memle,
zombi te zove i pita imaš li rebro viška!

Tu negde je i trapavi Frankenštajn,
željan druženja!

Pripazi se Fredi Krugera, dripca s otrcanim
šeširom i blistavim sečivima kao produžecima
prstiju – taj će hteti da te na suvo obrije!

Klovn Penivajz će pak hteti da te odvuče
u svoje carstvo, u smradnu kloaku!

Ne bi trebalo propustiti kongres doktora:
Džekil, Mabuze, Kaligari, Moro, Mirakle…
sve bolji od boljeg!

Ko se još smuca mojom ulicom? E, Kendimen,
slatko stvorenje sa rukom – kukom i stomakom
punim pčela! Vukodlak. Pacovi mutanti.
Probrano društvo iz Tvin Piksa…

Pitaš se, zašto ti sve ovo govorim? Neka to,
Momče – jarče, ostane moja mala tajna!
Hajde sada, kreni i srećno ti bilo…

Bravo, momče-junače, ostade ti zdrav i
Čitav! Ej, evo ga čuveni Kazino Rojal. Uđi,
slobodno uđi, nonšalantno priđi stolu
za rulet i – praćen pomnim, uglavnom ženskim
pogledima – sve žetone hrabro stavi na crno!

Milan Drašković

Pjesma je nastala inspirirana zbirkom pjesama Marije Juračić „Vlad i bijela draga“ kao potpuna suprotnost pjesmama o nježnom, romantičnom, osamljenom vampiru i njegovoj bijeloj dragoj.

 

 


Autor: Milan Drašković

 

Č I T A L A    S A M

On se noću usamljen skita, čitala sam
Svjetlosti dana da se odriče, čitala sam.

Stoji u crnom na pustom pragu
I vječno čeka bijelu dragu, čitala sam.

Tama mu je utočište dala
Samoća mu srce okovala, čitala sam.

U samoći stihove piše
Tako mu je bijela draga bliže, čitala sam.

Dan za danom godine prolaze
Samo vuci u posjetu dolaze – čitala sam.

Suzana Marić
Ova je gazela nastala kao reakcija na zbirku pjesama Marije Juračić „Vlad i bijela draga“.

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

P U T    U    Š A N G A J

Ako krenem
danju,
stopala bosa
okupati će rosa,
svijat će se
vlati trave,
pjevati slavuji,
kastrati,
sakralne sevastopoljske djevuške.
Sjajit će se Sunce
svome zlatu.
Svome svijati duge.
Svoga nositi mostovi,
ceste,
pruge.
Strpljivo čeka
Tao Lina
još strpljivija joj je
majka Kina.
Ako krenem
noću
(što najvjerojatnije i hoću)
svijetlit će mi
svemir,
šaputat će mi
mrak,
lahor lelujati
zrak.
Na putu svile
(u milijun prigoda)
vidjet ću vile,
slušat ću ćuka
i sovu,
mirisati mirtu
i zovu.
Otvori vrata
Tao Lina
dočekaj svog
zapadnog čovu.

Iris, cimet i čaj
Tvoja koža,
noćas,
miriše na
Anadoliju,
onu Anadoliju
levantsku,
od vode,
zemlje,
zraka,
poglavito zraka.
Tvoja koža,
noćas,
kako po njoj puzim,
dalje,
vrti mi
onaj filmić
o Maloj Aziji,
o Velikoj Aziji,
o Polineziji
i suncu Madagaskara.
Tvoja koža,
noćas,
definitivno,
miri po mirti,
po ćurti,
o jurti onog
rahatluk kana,
punoj kane,
kanabisa,
kan – kana.

Igor Divković

 

 


Ljiljana Stjelja: Nar

 

M O J    P U T    U    Š A N G A J

Krenem li u Šangaj
putovat ću danju
(zarad orijentacije)
u smjeru zlatnih vlasi Sunca.
Noć mi okreće strane svijeta
dok čitav svemir kruži oko mene.
Stavit ću ranac na leđa,
gojzerice na noge,
traperice, T- shirt i bocu vode.
To je sva prtljaga koju ću ponijeti
plus mojih šezdesetak i nešto kilograma.
Treba prijeći Put svile Marka Pola,
možda me smjer odvede na Pontus Euxinus
tragovima Cezarove vojske pr. Kr.
ili ću zalutati u pustinji Takla Makan
odnosno „Uđeš, a ne izađeš”.
Ne daj Bože.
Na devama ću projahati pustinju Gobi
možda pronaći još jedno jaje dinosaurusa.
Zaustavit ću dah vidjevši na obzoru talasanje
nestvarnih Šarenih planina
čas bijelih, pa crvenih, ljubičastih i žutih
u lepezi okamenjenih duga.
Udisat ću aromu vanilije i klinčića,
vetivera i kašmira,
ružičastog i crnog papra,
jasmina, ruža i tamjana
koji će moj mozak podražiti
poput opojnog mirisa tvog parfema.
I nenadano se zaustavlja moje putovanje,
i vrata ostaju zatvorena,
i Jang je pored mene.
Mi jesmo Tao.

Katica Badovinac
Pjesma Igora Divkovića “Put u Šangaj” dobila je svoj odjek u pjesmi Katice Badovinac “Moj put u Šangaj”.

 

 

 

K R O Z    M O J U    D U Š U

Propješačila sam strme obale
padala poput anđela sa Stjenjaka
ustajala da bih se iznova sunovratila
u dubinu dubina svojih zjena
gdje sam odavno zaključala sebe
u tamu skrivenih pregradaka
daleko od barbarskih pogleda.
I kad mi svijet postane stran,
i kad sam odvojena od svih stvari,
i kad raspline se plavi dan
i ne čuju se glazbeni drhtaji pčela,
a obrisi srastu k’o kamen i trn
odlazim u dubine, još dalje.
Iz sumaglice na horizontu
strši bijela, hladna pustopoljina
u njoj promrzli drozdovi
zastrti velom, pjeva im tvoja tišina.

I raspjevana maglovitost putuje
ponad divljih, mutnih voda,
ponad starih krovova,
ponad majušnog planeta Zemlje
u bezdan svemira
i vraća se kao oblačak,
kao topla proljetna kiša,
kao glas pjesnika
u moju dušu.

Katica Badovinac
Pjesniku Igoru Divkoviću. Neka se među nama širi Tinova kristalna kocka vedrine.

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

P I C I K A T O

(pianissimo possibile)

Je l’ to tutnji?
Je l’ to grmi?
Je l’ to zveči?
Je l’ to ječi?
Što to budi
moju muzu,
dok drjemucka,
dok spavucka?

Nit’ su salve,
nit’ gromovi,
nit’ dukati,
niti do’ci
nit’ joj šuška
duga kosa,
dok drjemucka,
gola, bosa.

Jednim okom
viri, virka.
Drugim, sneno,
žmiri, žmirka.
Na po’ uha
ona sluška,
netko kanta,
baš pjevuška.
Je l’ to tenor
od kastrata?
Je l’ to sopran
anđelina?
Je l’ to nebo
sred visina?
Je l’ to more
iz dubina?

Nit’ kastrati,
anđeline.
Nit’ visine,
nit’ dubine,
već to slavuj,
u ševaru,
pjeva, pjevi,
svojoj ševi.

Igor Divković
Profesor Igor Divković poslao nam je ovaj moderno i fino brušen dragulj slavenske antiteze za, kako reče, naš đerdan – portal Očaravanje. Pjesma je vedra, vrckavo nježna i ne voli biti sama. Igrali smo se! Neka se među nama širi Tinova velika kristalna kocka vedrine!

 

 

 

P I C I K A T O 2

Što to zvecka?
Što to škripi?
Zar u loncu
Mlijeko kipi?

Je l’ on šetka
Je l’ šetucka
Je li pogled
Moj kraducka?

Niti šetka
Nit’ šetucka
Niti pogled
Moj kraducka.

To pjevaju
Grdelini
To je miris
Kave fini
To je smijeh
Koji mami
Koji šapće
Da smo
Sami.

Je l’ smijeh
Od dukata?
Je l’ to pjesma
od kastrata?
Je li zveket
Čista zlata?

Nije smijeh
Od dukata
Nije pjesma
od kastrata
Niti zveket
čista zlata.

To on meni
San kraducka
To on meni
Pjev pjevucka
To on meni
Okom žmirka
To on mene
Smijehom dirka.

To pjevaju
Grdelini
To se smiju
Serafini
To se miris
Kave širka
To nam
radost
viri
virka.

Marija Juračić
Pjesma je nastala u sklopu natječaja časopisa „Diskurs“. Igor Divković je pozvao članove portala „Očaravanje“ da u maniri slavenske antiteze odgovore na njegovu pjesmu Picikato. Tako Picikato 2 može stajati isključivo uz originalnu pjesmu kao njezina varijacija.

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

C V I L I    D R E T A

Otkud šumom
zvoni jeka
sve do bijelih
kukurijeka?
Kakva je to
opet graja
posred divnog
šumskog raja?
Kakva opet
halabuka
pored staze
crnog vuka?
Nit je ovo
graja neka,
halabuka,
niti dreka,
nego vjetar,
štono šuška,
jednom mišu
mir ljuljuška.
Miš kraj rupe
opet cvili,
odao se
vjetrić sili.
Izdaleka
opet stig’o,
sve je lišće
s puta dig’o.
Lišće dig’o,
lišće palo,
pa mu rupu
zatrpalo.

Anja Lekić
Inspiracija ove pjesme je bila pjesma pjesnika Igora Divkovića “Picikato”, ali je otišla u smjeru dječje pjesme, kako kaže autorica.

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

Z A D I R K I V A NJ E

Tko to moju muzu dirka,
tko joj šuška, pirka, svirka,
tko joj ne da da još spava,
tko se njome poigrava?

Nit’ je srebrom Mjesec dirka,
nit joj vjetar pirka, svirka,
niti zlatna zora rudi,
nit’ je zove da se budi.

Nešto iz daleka ječi,
zvonko zvoni, zvecka, zveči,
struji, bruji, trči, teče,
prevrće se i okreće.

Sve po trnju i kamenju,
sve po vodi i po stijenju,
sve livadom i sve drumom,
sve poljima i sve šumom.

U visine, u nizine,
uzdiže se pa sve mine,
izlije se kao kiša
pa se sve u trenu stiša.

Tko to moju muzu dirka,
tko joj šuška, pirka, svirka?
Nešto iz daleka ječi –
zaigrale su se riječi.

Vesna Škrlin Batina
Potaknuta stihovima pjesme “Picikato” Igora Divkovića Vesna Škrlin Batina se pridružila ovoj veseloj igri riječi.

 

 

 


Anja Lekić: „Vrata“

 

 

D I J A L O G    S    J E S E NJ I N O M

Ne grdite. Mora biti tako!
Riječ ni ponos ne tratim badava.
Oteža i poniknu polako
Zlatokosa moja glava.

O, kako jasno primam tvoje riječi
tuga je znana, nije samo tvoja
lako je njoj i vjekove prijeći
da odjek nađe u srcu istog soja.

Ne vuče me ništa ni selu ni gradu,
Što da volim cijelim svojim bićem?
Napustit ću sve. I pustiti bradu
I širokom Rusijom otići da skićem.

Poći ću na more i podići jedra
prepustit se vjetru da me nekud nosi
gledat će me zvijezde s neba tamna, vedra
osjećat ću noć u svojoj zlatnoj kosi.

Zaboravit ću pjesme i poete,
Zabaciti na leđa torbak stari
Jer vjetar u polju za probisvijete
Svoje ponajljepše pjesme ćari.

Ostavit ću pjesnike i pjesme
upijati stihove života
valovi su morski kao česme
kao vrelo svih znanih ljepota.
.
Zaudarat ću rotkvicom i lukom,
I da zgranem plavu večer šalom,
Nos ću glasno useknuti rukom
I u svemu se praviti budalom.

Mirisat ću solju i friškinom
smijati se tvojoj šali glasno
a vjetar ću ponuditi vinom
tvoje misli vidim tako jasno.
.
Od sve sreće moje srce bira
Pjev mećave i zaborav u smetu,
Zato što ja, bez tog ludog hira
Živjeti ne mogu na tom svijetu.
.
Moja sreća u valu se skriva
letu ptice i plavoj daljini
na svakom sprudu ona svijet otkriva
bez toga hira svijet se pustim čini.
.
Marija Juračić
uplela je svoje stihove u pjesmu Sergeja Jesenjina.

 

 

 

S I M B I O Z A

Plete život nevidljive mreže,
čudne niti u njima se spoje
i pod spretnim prstima sudbine
neobična djela tu se kroje.

I odjednom zalutaju duše
u te mreže, noseć’ svoje breme,
a mislima kad se isprepletu
rastavit ih ne može ni vrijeme.

Ponekad se čini da su skupa srasle
iako im tijela nisu bila ista
i dok jedna putuje u vječnost,
druga njenim sjajem opet blista.

Plete život nevidljive mreže
pa ih sjajnim biserima krasi
da kroz tamu koja svijetom vlada
nose svjetlo koje se ne gasi.

Vesna Škrlin Batina
Pjesma je inspirirana pjesmom Marije Juračić „Dijalog s Jesenjinom“.

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

K A M E N    S A M

Utrnulo mi tijelo.
Koža ispucala.

Oči svezane.
Usne zašivene.

Udarajte!
Pljujte!

Kamen sam.
Mijenjam se!

Jasmina Hanjalić

 

 

 

S A NJ A M    S T E N E

Zaledio mi se dah.
Srce skriva damare.

Borim se sa vremenom.
Iz daljine kreće oluja.

Rulja se okuplja.
Gađa me sitnim oblucima.

A ja kamen sam.
Na borbu spreman!

Glas mi utihnuo.
Sa oblacima plovi.

Kraj mene stari panj.
Sanja godine kad beše drvo…

A ja kamen sam.
Sanjam stene dalekih mora.

Ana Stjelja
Pjesma je inspirirana pjesmom Jasmine Hanjalić „ Kamen sam.“

 

 

 

R E Q U I E M

U dubini duše na oltaru noći
provlači se tiha misao
… misao o meni i tebi.

Kad si izvadio
moje malo srce iz svojih očiju
nisi ni znao
da si tim mesom nahranio
svoju pitomu bjelinu oka,
nisi ni znao, da si u toj krvavoj žetvi
stavio svoju hladnu ruku na vruće čelo
… i otišao.

U travu sam zakopala rastrganu dušu,
ostala nezaštićena
i pred Bogom i pred ljudima
i otišla u zavjetrinu snova.
Tamo sam nestala,
zastala sam sa životom,
jer ne mogu gledati u bijelo,
a da ne pomislim
kako me hladni Mjesec zatvara
u svoj magični krug i odnosi u daljine.

Baci daljinama ljubav
koja je bila dio tebe
i zatvori oštrim staklom
ovu pukotinu srca
gdje još uvijek piše tvoje ime,
a kad je te noći
vjetar zaurlao divljim krikom
i dok je mladi ljubavnik
opojnom pjesmom zazivao noćne demone,
u krajnostima podivljalih planeta
kristalno, jasno i nepogrešivo
izronilo je tvoje lice.

Još uvijek improviziram
crtajući u pjeni tvoje lice,
još uvijek sanjarim
gledajući na tamnom nebu zvijezde,
još uvijek očima mačke
gledam na tvoj hladni dom gdje živiš,
ali tebe nema
…ostao si zarobljen
između dva svijeta,
ostao si zaleđen u svojoj duši
koju si tako jeftino prodao
one sluđene noći
na tržnici osjećaja.

I sada, kad noć caruje
i sada, dok se ponoć
tiho dovlači ispod mog balkona
pokušavajući zauzeti svoje mjesto u kutu,
nemir me još uvijek podsjeti,
da ne mogu gledati u bijelo.

Jadranka Varga

 

 

 

U    R E Q U I E M U

U zrcalu zvjezdanog pogleda
usnula noć ovila tamu oko nas,
omeđeni sjenom dva svijeta
trenutak vječnosti traži spas.

Razigrane misli tkaju note
gubimo se u zavjetrini snova,
dok s pogledom ugasle tmine
osipa prah jedna zvijezda nova.

U osami noći tihog nemira
gdje se vjetar stišava krikom,
ljubav se opija pjesmom tihom
na kutu blagog nebeskog dodira.

U snovima se budi usnula noć,
zvijezda je sama k’o kula zmaja,
tamni oblak putuje, putovi nas dijele
dani noći sustižu u igri bez kraja.

Ivan Dragičević

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

P O G L E D   N A   L U K U

Rođen si u sebi bez pregrada.
Zato napiši pesmu bez zidova,
bez podova, bez tavanice,
da bude kao ti na svom mestu.
Da ima samo jedan veliki prozor
koji gleda na luku i bezbrojna jedra,
na lake lađe i teške amfore
pune vina i etra.
I da,
napiši da jedina pregrada bude
linija horizonta,
modra od mora i neba,
od ovog i onog sveta.

Miroslav Aleksić

 

 

 

P O G L E D   N A    P E S M U

Rođena –
s pesmovidim kodom u oku,
u grlu,
sa čičkom ljubavi u kosi
za ceo svet.
Za prozore u plavo ofarbane
koji gledaju na more,
u daljinu.
Spremna da pođe
i da poleti tamo negde –
gde sve je pesma!
Gde horizont crven postaje,
a u susretu sa beskrajnim svemirom
pobratimstvo lica s pesmovidim belegom
novi svemir budi,
eksploziju pesme rađa!

Dragana Ćatić

 

 

 

U    V O D A M A    G E N E S I S A

U vodama Genesisa
Prvi ljubavni san
Ne
Neću te pustiti nikada
Nikada
Noktima
Usnama
Grčevito se hvatam
Za tvoj miris
Pogled
Osmijeh
Za tvoje riječi što ih šapćeš
Kao uspavanku
Dok pripijeni na uskom ležaju
Kao blizanci u stadiju fetusa
Još nezreli za stvarni svijet
Plutamo vodama Genesisa
Čuvajući nesvjesno znanje
O tajnama duše…
Mada nam je rečeno
Da ćemo morati platiti
Visoku cijenu
Što smo se drznuli biti
Bogovima slični
Ja smireno dišem
U tvome naručju
Ah
Dušo moja
Pusti me da
Spavam…

Ne daj mi da odem
ni da me odvedu,
ne daj nas.
I ja držim se čvrsto
za tvoje uzdahe i želju
da žena postaneš još noćas.
Neka govore!
Što oni znaju u tijelima našim spojenim
što se krije
i što duše naše traže
jedna u drugoj?
Zar to od Gospoda odluka nije?
Pa kome se prikloniti treba?
Njemu što stvara
ili onima koje On stvori
kao i nas dvoje?

Račun se plaća na kraju
a mi smo tek
na početku naše priče.
Zato me čvrsto drži
i ja ruke sklapam oko tvoga tijela
i ne dam da te odvedu.
Neka ova noć bude naše
zajedničko snivanje
budućnosti koju izazvasmo nesvjesni
ali sretni što se baš nama desi.
I nikako ne brini.
U naručju mome
dok držim tvoje golo
i krhko tijelo
spavaj svoj prvi
ljubavni san.

Mirjana Mirica Novak i Ademir Ado Halilović

 

 

 


Autor: Milan Drašković

 

 

I S T I N U    Z A    L A Ž

Umoran svoje korake dok brojim i pogledom
tražim te pod sjenom usnule breze, iako svaki
naredni sam bliže, oči te moje zapaziti neće,
misli lutaju … Pitam se: gdje si ti?

Tamo sam gdje su mi misli, a ovo što vidiš pred
sobom tek je iluzornom stvarnošću stvoren privid
žene koja ti bezrezervno pripada sanjajući miris
neke tuđe sreće.

Zašto srećom zoveš tek slutnju ili je to ipak čežnja?
Zašto mislima vlada neko drugo biće tamo iz daleka, a ne glava tvoja?
Onaj ko caruje nad carstvom i vlast u rukama svojim nosi,
taj ženu ni sa kime ne dijeli, aman, čak ni na pogled …

Vrati se i sastavi tijelo sa dušom, prestani da
lutaš po svemiru golom i vjetrova se okani.
Nikome dobra još donijeli nisu, tek upitaj brezu
što grane joj skoro krhke bestidno polomi… Ona
još oplakuje ishitrenu sreću.

Duša je na jednoj strani, a tijelo mi moje sad
utjehu traži. U dugim sam noćima samoću svoje
nutrine upotpunila prividom sreće sanjajući
njega, a ljubeći tebe. Možeš li oprostiti ovoj
lomljivoj duši što po svijetu sama luta tražeći
izgubljeni zagrljaj pa se tebi u sigurnost daje
praveći se kako je sve u redu i donosi ti mrvu
ljubavi u naš prazni dom?

Zašto? Zar toliko skupa je riječ? Cijenu ćeš
saznati tek posle da istina za laž se ne prodaje…
Zašto je teško priznati, ma koliko gorka da je,
ona se istinom zove, lakše je duša vari, ma
koliko teška da je, ljepša je od najbolje laži…

Samo da si rekla… Samo da sam rekla …

Tišina ova pogađa preciznije od metka!

Ademir Ado Halilovic i Jasna Šemiga – Pintarić

 

 

 


Autor: Milan Drašković

 

 

U    T I Š I N I    Š U T I

Volim tišinu jutra…
I tebe u njoj…
Volim toplinu tijela
koja se budi
dok mislima mojim vješto ploviš…
Volim tvoj osmijeh
u tragovima…
I glas koji miluje po sjećanju…
Volim…
A neću ti reći…

A kao da trebaš mi reći?
Kao da me to golica
negdje u podsvijesti
i mira danima ne da
ni noćima sna…
Kao da se pitam
svako jutro
dok tišina prolama
kilometre moje samoće,
jesi li to ti ili ja
sam sebi
šutim u njoj
toj debeloj
tišini…
Ne moraš mi reći
da je prijatno
osjećati toplotu
jedno uz drugo
tijela kad se pripiju.
Ja kao da se još sjećam
i žar ruke tvoje
na grudima mojim osjećam
a tako u ovoj tmini
i hladu godi
i usne iz grimase
u osmijeh razvlači…

Kao da mi treba reći
kako je lijepo glasa se sjetiti,
te čarobne melodije
što se ipak čuje od nekud
možda iz mene samog
glasovi tutnje
pa se iz grla po neki ton
iskrade.
Ime samo
da otpjevam tvoje
i opet muk…
Sjećaš se?

Pa ne moraš mi ništa
baš ništa reći…
Samo šuti sa mnom!

Biljana Ostojić i Ademir Ado Halilović

 

 

 


Ljiljana Stjelja: Grožđe

 

 

PREPRANE SUZE

Ne znam…
Zavukla bih se
nekome u džep
i malo plakala.
I htjela malo pameti
samo malo pameti.
Tamo,
gdje mi umjesto srca
čuči ojađeno pseto.
I htjela bih znati lagati
da više
neću okrenuti glavu
i nikad ne zastati…
Ne znam!
Zašto ne pokušaš
sve to naći u zagrljaju mome?
Tu na mojim grudima
osjetit ćeš lavež pasa lutalica
koje davno ukroćene
povezah u lance
da kandžama svojim
nikome ne naude više.
Osjetit ćeš rijeku suza
u svakoj komori srca,
bistru bez pjene.
Odavno preprane suze
izvrele iz godina proteklih
razumom osvojene
pod nogama danas što teku.
Samo me zagrli
i ne pomišljaj na laž,
u njoj pameti nema
samo lutanje i smutnja
što zavodi dalje i dublje,
istinom se sve pere
i do pameti doziva.
Podigni glavu
i pusti pogled
neka utone u moje oči.
Tamo ćeš vidjeti staze
kojima treba
zajedno da koračamo
naprijed
sami nas dvoje…

Mirjana Bravić i Ademir Adi Halilović

 

 

 


Ljiljana Stjelja: Pravi izbor

 

 

K E R B E R    D E Ž U R A    S A    P E D E S E T    G L A V A

Hani Arent

Ko je danas dežuran
i ko u sveščicu zapisuje
imena, prezimena, lične brojeve
onih koji ulaze
u školsku zgradu?

Dežurni dečak je
sasvim običan dečak
Kerber sa pedeset glava
Kerber koji pevajući urliče
možete ga umiriti
ako mu date kolač od meda.

Kerber nema ideju
ali ima pedeset glava.
Kerber nije Baš-Čelik
koji zube čačka
kostima male dece.
Kerber je sasvim običan dečak.

Normalno je biti portir,
ljudi ulaze i izlaze
imena nisu bitna
u banalnosti situacije.

Dežurni dečak je Kerber.
Kerber dežura
sa pedeset glava.

Kerber dežura,
on samo zapisuje imena,
imena, prezimena, lične brojeve
onih koji ulaze,
nikome i ničemu ne sudi.

Siniša Tucić

 

 

 

R A Z M I Š LJ A NJ E

Već godinama iz podsvesti izbijaju
strah, tuga i bes.
Mržnja rođena iz poniženosti.
Telo ima odgovor.

A Kerber je bio
sasvim običan čovek.
Proizveden
u vrlo uglednoj instituciji.

Šta znači:
za tvoje dobro?

Nismo li svi isti
u svojoj raznolikosti?

Bukovo drvo se uzdiže
pravo ka nebu.
Mir.

Jelena Zagorac

 

 

 

U    P L A S T U    S J E N A

Po mrkom i crnom platnu
Mjesec lije svjetlost zlatnu
Tražeć’ njene modre oči,
čekajući kad će proći.

A nje nema, nema, nema.
Nema je i neće doći.
Sjedinila se sjena njena
sa sjenama nijeme noći.

Petar Marče
Inspirirano pjesmom Dobriše Cesarića

 

 

 

Z A V I Č A J

Zavičaj,
pa ja sam ga imao.
Jezik, pa ja sam ga govorio.
Susjed, pa ja sam ga imao.
Gledao nas je u leđa,
kao buduće sjećanje.
Odveo nas je, kamo nismo htjeli.

Pili smo vino, u podrumu, do pjesme.
Popeo sam se na brijeg,
ali ga više nije bilo.
Dao sam se u potragu za njim.
Zakopao sam ga,
nije me bilo na pogrebu.
Odmah sam izmislio novi,
i taj mi je pobjegao.
Počeo sam mucati,
to zapisao, tebi pročitao.
I ti si me zakopao,
a ja ti svejedno domahujem.
Kad bi to bilo moguće,
rekao bih mu da dođe.
Rekao bih mu
da se sam govori.
Da sam sebi bude i susjed,
i jezik,
i zavičaj:
Onaj, s kojim sam pio vino.
Onaj, koji sam govorio.
Onaj, koji nisam izmišljao.

Miroslav Kirin

 

 

 

M O J    Z A V I Č A J

Jeseni će uskoro postati kao moje misli:
nevidljive
jake
duboke
nježne
zlaćane
poput prirode, a
slike prozirne poput vode
koje stoljećima teku koritom Mljacke.
Žubori Bosna dijamantnim kapima
providnim poput čestica zraka na Trebeviću.
Zatim će postati prozirne kao suze
gorke,
slane
koje ne osjećaju, nego samo teku
poput Bosne koja oplakuje označen narod
koji je bio i ostao sam, napušten.

Što je meni zaboraviti imena ulica
mirise bagrema, zove, trava
kestenje u cvatu popadalo
kao da je svježi snijeg legao na travu?
Što je meni zaboraviti žubor Bosne,
šume gdje se drveće povija
šapće oblacima i dotiče nebo?

Što je meni zaboraviti
bajkovitu povijest,
grobove stare, zaboravljene
jer ja slike prošlosti
nosim u grudima svojim
u lijevoj strani džepa
uredno poslagane.
Po godinama.

Spomenka Krebs
Pjesma je inspirirana pjesmom Miroslava Kirina „Zavičaj“.

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

STARI KAŠTEL

Baš se pitam
što mi može ispričati stara
gradina.
Hoću li nad dovratkom spaziti kameni grb
vazu
il’ glavu istarske koze gdje viri
blažena
i kroz gotički prozor, kamenu čipku
brsti bršljan.
Pitam se
pohodimo li hrpu kamenja, a ne znamo
priču
te iste hrpe kamenja, jesmo li uopće
išta
vidjeli od povijesti udjenute
u krajolik
gdje odbačeni štednjaci drže stražu
a kad ono
– razvalina.
Šuplja je k’o pokvareni kutnjak. Bršljan ju zabršljao
lisnatu kapuljaču navukao.
Njegovo
čvorugavo deblo i grane
zmijolike
kao da podupiru, al’ krše, krše …
kameni dvor.
I kao da, ipak, ima nešto
intimno, povijesno
u svemu tome, u prirodi koja cvjeta
u kozi koja šeta ne pitajuć za razloge
davno nestalog svijeta.

Zrinko Šimunić

 

 

 


Autorica: Zdravka Meštrović

 

 

STARA JE PRIRODA, CIGO MOJ

Razočarana modernim vremenom
otišla sam u raj majke prirode.
Navratio jedan Cigo
i pogledao mi u dlan.
Vidio me kako gnječim Sunce u ruci
pulsirajuće gradove nadlijećem
ali moga grada bilo nije.

Rasplinuo ti se zavičaj, reče.
Vidio je kako Bambija u naručju
stežem, kao da ga nisam
držala godinama.
A jesam! Kunem se!

Reče da sam unikat
jer otišla sam davno iz zavičaja
tiho i mirno, a oluje su se saplitale o drveće.

Još reče da u dlanu vidi da
mi nedostaje gornji dio
kupaćeg kostima
da sam ga tri puta zaboravljala
a tri puta su tri puta.

Gospodine Cigo,
pričaš neke viceve o gospođi Prirodi.

Reče mi da šume žive i dišu vjekovima.
Kako to da odjednom žive?
Što su radile do sada?
Sad kad se rampa spušta?
I to tri puta
Joj, Cigooo…

Spomenka Krebs

 

 


Ljiljana Stjelja: Moda u doba korone

 

 

IZMEĐU BEZNAĐA I NADE

Ako se desi Apokalipsa
Mene će zaobići
Jer sam još na rođenju
Obilježena biljegom opstajanja.
Hodajući putevima plača
Moji tabani ispucali
Ostavljaše krvave tragove
Stazama bola,
A zore su me zaticale
Kao ranjenu zvijer
U kavezu nespokoja.
Više mi ni trešnjin cvijet
Ne pruža utjehu.
A tebi?

A meni još uvijek zime umiru,
još mi cvjetaju trešnje,
konji vrani,
konji razigrani po Bukovcu jure
a onaj dud još stoji
pa ćebe, nebo plavo, pa oblaci bijeli
crna kafa i njen osmjeh
u rukama je držala zeca s povrijeđenom nogom
bila je smješna,
govorila bez prestanka
a ja sam slušao
voleo da je slušam
voleo njen glas,
voleo i tog zeca,
ah, šta sam voleo da sam on
da me tako drži i s ljubavlju gleda.

Bijeli oblaci gore jure
zar je moguće da se sve to izgubi
ptice u letu šapću
vrijeme je blizu.

Dobro je to, prijatelju
Što cvijet trešnje
Još uvijek mirisom budi
Tvoje zaspale snove.
Ja sam odavno prestala
Da se grijem na ugarcima,
Ne čistim više
Ranu poraza,
Ne prepoznajem se u sjenci,
Ogledala sam polomila,
Odbacujem juče,
Neka zarastaju sjećanja
Odustajem od nadanja
I spremno čekam
Bez prtljaga.

Ja bih da ponesem zeca
da ponesem njen osmjeh
i dodir njenog dlana
ne želim da prihvatim kraj
čak i ako je novi početak
čak i ako obećava beskraj
ja ne želim da svijet nestane
pa ja volim,
ja želim da traje
dok god ima ljubavi
dudovi zreli opet padaju
bijeli zečevi se igraju…

Branka Jegdić

 

 

 


Anja Lekić: Jesen

 

 

BETWEEN DESPAIR AND HOPE

If Apocalypse ever happens
It will miss me
For I was given
A mark of survival at my birth,
Wandering over the roads of weeping
Soles of my feet are cracked
Leaving bloody tracks
Over the paths of pain,
And the sunrise catching me
As if a wounded beast
In the cage of unrest,
The blossoming cherries
Give me no longer consolation.
And to you?

To me, winters still die,
Cherries still blossom for me
those black horses
are still playful in their gallop over Bukovac
and that mulberry tree is still there
a blanket, a blue sky, the white clouds
a black coffee and her smile,
in her arms she held a rabbit with a wounded leg
so funny,
talking restlessly
and I was listening
I loved to listen to her
I loved her voice,
I even loved that rabbit,
and how I wanted to be him
so she would hold me in her arms
looking at me with so much love.
White clouds above us in rush,
is it possible all of that disappears?
The birds whisper while flying
the time is close enough.

It is good for you my friend
Those cherry blossoms
Still waking up
With their sweet smell
Your dreams fallen asleep,
I stopped to warm up
On the cinders long ago,
I do not clean a wound
Of defeat any more,
I do not recognize myself in the shade,
The mirrors have been broken,
I give up yesterday,
Let the memories heal
I give up hope,
Waiting readily.
Without any luggage.

I would take that rabbit with me
and her smile
and a touch of her palm.
I do not wish to accept the end
even if it is a new beginning
even if it promises infinity.
I do not wish the world to disappear
for I love,
I want it to last
as long as there is love,
ripe mulberries are falling
and a white rabbit is at play . . .

Authors of the song-Branka Vojinović- Jegdić (Montenegro) & Slobodan Mrkojević (Philadelphia)
Translation into English: Đurđa Vukelić Rožić (Croatia)

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

R U B O V I M A

iz tame izlazim
na stranputicu gdje žuti šal kao zmija
obavija ramena
hodajući injem
iz raščupane aorte gustom krvlju
kao svetom vodicom
kapam u daleko kopno
oljuštena koža pretvara se u snijeg
plavet iz oka briše
ona nestaje iza pomičnog zastora
snohvatice ostavljajući iza sebe
ja puštam da me sumnja probode
i u zjapeći otvor sipam inje

Tomislav Domović

 

 

 

R U B O V I M A    S V J E T L O S T I

Svjetlost ti donosim
Šalom od sunčanih niti
Ramena sam zaogrnula
Kći sam boga Ra.

Sleti, moj sokole, iz
Nebeske plaveti
Na ugarcima žeravice
Za tebe ću plesati.

Smrznuto srce i
Vode Nuna odlediti
Kobru ubiti
Sve sumnje na dno će pasti.

Iza pomičnog zastora
Opne crnila s tijela i lica
Sloj po sloj će padati
Kao kapulina haljinica.

Snohvatice neće nas uspavati
Jutrom na tvoj zov
Iz vode Nuna izranjati
Molitve mrtvih za žive donositi.

Zjapeći otvor tvog srca
Milost neba sunčevom zrakom
Će ispuniti.

Ljubica Rogulj

 

 


Anja Lekić: Rabuzinovi oblaci nad Novljanskim jezerom

 

 

I M A G I N E

Imagine there’s no heaven
It’s easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people living for today

Imagine there’s no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people living life in peace, you

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope some day you’ll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
Our brotherhood of man
Imagine all the people sharing all the world, you

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope some day you’ll join us
And the world will live as one

John Lennon

 

 

 

M O Ž D A    Ć E    J U T R O M    K R E N U T I    LJ U B A V

Možda će jednom
nestati strah, ljudska patnja,
istinu
gledat ćemo u oči
iskrenost čitati u njima,
dobro
će živjeti u svima.

Možda će jednom
više sreće biti,
vode, hrane za sve isto,
čovjek će postati Čovjek
bez zavisti, zla, mržnje
u srce stati će mu samo
ljubav za sve i svakog
bez obzira na vjeru i boju kože
jer samo to Čovjek može.

Nesretno dijete
neće postojati!
Nikada se nikog neće bojati!
Nikada bez igre i smijeha,
nikada jadan, napušten, gladan.

Imagine će živjeti u svima,
svijet će biti kao jedan
neće ostati tek ispisan stih,
već istina utkana u krv što kola
tijelom bez bola.

Možda će jednom Čovjek
poslušati glas uma,
zvono, što tako dugo zvoni
na vratima sada
ovog zemaljskog Hada,

pa toga jutra
zaustavi sve satove,
izbriše sve ratove,

otkloni tuge, života mrene,
puštajući ljubav da krene.

Sonja Kokotović

 

 

 


Ljiljana Stjelja: U vrtlogu mode

 

LJ U B A V   I Z    H I LJ A D U    J E D N E    N O Ć I

Mirno spavaj, oči moje,
kraj tebe sam svako veče.
Ljubim ti medene usne,
crvene kao jagode.
Tvoj sam anđeo čuvar,
ostajem kraj tebe sve do jutra.

Kada horoz zakukuriče
oglasi novi dan
izaći ću iz tvojih odaja.
Ali ne zauvijek.
Opet ću ja k tebi doći,
kad te poželim!

Dok ti mirno spavaš
ja pišem tebi ljubavne pjesme.
Možda ćeš ih jednom čitati pred spavanje,
možda ćeš prepoznati našu ljubav
u stihovima.

Kada me vile odnesu daleko od tebe
tražit ćeš me dušom u snovima
sjetit ćeš se moje suze
što kanu na tvoje srce.

Posljednje večeri ugasili smo se
kao fenjer na vjetru.

Poželim da preplivam rijeku suza,
da se bacim tebi u zagrljaj
da ti kažem: ”Volim te.
Ne idi!“

Ako krenem k’ tebi, bojim se,
utopit će me mutna kiša,
živo blato prekriti.

U mom srcu tvoje srce spava,
čuvam te kao hamajliju,
da te ne vidi nitko osim mene.
Tu ćeš ostati zauvijek
jer bili smo divan par.

Rabija Hamidović

 

 

 

U V E K    Ž E L I M    T E B E

Zastao sam u tvojim snovima.
Jednog ćeš dana osetiti moje telo
A nećeš moći da me dodirneš.
Ipak, znat ćeš da sam to ja.

Ovo su moje pesme
Ovo su moje reči
Ovo je moja želja.
Ti uzimaš željeni oblik u mojim snovima.

Koža ti se ježi
I tvoje se želje ostvaruju.
Probudit ću tvoju romantičnu dušu
Željenu stranu tvoga bića.
Ući ću u tvoje želje
I nećeš me hteti zaustaviti.

Biti ću đavolćić zadovoljstva,
Igrati se tvojim telom.
Bićeš moja jedina.
Tvoja strast će okončati tišinu.
Hajde da uživamo u našem trenutku…

A kada se probudiš
Vratit ćeš se
Mojim pesmama
I pričama mojim
Da me inspirišeš kožom svojom…

Blasiu Marius

 

 

 


Ljiljana Stjelja: Crveni ruž

 

 

U K R A L I    S U    M O J U    Z V I J E Z D U

Davno…
Dok sam spavala
Ukrali su mi
Najsjajniju zvijezdu s neba
Tek rođenu. Nježni pupoljak
Iz vrta moga.
Otkinuše ga
A da ga pomirisala nisam
Da osjetim taj slatki
Nezaboravni miris.
Tada…
Ukrali su moje srce
Isisali dušu
Ostavili prazan oklop moga tijela.
Ukrali su mi mir noći …

Dani su postali predugi.
Ni suza više nemam.
Tupa bol
Zamrznula me u prošlosti
Ugravirala na srcu
Ime nikada izgovoreno
Ime koje nije nikada prozvano
Koje nije nikada odgovorilo
Na nijemo dozivanje.

Samo broj je ostao
Čvrsto stisnut u ruci
Sve drugo se izgubilo
U sumaglici očiju
Besvijesti duše
Agoniji tijela.

Ne plačem…
Ne osjećam…
Ne mirim se…
Sanjam budna…
Slušam…
Svoje prazno srce
Kako je bolno doziva.
Gdje je?
Gdje je?
Znade li itko?

Ukrali su mi kosu
Nokte i vid…
Oguljena im stvarnost do groba bila!
Ukrali su mi dah
San u nesanicu
Dok su mi nepokretne ruke
Tražile moju zvijezdu milu.
Ukrali su mi
Smotuljak plača
malena stopala.
U oči nalili tamu beskrajnu.

Ukrali su mi grob
i ja ne mogu da ga nađem
No lutam
Ulicama poezije
Pronalazeći blagu utjehu.

Ukrali su mi svjetlost.
I moje nebo
Napuknuto kaplje
Plače sa mnom
A zagrljaj stišće
Neda
Da Mjesec i Sunce mi ukradu.

Suzana Marić i Zehra Bajić

 

 

 


Autor: Zoran Hercigonja

 

 

Ž E T V A

U hambaru žita nema
Nevrijeme se gadno sprema
Pšenica u polju stoji
Za urod se seljak boji.
U kola on konje preže
Dok oblaci nebom bježe
Zlatno klasje da pokupi
Dok ga kiša ne potopi.
Tjera seljak konje vrane
Prije nego zora svane
Slaže snoplje on na kola
Ne mareć’ za leđa gola.
Treba s poslom završiti
Klasje zlatno ovršiti
U vreće zrnje spakovati
To će zrnje kruha dati.
I dok munja nebo para
Seljak ruke sad odmara
Ne boji se više kiše
Kruh iz peći već miriše.

Suzana Marić

 

 

 


Renato Marić: Žetva

 

 


Autor: Renato Marić

 

 

J E L E N

Tužno jelen šumom luta
Sklanja se od šumskog puta
Pred brezu je bijelu stao
Pokraj breze zaplakao.
Gleda ga breza bijela
Utješiti bi ga htjela
Nad njega se bijela svila
Rogovlje mu okitila.

Pamti ona tužne oči
A ne može mu pomoći
Već mu samo hlada dati
Ako želi pod njom stati.

Već dotiče dno života
Pomalo ga hvata jeza
Iza njega samo pustoš
A pred njime bijela breza.

Kakva ga to tuga mori
Da sam luta po toj gori
Što mu dušu to pritišće
Da brezino društvo išće?

Gdje nestade njemu mladost
Sretni dani, srca radost?
Lijepi snovi, mirne noći
Tko bi rek’o da će proći.

Goru su mu porušili,
Dragu lovci su ubili
A jelenče milo, malo
Krasan jelen je postalo.

Tuga ga je polomila
Ni gora mu nije mila
Pobjeg’o je u samoću
Sada luta danju, noću.

Suzana Marić

 

 

 

N E B O    B O J E    L A V A N D E

Prelijeva se sa sumrakom
Nebom boja lavande.
Mirisne su se latice nalijepile
Na prostor nedodira.
Opijaju ljepotom,
Plijene poglede.

Jedan slikar, uronjen u boje
Ovjekovječuje trenutak na platnu.

Monika Marić

 

 

 


Jelena Stanojčić: „Grčko slovo“

 

 

OČIJU MOJIH VID

Oči imaju svoje pamćenje
snopove svjetlosti
bezglasni okus ljubavi
i nakapan san
tvojim nasmijanim očima.
Ko’ pamuk u zraku
prozirni kucaju
sokovi mojih usana
i podsjećaju na med
ovlažene usne tvoje.
I kada bruji bol
na nepomičnom krasuljku
nabori ćutnje
probijaju mjehur
zaškripe kroz bijeg.
Oči imaju u sebi
izbjeljivač
mučenje srži
prozebo mliječni kajmak
zakopano lice
istrošen smjer čipkastih dodira.
Ko’ pjenušac
gdje preliju se rubovi
i oslone
na sjećanje o’ tebi.
Lako ti je govoriti o svjetlu
i slikama u očima mojim
kad ih ja ne krijem.
Naravno,
tamo vidiš poznato lice
i smijeh čuješ
što sjećanje budi
i usne vrele
dodirom usana tvojih
hladnih.
Vrijeme nije stalo
ni onda
kad sve je pucalo
i škripalo oko nas,
ni vulkan
pod brijegom
probuđen
ništa osim uzdaha
ostalo nije.
Tako ni sad
stati neće
i ako tako izgleda
i tebi i meni
dok gledamo
pjenušavu lavu
niz brijeg
kako teče
svjesni njenog
postojanja
čuvat ćemo
naše sjećanje.
Ti o meni
a ja
svakako o tebi.

Zehra Bajić Alić i Ademir Halilović Ado

 

 

 


Autor: Milan Drašković

N E    V O L I M

Ne volim pjesme pisane prozno
Na mene one zijevaju grozno
Ne volim pjesme previše duge
Čuvaj me, bože, od njih i kuge.

Ne volim ni l art pour l art
To je uglavnom duhovni škart
Izvještačene metafore
Pa izlizane opšte fore.

Proljeće, ptice, nebo, gnijezda
Romantični prdež ispod zvijezda
Kad se o ljubavi stalno slini
To pliva uglavnom po površini.

Ali najteži dobijem osip
Čitajuć intelektualni prosip
I još smiješnih načina trista
Po svaku cijenu da se blista.

Svi ti sujetni blijedi pjesnici
Čuvari poezije, uškopljenici
Tek ponekad me obraduje
Kad neko sočno zna da psuje!

Djoko Erić

 

 

 

LJ U D I    N E    V O L E    D U G A Č K E    P J E S M E

Ni ja ne volim, mogu t’, Djoko, reći
Kad se o ljubavi stalno slini
Tko je tu manji, a tko veći
„Romantični prdeži“ – i meni se čini.

A za psovanje, što da ti kažem
I ja bih nekad opsovala sočno
(zar da prešutim, zar da lažem!?)
Al’ psovke mi ne stoje (ni kad pucam bočno!).

A ono što najmanje volim,
Erotska je poezija na rubu ozona.
Ona se skine, besramno ogoli,
Puna intime i erogenih zona.

Erotsku ne može napisati svatko
A štos je u tome što svi misle da mogu
Samo rijetki znalci ( pitate se, a tko?)
Napisat će golu, da obori s nogu.

Onda si mislim, kome sve to treba?…
Nek’ svatko u svom krevetu prede.
Linija je tanka, vulgarnost vreba
Slaže se i Bog Erosa, unatoč i glede…

Ljudi ne vole ni dugačke pjesme,
Razvodnjene i rastegnute.
Oni bi ispili votku sa česme,
Onu što u dva – tri stiha stane.

Al’ pjesnik kad počne pisati pjesmu
(još ne znam točno tko koga piše!)
Otvori se duša, pretvori u česmu
A ruka samo piše, piše…

Ponekad se misao zaokruži
Napravi salto i padne u oko
A ponekada besciljno kruži, kruži
Rijetko kad’ ubode, rine duboko.

Al’ zato zna da predaleko ode
Počne filozofirat iz čista mira
Hoće nas prevesti žedne preko vode
Al brzo je skužimo, znamo da filozofira.

Ponekad je puna nepoznatih riječi
Teška, zakučasta, po poslednjoj modi.
Koga takva „učena“ može da usreći?
Pobjegnem vičući: „ Bože, oslobodi!“

Slobodan stih, rima, haiku il’ proza –
Kad me pjesma zarobi, ja sam njezin sluga.
Onda pišem riječi kako nadolaze
A pjesma se rađa iz sedmoga kruga.

Predugačka!- čujem. Prestajem pisati.
Mada nisam rekla sve što htjedoh reći…
Da skratim – ne mogu, ne mogu ni brisat’
Ostaje mi samo iz pjesme pobjeći.

Jelena Stanojčić

 

 

***

Pitam dragog Boga, tako.
Da li je Isus Krist stvarno njegov sin.
A on kaže.
A nije mi kćerka.
Pitam ga da li je čitao.
Majstora i Margaritu od Bulgakova.
O da, čitao sam, divna knjiga.
Pitam ga da li postoji život poslije smrti.
Kaže, saznat ćeš na vrijeme.
Pitam ga kako je to tehnički izveo s Marijom.
Bog se nasmiješi, kaže, s ljubavlju.
Shvatio sam da je besmisleno
Postavljati pitanja
Čovjeku koji zna sve odgovore.
Šutjeli smo tako do zore.
Koji put smo se smješkali.
Koji put grohotom smijali.
Pred zoru ja sam zaspao.
A on je tiho otišao.

Simo Mraović

 

 

 

EH, SIMO

Ti prerano ugasla zvijezdo!
Pitao si Boga, između ostaloga,
Ima li života poslije smrti?
Ti si sad tamo, s druge strane.
A ja te jutros hoću pitati…
Možeš li mi, molim Te, reći
Ima li života poslije života?
Šutiš.
To sam i mislila.

Jelena Stanojčić

 

 

 

A L A    J E    L E P    O V A J    S V E T

Ala je lep
Ovaj svet,
Onde potok,
Ovde cvet,
Tamo njiva,
Ovde sad,
Eno Sunce,
Evo hlad!
Tamo Dunav,
Zlata pun,
Onde trava,
Ovde žbun,
Slavuj pesmom
Ljulja lug.
Ja ga slušam
I moj drug.

Jovan Jovanović Zmaj

 

 

 

A L A    J E     L I J E P    N O V I
ALAJ JE LIJEP OVAJ NOVI
S V I J E T

Ala je lijep
ovaj svijet.
Tamo TV,
ovdje NET.

Mogu li djeca
generacije nove
razumjet stihove
starog čika Jove?

Jer oni imaju
virtualni svijet
njima na ekranu
ne miriše cvijet.

Nisu bili na njivi
ne znaju što je sad
ne žeže ih sunce
ne znaju što je hlad.

Nisu čuli slavuja
daleko su od luga
a imaju samo
virtualnog druga.

Njima je lijep
ovaj svijet
jer ima TV
i internet.

Marin Čaveliš