Broj 1
Nebo je mračno
Jak stisak, ruke
-Budi moja!
Nebo u praznini
gde si
spasi me.
Ljutiti pogled
hladan zid
oči pune mraka.
-Nemoj!
Užasan zadah
gruba ruka
bole me grudi
njega, noć skriva
-Gde si?
Nežna koža
oštrica noža
vrelina tela
zid hladan
Topi.
Nebo je mračno
Grešnika
prljavog
skriva.
BLUDOM
pločnik oslikan.
-Tajna.
Krvave suze
niz lice
klize
-Oprosti mi!
Broj 2
Cigareta
Jeftina cigareta
gori
poput beznačajnog života
Njen miris
sporo, bezbolno
nestajanje.
Oronula pepeljara
pepeo u njoj
prljavi pikavci
milion pokušaja
jebeni vetar
rasipa pepeo
sve nade su nestale.
Broj 3
Žilet
Ta malena
tanka
skoro nevidljiva
oštrica
Spasi me
svaki put.
-Kako te spasi?
Spasi me, dopusti mi
da osećam
patnju, bol, suze
-Zašto želiš to da osećaš?
Navikla sam.
Navike se teško menjaju.
Od malena je bolelo
jako
stravično
Zato i dalje nastavljam.
Broj 4
Gađenje
Stojim na ivici
praznina, ponor
tako blizu
dubini
nestanku
približavam se
još samo par koraka
ka nestanku
ili novom postojanju
veliki talasi
mokra suknja
nekoliko suza
Iza mene svetla,
svetla, velikih nada i snova
iskrivljena lica
prljave duše
izgubljene u gadosti,
gadosti užasnog sveta.
Dok prolazim ulicom,
na stotine velikih lica
jednakih
dovoljno bednih da budu jednaki
svet bez neprihvatanja različitosti
ne želim njemu pripadati.
Gađenje.
Savršena reč za ovaj svet.
Prilazim dubini
nestajem.
Gađenje.
Broj 6
Ubistvo
Hodala je ulicom
ubrzani koraci
verovatno je uplašena
zbog onih priča, nemoj kasno noću sama
A ona baš to radi
ponoć je odavno prošla
a njena plava kosa
na povetarcu se
vijori.
Skrenula je u mračnu ulicu,
disanje joj se ubrzalo
otkucaji srca
kao da su odzvanjali ulicom
okrenula se
njena lepota previše
prkosi ovome svetu
Njen miris,
tako brzo te opija
poželiš da je ne ubiješ
ali ipak je
mrtvu u gepek spakuješ.
Broj 7
Sadašnjica i ja
Surova i bolna
Bilo je boljih godina
Vedrijih dana
Toplijih leta i hladnije zime
Više srećnih lica
Nasmejanih starica
Dece na ulicama
Dečaka sa ružama
Devojaka sa knjigama
Stara vremena
Govorim poput neke babe
Istina je da dok pišem ovo ispijam vino i palim treću cigaretu za redom
I volim hladna leta i tople zime
Uživam u bolu današnjice
Otrovne godine
Ni malo empatije prema drugima
Ali zar ja svakako sebi ne bih trebala biti najvažnija?
Pih
Surova sadašnjica.
Broj 9
Zatvorena
Smeđa, oronula
zgrada
sa dvoje vrata
prozori jeze
klimave rešetke bele
Ključ
staklenih vrata
Vrisci, smeh, svađa
dece
velike i male.
Miris jeftine cigarete posvuda.
Televizor
prokleti crtani filmovi
iznova i iznova
zbog onih mlađih
klinci.
Zveket.
-Šta se dešava?
Neko je ponovo u prokletim lancima.
Žive na dva sata.
-Zašto?
Cigareta.
U kupatilu.
Kupatilu broj jedan.
Broj 10
Demoni
Zamršena kosa
poput glave
košmara puna.
-Kriva si za sve!
Govore u glas.
Svaki od njih
Svaki greh
porok
tvoje je.
Da li sam ih sama birala?
Ne.
Oni su.
Glasovi.
Šuštanje.
Ne razumem ih.
-Zašto?
Kriva sam
zato treba da me boli
svaki deo tela
ruka
glava
noga
stomak
grudi
-Nanosi sebi bol!
Puna glava
Prazna glava
Ne znam.
Samo neka boli.
Broj 11
Ko sam ja?
Nekada sam bila toliko
dobra
češće toliko
zla
nekada nisam nikoga
povredila
ali,
uvek je bilo ali,
Zato sam gubila ljude
Ja sam ništa
samo to
ništa, praznina.
Često želim zaspati
ranije, u toku dana
lažem.
Opet.
Opet lažem.
Uvek želim zaspati
ranije.
Nikada se ne buditi.
Želim dopustiti
licu svome
da se davi
udavi
u mraku krvavog jastuka.
To sam ja.
Broj 12
Jutro
Sunce tek sviće
satima već gledam kroz prozor
očekujem ga
novi dan
nove zrake Sunca
potpuni je mrak
ulično osvetljenje
omogućavalo je posmatranje kuće
komšijine
stare
ofucane
kuće
on je po malo smrdeo
deca iz ulice su ga se plašila
pričalo se da je udario psa
to je bila
naša, ulična, strašna,
legenda.
I treba da ga se plaše,
svaki pogled na njega
njegovu kuću
dvorište
stvaralo je u meni novu ideju
ideju za što bolnije ubistvo!
Udario je mog psa
nekoliko puta
i dalje čujem
jauke
krike.
Ali ove noći
uličnog osvetljenja
bilo nije
dozvoljeno mi je
da gledam samo u tamu
osmišljavam smrt nekih drugih ljudi.
Broj 13
Čega se plašiš?
Dobro pitanje, iskreno ne bih znala.
Ne bih znala gde da počnem.
Kada da stanem.
Sa nabrajanjem.
Ali baš te zanima,
navešću ti par primera.
Plašim se onih zora
onih kad je Sunce još uvek negde daleko
stojim u mraku, jutarnjem mraku
tada osećam teskobu.
Plašim se i nestvarnih stvari.
Zapravo ko smo mi da kažemo,
šta je stvarno a šta ne?
Plašim se duha prošlosti
mislim da me i dalje progoni
nije baš prijateljski nastrojen .
Plašim se gubljenja ljudi.
Toliko ih je prošlo
pored mene
uz mene
ali, išli smo ulicom propasti
Samoća.
Plašim se ljubavi.
Kako zavoleti nekoga?
Kako živeti?
Plašim se porodice.
Verujemo u različite stvari
svako je toliko drugačiji
poput šest stranaca
koji se beskrajno vole
Ali ne razumeju se.
Nerazumevanje,
moj strah
Čega se plašim?
Želiš još?
Kroz suze.
Svega!
Samoće!
Življenja!
Osećam se prokleto usamljeno
Bilo gde.
Plašim se da sam razočarenje
beskoristan komad mesa
samo smetam.
Plašim se.
Jako.
One stvari koje se skrivaju u mraku,
manje su strašne od onih skrivenih u mojoj glavi.
Broj 14
Duh prošlosti
Prstom gurka
U leđa
Uskoro će i nožem
Šapuće na uho
Sve što je bilo
Zna sve tajne koje si skrio
Ponavlja ih
Iznova i iznova
Počećeš da sanjaš
Haluciniraš
Bojiš se da će se duh otkinuti kontroli
Da će reći tajne sve
Kako si u gaće piškio do desete
Kako i dalje sa medvedom spavaš
Da majku zoveš mamice
Iako heroinom bodeš se
Tvoj duh zna da si devojku prevario
Muškarca si u vaš krevet uveo
Bilo vam je lepo
Ali sad se kaješ
Jadnicu lažeš
Sebe lažeš
Ti si prljavi mali plačljivko.
Duh će te progoniti
Na kraju
Nož će zabosti, duboko u tebe, i sve laži iz tebe odjednom izvaditi.
Broj 15
Nestvarna bića
Vampir, vukodlak, zombi, duh
Šta su oni?
Zašto je Bog stvarniji od njih?
Vrlo smo nesmotreni
Govorimo šta postoji, šta nepostoji
Ovaj svet je pun neznanja
Zato smo i stvorili religiju
Da imamo usrane odgovore
Šta je bilo?
Šta će biti?
Ta dva pitanja su stvorila Boga.
Nije on stvorio ništa.
Ljudi su.
Neka stvorenja, neka pitanja, trebaju ostati neotkrivena
Da li postoje?
Da li ne postoje?
Broj 16
Šta je stvarnost?
Ulica puna praha
Ljudi smrdljivog daha
Opalo lišće i puno blata
Kišni dani spiraju ljudske laži
Valjda ljudi zato vole jesen
Sve njihove laži odnosi vetar
Prokleta kiša
Pretvara sve u blato
Jesen volim zato što
Posle blata
Spranih lica
Ne vidim više maske
Već podočnjake
Naborana lica
Osluškujem kočijaške psovke
A ne zvukove rađanja prirode
Jer to nije stvarnost
Ne ova u kojoj živimo
Zamišljena je.
Ona prava je prljava
Smrdi
Okorela je
Nestali smo
Voz leptirića, cvetova i ptičica je odavno ispao iz svojih šina.
Neprilagođena
Velika šolja, puna čaja
Hladno vreme
Debele čarape, mače na nogama
Treća cigareta
Nekoliko grubih roditeljskih pogleda
Šta da radim, šta da kažem, kako da se ponašam?
Ne moraš mi govoriti da sam stvarno sjebana
Da mi spasa izgleda stvarno nema
Ali da sam to sama želela
Jer to nije prava istina
Istina je da sam ja samo neprilagođena
Teško je ispratiti korak normalnosti
Dok si nešto drugo
Da li sam ja Alisa u Zemlji realnosti?
Da li sam se ovde izgubila?
Prinosim cigaretu svojim usnama
U mom svetu ne bi bilo ovako
Svako bi mogao biti ono što jeste, bez osude
Devojka sa crnom senkom, karminom i čudnom odećom ne bi bila nazvana narkomankom
Ne bi joj čak ni odeća bila čudna
Dečko u roze košulji, lepo očešljan i namirisan, ne bi bio gej, bio bi samo dečko koji voli sebe i brine o svom izgledu
Šta bih bila ja?
Verovatno neko ko živi u malenom stanu, sa nekoliko mačaka, piše svoje misli na papir, koje neki ljudi sa štreberskim naočarama čitaju
Neko ko nedeljom popodne pije vino sa najboljom drugaricom, čekajući zalazak Sunca
Grlimo se na rastanku kao da ne znamo da ćemo se sutra ujutro ponovo videti, uz prvu jutarnju kafu kod nje
I petu cigaretu, jer smo prvu odavno ispušile dok smo prale zube
Neko ko ima roze kosu ili plavu
Onako upečatljivu
Verovatno neko sa upečatljivom dušom, neko ko želi sve znati u dubinu, ne samo površno, neko ko će objašnjavati kako se tako lep svet stvorio satima dok gledam u daljinu
Stvorio se u ovoj čudnoj glavi
Dovoljno čudnoj da osmišljavam svoj svet svako veče pre spavanja
Ulice bi bile pune cveća, svugde bi mirisalo po lalama, irisu, ružama
Bakina bašta bi mirisala po lavandi
Kafići bi bili puni nekih lica u šarenim kaputima sa nasmejanim licima, rukama punih knjiga i starih ploča, slušali bi neku laganu muziku i ispijali zeleni čaj
Ali nisu svi ja
Taj svet neće postojati
Ostaće samo ovaj usrani
Koji ne miriše po lavandi
Već po usranim ljudima i njihovim površnim razmišljanjima
Ostajem ovde, neprilagođena, i baš bih volela nestati
Broj 17
Otkucaji
Tik tak
sat
noć, dan
bez prestanka
svaki otkucaj, jedan treptaj
gubitak jednog živca
štoperica
otkucava, koliko sati mi treba
za ustajanje
iz običnog kreveta
dok to radim
život otkucava, poslednje dane
srce
poslednje trzaje.
Broj 18
Čudovište
Dišem, ali ne osećam
Jedina stvar koja me može usrećiti
Tako daleko
Molim te, vrati se
Bez tebe, ne mogu živeti
Izgubljena sam, duboko
U mojoj glavi
Ne mogu preživeti bez tebe
Čudovišta unutar sebe
Previše fina
Previše voljena
Vrati se
Učini me užasnom ponovo
Tražim te
Ispod kreveta
U ormanu
Gde si otišao?
Zašto si me ostavio?
Tako sam slaba, kada te nema
Volela sam te
Osetila sam te
Divljao si mojim venama, telom
Sve moje odluke su bile užasne, grozne
Ali pravedne
Tražiš li trave
ili ludih tabletica?
Imam ih, uzeću ih
Vratićeš se.
Sada sam jaka
Govoriš umesto mene
Dišeš za mene
Svaki udah
Malo nikotina
Ili nečeg lepog
Za naš um, dušu
Osećam da me činiš srećnom
Krvavo lice
Mrtav zec
Sreća
Ubijajmo još malo
Ti grozno čudovište. Unutar mene.
Broj 19
Ulica
Hodam ulicom izgubljenih duša
Posmatram sva ta čudna lica
Kao da nose iznad glave znak pitanja
Nisu sigurni ni kuda danas idu
Zanima me gde će završiti
Jer ni ja sama ne znam
Moj hobi je šetanje širokim ulicama
Gde su vozila zabranjena
Posmatranje
Cveća
Drveća
Ljudi.
Ljudi su moj hobi.
Da li je ona namrgođena bakica stvarno ljuta?
Ili joj je lice suviše smežurano
Možda će ovog podneva spremati ručak za ljubav svog života
Kasnije voditi unuke u park i jesti jeftine kokice
A možda, samo možda
Umire od bolova
Danima sedi kući sama
Čita prošlonedeljne novine i psuje današnje političare
Možda.
Da li čovek u crnom, ima neke zle namere?
Da li će nekoga da razapne, svojim snažnim rukama?
Možda će baš sad da potrči, i ukrade ženi u elegantnom kaputu torbicu.
Potrčaće niz ulicu, nikada ga više nećemo videti.
Sretati.
Ali možda, samo možda je brižan otac, muž, bivši muž preminule žene.
Odlazi na groblje.
Groblje je u ovom pravcu.
U crnini je.
Nosi cveće.
Za nju.
Nagađam šta ljudi rade.
Svako mi privuče bar malo pažnje
sagledavam stvari
Svaka priča ima dve strane
Ulica hladnija postaje
Noć pada, verovatno izgledam kao čudak
Idem prema parku, gde se oni drugačiji klinci okupljaju
Ali možda, samo možda
Živim tamo sa tri mačke, kućnom bibliotekom i flašom jeftinog vina.
U miru.
Ulice. Tako divne. Pune zanimacije.
Broj 20
Poslednja pesma
Živela je tiho
Glasno
Živela je povučeno
Otvoreno
Bila je spremna na sve
I ni za šta
Disala je samo za sebe
Ali i za sve
Nije znala tačno ko je
Šta želi, oseća
Izgubila se u nekom delu života
otuđenik
usamljenik
duša bez mira
nemira
Gubila se tako lako
Nestajala polako
Dok niko nije primećivao
Nije osmeh
Nego grč.