1.KOSMIČKI SAN
Osluškuje sve što od tebe traži,
mesta nema u pesmi ovoj za laži,
istinu negde skrivenu ovde potraži,
slušaj samo,ima više draži.
Izdaleka hoću da ti pričam priču ovu,
sve dok se čeka na sreću novu,
provlači se ovde nekako iščekivano,
tračak mašte i nade u glavi sačuvani.
Ali ono što sebi stalno pričaš,
možeš mnogo toga i meni da ispričaš,
jer uz reči nečije na nogama jačaš,
podignute glave nastavi da koračaš.
Behu to pusti snovi,
tamo gde sklapaju misli se moje,
ljubavlju se tople tvoji dlanovi,
često moraju prepirati se misli tvoje.
Deo po delić neke nove nade,
protivi se deliću stare dosade,
prolaze dani,sati
minuti,
sekunde,
ali samo priče stare se vrte,
o čemu razmišljate,
o kome brinete.
Uživaj u povetarcu koji te nežno nosi,
a nemir u srcu unosi,
čuje se kroz srce nečiji vrisak jako,
nekako mirno, spokojno nekako.
Sediš,
ćutiš
i razmišljaš,
nisu na srcu prorezane duboke rane,
brojiš te sitne dane,
nemir i mržnja srca ohola hrane.
Imaš snagu da dosegneš zvezde
i da menjaš prljavi,nemili svet,
kao suze na nebu što noću jezde,
cveta sa zemlje iznova uveli cvet.
Imaš sve,samo što nešto ne znaš,
nije teško,sebi moraš da priznaš,
ne plaši se,
samo ne znaš da sanjaš san,
iz tebe izlazi glas jasan.
Uhvati vetar u svoja jedra,
istražuj,
sanjaj,
otkrivaj,
jer kada prestaneš da sanjaš,
tada prestaneš život da živiš,
život postaje ptica slomljenih krila.
Svi snovi se mogu ispuniti,
ako smo u stanju ih pratiti,
čuda iz tame počinju da se dešavaju,
jer svi hrabrost za probleme imaju,
za sutrašnja pitanja,
snovi su jedini odgovori.
Nema lepše nade od one što je nikla iz tuge,
nema lepših snova od onih što ih rađa bol,
snovi tvoji nebom stoje poput duge.
A onda se snovi slome
u milion sitnih komada.San umire.
Ali u deliće se osmesi široki ne lome,
strah i hrabrost zajedno se u nemiru smire.
A ti mirno spavaš,
spavaj
i ne puštaj mi suzu kada krene,
ali kada krene,
suze su na zemlji te iskrene.
Zrnca peska čine planine,
trenuci čine godine,
a male sitnice
ceo život.
2.APRIL
Novo buđenje iz duboke jame,
moju misao za rajskim aprilom bude,
da pusti svoje ruke u zagrljaj sunca mame,
a livadi nove ogrtače zelene nude.
Rasla tamo gde zvezda na kuću moju pada,
tamo gde tuga ljudska kao list opada
i nestaje tako da i nebo ćuti,
možda ćeš opaziti sa neba taj zrak žuti.
A možda ćeš ga i dodirnuti,
jer ko zna, dovoljno je samo čeznuti
i neke šale aprilske na uvo mi šapnuti,
a opet,možda samo april doviknuti.
Možda sreća i pada na nas,
dok ptice pesme ljubavne pevaju na sav glas,
još jedna zvezda pada na zemlju noćas,
život iz svetlosti raja izlazi u pravi čas.
A mesec od sreće aprilske rumeni,
smeška se osmeh sunca plameni,
dolazi ime aprilsko u zagrljaj meni,
misli i snovi u prah bačeni.
Žurba ptičje pesme,
rosa sa uvelog lista pada,
iznenadno sunce i savršeno plavo,
aprilski dan ujutru.
U svemu stavio duh mladosti,
potok sa planina nosi prolećne radosti,
jorgovani iz zemlje mrtve,
ne,to nisu prolećne kletve.
April-obećanje Zemlje da čuva šta nosi,
hode behari po zemlji bosi,
rajskim bojama duge se iznova ponosi,
hvalisanje novo sa sobom donosi.
Siromašni aprilski čari u plamenu gore,
uz mekan osmeh aprilskog sunca,
uzdah sa osmehom i pesmama blistav,
april cveta,po vetru ih baci.
April položi duh mladosti,
nešto u vazduhu čini kao da u njoj leti,
želim da život rođeni ponovo osetim
i opet ga se još jednom setim.
Osećam poludelo proleće,
zbog neke daleke lepote,
proleće kao srce puno nade,
zbog sramote koju nebo krije,
rađa zemlji živote mlade.
3.JEDNO SLOVO LJUBAVI
Ko duboko voli,ne stari,
jedno slovo ljubavi ispevaću ti na gitari,
anđeli pesme ove su tvoji čuvari,
u snu,bude me kao nestvarni drugari.
I bežiš daleko,preko visokih brda,
a pitam se kako prava ljubav izgleda,
mesečina ljubavna nevidljiva slepom oku,
tražim istinu kroz stazu dugu.
Ako je ljubav nešto što boli,
što iz sna budi,a ne voli,
a ako se ipak samo bojiš,
dva srca slomljena možeš da spojiš.
Ako voliš ljubavlju
koja sama u noći te goni,
a možda samo od nevolje želi da te skloni,
u mom srcu, nemir neki duboko zvoni.
Kao ptice koje kavez lome krilima,
drhtavica bela pri rastancima milim,
sećaćeš se i dalje sumornog lica mog,
koji je sreću i tugu lomio,
blizu oka tvog.
4.MESECU
Vratićemo se na Mesec bez žudnje stare,
jer ništa ne traje večno,
ne možeš prebrojati zvezde,
nebo ima čuvare,
dok je sve na zemlji mračno.
Cvetna noć vidi samo jedan mesec,
a možda letiš na putu ka zvezdama,
dok polažeš snove u večnim nadama
i nestaješ tamo među nebeskim vodama.
Pogledaj gore u zvezde i nestao si,
usamljenom kao drug da razgovara,
da zauvek izbledi ,skupi poslednje zvezde,
umesto srca, kuca u meni pun mesec.
Pričaj mi priču o ljubavi meseca
i o ljubavi sunca koje je umiralo,
da bi Mesec punim plućima disao,
uhvati moju ruku,ja ću da te vodim.
Tiho sijam u toj maglini,
dok otkrivaš dušu moju u celini,
obasjavaš i ove noći mrtvu dolinu,
a osećam srca tvog toplinu.
I padaš tako milosno na polju,
safirnog lica u oku mome,
pevaš mi uspavanku moju bolju
i guraš me u svom svetu divnome.
Oseća mi srce dana,
mesec koji lebdi kroz moje srce
i oseća odsjaj svemirske mesečine,
srce puno suza, puno rana.
Sedim i pričam male mesecu tajne,
mesto na mračnini neba,
gledamo zajedno galaksije beskrajne,
čitamo divne i poruke oproštajne,
a gde trunka mržnje vreba,
tamo negde,dušu dolinom meni pusti.
5.APRILSKA PESMA
Budi se sunce,april ponovo dolazi,
ne vraćaju se više godine stare,
hajde,evo već sa neba silazi
i nema više tebe,hladni januare.
Poleti,neka to bude prva radost,
zapevaj sada,neka ulepša mladost,
što volim sada i ja ludo april,
njegove boje i rajski njegov stil.
Za sve što postoji kriva je jesen,
lepotom proleća duboko zanesen’,
a bitno je biti zbog dece voljen,
ostaviti i njima poklon malen.
Kada ču’ u gori,
gde potok sa neba nešto žubori,
visibaba na zemlji mala,
za proleće da se sprema stala.
Pomoli glavu,
pušta ka zemlji suzu prvu plavu,
neka svi spavaju,čekamo proleće,
ka otvorenom prozoru mom prvo sleće.
Pomalo podigni glavu i oko sebe gleda,
kako svet za proleće izgleda,
uspavanu zemlju opet budi,
da spavalice zimske iz sna probudi.
Pozdravljam te raskošni aprile,
što sunce za te prede žute svile,
a nebom plove oblaci veliki,beli,
što sreću aprilsku sa svetom deli.
Čari aprila su zbog ovoga male,
da bi u dečje srce sve stale,
sreća od svega vredi mnogo više
i od aprilskog sunca i kiše.
Zašto su pljuskovi toliki pali?
To su se oblaci na nebu rasplakali.
Zašto se visibaba ka zemlji sagla?
To je zemlja budna kraj nje legla.
Zašto je priroda svima sada nežna i mila?
Srećnija nego ikad ranije je bila.
A drveće
radost mi pokreće,
a moglo bi visoko da odleti,
prolećna radost iznad kuća nebom leti.
Pesme aprilske pišu srećne ptice,
zlaćana pčelica na šarene latice,
cvet beli što se ponovo rađa,
pesmom novom u srce te gađa.
A zaboravili ste na ljubičicu,
znate je dobro po svom nežnom licu,
reci mi jesi l’ plava ili bela,
pokaži se sada meni cela.
Ali ne znam kome ću vas ja dati,
ma vi ne umete sami po zemlji hodati,
kome će se onda proleće jadati,
rosa sa neba sigurno neće padati.
Na krilima proleće,
požureli svi da kupe novo cveće,
a zaboravili su deci za slatkiše dati,
duša moja slobodno neka pati.
6.AURA
Jedna staza vodi gore,
vidiš da se ljudi za to međusobno bore,
a pomisliš onda videti šta ima dole,
osetiš kako rane i tuga duboko bole.
Vraćaš se sada drugim putem,
čekaću još malo da i ja porastem,
ja jesam mala,ali umem da idem,
sreću tuđu ne znam da kradem.
Ostaju senke crne,
mračne i veoma strašne,
kao vojska zveri zlobnih,
snova novih noću kobnih.
Ali tebe odozgo nešto drugo privlači,
jama ta bude jako duboka,
a ako u nju upadneš,ni slučajno ne plači,
želja otvara gvozdena vrata široka.
Ali počeću priču svoju tebi od početka:
ovu priču na daleko nisi čuo,
sinula mi je na pamet priča ova retka,
jedan je dugo za nadom svojom čeznuo,
krenuo na put da vidi
kuda ga sreća prati,
sebe iz misli tmurnih budi,
da svima po nešto vrati.
Osećam teret veliki na svojim leđima,
osećam kako iz srca čupaju mi nadu,
osećam kako me neko posmatra
očima krupnim,smeđim’,
osećam da od mene žele nešto da ukradu,
osećam da nema pomoći njihovom jadu,
osećam
i priče te se ponovo sećam.
I ništa ne izgleda tako večno,
ide on ipak stazom gore,
gleda on od zlata sagrađene dvore,
ali vrata ta ne mogu lako da se otvore,
dok radost umesto ljubomore ne stvore,
a ko ne želi tako,gledaće hiljade, nemile zore.
Ali dugo ima ovde da se svega priča,
radost i sreća vekovima da se veliča,
a nismo još uvek stigli ni do kraja,
jer pesma ova traje do beskraja.
Evo nove vama prilike,
da čujete šta se ovde desilo:
pale su maske njihove,evo ih nove slike
i vi se sigurno sada pitate,
otkud u priči ovoj zlobe tolike?
Ali verujte mi,svugde ćete ih naći,
svako od njih se nekako mora snaći.
A pitate se ponovi vi,
čime se to zao čovek bavi,
a sigurno nećete reći,
prijateljima da pomognu u nesreći,
nego ćete reći,
boli ih da se raduju tuđoj sreći.
Vama od priče ove za kraj,
neka se u oku vašem zauvek vidi sjaj,
jer ništa ne može sreću tvoju
u ponor da gura,
u mislima tvojim bila sam uvek aura
i gledaj me odozgo,dok tebi mašem,
kako je lepše spavati u snu vašem,
dok sve pada i u tišini nestaje.
7.PROLEĆE
Doba kada se sve budi i pupi,
dobija život i rajske boje,
čitam pismo samo o tebi,na klupi,
puštam maštu,
da plutaju u vazduhu misli moje.
Zima nad mojom glavom lebdi,
u srcu mi je večno proleće,
a pisaću proleću o jednoj zimskoj baladi,
misao za prolećem na mojoj glavi svetleće.
Donosi sećanje na nečiju nevinost,
sunce sija na kiši i
kiša pada na suncu,
zemlja-dete koje prolećne pesme po vodi vodi.
Dođi, blagoslovi me tvojom nadom,
malo ludilo u proleću veselom,
živiš na zemlji ispunjenom skladom,
dodirneš me svojim čelom, toplinom.
Raspi brige i stihove na prozore,
kao jorgane i diši,
vuče me i taj zvuk veseli sa zore,
u nekom svetu,večna šetnja po kiši.
Nebo se plavi visoko,
mirno,valovito i nekako spokojno,
želje sumorne nečujno u meni lete,
krupni se oblaci bele,
kuda nečujno oblaci na nebu plove?
A da li prepoznaješ boje aprila,
tvoje ruke liče na labudova bela krila,
dok zemlja cveta opet iznova,
vidiš ponovo prizor iz svojih snova.
Rađanje prirode,
buđenje iz dubokog zimskog sna,
sreća i radosti nove se rode,
prva ljubičica na zemlji mirisna.
Žuti se maslačak žuti,
majsko sunce grli ulice,
i taj miris pokošene trave,
čuje se negde tamo ptičji cvrkuti,
zuje kraj prozora mog zlaćane pčelice,
trude se da misao za prolećem ne zaborave.
Na listovima jagorčevine spava mali jež,
žuti maslačci tek šire svoje latice,
a u vazduhu lebdi osećaj svež,
lete na nebu divne zlatice.
Lepotu pokazuju žuti narcisi i
plavi zumbuli,sitni pupoljci
šire opojan miris jorgovana i bagrema,
zimska tužna tišina u senci proleća nestaje.
8.STREPNJA ILI ČEŽNJA
Osećam da u meni nešto tuguje,
nema nikog da sa mnom druguje,
pomalo drhtavo,
pomalo bolno,
misli moje plutaju u glavi plavo,
bez svitanja traje to stalno.
Osećam da
nešto u meni veliko raste,
strepi u meni jedan tračak nade,
čeka nestrpljivo da poraste,
sijaju u meni zlaćane,male zvezde.
Ali drhtavica stoji i ne mrda,
misli moje lete kroz hiljadu zelenih brda,
nemoj mi odmah prići,
ne znaš dokle će duša moja ići.
Pevaću ja pesmu tebi ovu drhtavu,
ne spuštaj dole suze slane i glavu,
jer tebi niko neće moći reći,
kako je to biti drug samoći.
A ako ste videli dno moje duše,
onda ste videli
kako gorčina i čežnja duboko guše,
nade i želje u jednom trenu ruše,
ptičice u meni nešto novo pevuše.
Daj mi da osetim dašak vetra,
da progutam kap te gorčine,
što u meni čežnju gori kao vatra,
daleko ide sve od pučine.
Istina je ta da čovek strepi i strada,
pokupi melanholiju koja se jada,
ljutnja – izneverena nada,
duša umire i nestaje tako mlada.
A onda u svojim nadama bivaju razočarani,
u svojim iščekivanjima prevareni,
kad čovek očajava,
uvek treba da se nada,
a kad se nada,
treba da sumnja.
Možda ćeš jednom doći,
hiljadu miriše noći,
svako se jutro čežnja ponovo budi,
prirodi plodove nove nudi.
Ko za tebe nije plakao i patio
taj nikad nije voleo,
ko sreću u nevolji nije pratio,
taj se za srce teško ujeo.
Čežnja tebi u vazduhu plovi,
nova se radost svakog jutra rodi,
misao o tebi noću voli da lovi,
okolo za ruku da me drži i vodi.
Ali strepnja postoji,
drveće meni po osećanjima boji
i ono postoji,
samo na jedno stoji,
a ako ipak jedno od drugog odvoji,
onda osmesi ljupki na nebu su tvoji.
Čežnju osetićeš moju,
osmeh sve novo će tebi dati,
jer u tebi ne sme ništa da pati,
kako drveće zemlji daje rajsku boju,
i u novu te boju boji.
U ljubavi je najlepše da se sanja,
čeka i da se čuva tajna,
lepše je sve to od pisanja,
da se bez sreće piše bajka bajna.
I koliko se puta ponovo sve broji,
čežnju da utolimo,
sa strepnjom da ćutimo,
što od sreće idu sećanja daleka,
sve okolo mene zove tebe i čeka,
noćaš čeka tebe čudna senka
neka,
kada sreća mi prilazi ponovo izdaleka,
poput zvezde
na zemlji padaju srca meka,
ponovo po tebe doći će
strepnja i čežnja neka,
ali samo ako se čeka.
9.SUMEJA
Sumeja
Istinita priča;
ona čvrsto stoji na nogama,
trčim iza tebe,seko pratim te,
moja duša osmeh tvoj da veliča,
a ti,boriš se sa svetom svim snagama,
da se u snu tebe svi sete.
A šta je to sestra?
To je neko ko me uvek razume,
mlada majka,velika duša,
kao reka nebeska što šumom teče bistra,
što moju tugu i sreću uvek sluša.
Moja druga mama-moj prvi prijatelj,
čitavog života zvali su te sestra,
jer to si bila
i to si ostala,
od tamnih oblaka moj si večni branitelj,
suze u tvoje krilo klize,
srce jako tebi lupa iznutra.
Pevaj mi uspavanke,čuvaj tajne mi,
zauzvrat traži malo,
uzmi me za ruku i vodi me putevima,
idemo stazama zajedno naših snova,
ne puštaj mi ruku,kao zvezda nestaću.
Budi mi vodič večni kao Mesec zvezdama,
prati me i noću na nepoznatim stazama,
drži me na ramenima,samo još malo,
hoću da poletim,
da zvezde uhvatim.
Kad ptica poleti uz pomoć krila,
seti se da si mi najbolja sestra uvek bila,
samo me zagrli da svet izgleda lepše,
tvoje oči u mraku blistaše.
Tople oči tvoje u mislima mojim,
tvoj osmeh prvi u sećanjima mojim,
čista srca,otvorene duše.
Kada sam tužna, na licu osmeh mi izmami,
ti si kao dragulj koji sija i zrači,
kada odem,tuga negde u ćošku se osami,
budi se kad san postane jači.
Divno je imati sestru kao što si ti,
slatka molitva si za novo jutro,
kao da u tvom osmehu postoji neka magija,
obasipaš me svojom nežnošću,
moja si vila,sestrice moja.
Sladak je sestrin glas,
kad obuzme me tuga neka,
moj si cvet u bašti života,
zagrli me jako noćas,
dok sanjam putovanja s tobom daleka,
kroz zvezde,raste u meni sestrinska divota.
Bila je prvo dete,
dugo vremena bila je sama,
kruna svoje porodice da budete,
želju je zimskog jutra poželela moja mama.
Posebno draga koja bi učinila sve,
meni najlepša i najbolja na svetu,
jedna,
jedina,
posebna osoba mog srca-to je moja sestra.
10.OTAC
Posmatram i ja često oči mog oca,
svuda me brižno prate,
poljubac na čelo moje noću mi baca,
do škole,srećnim pogledom me otprate.
Nad mnom,za mene uvek strepe,
te oči biserne i lepe,
ledene suze u očima otope,
zarastaju ranjivih srca rane.
Moj otac-verovao je u mene
i kada su sumnje na pod bile bačene,
učio me je da verujem u želje borbene,
da čuvam u sebi misli iskrene.
Drži me oče za ruku kada plačem,
učini moje srce za udarce jače,
iza mene stojaće uvek jedan divan otac,
mog srca, mojih snova jedini borac.
Vidi,već sam porasla,
krilo svog oca sam prerasla,
nisam pokisla,
moj otac držao je čvrsto kišobran
i nije ga puštao,
moje oči srećno je posmatrao
pogled umoran,
noć besna,dan tmuran.
Ime oca,još jedno ime ljubavi,
koje miluje te za laku noć po glavi,
u srcu tebe oče nosim,
zbog toga što si moj otac,
ja se najviše ponosim.
11.PLAČ JUGOSLAVIJE
Te noći pod kišom olova,
na obali Dunava sedi Jugoslavija,
lije krvave suze nad Dunavom,
davna sećanja prati tužna melodija,
na nebu,zvezde su se već oprostile.
Tamo,gde avioni lete,
gde neprijatelji sudbinu našu plete,
gde pevaju te pesme proklete,
gde za mir i slobodu čeznete,
gde kiseonik tužne zemlje udišete,
tamo daleko,u hladan rat ljubav dokažite.
Suzu oni nisu pustili,
srce im je ispunjeno mržnjom,
anđeli su nas napustili.
Ništa još uvek ne vidim osim tame,
svet grade uplakane mame,
kada i vas ostave same,
videćete i vi jednog dana te jame.
Nad Jugoslavijom,kao jato ptica letaše,
neka vas anđeli teše,
biće njima kazne zato što greše,
što nam živote oteše,
u tome i uspeše,
jer naše nam snove odneše.
Prekršili su oni pravila glavna
i nisu tražili gde je odluka ispravna,
mislili su da je Jugoslavija ništavna.
Nije ona kao vi kukavna,
njena zastava i dalje je uspravna,
to su vaša mišljenja davna.
Održali su nas ljubav i nada,
nad nama se nadvili poput tornada,
nad Beogradom okupila se hiljada,
zar vam se bolna patnja dopada?
Zar mislite da mržnja može ljubav da nadvlada?
Sad vi puštajte vaše lažne nade,
niz naše krvave vodopade.
Uništiše nam i Beograd,
pod njim nađosmo hlad,
sa svih strana čujem plač i jad,
a nekad beše u njemu život mlad.
Idite sad na zapad,
jer vam dolazi veliki pad.
Snove koje smo vekovima gradili,
u nama svi su pali,zauvek nestali,
nikad neću da zaboravim dane,
kada su u suzama anđeli umirali,
neću da im zaboravim krvave suze
i taj ranjivi plač Jugoslavije.
Hoću da mir sada
i u našoj zemlji vlada.
Ne možeš Jugoslavijo bez mene
u pakao da ideš.Ja sam sa tobom.
Noćas ćemo na njih pustiti naše plamene,
pamtićete vi naše junake čuvene,
a mi vaše duše i ruke gvozdene.
Na Dunavu,sad vi lijte suze ognjene.
Neću te njima nikad dati,
svoju otadžbinu sa neprijateljima ne delim,
a njima je bolje od vas bežati.
Moja zemlja je u kojoj se jedino veselim,
neka sad čuje i kraj sveta,
prokleta vam je ova borba,
Jugoslavija ponovo cveta.
Neka se moje reči na daleko čuju,
hoću da mir sada
i u mojoj zemlji vlada,
da vojnici sa imenom tvojim deluju,
da se nesrećnim osmehuju
i da srce naše zemlje ne mogu da otruju.
Anđeli traže spas,
patnja napušta nas večeras,
pevaj slobodu na sav glas,
sad se Jugoslavija umirit’ može,
hvala ti Bože,
koji u nevoljama nas pomaže,
sad se pobeda ka nebu izdiže.
12.IZOKRENUTA PESMA
Te noći,izašlo brdo iza sunca,
na noge diže se ludi krevet,
za neviđeni zemljotres čuo je svet,
već je počeo sam u narodu da bunca.
Ispričaću vam ovu čudnu priču:
iz udobnih ljudi kreveti su skočili,
sve ulice izađoše na krevete budne,
o istini, zemljotresi poriču.
Velika kuća je dolazila iz njihovih strahova,
znadoše da od mira nema duhova,
iz njihovih tuga srce je izlazilo,
od rešenja, mnogo dece je dolazilo.
Kuće su morale napustiti svoje porodice,
zemlja je dobro potresla zemljotres,
a selo izvede štale iz krava,
sve su izveli,od drveća do mrava.
I tako dragi moji,bio je to dug put,
ne zna se da li će ovce za vukovima čeznut’,
ni ja ne znam da li će priča vas ova dirnut’,
znam da će se krevet na neudobne ljude naviknut’,
da će strela poginut’ od ljudi,
svako jutro čovek uspavano Sunce budi.
Obično,drva su sakupljala decu,
na kišu su nas hladnom noći gađali,
zvezde na zemlji idu Mesecu,
brodovi se na putnicima ukrcali.
Nesrećni životi lepše ljude nađoše,
nađoše nove krave za štale,
nove živote za livadu htedoše,
zvezde nad brzim rekama zablistale,
boje neba na dugu se sastale,
a galaksije kroz komete cele noći blistale.
13.SAMOĆA
Je l’ treba da odrasle slušam stalno,
da njihove priče slušam – meni nije svejedno,
a oni bi tako sedeli i pričali večno
i gledali me svaki put bezbrižno,
meni bi naravno bilo uvek dosadno,
kada zaboravi se i ono glavno,
da moglo je da prođe sve,
da su se setili toga davno,
da sve nije dotaklo dno crno.
Dozvoli da ti kažem nešto:
ako upoznaš na putu usamljenog čoveka,
nemoj da misliš da sreća negde čeka,
jer može da priđe i čeka tebe iz daleka,
ali znaj,srećni kraj priče svako ne dočeka.
Osetila bih nasilan ubod usamljenosti,
vodu koju pijem,
vazduh koji dišem
kao dugačke,oštre iglice,
bezbrižno vole srećno lice.
Leži ona po meni rasuta u mraku,
sve je bliža meni u svakom koraku,
gledam kroz prozor
i dovoljno je da ne vidim ništa,
osim bučne i razmažene dece,
koja se ne vade iz moje ulice,
a evo,ipak njima se sada mame ljute
i pognutih glava sada svi oni ćute.
A tugu moju nema ko da sluša,
u ponor duboko bačena je moja duša,
samoću morao je neko da okuša,
odjednom,počela je da pada jaka kiša.
Govori tiho.
Ptice noćas blizu nas pevaju
i meni je žao da čuju,
kako u glasu nečijem ima suza,
sliva se niz njihovo lice suza brza.
Eh da zidovi imaju velike uši,
da im pričam
i da slušaju šta mi je na duši,
sve je pusto
i nema nikog da se igra,
samoća je drug meni često,
ali život takav ne želi niko da bira,
A evo ipak vidim onu decu,
ponovo vraćaju se u moju ulicu,
rado bi zvezde noću spavale na Mesecu
i glumile drugima vrednu pčelicu.
I verovatno razumete sve sada,
zbog čega sve ovo ja pišem,
da život bez mame ne vredi,
a da se niko ovde ne uvredi,
tugu ja ovu ne umem da vam opišem,
na ivici svemira sa mnom da letiš,
a u galaksiji zvezde usamljene samuju,
možda na reči ove naletiš
i gledaš onda
kako se reči same od sebe rimuju.
Život brzo teče,
prostor i vreme stare rane leče,
koga jednom život bolno opeče,
sve ponovo biće u redu,
samoća jednom reče.
14.DOSADNO MI JE
Toliko je meni dosadno,
ja ne umem da vam opišem,
poželeo sam da to nestane jutro jedno,
a znam,bilo je mnogo hladno
i kako sve to izgleda,
nije mi bilo ugodno,
jednom me i ta muka pogleda.
Dosadno mi je da idem u školu,
niko da mojoj duši se smiluje,
kako joj je što je vezana u bolu,
a trebate i sami da znate
da nikoga ne zanima
šta treba da se uči o glagolu,
da čitam hiljadu puta jednu reč,
koja se meni smeje-reč oholu,
u školu neću više ni da idem,
mama neka mesto moje u školi zameni.
Dosadno mi je stalno u prodavnicu
da idem,
jer žena ona od sebe ljudima pravi jadnicu,
što radi,a uši moje od priče da pojedem
i zato mama mene tera
pogled da ne sklanjam od slikovnice.
Dosadno mi je više
i da me devojčice posle škole prate,
od mene budalu najveću napraviše,
ne valja strpljenje moje da dirate.
Dosadno mi je da slušam
šta stalno pričaju tete,
da se mami mojoj ne bi odmah žalile,
svaku njihovu naredbu – ja moram da poslušam,
a u sobi kada sam sam,
njihove ludorije ja igračkama oponašam
i ne shvataju – ja sam i dalje dete,
ma one su se i sa decom šalile,
da meni nije dosadno – vi to mislite.
Dosadno mi je i šta da vam kažem,
jer ne umem ništa ovde da slažem,
a šta da ja ovde novo lažem
i da je sve vama ovde napišem-
ja stižem.
Kada izlazim iz kuće,
od sreće u očima drugih daleko bežim,
kraj prozora mog ptica jutru cvrkuće,
od dosade u krevetu ceo dan ležim.
Meni je sve to dosadno,
jedno je da slušam i samo ćutim,
drugo je da se ljutim,
a treće ako nešto od toga ostane,
tačka na priču ovu da stane.
15.ZAMISLITE
Zamislite sada deco život bez mame,
to vam liči poput dna duboke jame,
a ničeg nema sem vas i tame,
tu se misli vaše negde osame.
Zamislite da nema očeva,
onda ne bi bilo ni ratova ni mačeva,
zajedno da gledate noću,
kako lebdi nebom tamnim tajna mesečeva,
mi se ne bojimo novih brojeva.
Zamislite da u životu vašem nema sestre,
onda ne biste imali da gledate
oči nečije bistre,
da dobijate za greške vaše kritike oštre,
a kad se naljuti jako,
bude poput ljute vatre.
Zamislite da nemate brata,
to znači da nema nikog
ko bi vam pridržao vrata,
a ako ipak dođe do rata,
seti se samo,to je veliki moj bata.
Zamislite da nemate nanu,
koja da bi vam jabuku ubrala,
popne se na najvišu granu,
na mene pazi od prvog trena,
celog zivota unuka sam njena.
Zamislite onda da nemate deda,
dok igrate se vi da vas brižno gleda,
kako ljubav ta samo divno izgleda,
moje oči svake noći gleda.
A zamislite da nemate tetku,
ko bi vam kupio omiljenu vašu lutku,
da vodi vas svake olujne večeri,
sijaju se u očima njenim biseri.
Pa zamišljaj samo,
kako bi svet tvoj izgledao,
sve počinje sa jednim kako zamišljam,
bacam te tamo,bacam te amo,
kako bi ti na priču ovu gledao.
Istina je da nije uvek radost,
u našim srcima je,
zamišljaj sa mnom dok pokreće ludost,
doživite i vi stari ponovo mladost,
ako zamišljate,
mašta nemoguće od sebe daje.
16.LAŽLJIVI LAV
Kleo se lav celom svom carstvu,
kako je samo od svih moćan,
niko i ništa ne može njegovom zverstvu,
uistinu,živio jeste život bajan.
Svet za njegovu moć brzo je čuo,
da može u sve da se pretvori,
svako se čudom živim čudio,
od sumnji ljudskih je brzo odahnuo,
šta god je želeo,to je mogao da stvori,
svaki je da vidi njegovo čudo
svoje bogatstvo nudio.
Ali jedan je hteo da laž narodu dokaže,
krene na dug put beskućnik
i usamljen siromah,
ali nije znao kako narodu istinu da kaže,
znao je samo da lav besramno laže
i tako nada mu nesta u mah.
Ali eto,prišla mu je iz daleka
žaba zelena,
rekla mu je da za sve ima leka,
samo da lav postane muva malena.
Obećanje žaba dade siromahu,
za put se počeše polako spremati,
a o slabostima lavovim se zanimahu,
ali opet,
hrabrost da biste se usudili morate imati.
I tako krenuše oni na put jako dug,
svaki od njih imao je svoje nade
i očekivanja,
ali opet kraj njega uvek bio je drug,
u nevoljama prijateljstva se grade.
Hodali su dugo,hiljade su noći prošle,
sve na svoje za sobom su došle,
kada iz ormana sve su nade izašle,
rešenja za probleme sve su našle,
u carstvo evo nade ponovo su ušle.
Dočeka ih sa zadovoljstvom lav,
veselje za njih okupi stari mrav,
okupio se na slavu komšiluk sav,
sija se pogled lavov blistav.
A dopade se lavu siromah,
pa stade ga pred carstvom svojim hvaliti,
ah,da je samo znao šta mu se sprema,ah
ja vam se moram odmah požaliti.
I nakon dugog razgovora što su pričali,
kada su napokon od straha ojačali,
zapita siromah lava,kuda ga sreća
tako daleko vodi.A lav će njemu:
“Tamo gde moć moja postaje jača”.
A siromah se malo zapita:
“Gde je moć tvoja najveća?”
“Tamo gde za mene nema mača.”
Kada sve to prođe
i kada sve na svoje dođe,
ode siromah žabi da se žali,
kako snovi njihovi na zemlji su pali,
a žaba se na siromaha sažali,
pa siromaha zamoli da je u dvor uvede,
kod kralja u odaje da je povede,
a kao što i vi sada znate,
lav je prevarant veliki bio
i sada sebi to ćete brzo da priznate,
jer ono što je zaslužio-to je dobio.
Siromah dovede lavu svog prijatelja,
tako brzo lav stavi ih pod svoje,
a kada je lav već od njih
hteo roba da napravi,
žaba mudro lavu na glavu skoči
i reče mu da sa slonom bi sve da raspravi,
iz dima slon njima iskoči.
I tako sve to trajalo je,
na kraj i žabi i narodu sve dosadi,
a žaba za kraj od sebe sve dade,
te reče da se pretvori u muve,
a lav glup je oduvek bio,
pa za ručak žabe počeše da se bave,
i taman da se iz sobe iskrade,
već je za ručak postao smazan.
I tako ljudi moji,
carstvo je bez lava ponovo ostalo
i sada ponovo se dan novi broji,
sve bi se ovo ponovo čitalo,
tamo dokle je sve stalo,
carstvo od lava se rastalo,
da je lavu pamet u mozgu hvalila,
verovatno bih se pre vremena šalila
i opet bih vama se žalila,
ali stigli smo i do kraja,
priča vama bila nije poput očaja
i deco nije kao lav potrebno lagati,
za iskrenošću potrebno je tragati.
17.ZUBIĆI
Zube je potrebno svakim danom oprati,
tako svaki zub drugog uvek prati,
da budu nama lepi i beli,
da budu zdravi – doktor nama veli.
Nisi nigde izgubio osmeh,
da povređujete ih – veliki je greh,
a eto ga,sakrio se ispod tvog nosa,
ako ih ne čuvate – pući će od besa.
Veoma su oni bitni,
kada ste još uvek mali,oni su tako sitni,
kada prvi zubić iz kućice izađe,
drugare brzo nove nađe.
Da bi dugo na tvom licu bili,
da se zubi s tobom ne bi pobili,
treba ih lepo čuvati
i negovati,
inače bez zuba biste ostali.
I znate da slatkiše ne trebate mnogo jesti,
nego se bolje za jezik ujesti,
probleme velike zna da vam stvara,
zato je bolje ići često kod zubara.
Kada zubić se jako razboli,
on zna mnogo i da vas boli,
danju i noću lepo ga čuvajte,
četkicom se stalno sa njima igrajte.
18.SINONIMIJA
Nije on tebe nijedne noći
kroz prozor gledao,
dobrotu kako iz srca tvog bije,
dugo je posmatrao.
Ne ponašaš se prema starijima nepristojno,
to se zove ponašanje nedolično.
I sve što si jednom hteo mi reći,
to si trebao odmah kazati.
I nije čudno što nisi bio stidljiv,
za upoznavanja nova bio si samo sramežljiv
Mama je tebi sve vreme govorila,
da loš učenik u školi ne smeš biti,
kako se ona za ocene jako borila,
znali su svi da će titulu đaka dobiti.
Nije njoj samo san bio lep,
ona je život pravila i živela krasan.
Niko se nije za domovinu svoju borio,
u srcu svom čuvali su otadžbinu.
Nećeš valjda meni reći:
“Trčao sam niz ulicu brzo”,
nego ćeš učiteljici odmah reći:
“Da ne zakasnim,
požurio sam ka školi hitro”.
Kako si učiteljici svojoj bio samo drag,
od sve dece bio si svima umiljat.
Jesi li morao baš sada jesti,
mogao si pre ručka nešto prezalogajiti.
A kako samo vetar nebom huji,
opire se sve sada nemirnoj oluji.
Nije u noći toj što te proganja tmina,
ne plaši se, napolju kuca mrak.
Nije to što oko tebe se vrti igra,
to je slobodni letnji ples leptira.
Od pesme ove nije prošao ni čas,
pesma tebi reći će
kada bude sat već bio.
Nije to što se ljuti srdžba nečija,
to je bes i ljutnja zajednička.
Nije blesak sve što oluja sa sobom donosi,
već na nebu i dalje sedi njen sjaj,
i deco pesma ova šta novo nosi,
nešto novo nosi,donosi brzi njen kraj.
19.SLOVARICA
A- *aj*,zub me jako boli
B- *bajke* da sluša dete voli
V- *vuče* me radost u pesmi ovoj
G- *grane* breze noću vire u bašti tvojoj
D- *daj* i meni slatkiša malo
Đ- *đak* nova slova pisao je pomalo
E- *eci*,peci,pec
Ž- *žabica* je u bazen nekako upala
Z-trči niz ulicu mali *zec*
I- *igru* novu sada brzo smisli
J- *jabuka* crvena je na glavu moju pala
K- *kuća* moja za mene ne misli
L- *lisice* da se sa nama igra nema
Lj- *ljubičice*,jesi li ti bela ili plava
M- *ma* veća od moje ti je glava
N- *nestaje* mi brzo ovde slova
Nj- za *nju* ima ovde hiljadu naslova
O- *otvori* mama biserne *oči* tvoje
P- *prsti* su tvoji mnogo mali
R- *ruže* u šareno treba deca da oboje
S- *sestre* lepe su oduvek svi imali
T- *tugi* sreća novo u ruke daće
Ć- *ćuti*,svi sada mirno spavaju
U- *uh* kada će već do kraja stići
F- budi *fina* i kraj ćeš već sada čuti
H- a vidiš,napolju vetar *huji*
C-budi kao *cvet* što ćuti i kada ga svet čupa
Č- *čar* ove pesme noću ti kaže “papa”
Dž- *džemper* da ti hladno ne bude obuci
Š- *ššš* to sova noću kada svi spavaju huče
20.BOLNICA NIJE BAUK
Nana jedna se dugo premišljala,
o odlasku u bolnicu – dugo je razmišljala,
bolest novu je za doktore smišljala,
bolesna je bila,mnogo je kašljala.
Da ode kod doktora,nikako nije htela,
jer bi odmah hteli da vide njena antitela,
ali nijedan plan nije išao na dela,
zdravu hranu nikad nije jela.
A igle bilo je najviše strah,
da bi se lečila,tablete sve išarah,
ali krišom sve bi ih bacila,
kod doktora na pregled nije bila.
I tako spavalo se njoj puno,
leži u krevet ceo dan
ceo dan mirno i čvrsto spava
i naravno svi misle,ništa to nije bitno,
to je od umora lep i dubok san,
ala je ta bolest sa svima blesava.
Nana se diže,
ali na njenom licu
neko joj nacrtao pufnice crvene,
da se pogleda u ogledalo ne stiže,
da je već češe poče ka rukama sve bliže,
a znala je nana za boginje
iz prirode lekove čuvene.
I kako nano u bolnicu ići nisi htela,
sada te muka teška uhvatila,
sada lekove ćeš brzo da piješ,
batine od doktora treba dobre da dobiješ.
Ali reći će moja mama:
“Nana ni deda tvog ne sluša”,
misli da je bolnica za čoveka jama,
a neće lekara ni za lek da posluša.
Konačno i nana da u bolnicu ode,
doći će vam ona brzo,za jedan sat,
a igla sada odjednom ne bode,
doktor će joj lek potrebni zapisat’.
Nana više od bola ne rumeni,
čudom se čudi ceo komšiluk,
a svi se oni u glas smeju meni,
jer bolnica je bila dugo meni bauk.
21.PANČIĆEVA OMORIKA
Svaki dan nešto šuška,
na području Podrinja.
To je Pančićeva omorika,
najlepša srpska slika.
Vetar duva njene grane,
različitim dušama išarane,
četinari se dive lepotom svog suseda,
najlepšoj zemlji pripada.
Raste i do nekoliko metara,
potiče iz vremena stara,
oko nje stoji nekoliko čuvara
i sve oko sebe očara.
Danas među ostalim je najveća
i na lepotu podseća.
Život na njoj daje osećaj najlepši,
njegovi pokreti prijaju duši,
boje šišarki šumu lepotom izaziva,
svet harizmom svojom osvaja.
22.NE BOJ SE INSEKATA
Nemoj da te noću nešto plaši,
jer zaboravićeš šta su snovi bili naši,
kada u krevet legneš,
ni slučajno ne misli,
šta li je noć za te htela da izmisli.
Ne boj se crnog pauka,
jer on zbog senke mračne nikad ne kuka,
a ako plaši te njegova bela mreža,
to je kao da bojiš se uboda malog ježa.
Ne boj se komaraca,
nikakve na tebe čarolije ne baca
i nije slutnja da ne plaši ga čokolada,
niko je danima nije jeo,još je mlada.
Ne boj se malih,slatkih mrava,
jer ljubav njihova čoveku je prava,
nahraniće te i poslednjom trošicom hleba,
kada ti pomoć sveta najviše zatreba.
Ne boj se šarenih leptira,
o njima trebala je da se pročita lektira,
sreća čoveka krije se u leptirova krila,
raskošno širi ih usred aprila.
Ne boj se crvenih bubamara,
jer neće nijedna po obrazima da te šamara,
pod listom zelenim noću odmara,
ali tebi ne skače iz ormara.
Ne boj se sada nijednog insekta,
jer on kao zvezda na zemlji blista,
nemoj da se sa njima tučete,
najbolje je da se ipak prvi povučete.
23.BUBAMARA
Crveni si znak sreće moje velike,
sva šarena si kao šara,
bubamara je jako inspirativna buba,
pruge crne na tebi samo su kolike,
cveću si od vaši više od čuvara,
nisi opasna,nisi ni gruba.
Šta li je bubamara čula ovaj put,
možda da je mozak njen žut,
ili da joj pokisnuo je crveni kaput,
a možda će je laž ova samo brinut’.
Ipak bubamara si samo crvena ti,
što ka prozoru mom doleti,
beži i preko drveća brzo leti,
preko lista zelenog hranu svoju prati.
Znate,imate i one žute,male,
valjda su im to očevi ili braća,
i one su tufne crne na sebi imale,
ponekad im se boja crvena vraća.
Ali bubamara mala nije bezobrazna,
bez njih glava moja bi bila sada prazna,
a to je za vas onda najveća kazna,
bubamara prema svetu je ljubazna.
I pitam se ja sada:
Jesi li bubamara ti prava,
kada ispod lista kriješ se sama,
da li jecaš ili vara te noćna tama,
ne zaboravi da čeka te kući zelena trava.
24.OČISTIMO SVET
Kako lepo je kad sve na Zemlji živi,
kada su prema prirodi svi darežljivi,
tada se i mrav lepotom tom divi,
lepši osećaj je kada ste prema svetu pažljivi.
Svet za planetu našu diže glas,
hoćemo planetu čistu za nas,
nama život,njoj iz ruku zlobnih spas.
Svete,ošićen već jednom budi,
neka te ne ubijaju više zli ljudi,
razuman već jednom budi,
godinama zemlja za mirom žudi.
Očisti planetu našu od prljavih misli,
svet bez mana ljudskih na njemu zamisli
i deca će onda postati odrasli,
kada deca sa cvećem budu polako rasli.
Cveće usnulo po putu ne gazi,
već ga često vodom po laticama mazi,
svojoj nozi ne daj da mrava zgazi,
modri bi onda bili njihovi obrazi,
na planetu treba svet nežno da pazi.
Zato čistimo planetu našu bez prestanka,
da ne bi bilo njenog nestanka,
jer lepše je sve dok se čuva,
dok se ne ugasi zvezda poslednja blistava.
25.DETE
Dete nije samo dete,
da vas prati dokle vi idete
i nije igračka za komšinice i tete,
reč njima u pesmi ne smete da kradete.
Dete je dete,
u problemima da ga razumete,
da ga najviše na svetu volite,
suze i tugu možete da prebolite.
A molim vas,verujte mi,
pa deca smo i mi bili,
ono što nas u sećanja davna mami,
to su mame i očevi ponovo dobili.
I svako od nas bio je dete,
a toga ne umeju mnogi da se sete,
kroz svemir i zvezde znaju da lete,
žele nas svakim danom nove tete.
Dete ipak nije samo dete,
sa drugog sveta ili planete,
a nije da dete ne možete ponovo da budete,
u svet daleki da odete.
A dete je ipak samo dete,
jer u zalogaj ne možete
da ga pojedete,
verujete u ono što prvi put čujete,
a što malo porastete,
sada verovatno svi mislite,
ali odmah o sebi znate da se brinete,
a šta zauzvrat vi dobijete,
kada detinjstvo iza sebe ostavite.
26.LEPTIR
Možeš dodirnuti nebo koje ja ne mogu,
podseća me da na kraju sve boli
uvek postoji lepota,
dižeš ruke svoje i moliš se Bogu,
koji sve čuva i na Zemlji voli.
Postao sam sjajan leptir,
što blaži lice prirode njen dodir,
ako ćete mirno sesti i čekati
može vam na dlan sleteti.
Vratili ste mi leptire u dušu
i obojili krila strašću i poezijom,
više me noći sumorne ne gušu,
jer zraci planetu moju više ne bušu.
Volela bih da mogu vidjeti leptire
kako pucaju iz čahura,
a da ne ublažim svoje čuđenje,
znajući da sva lepota na kraju umire.
Bila bih leptir rođen u avijaciji,
gde se susreću ruže, ljiljani i ljubičice,
zemljom bih hodila da nisam u adaptaciji,
nebom kroz ceo svet vodile bi me ptičice.
Plutaj poput leptira,
bockaj poput pčele,
gde li prijatelje nove za sebe bira,
malene da bi stale sve u moje cipele.
Promena je tako lepa stvar,
ljubav života je tvog jedini čuvar,
gle,ide tebi nešto sjajno,
ma,to idu leptiri zemljom bajno.
Sreća je poput leptira koji se
na trenutak pojavi i oduševi nas,
ali ubrzo udalji i daleko nestane.
27.LEPTIRIĆU,ŠARENIĆU
Leptiriću,
šareniću,
meni na dlan doleti,
leti,leti
i visoko odleti.
I nemoj se od mene kriti,
jer ću te rukama svojim sakriti,
a ti od drugih krilima ćeš se boriti,
inače ćete zla lisica ceo dan juriti.
Evo ružu jednu od mene tebi,
neće tebe ona pojesti,
tako pričala sam sve ja sebi,
da priroda kosu moju neće jesti.
Leptiriću,
šareniću,
za tebe svet stvoren je samo,
idi malo amo,idi malo tamo.
Leptiriću,
šareniću,
sleti i na prozor moj jednom,
među cvećem nestaneš ti odjednom.
28.ŠUMA
Zrno je u zemlji nevidljivo,
iz njega raste ogromno drvo.
Pogledajte ovo drveće,
ovo nebo – život i beskrajna lepota,
tu je poezija i neko šareno cveće,
uživa u lepoti njenih života.
Ako poveriš tajne moje vetru,
neću zameriti što ih je poverio drveću,
peva mu kada huji kroz zimu oštru,
hvali se da dobio je krošnju veću.
Slušajući šuštanje lišća,
nehotice počinjem razmišljati
da drveće pokušava nešto reći,
ispričati ono najdublje.
Hrastovi šumice šuškaju,
vrbe šapuću,
ovde je breza savila svoje grane,
čini se da sa svakim listom
odgovara čoveku na njegove zahteve.
Zajedno s njim cveta i ljudska duša,
steče mudrost i snagu,
nada se da najbolje tek dolazi,
nije li zato duša postala prostranija,
poput prolećnog neba.
Doći će vreme,
pasti će nežne latice,
sazreće plodovi znanja i dobrote,
na srcu njenom veliko breme.
Ah,žuta,tužna šuma,
komad sreće na zemlju pada,
ako zastanete,onda pod velikim drvetom,
znaj da od ljudi postoji večna trauma,
kako da se smeši tebi šuma sada?
Radije bih šuma bila nego ulica,
i zašto ljubav mora do nečega dovesti?
Da bi šuma postala poput knjige,
prvo ne smete gledati vrhove,
već saviti glavu i udubiti se u sitnice,
vraćam se u šumu da crne pustim brige,
radost mi se u duši ponovo budi,
mir i ljubav mi šumsko srce nudi.
29.OVO JE PLANETA NAŠA
Ovo je zemlja kojoj ne daš mira,
ljubav prirode za sebe ne bira,
a pritom ne daješ da je iko dira,
ništa ti ne treba,sem njenog dodira.
Ovo je planeta na kojoj živimo,
puno ljubavi lepo mesto,
tebi u zagrljaj topli ide često,
mesto lepo kojem se oduvek divimo.
Ovo je tlo plodno koje svi delimo,
u kraj svoj tebe iščekivano želimo,
a bez blagoslova tvog se sada selimo,
da je teže nego što je bilo – svetu velimo.
Čuvaću ja planetu moju
i neću ja dati nikog na sreću tvoju,
jer lepše je sve kada se iznova rađa,
kada dan prođe bez novih svađa.
30.DETE – ZAŠTITNIK PLANETE
Oduvek je bilo dete
zaštitnik naše planete,
neke lepote nove ponovo se rode,
bez sreće dečje,ne bi bilo prirode.
Korak njihov u svet te vodi,
u priču ovu odrasle sada uvodi,
po rečima prirode pesmom hodi,
vodu i hranu crvenoj nosi jagodi.
Čuvaj planetu našu bez suze male,
šta su sve na sebi imale,
padaju na zemlju suze slane,
šta iz usta ko god lane.
Glasne pesme,tihe priče,
jer sve što novo se rodi,
tebe reč pesme slavuja dotiče,
u svet daleki te sada vodi.
Dete je dete oduvek bez mane,
šta novo u prirodu sada bane,
štite sada sve naše bake stare,
priroda za sebe ima najveće čuvare.
31.SAČUVAJMO SJAJ PRIRODE
Priroda je bajna bajka.
Svaka podlegla biljka,
ukras je velikog dijamanta,
zar su svi ljudi analfabeta?
Svaki dijamant u podnožju
neke planine blista,
a niko ne uči biologiju,
da priroda treba biti čista.
Priroda je nešto što se čuva
i nešto što se ne uništava,
stabla ostaju netaknuta ako odete,
ali nemojte,ako odu.
Svugde zelenilo oko nje,
i sve se čuje,
pesma mnogih ptica
i svaka uplašena lisica.
Svakog dana smeće nesavesno bacaju,
reku oblače u druge pokrivače,
a znate li da i duše od bola jecaju,
oblačiš im crne,nove kapuljače.
Mnoštvo mrava se moli,
da domovinu njihovu niko ne uništi,
da nikog tuga ne zaboli,
ponovo se lice ljudsko prirodi mršti.
Svet sada za planetu našu diže glas,
hoćemo planetu čistu za nas,
nama život,njoj iz ruku zlobnih spas.
32.PLANETA
Planeta je tu dugo i ne ide,
ne ide gde oči ljudske daleko ne vide,
mi idemo,
biće dugo tu nakon što nestanemo.
Možda imaju duhovna uverenja
o svetu oko sebe,
možda osećaju jedinstvo sa prirodom
i životom oko sebe,
ali možda opet životinje ubijaju
i biljke čupaju,
da bi mogli jesti
i živeti.
Prirodu prati,
nikada nećeš zalutati,
jer reke ne piju vodu,
drvo ne jede plodove svoje,
oblaci ne gutaju svoju kišu.
Zelena boja – boja celog sveta,
iz nje rađa se njegova lepota,
što priroda svima uskrati,
niko ti bolje ne može dati.
Opkoljen si morem.
Sjaj guste svetlosti navire odasvud.
Pusti vetar,sedni na kamen,
neka prolazi,
ali da sa sobom od tebe ništa ne odnese.
Priroda nikada ne žuri.
Atom po atom,
malo po malo,
u prirodi je očuvanje sveta.
Priroda uvek nosi boje duha,
pokretačka snaga duše na svetu svake,
na zemlji nema neba,
ali ima njenih delova.
33.APOKALIPSA
Verujem da je lepše imati zemlju
koju ne želite niko da uništi,
znaš da lek za sve krije se u bilju,
od tuge,Zemlja u sebi noćima vrišti.
Ja sam više svoje okruženje,
i ako ne čuvam potonje,
ne sačuvam sebe,
svete,najteže kad je bilo,
u mislima mojim nisam stavila tebe.
Svi smo leptiri
koji čvrsto na nogama i dalje stoje,
hladan vetar poljem mrtvim piri,
uništava na zemlji rajske zelene boje.
Činjenica da živimo život
posvećenom da nas troši,
već umire jutarnji što budi me kikot,
bez savesti, ljudi su postali loši.
Misli nemarne koje ubijaju polako
čine da ptice pevaju sve manje i manje,
praštati se sa životom nikom nije lako,
ide sve na dugo jedno bolovanje.
Brzo zaboravljamo da plodovi pripadaju svima
i da zemlja ne pripada nikome,
da priroda prašta nam svojim darovima,
oprost za nemilost da tražimo kome?
Zagađenje,
pustošenje-
reči su koje nikada ne bi nastale,
koje nikada nisu znale,
kada dolazi vreme da bi najzad stale.
Razbija šume,
isušuje reke,
gasi floru i faunu,
menja klimu
i svakodnevno luta zemljom.
Klimatske promene su stvarne.
Izazov je snažan.
I što duže čekamo,
to teže će rešiti se problem.
Ostaje nacrtan na zemlji osmeh lažan,
a čovek je prirodi zbog patnje njene dužan,
jer dogovor poštovao nije da bude brižan,
nikad nije imao pogled nežan,
viri iz lica tvog osmeh tužan.
Pogledom nežnosti i ljubavi,
otvara horizont nade,
otvara pogled svetlosti
usred mnogih oblaka,
donosi toplinu nade.
34.EKOLOGIJA
Klimatske promene,
degradacija okoline,
prenaseljenost i rat,
s lepotom tom se ne smete igrat’.
Pomislim i ja nekad:
ljudi ne mogu leteti i opustošiti nebo,
kao što sa zemljom to rade,
drži mi ruku moju,zelena ljubo,
nek’ pogled tvoj srce moje ne krade.
Poznavanje planete
korak je prema zaštiti,
sunce,mesec i zvezde
već bi odavno iščezli.
Čovek pretvara svet
u grozno i otrovno mesto,
sve leži i plače noćima u krevet,
zagađuje zrak,vodu,tlo,životinje i sebe često.
Moguće je ostaviti telo svima pod očima,
priroda,vreme i strpljenje tri su velika lekara,
proširujući naš krug empatije
da uključi sva živa bića
i celu prirodu u svojoj lepoti.
Bez obzira šta kažeš,
uvek ima nešto što ne možeš,
more je inkarnacija emocije,
ono voli, mrzi i plače.
Šume nestaju,
reke presušuju,
divlje životinje izumiru,
tlo izgleda siromašnije
i ružnije.
Planine pripadaju onima koji ih vole,
da biljke dišu kiseonik bez ljudske dozvole,
polovina sveta još uvek neistražena,
ljubav prema prirodi na zemlji poražena.
Šume su pluća zemlje naše,
čiste zrak i daju svežu snagu
našem narodu,
usvoji tempo što čini prirodu,
njena tajna je strpljenje.
Čuvajte i cenite bledu plavu tačku,
jedini dom koji smo ikad imali,
pazi je kao vlastitu svoju mačku,
životi prirode u jamu su pali,
ali žive i dalje,nisu nestali.
35.RANORANILICA
Ko to zorom tako rano rani,
ko jutrom ljubav od mržnje brani,
u prozor tvoj gledaju gavrani,
na grani,
ko se srećom dva puta hrani,
doleću zvuci ka tebi strani.
Jer,
nema nikog da tvoju sreću ukroti,
samo dok se sve sanja
i čeka do svitanja,
sunce ne odoleva toj lepoti.
Čak i kada misliš da je previše rano,
ako ti se jutro to učini previše strano,
krilima možeš od sveta visoko da odletiš,
nešto novo u životu tvom da osetiš.
A ptica si ti ranoranilica,
jer ipak,svi duboko spavaju,
a u tišini čuje se vrisak sumraka,
nebom se jutrom lebde uspavana lica,
ali zašto bi da očajavaju,
napravi ka nebu nekoliko malih koraka.
Zaspi i ti ptico moja mala,
čeka tebe da vidi u san zvezda plava,
a šta li si tako rano ranila,
kuda si tako nemilo žurila,
a misli moje si brzo zbunila,
jer pitam se sada ja:
čija li tebe čežnja sada hvata,
kada jutrom te po licu obasipa sreća dečija,
češlja po kosi tebe zora od zlata.
36.DO NEBA
Plavom bojom oboj,nacrtaj nebo,
i dalje čekam da vreme zaustavi,
čak i ako nebo ponekad plače,
daje životima misli i nade jače.
Ima oči boje krova sveta,
kada ga tmurni oblaci sakriju,
a mislim da na nebu stoji osveta,
do neba,tugu nebesku ne mogu da kriju.
I nacrtaj mu krupne,sive oblake,
da svi vide da i nebo plače,
da nauče nešto i male đake,
ne mogu uvek bele haljine da oblače.
Zaklopim oči,
ali ne mogu da ugasim u glavi
svojoj sazvežđe,mrtvi kosmos,
sa neba meni u ruke zvezda da skoči,
beskrajna lepota,pogled plavi.
Pogledaj u nebo,
jednu novu tajnu tvoju mi šapni
i ka meni doleti i leti,
dok me za ruku ne uhvatiš,
ja i dalje živim,
nebom letim,
rumene se lica oba noću.
I grli me kao da večnost otima,
daleko od sveta,daleko od ljudi,
nebo rumeni,za novi dan se sprema,
ali mene u njemu nema.
37.LEDENA BAŠTA
Hiljadu godina pod zimom,
odžaci ispunjeni sivim dimom,
jedne zimske olujne noći,
priroda je podlegla večnoj mirnoći.
Ovaj tren večnosti
ove zimske bezbrižnosti,
kada je zima leto poljubila
i ruku joj zauvek pustila.
U tišini,sve mirno umire,
da mogu ledene duše da smire,
da zima i leto se mire,
a sve oseti te hladne zimske dodire.
Dugim,snežnim snovima sanjaju biljke,
sudbu moju puštam jačem,
pod snežnim pokrivačem,
da popuni prazninu zemlje iskopane.
Dođi,gde ideš sada?
To nije glas dosade,
gde bežiš,lutaš ili tražiš,
nije važno dok sreću držiš.
Dođi,više me se ne boj,
smeši se sve prirodi slaboj,
ko god da nešto želi,
san tvoj se ovde beli.
38.JESEN
Lišće opada i pada,
kao da se zaljubljuje u zemlju,
život vodi tamo gde mir svetu pripada,
gledam i o jesenu pričam priču bolju.
Vetar sve jače duva,a
vazduh divlja sa lišćem,
a šta li radi onda sa ovim bićem,
lišće kao užarene suze – vetar huče.
Užurbano šuškanje lišća u vazduhu,
probijajući se kroz jak vetar,
negde uživajući u svom mirnom duhu,
bistra reka, misli, um bistar.
I sunce se povuklo, lišće je
samo sebe divnim snom uspavalo,
osećam miris jeseni
koji pleše na povetarcu.
Priroda odiše jesenjim bojama i nijansama,
sunčanim danima došao je kraj,
priroda je obukla nove boje,novi sjaj,
a jesen se tiho i neprimetno ušetala u moj kraj.
Nebo tmurno,lišće ima zlatne nijanse,
nežni povetarac mrsi moju kosu crnu,
ono beskrajno plavetnilo i vedrina,
tako brzo nestaje.
U bojama jeseni,gubi se i poslednji list,
a nebom plove vetar i vazduh čist,
lišće se nove jesenje boje stidi,
leto govori lišću:”Ne idi”.
Volim list na jesenjem vetru,
peva mu o zimi pesmu oštru,
dobija boju novu,jesenju vatru,
miris jesenji,šareno cveće bumbaru.
Hladno i toplo jesenje veče,
noć koja u meni duboko pada,
vreme da nebo i zemlja rane svoje leče,
budi se iz sna nova dečija nada.
Dug rastanak sa Suncem i letom,
sve postaje sivo, maglovito, nekako tmurno,
ulice mokre i prazne,
kišne kapljice niz prozor klize.
A posmatram kako se vetar igra sa lišćem,
i pada i nestaje,jesenji tepih gledam,
bojim boje jesenjeg platna žutom,
nebo išarene ptičjim senkama i suncem.
Lagano sve tone u san,sve utihne,
tužan cvrkut i pesma čežnje za letom.
Čujem zvuk koračanja kroz opalo lišće,
večernje šetnje u praznom,
napuštenom parku,
kiša jesenja kupa uvelo, šareno cveće,
oseća mirnoću zimsku,
tihu i gorku.
Izviruju maleni vrapčići iz divnih krošnji
i uživaju u lepoti jesenje čari,
trava kao šareni prekrivač zemlje,
na njoj,prosuta paleta šarenih boja.
A prirodu zracima miluje sunce jesenje,
pod nogama osećam vlažno i suvo lišće,
pod golim drvećem čujem vesele glasiće dece,
ušetala se u moj kraj neprimetno i tiho.
39.MRTVO MORE
Još jedno jutro, sumorno i tmurno,
tišina, uverava se kada reči propadnu,
tako da se talas digne,
nada i čežnja u mrtvo more padaju.
Slušam priče nemile u tihom čuđenju,
reči nevine poput krila tišine,
kada vetar u leđa ranjiva šine,
sve ponovo pada,ćuti i spava.
Velika umetnost večnog razgovora,
da pokosi ovu tišinu,
nema trunčice govora,
tišina nikad nije izdala,
samo da mi je na trenutak
ruku svoju dala.
I hoću da vam kažem nešto:
koliko je dosadno večno spavati –
ja ne lažem,
da svi ustanemo – ka nebu izlaz da pokažem,
iz ovog ropstva,ja se najzad dižem.
Ali čujem kako duša nečija peva,
kao da spas od smrti zahteva,
duboka kao večnost,
a govor, površan kao vreme.
Ćutim pred važnim stvarima,
a nisam u krivu, ležim i ćutim,
slike mora bude u meni tugu,
ne želju,već večnost ćutnje.
Spavam, možda i ja sad sanjam,
taj talas veliki iz snova,
koji na meni sve nosi,
ne ipak samo sanjam i čeznem,
jednog dana,talas duše nebu odnosi.
40.TAJNA
Mama,ja imam jednu tajnu,
ne,ovaj put nemam pesmu oproštajnu,
držim u ruci zvezdu bajnu,
zvezdu bajnu, zvezdu sjajnu.
Ali nemoj nikom reći,
jer zvezdu ovu daću tebi,
daću ti je,koliko mi znači ne mareći,
kad si tužna i sama,prigrli je sebi.
I seti se da sam ti je dala,
da sam pesmu ovu tebi pisala,
i seti me se kad sam bila mala,
a setiću se kada mi je zvezda u ruke pala.
Imam još jednu tajnu, odaću ti je,
daću ti svoje srce ranjeno,
da osetiš jako kucanje njeno,
kada čuje slatko ime tvoje.
I nemoj slučajno plakati,
jer će od smrtnog bola pući,
čuvaj i nemoj ga pustiti,
nek nađe večni mir u tvojoj kući.
41.NOĆ
Sve što pokrije da niko ne vidi,
gde Mesec kaže Suncu:”Ne idi”,
noće krije duboko skrivene tajne,
sićušne glasove i uspavanke bajne.
Tamni, zvezdani pokrivač na nebu,
pod njim sve je tiho,sve spava.
Ptice tada ne pevaju pesme,
spavaju na drvetu umornome,
sve izgleda tako mirno i pusto,
zvezde se noću grle često.
Izvan zidova ovih, noć je crna,
svet mračan,a ja malena,
večita misao, prijatelj iz detinjstva,
nema nikog da mašta sam u ponoć.
Te noći,prećutao sam divne reči koje znam,
otkrio sam mu svoju nepoznatu tajnu,
nestao je dug ka nebu put,
ali zvezdo, trudim se da te prepoznam,
da čuješ sve što prećutim,
tajnu dugo prećutanu tebi da priznam.
I noć će proći,
osećam mirnoću
i zimsku hladnoću,
život prirodi pruža milost.
Put kroz suze vlastite,
na nebu najlepše zvezde,