“Nebeski čuvar”
Vetar prepliće svilene niti kroz mrak,
ja sam tvoj eho u moru tišine,
baršunast,čist i lak,
posmatram te s ogromne visine.
To moj šapat akordi nose
ispod sanjivog oreola noći,
uvijaju se ispod tvoje kose,
imaju isceliteljske moći.
Pletem mrežu,ogromna je i tanana,
klizi posred tla,
od belih krila satkana,
štiti te od svakog zla.
Ne plaši se! Svuda sam oko tebe,
udišeš moj dah,
osećaš li pored sebe
sanjivih zvezda prah?
Molim te,osvesti se i razbudi,
pogledaj u nebo na čas,
jer negde duboko u sebi,
ja znam da čuješ moj glas.
“Na stazama života”
…Jer život je zbirka priča,a od tebe
zavisi hoćeš li biti dobar pisac…
Trepneš li jednom
I jedno poglavlje će proći.
Vreme ni jednu priču
Ne smatra dovoljno vrednom,
Neke nove slike pred oči će doći
I zavladati obalom celom,
A ti ne dozvoli da talasi
Uspomene prekriju i izblede,
Ne dozvoli da ih vetrovi
nose zaboravljene.
Sve tvoje priče odjednom vrede,
Moraju ostati makar k’o uspomene.
A život i vreme-
Baš su se prijatelji našli,
Jure ko će brži biti.
Uzmi delić vremena iz života,
Po jedan zračak Sunca
I oblaka senu,
Pa na svakoj stazi svog života,
Stvori po jednu uspomenu.
“Sanjiva silueta”
Val za valom,
obala snena,
tih se šapat proliva snom.
Srce je stena,pokucaj jače!
Čvrsto spava u nručju tvom,
delić moje duše.
Znam da znaš
reči me guše.
Tragovi su svuda oko nas.
Levo,desno,gore ili dole,
uzalud,ti opet slušaš moj glas.
Telo se grči,sečanja bole,
snovi u tami odzvanjaju glasno.
Na vrhu svemira stajala sam sama,
i ti me,opet,ne vidiš jasno.
Idućeg jutra
Svanula je noć.
Ti nemo ležiš i čekaš sutra,
a i dalje ne shvataš moju moć.
I kao zbunjen si sada,
moj glas je tiši.
Dok milion iskrica s neba pada,
ti imaš problem koji te tišti.
Zašto ne uhvatiš iskru za mene,
Pa da zajedno gledamo obale snene?
Ali,ti vidiš samo noć…
Prošla su leta,
i posvuda u vazduhu
ta turobna seta.
Predaješ se,
a ispred zatvorenih
očiju tvojih,
polako se nazire
moja silueta.
“Pesnik – slikar svoje duše”
Besmrtnost na papiru,
Dok skladno i u miru
Mastilom boje duše
Reči praznine ruše.
U jednoj strofi hiljadu misli,
Nose ih prozirni talasi
Ka pučini od hartije
Koja ništa ne zna da sakrije.
Iskričavo pero iznad svile
Oslikava srce jedne vile,
Ne daje da mu drugi sudbu kroje,
Pesnik posta – slikar duše svoje.
“Tebi”
Sanjam jedan svet u sebi
Negde između jave i sna
Protkan sečanjima o tebi
Raspršenih sa najdubljeg dna,
Moje duše.
Sanjam bleštave obale
Polako nadolazi plima
Sanjam horizonte bele
Kako se stapaju sa njima,
Na zalasku sunca.
Vidim,čujem i osetim
Ono što ne razumeš
Malo je potrebno da se setim
Onoga što tako vešto ne vidiš i ne čuješ,
Kada se sretnemo.
A vreme tako brzo teče
I sečanja kad tad izblede
Nakon svega što boli i seče
Ne ostaju ni ona koja vrede,
Posle tebe.
Valovi već polako nose,deo po deo
Ovih sečanja što granice ruše
Kasno je za sve istine koje si krio
Ovo je poslednja pesma moje duše,
O tebi…
“Sanjala sam umetnost”
Hodala sam ulicama svemira
Usnulih ispod anđeoskih dodira
I šetala mističnim baštama raja
Negde,iza morskog beskraja.
Ćutala sam o zemaljskoj tišini,
O dosadnoj gradskoj prašini,
O ljudima koji neprestano odlaze,
O danima koji brzo prolaze.
Promenila sam perspektivu,
Sa Zemlje izbrisala crnu i sivu,
Išarala nebo jatima ptica,
Izbrisala bore s tužnih lica.
Ali,ni to nije bilo dovoljno
Da ljudi shvate poentu života,
Da vide umetnost oko sebe,
Da osete dodir vetra u kosi
Dok na pučini stoje sasvim
Goli,pokisli i bosi.
Ponekad se osetim kao obični posmatrač,
Sveta oko sebe živopisni tumač,
U potrazi za posebnom zemaljskom slikom-
Iskričavom,šarenom,umetničkom…
“Neka nova deca”
Mi hodamo ulicama procvata,
Gledamo u nebo i slušamo nove priče,
Daleko od zvukova mržnje i rata,
Daleko,jer to nas se ne tiče.
Mi verujemo u mudrost svemira
Pod okriljem neba i planeta,
Živimo pod krošnjom mira,
Zaljubljeni u lepotu ovoga sveta.
Loša sreća je samo iluzija,
Mi imamo snage za sve,
Svaki dan je nova vizija,
Nova iskušenja,posve.
Mi gledamo život kao na umetnost,
Kažu lepota je u oku posmatrača,
Jer najlepše razdoblje je mladost
A nosimo titulu krojača.
“Misli”
Oko mene sve znaci i putokazi,
A ja sama u nekoj ulici po hladnoći,
Lutam nekim hodnicima mojih misli
I pitam se-“Kuda li sad poći?”
Ne znam ni kako da se vratim,
Odvojena sam od ostatka sveta,
Misao za mišlju se roji
Da više niko ne može da ih spoji.
I stojim tako ja na ulici,
Iako je tu široka i bučna cesta,
Lutam toliko daleko u mislima
Da ne mogu da se pomerim sa mesta.
“Put do sreće”
Smeh je bio samo nuspojava
Malom omažu velike večeri.
Hodali smo ulicama grada,
Ustima punih idioma i fraza,
Osluškivali smo i jedni druge,
Pažljivo tumačeći svaku ispričanu priču.
Na krovu su sijale neonske reklame
I mnoštvo zvezda sijalo je sa njima.
Samo pokoji oblak stvarao je barikade
Medečini što tamnim svodom sija.
Čini mi se da ponovo stvaramo uspomene.
Ali,zašto gledati u daljinu?
Jedan udah,dva…
Zar je toliko teško raspršiti prašinu,
Nostalgije i sećanja?
Ne čini li smeh da se osećaš
U sadašnjem trenutku?
Da ispijaš lagano svaki sekund života
I da budeš svestan svakog događaja…
U mirisu energije koja pristiže,
Pri svakoj pomisli na ovde i sada,
Kupali smo osmehe u mlazu
Međusobno podeljenih mišljenja i osećanja.
Polako tonuvši u ekstazu,
Ne znajući ni kako je sve počelo,
Pratili smo popločanu stazu
Dugačku kao zimska noć
A svetlu kao letnji dan,
Od silnih uličnih lampinjona.
Ne shvatajući da je umetnost
svuda oko nas,
Da deklamuje svakim našim
Izrazom lica,
Obukavši naša lica
U razdragane boje svemira
I vadeći iz rukava svaki svoj kec,
Shvatila sam da je sreća stvar izbora
I da svako ima moć da izbledi svoj
Weltschmerz.
“Slikar na prozoru”
Kad slikaru nestane
Platna i listova
Tada kreće neka slika nova.
I još dok mi se spava,
Mraz,čuveni slikar
Na prozoru nacrta slika par,
Za jutro – meni na dar.
“Napiši mi pismo”
Napiši mi pismo
U kome ćeš staviti
Samo najlepše reči,
Reči koje ne povređuju,
Reči koje srcu naređuju
Da se raduje.
Piši i obraduj me!
Piši i nasmej me!
Ne koristi reči
Da bi nekoga povredio.
Zašto ne bi baš ti bio onaj
Koji bi tužna lica razveselio?
“Golgota”
I kao da olovnim mačem seče,
Ostaje samo teška praznina,
Samo poneka kap poteče
Iz mesta koje zove se tmina.
Zebnja je odavno progutala glas
I svaki trzaj odzvanja glasno
Na pučini gde svaki talas
Poručuje gromko i jasno:
Prolaze ljudi bez lica,
Komešaju se pod tamnim svodom,
Ponekad proleti pokoja ptica
Nad obalom sumornom i modrom.
Kroz munje i gromove
Dozivaju poslednji brod nade,
Ali nebo menja čudne tonove
Pod njim se velike nade,sada ne grade.
Zakopali su poslednju kartu
Kada je zanemeo i poslednji talas.
Jedna ptica je ostala u satu,
Sada više niko ne čuva ni nas!